Od Istre do Boke Kotorske

Od Slavonije do Dalmacije

 

 

 

 

 

 

 

 

Od Međimurja do Srijema

Od Zagorja do Sandžaka

 

 

 

 

Nezavisna Država Hrvatska

Što Bog da i sreća junačka. // Na ljutu ranu ljutu travu. // Ž.A.P.

 

Podržite naš rad financijski : Paypal

 

Shop Facebook

Frane Tente, ubijen od jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske.

 

Frane Tente je bio hrvatski politički aktivist iz Splita i žrtva jugo-srpski i komunističkih progona političkih neistomišljenika.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srpska laž o hrvatskoj pjesmi “Spustila se gusta magla iznad Zagreba”.

 

SrBANDA ne krade samo hrvatsku povijest, teritorije i jezik : sad bi htjeli i ukrast i hrvatsku pjesmu “Spustila se gusta magla iznad Zagreba”!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Primitivne Cajke truju hrvatski jezik!

 

Kako veliko-srpski četnici i uz pomoć domaćih izdajnika truju kroz primitivne Cajke hrvatski jezik!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Kraljevina Jugoslavija kao tamnica naroda.

 

Srpska tvorevina Kraljevina Jugoslavija je bila negativna za Hrvate, Albance i Bugare ali i za Crnogorce na kojima su se Srbi iživljavali, njih ubijali i krali njihov teritorij.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Raška je bila prije Hrvaška i hrvatska zemlja a ne "srpska"!

 

Samo zato što su stanovnici Raske morali preći na pravoslavlje Srbi kradu povijest hrvatske Raške koja se je nekad zvala Hrvaška.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Kako su Burlaci, Morlaci i Torlaci postali takozvani “Srbi”.

 

Kako su takozvani Srbi od Burlaka, Morlaka i Torlaka napravili takozvane dalmatinske “Srbe”.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srbi taje drugo Kosovo 1916. godine!

 

Takozvani Srbi su 1916. godine poraženi od Bugara a Srbija je kao država je prestala postojati pune 3 godine!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Istina o Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi.

 

Crveni demoni i bradati “istoričari” Vam pričaju laž da je Hrvatska Pravoslavna Crkva nastala tek za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srbi sa Osmanlijama protiv kršćanske Evrope!

 

Da su u lažima duge četničke brade dokaziva i prešućena činjenica da su se takozvani Srbi borili na strani Osmanlija protiv kršćanstva!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srbi su bili 716 godina hrvatski vazali!

 

Ovo Vam domaće crvene sluge Beograda i teški bradati “istoričari” taje : Srbi su bili 716 godina hrvatski vazali!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Tko su Vlasi koje su Srbi pretvorili u takozvane Srbe?

 

Pročitajte sve o Vlasima koje su Srbi radi pravoslavne vjere Vlaha proglasili uspješno takozvanim Srbima!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Joseph Haydn ukrao dijelove hrvatske pjsme!

 

Joseph Haydn je ukrao djelove hrvatske pjesme za njemačku himnu!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Hrvatske Obrambene Snage.

 

Hrvatske Obrambene Snage - HOS - ponos Hrvata!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Alpenvorland-Adria.

 

Trebalo je proći 50 godina da je Michel katalog od 1946 poznato izdanje "Alpenvorland - Adria" ocijenio kao "poslijeratni fantazijski proizvod".

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Upravno povjereničtvo Sušak-Krk.

 

30. listopada 1943. godine formirano je "Upravno Povjereničtvo Sušak-Krk" iz područja oko grada Sušaka i otoka Krka. Bila je to svojevrsna tampon zona između "Operativne Zone Jadransko Primorje" i Nezavisne Države Hrvatske.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Prinz-Eugen-Gau.

 

Jeste znali da su Nijemci u Srbiji planirali osnovati eksteritorijalnu pokrajinu III. Reicha koja se  je trebala zvati Prinz-Eugen-Gau i trebala se sastojati od Baranje, Banata, Bačke i Istočnog Srijema?

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

OZAK (Operativna Zona Jadransko Primorje).

 

190 OZAK

“Operativna zona jadransko primorje" njemačkog Wehrmachta je postojala od 10. rujna 1943 godine.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Sabor Nezavisne Države Hrvatske.

 

Pročitajte sve o saboru Nezavisne Države Hrvatske.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Vlada Nezavisne Države Hrvatske.

 

Pročitajte sve o vladi Nezavisne Države Hrvatske.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Politička emigracija.

 

Sve hrvatske političke stranke u emigraciji za vrijeme jugo-srpske okupacije 1945-1990.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Rukavine : potomci vladara Velike Hrvatske!

 

Rukavine su potomci zadnjeg vladara Velike Hrvatske u današnjoj Ukrajini, Poljskoj i Slovačkoj i imali bi najveće šanse kad bi se danas birao kralj Hrvatske!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srbi kradu povijest hrvatski teritorija!

 

”Tko laže taj i krade”! Srbi kradu povijest hrvatski državica unutar Crvene Hrvatske [ DUKLJE ],
[ PAGANIJE ], [ ZAHUMLJA ] i
[ TRAVUNJE ].

 

Hrvatska Sarasvati civilizacija!

 

Hrvatska Sarasvati civilizacija na granici danšnjeg Pakistana i Indije i hrvatska boginja Sarasvati koja je stvorila prvog Hrvata s imenom “Mani”.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Staro-hrvatske države :

 

Dali ste ikad čuli za starohrvatske drzave [ Hurwurdu ], [ Urartu ],
[ Hurrwuhe-Mitanni ]  i
[ Huritsko kraljevstvo ] na teritoriju današnjeg Irana, Afganistana, Pakistana i Indije?

 

Šerijatsko sudstvo u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj :

 

Gotovo nepoznata je činjenica da je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojalo šerijatsko sudstvo!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Istina : Nezavisna Država Hrvatska je spašavala Židove!

 

Totalni poraz jugo-srpski “istoričara” : čak i židovski povijestničari kao profesorica dr. Hannah Arendt ili doktorica Eshter Gitman trvrde :

“U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su spašavali Židove!”

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Kraljevina Srbija nastala tek 137. godina nakon Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacij!

 

 

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina, to znaći 137. godina nakon Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Valuta Nezavisne Države Hrvatske : Kuna i Banica.

 

 

Naziv Kuna za trajnu hrvatsku valutu odabran je zbog značajne uloge kunina krzna u hrvatskoj monetarnoj i fiskalnoj povijesti. Lik kune nalazio se od prve polovine 13. stoljeća pa gotovo do kraja 14. stoljeća na hrvatskom kovanom novcu zvanom Banovac.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Obrana Fazlagića Kule :

 

Kad su čuli za četničke pokolje, Kuljani su već godine 1941. osnovali svoju seljačku vojnicu, miliciju, koja je u slučaju potrebe brojila i 800 momaka i obranili Fazlagića Kulu iste godine od četnika i 1945 od partizana i u partizane preobučeni četnika.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Obrana Odžaka :

 

Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru Nezavisne Države Hrvatske organizirano vodile oružane snage Nezavisne Države Hrvatske protiv okupatorske Jugoslavenske armije. Kad je već Berlin pao se je u Odžaku još uvijek borilo za Nezavisnu Državu Hrvatsku!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Muslimanske milicije u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj :

 

Dali ste ikad čuli o muslimanskim milicijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :
muslimanka milicija u Foči, u Goraždu, milicije Salke Ćatića, milicije hrvatski muslimana u Sandžaku, Huskina legija i Hadžiefendić legija?

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Zabranjena hrvatska povijest : Harauvatija.

 

Kad je presušila velika rijeka Sarasvati su se stari Hrvati preselili na današnje područje Afganistana i stvorili državu Harauvatiju. Glavni grad Harauvatije bio je nedaleko od današnjeg Kandahara.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srbi su ubijali svoje starce nakon 60 godine života :

 

Srbi su nekad ubijali svoje starce kad su navršili 60. godinu!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

 

Sonja Biserko, predsjednica Helsinskog odbora Srbije : "Cijela srpska povijest je laž!"

 

Bez istine nema pomirenja – Srbima je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, izjavila je za časopis „Vijenac“, koji izdaje Matica Hrvatska, da je “cela srpska istorija „jedna velika laž“” – javljaju srbijanski mediji.

“Cela srpska istorija jedna je velika laž” – bez pardona je rekla Sonja Biserko u opsežnom intervjuu za časopis Vijenac koji u nastavku donosimo. Ona je još jednom ponovila da su se Srbi spremali za rat protiv Hrvata još od Titove smrti.

– Inače, Pravni fakultet u Beogradu bio je jedan od stupova velikosrpskog projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički poduhvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negirale su se postojeće jugoslovenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u „Književnoj reči“ i brojnim publikacijama, novinama i knjigama.

I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoju etničku teritoriju – naglasila je Sonja Biserko.

 

Ona se osvrnula i na govor ministra Aleksandra Vulina u Jadovnu označivši ga kao „Vučićev megafon“.

 

– Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca ustaškim vikarom i svaku hrvatsku državu NDH-om?

“To znači da je svaki Hrvat Ustaša” – zaključila je Sonja Biserko, prenose srbijanski mediji , a u nastavku donosimo cijeli Intervju koji je dala za Vijenac:

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, do raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije u svrhu stvaranja Velike Srbije radila je u jugoslavenskom Ministarstvu inozemnih poslova. Danas se bavi istraživanjem uzroka raspada Jugoslavije, ljudskim pravima, srpskom političkom poviješću i stanjem srbijanskog društva. Bio je to povod ovom razgovoru. Razgovarao Andrija Tunjić/Vijenac

Gospođo Biserko, pomalo me strah da bi vam se što moglo dogoditi nakon ovoga razgovora za Vijenac. Je li vas strah?

Nije. Ja sam uvijek otvoreno iznosila svoje stavove.

Vrijedi li žrtvovati život za istinu?

Istina je nužna da bi čovjek živio u pristojnom okruženju, normalan čovjek teži istini.

Zato se bavite ljudskim pravima?

Dok sam radila u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove, bila sam u mogućnosti sagledati jugoslavensku krizu iz drugog ugla. Zato sam izišla iz te državne institucije i nastavila djelovati u Helsinškom odboru Srbije, smatrala sam da je nužno govoriti javno o svemu što znam kako bi se ogolila kriza i saznala istina. I zato što su ljudima bila ugrožena ili osporena temeljna ljudska prava.

Jeste li pretpostavljali koliko je sve opterećeno prošlošću?

U početku toga nisam bila svjesna, to sam otkrivala poslije. Zato nisam reagirala emotivno kao većina ljudi, nego sam željela saznati što više o srpskoj historiji kako bih mogla sa sigurnošću govoriti o uzrocima raspada Jugoslavije. Od samog početka fokusirala sam se na sve što se događalo posljednjih desetljeća, a najviše na srpsku elitu; kulturnu, intelektualnu i vojnu. Bez tog uvida ne bih bila sigurna u tvrdnje koje su potvrdile moje sumnje i moja saznanja.

I tko je sve kriv za ratni raspad Jugoslavije?

U tom raspadu sudjelovale su sve srpske elite. Za planiranje i pripremu rata, kao i za Titovo nasljeđe, najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića. Kroz kulturne institucije putem knjiga, raznih publikacija, predavanja, kroz formalne i neformalne aktivnosti, elita oko Ćosića široko se angažirala u svim segmentima društva na rušenju Jugoslavije. Uz Srbiju i savezna vlast snosi povijesnu odgovornost jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici.

Vi ste svojedobno izjavili da su Srbi rat protiv Hrvata pripremali od smrti Josipa Broza Tita. Postoje li dokazi za vaše tvrdnje?

Te dokaze ne vidi samo onaj tko neće! Krug oko Ćosića stalno je tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja. Pravni anali su o tome objavili raspravu. Inače je beogradski Pravni fakultet bio jedan od stupova velikosrpskoga projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički pothvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negiralo postojeće jugoslavenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u Književnoj reči i brojnim publikacijama, novinama i knjigama. I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoj etnički teritorij.

