Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Zabranjena povijest Hrvata :

Poznati još kao vrlo visoki, plavi, plemeniti, dobro građeni, za boj posebno izučeni narod imena Harawati, koji dolaze u bitku na svojim letećim konjima i borbenim kolima.

S obzirom na vremensko razdoblje, uistinu je bilo, za domicilna plemena, prestrašno vidjeti aryansku vojsku, oklopljenu sa bijelim štitovima i zlatnim šljemovima na svojim borbenim kolima i (letečim) konjima, tako opisuje Rig veda prodor Arijanizma. No Rig -Veda, osim bitke 10 kraljeva, nigdje ne spominje nikakovih nasrtaja na druge narode. Posebno u zadnjim godinama svjetski stručnjaci se trude taj prodor okarakterizirati kao „genocidan nad muslimanima“. Koje li gluposti. Muslimanska vjeroispovjed nastaje tek po proroku Muhamedu nekoliko tisućljeća kasnije. Jedini protivnici te teorije su indijski stručnjaci za ranu povijest.

PRIKAZ HRVATSKE ŠAHOVNICE IZ ARIJANE :

OVAKOVE DVIJE PLOĆE STAJALE SU NA DVA STUPA NA ULAZU U MOHENJO DARO grad uz Svetu rijeku Haravaiti (Sarasvaiti). (Tamnija polja su boje okera, a svijetla, boje srebra, oker je boja Boga Višnua – sunce, a srebrna njegovog blijedolikog – plavog naroda) Lanac hrvatskog imena koji povezuje ranoarijevske Haravati s današnjim Hrvatima izgleda ovako: HaRaVATi, H(A)RahVAiTi- AuRVAT- HARVAT (zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), AraQuUTtu (asirski), ARroMATi – Ha-RrauMATiš –ARraoVATiš – H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš – H(A)RauVATaiia –
H(A)RahVATiš- H(A)RauVATiya – H(A)RauVATim – ArruVAuTti – H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ArrahUTti (akadsko-babilonski), izgovaralo se HRVAT, HRUhATti, ARiVATes lat.,
H(A)RVAT, HoRoHoAD, HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, 2.-3. stoljeće), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), HRoBAToi, čitaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porflrogenet, 10. stoljeće), HARVAT- HORVAT-HRVAT, Sanctus Croatus naziv za našeg Sv. Jerolima iz Splita. Naziv hrvatskog imena na brojnim mjestima i zemljopisnim područjima Starog istoka i Azije sačuvalo se do današnjeg dana : Harvat (Indija), Harw, Arbat (Sirija), Hirwat, Harawit (Kurdistan), Aravat (Armenija ), Horvat (Ukraina).

Kod nas još i danas, ima znanstvenika koji nisu maknuli dalje od Starih Slavena pa se trude da ovako ili onako okrnu ime Hrvat ili Horvat. Jedni tvrde da je taj naziv proizašao iz stočarskog načina života, pa iz kore hrasta, pa iz vode, drugi su bliži istini, pa uspoređuju Hrvat sa Sarmat. Ovdje je isti problem kod isčitavanja prvog slova X, na grčkom H.

Evo primjera : XARAWATI XARWATIA Haravati i Harvatia. Engleski stručnjaci čitaju Saravati i Sarmatia.

Hrvatska Boginja Sarasvati :

"Yaa Kundendu tushaara haaradhavalaa, Yaa shubhravastraavritha

Yaa veenavara dandamanditakara, Yaa shwetha padmaasana

Yaa brahmaachyutha shankara prabhutibhir Devaisadaa Vanditha

Saa Maam Paatu Saraswatee Bhagavatee Nihshesha jaadyaapahaa"

Oko 1800 prije Krista je ta civilizacija Ind-Sarasvati-Hrvata totalno nestala, a stanovnici su otišli več prije u nekoliko intervala u prvacu sjevero-istoka na teritorij današnjeg Irana i Afghanistana gdje su osnovali prvu starohrvatsku državu s imenom Hurwúrdu prije 4360 - 3710 godina.

Iz nje slijedi Hurrwuhi-Ehelena prije 3520 - 3268 godina, te najveća staro-hrvatska država Hurátina prije 2843 - 2578 godina te kraljevina Harauvatiya (Harauvatiš) prije 2600 - 2323 godina.

Sarasvati je starohrvatska boginja mudrosti i znanja i jedna od najpolpurarnijih hinduistički boginja i najstarija boginja Indus-Sarasvati kulture.

Sarasvati je ženska strana boga Brahma, a hinduistička mitologija opisuje Sarasvati kao njegovu kčer, ženu ili kreaciju. U praksi više ne postoji obožavanje boga Brahma.

Sarasvati je poznata pod imenima Mahavidya („velika mudrost“), Brahmani („žena boga Brahma“) te Jagaddhatri („gospodarica svijeta“).

Ona se indentificira i sa boginjom Gayatri.

Sarasvati je boginja učenja, govora, znanosti, umjetnosti, poezije, literature, pisma, mudrosti, plesa, pjevanja i muzike.

Sarasvati je majka Veda, izumiteljica sanskirtske abecede i Devanagari pisma.

U Apri pjesmama (āpriyas) iz Rig-Vede sveto trojstvo se sastoji od boginje Sarasavati te boginje Ida i boginje Bharati (Mahi).

Hrvatski troplet je nastao iz tog doba i još danas simbolizira to sveto trojstvo i tri svijeta.

Sarasvati je bila u početku boginja prirode i rijeka i utjelovila je svetu rijeku Sarasvati po kojoj su Hrvati dobili ime.

Boginja Sarasvati je stvorila prvog Hrvata s imenom Mani. To je prema indijskim mitologijama bio prvi čovijek na svijetu!

Naša boginja Sarasvati se spominje u :

- Rig-Veda 1-3 : Za Asvin, Indru, sve bogove i Sarasvati.

- Rig-Veda 1-13 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 1-89 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 1-188 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 2-1 : Za Angi.

- Rig-Veda 2-3 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 2-32 : Za različite bogove.

- Rig-Veda 2-41 : Za različite bogove.

- Rig-Veda 3-4 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 5-5 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 6-50 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 6-61 : Za Sarasvati.

- Rig-Veda 7-35 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 7-39 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 7-95 : Za Sarasvati.

- Rig-Veda 7-96 : Za Sarasvat / Sarasvati.

- Rig-Veda 8-21 : Za Indru.

- Rig-Veda 9-5 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 9-67 : Za Somu i druge bogove.

- Rig-Veda 9-81 : Za Somu.

- Rig-Veda 10-64 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 10-65 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 10-131 : Za Indru.

Rijeka Sarasvati je po mitologiji imala izvor u nebu i tekla je kroz sva tri svijeta (Triloka). Sarasvati je bila i boginja plodnosti.

Njezin glas je bio vodopad a imala je moč uništiti brijegove.

Umjesto Indre je pobjedila demona Vritra.

Prema hinduističkoj mitologiji je prvi čovijek nastao od Sarasvati i Brahme : Mani.

Duboko poštovanje boginje Sarasvati nije samo ograničeno na Indiju i u Hinduizmu nego postoji u Budhizmu i Jainizmu. Sarasvati je došla do Myanmara i može se dokazati od 11. stoljeca u hramu u gradu Bagan. U Budhizmu je Sarasvati boginja znanja i žena Bodhisattva Manjushria. U Japanu je ona jedna od sedam boginja i bogova sreće. Tamo je poznata pod imenom Benten ili Benzaiten.

Hrvati su vjerovali u boginju Sarasvati od 12.700 prije Krista do najmanje 1.800 prije Krista i duže dok se nisu nastanili u današnjem Iranu gdje su uspostavili četri hrvatske države Hurwurdu, Urartu, Huritsko kraljevstvo i Hurrwuhè Mitanni.

Ta migracije iz Ind-Sarasvati doline se moze dokazati sa :

- Entnogenezom hrvatskog imena :

Perzijanci su imali tradiciju fonetski iz slova "s" napraviti slovo "h", što je za Hrvate znaćilo da se je njihovo ime promjenilo na perzijskim području iz "Sarasvati" u "Hara(h)vati" te u "Hu~urwatha". "Hu~urwatha" su Perzijanci koristili za riječ "prijatelj".

Lanac imena koji povezuje sarasvatske-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako : Sarasvat - Bharatvarsha - Ho~urwatha, Hu~urwatha - Aruvat - Harahvaiti - Huravat - Harvat - Aurvat - Harauvatish - Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Harvat - Horvat - Hrvat.

- Genetikom :

Naš genetski marker I2/Eu7 nalazi se najviše na sjeverozapadu i sjeveru Irana. Tako je npr. u Teheranu koji ima sa okolicom 20 milijuna stanovnika nadjena čak 1/3 ili 34% tog tipa, a južnije u Isfahanu 17%. Stoga brojčano u samom Teheranu danas živi više genskih Hrvata negoli kod nas u cijeloj Hrvatskoj : 6.800.000.

Genetski Hrvata u iranskom gradu Isfahan : 853.602 (17% od sa okolicom ukupno 5.021.190). Znači da samo u ta dva grada žive 7.653.602 genetska Hrvata. O tome pišu iranski genetičari Nasidze i suradnici 2003. godine i 2004. godine, Qamar i suradnici 2002. godine i Quintana-Murci i suradnici 2001. godine).

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Hrvatska pradomovina Sarasvati. Kupi ovdje :

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Hrvatska boginja Sarasvati. Kupi ovdje :

RECENZIJE INDIJSKIH STRUČNJAKA ZA PRAPOVJEST I POZNAVANJE RIGVEDE - CIVILIZACIJA HARAPA - HARAYU

Brahma Vaisnava Sampradaya :

Madhvacarya nema komentara pa smo predstaviti Baladeva Vidyabhusana -a .

Dhritarastra iako je slijep od rođenja, rođen je s unutarnjim okom znanja, ali s obzirom na pretjeranu ljubaznost i prilog prema njegovim sinovima izgubio je znanje o pravednosti i tako je zabrinjavajuće da su njegovi sinovi mogli vratiti polovicu kraljevstva Pandava iako su bili zakoniti nasljednici.

Sanjaya koji je bio pravedan prema prirodi mogao je razumjeti stvarno unutarnje raspoloženje Dhritarastra, ali smiriti svoje tjeskobe da njegovi sinovi nikad ne bi vratili polovica kraljevstva , rekao je on taj stih početak drstva tu pandavanikam vyudham ... vojnici Pandava u vojnoj formaciji . Inicijativi Duryodhane u približavanju i njegov učitelj u streličarstvu ,majstor strijelac Drona pokazuje da je osjećao strah u očima Pandave . Dakle, s izlikom da će odati poštovanje, on je prišao Droni prikriti taj strah.

<drstva tu Pandavanikam vyudham> zar ovo nije hrvatski govor : držanje Pandavinih ljudi (stari hrvatski govor ostao još jedino kao Krčki govor naših bodula)

Recenzije Arijanskih teorija iz Indijskog ministarstva :

Rijeka Yamuna možda je presušila puno prije dolaska Arijaca ili čak Harappansa. Vjerojatno je ostao kao suho korito kojim samo za kiša teće voda, koja uzdržava stanovništvo. Centar stanovništva (Harap-pan) na svojeim donjem toku. Do oko 1700 godina prije Krista, donji dio Ghaggarkanala započeo se isušivati i poslije u kasnijem razdoblju Harappans uzvodno, do Siwalik regije. Nakon oko 300 godina, Rigvedic ljudi stigli su na sjeverozapad, a nazvali su Gornji tok Ghaggar kao Vinasana (Saraswati) Haravati nakon Naditama Saraswati (Helmand) s kojima su bili upoznati. Kochhar osjeća da se geološka evolucija Ghaggar treba shvatiti u više detalja, jer u tome leži ključ za pretpovijesnu Indiju.

U tom istraživanju, on sugerira da su geolozi trebali temeljiti svoju interpretaciju na vlastitoj inforomaciji nego što se moglo zaključitina temelju mitologije. On nadalje tvrdi za sustavna iskopavanja studija između Helmandu i Arghandabu u južnom Afganistanu i detaljna geo-morfološka studija o Ghaggar da se razumije prelazak s moćnom rijekom do samo prolaznog potoka -do esadašnjeg stanja. To se može uzeti gore kao zglob Indo-Pakistana, promatrajući sa aspekta međunarodnih agencija. Ova knjiga je dobro istražena i konstruktivna, sadržava mnoge pronicljive primjedbe. Najprivlačnija značajka je metoda analize u kojoj se čak koristi astrofizičke referenc. U drevnim tekstovima se ne može ograničavati zemljopisni kontekst. Ova knjiga trebala bi biti ozbiljno vrednovana u kontekstu nedavnih preporodnih tendencija u našem društvu i sumnjivim tumačenjem naše prapovijesne prošlosti. Kako Kochhar ističe, Rekonstrukcija prošlosti je važan dio naprezanja-preciznija od nacije. A narod je nadopunite. treba temeljiti na čvrstim,znanstveno ispitanih činjenica, a ne nanejasnim pojmovima rođene izvan obradivih neznanja. Povijest nije mitologija mrtvih. Narod bi trebao biti u mogućnosti da pogleda svoju prošlost ravno u oči. Tek tada može se nositi sa sadašnjosti i planirati budućnost '. Tko može da se ne slaže tom tvrdnjom? No, siguran sam da značajan broj znanstvenika u Indiji, će se slažiti s njegovim interpretacijama, što u stvari ide puno više u odnosu na trajnim gledištima. Nadam Kochharova knjiga će potaknuti raspravu i zdravo postaviti pozornicu za rigorozne studije, obavijene aspektima indijskog prapovijesnog razdoblja.

CP RAJENDRAN :

Centar za znanstvenu studiju, Thiruvananthapuram 695 031, India-mail: cp_r@vsnl.com2. recenzija

Autor ovog lijepo proizvedene rasprave o vedskoj antici je astro-fizičar i povjesničar. Od ukupno jedanaest odjeljaka u knjizi, pet može biti kao uvodna, a posljednje dvije su tumačenja i zaključcki temeljenih na glavnom tijelu koja se sastoji od dijelova 6-9. Knjiga ističe pitanje prezentacija i analiza dokaza iz nekoliko različitih područja. Postavljanjem pitanja 'Ramin Ayodhyu ', knjiga je obradila tržište suvremenog društva te je politička atmosfera vrlo dobra. Opis je dao nad unutarnjim stranicama, kao i pregled koji se pojavio u The Hindu (16. travanj 2000) imaju tendenciju da kreditira identifikaciju Rigvedic rijeka s onom južnom u Afganistanu, isključivo Kochhar i kod takova posla stoji da se dobije puno pohvala od onih koji nisu svjesni posljednjih radova na tom području. No, rad u stvari sadrži vrlo malo izvornog, i autorovi pristupi nose već utvrđene činjenice indologa Fjodora od prošle generacije. Sljedeće paralele su vrijedne pažnje :

Kochhar vs Roy - Nevjerojatne sličnostiu sadržaju

(1) Nedostatak materijalnih dokaza u Indiji koje se mogu povezati s Rigvedic ljudima tvori temelj poglavlju 6. Kochhar knjige pod naslovom

(2) Indo- Iranian Habitat

Roy Monografija, Grofy Aryans of India: (3100 - 1400 godina prije Krista), (Navrang, New Delhi, 1989), također je imao isti prostor i to je vidljivo iz predgovorom JP Joshi. Joshi piše : 'Pitanje se u osnovi odnosi na datum i autora.

Vede, Osobito i originalni dom Arijaca, iako je Arheološki govor mi nemamo ništa u materijalu, valja dakle iskopati u prošlost Aryan ili vedske ljude.

