Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Starohrvatska država : Huritsko kraljevstvo.

Huritoidni ili urarto-huritski jezici su pradavna izumrla porodica ergastičko-aglutinativnih jezika iz prapovjesti i antike na Starom Istoku (prednja Azija) od Kavkaza do sjeverne Mezopotamije izmedju 24. i 6. stoljeća pr. Kr. Sastoje se bar od tri (ili 4) poznata izumrla jezika : najstarijega huritskog iz brončanog doba od 24. - 12. st., pa manjeviše srodnih urartskog i manejskoga (neohuritskog) iz željeznog doba od 10. - 6. st. pr. Kr. (ter možda slabo poznati prapovjesni kasitski). Dosad je poznato preko 6.000 klinopisnih tekstova na raznim huritoidnim jezicima, najviše od toga oko 5.000 na klasičnom huritskom i oko 1.000 njih na urartskomu.

Ovi huritoidni jezici se većinom svojih rječnika i nadasve gramatikom izrazito oštro razlikuju od svih semitskih i indoeuropskih jezika, a jezikoslovci se do danas uglavnom još ne slažu glede njihovih slabo poznatih medjuodnosa s inim jezičnim porodicama i višim nadskupinama Eurazije. Možda su razmjerno najsrodniji s današnjim istočnokavkaskim jezicima kao avarski, čečenski, lezginski, darginski i još desetak inih manjih uz istočni Kavkaz, pa još dalja i slabija srodnost s jenisejskim plemenskim jezicima južnog Sibira : Arini, Assani, Kotti, Khanty, Vasyugani i slični (Dulzon 1968, Gohman 1982, Kuzmina 1986, Maloletko 1989, itd.) i možda još donekle s kinesko-tibetskim jezicima. Neki još predlažu i u Europi stanovitu srodnost huritoidnih jezika s izoliranim baskijskim i izumrlim etrurskim, ali većina zapadnih lingvista to ne prihvaćaju.

Pripadne rane civilizacije s ovim huritoidnim jezicima u klasično doba Starog Istoka su ležale najsjevernije i razmjerno najbliže staroj Europi, pa su u poredbi s inim ranim visokim uljudbama, radi tog susjedstva imale razmjerno jači kulturni utjecaj i na rane predke Praslavena i Prahrvata. Uz ine posudbe, jezična posljedica tih prastarih dodira je bio i niz ranih huritoidnih posudjenica u kasnijim jezicima istočnih i južnih Slavena. Po raznim ruskim istraživanjima (A. Ivanovski, B. Pjotrovski, V.I. Avdijev i dr.), ovi su na Praslavene preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj : Npr. na to uz ino upućuju i razni arheonalazi huritoidne trgovačke robe po sjevernom Predkavkazju i oko Crnog mora. Ovo je dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi kod Slavena : npr. urartski wasi (gradić: slaven. selo), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), možda još yamcha (jabuka), liyad (voda-tekućina) i druge. Neki ruski etimolozi čak smatraju kako bi možda i sam etnonim ruskog naroda izvorno mogao potjecati od ranijih Urarta, jer su se npr. četri urartska kralja zvali imenima Russas I.- IV..

Još je više tih huritoidnih paralela kod Hrvata, osobito kod kajkavaca i najviše čakavaca (vidi niže po jezicima). Takodjer je moguće, kako je nakon zadnje propasti huritoidnih država (Urartu i Mannaea) dio huritoidnog pučanstva zatim prebjegao sjevernije bliže Praslavenima u sigurnije Predkavkazje izvan kontrole antičkih velesila. Takodjer nije izključeno ni da su Prahrvati pri preselidbi iz Irana oko Kavkaza do Azova povukli sa sobom i dio već porobljenih Huritoida : to bi logično razjasnilo zašto u Europi baš medju Hrvatima ima razmjerno najviše huritoidnih posudjenica. Najnovija neovisna potvrda o tomu je snažna fizičko-biološka povezanost zajedničkog izkona pučanstva Hrvata i Zakavkazja nedavno dokazana modernim biokemijsko-genomskim analizama (Ivan Gagnidze i surad. 2004 & 2005), unatoč vrlo različitog jezika: Jednaka dinaro-kavkazka haplogrupa I-2 / Eu7 (M170) izrazito prevladava kako duž bivšega urartskog Zakavkazja sa 27% - 62%, tako i na našem etnoprostoru u Hrvatskoj i Hercegovini sa 45% - 72% pučanstva (u tu stvarnu vezu mogu sumnjati samo nestručni dogmatski ideolozi - kakvih je još podosta kod nas).