Nije im bila dovoljna Jugoslavija kao proširena Srbija?!

Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. Zato potežu pitanje Kosova. Došavši do zaključka da nikada neće moći ovladati albanskom većinom, imaju ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernog dijela. Tobožnja borba i zalaganje za Kosovo zapravo im je bio instrument za teritorijalne zahtjeve u BiH i Hrvatskoj.

Možete li reći kada je to točno počelo?

Počelo je još za Titova života, a dinamiziralo se poslije njegove smrti otvaranjem srpskog pitanja na Kosovu. Time se počelo ne da bi se to pitanje riješilo, nego da bi se mobilizirali svi Srbi u Jugoslaviji. Računalo se na utjecaj kosovskog mita u homogenizaciji Srba.

Taj mit je duboko ugrađen u postojanje srpske države?

Apsolutno. Bio je zanemaren za postojanja Jugoslavije jer se smatralo da Jugoslavija okuplja sve Srbe i sve dok je Jugoslavija bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih republika.

To je počelo ranih 1960-ih godina javnom prepiskom u Borbi Dušan Pirjavc – Dobrica Ćosić, a osobito s padom Aleksandra Rankovića 1966?

Prepiska Pirjavc – Ćosić bila je uvod, prva naznaka i provjeravanje stanja duha u ostalim republikama, i veoma važan signal za sve što je slijedilo.

Već tada Srbija odustaje od moderne države?

Točno. Kada je Srbija na Berlinskom kongresu uspostavljena, iako zaostala, ruralna sredina, počela se modernizirati. Imala je ustave koji su bili liberalni, koje doduše nije provodila, slala je mlade ljude na školovanje po Europi, ali je od tada pa sve do danas i svoju političku kulturu sagledavala kroz centralističku državu. Centralističku koncepciju zastupaju sve srpske političke elite, koje su dovele do raspada Jugoslavije i bile u pozadini svih sukoba u prošlom stoljeću. Nakon Titove smrti opet su oživjele jer su smatrale da Srbija, kao najveća i najjača, ima i najviše prava.

Tomu je pripomogla i JNA?

Naravno. JNA je sa stavom srpskih elita dijelila isti pristup centralističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji.

Kada se JNA počela pripremati za taj projekt?

Nakon Titove smrti. Kad je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Ni u Memorandumu se ne govori protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. I JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma.

Socijalizam im je samo maska za ostvarenje ciljeva?

Da. Ali i nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima.

Vojska je imala važnu ulogu i u instaliranju Miloševića?

Apsolutno. General Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.

Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticijuje potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.

Ako je sve to točno, zašto se Srbi i Srbija ne mogu pomiriti s krivnjom za raspad Jugoslavije?

Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način. Zato namjerno izbjegava i Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Srbija odbila.

Zašto je odbila?

Zato što je na svojoj strani već imala JNA i smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkriegi stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati i ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.

Kada je točno održana Haška konferencija?

Počela je 1991, kada su već napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar… Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Čak je i Crna Gora bila potpisala sporazum Haške konferencije, ali je Momir Bulatović pri povratku bio zadržan nekoliko sati u Beogradu, nakon čega je povukao potpis s tog dokumenta.

Crna Gora im je bila potrebna!?

Srbiji je trebao jugoslavenski okvir jer je pred međunarodnom zajednicom i jugoslavenskim narodima trebala opravdanje za rat koji je vodila pod izlikom da brani Jugoslaviju. Pod parolom obrane Jugoslavije Milošević je spriječio pokušaj Vuka Draškovića i generala Simovića da se već tada ozakoni formiranje srpske vojske.

Je li neuspjeh Haške konferencije bio razlog za formiranje Badinterove komisije, koja je dala okvir za formiranje samostalnih država na temelju Ustava iz 1974?

Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je bilo odbijeno.

Unatoč brojnim činjenicama ipak mi niste odgovorili što to Srbima ne dopušta da se suoče s istinom o kojoj govorite?

Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita.

Takvo je cijelo društvo?

Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu. Druge i nisu priznali osim Hrvata i Slovenaca, ali za Hrvate i dan-danas ćete od mnogih čuti da su to Srbi katoličke vjere. Isto misle i za Bošnjake, muslimane. Srbi žive u iluziji da oni kao narod moraju biti kralježnica Balkana, što je nažalost osobito izraženo u situaciji poraza.

Ali i kao poraženi Srbi su „dobili“ Republiku Srpsku?

To je dio njihova ratnog plijena i zato svaki pokušaj revidiranja Daytonskog sporazuma smatraju ugrožavanjem srpstva i tomu se žestoko opiru. Inače Srbija je vrlo teško prihvatila taj sporazum. Nakon Daytona održan je geostrateški skup na kojem je rečeno kako je to maksimum trenutka, ali da treba primijeniti strategiju kojom će onemogućiti povratak izbjeglica i pričekati vrijeme u kojem će međunarodne okolnosti dopustiti da Republika Srpska organizira referendum o nezavisnosti i proglasi ujedinjenje sa Srbijom. To je strategija kojom Milorad Dodik razara Bosnu i traži da RS ima isti status kao Kosovo.

Kosovo im je, kao što ste rekli, izlika za osamostaljenje RS?

Da. Srbija je podnijela zahtjev Međunarodnom sudu pravde koji bi poslužio za legalizaciju odcjepljenja RS. Sud je odgovorio da je deklaracija o nezavisnosti Kosova legitimna, ali i napisao da RS nema pravo na referendum o nezavisnosti. Unatoč tomu Dodik je nastavio s demoniziranjem Bošnjaka i Federacije i donekle uspio u odvajanju RS od Federacije.

Koliki je udio mitologije u srpskom nepriznavanju istine?

To je duboka tema. Srbija nema pravoga pristupa dijelu historije koji se odnosi na otomansku imperiju, nema ni jedne validne knjige koja bi se time bavila, osim male knjižice Olge Zirojević. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu. Cijela srpska historija jedna je velika laž!

Kada će doći do dekonstrukcije te mitologije i do istine?

Ne znam. Postoje mlađi historičari koji otvaraju ta pitanja, ali kada će ona postati mainstream, ne znam, jer znanstvene institucije vrlo ograničavaju istraživanje historije na taj način.

Koliko je srpskom odbijanju istine pripomogao i blag Titov odnos prema četnicima, koje je na Churchillov zahtjev amnestirao?

To je pitanje u vezi sa stvaranjem druge Jugoslavije. Antifašistički je pokret imao važnu ulogu u Vojvodini, dok je u samoj Srbiji dominiralo četništvo, koje je kralj 1944, vjerojatno na nagovor Britanije, pozvao da se pridruži partizanima. Na taj način privukli su Srbe da prihvate drugu Jugoslaviju i antifašistički pokret. Tako je i u samom komunističkom pokretu postojala četnička linija koja se očitovala 1960-ih, kada su počele rasprave o federiranju Jugoslavije i njezinoj decentralizaciji.

Je li to bio razlog zbog kojega Tito prema Srbima nije bio radikalan kao prema drugim narodima?

Da. Kako su Srbi bili najbrojniji narod, oni su Titu bili važan partner u federaciji, na njih i na JNA osobito se oslanjao.

Jesu li Srbi svjesni da su bili povlašteni u Titovoj Jugoslaviji?

Oni to poriču, ali činjenica je da su bili dominantni u saveznim institucijama i u JNA, a u Hrvatskoj su imali privilegirani položaj. U hrvatskim institucijama radilo ih je više od 30 posto, što danas negiraju i zbog toga sadašnju demokratsku Hrvatsku identificiraju s ustaštvom i pokušavaju je držati na stupu ustaštva. Time Srbija opravdava i ratne pohode. Na isti način to danas radi Rusija, koja Ukrajinu optužuje za fašizam i nacizam. U odnosu na svoje susjede radi isto što i Srbija.

A. G. Matoš napisao je „Srbima je laž od Boga“, a Dobrica Ćosić govorio je da je laž Srbiji omogućila sve što je politički postigla.

Jedna od Ćosićevih velikosrpskih teza jest da Srbi trebaju što maštovitije lagati kako bi ostvarili svoje ciljeve. To je i nakon njegove smrti dominantno razmišljanje i praksa. Ako uzmete u obzir sve što se sada događa u vezi sa Srebrenicom, naprosto je nevjerojatno koliko je energije uključeno u priču o uroti protiv srpstva. Čak se tvrdi da je to britanski rusofobni stav još od 1912. i da se u tome koriste Albancima, kojima su 1913. priznali državu. Tvrdi se i da je UN-ova rezolucija o Srebrenici, na koju je veto stavila Rusija, okrenuta protiv Rusije, zatim da se time ide na ukidanje RS, što se ne smije dopustiti, pa da je to početak optuživanja Srbije za srebrenički zločin itd.

S obzirom da je Velika Britanija predložila UN-u Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, znači li to da je ona napustila svoje vječne prijatelje Srbe i zbog Rusije?

Donekle da. Početkom rata Britanci su bili na strani Srbije u ključnim situacijama, mnogo više nego što su to bili Rusi. Ali Rusija je tada bila na koljenima, objektivno nije bila svjetski utjecajna. Danas je druga situacija, Rusija je jako prisutna u Srbiji i na Balkanu u svim procesima.

Zašto takav zaokret Rusije?

To su ruski strateški i pravoslavni razlozi. Oni dolaze s tezom o pravoslavlju kao superiornoj civilizaciji, kao civilizaciji koja njeguje tradicionalne vrijednosti od kojih je Zapad odustao. To u frustriranim, fragilnim, nestabilnim državama poput Srbije ima utjecaja.

Je li Srbija kriva za genocid u Srebrenici?

Srbija previđa sve presude Haškog suda koje se tiču Srebrenice, kao i presudu Međunarodnog suda pravde koji je to potvrdio. U javnosti to ne živi kao činjenica i da su tako presudile pravne institucije Ujedinjenih naroda. To je traumatska točka i zato se niječe. Pogotovo u akademskim i vojnim krugovima, koji su objavili brojne knjige i publikacije kojima se to negiranje nastoji dokazati. Svakodnevno se nude „dokazi“ da je to zločin kao i svi ostali ratni zločini.

Nije li to bolest?

Kad ovdje živite i imate dnevne dodire s društvom koje ustrajava na negaciji genocida, tada se pitate nije li to ludost. Srbi se ne žele identificirati s genocidom kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak Jugoslavije. Ne mogu priznati odgovornost i krivnju za brutalni raspad Jugoslavije jer je percepcija koja se ovdje njeguje drukčija od država koje su preživjele ratne strahote. Zato je vrlo važno usuglasiti činjenice koje su dovele do rata i raspada Jugoslavije. To je jedini način da se eventualno dođe do istine i pomirenja.

Kako? U Hrvatskoj se u najnovijem izvješću obavještajne zajednice podastiru podaci o oživljavanju velikosrpstva i četništva.

Najveća tragedija Srba u susjedstvu jest u tome što ih Srbija i dalje instrumentalizira i koristi za svoje odnose sa susjedima. Postoje ljudi koji privatno misle drukčije, ali se javno ne usuđuju to reći. Naprosto su pristali na interpretaciju koja njima najviše šteti. Zato je vrlo važno što prije pokrenuti srpsko-hrvatski dijalog unutar Hrvatske, albansko-srpski unutar Kosova i bošnjačko-srpski unutar BiH.

Može li se taj dijalog pokrenuti bez sufliranja iz Beograda?

Zato najprije treba rekonstruirati priče o raspadu Jugoslavije, a unutar toga i sve ostalo.

Trebalo bi priznati istinu?

Naravno. Bez točne interpretacije što se dogodilo i zašto je Srbija u Haagu 1991. odbila novi dogovor o Jugoslaviji mladi ljudi u Srbiji nikada neće razumjeti zašto je Srbija negativno percipirana na prostorima bivše Jugoslavije.