Hastinapura je glasoviti grad Kurua. U Arheologiji je Hastinapur malo selo u kojem su ljudi živjeli u kolibama i bavili se uzgojem stoke ... '. Kochhar teorija arijske invazije samo je 'kreativni modeli“ s detaljima od izvornih Hoernle teorije koje koriste Roya da prepozna postojanje Rigvedic Arijaca. Umjesto izražavanja svoje zahvalnosti Hoernle, Kochhar kaže u svojim bilješkama, kako ta hipoteza nije održiva (str. 234). To nije toč?no. Hoernle_ova hipoteza nastala u 1880 - u vrijeme kada nema arheoloških dokaza, bila je na raspolaganju i kao takava ne može se očekivati da će biti točna u detaljima. Kao što su na mjestu naselja izmjene uzastopnih skupina napadača ili migranata. Kochhar u stvari samo mijenja koncept, te pokušava objasniti arheološke dokaze koji su tek nedavno otkriveni.

Roy je na drugu stranu, dao puni kredit za Hoernlei Grierson i prozvao uzastopne napadače "asura" ili planinskim ARIJCIMA koji su došli na granice Punjaba oko 3100 B C i "Deve" ili arijski Rigvedins koji su se pojavili u Afghanistanu . 2100 BC.

Kochhar-ova teorija u poglavlju 9, na str.192 sadrži istu ideju izmijenjenu kako bi odgovarao „Kronološki“. Kochhar duguje priznanje gornjim istraživaćima.

Usprkos činjenica da je Roy, koji je predložio ranije dolazak skupine pre-Rigvedic Aryans koji je autor Harappan civilizacija za 2750 BC.

Nema ništa novo u nerastavljivim pojmova kao što su ljudi središnje Azije i podrijetla različitih Arijskih plemena, podsjećaju jezično ravnovjesje između velike Iranske kuće, itd. Napokon dapače, Kochharov rad tvrdi originalnost za posuđene ideje pod modifikacijom, a kao cjelinu prenosi i mjerama neopisivog da knjiga sadrži dosad nepoznatu hipotezu. Vidi, primjerice, opis je dao preko unutarnjih i naslovne stranice :

Pitanja : jeli Arija u Afghanistanu?

Je Ghaggar River jednom moćni Sarasvati?

Jesu li Rigvedic narod i Harappans isti?

Je li Ramin Ayodhya u Indiji?

Poznat astrofizičar Rajesh Kochhar daje odgovore na suštinska pitanja o postojanju drevne indijske povijesti. Oslanjajući se nakon sinteze i podatke iz širokog različitiog područja - jezikoslovlju i književnosti, Prirodoslovlje, arheologija, povijesti tehnologije, geomorfologije i astronomije – Kochhar prezentira hipotezu, koja se nastoji riješiti SEV-ljeni paradokse koji su mučili profesionalne povjesničare i arheologiju u istim uvjetima. Tvrdeći da je glavni dio nastao u južnom Afganistanu (nako 1700 BC) prije nego što su Rigvedic ljudi ušli u Punjab ravnicu i dobro, prije nego što su se preselili istočno od rijeke Ganga ... '.

Bez sumnje, knjiga prenosi dojam da je Kochhar otkrio podrijetlo Rigveda u Afganistanu i identifikacijom Rigvedic rijeke s onima u Afganistanu, što se Kochhar upitao koja je fiksna vedska kromosom-logija, za c. 1700 - c. 1400 prije Krista, što se Kochhar koji je po prvi put skupio dokaze o Purana genealogije, arheologije, astronomije i književne tradicije trebao izboriti za pouzdanu sliku o vedskoj antici, itd. U svemu ovome Kochharovoj knjizi ima upečatljiv privid, Roy analize i Afganistan : Oba autori kritiziraju Keitha za isključenje iz Afganistana.

Po riječima Roya (str. 21njegove monografije) : 'Moderna povijest drevne Indije (Cambridge Povijest Indije) je današnji oblik i završen je do 1910 AD uglavnom pod AB Keith, koji je takođ?er napisao i vedski Index. Keith (i Mac-donnel) već?inom je ovisio o kasnijim vedskim tekstovima za pripremu svog vedskog Indexa, ali nekako se uzima da Vedski indeks daje sliku ranog Rigveda.

Dojam koji možda i nije sasvim točan. Naprimjer, zapadni Afganistan je namjerno izbrisan iz vedskog indeksa, te gotovo ne postoji. To se dogodilo uglavnom zato što Keith nije vjerovao da pre-invazija Arijaca nužno mora pripadati Afganistanu i stoga je sasvim isključio afganistanske (Sarasvati) Harahvati i afganistanski (Sarayu) Harayu iz njegovog ranog Rigvedic zemljopisa, očita je pretpostavka da nema himne Rigveda.

Također je napisao prije Invazije, pretpostavku koja je možda sada otvorena za ozbiljnu sumnju, kao što pokazuje Barrow. 'Roy_eve riječi jasno ukazuju da je afganistansko podrijetlo civilizacijskim afganistanskim rijekama s Saras-vati i Sarayu 'nisu nove ideje, što je predstavio Kocchar, a postojale su od ranije. Poput Roya, Kochhar je također kritizirao Keitha (str.13) za zemljopisno isključenje Afghanistana iz vedskog Indexa.

Vidi što Kocchar govori o identificiranju afganistanskih rijeka sa Sarasvatii Sarayu :

'Mi smo tvrdili da se riječno ime za Sarayu i Sarasvati, koje se javljaju u oba Rigveda i Avesta, odnose se na rijeke u Afganistanu.

Sarayu je ista rijeka, Hari Rud-, u oba slučaja,dok je ime Sarasvati primijenit i u Helmandu, a u Rigvedi je vodu primao od svojih pritoka, Arghandab, u Četrdeset sedam rijeka, Sapta Sindhavah, je ista u dva teksta, a odnosi se na okupiranom području od rijeke poput Farah-Rud ... . ' U oštrom kontrastu Kochhar, se približava Roy- u identifikaciji. Važnost Rigvedic rijeka je u tome (str. 29-30) da citiram : "Keith je znao da je rijeka Parushni važna, jer se najvažnija bitka vodila tamo. To je omogućilo njegovo stipendiranje u UN_u prema studiji, sama i njegova skolastična sposobnost, napravio je da nema netočnosti o jedino važnom u borbi deset kraljeva na Parushniu, u povijesti Rigveda. Međutim Keith nije znao da je Harapp (Hariyuppia), bio najživlji grad u to vrijeme, u životu svojih junaka. Možda su bacali kamenje na bojnom polju.

Doista, on nije ni znao da takav prvorazredni grad uopće ne postoji. Mi nismo ni više naučili, niti više mudri, nego Keith. Samo smo znali od presudne činjenice za koje je bio svjestan, ali što je prisutno u Cambridge Povijest od Indije, Keith kaže da na istoj stranici (str.71) : Na imena u Rigveda, onima od rijeka sama dozvola je jednostavna i sigurna identifikacija. Arijevska okupacije Afganistana dokazuje spominjanjem Kubha (Kabul), Krumu (Kurram), Suvastu (SWAT ili fer stanova) i Gomati (Gumal) ide dalje, stoga, može se ustvrditi na istom paritetu razmišljanja, da su rijeke (Sarasvati) Harahvati i (Sarayu) Harayu, spominjane usput u ranoj Rigvedi, a znače i pokazuju da je ista takva (istog imena) rijeka Harahvati i Harayu također i u Afganistan.

Jer Aryan okupacija Afganistana već je dokazana. Za očitih pariteta imena (parova bude puko prevođenje) koje vodi do identiteta rijeka na istom području, a s kojim se Keith neće složiti. On bi samo veli u svom najčitanijem vedskom Indexu i drugdje, da su ove rijeke bile čisto Indian Sarasvati sa Hakra Haryana Rajasthan, dok je Sarayu je Sarayuistočne gore, kao da je područje gdje Rigvedi nisu otišli na vrijeme, na sjever .... "Ja sam pod uvjetom da taj dug citat ilustrira činjenicu da je identifikacija Rigvedic rijeka s onima u Afganistanu nije novi predmet na sve, pa čak i deset godina prije nego Roy nije pokušati uzeti kredit za takve dis-otkrića . Njegova knjiga (str. 30-31) ima kratku raspravu o temi da je zbog priznanja posljednjih autora u jedini primjeran način. On sažima obzire na sljedeći način: "Sve u svemu, još Rigvedic Sarasvati i Sarayu rijeke nisu identificirane u ovoj monografiji s rijeka Harahvati i Harayu civilizacija zapadnog Afganistana, a sve potrebne posljedice te činjenice su tražene da se rigorozno razrađuju u svim svojim detaljnim posljedicama. Baš kao što će biti potrebno proučiti sedam rijeka u Pakistanu za studiranje kasnije.

Na sličan način, bilo bi neophodno proučiti zemlje i rijeke u Afganistanu samo za praćenje zemljopisa i povijesti rane Rig-vede.

"Stoga je jasno da rad od Kochharne ne kvalificira na najbolji način , samo se spominju kao produžetak ranijih radova. Nažalost Kochhar nije napravio dovoljno izražaja u svojoj debati s autorima poput Roya. Royev rad je nesumnjivo predvodnik da se ponovno traži u istom području povijesti i zemljopisa Vedske ljudi. U stvari možemo naći sjemenje za gotovo sve argumente Kochhar u različitim djelima Roya. Središnjeg azijskog porijekla, drevne kulture na obalama afganistanskih rijeka poput Swat, različiti Sarasvatis od rane i kasne Rigvede. Uspoređivanje od Purana / genealoška, astronom-kalcitna, arheološkog PGW / NBPW, i lingvističkih dokaza, itd., mogu se naći u monografiji od Roya. Kochhar, djelo je očito ažuriranje s daleko više sofisticiranih detalja i u odjeći osmišljen kako bi dao dojam neovisnog istraživanja Rijeka Haravati (širine 7 Km, i naselja iz kulture Harapa-Aryana) 9000-1500 prije Krista), tekla je istočno od Inda kroz plodnu ravnicu Veyah (krčki: zavičaj). Na gornjoj karti su prikazana mjesta iz Haryana (Arijana) civilizacije, te mjesta koja su se održala do danas. Najpoznatiji Arijanski gradovi su Mohenjo Daro, Chanhu Daro i Dvarak, ali i drugi, tek nedavno, zahvaljujući naprednoj svemirskoj tehnologiji, pronađeni gradovi u pustinji Thar. Svakako to pobija teoriju engleskog stručnjaka Kochara, koji ove informacije nije imao. Sada tek vidimo da je civilizacija Aryu Harappa, bila i te kako razvijena. Ruševine ogromnih gradova uz tok rijeke Haravati to potvrđuju. Desteke ogromnih gradova u sadašnjoj pustinj, tek treba istražiti.

Ustrojstvo kasta u Haravati – Harappa – Haryu civilizaciji.

Isprva se na čelu arijanskog društva nalazio stalež mudrih i autoritativnih mudraca, pa se oni mogu slikovito prispodobiti kao glava zamišljenog 'društvenog tijela' . Potom oni biraju kralja – Bana kao Božjeg predstavnika na zemlji. Prema podacima koje navode brojni vedski spisi, vrhovni duhovni učitelji – svečenici, imali su kao svete osobe mnoge paranormalne sposobnosti (telepatija, vidovitost, treće oko, levitacija, teleportacija itd.).

Slijedeći društveni stalež bili su ratnici plemenitog roda Kosizi (generali upravljači). Njihova je dužnost bila da omoguće i osiguraju nesmetan rad i djelovanje cijelog društva, i da se savjesno i dosljedno provode sve odluke vladara te održavaju red u društvu. Oni su, kao izvršna vlast Bogocentričnog arijanskog društva zaslužni za tisučljetno održanje Hrvatsko – Arijanskog društva.

Treći stalež činili su proizvođači (poljodjelci i jači obrtnici) i pastiri, čuvari konja. Posljednji i kudikamo najbrojniji društveni stalež činili su seljaci, koji su i osnov vojske (strijelci, pješadija). No oni su bili itekako važna karika, bili su uvježbani vojnici i graditelji brodova, bojnih kola i naprava.

Prema ovom ustroju, Arijanski Hrvati uspjeli su preživjeti silna stoljeća borbe i naleta svih mogučih neprijatelja.

Za normalno funkcioniranje arijanskog društva bila su sva četiri temeljna staleža jednako važna pa stoga među njima nije postojao nikakav rivalitet, a osnova svega bio je vojni ustroj. Arijani su čvrsto vjerovali da je to savršeno bogocentrično društveno uređenje uspostavio sam Bog Višnju.

Zanimljivo je da čovječanstvo u proteklih pet tisućljea svoje burne i krvave povijesti, unatoč svim dosadašnjim pokušajima i lutanjima, nije uspjelo pronaći niti uspostaviti bolje i pravednije društveno uređenje od pradrevne Arijanske Varnas hrama-dharme koju je putem vedskih spisa uspostavio sam Svevišnji Gospodin za dobrobit i napredak čovjeka.

Od XIII.st.pr.Kr., kada je bilo utemeljeno vansko Kraljevstvo Huravat, na području današnjeg Irana i Afganistana, Indije, pretpostavlja se da je postojala još veća hrvatska država Arijana, koja se zvala Harahvaiti i Harahvatija, gdje su od davnine živjeli prahrvatski Huriti. Nju spominje staroiransko-madski vjerski naučitelj i obnovitelj Zaratustra u svetim knjigama Avesta (Vendidat I,12). Zaratustrin nauk jednu od šest "besmrtnih vrlina" naziva harvat - dobrobit. Avestijski oblik te riječi jednak je hrvatsko čakavskome obliku hrvatskoga imena - Harvat. Glasoviti perzijski pjesnik Findusi u svom epu "Knjiga kraljeva", koji je svojevrsna povijest starog Irana, kaže da je Zaratustrin otac bio kralj i da se zvao Aurvat. Ta riječ odgovara obliku hrvatskoga imena Arvat, koji se često pojavljuje u starim hrvatskim pisanim spomenicima i u pučkom govoru (u muslimanskim se pučkim pjesmama spominje Arvatova Ajka, Arvatov Mujo).

Zaratustra je bio podrijetlom Harahvat (Hrvat), što se može zaključiti iz hvalospjeva koji je u Avesti ispjevao svojoj voljenoj zemlji : "Kao deseto između najboljih mjesta i naselja stvorio sam ja, Ahuramazda (sam Bog), lijepu Harahvaiti."

OSTALA ISTRAŽIVANJA :

Doktori Agrawal, Fawley, Kalyanaraman, Kenoyer, Manthan, Meadow, Ozeman, Rao, Rajaram i ini suradnici u našem su desetljeću suvremenim metodama nedvojbeno dokazali postojanje i veću starost rigvedskih Ranoarijaca, čija je pracivilizacija od god. 3.750 - 2.200 prije Krista, arheološki čak ranija od Sumerana i egipatskih faraona. Satelitskim snimkama podzemnih i podmorskih arheonalaza pomoću infracrvenih zraka, odkriven je u sjevernoj Indiji i Pakistanu prapovjestni niz zatrpanih gradova starijih od već poznatih metropola Harappa i Mohenjo-Daro, najviše u današnjoj pustinji Thar. Pod pješčanim su dinama proučene brojne ruševine većinom duž suhoga zatrpanog korita nekoć najveće indijske rijeke Harahwati koja je nakon odledbe, zbog otapanja golemih tibetskih ledenjaka pred

9.000 - 3.000 god. tekla iz sniježne Himalaje kroz plodnu ravnicu Veyah , (bodulski: zavičaj) i ulazila kod Bombaya u Indijski ocean koritom širine 7 km. Kad se je većina tih ledenjaka otopila, Harahwati je od XX.- XVI.st. prije Krista presušila, a iz ranoarijske pradomovine Veyah potom nastaje pustinja Thar. Tada je rigvedska civilizacija propala od suše, a dio Vedoarijaca je odselio u vlažnije gorje na sjevero zapad Afganistana i zapadnije kroz Iran do gornje Mezopotamije. Tu stvaraju ranoarijsko kraljevstvo Hurrwurtu s mitanskom dinastijom Maryanni (Admirali - himna Marjane Marjane) a potom kao indoarijski Horovati žive oko antičkog Azova.

