|
Dok je Hrvatska još bila dio KuK monarhije, Boka Kotorska je bila dio hrvatske Dalmacije.
Srpska dominacija u Kraljevini Jugoslaviji pokušala je sve raskomadati hrvatski teritorij, a bivši srbijanski ministar vanjskih poslova, a potom i ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, srpski Nikola Pašić, Talijanima je dao velike dijelove hrvatske Dalmacije, za što su domaći izdajnici, partizani četnici i drugi banditi kasnije optužile Poglavnika Dr. Ante Pavelića.
U duhu te politike, Boka Kotorska je 1929. godine pripojena Zetskoj banovini. Prije toga je Boka Kotorska i u Kraljevini Jugoslaviji od 1918-1929. gogine bila dio Dalmacije.
Kapitulacijom Italije, koja je dogodila 8. rujna 1943. godine, sva područja koja je Italija pripojila su trebale biti vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Na temelju zakona od 20. lipnja 1944. godine uspostavljena je Velika župa Dubrava, koja je uključivala i Bokokotorski zaljev s mjestom Sutomore, područja koja su bila kontrolirana nakon kapitulacije Italije prvo od Nijemaca.
Nakon kapitulacije Italije u Crnoj Gori, Nijemci su u Cetinju osnovali vojnu upravu. Početkom 1943. crnogorska vlada je uspostavljena s crnogorskim nacionalistima i federalistima.
Istodobno, Nezavisna Država Hrvatska poduzela je napore kako bi vratila povijesno hrvatsko područje Bokokotorskog zaljeva hrvatskoj državi. Ante Buić, župan Velike župe Dubrava u Dubrovniku, od Zagreba je 23. rujna 1943. zatražio priključenje Boke Kotorske s Hrvatskom. Kao odgovor, Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske je Ante Buiću poslalo popis osoba koji su predloženi za gradonačelnike u : općina Kotor - Nikolu Biskupovića ili Ferdo Ribica, općina Pračanj - Gracijo Brguljana, općina Krtole - Ivo Ivoševića, općina Muo - Gracio Jankovića, općina Rišan - Stevana Jovanovića, općina Grbalj - Marko Lazarevića, općina Donja Lastva - Anđelko Markovića, općina Stoliv - Josipa Markovića, općina Herceg Novi - umirovljeni učitelja Miljevića, općina Perast - Josipa Montana, općina Dobrota - Ripo Petričevića, općina Budva - Pavle Slovinića, općina Tivat - Šime Skanata i za općinu Lustica - Joso Zambelića.
Ante Buić dobio je mogućnost i predložiti svoje ljude sposobne za te dužnosti.
Predsjednik hrvatske Vlade Nikola Mandić pozvao je 24. rujna 1943 hrvatske oružane snage da zajamče hrvatsku vlast u Boki Kotorskoj.
Hrvati u Bokokotorskom zaljevu čekali su svoje oslobođenje a tamo su se takozvani Srbi pripremali za akciju protiv predstojećeg priključenje Boke Kotorske Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U Kotorskom zaljevu postojala je prava psihoza.
Profesor Mladen Kaštelan je stoga predložio da u Kotor ne uđu ustaške formacije, nego mornarica Nezavisne Države Hrvatske.
Krajem rujna i početkom listopada 1943. kotorsko pitanje još nije riješeno. Velika župa Dubrava izvijestila je Zagreb da se administracija u Boki Kotorskoj ne može provesti bez vojske i policije. Željeznička uprava Nezavisne Države Hrvatske također nije mogla preuzeti njihov rad na željeznici, jer su ih Nijemci spriječili u tome.
Dana 5. listopada, predstavnici Mornarice Nezavisne Države Hrvatske došli su u Kotor, gdje su iz odluke njemačkog zapovjednika u Cetinju saznali da je Bokokotorski zaliv trenutno dio teritorije Crne Gore.
Sljedećeg dana, 6. listopada, hrvatski carinici došli su u Kotorski zaljev te policija iz Mostara, ali njemačke vojne vlasti su zahtijevale da se Hrvati povuku na granicu koja je postojala prije kapitulacije Italije.
Vlada Nezavisne Države Hrvatske zatražila je 5. listopada od njemačkog veleposlanika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Edmund Glaise von Horstenaua da se Kotorski zaljev vrati pod kontrolu Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačka vojska imala je i druge namjere s Bokokotorskim zaljevom. Budući da se vojna situacija pogoršavala i za Nijemce, željeli su zadržati Boku Kotorsku pod njemačkom kontrolom i tek nakon pozitivnog završetka rata vratiti Boku Kotorsku kao i Sandžak Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske Mladen Lorković u razgovoru sa njemačkim vojnim dužnosnicima sugerirao je da, ako Nezavisna Država Hrvatska dobije potpunu kontrolu nad cijeloj Velikoj župi Dubravom, njemačke postrojbe mogu koristiti zračnu luku Grude.
Međutim, hrvatska strana prepoznala je potrebu za njemačkim trupama u Bokokotorskom zaljevu, kao i njemačkoj administraciji, sve dok nije razjašnjeno posljednje pitanje o sudbini Boke Kotorske između Nezavisne Države Hrvatske i Njemačkog Reicha.
21. listopada 1943. godine, ministar Mladen Lorković izdao je naredbu da se području Velike župe Dubrave ukljuci i oslobođen dio Konavala, tj. Grude, Boka Kotorska, grad Kotor i grad Herceg Novi.
Njemački ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Edmund Glaise von Horstenau potvrdio je 3. prosinca 1943. godine ministru Lorkoviću potrebu za njemačkim trupama u Bokokotorskom zaljevu i priznao Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zahtjev na priključenje Boke Kotorske.
Nijemci su kao gradonačelnika Kotora postavili Hrvata Niko Vukića. On je bio ubijen 25. ožujka 1944., vjerojatno od srpskih četnika. U Grudama je još bilo 5-6 hrvatskih policajaca.
Naposljetku su svoje mišljenje izrazile i njemačke vojne vlasti. 26. travnja 1944. njemački Wehrmacht predao je dio Konavala, koji je do tada bio pod njegovom kontrolom, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a u Grude je ušla hrvatska vojska.
Zbog katastrofalne opskrbe u Bokokotorskom zaljevu Nezavisna Država Hrvatska vodila je brigu o gladi i poslala vagone pune graha i žita u Kotor i Herceg Novi. U roku od nekoliko dana isporučeno je hrane u vrijednosti od 3 milijuna Kuna.
Stanovništvo je bilo zahvalno sto se Nezavisna Država Hrvatska brine za sve nacionalnosti u Boki Kotorske i očekivalo se brzo priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je ugušila njihovu glad i znatno poboljšala njihovu životnu situaciju.
Hrvati su ustrajali na tome da se hrana podjeli od strane Hrvata tako da bi srpska propaganda naletjela na prazninu da su te humanitarne zalihe stigle iz Srbije.
Iz strateških razloga, Nijemci su zadržali kontrolu nad Sandžakom i Bokokotorskim zalivom sve dok rat nebi završio pozitivno za sile Osovine a tek onda vratiti Boku Kotorsku i Sandžak Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Budući da nije došlo do toga, kotorska uvala ostala je kao povijesno hrvatsko područje do danas u stranoj zemlji, koja se naziva Crna Gora.
Ali i Crna Gora se temelji na povijesnoj hrvatskoj zemlji Duklji, a zahvaljujući genetici poznato je da Crnogorci imaju hrvatsku genetiku sve do grada Ulcinja.
|