Stalno govorite o srpskom negiranju činjenica, o čemu mi je u nedavnom razgovoru govorila i francuska književnica Louise Lambrichs, koja je rekla da je problem Srba i njihovo uspoređivanje sa Židovima. Svoje stradanje uspoređuju sa židovskim u Drugom svjetskom ratu, a pritom ne govore o Nedićevu pismu Hitleru u kojem je napisao da je Srbija riješila židovsko pitanje. Što vi mislite o tome?

Usporedbu stradanja Židova sa Srbima osobito je promovirao Vuk Drašković prije rata. Time se homogeniziralo i mobiliziralo Srbe za rat u Hrvatskoj. Ali to su bile i poruke svijetu. Srbe se mobiliziralo na genocidu iz Drugoga svjetskog rata. Došavši u Srbiju i Beograd nakon Oluje, ti mladi Srbi iz Hrvatske uglavnom su govorili o 1941, a ne o 1991. godini. Kada smo ih konkretno pitali što se dogodilo u Škabrnji, odgovarali bi da je tamo bilo ustaško gnijezdo. Nisu se referirali na rat i posljedice rata, nego na 1941. S tim ranama oni nisu sposobni za integraciju ni u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj.

Zašto se u Srbiji ne govori o istrebljenju Židova?

Mi smo to pitanje pokretali godinama. O istrebljenju Židova u Srbiji Olja Milosavljević napisala je i knjigu Potisnuta istina, koju smo objavili. Iako su knjigu mnogi dočekali na nož, iako je kratko vrijeme bilo govora o tome, problem je vrlo brzo gurnut u stranu. Čak su i unutar židovske zajednice mnogi bili prestrašeni.

Koga su se bojali?

Ovdje je antisemitizam dosta dubok bez obzira što tu živi oko tisuću Židova. Srpska pravoslavna crkva jedna je od glavnih institucija koje podupiru antisemitizam i prema svjetskoj židovskoj zajednici. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju konspirativnih teorija koje su tobože usmjerene protiv srpstva, pravoslavlja, naravno sada i Rusije, koja je u istim problemima sa Zapadom. Te se teze stalno proširuju i dopunjuju, ali u biti te teorije onemogućavaju istinu, pokretanje i vođenje dijaloga unutar društva.

Je li Srpska pravoslavna crkva upletena u sadašnju srbijansku politiku?

SPC je uvijek bila prvo politička pa tek onda vjerska institucija. Pogotovo je involvirana u djelovanje izvan Srbije, jer može djelovati izvan granica Srbije. Što se tiče same Srbije u trenutku kada je došla „demokratska“ vlast, koja nije ponudila demokratske vrijednosti, tada je Crkva uletjela u javni prostor sa svojim antimodernim, konzervativnim vrijednostima i to će imati veoma negativan utjecaj na vrijednosni sustav budućih generacija.

Osim što kontrolira i sve desničarske stranke i organizacije koje su navodno opozicija sadašnjoj vlasti, SPC ima i veoma problematičan odnos prema drugim vjerskim zajednicama i manjinama.

Sve to govori o duhovnom stanju društva koje je antieuropsko. To utječe na nepriznavanje zločina rata i istine o ratu, što naravno zatvara društvo i izolira Srbiju. Otvaranje odgovornosti za rat i zločine ključni je i jedini mogući način da se Srbija otvori i ozdravi.

Bi li u tom ozdravljenju neku ulogu mogli imati primjerice Srbi iz Hrvatske?

Teško. Nažalost, i danas Beograd koristi razna izbjeglička udruženja u Srbiji koja imaju važnu ulogu u difamaciji Hrvatske. Općenito, presude iz Haaga Republiku Srpsku proglasile su krivom za genocid, što naravno nije išlo bez Srbije, svi koji smo tu živjeli to znamo. Ali, ako se za genocid proglašavaju krivima samo Srbi iz BiH, pitanje je kako će se oni sutra pomiriti s Bošnjacima i Hrvatima. Ja mislim da bi oni tu odgovornost i krivnju za zločine trebali prebaciti na Srbiju. Logistička, intelektualna i vojna podrška išla je iz Srbije.

Mirko Tepavac je nakon Oluje optužio Beograd za iseljavanje Srba iz Hrvatske.

Pa Beograd je organizirao iseljavanje, koje su u početku zvali egzodusom Srba. I prve izjave Srba iz Hrvatske, koje su bile istinite i autentične, to su potvrđivale. Poslije, kada je Haški tribunal počeo dobivati ozbiljnost nakon hapšenja Miloševića, kvalifikacija je preinačena u genocid. Kako je Helsinški odbor deset godina radio na povratku Srba u Hrvatsku, dobili smo dobar uvid u tragediju Srba iz Hrvatske, kao i u manipulacije Beograda.

Glede toga što piše u Memorandumu dva?

Memorandum dva reafirmira odnos prema Srbima u susjednim državama i njihovu organizaciju kako bi se sačuvali kao etnička zajednica, u čemu Crkva ima najvažniju ulogu jer jedina može djelovati preko granice. Riječ je o strateškom dokumentu Vlade Srbije koji je imao za cilj konsolidaciju Srba u susjedstvu kako bi se sačuvale pretenzije. U dokumentu između ostalog stoji kako Srbi u Crnoj Gori trebaju dobiti konstitutivni status. Poslije je zbog burne reakcije Crne Gore taj dio izbačen, ali to je i dalje sastavni dio aktualne politike prema Crnoj Gori.

S obzirom da se pravoslavne crkve temelje na autokefalnosti, to znači da SPC i dalje ne odustaje od Velike Srbije na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

SPC ne priznaje ni Crnogorsku ni Makedonsku pravoslavnu crkvu bez obzira što Makedonska od 1967. posjeduje neki stupanj autokefalnosti. Čak je i protiv svećenika iz Rumunjske, koji dolaze među Rumunje u Srbiji. Crnogorska manjina u Srbiji želi svoju crkvu, ali joj SPC negira to pravo, kao što niječe i Crnogorce. Brani drugim crkvama prisutnost u Srbiji, ali polaže pravo na autokefalnost u drugim državama čije se granice ne podudaraju s državnim granicama Srbije.

SPC bi određivala i hoće li blaženi Alojzije Stepinac biti svetac.

Srpska javnost to povezuje s ustaštvom i NDH. Koristi se premisa da je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država. Tako anatemiziraju Hrvate i Hrvatsku. I povratak Srba u Hrvatsku Srbija je rabila kao argument protiv približavanja Hrvatske EU.

Hoće li se Srbi vratiti u Hrvatsku?

Jedan se dio vratio, ali povratak bi sigurno bio znatniji da su postojali i ekonomski uvjeti za povratak. Za to je potrebna politička i društvena klima, koja ne postoji ponajprije zbog neraščišćenih odnosa iz prošlosti. Jasno da će mnogi od izbjeglica ostati u mjestu izbjeglištva, no pitanje Srba iz Hrvatske ostaje i dalje važno pitanje i za Hrvatsku i za Srbiju. Mislim da Hrvatska može i treba više učiniti za njih, posebno za one koji su u Hrvatskoj.

To ovisi i o odnosu hrvatskih Srba prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Naravno. Zato bi unutrašnji dijalog s njima pomogao njihovoj stvarnoj integraciji u hrvatsko društvo.

Znate li da u Hrvatskoj i Vukovaru slobodno hodaju zločinci?

Kao i u Srebrenici.

Veliča se i jača četništvo, spaljuju hrvatske zastave, niječe se suverenitet Hrvatske… I čim se to spomene, odmah se u Srbiji govori o ugrožavanju Srba. Istup Aleksandra Vulina u Jadovnu bio je više nego neukusna provokacija…

Točno. Vulin je Vučićev megafon. On je Vučiću, koji se predstavlja kao janje, nužan jer govori što Vučić misli. Taj raskorak između Vučićevih „pomirljivih“ izjava i ratobornih izjava njegovih ministara veoma šteti njegovoj uvjerljivosti kako u regiji tako i u svijetu. To je veliki problem zbog kojega se Srbija ne može smatrati državom u koju bi se moglo imati povjerenja.

Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava Ustašom, Stepinca „ustaškim vikarom“ i svaku hrvatsku državu NDH-om? To znači da je svaki Hrvat Ustaša.

Kako sam već rekla, Srbima je svaka hrvatska država ustaška. U Srbiji se puštanje na slobodu Gotovine, Haradinaja s Kosova i Nasera Orića iz BiH tretira kao prisila, ne znam koga, a generala Perišića, Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića kao pravedan postupak Tribunala. Nedavno je nastavljeno suđenje Perišiću za izdaju jer su ga uhvatili s američkim vojnim atašeom 2002/03. godine, a dok je bio u Haagu i srbijanskoj Vladi za isto je bio amnestiran.

Na svjedočenju u Haagu rekli ste da je Stjepana Mesića na čelo predsjedništva SFRJ postavila međunarodna zajednica. Je li to točno?

U to vrijeme Srbija nije priznavala Mesićev izbor pa je europska trojka posredovala u njegovu izboru. Nažalost, u jugoslavenskoj krizi posredovanje međunarodne zajednice, posebno EU, nije uvijek bilo pravovremeno ni adekvatno, ali ipak neke odluke, kao što je Haška konferencija, itekako su važne za regiju i danas.

Mesić je rekao da je njegov posao u Beogradu završio s raspadom Jugoslavije. Je li Mesić kriv za raspad Jugoslavije?

U Haagu su me srbijanski advokati to pitali s namjerom da dokažu kako su drugi rušili Jugoslaviju, a ne Srbija. Ta bombastična rečenica ne odgovara istini. Mesić ništa nije mogao, nije bio ni vrhovni komandant. Vojska je već bila pripremljena za srpski projekt.

Bogić Bogićević, član zadnjeg Predsjedništva SFRJ, u Tuzli mi je nakon pada Srebrenice, na pitanje zašto se kao Srbin nije priklonio srpskim interesima u Predsjedništvu, odgovorio da je predstavljao cjelokupnu BiH, ali i da je jedva odolio velikosrpskom pritisku, pratili su ga čak i u WC.

Još nema dovoljno dobrih analiza i uvida o tome što se događalo u saveznim institucijama do 1991. Osim „čišćenja“ nesrpskih i liberalnih kadrova, koji su prepoznali što Srbija radi, bilo je i nerazjašnjenih ubojstava.

Jesu li presude u Haagu rezultat pravosuđa ili politike?

Haški tribunal ne bi nastao bez politike.

Jesu li presude političke?

Nisu. Ako je bilo politike, bilo je u podizanju optužnica. Presude, bez obzira što su neke dobre, a neke i nisu, imaju važnu funkciju za regiju.

Iako Srbija i Srbi presude ne priznaju?

Oni ih ne priznaju zato što nema mehanizama koji bi obvezali države da presude ugrade u svoje zakonodavstvo, pa ni kao moralne norme. Bez toga presude neće imati utjecaja na vrijednosne norme društva, pogotovo na društvo u Srbiji. Najmanje je osuđenih Srba iz Srbije, sve se svalilo na leđa Srba iz Hrvatske i BiH, osim presude za Kosovo, koja se odnosila na cijeli srpski vojni, politički i policijski vrh. U toj presudi, koja ima oko 1500 stranica, ušlo se detaljno u sukob Albanaca i Srba, ali o njoj se ovdje govorilo tri dana kao antisrpskoj i onda se zašutjelo.

Sud u Haagu cijelu regiju vraća u prošlost, to je izjava Carla Bildta. Znači li to da je njegovo posredovanje bilo navijačko, da je poticalo zločin?

To je izjava koja pokazuje da Bildt nema uvida u rad Haškog tribunala. Mislim da je uloga Haaga nezaobilazna u sređivanju odnosa na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bi bilo svih dokumenata, filmova, fotografija, svjedočenja, ne bi bilo svih dokaza bez tog suda. Nasljeđe Haškog tribunala tek će postati važno za regiju. Ali, nažalost, još se malo ljudi temeljito bavi uzrocima i posljedicama raspada Jugoslavije.