Drugi je ključni preokret u rigvedskoj prapovijesti odnedavna je započeo sustavnim poredbenim čitanjem prije zagonetnih slikopisa (piktograma) iz civilizacija Harayu i Haravati. Kada je devedesetih godina shvaćen tekst i jezik ranoindskih zapisa i niza kamenih pečata, starijih ili istodobnih s prvim ranoegipatskim i sumerskim zapisima, pročitani su podatci za povjesnike bili posve neočekivani. Donedavna se je smatralo da su Arijci tu doselili tek od 12.st. pr.Kr., ali su ovi praindski zapisi još od početka u XXXIII. st. Prije Krista, na rigvedskomu ranoarijskom jeziku saraswati- haravati, pa su sad već poznata tri ranoarijska jezika.

Haravatski jezik :

Klasični vedski samskrit na ranoindskom znači krasopis (sam-skrita), a tzv. "sanskrt" je kod nas rusizam nepoznat u Indiji.

U Kurdistanu su potom nadjeni još stariji tekstovi sličnoga ranoarijskog jezika Mitanni od XVII.- XIII.st.

Odnedavna je dešifriran još najraniji rigvedski prajezik saraswati- haravati čak od XXXIII.- XVIII.st., stariji od sumeranskoga i ranoegipatskog. Nakon niza pročitanih tekstova, sada je već spreman za tisak haravatski rječnik, kao najprvi u svijetu pisani jezik čije će poredbe donesti duboke promjene u razvojnom jezikoslovlju Eurazije.

Osnova indoeuropskih jezika potječe iz Rigvedskih piktograma koji su tek 2008 godine prevedeni, u kojoj danas već imamo, osnove hrvatskog jezika prevedeno na naš jezik.

U Europi su tom ranoindskom Harahwatiju razmjerno najbliža bodulska cakavica naših otoka, a slične saraswatske prariječi sadrže naš "jat" većinom u ikavskom obliku. Za nas je u harahwatiju pred 4 - 5 tisućljeća značajan niz naših najranijih prariječi podjednakog oblika i smisla: npr. dvi (dva: čakavski dvi), griva (kod konja), mantra (urok: na Krku mantra), niska (ogrlica), pir (slavlje), pura (kaša-jelo), tata (otac), a još su tada slične angyras (andjeo), bhrata (brat), bheša (govor: Krk bješyd), bodyul (pastir: naši boduli), datada (dotada), des (10), devas (djeva), duba (duša), dvides (20), Jendra (Indija: na Krku Yndra), mari (more: na Krku mori), maryah (junak: na Krku marjaan), navya (brodovi: Krk navje), nuppan (župan-čelnik), paka (peka), pattoku (potok), plavate (plivati), porja (borba), rathi (ratni), sekharan (svadjati se: čakav. sekarat), šatam (100), taranta (pučina: Krk taraca), tera (3: Krk tary), vartana-vartti (vrtnja-vrtiti), vata (vrata), veyah (zavičaj: Krk veye), visa (selo: ves) ...itd.

Najveća je ranoarijska sličnost kod nas sa čakavskim i donekle kajkavskim, a posve neznatna s Vukovim jekavskim standardom. U našemu najstarijem epskom ciklusu "Veyske Povede" na Krku, od devet zapisanih legenda još je očuvala naše pradavno sjećanje na indovedsko podrijetlo "Legenda o Indiji gdje rastu pršuti" (Poveda ud Yndrah kady parsjute restu), koja slikovito opisuje daleku "Yndru" kao izgubljeni zemaljski raj, a Hrvatska se tu zove Harvatija, kao u gornjim tekstovima.

Vedski Prahrvati : Haraxvati-Harahvati :

Presudni noviji arheonalazi koji su usmjerili medjunarodni znanstveni interes na rane Prahrvate i time nepovratno pokopali iluzije naših jugoslavista, odkriveni su od veljače 1999. Tada su ugledni arheolozi Kenoyer i Meadow u Pakistanu pronašli dosad na svijetu najranije ljudske zapise na kamenim pečatima i keramičkim posudama čak iz XXXIII. - XXXI. stoljeća tj. još starije od prvih sumeranskih klinopisa. Njihov je praindski slikopis protumačio i preveo glavni indijski arheolingvist Kalyanaraman i uz ine podatke dijelom već poznate iz ranih Veda, u tim je pratekstovima uz gorje Tahti Dinarah oko granice Pakistana i Afganistana zapisana prapovjestna rijeka Kupha i oko nje ranoarijsko prapleme HARAhVATI iz bakarnog doba, pa u zapisima iz idućeg tisućljeća još u inačici HARAQUATI iz brončanog doba. Iz iste je najranije prapovijesti u Pakistanu i Afganistanu već poznat i niz simbola šahovnice. Tamošnji iztraživači ovo logično povezuju s kasnije poznatim antičkim narodom Harauvati u pokrajini Harauvatya na istoku Perzijskoga carstva, a kao vazalni narod dvadesetak puta ih spominju od VI.- IV.st. carski zapisi perzijskih Ahemenida na uklesanim pločama od Irana do Egipta. Dosad su te ploče i još raniji klinopis mitanskog kralja Dušrata u Amarni iz XIV BC. s imenom njegova naroda Hurrwuhé, za nas bili najstariji izvorni dokumenti u vezi Prahrvata, a još ina slična imena u Vedama i Avesti (npr. Harahvaiti) zapisana su tek u antici po legendama nesigurne starosti. Stoga je presudna vrijednost tih ranoindskih slikopisa kao dokaznih pismenih izvora sigurne radiodatirane starosti, čime se takva imena pomiču bar još za dva tisućljeća unatrag. Zato spomenuti američki i ini iztraživači zaključuju da su ovi vedoarijski Harahvati - Haraxuati pred pet tisućljeća, ustvari najraniji predci antičke etnogrupe Horouathos oko Azova i današnjih Hrvata. Time je svjetska znanstvena zajednica konačno prozrela povjestno-jezične zavrzlame naših slavista i prihvatila rigvedske Prahrvate kao jednu od prvih imenovanih etnogrupa na planeti Zemlji.

Gospodarstvo Prahrvata :

Proizvodnja zlata, kositra i željeza bila je osnova gospodarenja. Izvozi ovih proizvoda širom tada pozatog svijeta do dalekog Ilirijcuma. Tada u prapovijesti je Harauvatya postala važno trgovačko čvorište nadasve u tehničkoj praksi važnog kositra. Izrada i prodaja kositrenih pečata. - osobito u Harauvatiji, što upućuje na mogući iskon te kositrene robe. Taj se izvozni proizvod iz Harauvatije, koji se razvozio diljem jugozapadne Eurazije, tj. iz Indije morem na ranoarijskim brodovima u Perzijski zaljev i Crveno more do Mezopotamije i Sredozemlja . Stoga gdje god se u jugozapadnoj Aziji i istočnom Sredozemlju nalaze rani kositarni pečati, oni su najvjerojatnije proizvod Harahwata iz rane Harauvatye. Zbog te trgovine s ranom Indijom, na dvoru cara Sargona su postojali i službeni prevoditelji između akadskog i jezika Harahwati, čiji su dvojezični pečati očuvani u ranim arheonalazima iz Mezopotamije.

Najviše zbog te harahwatske metalurgije i trgovine kositra i inih kovina, u ranoj zemlji Harahwati se prvi naši zidani pragradovi razvijaju već od 26. st. pr.Kr. nadalje, ali dio njih potom propada pri velikim selidbama Ranoarijaca od 19.- 15. st.prije Krista ovi su naši harahvatski gradovi bili važni prijenosnici i posrednici utjecaja praindske civilizacije Harappa - Haryu spram sjevera do srednje Azije, gdje je taj njihov utjecaj vidljiv sve do Andronovske kulture u ranom Turkestanu.

Pravjera ranoarijskih Harahuata :

Zoroasterski mazdaizam kao klasična vjera kod predslavenskih antičkih Hrvata je jamačno prihvaćen tek naknadno u doba njihova ulaska u perzijsko carstvo Ahemenida. Prije toga u prapoviesti su ranoarijska plemena Haraxvati, Haraquati i kasniji prijelazni Harahvaiti imali početnu pravjeru sličniju ranoindskom politeizmu, koji se manjeviše očuvan u ranoarijskoj mitskoj predaji o bojevima bogova i zmajeva, manjeviše poznatoj iz ranih mitova kod Hetita, Armenaca, Prairanaca i ranoindskih Rigveda. Takodjer i kod nas je donedavna vrlo sličan slikoviti mit o kozmičkom prasukobu ranih bogova i zmajeva bio očuvan u arhajskoj bodulskoj čakavici na otoku Krku u epskom ciklusu Veyske Povede, gdje o tomu najviše govori opširna legenda "Poveda ud Mantratje tar slova Šalamumunova".

Legenda o Prazmaju i znaku Solomunovu :

Naše najranije božanske mitove iz prapoviesnog Afganistana poredbeno je pobliže razradio I. Omrčanin (1993), većinom po nalazima E. Herzfelda (1938). Tada su naši glavni likovi bili prabog Orita i njegov božanski sin Krsaspa (iz Rig vede Višnju i Krišna), koji u tom božanskom mitu ubija troglavog prazmaja Az-Dahaka slični prazmaj Mantratja po ranoindskom Mantritya u našim Veyskim legendama). Po opisu zbivanja i imenima glavnih likova je ovaj harahvatski mit prabogova i zmajeva prijelaz izmedju sličnih indovedskih mitova i tragova ranoiranskih mitova iz predmazdaističkog doba ranoarijskog politeizma.

Jezik ranoarijskih Prahrvata :

Isti Kalyanaraman (1999, 2009) je prvi približno odredio i najraniji prajezik kojim su govorili ti ranoarijski Harahvati-Haraquati. U to doba se ranoarijskim prajezikom govorilo od Irana do Indije, koji je imao tri slična početna pradialekta : na zapadu u Perziji ranoiranski (Arran), u sredini oko Afganistana prijelazni ranoharvatski (Harahvati) i na istoku u Indiji ranoindski (Harahvati u užem smislu), iz kojih se kasnije razvijaju klasični staroarijski jezici perzijski (Avesta), antički ranohrvatski i indovedski Samskrit. Stoga je prapoviesni ranohrvatski, prije naknadnoga slaviziranja zbog srednjovjekog miješanja s europskim Praslavenima, u prapoviestno i antičko doba ranohrvatske povijesti u prednjoj Aziji, sve do Tanaisa još pripadao ranoarijskoj grupi indoiranskih jezika.

Prvi zajednički ranoarijski prajezik istočnih Indoeuropljana postojao je na indoiranskom području od VII.- V. tisućljeća tj. pred 9000 - 7000 god. Od 65.- 30. stoljeća pr.n.e. se taj prajezik već raspao na 3 ranoarijska pradialekta : sjeverozapadni prairanski, jugoistočni ranoindski ili Saraswati i središnji ili haraqwatski pradialekt u Afganistanu. Taj je po leksiku i fonetici tvorio prijelaz između prairanskog i ranoindskog, pa to predstavlja prvu predslavensku praosnovicu kasnijega klasičnog ranohrvatskog jezika koji se potom razvijao u istočnoiranskoj Harauvatiji - puno prije od praslavenskoga iz Europe. Iz ranoindskih hieroglifa i poredbenih rigvedskih tekstova, Kalyanaraman je nedavno uspio izvesti prve osnove fonetike i glavnog leksika naših najranijih predaka Haraqwati, na temelju zapisa njihovih toponima i trgovačkih naznaka na njihovim pečatima o ranom prometu robe iz Harauvatije.

Vedska jezična baština Hrvata :

Izravna je posljedica toga indovedskog praiskona da su u Europi klasičnom samskritu razmjerno najbliži jezici irski i izvorni pravi hrvatski (do 19. st. prije nametnutog vukopisa). Naši jugoslavisti spominju tek malobrojne riječi iz ruskoga "sanskrta" slične srbskima, ali ideološki prešućuju mnoštvo vedohrvatskih prariječi koje su oni nasilno izbacili iz javnosti i u Jugoslaviji zamijenili balkanskim srbizmima, da nam uškope jezične korijene i nametnu hibridni "srpskohrvatski- vukov" novogovor.

Još donedavna je javni književni hrvatski iz XIX. st. imao u živoj uporabi više stotina indovedskih prariječi starih po 2 - 3 tisućljeća (koje su jugoslavisti proglasili 'ustaškim novogovorom'), gdje su podjednake izvorno-hrvatske s istim u Vedama :

dvi (2), ganga-ganghata (himna-pjevati), harati-haram (uništiti-im), hasati-hasam (gutati-am) hasniti (u kajkavskom dijalektu raditi), iti (dialekt: ići), kada (kad), kasati-kasam (jahati-jašim), kolati-kolam (kružiti-im), lajati (isto), leshyati (ležati), lih (lih: samo), munja (grom), ni (niti), piti (isto), ray (raj), solika (inje-mraz, u kajkavskom solika), stup (isto), sthala (štala) , tada (tad), tama (mrak), tri (3), trica (trojka), triputa (3X), vala-vali (val-valovi), vijati (vijoriti „ ča barjak ne viješ“) itd. Još su slične hrvatske kao u pradavnim Vedama npr. bhagadana (blagdan:), bharjana (pirjan: frigan), bhittika (bitka), bhumi-bhuti (budem-biti: kajk. bumo), bhurni (buran), bukkati-bukkam (bučiti-im), cakraka (kolotur: čekrk), cittajna (čitanje), dadati-dadam (dodati-dodam), davan (darovan), devika (djevica), dripyat (dripac: deran), drisati-drisam (risati-rišem), dvadasa (20), dvara (dveri: portal), dvarastha (dvorište), ganjika (ganjak: spremnik kajkavski ganjk:natkriti ulaz u kuću), ghatta (gat: brodski pristan), graha (zrnje-plodovi), hlada-hladana-hladati (hlad-hladan-hladiti), jaguda (jagoda), kalusha (kaljuža-lokva), kulin (plemić, „od kulina bana“), kušyati (kajkavski: kušnuti poljubiti), kuta-kutika (kuća-kućica), lati-latim (latiti-im se, kajkavski : lati se posla), lisati-lisam (lišiti-im), lokanya (luknja: rupa), naranga (naranča), nashta (ništa), opasa (opasač), pitha (pita), plavati-plavam-plavatva (ploviti-plovim-plovidba), plavana (plivanje), pravicar (pravica: sad srb. "pravda"), ravana-ravata (revanje-revati), rudhen (rumen), sabha (sabor-zbor), sikayati (šikljati : prskati), sikhara (šikara), sthanika (stanica), sudati (suditi), sulika (sulica: koplje ), tadanim (tadanji), tala (tlo), trikuta (trokut), tritva (trojstvo), udbasati (odbazati : odlutati kajkavski : nabasati naići), valayati (kotrljati: valjati), varaka-varata (varka-varati), yusha-yushna (juha-jušni) itd.