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Hrvatska pradomovina : Huritsko kraljevstvo. Kupi ovdje :

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : 2500 godina hrvatskog imena u Iranu. Kupi ovdje :

Huritska kultura Hurrwuhé :

Huriti (hur. Ḫu-ur-ri, mitan. Hurrwuhé, hetit. Azzi, sumer. Shubaru, asir. Subartu, eng. Hurrians, fran. Hourrites, njem. Hurriten) su bili narod na Starom Istoku tijekom brončanog doba od 24. - 13. stoljeća, kojih podrijetlo još nije dovoljno poznato. Izolirani i egzotični huritski jezik ne pripada u nijednu od poznatih jezičnih porodica Eurazije, a srodni su mu kasniji urartski i manejski (neohuritski) jezici iz antike (i možda kasitski). U povijesti se po prvi puta pojavljuju sredinom 3. tisućljeća pr. Kr. tj. oko 24. stoljeća kao akadski vazali, a kroz idućih tisuću godina njihovim naseljenim područjima pretežno vladaju Hetiti.

Rani Prahuriti su stvorili prvu značajnu državu Hurrwurdu u Kurdistanu već od 24.- 20. st. s glavnim gradom Urkiš, kada su većinom bili vazali Akadskog carstva. Kasnije je opet najveći uspon Hurita poznat od god. 1500. pr. Kr. kada nastaje kraljevsko Mitanni kao većinska huritska država s indoarijskom vladajućom elitom Maryanni. Nakon propasti te države od 13. st. do god. 1000. pr. Kr. se huritsko pučanstvo većinom asimiliralo u Hetite, Asirce i ine okolne narode. Ipak se njihovim sjevernim potomcima dijelom može smatrati Urartu (carstvo Bihayni) u antičkom Zakavkazju, čiji se jezik svrstava u istu porodicu urarto-huritskih jezika, slično kao i susjedno Manejsko kraljevstvo u zapadnom Iranu. Hurite se ponekad povezuje i s biblijskim Horitima (hebr. çřé - Horim, egipt. Khar, Genesis 14:6, 36:20, Deuteronomy 2:12), premda ta veza dosad još nije sigurno potvrdjena.

Huritski jezik (autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili) je uobičajeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300.- 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno oko

5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta : Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšāšena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.

Iz nekih 5.000 nadjenih klinopisa na huritskom jeziku su mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako su dijelom njihov rječnik i huritska gramatika posve drukčiji od slavenskih, u tim pradavnim klinopisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatsko-slavenskim i najviše čakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.

Hurito-hrvatske paralele :

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć") : npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušić), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. ûri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj.+ čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki (= 'Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigûri), mesnice (bekkari: čak. bikarýa) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matûn), s većim sobama (kamaru = č. kàmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarìći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galèti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. làta), bačvica (bariga = č. barìlac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tûrija), lanac (kattan: č. kadêna), sjekira (šukurru = č. šikýra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zìkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šùšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tùhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrùši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + što. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki: kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (= čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan (kaj. hasanje) gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenàc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. maràška), muri (dud: kaj.+ čak. mûrva), kirasi (trešnja: čak. cerýšna), šallori (šljiva) itd. Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsât kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudà) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapàti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav). U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. dubác), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezìne), puzave povijuše (trti = kaj. trta i čak. trtìna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski: Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijûni), najviše hladni sjeverni buryaš (= bùra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semêra).

Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribèt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vàla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni (alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũn) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušûr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kàška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb). Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Zakavkazja umjesto ranjih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Hrvatski grb u Iranu, 1000 prije Krista. Kupi ovdje :

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Zarathustra (otac mu je bio Hrvat). Kupi ovdje :

Urartska kultura (biainili) :

Urartu (domaće: Bihayni ili Biainili, akad. „māt Urarṭu“: ma-at U-ra-ar-ṭu, hebr. iz Biblije: Ararat, grč. Alarodia) ili novije 'kraljevstvo Van' je prapovjesna država iz željeznog doba koja se prostirala oko jezera Van na Armenskoj visoravni i južnom Zakavkazju. „Urartu“ je zapravo tudji akadski naziv za zemljopisni prostor gdje je kroz željezno doba u I. tisućljeću pr.Kr. postojala „Kraljevstvo Urartu“ ili „Zemlja Biainili“. Ovu terminološku podjelu između geografskog i političkog pojma je 1955. postavio povjesničar F.W. König. Kraljevstvo Urartu je obuhvaćalo gorske prostore između Male Azije, Mezopotamije i Kavkaza, što je kasnije nazvano „Armenskom visoravni“. Vidi o Urartima pobliže : Urartu (carstvo Bihayni).

Urartski jezik, ranije još nazivan kaldejski (vlastiti naziv Cheldili) ili vanski jezik, danas je na zapadu uobičajeni naziv za izumrli prapovjesni jezik kojim se govorilo i pisalo u davnom carstvu Urartu (Bihayni) oko jezera Van i širje po južnom Zakavkazju kroz željezno doba izmedju 12. i 5. st. pr.Kr. Po prvi puta je zabilježen klinopisom od 9. stoljeća pr.Kr., obilno se piše po Zakavkazju u 8. i 7.st. i zadnji pripadni nadpisi završavaju oko god. 590 pr.Kr. Govorna uporaba mu se smanjuje nakon pada države Urartu 585 pr.n.e., a nakon 500. pr.Kr. ga je još u antičkoj Armeniji govorio privatno tek manji broj ljudi uglavnom u obitelji.

Lingvistika i etnički sastav Urarta još je predmet niza razprava među istraživačima. Većina (izvan Armenije) vjeruju kako je kraljevska i vladajuća elita govorila urartski i vladala je multietničkim društvom, a u kanije doba podkraj države Urartu negdje od 6. st. pr.Kr. bi većina pučanstva već govorila armenski (tzv. frigijska hipoteza po Herodotu). Po toj hipotezi, pučanstvo koje je govorilo armenski bili su potomci pra-Armena, koji bi se preselili iz Armenske visoravni u 7. st. pr.Kr. i pomiješali se s ranijim huritskim prapučanstvom. Manjina istraživača tj. uglavnom domoljubni armenski povjesnici smatraju kako je urartski bio samo formalni pisani jezik, dok je većinsko pučanstvo, uključivo i kraljevski dvor već govorilo armenski. Ta hipoteza se zasniva na ograničeno-siromašnom rječniku u urartskom klinopisu, a takodjer primjećuju kako nakon 250 godina uporabe klinopisa nije bilo jačeg razvitka ni promjena, što bi upućivalo na već mrtvi jezik.

Urartska pismenost :

Urartski je bio prvi i najraniji pismeni jezik u Zakavkazju sjevernije od Antitaurusa, jer se ini raniji jezici u Zakavkazju samo kratko spominju u zapisima južnijih civilizacija Starog Istoka, ali na njima iz brončanog doba sve do 11. st. pr.Kr nisu nadjeni neki vlastiti zapisi u samom Zakavkazju. Urartski se dosad očuvao na mnogobrojnim nadpisima (blizu tisuću nadjenih) iz kraljevstva Urartu, koja su pisana klinopisom posudjenim od Asiraca i Hetita. Urarti su imali i starije hieroglifsko pismo, koje se kasnije nakon 8. st. pr.Kr. uglavnom rabilo samo za računovodstvo i vjerske namjene.