Kada će Srbija omogućiti posjete logorima u kojima su ubijani i mučeni Hrvati nakon Vukovarske bitke, ali i Bošnjaci?

To nije pitanje o kojem se u Srbiji javno govori, to je „tajna“. Haški tribunal naložio je da se to pokrene, ali u Srbiji to nitko ne poštuje. Srbija tobože nije bila u ratu iako ima četiristo tisuća ratnih veterana.

Četiristo tisuća?

To je službeni podatak objavljen u Politici. Vojska ima najveći uvid jer je jedina sudjelovala u svemu i bila na svim ratištima. Ali to je tema koja se ne otvara jer se ne uklapa u tezu da Srbija nije bila u ratu.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na obljetnici obilježavanja dana antifašizma rekla je i partizanska borba da, komunizam ne. Može li i osuda komunizma pripomoći normalizaciji stanja na prostorima bivše Jugoslavije?

Mislim da je odnos prema komunizmu, ne samo u regiji nego i na Zapadu, pogrešan. Komunizam nam nije pao s neba, već se naslonio na konzervatizam, patrijarhalnost, kolektivizam. I bio je prihvaćen. Komunizam je historijski proces kojem treba prići analitički, a ne emotivno. On ima svoje pozitivno historijsko mjesto u društvima kao što je bilo jugoslavensko.

Ima ako prizna zločine.

Molim?

Ako prizna počinjene zločine.

Mislim da postoje dobri uvidi u zločine. Tamo gdje ih nema trebaju biti predmet istraživanja, a ne manipulacija brojkama.

Tito je visoko pozicioniran na ljestvici komunističkih zločinaca.

Svi su sistemi činili zločine, svaka država treba se obračunati s tim, ali se sve mora staviti u kontekst vremena.

Ne pridajete li preveliku važnost komunističkom naslijeđu?

To komunističko naslijeđe ne može se preskočiti, naročito ako želimo razumjeti današnje trendove. Druga Jugoslavija ponudila je vrijednosni sustav na kojem smo svi odrasli i na kojem su se i nekomunisti socijalizirali. Kod procjenjivanja Druge Jugoslavije mora se uzeti u obzir i međunarodni kontekst. Demonizacija tog vremena jest nepovijesna.

Zar je demonizacija podsjećanje na počinjene zločine?

Kada se govori o odmazdama poslije Drugoga svjetskog rata, mora se znati da je taj rat srušio europsku civilizaciju i odmazde širom Europe (a i svijeta) bile su odgovor na barbarizam. To se ne može procjenjivati iz današnje perspektive. Uostalom sve što je uslijedilo poslije – Ujedinjeni narodi, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o genocidu – sve je to pokušaj da se svijet utemelji na novim principima i vrijednostima koje su srušene u Drugom svjetskom ratu. Nije dobro današnji koncept ljudskih prava primjenjivati na ono vrijeme. Morao bi se uspostaviti drukčiji odnos prema tom vremenu, ne samo prema ideologiji komunizma.

Može li kultura biti filtar kroz koji se mogu propustiti anomalije Jugoslavije?

Može. Ali kultura može biti i zlorabljena kao što je bila u Srbiji, gdje je srpski nacionalizam kroz kulturu najviše pomogao mobilizaciji i homogenizaciji Srba. Kultura je sigurno najkomunikativnija kada je riječ o prošlosti, posebno za mlade ljude, no problem je što sve novonastale države nisu građanske, pa postoji problem viđenja drugoga i drukčijega. Zato naše kulture još nemaju ulogu katalizatora. Zato je važno da Hrvatska svojim Srbima, koji su bili instrument Beograda, omogući dijalog s Hrvatima i drugim nacionalnim manjinama. U tom smislu i kultura može otvarati prostor razumijevanju i suživotu.

U Hrvatskoj je taj prostor često prostor nerazumijevanja. Primjerice u kazališnim predstavama Hrvate se optužuje i za zločine koje nisu počinili, a Srbe amnestira i za što su krivi? Kako to riješiti?

To je veliki problem. Na djelu je rat za interpretaciju ne samo rata iz 1990-ih već cijelog 20. stoljeća. Falsificira se jugoslavenska povijest i pišu nacionalne historije izvan jugoslavenskog konteksta. U srbijanskom narativu Srbi su žrtve cijelog stoljeća i rat iz devedesetih je „osvetnički“ i opravdan. Trebat će dosta vremena i rada da se dođe do objektivne i za sve prihvatljive interpretacije.

Mnogi od jugonostalgije ne žele vidjeti uzroke rata.

Da, da, jer se vrlo malo ljudi time bavilo na pravi način i onda nedostaje objektivnosti o raspadu Jugoslavije. Zato je istina važna ne samo za žrtve nego za sve koji će sutra misliti o tom prostoru, koji će se možda zvati jugoprostor ili jugosfera. Nije ni bitno kako, ali u svakom slučaju bit će komunikativan. Ipak smo upućeni jedni na druge kulturno, ekonomski i kako hoćete. Kao nekakva cjelina, poput recimo nordijskih država, taj prostor može imati neku važnost u europskim okvirima, ali i kao regija koja ima kompatibilne interese. Tu ima mnogo toga što može biti važno.

Što možete reći Hrvatima koji kažu:, mi smo bili Europa do 1918. godine, što nam je uskraćivano u dvije Jugoslavije i zašto bismo pridavali važnost i šansu bivšem jugoprostoru?

Znate što, sedamdeset godina proveli smo u zajedničkoj državi i bilo je mnogo zajedničkog razumijevanja.

Možda razumijevanja, ali nam interesi nisu zajednički.

Slovenija je živjela bez Balkana petnaest godina, a sada se vraća u neku ekonomsku suradnju jer je premala u EU, a ovdje ipak ima i neko zajedničko iskustvo. Mislim da će i Hrvatska doći do toga, ali vjerojatno teško sve dok Srbija ne prizna istinu o ratu i sve dok je bude nacionalno osporavala. Hrvatskoj će to biti zanimljivo zbog interesa, ekonomskih prije svih.

Da bi se to dogodilo, Srbija mora priznati istinu o ratu. Kada će Srbija biti spremna to priznati?

To je objektivno složen proces za što će trebati više generacija koje će biti otvorenije za tu vrst dijaloga i odgovornosti. Nažalost, sadašnje generacije nisu sposobne buduće generacije rasteretiti bremena koje su im natovarile.

 

 

SRPSKI BEZPOVIJESNI "ISTORIČARI" UHVAĆENI U VJEKOVNOJ LAŽI :

 

Kad bi se neuki i priučeni srbijanski vlastodršci samo za tren okrenuli znanosti, lako bi i brzo ustvrdili kako je povijest vrsta znanosti koju najslabije poznaju. A kad bi barem netko iz vrha današnje četničke vlasti pročitao samo dio povijesnih rasprava o podrijetlu i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri u Srba, sigurno bi se takav istoga časa zapitao gdje je to, kako i zašto lutao i tumarao po bespućima cijeloga života. Brojni i uvaženi srpski povjesničari što su za svoju temu znanstvenog rada odabrali široku oblast srednjevjekovlja, potanko i vrlo precizno u svojim djelima pišu o izvornom podrijetlu Srba, koje je neposredno vezano za pripadanje prvotne Raške u državnom smislu tek kao hrvatske pokrajine u sklopu hrvatskog kraljevstva. O tome svjedoči i pisanje Dominika Mandića u poglavlju o Duvanjskom saboru, pohod Ljudevita Posavskog 822. godine u Rašku u pokušaju da državno tek odmetnuto hrvatsko pleme Rašana privoli zarad njihovog opstanka kao malobrojne skupine da se vrate pod okrilje Hrvatske i Hrvata od kojih i Rašani iliti Srbi potječu, pa do poznate vojne pomoći kralja Tomislava Rašanima, do nogu potučenim u vojnom okršaju s Bugarima. I spasio je hrvatski kralj Tomislav Srbe i teže pogibelji, a sami srpski povjesničari kao Ivan Božić, vele i mogućeg zatiranja, jer su dimenzije bugarske vojne pobjede nad Srbima bile upravo epohale veličine. I osim Ivana Božića, o tom plemenitom i uzvišenom činu hrvatskog vladara govore i drugi glasoviti srpski povjesničari, specijalisti za srednjevjekovno doba. Među takve iskrene i objektivne srpske povjesničare mogu se ubrojiti još i Sima Ćirković, Relja Novaković, Jovanka Kalić, Božidar Ferjančić, Rade Mihaljčić i mnogi drugi.

O brojnim rimokatoličkim i najviše hrvatskim toponimima mjesta diljem centralne Srbije, od Beograda, preko Kragujevca, Čačka, Kruševca, Kraljeva bespotrebno je i trošiti riječi, pogotovo nabrajati brojne nazive hrvatskih naselja u Šumadiji i Pomoravlju, srcu i utrobi srbijanske države. O Mačvi, Pocerini, Podrinju i Kolubarskom kraju već je bilo sve podrobno opisano u osvrtu na rimokatoličku i hrvatsko – mađarsku prošlost i iskon tih krajeva gradova Šapca, Loznice i Valjeva koji davnom starinom svi od reda imaju hrvatku osnovicu. O kraju oko Užica, čije stanovnike Srbijanci zovu Erama jer korijenom dolaze iz Hercegovine, suvišno je elaborirati budući su svi Užičani doseljeni iz istočne Hercegovine potomci popravoslavljenih Hrvata istočne Hercegovine, o čemu postoje i povijesni zapisi fra Grge Andrijaševića iz okolice Trebinja, a nalaze se u rimskim arhivama. I sve to je na najbolji način opisao i dočarao i hrvatski povjesničar, etnolog, arheolog i antroplog dr. Ćiro Truhelka. Nitko bolje i detaljnije od svestranog znanstvenika češkog podrijetla rođenog u Osijeku nije napisao istinu o etnogenezi i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri Srba. I njegovo impresivno djelo je i tijekom rata bilo dostupno na čitanje i svim zainteresiranim srpskim čitateljima u nekoliko najvećih gradskih knjižnica u Beogradu, uključujući i Sveučilišnu knjižnicu “Svetozar Marković” kao i NBS ( Narodnu biblioteku Srbije ). Što sve to vrijedi, kad se Srbi i samim pogledom na naslov i sadržaj knjige, nevoljno okrenu u stranu, ne želeći spoznati istinu čitanjem svjetski priznate literature.

Ali, nije uvijek srpski problem u odbijanju suočavanja s istinom o sebi i svojim korijenima samo u imenu i prezimenu autora što dolazi iz hrvatskog grada Osijeka. I mnogi učeni i nepristrani srpski povjesničari u svojim su knjigama namijenjenim i pučkoškolcinjoškolcima i studentima društvenih znanosti na isti način pripovijedali o najranijoj prošlosti Srba. Tako u udžbeniku “Nacionalna i pravna istorija naroda Jugoslavije” iz 1989. godine grupa autora koju su sačinjavali Đorđe Janković, Mirko Mirković i Dragoš Jevtić ilustrativno piše o mješovitoj rimokatoličkoj i pravoslavnoj vjerosipovijesti Srba u vrijeme Dušanova carstva od 1346 – 1355. godine. Profesor Dragoš Jeftić tada je potkraj osamdesetih studentima pravnog fakulteta gjde je držao satove povijesti, objašnjavao kako je u doba cara Dušana bilo 35% Srba rimokatolika i kako se to odnosi poglavito na Srbe u unutrašnjosti današnje Srbije, tamo oko Šumadije i Pomoravlja, kao i središnjih gradova Kragujevca, Čačka, Kraljeva, Kruševca, Jagodine… Nikako se te brojke ne vezuju za tradicionalno područje srpske kleptomanije i posezanja današnje srbijanske političke i znanstvene elite za izmišljenim i fantomskim Srbima katolicima u Dubrovniku, Hercegovini i Dalmaciji.