Najviše sličnosti ima ikavica i naša kajkavica. Najviše je vedskih riječi kod nas očuvala bodulska cakavica na otocima i donekle ikavska šćakavica u BiH, a najbogatiji su arhaični komiški govor na Visu i osobito pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na Krku s preko tisuću indovedskih riječi (deblji slog = bodulski naglasak, y = ü). Uz već spomenute općepoznate, još su u Vedama i bodulskoj cakavici jadranskih otočana podjednake riječi (prvo vedski i u zagradi bodulsko-cakavski) :

bhunja (bunja: jazbina), ca (ca: ča-šća), calati-calam (kalati: skinuti-em), darva (darva: drvlje), guda (svinja kajkavci još danas tako zovu svinju) khavati-khavam (kavati: bušiti-im), kumbha (kumba: korito), nava (nava: brod), lipitva (lipitva: ljepljenje), lucitva (lucitva: odvajanje kaj. lučiti odvajati listove), nish (niš: ništa), presha (priša: žurba), ric (rić: riječ), samanj (samanj: zbor), sinjana (sinjana: istaknuta), udhriti (udriti: udariti), vasi (vasi: kajkavski vesi naselja), yamati-yamam (jamati: žeti-žanjem jematva ) ...itd. Još su slične naše bodulske i vedske riječi: ankura (ankora: sidro), bherat (na Krku bjeryt: kapa), bhashita (bješidit: govoriti), calata (kalada: naoblaka), cana (cane: zar ne), catur (cetyr: 4), caturdasa (cetyrdešet: 40), caturthe (cetyrta: četvrti), caturya (cetyrje: četvero), catursatra (cetyrštotar: četiristoti), cukra (cukar: novi turski "šećer" kajkavski cukar ), darsha (darza: kredit), dvaidhi (dvoydi: dvoje), dviputa (dvaput), dvisatar (dvištotar: dvjestoti), dvisikha (dvosjekli), harija (arija: zrak), horila (urilo: javni sat), hresh-hreshati (greš-gresti: ići), karaka (brod u Dubrovniku), kharva (karvav: krvav), kunjaka (kunjka: školjka), mantritya (mantratja: aždaja), martavya (martvyn: mrtvac), mriti (umriti), mukti (mukte: novo turski "džaba"), pakva (pekva: pečenje) , pippal (pipa: smokva), satar (štotar: stoti), sikha (sika: greben), sidati-sidam (siditi: sjediti-im), tartyaka (tretjak: 3/4), tep (tepst: tresti), trisatar (trištotar: tristoti), tritya (tretja: treći), tritavat (tritrat: triput), veda (poveda: legenda), veshtita (veštit: odjeća kaj. Vieš), viredaiti (varodit: roditi), vy (va = u kaj. vu), yamitva (jamatva: žetva) itd. Vede takodjer imaju i naš ikavski particip na -ja: lipya (lijepio), lucya (razlučio), kaj. lući za potpalu, lupya (lupio), rushya (rušio), sushya (sušio), vidya (vidio) itd.

Zato je i stari komiški i nadasve veyski rječnik jadranskih Bodula bliži Vedama negoli "srpskohrvatskom" vukopisu, s kojim ima tek 4% zajedničkih istih riječi, pa je za vukovizirane gradske Hrvate to već posve nerazumljivi strani jezik.

Prvi prahrvatski klinopis Hurrwuhé :

Drugi poseban prajezik s kojime izvorni hrvatski pokazuje značajne leksičke sličnosti je na Starom istoku prapovijestni mitanni, koji je u vlastitom klinopisu iz Amarne zapisan pod znakovitim nazivom hurrwuhé (ASTOUR 1976),- što je i najstarije ime slično Hvatskomu. Najraniji su naši klinopisi od 23. stoljeća pr.Kr. na vladarskim pečatima prvih banova (Bani Tišatal, Arvatal itd.) iz Kurdistana, kamo su tad stigli zapadni Ranoarijci preko Irana. Taj se naš prajezik govorio već od 21.- 14.st. pr.Kr. u prapovijestnom kraljevstvu Hurwurtu iz gornje Mezopotamije, što je prva ranoarijska država istodobna s južnijim Sumerom i Akadom. Većina jezikoslovaca su jednodušni da je ovaj hurrwuhé bio daleko najosobitiji od prvih prapovijestnih jezika, bez bližih sličnosti s okolnim prajezicima iz ranih klinopisa, pa već na početku pokazuje veliku arhaičnost i izoliranost. Dvoslojno je mitansko društvo ostavilo jezični odraz i u očuvanim arhaizmima kod nas : Tu su Indoarijci bili vladajući feudalni stalež, pa su zadržali raniji indovedski rječnik koji je preko njih dijelom naslijedjen u starohrvatskom, dok su većina pučanstva bili domaći Huriti s jezikom Hurrwuhé, od kojega su očuvani bazični pučki nazivi iz poljodjelstva, prirodoslovlja i tjelesni pojmovi, a manje iz društvene nadgradnje koja je bila vedoarijska.

Danas u hrvatskom više nema njihovih gramatičkih tragova, izim tek leksičkih relikata kojih u pravomu hrvatskom (ne vukopisu) ima oko 6% riječnika, a najviše ih je očuvano u vejskom pradialektu do 9%. Tako su neke naše obične i poznate riječi zapravo rani prapovijestni arhaizmi, očuvani u kontinuitetu još od pradavnih Mitana pred 3-4 tisućljeća puno prije ikakvih Slavena (MORRISON 1981, SODEN 1985) :

ari (ar-mjera), bani (ban), baršilki (brežuljci), buriaš (bura), čabra (čabar-kaca), dzitu (žito), ghet (geti : klanac), gištir (guštara : šiblje), guza (guzica), hubruš (ubrus), habilat (habati), hupšena (hapšenje), hurrwuhé (hrvatski), kaban (kabanica), kakme (kukma-griva), kamanu (kamin : ognjište), kamma-kammaena (kamen- kamenje), kapi (kaplje), kozala (koza), nawa (novi), pahatar (plahta), pazur (pozor), piku (bik), samu (sam), sigguru-siggurat (siguran-sigurnost), stanas (stan), serse (srsi : jeza), šašu (šaš), šen (pšenica), šubar (šubara), šugapu (šugav), šupani (župan), trši (trsi : loza), tsera (hrast cer), tur (tur-rit), ugaru (ugar : polje), uwalu (uvala), vartana (vrtnja), yoh (joha-Alnus), zivan (svibanj), zuzu (zeza : šala), pa starohrvatski nastavci naših imenica na -ba, -kva, -uša, itd. (SODEN 1985).

Puno je više sličnih riječi iz prajezika hurrwuhé u našim dialektima : kajkavski npr.

arma (barva: boja), hasuvan (hasanje: jelo), hirib (hrib: greben), hišue-hišaki (kuća-domaći), kaška (kača : zmija), kidanu (kidati : bježati), kummi-kumeki (kum-kumek : muž), kupatar (kupica : zdjela), kurušda-kurustu (krmivo-kuruza), nahiri (nahero: nakrivo), pirga-pirig (pirga-pirgast : pjega-pjegav), pisanni (pisan : šaren), šamla (šamlek : klupica), vesi (ves : selo), zikša (zibka : kolijevka) i druge, pa čakavski astembaga (asti-Boga), čatapu (čapati), daluba (dubac : hrast), kaštai (koštje : kostur), manda (manda : majka), zugva (žukva : vrba) i druge. Najviše sličnih je u veyskom pradialektu, uz spomenute još bihay (bihać : imanje), burim (bujmer : izvor), karhar (kabaar : grab-Carpinus), kirasi (ceryšna : trešnja), kogu-kagalu (kogul-kogule : kamen-kamenje), kur (kur : brdo), maxri (macaa r: bor-Pinus), škarnu (škardun : kršje), šelebu (šeleba : lisica), šennur (šenuda : višnja), uri (ur i: grad), ururda (urudba : naslov-adresa), zebal (zeb : pupoljak) itd. Čak i neki tobožnji čakavski "romanizmi" koje su vukovci iz hrvatskoga izbacili i ukinuli, ustvari su prahrvatsko naslijedje iz Mezopotamije puno prije ikakvih Rimljana i moramo ih vratiti umjesto nametnutih srbizama i turcizama : barba (barba : gazda), bekkari (bikar : mesar), fera (feral : lampaš), kamaru-kamaraši (kamara-kamarica : soba-sobica), marah (maraška : višnja), mešgetu (mešetar : švercer), simsar (sansir : ortak), siuni (šijun : orkan) i druge. Slično i neke tobožnje "turcizme" Hrvati čuvaju još iz svoje prapovijesti u ranoj Mezopotamiji odavno prije ikakvih novovjekih Turaka, pa spadaju u naš izvorni književni jezik : alani (alan : katun), dešdar (dizdar : časnik-oficir), hasimur (hasura), mašeba (mešet : stećak), šatura (šator), šehevri (šeher-grad), tanburim (tambura), yarani (jaran : drug) itd.

Evo originalnog teksta iz Rig vede prevedenog na latinicu :

Banuta naša žive šinute uz turije u puhra hurni kila zili šipri numurukat uwari wandanita u kuri išla u la li kab gi ali širit našu wasi ta tib tišia unuga kab šili unuka akli šam šam ta bil uklal tunu nita banuka kali tanil nikola išal bana banitelia ta yuštal a tarni bacti banuka a šuvati veru kablik ir bute kablite Z susimi ie šepi tri višnje 10 ustamari, titi mašerte 2 zirte 1 šator 2 zirte 2 jabuke i t.d.

Kratki prijevod : Banica naša žive volje išla u grad širiti našu vas kako bi utješila onoga koji je prokleo našega Bana, Nikolu našega branitelja, da bi sačuvala danu riječ, odnijela mu je sa suzama tri mjere višanja „ustamari“ tri mjere, 2 limuna, jedan šator i još dva limuna i 2 jabuke za saditi.

Antički arijskohrvatski klinopisi :

Medju predslavenskim antičkim jezicima, izvorni hrvatski do 19.st. (ne vukopis) pokazuje razmjerno najveću sličnost s ranoarijskim jezicima, osobito s ranoperzijskim iz Aveste i sa samskritom iz Veda. Tada su ranohrvatski predci (Iranohrvati) većinom živjeli u današnjem Afganistanu i graničnom Pakistanu, gdje staroperzijski izvori od 6.- 1.st. p.n.e. višekratno navode zemlju Harauvatya, narod Harauvati i jezik harauvatiš, na koje se odnosi većina klasičnih Sakačevih radova iz iranistike. U jezičnim vezama ahemenidske Perzije s novijim hrvatskim, naši iranisti to uglavnom svode na leksičku sličnost u dijelu zajedničkog iranohrvatskog rječnika s više tisuća naših riječi bliskih staroperzijskima, o čemu pobliže pišu osobito ĆURIĆ 1991 i VIDOVIĆ 1991. Manje su razmatrane moguće gramatičke veze naših dialekata kojih takodjer ima, npr. u veyskom pradijalektu znakoviti glagolski oblici optativ i necesativ, inače nepoznati u Europi.

Srednjovjeki jezik Kraljevine Hrvatske :

Nakon doselidbe u sadanju domovinu, antički se iranohrvatski jezik postupno već slavizira, pa u srednjem vijeku od 7.- 12.st. kod nas nastaje poluslavenski starohrvatski jezik, koji je bio najbliži gore spomenutim reliktnim pradialektima (kirski, brajski i baegnjunski). Glavna osnovica toga starohrvatskog jezika u našim glagoličnim tekstovima iz doba Kraljevine Hrvatske bila je poluikavska čakavica, a u Bosni slična ikavska šćakavica. U to doba diljem Hrvatske i Bosne zapadno od Drine još nema traga štokavsko-jekavskih tekstova niti pripadnog mjestopisa (toponima), pa prije Turaka jekavski štokavci uglavnom još nisu bili ni Hrvati niti Srbi, nego posebni pravoslavni Vlahi na srednjem Balkanu (Sandjak, Zeta, Kosovo itd.). Ovaj srednjovjeki starohrvatski počinje se zatim mijenjati u novom vijeku i dijelom nestaje s provalama Turaka, od kada je potisnut i razbijen na spomenute reliktne dialekte, a na ostalom većem medjprostoru selidbenim miješanjem se postupno oblikuje novohrvatski jezik.

Novovjeki hrvatski u Austrougarskoj :

Potom se od 16.- 19. st., u Hrvatskoj već razvija javni književni jezik s pojavom ranih hrvatskih književnika: Marulić, Menčetić, Gundulić, Držić, itd. Odonda je hrvatski već samosvojan i jasno oblikovani jezik s razradjenim rječnikom i gramatikom (Faust Vrančić, Bartol Kašić 1604), tj. na sličnoj je razini kao i ini civilizirani europski jezici. Istodobno već započinje i njegovo sustavno normiranje: B. Kašić, Š. Starčević, A. Kuzmanić, F. Kurelac itd. Medjutim nakon oslobodjenja od Turaka, na Balkanu se proširuje velesrbska politika i njihova protuhrvatska promičba za širenje, uz ino osobito preko zajedničkog jezika do buduće Jugoslavije, što započinje tzv. Bečkim dogovorom od 1850. Njegove zaključke počinje uvoditi u Hrvatskoj diktatura K. Hedervarya od 1892, nakon čega je uskoro presječen sav dalji prirodni razvitak izvornoga hrvatskog jezika, što kulminira njegovim ukidanjem i zabranom u Jugoslaviji od 1918.

Hibridni vukopis :

Nakon 1. svj. rata u novostvorenoj Jugoslaviji kroz 20.st., dotad tisućljetni hrvatski jezik praktično je ukinut i ustvari zabranjen, jer je iz njega izbačena i ukinuta većina indoarijskih i inih jezičnih osobitosti nepoznatih Srbima, tj. glavne značajke srednjovjekog hrvatskog, kao i svi antički iranizmi i prapovijestni relikti. Umjesto toga, nametnuta je Hrvatima u 20. stoljeću po velesrbskom ideologu Vuku Karadžiću, tzv. "zapadna varijanta srpskohrvatskog" vukopisa tj. jekavizirani zapadnosrbski kakvim uglavnom govore balkanski pravoslavni Vlahi. To je uglavnom do danas postao lažni kolonialni "novohrvatski" tj. lingvistički zapravo nametnuti kreolski pidgin kojemu je sada tek formalno vraćeno naše ime, ali ne i raniji hrvatski saržaj. Zato je ustvari pravi i izvorni hrvatski jezik u domaćoj javnosti zamalo izumro, pa sada u našim školama, administraciji, tisku i radioteleviziji uglavnom vlada vlahokrajinski vukopis.

Naš izvorni hrvatski jezik prije hibridnoga kreolskog vukopisa je još očuvan kod rijetkih domaćih književnika i najviše u hrvatskom iseljeništvu po Ameriki i Australiji, pa medju Hrvatima u austrijskom Gradišću, kod kajkavaca u Hrvatskom Zagorju, čakavaca iz Istre i otoka, ter dijelom po šćakavskim oazama u BiH. Zamalo jedini noviji izvornohrvatski jezikoslovci, književnici i ini pisci koji još donedavna ili sada manjeviše pišu kao prije 1918, tj. na pravomu izvornohrvatskom jeziku izvan jugoslavenskog vukopisa, dosad ili nedavno su u novijoj Hrvatskoj bili npr. dr. Miro Kačić, prof. dr. Stjepko Težak, Mitjel Yošamya, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, pa do danas još prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Prve uzastopne naznake o nazočnosti indoiranskih etnoskupina u jugoistočnoj Europi dali su već rani antički historičari : već HERODOT u svojem djelu Historia (god. 484 – 444 prije Krista), pa LIVIUS (Historia VI) i PLINIUS st .u Historia Naturalis III, navode za naše krajeve pojavu iranskih Medijaca – Arivatesa (C. Plinije). Potom rimska vojna izvješća u kasnoj antiki od 2.- 4.st. opisuju povremene provale indoarijskih Sarmata (Hrvata) od Crnoga mora kroz Podunavlje do Panonije i borbe s rimskim legijama.

Kod Hrvata su zadnji čvrsti čuvari pravoga izvornohrvatskog jezika i korienskog standarda iz ranijih stoljeća bili Ustaše u NDHrvatskoj do 1945, nakon čega su tzv. "slobodarski" Titini jugopartizani praktično ukinuli, zabranili i izbacili u povijesnu ropotarnicu izvornohrvatski jezik i raniju višestoljetnu hrvatsku književnost, pa nam silom nametnuli novosklepani srbohrvatski jugojezik s primitivnim balkanskim Vukopisom iz zabitnih čobanskih Bileća.