Urartski klinopisi se po jeziku dalje dijele na dvije grupe : manjina je pisala akadskim jezikom, službenim jezikom Asirije, a većina nadjenih natpisa su na urartskom jeziku tj. kaldejskom ili neo-huritskom, koji je povezan sa starijim huritskim u huritsko-urartu grupi jezika. Do danas je pročitano i prevedeno oko 560 natpisa na urartskom klinopisu od tisuću nadjenih. Većina sadrže oko 350 do 400 riječi pretežno urartskih, iako ima i posuđenica iz drugih tadanjih jezika najviše iz armenskoga oko 70 korijenskih riječi. U početku su u Urarti rabili starije domaće hieroglife, pa su kasnije prešli na asirijski klinopis. Za razliku od većine pročitanih klinopisa, stariji urartski hijeroglifi većinom još nisu uspješno protumačeni i zato se paleografi zasad ne slažu koji su jezik rabili u tim hieroglifima.

Urarto-slavenske paralele :

Po raznim ruskim istraživanjima (A. Ivanovski, B. Pjotrovski, V.I. Avdijev i dr.), od staroistočnih visokih civilizacija su prapovjesni Urarti bili najsjeverniji i razmjerno najbliži susjedi pretcima ranih Praslavena, pa su na njih preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj. Na to uz ino upućuju i razni arheonalazi urartske trgovačke robe po sjevernom Predkavkazju i oko Crnog mora. Ovo je dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi kod Slavena: npr. wasi (gradić), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), možda još yamcha (jabuka), liyad (voda-tekućina) i druge.

Premda je noviji hrvatski jezik uglavnom pove različit od urartskoga, na rane pretke Hrvata je zbog posrednog susjedstva urartski kulturni utjecaj mogao biti dvosmjeran: bilo posredno preko starih Perzijanaca kao djelomičnih baštinika urartske civilizacije, ali možda još izravno preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora. Uz još ine usporednice, vjerojatno nije mnogostruka slučajnost što su niz patronima ranih urartskih plemena i današnjih hrvatskih prezimena značajno slični: npr. urartski Bani (hrvat. Banić, -niček,-ičević), Barzân (hr. Borzan), Buliân (hr. Buljan), Duklân (hr. Dukljanin), Gashân (hr. Gašanić), Ibrisîn (Ibrišimović), Khuréle (hr. Kurelec), Lubura (hr. Luburić), Perwân (hr. Pervan), Setîn (hr. Cetin, -inić), Shupân (hr. Župan, -anić,-nović), Wasili (hr. Vasilić), Wesân (hr. Vesanić, -nović), ...itd.

Neohuritski ili manejski :

Manejsko kraljevstvo (akad. mat-Mannai, hebr. Biblija: îđĚé - Minni, urart. Manana ebdnaia, grč. Mannaia basileia, lat. Regnum Mantiene) : Manejci (akad. Mannai) su bili ranoantički narod još nesigurnog podrijetla, a najvjerojatnije mladji plemenski srodnici ranijih istočnih Hurita, koji je u 1. tisućljeću pr. Kr. naseljavao prostore zapadnog Irana, uglavnom jugoistočno od jezera Urmia. Oko god. 860. pr. Kr. su stvorili tamponsko kraljevstvo koje se tri stoljeća suprostavljalo uzastopnim navalama Urarta sa zapada i Novoasirskog Carstva s juga. Nestaju od 6.st. pr. Kr. kada ih prvo pokorava Medijsko Carstvo od 625. pr. Kr., pa s njim kasnije dolaze pod Ahemenidsku Perziju od 553.- 330. Nakon medijskog osvajanja manejske države, njezino se pučanstvo zatim u Ahemenidskoj Perziji postupno asimiliralo najviše u iranske Medijce i dijelom Perzijance, nakon čega do Kristova doba nestaje i manejski jezik.

Manejsko kraljevstvo je bila država s izaženim utjecajem vrhovnog vijeća indoiranske aristokracije, isprva kao plemenski savez. Stoga je dvoslojna Manejska država po društvenom ustroju najvjerojatnije bila dosta slična kao ranije huritsko kraljevstvo Mitanni iz brončanog doba i može se smatrati njihovim djelomičnim nastavkom. Manejska pokrajinska plemena (nagihu) s posebnim čelnicima (belali) su bila Dalii, Kumurdi (Khumurti), Lullume (Lullubi), Messii, Mannai (Munash), Sunbii i Teurli. Njihovo pučanstvo je provodilo sjedilački život većinom u utvrdjenim gradovima, od kojih je najveći bio prijestolnica Izirtu (Mahabad), pa još Izzibia (Ziwiyeh), Tarwakisa (Tabriz*) i još ini manji gradići.