Trebalo bi još napomenuti i činjenicu da je u osvjedočenom bastistionu velikosrpstva, točnije u centralnoj gradskoj knjižari “Nikola Pašić” na istoimenom gradskom trgu u srcu Beograda znatiželjnim i željnim znanja čitateljima, bila na raspolaganju i iznimno obimna građa iz pera crkvenih autora. Skupina autora i nakladnika SPC iz gradova centralnog dijela Srbije poput Kruševca i Kraljeva pisala je vrlo opširno i uz obilje dokumentarne građe o rimokatoličkoj prošlosti Srbije u razdoblju koje je prethodilo dolasku dinastije Nemanjića potkraj dvanaestoga stoljeća. Znači, sami vrh SPC zna za objavu ovakvih djela iz krugova SPC koji time decidirano priznaju na toj crkvenoj razini da su Srbi jedini pravoslavni narod na Balkanu koji se odmetnuo od rimokatoličke vjere i prešao na pravoslavlje, a pritom su kao narod, kao što se vidi iz povijesnih vrela koje priznaju i svi srpski povjesničari, eksperti za srednji vijek, Srbi samo otkinuti dio grane hrvatskog nacionalnog stabla. Jer, kako može ijedan Srbin logično objasniti gomilu hrvatskih toponima u samoj Srbiji, a svi su starinom stariji od bilo kog srpskog toponima u samoj Srbiji. Jedan od poznatih je i Hrvatsko selo podno planine Avale iznad Beograda. Postojalo je pod hrvatskim imenom i u doba Kraljevine SHS, a u Titovoj Jugoslaviji je preimenovano. Ili primjer sela Rvati kod Obrenovca, prigradske beogradske općine. Svi tamošnji stanovnici danas se očituju kao Srbi, a kako i zašto je to tako naopako, potpuno je jasno na temelju višestoljetnog srpskog asimiliranja Hrvata.

I ne zaboravimo i ono najaktualnije, a stiže nam sa srpske verzije interneta. Izgleda je i Srbima postalo pomalo dosadno živjeti u vječnom carstvu laži, te glede srpskog osvrta na korijene dinastije Nemanjića, na srpskoj wikipediji možemo pronaći senzacionalna priznanja Srba. Tamo su bjelodano priznali kako Nemanjići vuku korijene kao pobočno krilo hrvatske slavne dinastije Trpimirovića. Kakav je to samo elektrošok za sve velikosrbe i sama pomisao da su i utemeljitelj srpstva i te novokomponirane nacije Stefan Nemanja, kao i Sveti Sava ( rođen kao Rastko Nemanjić ) i najveći srpski vojskovođa i kasnije i car Dušan, svi iz loze Nemanjića čistokrvni Hrvati. U srednjem vijeku po tadašnjim kanonskim načelima, važilo je pravilo da je cijeli narod jedne države one vjere i one nacije koje je i sam vladar. E, zaluđeni velikosrbi danas svima drugima drobe da su Srbi nastali i prije nego su na svijet došle amebe. Nije njima lako i treba ih razumjeti, jer svi mitovi i legende padaju im u vodu  raspršuju se kao mjehur od sapunice. Kako će im nesretnicima i biti lako kad odlično znaju i za istinu koju nikad nisu mogli ni sakriti, da je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, jedna od va starija brata Svetog Save, godine 1217. dobio kraljevsku krunu od pape Honorija. Ali, samo dvije godine nakon toga, Sveti Sava je silom i batinama primorao starijeg brata da vrati krunu papi, a da se on nadubudni i raskalašni najmlađi brat starije braće Vukana i Stefana proglasi 1219. srpskim vjerskim, duhovnim vođom. SPC je tako utemeljena silom najmlađeg sina Stefana Nemanje, a mora se reći i to da je i sam Rastko Nemanjić (Sveti Sava) na rođnju u Ribnici kraj današnje Podgorice kršten po latinskom obredu. Prema znanstvenim saznanjima fra Dominika Mandića, prvi znameniti predak Nemanjića je bio pobočnik Dukljanske, odnosno crvenohrvatske dinastije Vojislavića, koji kao i Nemnjići jesu u izravnom srodstvu sa Trpimirovićima. Sve to je lako objašnjivo jer je hrvatska dinastija Trpimirovića iz reda vlastite bliže i dalje rodbine u pokrajinama kao što je bila i hrvatska pokrajina Duklja, postavljala namjesnike koji bi u ime Trpimirovića upravljali prostranim hrvatskim kraljevstvom. Tako u Duklji nalazimo rođake Trpimirovića, kasnije osamostaljenu Dukljansku dinastiju Vojislavića, a Nemanjići su izvorno krvlju vezani za pradjeda dukljanskog kralja Bodina i njegovog prvog palatina Marka. Sve je kristalno jasno. I Dukljani Vojislavići i Rašani Nemanjići su smao oblasni gospodari koje je u davnini imenovala hrvatska dinastija Trpimirovića, s kojim su u krvnom srodstvu dvije dinastije kojima se danas i Srbi i Crnogorci ponose kao svojim autentičnim, samo zaboravljaju da imaju svi hrvatske korijne i izravne poveznice s Trpimirovićima.

Teško je danas Srbima prihvatiti gorke istine o njihovim stoljetnim zabludama i samoobmanama. No, isto tako je vrlo zanimljivo i srpsko znanstveno priznanje kako u narodnim pjesmama opjevani srpski junak Marko Kraljević, prema najnovijim istraživanjima, koje opet i Srbi teška srca priznaju na vlastitoj wikipedijii, zapravo jest Hrvat iz Imotskog. Iz Imotske krajine dolaze svi u narodnim srpskim pjesmama opjevani srpski velikaši iz obitelji Mrnjavčevića, uključujući i dvojicu najpoznatijih velikaša iz reda Mrnjavčevića Vukašina i Uglješu. Ovu temu je posebno obradio hrvatski znanstvenik i jezikoslovac Mate Šimundić koji i sam potječe iz krajeva odakle je loza Mrnjavčevića, pa je lako proučavanjem prošlosti svoga kraja ušao u trag srpskim lažima o izmišljenom srpstvu hrsrednjevjekovnog viteza Marka Kraljevića. Srbima je još teško pojmiti i javno predočiti i da je Miloš Obilić Milo Kobilović i da dolazi rodom iz Turopolja. Još ga je kao sasvim mladog bojovnika angažirao srpski vladar car Dušan koji je kraljevao i carevao devet godina od 1346. do 1355. kada se potkraj života u grčkom gradu Serezu u današnjem grčkom dijelu Makedonije na sjeveru današnje Grčke okrunio carskom krunom. Iste su ga godine sami Srbi otrovali i preminuo je u 46. godini života. Hrvatski znanstvenici smatraju kako je car Dušan u razdoblju svoga kraljevanja i carevanja između 1346. i 1355. otišao u posjet u Hrvatsku i u Turopolju angažirao tada mladoga Mila Kobilovića, koga su Srbi prezvali u Miloša Obilića. Tako je Milo Kobilović, alijas Miloš Obilić u vrijeme Kosovskog boja, kad je rasporio turskoga sultana Murata imao 68 godina, a ne samo 24 kao što mu pripisuju srpski mitomani. Beskonačno bi se moglo govoriti o ispraznim i pustim srpskim mitovima i legendama, koji nemaju nikakvog znanstvenog uporišta, jer ih nema nigdje u arhivama, muzejima, knjižnicama… Pohranjeni su samo u hrpi ispranih mozgova megalomanskog naroda, kasno nastalog koji tako ima i neodoljivu potrebu preotimati od drugih povijesnu i kulturnu baštinu i sve tuđe tradicije, jezik, običaje, folklor prikazivati kao svoje izvorne vrednote, osporavajući istinskim nositeljima svega pobrojanog prvotno vlasništvo.

I ne može se ništa drugo očekivati od naroda koji, evo, tijekom prošloga prosinca u beogradskom “Blicu” navodi popis najčešćih, navodno, srpskih prezimena, a u opisu svakog prezimena ponaosob za jedno od nekoliko desetina najučestalijih današnjih prezimena, nisu mogli ustvrditi i napisati da je poteklo iz Srbije, nego navode da su sva najčešća “srpska” prezimena došla iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like… I tu sami sebi skaču u usta i u potpunosti razotkrivaju vlasite laži prisvajanja velikog broja hrvatskih prezimena, jer svi ti krajevi su povijesno bili dio hrvatske države, dakako i sva prezimena ljudi koji dolaze iz krajeva Bijele i Crvene Hrvatske. Srbi su četvorodnevni serijal o “svojim” prezimenima zaključili krunskim priznanjem vlastitih laži. U završnom komentaru konstatiraju kako je tek 1851. srpski knez Aleksandar Prvi Karađorđević državnim ukazom naredio Srbima da moraju kao i svi civilizirani Evropski narodi uzeti stalna prezimena. Sve do 1851. Srbi nikad u svojoj povijesti nisu imali stalna prezimena, već bi ih svaki novi pripadnik generacije mijenjao. Tako su djed, otac i sin u tri uzastopna koljena nosili tri različita prezimena. I eto Srbi se sad usude i osmjele prisvajati hrvatska prezimena kao “svoja,” a sami, evo i u “Blicu” i ne samo u njemu, priznaju da nemaju više od 165 godina tradicije prezimena. Neupućeni Srbi trebali bi znati da ima hrvatskih obitelji koje imaju svoju poznatu lozu predaka i do pola tisućljeća unatrag, a pojedini Hrvati imaju dokaze i o tisuću godina podrijetla i stabla obitelji. Najdulji srpski rodoslovi ne prelaze više od stotinu pedeset godina. i kako će biti kad su eto u moru najnovijih iznenadnih povijensih priznanja, neprijeporno kazali da se slažu s mađarskim i njemačkim povjesničarima koji odavno tvrde da ime Srbin i naziv države Srbije potječe tek iz druge polovice dvadesetog stoljeća. Dotle su Mađari i Nijemci Srbe u Vojvodini zvali imenom Raci, što se nastavlja na ime Rašani prema prvotnoj Raškoj. Srb kroz povijest, jer eto, znali nisu sigurni kako se zovu. O srpskom prvotnom rimokatolicizmu i životu Rašana i Raške u sklopu srednjevjekovne kraljevine Hrvatske pisao je još potkraj osamdesetih u “Politici” jedan dugi i zanimljivi feljton povjesničar iz Srbije Duško Lopandić. On tu obrađuje u srpskoj historiografiji namjerno prešućenih pet prvih stoljeća Srba, bolje reći rimokatoličkog oblasnog plemena Rašana hrvatskog nacionalnog korijena. Nakon 2000. godine Duško Lopandić je kraće vrijeme bio srpski diplomat za vladavine DOS-a.

Iz svega ovoga očevidno je da Srbi mrze Hrvate i Hrvatsku jer su, ako ne svjesno, ono barem ogromna većina, podsvjesno sigurni da potječu od Hrvata, a kako vidimo istinu o tome polako podastiru i interneta, ali i u školskoj literaturi. I za vrijeme trajanja SFRJ povijest Srba i Srbije se u školama izučavala nakon lekcija o povijesti svih bivših jugoslavenskih republika, sve od Slovenije, preko Hrvatske, pa Bosne i Hercegovine do Crne Gore i Makedonije. I na upite radoznalih srpskih učenika zašto se ide tim redosljedom lekcija, profesori povijesti u školi pošteno su odgovarali da je to zato jer je državnost Srbije iliti Raške došla poslije svih ostalih. Eto, sad najmlađi najmlađe države u krugu svih bivših jugoslavenskih republika svima redom soli pamet o svojoj izmišljenoj veličini, a realno mogli bi Srbi svima samo posoliti umjesto što pokušavaju soliti pamet. Naposlijetku, ne bi Srbima bilo zgorega proučiti, primjerice, malo religijsku prošlost glavnog grada Beograda. Samo u Beogradu danas ima deset katoličkih crkava. To su Franjevačka crkva u Zemunu, crkva Krista Kralja, crkva Presvetog Trojstva u Zemunu, crkva Svetog Ante, crkva Josipa Radnika, crkva Svetog Petra, crkva Svetog Ćirila i Metodija, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Beogradu, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Zemunu i crkva Uznesenja Svetog Križa u Borči. Tu je i šest rimokatoličkih samostana na području Beograda. To su samostani Isusovih malih sestara, Sestara kćeri kršćanske ljubavi, Sestara Milosrdnica u Beogradu, Sestara Milosrdnica u Zemunu, Školskih Sestara Svetog Franje u Zemunu i Sestara franjevačkog bezgrešnog začeća.