Ali pogledajmo taj tobožni Vukopis :

Kako znamo je Vuk Karadžić nomadizirao po hrvatskim krajevima, skupljao priče i povijest i kasnije te priče i povijest izdao kao "srpske" priče i "srpsku" povijest.

Jezik je uglavnom ukrao u hrvatskoj Bosni i pomješao taj hrvatski dialekt sa onim iz Sandžaka.

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević, koja istražuje fenomen uticaja turskog na srpski jezik, smatra da je turski jezik utjecao na srpski jezik više nego ijedan drugi jezik :

"Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske (Duklji i Sandžaku) te turskog jezika."

Da taj umjetni srpski jezik nemože biti taj jezik kojeg su govorili stari Srbi dokazuje i srpska teza da su današnji Srbi potomci Sorba, koje oni vole zvati "Lužički Srbi".

Za one neupućene : Sorbi govore dva dialekta sorbskog jezika. Niti jedan niti drugi dialekt danas Srbi nebi razumjeli. Znaći da taj jezik koji Srbi danas govore nemože biti nikako srpski jezik.

Taj današnji srpski jezik je mješavina hrvatski dialekata + 8000 turski rijeci.

Kad onda Velikosrbi i Jugoslaveni govore o "srpsko-hrvatskim" se baš to mora čitati kako se i kaže : "Srpska verzija hrvatskog jezika." Nije to "hrvatsko-srpski". ....

Narod kojim je laž u krvi očito voli i krasti od drugih naroda jezik, povijest ali i teritorije.

Prof. Josip Mikoczy, pionir hrvatske etnogeneze :

Prof. Josip Mikoczy bio je prvi profesionalni povjesničar u Hrvatskoj, i pionir hrvatske proto-povijesti, proučavajući njihove Pre-slavenske pretke Sarmatičko-iranskog podrijetla. Njegov glavni sljedbenik je prof. dr. sc. Stjepan Krizin Sakač.

Glavna zasluga za ponovnu razradu staroiranskih veza u podrijetlu Hrvata, po prvi puta od 18. st. na znanstvenom temelju historiografije, pripada našem prvom sveučilišnom povjestniku, prof. dr. Josipu MIKOCI-BLUMENTAL, koji je na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu započeo kod nas sustavna proučavanja ranohrvatske povijesti. Josip Mikoci se rodio u Zagrebu u veljači 1734, gdje je završio isusovačku gimnaziju. Od 1762. je profesor na sveučilištu u Trnavi, a od 1773. je na zagrebačkoj gimnaziji profesor retorike i grčkog jezika. Od 1792. je bibliotekar Pravnog fakulteta u Zagrebu, a od 1793 - 1797. radi na historiografiji. Umro je u Zagrebu 22. ožujka 1800.

Od desetak njegovih povijestnih djela većinom na latinskom (tada europskom znanstvenom jeziku), glavna su mu izdanja posmrtno: "Josephi Mikocsi otiorum Croatiae liber unus" (1806) kao prva historiografska razprava u nas, pa "Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae ad seculum XIV. perducta series 1792" (Niz hrvatskih banova od 14. stoljeća do god. 1792) u kojoj daje sustavni popis i redoslijed hrvatskih banova, kao nosilaca hrvatske vlasti i političke autonomije kroz pet stoljeća (KUKULJEVIĆ 1872). Ostale njegove znanstvene razprave su ostale neobjavljene kao rukopisi u akademijinom Arhivu JAZU, npr. "Lexicon historicum et topographicum" (Povijestno-mjestopisni leksikon), pa "Geographica descriptio Croatiae et Slavoniae"(Zemljopisni pregled Hrvatske i Slavonije) i druge slične.

Jedno od najvažnijih njegovih djela je prva u Hrvatskoj etnogenetska rasprava : "Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija i oteli ju od Avara)", koja je kao doktorska disertacija obranjena na Kraljevskoj Akademiji u Zagrebu god. 1797.

Opaska : Da, Hrvati su došli iz Medije preko Ukrajine, a ono o Slavenima malo niže.

Prema tomu, prof. dr. J. Mikoci se mora smatrati znanstvenim začetnikom hrvatske prapovijesti i današnje iranske teorije o antičkom predslavenskom podrijetlu ranih Hrvata iz jugozapadne Azije, a s time je on i utemeljitelj iranistike u Hrvatskoj. Kasnije u 20. st., u doba srboslavenske diktature u Jugoslaviji, ovaj je tekst njegove teze nestao iz Arhiva JAZU u Zagrebu, gdje su ga jamačno uklonili i uništili fanatični jugoslavisti, da na taj primitivan način zatru ranije etničke korijene Hrvata, slično kako je potom uklonjena iz jugoslavenske javnosti većina dugih dokumenata i literature o našoj predslavenskoj povijesti i antičkom podrijetlu.

Sljedbenici J. Mikocija :

Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona, nakon prof. dr. Mikocija je 19. i 20. st. potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka : historiografije, arheologije, lingvistike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti itd. Tada npr. podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijestnoj etimologiji dr. A. Pogodin, prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, prof. J. Hauptmann, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, S. Grubišić i kasnije u USA prof. R. Jakobs i prof. F. Dvornik; potom iz povijesti umjetnosti prof. dr. J. Strzygowsky, prof. L. Jelič, prof. U.M. de Villar, dr. Z. Vinski; iztraživači predkršćanske vjere srednjovjekih Hrvata kao prof. J. Peisker i dr. M. Šufflay, pa antropolog dr. N. Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao dr. M. Gušić i mnogi drugi noviji iztraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima (pobliže u kasnijim tekstovima ovog zbornika).

Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio prof. dr. Stjepan Krizin Sakač (1890-1973), rektor Orientalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 razprava pa je prvi sva ta pojedinačna iztraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajedničku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploče s grčkim nadpisima starohrvatskih imena "Archon Horoathos" (gradonačelnik Hrvat) i "Synodos Horouathon" (Hrvatski sabor) iz luke Tanais na Azovskom moru oko god. 200 po Kr. (LATYŠEV 1890), pa ranija ploča Darija I. na stijeni Bagistana iz 6. st. pr. Kr. s navodom vazalnog naroda Harauvati (KOENIG 1934) i desetak dugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, ter još raniji klinopis o pranarodu Aryanskih Haravata "Hurrwuhé" mitanoarijskih Maryanna god. 1375 pr. Kr. itd

Zaključak :

Nakon organizacije Europske Unije je po službenim zajedničkim načelima EU, taj gradišćnski starohrvatski u istočnoj austrijskoj pokrajini Burgenland proglašen zakonom uz njemački drugim službeno-javnim jezikom, a zajedno sa susjednim EU-zemljama gdje su manjima i diasporom, u EUniji se procjenjije kako imaju oko 70.000 gradišćanskih govornika, koji oduvjek tamo javno i slobodno govore starohrvatski, - što zbog parazitskih vukovaca ne smije govoriti bar 3.800.000 sličnih materinskih govornika u matičnoj Hrvatskoj. I tako je zahvaljujući načelnoj Europi, naš izvorno-pravi hrvatski jezik opet službeno i javno ipak uskrsnuo u inozemnoj Austriji i EUniji, dok naprotiv zbog vukovaca u našoj matičnoj Hrvatskoj, jezično balkanizirani jugo-Hrvati i dalje prisilno glavinjaju kulturno zarobljeni u nametnutoj jugobalkanskoj vukovštini, unatoč bar djelomičnoj obnovi nekakve neovisne države. Pritom su naši uporni i lukavi vukovci, kako bi zavarali naivno pučanstvo tek formalno sitno popustili dozvolivši nam umjesto srbohrvatskog samo formalno-vanjsku promjenu imena u tzv. "hrvatski" jezik, - dok je pod tim prividnim naslovom ipak ostao upakiran manjeviše isti sadržaj Vukovoga srbohrvatskog jugojezika, - skoro bez minimalnog povratka na naš izvorni starohrvatski do početka XX stoljeća.

Opaska : Uvjek se prisjetim prvog posjeta Nikitscu – Filežu Austria, u Gradišću davne 1968 g. Govor Hrvata u tom mjestu, ali i u cijeloj pokrajini Gradišće, podsjetio me na moje korjene i ranu mladost sa mojim djedom Jožekom. Ovaj starohrvatski govor već je potpuno izgubljen u Hrvatskoj. Srednjovjeki su Hrvati „Vukovizirani“ postupno i nejednako. Medju izvornim ijekavcima (izim ijekaviziranih gradjana) je kod nas možda najveći udjel prvotnih Slavena i baš zato su nam slavisti nametnuli taj (slavenojekavski) standard. Inače je podrijetlo Vedoarijaca donedavna bilo povod nizu ideoloških manipulacija. Prvo su nacisti širili svoj mit o plavokosim Germanima kao "čistokrvnim Arijevcima", a u poratnoj su euforiji antifašisti i marksisti zapali u drugu krajnost tj. da su zakarpatske močvare "majčice Rusije" ne samo ishodište Slavena (i Hrvata) nego još ranije i svih Indoeuropljana. Zato je od 1991. za takve nastupio neprihvatljivi ideološki šok kada je pročitan niz ranoindskih zapisa : arheonalazi rigvedskih gradova, pisma i prajezika haravati kazuju lažnu pristranost ideoloških špekulacija oko "Arijevaca" i krivotvorbe naše povijesti za dnevnopolitičke interese Europe i Jugoslavije. Tako to inače završava kad "povijest pišu pobjednici", pa nakon novih nalaza i nacistička i marksistička lažipovijest rane Europe zajedno odlaze u nepovjestnu ropotarnicu. Povjestnom ironijom tih zapisa i arheonalaza, dosadanji "outsideri" na marginama europske geopolitike tj. marginalizirani balkanski Hrvati i keltski Irci postaju najstariji i izvorni vedoarijski potomci.

Zašto hrvatska boginja Sarasvati danas liči više na tipičnu Indijku?

Prema indijskoj svetoj knjigi Rig-Veda smo bili narod boginje Sarasvati, koje je stvorila prvog čovijeka, t.j. prvog Hrvata s imenom Mani.

Pretpostavka o paleokontaktima govori da su „božanstva“ svuda na svijetu s pomoču genetike lokalno čovječanstvo ubrzala u razvitku i inteligencijom da shvate matematiku, arhitekturu, astronomiju, pismo, … . Starozavjetska priča o Adamu i Evi je isto kao i druge priče prepisana (i skračena) od klinopia stari Sumera u kojima piše kako je prvi (genetski modificirani) čovijek Adamu (židovski plagijatori su njega preimenovali u Adama) nastao. Pa čak i u Starom Zavijetu možete pročitati da nije prva žena Adama Eva nego Lilith. Lilith je bila ravnopravna Adamu, ali ga je napustila i starozavjetski bog je stvorio Evu (genetski) iz Adamovog rebra. Svaki genetičar danas može potvrditi da je baš rebro najbolji dio tijela iz kojeg se može genetički stvoriti novo biće. U Starom Zavijetu piše da je bog Starog Zavijeta Adama i Evu istjerao iz raja i da su nakon što su napustili raj naišli na druge ljude!!! Svečenicima je da činjenica jako neugodna i ne žele to komentirati, kao što naprimjer i muslimanski imami zacrvene kad ih se pita kako to da u suri El-Fedžr (89. sura svete islamske knjige Kur´ana) piše da je Allah u gradu Adu pobio u jednoj noći njegovu braću? Allah je znaći po Kur´anu imao braću? Još jendom : BRAĆU? Vrlo zanimljivo … !

I ako u Bibliji piše da se ne pravi slika od boga se je lik boga čak i u Vatikanu slikao bezbrojno puta. Direktna zapovijed boga znaći ne vrijedi za krščane? No dobro.

Hoću s time reći da se je kao i bog otac i Isus na križu uvijek tako izradio kako je lokalnom stanovništvu bilo najdraže ili najprirodnije. Tako izgelda Isus na križevima u Bavarskoj drugačije nego naprimjer u Africi (tamo je u nekim zemljama crnac) u azijskim zemljama (tamo ima azijatski ili indijski izgled). Loklani krsčani daju „svom“ Isusu izgled koji su oni navikli, znaći svakakvi samo ne neki koji bi ličio na osobu iz Svete Zemlje.

Pogledajte slike crnog Isusa, kineskog Isusa i Isusa kako ga krsčani u Indiji vide.

Baš u toj indijskoj verziji se vidi kako se u Indiji židov is Svete Zemlje pretvori optično u izgled lokalnog stanovništva.

Tako se je i dogodilo sa našom boginjom Sarasvati.

Slično je i sa Marijom.

Pogledajte samo koliko ima crni Marija!

Danas je ona dio indiskog pantheona koji ima više od 10.000 bogova! Dobro ste pročitali! Indijci su imali 3000 godina vremena Sarasvati integrirati kako su trebali u indijski pantheon. Kao što Isus lokalno uvijek liči na lokalno stanovništvo, tako se je i izgled naše boginje Sarasvati promjenio. Od boginje sa evropskim izgeldom se ona danas prikaziva sa izgledom indijske žene. To se može dokazati u arheoloskim nalazima iz kamena, metala ili čak i drveta. Izgled naše boginje Sarasvati se je promijenio i danas ima izgled indijske žene, ali to nije uvijek tako bilo.

Da nismo u toku povijesti uzeli naprimjer slavenske bogove ili židovskog boga vulkana (ili dio Hrvata malo-azijskog boga mjeseca Alaha) kao svog nego bili ostali kod naše boginje Sarasvati, bi ona imala izgled Hrvatice a ne Indijke

Homo balkanicus primitivus neće Halloween a kršćanstvo je puno poganstva!

Svake godine uoči Svih svetih, 31. listopada, se u Americi slavi Halloween (Hallowe'en).

Svetkovina je nastala na temelju keltskih poganskih obreda u slavu žetve, a danas se slavi, većinom u anglosaskim zemljama, kao zabavni festival koji uključuje maskiranje u mitološke likove poput vještica, vampira, duhova, zombija, goblina i ukrašavanje kuća i okućnica bundevama (Jack-o'-lantern), paukovim mrežama, kosturima, gledanje horor filmova, sve u svrhu zastrašivanja, jer se u davnim vremenima strašenjem tjerala smrt uoči Dana svih svetih. Pogrešno je uvjerenje da je svetkovina nastala temeljem kristijaniziranih obreda.

Stari Kelti su 7. studenog slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti (Samhainu). Vjerovali su da za punog mjeseca, a najčešće noć prije dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Dolaskom Rimljana, noć mrtvih dobiva stalni datum, a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi griješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije u Americi, a zatim i u ostatku svijeta.

U našim krajevima se javljaju tobože "veliki katolici", koji uoći Halloweena traže da se Halloween ne slavi. Tu se vidi da ništa o svojoj krščanskoj religiji ne znadu, jer poganstvo je u krščanstvu veće nego što oni očito znaju.

Evo samo nekoliko primjeraka :

1. Božić :

U dobi kada su prvi krščani u rimskom carstvu bili mala i nebitna sekta je postojao kult Mithrasa, koji je kao religija bila najjača u cijelom rimskom carstvu. Sljedbenici boga Mithrasa (koji je bio monoteistički bog) su tada bili najbrojniji . Prvi krščani su imali problem da su se morali brojno povečati pa su vidjeli da su njima štovatelji boga Mithrasa najblizi. Mithras nije bio bog rimskog pantheona nego monoteistički bog sunca iz Perzije. Njegov glavni dan slavlja je bio 25. prosinac. Da bi štovatelje Mithrasa privukli k sebi su prvi krščani „izumili“ rođenje Isusa Krista baš na taj sveti dan boga Mithrasa. Danas se znade da se je Isus rodio početkom jeseni a ne u zimi. Za „krščanski“ Božić znći da se još danas slavi bog Mithras a ne rođenje Isusa Krista.