Imali su najbolje razvijenu metalnu tehnologiju, vinogradarstvo i konjogojstvo, pa su od njih i Asirci nabavljali svoje najbolje konje. Glavna su manejska arheonalazišta sada Hasanlu, Ziwiyeh i Bukan. Kronološki redoslijed manejskih vladara: njihovi su važniji kraljevi u 9.st. pr.Kr. Ualki oko god. 860, pa od 850.- 780. vazali Urarta, a u 8.st. Azza I. do 775, opet vazali Urarta 774.- 750., pa najjači neovisni Iranzu 750.- 725. s najvećom državom, Azza II. 725.- 716., Bagadata 716.- 710., Ulluswinu 710.- 675., Akhšeri 675.- 653., Ualli 653.- 625. kao skitski vazal, Bekhabu od 625. kao vazal Medijskog carstva, Erisinni od 553. kao vazal perzijskih Ahemenida, itd.

Antički manejski ili neohuritski jezik je najzadnji od huritoidnih jezika koji se javno govorio na Starom Istoku bar do sredine I. tisućljeća pr. Kr., najviše u Manejskom kraljevstvu zapadnog Irana. Premda je manejski bio istodoban i susjedan sa srodnim urartskim jezikom iz Zakavkazja, ipak je više arhaičan i zato bliži s ranijim huritskim iz II.tis. pr. Kr., pa se može smatrati izravnim antičkim nastavkom huritskoga tek kao njegov mladji dialekt. Inače je manejski zbog oskudno nadjenih vlastitih zapisa još slabije poznat od huritskoga i urartskog, uglavnom samo preko imena njihovih čelnika i tek malobrojnih zapisanih toponima iz urartskih i asirskih zapisa, ali dosad bez nalaza dužih vlastitih tekstova. Ipak je njegova pripadnost toj osobitoj obitelji huritoidnih jezika manjeviše vjerojatna.

Kasitska kultura Babilona :

Četvrti i zasad najmanje poznati, tek mogući član huritoidne porodice prednjoazijskih jezika bi bio kasitski (ili kosejski), čija pripadnost toj skupini zasad još nije sigurna. I sam jezik je nedovoljno proučen, pa je dosad poznato oko 3.000 kasitskih riječi bez dužih tekstova. Jezik je najviše poznat iz mezopotamskih klinopisa po brojnim imenima kasitskih čelnika, bogova i nizu njihovih kraljeva u Babilonu, a dijelom i po nekim kasitskim toponimima, pa poljodjelskim, stočnim i tehničkim pojmovima. Od malobrojnih nama sličnih riječi je značajna npr. buriaš = olujni i hladni sjeverni vjetar (bura).

Kasiti (lat. Cossaei): Kasiti ili Kosejci su bili rani narod prvotno nastanjen uz gorje Zagros iz pokrajine Luristan na zapadu Irana, gdje su živjeli od III.tisućljeća. Prvo su rabili za oranje oštro kamenje, a noževe su pravili od kremena. Kasiti su se ranije bavili lovom i ribolovom, ali u Mezopotamiji postupno prijelaze na stočarstvo, poljodjelstvo i metalurgiju. Kasnije su ina plemena iranske visoravni kopirala umjetnost Kasita. U njihovim grobovima je nađeno brončano oružje. U klinopisima se spominju njihovi prvi napadi na Babilon od 18. st. pr. Kr., koji su osvojili i tu vladali god. 1595. - 1155. kao manja vladarska elita i na kraju su uglavnom bili kulturno-jezično semitizirani. God. 1155. pr. Kr. istočni primorski Elamiti pod kraljem Kutir-Nahunte II. zarobljuju i odvode zadnjega kasitskog kralja Babilonije (Enlil-nadinahi 1157. - 1155.), a kao plijen im odnose i glavni kip boga Marduka, nakon čega propada kasitska kultura u Mezopotamiji.