U Beogradu je točno trideset pravoslavnih crkava, ali treba reći da je veliki broj novosagrađenih pravoslavnih hramova SPC podignut u posljednjih dvadeset pet godina, tako da je do 1990. omjer pravoslavnih crkava u odnosu na rimokatoličke bio tek za oko desetak više, odnosno dvaput veći, a danas je triput više pravoslavnih od rimokatoličkih crkava u Beogradu. Zaključimo na kraju činjenicu da Srbi za razliku od ostalih balkanskih pravoslavaca Grka, Bugara i Rumunja nisu izvorni pravoslavci, nego bivši rimokatolici. To odlično zna i Vatikan koji nikad nije zaboravio šamar kojega je dobio od Svetog Save ( rođenjem Rastka Nemanjića ), kad je drsko i bezobrazno vratio papi bratovljevu krunu. U kazališnoj predstavi “Sveti Sava” iz 1990. godine u kojoj glavnu ulogu igra glumac Žarko Laušević, redatelj predstave je publici prikazao i povijenso potkrijepljene podatke da je Sveti Sava čak i silovao rođenog brata, okrunjenog krunom pape Honorija, Stefana Prvovjenčanog da bi ga i seksualnim zlostavljanjem primorao da papi vrati krunu, a prijetio mu je i ubojstvom. Na koncu je Stefan u strahu od nasrtaja poremećenog mlađeg brata i vratio krunu papi, a Vatikan Srbima to jasno nikad nije ni zaboravio niti oprostio. Srbi i danas poremećenog i seksualno nastranog i izopačenog bolesnika i manijaka Rastka Nemanjića slave kao svoga najvećeg Svetog Savu. Koliko je Srbima teško prihvatiti stvarnost najbolje pokazuje sudbina predstave “Sveti Sava”. Nju su nasilnim upadom u kazalište prekinuli mladi studenti teologije Bogoslovskog fakulteta u Beogradu koje je predvodio jedan stari srpski svećenik i po uvjerenju pravoslavni zilot Žarko Gavrilović,blizak samom vrhu SPC i tadašnjem parijarhu Pavlu, koji se uopće nije očitovao bilo kakvom osudom postupka, kao što kasnije i tijekom ratova devedesetih nikad nije osudio niti jedan od bezbroj srpskih ratnih zločina u srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Da sve bude još crnje po renome SPC u brutalnom prekidu kazališne predstave “Sveti Sava” sudjelovali su uz znanje i odobrenje srpkih svećenika kao i mladih studenata teologije i nogometni huligani Zvezde i Partizana, sve pod njihovom uobičajenom krinkom  obrane srpstva i pravoslavlja od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nagore je u svemu prošao glumac Žarko Laušević koji je tumačio lik Svetog Save. Nabrijani Srbi iz Crne Gore su ga po nalogu Miloševićevih vlasti uhodili i pokušali upucati u kafiću u Podgorici, sve iz osvete što se , eto, usudio raditi svoj glumački posao i igrati lik Svetog Save, a oni su milsili da je bio obvezan odbiti ulogu koja, po njima skrnavi Svetog Savu, a zapravo ga prikazuje u njegovom pravom i mračnom izdanju kakvim ga velikosrbi ne žele vidjeti pojmiti u svojim glavama. Žarko Laušević je skupa sa starijim bratom u samoobrani, munjevito reagirao u kafiću i bio je brži na obaraču, te je uspio ubiti i smrtno raniti trojicu napadača koji su prvi potegli oružje na njega i njegovog starijeg brata. Usprkos tome, osuđen je na sudu u Podgorici, tad 1993. u vrijeme ubojstva trojice mladića četničke orijentacije na višegodišnju robiju. Drugostupanjski sud mu je naknadno  prepolovio kaznu, a tek ga je prije nekoliko godina tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić javno abolirao. No, on je nakon više od 23 godine stanke u bavljenju glumom voljom organiziranih srbijanskih fašista izgubljen za glumački poziv, posebice poslije trauma pretrpljenih u zatvoru. Danas je slobodni građanin, ali stalno u strahu od često najavljivane krve osvete rođaka ubijenih velikosrba koje je ubio u samoobrani, ka sud ustvrdio trećem ponovljenom sudskom postupku. Ali, Lauševiću nitkoo ne može vratiti godine provedene nezasluženo u zatvoru, niti ga osloboditi straha od osvete četničkih obitelji koje najavljuju da će uzeti pravdu u svoje ruke, a srbijanska država na ove prijetnje šuti, kao što je šutjela i sve one godine poslioje izdržane robije koje je Žarko Laušević prinudno proveo u dobrovoljnom izgnanstvu u SAD-u gdje je pod tuđim imenom, da bi pokrio tragove od veliksrpskih uhoda radio i kao fizički radnik da bi preživio. Metak ga, srećom, nije sutigao, ali ta prijetnja i sad neprekidno visi u zraku. Tako sve to izgleda u zemlji i u narodu gdje je i vrag odavno rekao:”Laku noć svima koliko vas ovdje ima.” Laušević najbolje zna i osjeća težinu ove poruke, s obzirom da je nakon famozne prekinute predstave, doživio da ga, ostave i napuste i žena i prijatelji i kumovi i rođaci, sve pod izlikom da je igranjem Svetog Save oskrvnuo lik najvećeg srpskog sveca i da mu to ne mogu oprostiti. Nije imao ni podršku matičnog kazališta, gdje su mu kolege i kolegice masovno okrenuli leđa. Vjerojatno su i svi vrli srpski glumci iz JDP-a ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ), mislili kao i njegovi rođaci, kumovi, lažni prijatelji i njegova supruga da se svi trebaju politički solidarizirati sa huliganima sa stadiona i objesnim popovima. Žarko Laušević je prošao pravi pakao u životu, a to mu je priredila cijela srpska država, jasno mu stavljajući do znanja kako i glumačka umjetnost u Srbiji može postojati samo ako se kreće u krugu razmišljanja pomahnitale i razularene politike srpskog velikodržavlja. Ovog vrsnog glumca naglo prekinute karijere što je išla zvjezdanim stazama, upamtila je i hrvatska publika iz druge polovice osamdesetih. Tada je igrao vodeće uloge u tri filma hrvataske filmske produkcije. U tumačenju Žarka Lauševića, rodom Crnogorca iz Cetinja, ostat će posebno upamćena uloga poručnika Horvata u filmu “Oficir s ružom” u kojem glavnu žensku ulogu igra Ksenija Pajić.I sve ovo apostrofirano u ovome članku je slika i prilika države i naroda koji nema pojma ni o vlastitom podrijetlu, a voli drugima samouvjereno tumačiti tuđu povijest i korijene nacije i državnosti.

Nepismeni i zalutali u svijet politike su bili i knez Miloš Obrenović i Dobrica Ćosić, pa su se u Srbiji ostvarili kao glasoviti “umovi.” Kako gedže misle, bili su bogomdani i prirodno predodređeni da vladaju i da ih narod slijedi. Tako su čobani slijedili i pastira zvanog Nikola Pašić. Nije znao niti jedan strani jezik, a htio je biti ministar inozemnih djela tek ustoličene kraljevine SHS. I samo zato je kralj Karađorđević morao pozvati u pomoć Antu Trumbića i postaviti ga na položaj, koji je nedoučeni Pašić već vidio kao svoj.

Uz sve pobrojano, neuki srbijanski vladari su mislili i misle kako pamet ništa ne znači, što je, inače, glavna misao velikog “mislioca” Šešelja. Jer, Srbima je lukavstvo i tisuću puta ponovljena laž u maniru oca nacije Dobrice Ćosića glavna vodilja u politici. Još je priučeni i polupismeni Vuk Karadžić, vrli srpski jezikoslovac, Srbima suflirao u svoje vrijeme: “Idite, braćo Srbi kod Hrvata preko Drine. Oni ne znaju krasti i lagati. Lako ćete s njima izaći na kraj!” I tu je srž srpskog pogleda na Hrvatsku i na Hrvate. Srbi vjeruju po poimanju svojih mislilaca Vuka Karadžića i Dobrice Ćosića kako je pošten čovjek ujedno i naivan, a onda i lakovjeran i lakomislen, naposljetku, to po Srbima znači jedino glup. Zato, unatoč, očitoj hrvatskoj supremaciji nad Srbima u mnogim oblastima ljudskog delanja, Srbi vjeruju da su superiorni u srazu sa Hrvatima, jer misle da su Hrvati, kako vele srpski očevi nacije, naivni, lakovjerni i glupi.

Zavidni su i zato i pakosni što su Hrvati načitaniji, ali Srbi tvrde da njihova seljačka i prirodna lukavost, pomiješana s neibježnim lažima i lopovlucima nosi prevagu u sistemu ljudskih i životnih vrijednosti. Od velikosrba i pristaša četničke ideje, samo je Jovan Dučić, inače okorjeli protivnik Hrvata, Srbe upozoravao da lukavost, podlost i prevrtljivost nisu vrline nego mane. Jer, prevejan, podmukao i prijetvoran može biti i kradljivac i ubojica, ali to ne znači da je pametan.

Srbe je teško ubijediti da je to tako. Oni vjeruju obratno. Zato se i služe trikovima viđenim samo u science fiction serijama. Sjećam se početkom osamdesetih iz doba djetinjstva serije “Planet majmuna.” Tamo su zarobljene ljude, Zemljane, majmuni što su u imaginaciji redatelja ovladali Zemljom, vezali za stol i do besvijesti ih okretali u krug za 360 stupnjeva i tako u nedogled dok se ljudima ne zavrti u glavi. Majmuni i njihov glavni vođa po imenu Urko mislili su da time ljudima uspijevaju isprati mozak. Tako i srbijanski političari majmunlucima poput zamišljenog antijunaka serije majmuna Urka, podmetačinama i podvalama pokušavaju pred vanjskim svijetom iskompromitirati Hrvatsku i Hrvate, ali uvijek ostaju začuđeni što im prozirne igre ne pale kod ozbiljnih ljudi. Tko još u svijetu može ozbiljno shvaćati rulju ratnih zločinaca na vlasti u Srbiji sem što oni sami sebe tako doživljavaju? Izgleda takve čovjekolike primate na vlasti u Srbiji još ozbiljno tretiraju samo pojedini političari u Hrvatskoj kada im povremeno daju dobronamjerne upute kako da se ophode da bi ih svijet bolje razumio. Oni tu poruku razumiju kao i majmun Urko u znanstveno fantastičnoj seriji gdje majmuni vladaju svijetom.

 

 

SRPSKE LAŽI IZ PROŠLOG RATA :

Trebamo li se s vremena na vrijeme prisjetiti svega što su nam tijekom posljednjeg rata priredili srpski naci-fašisti?

Itekako!

Jer oni su u stanju konstruirati laži na kojima bi im pozavidio i Hitlerov šef propagande Joseph Goebbels.

I još nešto: srpski naci-fašisti danas uklanjaju svoje krvave tragove, brišu dokaze i iskrivljuju povijest. I to je samo jedan razlog više da progovaramo o istini: o monstrumima koji su promijenili dlaku, ali ne i ćud i danas nastavljaju tamo gdje su stali tih mračnih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Ovo što slijedi, kap je u moru…Da se ne zaboravi!