2. Uskrs :

Da bi povečali sljedbenike su prvi krščani pokušali i izvan rimskog carstva naći nove vjernike. Sa Germanima je bilo nešto teže jer su imali kao i rimljani pantheon od više bogova pa su morali nešto naći što bi se moglo koristiti da bi Germani svojevoljno prešli u krščanstvo. Našli su slavlje boginje Ostara, koje se je slavilo u proljeće kao slavlje života jer je sve cvalo, životinje su se kotile, … život se je vračao nakon duge hladne zime. Prvi krsčani su to slavlje germanske boginje proljeća i rađanja (Ostare) integrirali u priču uskrsnuča Isusa Krista. Još se i danas na njemačkom jeziku Uskrs zove „Ostern“, što dolazi od imena slavlja boginje Ostara.

3. Svetci :

Da omoguće i rimljanima da se prikljuće krščanstvu su krščani izumili svetce, koji su nize rimske bogove zamjenili.

4. Majka božija :

Jedno veliko područije koje tada bilo dio rimskog carstva je bio Egipat. U Egiptu su najpopularniji bogovi bili Osiris, Isis i Horus (izuzetak je bio bog sunca Aton koji je bio jedini bog za vrijeme vladavine faraora Echnatona). Majka Isis i njezin sin Horus su se već tisuće godina prije krščanstva štovali na isti naćin kao kasnije Marija i Isus. Kad se usporede nađene biste Isis i Horusa i Marije i malog Isusa se ne može naći puno razlike.

5. Isus / bog Horus :

Glavno pitanje koje se postavlja jest je li Isusov opisani život iz Biblije zapravo kopija ranijih legenda o raznoraznim bogovima? Jedna od usporedba Isusova života je sa životom egipatskog boga Horusa.

Usporedbe :

> Začeće :

Horus : Bezgrešno, od majke djevice. Isus : Bezgrešno, od majke djevice.

> Otac :

Horus : Sin boga Osirisa. Isus : Sin Božji.

> Majka :

Horus : Isis, također zvana Meri. Isus : Miriam (Marija)

> Svjetovni otac :

Horus : (Jo)Seb. Isus : Joseph.

> Mjesto rođenja :

Horus : Špilja. Isus: Špilja ili štala.

> Najava dolaska :

Horus : Od anđela majci Isis (Isis-Marija). Isus : Od anđela majci Mariji.

> Rođenje praćeno sa :

Horus : Jutarnja zvijezda Sirius. Isus : Neidentificirana ''zvijezda na istoku''.

> Datum rođenja :

Horus : 25.12..Isus : 25.12..

> Svjedoci rođenja :

Horus : Pastiri. Isus : Pastiri.

> Kasniji svjedoci :

Horus : 3 solarna božanstva. Isus : 3 mudraca.

> Prijetnja smrću :

Horus : Herut pokušao ubiti. Isus : Horud pokušao ubiti.

> Dob rituala inicijacije :

Horus : Oko 12. godine. Isus : Oko 12. godine.

> Nepoznate godine :

Kod oba nema podataka o životu između 12. i 30. godine

> Mjesto krštenja :

Horus : Rijeka Eridan. Isus : Rijeka Jordan.

> Starost u vrijeme krštenja :

Oba u 30. godini

> Krstitelj :

Horus : Anup (Ivan) Krstitelj. Isus: Ivan Krstitelj.

> Sudbina krstitelja :

Obojici je odrubljena glava.

> Bliski sljedbenici :

12 učenika oba.

> Titule :

Horus : Krst, spasitelj čovječanstva. Isus : Krst, spasitelj čovječanstva

> Čuda :

Horus : Hodao po vodi, vraćao vid slijepima, liječio bolesne, istjerivao demone. Isus : Hodao po vodi, dijelio kruh, pomagao bolesnima, vraćao im vid, tjerao demone.

> Sudbine :

Obojica razapeta na križ, sahranjeni u grobnicama, uskrsnuli nakon 3 dana.

6. Isus / bog Krišna :

Nema samo sličnosti izmedu Isusa i boga Horusa, nego i između isusa i boga Krišne iz indijske mitologije.

- Vjeruje se da su obojica sinovi Božji otkad su božanski začeti

- Predviđalo se rođenje Isusa iz Nazareta i Krišne iz Dwarke

- Oboje su rođeni na neobičnim mjestima - Krist u niskim jaslama i Krišna u zatvorskoj ćeliji

- Oboje su božanski spašeni od smrtnih navještaja

- Zle su sile uzalud progonile i Krista i Krišnu

- Krist je često prikazan kao pastir; Krišna je bio pastir

- Oboje su se pojavili u kritičnom trenutku kada su njihove države bile u vrelom stanju

- Oboje su umrli od rana nanesenih oštrim oružjem - Krist čavlima, a Krišna strelicom

- Učenja oba su vrlo slična - obojica ističu ljubav i mir

- Krišna se često pokazivao kao da ima tamnoplavi ten - boju blisku boji Kristove svijesti

Krist dolazi od grčke riječi 'Christos', što znači "pomazanik". Ponovno, riječ „Krišna“ na grčkom je ista kao „Christos“. Kolokvijalni bengalski prikaz Krišne je 'Kristo', što je isto što i španjolski za Krista - 'Cristo'.

Otac Pokreta za svjesnost Krišne AC Bhaktivedanta Swami Prabhupada jednom je primijetio: "Kad Indijac pozove Krišnu, često kaže, Krsta. Krsta je sanskrtska riječ koja znači privlačnost. Dakle, kada se Bogu obraćamo kao Krist, Krsta ili Krišna, mi se ukazuju na istu privlačnu Vrhovnu Božansku Osobu. Kad je Isus rekao: 'Oče naš, koji si na nebesima, sveti se Tvoje ime', Božje ime bilo je Krsta ili Krišna."

Prabhupada dalje kaže: "'Krist' je još jedan način da se kaže da su Krsta i Krsta još jedan način izgovaranja Krišne, Božjeg imena ... općeg imena Vrhovne Božanske Osobe, čije je specifično ime Krišna. Stoga, zovete li Boga ' Kriste ',' Krsta 'ili' Krišna ', u konačnici se obraćate istoj Vrhovnoj Božanskoj Osobi ... Šri Caitanya Mahaprabhu je rekao: namnam akari bahu-dha nija-sarva-saktis. (Bog ima milijune imena, i zato što postoji nema razlike između Božjeg imena i njega samoga, svako od tih imena ima istu snagu kao i Bog.) "

Prema hinduističkoj mitologiji, Krišna je rođen na zemlji kako bi se mogla uspostaviti ravnoteža dobra u svijetu. Ali, postoje mnoge oprečne teorije u vezi s njegovim božanstvom. Iako ga Krišnina priča prikazuje kao krajnjeg Gospodara svemira, je li Krišna sam Bog ili čovjek još uvijek je sporna stvar u hinduizmu.

Hindusi vjeruju da je Isus, poput Gospoda Krišne, samo još jedan avatar Božanskog, koji je sišao pokazati čovječanstvo u pravednom načinu života. Ovo je još jedna točka u kojoj Krišna nalikuje Kristu, liku koji je i "potpuno čovjek i potpuno božanstven".

Krišna i Isus bili su spasitelji čovječanstva i Božji avatari koji su se vratili na zemlju u posebno kritično vrijeme u životu svog naroda. Oni su bili utjelovljeni sam Božanski bitak u ljudskom liku kako bi podučavao ljudska bića božanskoj ljubavi, božanskoj snazi, božanskoj mudrosti i vodio osvijetljeni svijet prema Božjem svjetlu.

Ove dvije najcjenjenije religiozne ikone također tvrde da cjelovitost svojih religija drže same za sebe. Zanimljivo je primijetiti koliko je svatko podjednako govorio u Bhagavad Giti i Svetoj Bibliji o pravednom načinu života.

Gospodin Krišna u Giti kaže: "Kad god, o Arjuna, pravednost opadne i prevlada nepravednost, moje tijelo poprimi ljudski oblik i živi kao ljudsko biće." Također kaže, "Kako bih zaštitio pravednost i također kaznio zle, s vremena na vrijeme utjelovljujem se na ovoj zemlji." Slično tome, Isus je rekao: "Da vam je Bog Otac, voljeli biste me; jer ja sam proizašao i došao od Boga; niti sam došao od sebe, nego me poslao."

Gospodin Krišna je na mnogim mjestima u Bhagavad Giti rekao o svom jedinstvu s Bogom: "Ja sam put, dođite k Meni ... Ni mnoštvo bogova ni veliki mudraci ne znaju moje podrijetlo, jer ja sam izvor svih bogova i velik mudraci ". U Svetoj Bibliji Isus to isto izgovara u svojim evanđeljima: "Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Da ste me zaista poznavali, znali biste i moga Oca ... "

Krišna savjetuje svim ljudima da nastave raditi za dobrobit države čitav život: "Taj čovjek postiže mir koji živi lišen čežnje, slobodan od svih želja i bez osjećaja" ja "i" svoj ". Ovo je Brahman izjavi ... "I Isus osigurava čovjeka," Onaj tko pobijedi 'Ja' stvorit će stup u hramu Boga svojega i više neće izlaziti. "

Gospodin Krišna poticao je svoje učenike da slijede umijeće znanstvene kontrole osjetila. Iskusni jogi može povući svoj um iz starih iskušenja materijalnog svijeta i može ujediniti svoju mentalnu energiju s radošću unutarnje ekstaze ili samadhija. "Kada jogi poput kornjače koja povlači udove može u potpunosti povući svoja osjetila od predmeta percepcije, njegova mudrost pokazuje postojanost." I Krist je izrekao sličnu direktivu: "Ali iako, kad moliš, uđi u svoj ormar i kad zatvoriš vrata, moli se svom Ocu koji je u tajnosti; i tvoj Otac koji vidi u tajnosti, nagradit će te otvoreno. "

Krišna je naglasio ideju o Božjoj milosti u Giti: "Ja sam podrijetlo svega i sve proizlazi iz Mene ...". Slično tome, Isus je rekao: "Ja sam kruh života; tko dođe k meni, nikada neće ogladnjeti, a tko vjeruje u mene, nikada neće ožednjeti."

Ovu temu je još prije samo stotinak godina izučavao egiptolog Gerald Massey, veoma zanimljiv poznavalac starina. Toplo preporučujem sve od njega a naročito remek dijelo : Ancient Egypt, The Light Of The World.

Najmanji dio naši „veliki katolika“ nije nikad pročitao Stari Zavijet. Stari Zavijet je prepisan iz židovske Thore i „5 knjiga Mojsije“ (koje Mojsije nije nikako mogao napisati jer su nastale nakon njegove smrti). Danas se znade da su te knjige napisane u zarobljeništvu Židova u Babilonu. Židovi su vidjeli da su tada zaostali iza Babilonaca i u zarobljeništvu prepisali babilonske svete priče koje se mogu na klinopismina pročitati i dali tim pričama židovski "boju". Tako su pretvorili babilonska imena u židovska a lokacije priča su premjestili iz Babilona u Svetu Zemlju, danas Israel. Taj najveći plagijat povijesti se je otkrio kad su prije više od 100 godina arheolozi pronašli 40.000 sumerski klinopisa iz takozvanog Uruk doba (4000-3000 prije Krista). Dosta dugo je trajalo tu količinu prevesti, ali se je moglo dokazati da se židovi prepisali naprimjer priče stvorenja zemlje, stvorenja Adama i Lilith (njegova druga žena je tek bila Eva!!!), velikog potopa, Abrahama, Mojsije, … i pretvorili ih u „svoje“.

Opet se naši „veliki katolici“ moraju pitati u što oni zapravo u Starom Zavijetu vjeruju? Dio priča je plagijat a drugi dio priča opisiva vrlo nezgodnog židovskog boga JHW, koji je bio bog vulkana bez lica. Imao je on u početku čak i ženu : Ašuru! Arheolozi u Svetoj Zemlji su mogli dokazati da se u početku štovanja JHW´a i njegova žena Ašura štovala, čak i nesto više nego sam JHW. Kasnije su nju židovi izbacili iz religije.

No JHW Starog Zavjeta je bio bog koji baš nema ništa sa Svetim Trojstvu Novog Zavijeta.

Dok je židovski bog Starog Zavijeta ljubomoran, osvetoljubiv , ratoboran pa cak i genocidan je bog Novog Zavijeta razuman, ljubazan, znade oprostiti, nije ratoboran, ... .

U tog krščanstog boga jedan dio Hrvata vjeruje od stoljeća sedmog. Ima dosta naši sunarodnjaka koji neće da čuju o povijesti Hrvata prije tog doba. Dali je tome "krivo" krščanstvo ili osobni primitivizam može svatko za sebe odlučiti.

Krščanstvo ima puno duže korijene od Isusovog doba, tisuće godina prije. To nije ništa negativno, nego pozitivno. Nije Sveti Petar izumio krščanstvo nego je bio iniciator da se starije mitologije i religije integriraju u to što danas imamo.

Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku (Velika Horvatiya). Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku.

Dok smo bili na području Ukrajine do Poljske smo kao osvajači iz danšnjeg Irana primili slavenske bogove.

U Perziji su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti u kraljevstvima Harauvatiya prije 2600-2323 god., pa najvećem Hurátina prije 2843-2578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3520-3268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4360-3710 godina.

Zaratustra je bio filozof i prorok, osnivač mazdaizma, kulta mudrosti, i središnja figura potonje religije, zoroastrizma. Babilonski povjesničar Beros (umro 320. pr. Kr.) je smjestio njegov život 2000 godina pr. Kr . U to doba su Hrvati iu Sarasvati-Ind-Civilizacije na današnjem graničnom području Indije i Afghanistana došli na perzisko područje jer im se je domovina radi proširenja pustinje Thar i drastičnog pada vodostaja rijeke Sarasvati osušila.

Poznati perzijski pjesnik Firdusi kaže u svojojoj knjigi : "Epska knjige kraljeva" (što je neka vrsta iranske priče) da je Zoroasterov otac bio Aurvat (Hrvat).

Zoroaster je bio po svom podrijetlu Hrvat. Za njegovu majku kaže Firdusi da je bila Sarasvati. To je fizički nemoguće, jer se ta naša bogica spominje već 12.700 prije Krista a ne tek 2.000 prije Krista kad je živio Zarathustra. Možda je Firdusi s time htjeo reći iz koje zemlje Zoroastrova majka potjeće : iz hrvatske Sarasvati-Ind civilizacije.

Jedan dio Hrvata je vjerojatno prihvatio kršćanstvo već u vrijeme apostolskog doba jer su za njih bili više nego poznati sličnosti kršćanske vjere i njihove zoroastrijske vjere.

Vjera u jednog Boga nam je bila poznata a Zoroaster je došao iz redova stari Hrvata.

Zoroaster je na perzijskom području uveo monoteizam : vjeru u jednog Boga i stvoritelja kojeg je Zoroaster nazvao Ahura Mazda.

Zoroaster je već u svoje doba najavio dolazak spasitelja svijeta, koji ce doći da oslobodi svijet od tame i koji ce uspostaviti kraljevstvo ljubavi.

Njega će roditi djevica. Taj spasitelj svijeta će oko sebe prikupljati učenike.

Jednu od najvažniji religija Srednjeg Istoka osnovali Hrvati kad su došli 2000-1800 iz graničnog područja današnje Indije i Afghanistana.

Prema indijskoj svetoj knjigi Rig-Veda smo bili narod boginje Sarasvati, koje je stvorila prvog čovijeka, t.j. prvog Hrvata s imenom Mani.