Neki hrvatski iranisti i naši etnogenetičari npr. prof.dr. Branimir Gušić, Zlatko Tomičić, Mato Marčinko i ini, predlažu moguću vezu ranih mezopotamskih Kasita s klasičnim i srednjovjekim plemenom starohrvatskih Kasega (Kosejci), ali dogmatski jugoslavisti to uglavnom apriori odbacuju. Glavni je uzrok što su ovi rani Kasiti razmjerno slabo poznati, pa je podjednako moguće predlagati razne slične hipoteze za i protiv bez usporedivih dokaza.

Izvori :

- R. Zadok: "Mannea", Encyclopedia Iranica.

- Arnaud Fournet, 2011 : "The Kassite Language in a Comparative perspective with Hurrian and Urartean". The Macro-Comparative Journal 2 (1): 1–19.

- Balkan, K. Kassitenstudien. I. Die Sprache der Kassiten. New Haven, 1954.

- Jaritz, K. Die kassitische Sprachreste. Anthropos, vol. 52, 1957.

- Ancilotti, A. La lingua dei Cassiti. Milano, 1980

- T.G. Pinches 1917 : "The Language of the Kassites". Journal of the Royal Asiatic Society: 112. JSTOR 25189508.

- T.J. Pinches 1907 : "The question of the Kassite Language". Journal of the Royal Asiatic Society of Great Britain and Ireland: 685.

- F. W. König : Handbuch der chaldäischen Inschriften, 1955.

- J. Friedrich : Urartäisch, in Handbuch der Orientalistik I, ii, 1-2, pp. 31-53. Leiden, 1969.

- Gernot Wilhelm : Urartian, in R. Woodard (ed.), The Cambridge Encyclopedia of the World’s Ancient Languages. Cambridge, 2004.

- Mirjo Salvini : Geschichte und Kultur der Urartäer. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1995.

- Jeffrey J. Klein, Urartian Hieroglyphic Inscriptions from Altintepe, Anatolian Studies, Vol. 24, (1974), 77-94.

- Igor Diakonov & Sergei Starostin : Hurro-Urartian as an Eastern Caucasian Language. Münchener Studien zur Sprachwissenschaft. Munich: R. Kitzinger, 1986. ISBN 3-920645-39-1

- Manfred Mayrhofer, 'Welches Material aus dem Indo-arischen von Mitanni verbleibt für eine selektive Darstellung?' In : E. Neu (Hrsh.), Investigationes philologicae et comparativae: Gedenkschrift für Heinz Kronasser (Wiesbaden, O. Harrassowitz 1982), 72-90.

- Ivanov, Vyacheslav V. & Thomas Gamkrelidze : "The Early History of Indo-European Languages". Scientific American 262, no. 3, 110116, 1990.

- Wegner, Ilse. Einführung in die hurritische Sprache, 2. überarbeitete Aufl. Wiesbaden: Harrassowitz, 2007. ISBN 3-447-05394-1

- Wegner, I., Hurritisch, eine Einführung, Harassowitz (2000), ISBN 3-447-04262-1.

- Speiser, E. A. (1941). Introduction to Hurrian. New Haven: Pub. by the American schools of Oriental research under the Jane Dows Nies publication fund.

- John A. C. Greppin; I. M. Diakonoff: Some Effects of the Hurro-Urartian People and Their Languages upon the Earliest Armenians. Journal of the American Oriental Society, Vol. 111, No. 4, 1991, p. 720-730.

- Wilhelm, Gernot. 2008. Hurrian. In Woodard, Roger D. (ed.) The Ancient Languages of Asia Minor. p. 81-104

- Wilhelm, Gernot. 2008. Urartian. In Woodard, Roger D. (ed.) The Ancient Languages of Asia Minor. p. 105-123

- Дьяконов И. М.: Языки древней Передней Азии. Издательство Наука, Москва. 1967. Часть I. / IV. Хурритский и урартский языки. cтр. 113-165.