 

1. Morbidna laž o „41 zaklanom srpskom detetu“ u Borovu Naselju

Dok su vojno-četničke horde ubijale civile i hrvatske branitelje na Ovčari i vukovarsko-borovskom području (nakon ulaska u do temelja razoreni Vukovar), 20. studenoga 1991. godine, beogradska RTS u svijet šalje bezočne laži o „masovnim masakrima ustaša nad Srbima“, pa i onu o „zaklanom 41 srpskom detetu“ čiji si leševi „pronađeni u jednoj osnovnoj školi u Borovu Naselju“ – nakon ulaska „oslobodilaca“ na to područje. Morbidna propagandna laž proturena je iz Beograda preko Reutersa (navodno preko tamošnjeg dopisnika ove agencije Vjekoslava Radovića), a onda ju je RTS tobože „preuzeo“ od agencije ITV. Samo dva dana poslije, srbijanska državna televizija bila je primorana demantirati ovu konstrukciju svaljujući sve na strane medije. Ogavna prijevara razotkrivena je uskoro od strane novinara lista beogradskog lista Vreme(Jovana Dulovića i Miloša Vasića. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=SfQV0q0rivk)

 

2. Kako je Vukovar „oslobođen“ od „Ustaša“

U isto vrijeme, ovaj medij neprestano daje izvještaje s detaljima „oslobađanja“ Vukovara. Evo jednog citata:

„Komandant operativne grupe Jug u operaciji Vukovar, pukovnik Mile Mrkšić (tom OG je zapovijedao major Veselin Šljivančanin, a ne Mrkšić – op. Z.P.) rekao je TANJUG-u da je srušen Vukovar, zahvaljujući hrabrosti i znanju pripadnika motorizovanih gardijskih jedinica armije, kao i dobrovoljaca i pripadnika teritorijalne odbrane od kojih su mnogi baš iz Vukovara. ‘Za Ustaše Vukovar je još juče bio kamen temeljac nekakve njihove Nezavisne Države Hrvatske’ – kaže Mrkšić i podseća da je završna operacija počela još tridesetog septembra.

(…) Hrvatski oružnici su imali najsavremenije topove, rakete i drugo naoružanje, kako bi se borba nastavila i u sledeća 3-4 meseca. Mrkšić naglašava da su elitnim gardijskim jedinicama veliku pomoć pružili dobrovoljci…“

U nastavku, izvješćuje se o uhićenju ravnateljice Ratne bolnice u Vukovaru dr Vesne Bosanac koja je optužena za zločine nad Srbima. (https://www.youtube.com/watch?v=CrDJF2GGyn8)

 

3. „Ustaše“ pale gume u Dubrovniku

Nakon što se u svjetskim medijima u jesen 1991. godine podigla „prašina“ oko razaranja bisera hrvatske i svjetske kulturne baštine Dubrovnika, srpska propaganda to nastoji negirati tragikomičnim pokušajima izvrtanja istine (unatoč snimkama koje odlaze u svijet i pokazuju pravo stanje stvari), pa smišljaju opskurne laži, poput ove, o tomu kako Dubrovčani „pale gume“ i tako „lažiraju“ napade na svoj grad:

„Generalmajor Radomir Damjanović, zamenik komandanta Druge operativne grupe za Hercegovinu, rekao je da dim u Dubrovniku ne potiče od razaranja ovog grada. ‘Dim je po svemu sudeći izazvan podmetnutim požarom’ – rekao je Damjanović, dodavši da je najverovatnije reč o zapaljenim gumama“ – mrtva hladna, pročitala je u središnjoj informativnoj emisiji TV Beograd, stara spikerice ove kuće, Dušanka Kalanj. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=HPJ3O4ffW3Q )

 

4. „Cavtat i Dubrovnik brane Arapi i Kurdi“

Milijana Baletić izvještava za Crnogorsku TV s položaja oko Dubrovnika (u prvom kadru vide se dalekometni topovi i haubice koji tuku prema gradu) kojega napadaju postrojbe „JNA“, te srpski i crnogorski dobrovoljci i četnici. Nakon što kaže da je „javljeno kako je Cavtat pao“, razgovara s jednim od oficira koji potvrđuje kako se putem vojnih radio-stanica čuju razgovori na stranim jezicima:

„ (…) Mi njihovu smo frekvenciju u potpunosti uhvatili, to su Kurdi, mi sad njihove razgovore ne možemo znati, nemamo prevodioca, ali kao što vidite, ispod Cavtata oni održavaju uglavnom odbranu…“

U nastavku, isti oficir kaže:

„Kao što vidite, ispalili smo preko šest stotina projektila, te raketa, te mina i tako dalje…“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=NdYFLs-giVE )

 

5. Miloš Marković s RTS-a izmišlja masakre „Ustaša“

Jedan od najvećih zločinaca iz srpskih medija tijekom 90-ih godina, istinski monstrum, ratni huškač i prljavi, beskrupulozni propagandist Miloš Marković u jednom svome izvještaju kaže:

„Znam da sam pre dva sata otprilike gledao jednu reportažu o sahranjivanju žrtava…Ono što danas čine pripadnici hrvatskih snaga, identično je ili još drastičnije u odnosu na ono što su činile ustaške formacije pre 50 godina…“(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=zr4Hecp6uFE)

 

6. „Muslimani hrane lavove srpskom decom“

Sarajevo je u okruženju. Vojska i četnici s okolnih brda sustavno ga razaraju i u njemu svakoga dana ginu deseci ljudi, žena i djece. Novinarka kanala „S“ Srpske televizije (u BiH)  Rada Đokić u jednome od svojih izvještaja kaže:

„Muslimanski ekstremisti dosjetili su se valjda, nastravičnijeg načina mučenja na planeti. Protekle noći, srpsku nejač, živu su bacali u kaveze lavovima u zoološkom vrtu Pionirska dolina, tvrdi srpska straža sa Kromolja“.( https://www.youtube.com/watch?v=ITQeAt3w5bU )

I da ne bi bilo sumnje, „jamstvo“ da se događaj uistinu zbio, dolazi sa službenog mjesta, od „ministra informisanja“ u „vladi“ Radovana Karadžića, Velibora Ostojića koji kaže (u odgovoru na pitanje novinara – dan nakon što je ova vijest objavljena na kanalu „S“):

„Nažalost, to je tačno. Ja to mogu apsolutno da garantujem…i stravična je ta slika, da u zoološkom vrtu, dječjem parkiću, gdje su generacije i generacije svih nacija izvodile svoju djecu da gledaju lavove i ostale egzotične životinje, dakle, na tom mjestu, fanatici i krvoloci lavove hrane srpskom djecom.“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Od00aolBjsk)

 

7. Primitivno izrugivanje sa silovanim muslimankama

Jedan od najpoznatijih ratnih huškača kanala „S“ (TV Pale – „Srpsko Sarajevo), Risto Đogo, komentira vijesti o silovanjima muslimanskih žena i na tu temu montira sekvence iz filmova (s tematikom iz Drugog svjetskog rata) kako bi se tim žrtvama narugao:

„(…) Najteža optužba bila je da su Srbi silovali 80 hiljada muslimanki. Nije to Srbima padalo teško zato što su loši muškarci, nego iz jednostavnog razloga što Srbi nemaju potrebe da siluju. Međutim, danas je nemačka televizija pokazala ko ustvari siluje…“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Q5EG1nHry9E )

 

8. „Potkovani Srbi“ i „splav od srpskih tijela“

Nenadmašni Velibor Ostojić kojemu bi na mašti pozavidio i sam Baron Minhauzen, u jednoj izjavi za medije kaže:

„I ta istina izaći će na vidjelo i otići u svijet, kao niz drugih činjenica, kao ona u Goraždu, da smo prije dva dana iz Drine vadili prikovane i potkovane Srbe na splavovima, na krstovima, ili onu činjenicu da je iz Drine izvađen splav od srpskih tijela…“ Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=BxRZ0yAXwNc )

 

9. Kako su „muslimani ubijali muslimane“

U srpskom logoru Mostina, na području mjesta Čajniče (krajnji istok BiH), srpska TV ekipa s reporterkom Milijanom Baletić snima leševe pobijenih muslimana i intervjuira srpskog ranjenika koji tvrdi kako su srpski vojnici (a među njima i on) „bili na obezbeđenju lovačkog doma“ (tj.logora Mostina) i da su ih muslimani napali, te nakon toga pobili svoje (muslimane-logoraše). Isto to, samo detaljnije, potvrđuje potom Duško Kornjača, najveći srpski ratni zločinac s područja Čajniče. (https://www.youtube.com/watch?v=ox_JlSGmAZg )

 

10. „Tuđman korak ispred Starčevića i dva ispred Pavelića“

U vrijeme kad je Hrvatska poslije pet godina trpljenja srpskog terorizma na  vlastitom teritoriju konačno krenula u oslobađanje svojih okupiranih područja u VRO Oluja (4. kolovoza 1995. godine), srpska propaganda čini posljednje napore kako bi teroriste ohrabrila i potakla na otpor „Ustašama“. Evo citata iz jednog izvješća njihove televizije:

„Jutrošnjom brutalnom agresijom na Republiku Srpsku Krajinu, NDH je ponovo, po ko zna koji put u ovom veku isukala svoj krvavi mač. Ponovo je aktuelizovana stara Starčevićeva ideja da jednu trećinu Srba treba pobiti, a ostale raseliti i pokrstiti. General Tuđman je u provođenju te zamisli otišao čak i korak dalje od njenog tvorca, a dva koraka od svog prethodnika Ante Pavelića. Tuđman je, naime, naumio pobiti sve Srbe. Međutim, u toj nameri, pred njim se isprečila hrabra srpska vojska koja uspešno odbija sve ustaške napade. Mrtvim ustašama se ne zna broja. Desetkovani su u okolini Benkovca, Obrovca, na Baniji i Kordunu. Žele da zločini ostanu sakriveni, pa napadaju pripadnike mirovnih snaga među kojima ima mrtvih i ranjenih…“ (https://www.youtube.com/watch?v=kVA5kmFOmFo

Mediji u Srbiji objavili su 23.05.2011. godine ispriku RTS-a (kao odgovor na tužbu podnesenu od strane Nezavisnog udruženja novinara Srbije – NUNS, protiv brojnih medija i novinara koji su tijekom 90-ih trovali javno mnijenje, raspirivali mržnju i izravno poticali na zločine), što su prenijeli i neki hrvatski mediji:

„Upravni odbor srbijanske državne televizije ispričao se građanima Srbije i susjednih država koji su bili predmet uvreda, kleveta i sadržaja koji bi odgovarali govoru mržnje u programima RTB-a i RTS-a 1990-ih.

Novoimenovani Odbor RTS-a ističe da se, polazeći od Zakona o radiodifuziji, želi odrediti prema ulozi pravnog prethodnika. Smatra da je program RTB-a i RTS-a bio dio propagande režima, neprestano i grubo zloupotrebljavan zbog diskreditiranja oporbe.

‘RTB i RTS 1990-ih su vrijeđali osjećaje, moralni integritet i dostojanstvo građana, intelektualaca, oporbe, novinara, pojedinih manjina u Srbiji kao i susjednih naroda i država’, priopćio je Odbor.“ (Vidi: http://vijesti.hrt.hr/117134/isprika-rts-a-za-govor-mrznje)

I to je sve. „Pojeo vuk magare“ – kako narod kaže.

Mrtvi se vratiti ne mogu. Ni razoreni životi ljudi. Mnogi u Hrvatskoj još uvijek traže kosti svoje djece, braće, sestara, očeva, majki…A srpska propaganda nešto slično čini i danas, u drugom desetljeću XXI stoljeća. Kao u vrijeme Slobodana Miloševića.

„Sve je isto, samo njega nema…“, s gorčinom govore normalni i trezveni ljudi u Srbiji, promatrajući što se događa oko njih i kako većina opet luduje kao krajem 80-ih prošlog stoljeća.