Pretpostavka o paleokontaktima govori da su „božanstva“ svuda na svijetu s pomoču genetike lokalno čovječanstvo ubrzala u razvitku i inteligencijom da shvate matematiku, arhitekturu, astronomiju, pismo, … . Starozavjetska priča o Adamu i Evi je isto kao i druge priče prepisana (i skračena) od klinopia stari Sumera u kojima piše kako je prvi (genetski modificirani) čovijek Adamu (židovski plagijatori su njega preimenovali u Adama) nastao. Pa čak i u Starom Zavijetu možete pročitati da nije prva žena Adama Eva nego Lilith. Lilith je bila ravnopravna Adamu, ali ga je napustila i starozavjetski bog je stvorio Evu (genetski) iz Adamovog rebra. Svaki genetičar danas može potvrditi da je baš rebro najbolji dio tijela iz kojeg se može genetički stvoriti novo biće. U Starom Zavijetu piše da je bog Starog Zavijeta Adama i Evu istjerao iz raja i da su nakon što su napustili raj naišli na druge ljude!!! Svečenicima je da činjenica jako neugodna i ne žele to komentirati, kao što naprimjer i muslimanski imami zacrvene kad ih se pita kako to da u suri El-Fedžr (89. sura svete islamske knjige Kur´ana) piše da je Allah u gradu Adu pobio u jednoj noći njegovu braću? Allah je znaći po Kur´anu imao braću? Još jendom : BRAĆU? Vrlo zanimljivo … !

I ako u Bibliji piše da se ne pravi slika od boga se je lik boga čak i u Vatikanu slikao bezbrojno puta. Direktna zapovijed boga znaći ne vrijedi za krščane? No dobro.

Hoću s time reći da se je kao i bog otac i Isus na križu uvijek tako izradio kako je lokalnom stanovništvu bilo najdraže ili najprirodnije. Tako izgelda Isus na križevima u Bavarskoj drugačije nego naprimjer u Africi (tamo je u nekim zemljama crnac) u azijskim zemljama (tamo ima azijatski ili indijski izgled). Loklani krsčani daju „svom“ Isusu izgled koji su oni navikli, znaći svakakvi samo ne neki koji bi ličio na osobu iz Svete Zemlje.

Pogledajte slike crnog Isusa, kineskog Isusa i Isusa kako ga krsčani u Indiji vide.

Baš u toj indijskoj verziji se vidi kako se u Indiji židov is Svete Zemlje pretvori optično u izgled lokalnog stanovništva.

Tako se je i dogodilo sa našom boginom Sarasvati.

Slično je i sa Marijom.

Pogledajte samo koliko ima crni Marija!

Za kraj treba zaključiti sljedeće : nije bitno koje su religije današnji Hrvati. Bitno je da se znade da smo mi kao Hrvati promijenili više puta religiju a da smo imali veliki utjecaj na Mazdaizam (ili ga čak osnovali) i da smo imali našu boginje Sarasvati u koju smo po indijskoj svetoj knjigi „Rig-Veda“ vjerovali od najmanje 12.000 prije Krista do 1.800 prije Krista kad smo napustili granicu današnje Indije i Afghanistana i pošli u današnji Iran.

Zato „veliki katolici“ : uključite sljedeći puta mozak kad se bunite svake godine protiv slavlja Halloweena i bolje koristite to vrijeme da pročitajte malo Bibliju i pogotovo Stari Zavijet i malo proučite odakle naprimjer dolazi slavlje Božića, Uskrsa itd.

Napusite nama nametnuti neprirodni „balkanski mentalitet“ (i ako je Balkan samo planina koje dijeli Srbiju i Bugarsku i mi kao Hrvati niti sa od Srba i Crnogoraca još uvijek okupiranim hrvatskim područijama nismo „Balkan“) i uvidite da nas nema tek od doba kad smo na današnjim područjima primili krščanstvo, jer je to baš cilj naši dušmanski susjeda s juga i njihovi domaći (crveni) sluga. Za njih se tek znade pod tim imenom jedva 1000 godina. Tako i nas hoće proglasiti bespovijesnim. Na nama svima je da de time suprostavimo.

Zato dragi Hrvati krščani i dragi Hrvati muslimanke vjere : budite ponosni na vašu vjeru ali ne zaboravite odakle smo došli i našu (zabranjenu) povijest, stvoreni od hrvatske boginje Sarasvati!

PERZIJA NAKON POBJEDE KIRA (veliki) Alheminidsko carstvo

U vremenima Ahemenida, kod Kira. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i narod koji tamo živi a zove se Harauvatis ili Harahvaiti (grč. Arahozija= Arijana, zemlja Horvata, lat. Arijates – Hrvati koji dolaze), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. I III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (grč. Huriti – Skiti) u Velikaja Horvatija autor A. Mayorov.

Kir Veliki (rođen 600. ili 576. pr. Kr.,, perzijski je veliki kralj iz iranske dinastije Ahemenida, vojskovođa, zakonodavac i osnivač Perzijskoga Carstva. Za vrijeme vladavine proširio je carstvo na veći dio jugozapadne i centralne Azije, od Egipta i Bospora na zapadu do rijeke Ind na istoku, i stvorio prvo inajveće carstvo starog vijeka. Tokom tri desetljeća vladavine, Kir je pobijedio i pokorio neka najveća kraljevstva tog doba, uključujući Mediju, Lidiju i Babilon, a vodio je vojne ekspedicije i u centralnu Aziju gdje je pokorio sve narode. Ipak, nije išao u pohode na afrički Egipat ili europsku Grčku kao kasnije Kambiz II. I Darije I. Veliki. Prema Herodotu, poginuo je u bitci protiv Skita (Hrvata) u ljeto 530. ili 529. pr. Kr. Naslijedio ga je sin Kambiz II. Koji je osvojio Egipat tokom kratke vladavine. Kir je bio sljedbenik zoroastrijske religije. Osim jakog utjecaja na iransku povijest, Kir je snažno utjecao i na židovsku religiju, ljudska prava, politiku, vojnu strategiju te općenito na istočnu i zapadnu civilizaciju.

Nakon pobjede Kira velikog Hrvati se povlaće i osvajaju nova područja ispod Karpata – cijelu današnju Ukrajinu.

O pra postojbini Horowata su mnogi učeni povesničari pisali, domaći i strani.

U Iranskom muzeju Teheran, u policama Perzijsko carstvo, rano doba, postoje mnogi dokazi o Hrvatima, mnogi detalji se sad otkrivaju na glinenim i kamenim pločicama izpisanih klinastim pismom. Još ima oko 5000 primjeraka tih znakovitih podataka koje nisu pročitane.

Tek nedavno i u zapadnom dijelu Sirije, pronađeni su artefakti sa imenom Horowat (Horouwati).

Jedini logični izlaz za sav narod ostaje je prolaz prema Kaspijskom i Azovskom moru, preko Armenije. S obzirom da su sa sobom vodili žene i djecu i starce, svoje blago : konje, krave i ovce, put svakako nije bio brz. Gdje bi ostali nekoliko godina, gdje cijelu generaciju (iz Epa o Harezmu).

Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona, nakon prof. dr. Mikocija je 19. i 20. st. potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka: historiografije, arheologije, lingvistike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti itd. Tada npr. podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijestnoj etimologiji dr. A. Pogodin, prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, prof. J. Hauptmann, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, S. Grubišić i kasnije u USA prof. R. Jakobs i prof. F. Dvornik; potom iz povijesti umjetnosti prof. dr. J. Strzygowsky, prof. L. Jelič, prof. U.M. de Villar, dr. Z. Vinski; iztraživači predkršćanske vjere srednjovjekih Hrvata kao prof. J. Peisker i dr. M. Šufflay, pa antropolog dr. N. Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao dr. M. Gušić i mnogi drugi noviji iztraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima (pobliže u kasnijim tekstovima ovog zbornika).

Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio prof. dr. Stjepan Krizin Sakač (1890-1973), rektor Orientalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 razprava pa je prvi sva ta pojedinačna iztraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajedničku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploče s grčkim nadpisima starohrvatskih imena "Archon Horoathos" (gradonačelnik Hrvat) i "Synodos Horouathon" (Hrvatski sabor) iz luke Tanais na Azovskom moru oko god. 200 po Kr. (LATYŠEV 1890), pa ranija ploča Darija I. na stijeni Bagistana iz 6. st. pr. Kr. s navodom vazalnog naroda Harauvati (KOENIG 1934) i desetak dugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, ter još raniji klinopis o pranarodu Aryanskih Haravata "Hurrwuhé" mitanoarijskih Maryanna god. 1375 pr.Kr. itd

Religija Horovata u Ariji, bila je vjerovanje u vrhovnog i jedinog Boga Višnju :

Jezgra Zaratrustinog učenja se može sažeti u sljedećoj izreci : Humata, Hukhta, Huvarshta (Dobre misli, dobre riječi, dobra djela). Prema Zaratustri, osnovu naše zemaljske egzistencije predstavlja kozmička borba između Istine (pahlavi: Ahlāyīh) i Laži (pahlavi : Druz), koja se često predstavlja kao borba između dobra i zla, ili svjetlosti i tame, u zapadnoj paradigmi. U kasnijem zoroastrizmu, suprotstavljene sile u ovoj borbi se nazivaju Ahura Mazda (Bog) i Ahriman (Vrag).

– LINIJA KOJA (ne) FALI :

12.700 - 4.000 god. pr.Krista : doba Rig-Veda, protoarijska kultura zapadne Indije – Haravati,

3.750 - 2.200 : halkolitska pracivilizacija HaraHwati, uz rijeku Kupha Harahvati-Haraquati

2.200 - 1.600 : civilizacija Harappa, indski slikopis, prarijeka Harahwati presušila- masovni odlazak na sjevero zapad i nestanak Haryu civilizacije.

1.600 - 1.400 : Mitansko kraljevstvo, od Tigrisa na zapad sve do Sredozemlja.

1.400 - 1.300 : ranoarijski Maryanni su već u Kurdistanu, prahrvatsko kraljevstvo Mitanni od Sredozemnog do Crnog mora, od Sirije do Armenije i Ukraine.

700 - 331: mazdaizam- Arijanizam i staroperzijsko carstvo Ahemenida, Harauwatya u Afganistanu ( jedno pleme Haravatija )

263 p.n.e. - : partsko kraljevstvo Arsakida u Iranu, (Hrvati prelaze Kaspijsko i Azovsko more u Ukrajinu (do Moskve).

227 p.n.e. Horouathos na Azovu, Tanais i Velikaja Horvatia : (2. doselidba u Panoniju)

Pronašavši otvorene pečate autora Tihomir Mikulića ovdje citiram :

Naziv Huriti :

Etnonim Huriti i ine slične istoznačnice izvorno potječu iz huritskih klinopisa od II. tisućljeća pr.Kr. gdje njihov pučanski autonim glasi Hur-ru, ili na elitnomu mitanskom vladajuće arijske elite kao Hurrwuhé. Naš izvorni hrvatski etnonim za tu prapovjesnu etnogrupu je uvijek već stoljećima bio Huriti, povezan s njemačkim Hurriten i francuskim Hourrites. Izvorno se taj etnonim kod nas pojavljuje već par stoljeća u prijevodima Biblije kao Huriti, Kuriti, Horiti i preko grčkoga još Kureti (baš kao i danas na Krku). Najnoviji (pomodarski) oblik tzv. "Hurijci" su nam odnedavna preko interneta zbog svojega jezično-poviesnog neznanja počeli nametati naši srboidni wikipedisti u jugo-Wikipedijama uključivo i tzv. "Hrvatsku" wikipediju, što je sada ovdje neprihvatljivo.

Rani huritski mjestopis :

Prahuritsko kraljevstvo Hurwurdu (Subartu, 23.- 20. stoljeće) s prijestolnicom Urkiš, kao i kasnije najveće huritsko kraljevstvo Mitanni (16.- 13. st.) su približno bili na sličnom podučju oko gorja Antitaurus uz sjevernu Mezopotamiju tj. danas Sirija i Kurdistan. Samo na jugu su bile niže ravnice, a na ostalim stranama se uzdižu gorski lanci (huritski: dingýr, asir. kursagal) visine oko 2.000 m -
4.000 m. Iz toga huritskog doba potječu i prvi poznati oronimi za rubna gorja oko gornje Mezopotamije, od kojih su se poneki preoblikovani očuvali do danas.

Sredinom zemlje se pružao najduži i najviši gorski greben vapnastog krasa Dingýr-Ulikámma "Kameno gorje" tj. Antitaurus, asir. Khattush Kursagal, turs. Güneydogu Toroslar: 4.135 m). Tada je na jugozapadnom rubu duž mitanske granice s Feničanima (u vlasti Egipta) bilo kraško gorje Dingýr-Labaná (sada Libanon*, asir. Kur Laban, 2.669 m), a na zapadu uz sirijsku obalu Kur-Adallúr (Amansko gorje, turs. Nur Daglari: 2.240 m). Ina su veća rubna gorja još bila : na krajnem sjeveru 'Eli-Pabánhi (vulkanski Ararat*, asir. Babanahe Kursagal, turs. Agridagi: 5.123 m) i na istoku Dingýr-Šattiru (sada Zagros, asir. Šaritha Kursagal, perz. Kuhaye Dinarûn: 4.976 m), pa izmedju ovih još ina manja brda (tuhuli) po 1.000-2.000 m od jugozapada na istok : npr. u Mezopotamiji na jugu Raški-Tuhuli (sada Jazireh Hills), pa Kur Khazzi uz more, Kur Pisáisha (sada Gebel Akrad), Kur Korusha (Geb. Bashika), Kur Musúr (G. Aisha), Kur Hargud, ...itd.

Veće huritske rijeke su bile s njihovim tadanjim nazivima : uz Sredozemlje na zapadu Arandu (Orontes), na sjeverozapadu Arašših (gornji Eufrat), nasred zemlje uz prijestolnicu Eufratov pritok Henbûr (sada Habur*), na istoku Idigna (Tigris), istočnije Tigrisov pritok Zaibi (sada Zab) i još niz inih manjih rječca i pritoka. Najveća su huritska jezera bila na istoku slani Suer-Matân (Urmia) i sjevernije jezero Van. Važnije su mitanske plemenske pokrajine bile pri najveém obsegu : u sredini zemlje rana početna Nairi, na krajnjem zapadu u južnoj Turskoj uz Sredozemlje Kizzwátna, uz Antilibanon na jugozapadu Upa i Nugáshe, na jugu Amurru, na jugoistoku Subártu, na istoku Matáni, uz jezera na sjeveru Kurki i Korušaki, a spram Hetita na sjeverozapadu Aruhatti.

Huriti su bili rubna sjeverna urbana civilizacija na gornjoj granici prapovjesne Mezopotamije, gdje su utemeljili i izgradili više velikih brdskih gradova (uri) i gradića wesi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Vassugani (asir. Wasshukhanni, grč. Theodosiopolis, sada gradina Tell Fakharya) uz granicu Sirija/Turska. Ini su važniji gradovi od 16.- 13.st. koji su duže ili bar povremeno bili pod mitantskom vlasti, a navode se raniji izvorno huritski nazivi što su danas poznatiji pod kasnijim asirskim imenima : na jugozapadu Kidša (Kadesh*) i Halabi (sada Alep), dalje u unutrašnjosti Girgameš (Karkemish), Šimanum (sada Merdin), Karaná (Sinjar), Nina (asir. Niniva : Mosul), Šibaniki (asir. Shibaniba : Horsabad), Libbúr (potom Assur), Resen (Kalah), Akriáš (Akra*), Sušarra (Shemshara), Čabra (Senjak), Gasúr (Kirkuk), Hamazi (Suleymania) i najistočnije Matána (Hamadan) u Iranu.