 

 

Srpski akademik Dobrica Ćosić (lijevo) u svojoj knjigi “Deobe” o svojim Srbima na stranici 135 kaže :

- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja.

- Lažemo zbog slobode.

- Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.

- Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

- „Laž je srpski državni interes.“

- „Laž je u samom biću Srbina“.

- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

- „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“


Dobrica Ćosić u svojoj knjigi “Deobe”, (Otokar Keršovani, Rijeka, 1977.) na stranici 168 piše :

- "Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici,na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži."
 

Ima i A. G. Matoš nešto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”

U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.

Crnogorac dr. Sekula Drljević kaže o takozvanim Srbima : "Nitko ne umije tako podvaliti kao što to može Srbin."

Srpska predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko kaže : "Cijela srpska povijest je laž!"

U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori je poznata izreka : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, teritorije i povijest ukrade i uz to još i debelo slaže!”.

 

 

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske : 1934 - 2024.

 

Njemačka vojna udruga “Handschar” (Handžar) je izdala 2 niza 1955 godine i ukupno 80 niza između 1989 i 1993 u suradnji sa kćeri Poglavnika Ante Pavelića, Višnjom Pavelić.

 

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

 

Emigracija Nezavisne Države Hrvatske je objavila 2024. godine nekoliko niza maraka. Evo samo nekih od njih :

 

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

 

2024. godine su se posjavila više tematski niza : 1. krajobrazi Nezavisne Države Hrvatske, 2. jela Nezavisne Države Hrvatske, 3. hrvatski navijaći :

 

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

 

 

 

 

 

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

 

 

 

 

 

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

 

Takozvani Srbi su pobjesnili kad su saznali da su iz krugova navijača NK Novi Pazar (Torcide) izdali niz markica u dvije veličine povodom godišnjice priključenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 29.4.1941. godine :

 

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

 

1993. su se pojavila 32 niza markica koji imaju temu nekoliko bendova ili muzički stilova, zvani “omotoi-nizovi”.

“Omoti” serija se može podijeliti na dvije kategorije :

1. kategorija : 8 niza od 16 maraka bendova Depeche Mode (3 niza), Front 242, Front Line Assembly, Kraftwerk, Nitzer Ebb te Skinny Puppy.

2. kategorija : 20 niza od 16 maraka koje imaju temu muzički stilova : 70s/80s/90s : Synth Pop, Darkwave, Dark Electro, Italo Disco, Neofolk, ... (8 niza), Electronic Body Music (2 niza), Neue Deutsche Welle (2 niza), House, Dance (2 niza), Hip Hop, Miami Bass, Freestyle (3 niza) te Heavy Metal, Rock,
Hard Rock ... (3 niza), Punk, Oi, ... (1 niz).

 

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

152_50_Kuna_-_Nezavisna_Drzava_Hrvatska_-_U_96

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

 

2024. su se pojavila još 3 niza za koje se može pretpostavljati da pripadaju onima iz 1993. godine, ovaj put za bend Rammstein.

 

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

 

Emigracija Nezavisne Države Hvatske je izdala za pomoč Ukrajini od invazije ruski hordi tri niza od 16 maraka s imenom “Slava Ukraini / Putler”.

Koliko smo saznali novac tih donacijski-maraka ide u pomoč Ukrajini.

 

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

[ Kupi ovdje ]

 

Sva izdanja emigracije Nezavisne Države Hvatske možete naći [ OVDJE ].

 

Radio postaja Krugoval :

 

 

Program internet radija “Krugoval”

 

Svijetski i srpski genetičari potvrdili : Srbi imaju 49% turski haplotipa u genetici!

 

Srpski genetičari iz Instituta Vinča su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici Srba!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srbi ukrali “svoj” grb i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

 

Otkrivena najveća srpska blamaža : ukrali su od bizantske obitelji Palaiologos grb i dvoglavnog orla a turski sultan Mahmud II. je Srbima dizajnirao zastavu!
Tko laže taj i krade!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srbi dokazivaju sami svoju laž o navodnim broju “srpski žrtava” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

 

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!
... U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srbi ubili 80.000 Židova i jedan dio Roma u Srbiji i prepisali svoje zločine Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

 

Srbi su Hitleru kao prva država u Evropi javili da je Srbija “judenfrei” (oslobođena od Židova) i ubili 80.000 nedužni Židova i jedan dio Roma a kasnije te žrtve prepisali Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pročitajte i dokumentacije prešućenog srpskog  antisemitizma :

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Odvratno : Srbi koriste slike Auschwitza kao “dokaz” za Jasenovac!

 

Skandal nad skandalima : jugo-srpski i četničiko-srpski lažovi i mitomani koriste slike Auschwitza i Stalinovog terora nad Ukrajincima za navodne “ustaške zloćine” u radnim logoru Jasenovcu.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Najnovija srpska laž : Ustaše su se nazvale po srpskim ustašama!

 

Iz naroda kojim po srpskim piscem i akademiku Dobrici Ćosiću leži laž u krvi dolazi najnovija : hrvatske Ustaše su se nazvale po nekakvim srpskim ustašama.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Otkrivena srpska laž o navodnim anti-hrvatskim natpisu na katedrali u Magdeburgu :

 

Otkrivamo jugo-srpsku laž o navodnim anti-hrvatskim natpisu "Neka nas Bog čuva od gladi, kuge i Hrvata" za kojeg ti lažljivci tvrde da stoji na protestantskoj katedrali u njemačkom gradu Magdeburgu!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srpkinja Sonja Biserko : “Cijela srpska povijest je
laž!”

 

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije potvrdila otovrenu tajnu :“Cijela srpska povijest je laž!”
U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Novak Đoković voli  popit rakiju sa likom smrdljivog četnika Draže Mihailovića :

 

Po ocu Crnogorac a po majci Hrvat ali poznati tenisac Novak Đoković hoće da bude takozvani  Srbin koji podržava najveći ološ Balkana : smrdljive četnike!
Na slici se vidi Novak Đoković sa rakijom s imenom “Draža”.
Fuj! Srami se! Fuj!
Jadna ti hrvatska majka!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Jugo-srpska i četnička laž o “srpskim” jeziku!

 

Kako je srpski kradljivac Vuk Stefanović Karadžić ukrao hrvatski dijalekt iz Hercegovine i Sandžaka i pomješao ga sa 8.000 turski riječi i izmislio takozvani “srpski” jezik.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Dokazano : Srbi i Sorbi nemaju ništa zajedno!

 

Bezpovijesni Srbi su propali u pokušaju ukrasti Sorbima identitet i prisvojiti ga sebi. Genetika, vjera, jezik  i veksilologija dokazivaju da opet (kao uvijek) lažu!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Šok za Srbe :
Srpski vladari nisu bili Srbi!

 

Otkrivamo : navodna “srpska” dinastija Nemanjića je sve drugo bila, samo ne “srpska”!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Vjekovne laži Srpske Pravoslavne “Crkve”!

 

”U lažima su duge četničke brade!”
A tko laže taj i krade. Ne kaže se badava : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, povijest i teritorije ukrade i uz to još i debelo slaže”.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Totalni poraz četnika na Ljevča polju!

 

Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. između Hrvatskih oružanih snaga i četniki bandita nedaleko Banja Luke. Bitka je završena potpunim porazom četnika.
Nakon 2. Svjetskog Rata četnički emigranti su ju nazivali "drugim Kosovom".

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

10 srpski generala u vojsci Nezavisne Države Hrvatske!

 

To jugo-srpski i bradato-srpski “istoričari”  taje : u vojsci Nezavisne Države Hrvatske su bili 28 židovska generala i 10 generala srpske nacionalnosti!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Četnici koji su priznavali Nezavisnu Državu Hrvatsku!

 

Mislili ste da su se četnici uvijek borili protiv Nezavisne Države Hrvatske?
Ne!
Bilo je i četnika koji su priznavali Nezavisnu Državu Hrvatsku!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Zašto Hrvatska nije na takozvanom Balkanu :

 

Hrvatska nije niti sa odcijepljenim i još uvijek okupiranim teritorijama na takozvanim “Balkanu”!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Tko je zbilja bio zločinac i sluga Srba Josip Broz Tito?

 

Tko je bio zbilja navodni Josip Broz Tito : Joshua Ambroz Mayer ili Walter Weiss? Čak je i CIA znala da on nije bio domaći crveni izdanjnik iz Kumrovca!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srpkinje su uživale 500 godina pod Turcima!

 

Crnogorci svjedoće kako su Srpkinje uživale skoro 500 godina pod Turcima u prvoj bračnij noći i tako poboljšali genetiku takozvani Srba.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Turski sultan dizajnirao Srbima zastavu!

 

Turski sultan Mahmud II. je Srbima dizajnirao njihovu zastavu!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Hrvati pobjedili na Kosovskom polju a takozvani Srbi sve izgubili!

 

Hrvati pobjedili u bitci na Kosovskom polju a nesposobni Srbi kasnije sve izgubili i stvorili mit o svom porazu!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

O Hrvatima i Srbima :

 

1172. piše Helmold von Bosau nakon svojega putovanja takoznanim Balkanom : “… zovu se Servi, đavolovi sinovi, bez jarma Božjega, obslužitelji svih prljavština, koji na svojim mjestima na zvjerski način žive, divljiji od životinja.”

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srpska laž o navodno “srpskim” prezimenima :

 

Tek 1851. godine je srpski knez Aleksandar I. Karađorđević državnim ukazom naredio Srbima da moraju kao i svi civilizirani Evropski narodi uzeti stalna prezimena.

Pročitajte sami šta su opet debelo slagali :

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Pravoslavni patrijarh :
“Vi Srbi živite 800 godina u lažima!”

 

Patrijarh Bartolomej poručio Srbima : “Vi Srbi živite 800 godina u lažima!”

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Kakva sramota :
7 njemačkih vojnika 1941. godine zauzela Beograd!

 

”Herojstvo” srpske vojske : trebalo je samo 7 njemačkih vojnika da zauzmu 1941. godine srpski glavni grad Beograd! Koja blamaža! Zašto ne slave taj poraz kao poraz na Kosovskom polju?

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Jugo-srpsko komunistički genocid nad Nijemcima :

 

Od 150.000 pripadnika Njemačke Narodne Skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su preostali samo 10.000. Sve druge su jugo-srpski i komunistički zločinci protjerali ili poubijali ili su umrli u jugo-srpsko komunističkim logorima.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srpski Holokaust nad Romima u Srbiji :

 

O ovim Srbija šuti : kako su srpski zločinci (koji su suradivali sa njemačkim Nacistima) 1941. godine poubijali veliki dio Roma. Srbija je Hitleru kao prva država u Evropi javila da je “judenfrei” (očišćena od Židova).

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srbi totalno poludjeli u izmišljanju “istorije” : lažu da je Velika Smradija postojala već u 490. godini - prije nego što su došli na ova područja!

 

Bezpovijeni Srbi u svojoom ludilu su izmislili nekakvu “Veliku Smradiju” već u 490. godini sa 40 nepostojećih kraljeva a tvrde da su tada Hrvatska, Bosna, Raška itd. bile srpske provincije!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Srpska nekultura psovki :

 

Fuj : srpski primitivizam se može vidjeti najbolje u srpskoj nekulturi  psovke u njihovim jeziku i mentalitetu!

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

Velikaya Horvatija (Velika Hrvatska) na području današnje Ukrajine, Poljske, Slovačke i Češke.

 

Šok za Veliko-Srbe, Vladimira Putlera i domaće bezpovijesne "istoričare" : ruski profesor Mayorov i drugi dokazali postojanje Velike Hrvatske (“Velikaya Horvatiya”) u Ukrajini, Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj.

[ PROČITAJ VIŠE ]

 

 

Flag Counter 

[ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]

 

Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolačića.

Izjava o privatnosti Prihvaćam