Pod huritskom vlasti se takodjer razvija i više primorskih luka na sirijskoj obali uz Adal-Muer :

"Veliko more" (tj. Sredozemlje) preko kojih ide huritska vanjska trgovina : na jugozapadu uz Libanon drže luku Arwatta (sada Tartus ili Arwad), u sredini najveći Ugarit (Ras Shamra) i Zalwár (Antakya), pa na sjeverozapadu Koe (grč. Issos, tur. Dortyol), a pomorski Huriti (tzv. Eteociprani) su tada dijelom nastavali i susjedni neovisni otok Alassya (Cipar) koji inače nije bio pod izravnom vlasti države Mitanni. S izlazom preko tih sredozemnih luka i otoka Cipra su Huriti trgovali s inim udaljenim sredozemnim zemljama gdje su nadjeni razni njihovi proizvodi. Uključujući i Jadran.

Huritski prajezik :

Huritski jezik (autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili) je uobičjeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300.- 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno preko

5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Glavna najbogatija arheonalazišta tih huritskih klinopisa su ruševine gradova Nuzi (Yorgan Tepe), Ugarit (Ras Shamra), Urkiš (Tell Mardin) i još inih manjih. Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta : Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšāššena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.

Najraniji Prahuriti :

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130 m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski : Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: úÌåâøîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35.-26. stoljeća pr.Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Harahwati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza uz Azovsko more, su tri goleme kamene piramide površine do 3ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr. Kr. : Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja : npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi ("Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom klinopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat. Vidi o tomu još pobliže : Tho-Garma (Hurrduw).

Kraljevstvo Mitanni :

Mitanni (hetit. Mi-ta-an-ni ili Mi-it-ta-ni, akad. Ḫa-ni-gal-bat, egipt. Naharin) je naziv za najveće huritsko kraljevstvo koje je približno izmedju 1500. i 1300. pr. Kr. obuhvaćalo sjevernu Mezopotamiju, jugoistok Anatolije i sjeverozapad Irana. Kraljevstvo je osnovalo ratničko indoarijsko pleme Maryanni o čemu uz ino svjedoče njihovi brojni indoarijski nazivi pronađeni u huritskim, hetitskim, asirskim i egipatskim dokumentima o državi Mitanni, pa njihovo tada najrazvijenije konjaništvo i konjogojski pojmovi. Stoga su u mitanskoj državi pod indoarijskim nazivom Hurrwuhé-Mitanni, postojala dva glavna društvena sloja :

- Malobrojno indoarijsko plemstvo Mitannni koji su uglavnom služili kao ratni konjanici (marya), vojskovodje (erdenni), gradonačelnici i kojima pripada i vladajuća dinastija Maryanni.

- Većinsko huritsko pučanstvo (ekhelena) koji su u ratu služili kao pješaci (ekhele), a inače su uglavnom bili poljodjelci, trgovci, obrtnici, itd.

Kraljevstvo Mitanni se oko god. 1500. pr.Kr. razvilo u regionalnu silu nakon nestanka političke moći u Mezopotamiji, stvorenog hetitskim razaranjem kasitskog Babilona, ali su sa svjetske pozornice postupno nestali tri stoljeća kasnije kada ih kao vazale prvo pokoravaju Hetiti, pa konačno Asirci. Nakon toga se i pripadno pučanstvo Hurita postupno asimiliraju, na sjeverozapadu dijelom kao Hetiti i drugdje pretežno kao Asirci.

Opaska : Arijski Hrvati povlaće se prema sjevero zapadu uz Azovsko more u okolicu rijeke Tanais, a dio ih brodovima odlazi na Jadran, kojeg su vrlodobro poznavali, trgujući ovdje bakar i kositar.

Prijestolnica Vasugan :

Glavni grad Mitanskog kraljevstva Vassugan (grč. Theodosiopolis, asir. Washukhanni, turs. Waşukkani, kurd. Xweşik-kanî) ležao je na južnoj padini Antitaurusa uz sirijsko-tursku granicu na rijeci Khabur (tada Habúra), dosta blizu ranijih ruševina prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mardin), tj. danas kod kurdskog gradića Sikan, gdje se sada njegove ruševine Tell Fakharyatek odnedavna bolje istražuju. Kasnije u bizantsko doba je tu bio grad Theodosiopolis.

Strabon opisuje Arivate (Rvate) sa planine Taurus kao vrlo lukave i mudre. On veli ovako. Najteže se sporazumjeti sa plemenom Urvuhe, naroda Arivates, jer oni postave uvjek isto pitanje. Je li snijeg na vrhovima gora bijel. ili je pobojan božjom rukom?

Niz mitanskih vladara :

Kirta (~ 1500. - 1490-ih pr. Kr.), prvi pismeno poznati mitanski vladar

Šuttarna I., (~ 1490-ih - 1470-ih pr. Kr.), Kirtin sin

Baratarna ili Paršatatar (~ 1470. - 1440. pr. Kr.)

Šawuštatar (~ 1440. - 1410. pr. Kr.), Bratarnov sin

Artatama I. (~ 1410. - 1400. pr. Kr.), najsnažniji mitanski kralj s najvećom državom.

Šuttarna II. (~ 1400. - 1385. pr. Kr.)

Artašumara (~ 1385. - 1380. pr. Kr.)

Tušratta (~ 1380. - 1360. pr. Kr.)

Artatama II. (~ 1360. - 1350. pr. Kr.), uzurpator

Šutarna III. (~ 1350. pr. Kr.), sin uzurpatora Artatama II.- zadnji neovisni mitanski vladar.

Šattivaza ili Kurtivaza (~ 1350. - 1320. pr. Kr.), sin Tušrate - Mitanni postaju vazali Hetita

Šattuara I. (~ 1320. - 1300. pr. Kr.), Mitanni postaju asirskim vazalima.

Vasašata (~ 1300. - 1280. pr. Kr.), Šatuarov sin

Dshiar (~ 1280. pr.Kr.), Vasašatov sin - najzadnji zapisan mitanski čelnik dinastije Maryanni.

Baština huritske kulture :

Od 20.- 18. st. prije Krista diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom skoro istodobno nestaje niz prvih prapovijesnih država i najranijih civilizacija : Harahvati (Harappa) u Pakistanu, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Urkiš) u Kurdistanu, Prahattijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija dalje nastavljaju samo faraonski Egipat i iranski Elam, ali potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije : na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (sada Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirci u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj itd. Tada su s istoka iz Afganistana (ranoarijska Harauvatya) preko Irana do gornje Mezopotamije na bojnim kolima s konjskom zapregom dojezdili bolje naoružani Mitanni, koji su razbili prevlast Asiraca nad Sirijom i Egipta nad Libanonom, te oslobodili njihove vazalne Hurite.

Zajedno s huritima su od 16.- 13. st. obnovili drugu veću huritsku državu, kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni pod dinastijom Maryanni. Tada na jugu Antitaurusa blizu bivšega prapovjesnog Urkiša, u novoj prijestolnici Wassugan stoluju indovedski vladari Hurita : Bratarna, Sawushattar, Sutarna, najjači Artatama (1467-1411: zauzeo Asiriju i Libanon), pa Artasumara, Dušratta, Šuttatarra, Kurdiwaza Mattiwaza. Preko luke Arvatta (kasniji Arwad: danas Tartus) na sirijskoj obali, dio obalnih Hurita postaju sredozemni pomorci i od 20.-12. st. naseljuju otok Cipar (tada nazvan Alassya) s domaćom dinastijom Yadnana, prvo kao vazali Mitanna, pa zatim od 15. st. pr. Kr. pod Egiptom i potom pod Hetitima do 12. st. pr. Kr. Ovi su u prapovjesti na Levantu imali najjaču ranu mornaricu Thalassokratia Eteokypria koja je kroz par stoljeća vladala istočnim Sredozemljem. (Ali i Jadranom, nasljednici su im bili Agron i njegova mornarica, strah i trepet toga područja)

Za razliku od okolnih vjersko-diktatorskih država s robovima, demokratski Huriti u svom feudalnom ustroju su najviše razvili praktično-tehničku civilizaciju pa se u njihovim klinopisima nalazi mnoštvo zanimljivih poredbenih naziva za tamošnji reljef, klimu, naselja, mjestopis i to su prije Krista najdetaljniji zemljopisni opisi reljefa, prirode i naselja tj. prvi klinopisni začetci geografije i prirodoslovlja. Iz njihovih 5.000 nadjenih klinopisa su prazemljopis i mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako je huritska gramatika posve drukčija od slavenske, u tim zapisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatskima i najviše ćakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.

Hurito-hrvatske paralele :

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć"): npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Bariki (Barići), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušići), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Palliki (Palići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. ûri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj. vesi čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki ('Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigûri), mesnice (bekkari: čak. bikarýa) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matûn), s većim sobama (kamaru = č. kàmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarìći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galèti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. làta), bačvica (bariga = č. barìlac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tûrija), lanac (kattan: č. kadêna), sjekira (šukurru = č. šikýra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zìkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šùšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tùhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrùši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + što. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki : kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenàc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. maràška), muri (dud: kaj.+ čak. mûrva), kirasi (trešnja: čak. cerýšna), šallori (šljiva) itd.

Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsât kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudà) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapàti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav).

U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. Dubác, kaj. dub), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezìne), puzave povijuše (trti = čak. trtìna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski : Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijûni), najviše hladni sjeverni buryaš (bùra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semêra). Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribèt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vàla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni(alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũ?n) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušûr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kàška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb).

Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Prikavkazja umjesto ranijih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.

Iz prijepisa „Transiti San Hieronimvs“ : Sveti Jeronim rođen je 347 AD u Solinu, a umro u Palestini 420 AD. Svi latinisti ga opisuju već u 4. stoljeću AD. kao Santus Croatum, Hrvatski svetac. Jeronim je bio krščanski pustinjak, nagle čudi, pa se često selio radi netrpeljivosti ondašnjih velikodostojnika. Slavi se 30. rujna, dan smrti i odlazak u nebo. Preveo je Vulgatu – Bibliju na latinski jezik. Velika čudesa pripisuju mu se još za života, a najveće svakako razgovor sa divljim lavom, koji je sveca hranio u pustinji. Poznavao je sve jezike starog svijeta, Latinski, Grčki, Germanski i starohrvatski. Dakle ako je stari svijet govorio za Sv. Jeronima : Hrvatski svetac već u IV stoljeću, gdje su tada bili Slaveni?

No danas se možemo služiti multidisciplaniranim tehnikama pa dobivamo točne podatke, koje su domaći i strani stručnjaci za geneologiju utvrdili da se po Y cromosomu i muškom genu danas u Evropi Slaveni samo Mađari sa preko 70 posto tog genoma. Iza njih su, Slovenci i dijelom Makedonci dok, naprotiv taj gen je u manjini u Srbiji ali i manjinski u Hrvatskoj. Ove podatke našao sam u zadnjim istraživanjima Američkih, Europskih i našega Dr. Drage Primorca. Baza istraživanja izvršena na 90 % današnje muške populacije Evrope.

Sanskrt i hrvatski jezik :

Britanac James Robinson Cooper, koji se bavi proučavanjem sanskrta tvrdi da je hrvatski nastao upravo iz tog jezika.

Na nekoliko je primjera James Robinson Cooper pokazao da hrvatski jezik ima jasne poveznice sa sanskrtom, svetim jezikom hinduizma i jednim od najstarijih jezika.

Argumente za ovo iznio je na portalu koji objavljuje tekstove o hindskoj tradiciji Sutra Journal.

Sanskrt govori manje od jedan posto Indijaca, a većinom su to hinduistički svećenici.

Prema akademskom tumačenju naziv Hrvat dolazi od Hrovat koja dolazi od slavenskog Horvat što potječe iz Indo /slavenskog Harvat što vodi u konačnici do Perzije i imena Harahvaiti. Međutim, Harahvaiti je prerađeno ime Sarasvati, velike vedske božice, majke Sanskrta, velike rijeke Rig Vede i božice učenja.

Perzijanci su imali tendenciju zamijeniti sanskrtsko ‘S’ sa perzijskim ‘H’, tako da je riječ Haravaiti zapravo Sarasvati. Takav primjer se može vidjeti kod riječi – ‘tjedan’, hapta, koja je u sanskrtu – sapta. Njihovo ime za ‘Sunce’, Hvar, u sanskrtu je Svar. U Avestanu nalazimo sedam rijeka arijske zemlje opisane kao hapta hendu, što očito dolazi od – sapta sindhuu, sedam rijeka u Indiji.

Konačno, tu su rijeke Irana, Haravaiti i Harayu – a zapravo su vedske rijeke Sarasvati i Sarayu. Dakle, ako ime Hrvat dolazi iz riječi Harvat koja pak dolazi iz Harahvaiti, moramo zaključiti da je izvor Sarasvati.

Sarasvati je jedna od mnogih riječi koje su srodne s hrvatskim jezikom.

Hrvatska riječ med dolazi od sanskrtskog Madhu, koje je jedno od Krsninih imena. Ruska riječ „medvedev“ i Hrvatska „medvjed“ u prevodu znače „onaj koji jede med“ a obje dolaze od Sanskrtske riječi Madhava, koje je također jedno od Krsninih imena, a u prijevodu znači „onaj koji opija poput meda“.

Ovdje su neke od mnogih sličnosti koje dijele sanskrt i hrvatski jezik.

Iz ove sanskrtske riječi „vid“ smo dobili njemačku riječ „wit“ što znači “znati”, također smo dobili latinski „videre“ što znači ‘vidjeti’ i riječ „video“, što znači “za snimanje”.

Ispod je tablica mnogih hrvatskih riječi koje su srodne sa sanskrtom. Hrvatski grad Bogdanov Vrh nosi zanimljivo ime koje u prijevodu znači “dar Božji”.

Sava je najveća rijeka Hrvatske, njezino ime na sanskrtu znači ‘voda’ i ‘izlijevanje’. Sava je pritok rijeke Dunav koji također teče hrvatskom, Dunav je nazvan po Vedskoj božici Devi Danu. Stan  u Hrvatskoj znači mjesto, prebivalište. Izvor naziva stan je sanskrtska sthana što znači – pokrajina, prebivalište, mjesto, domena, regija, država, zemlja.

Vidimo da se to sthana koristi kao sufiks u imenima mnogih zemalja kao što su Turkestan, što znači zemlja Turaka, a također ga vidimo u nazivima Kurdistan – Uzbekistan – Kazikstan – Pakistan – Tadžikistan – Afganistan, itd. Ispod je posljednja tablica riječi čije sličnosti pokazuju drevnu vezu između dviju zemalja, Hrvatske i vedske Indije

Harauvatija :

Za hrvatsko ime se u Indiji (za hrvatske Sarasvate, za hrvatsku božicu Sarasvati te za rijeku Sarasvati arheoloski te literalno u indijskoj svetoj knjigi Rig-Vedi) znade od 12.700 prije Krista.

Hrvati se mogu dokazati u takozvanoj Indus-Sarasvati civilizaciji u gradovima Mohenjo-daro i Harappa.

Indijska sveta knjiga Rig-Veda je po jednim mišljenima napisana 2500 prije Krista. Prema drugim mišljenima je ta knjiga radi astronomski detalja napisana 6000 - 4000 prije Krista, 8000 prije Krista ili čak 12.700 prije Krista. Radi geološki detalja postoji čak mišljenje da je napisana za vrijeme Pliocena.

Sigurno je da je oko 2000 prije Krista počeo kraj te Indus-Sarasvati civilizacije. Odgovorno za to je bilo presušivanje rijeke Sarasvati i širenje pustinje Thar.

Pustinja Thar se je tek stvorila i proširila od 2000 prije Krista do 1500 prije Krista kad je počelo sušenje rijeke Sarasvati. Danas se ta rijeka zove Ghaggar koja je osim u danima Monsuna isto suha.

1800 prije Krista je ta civilizacija Indus-Hrvata nestala, a stanovnici su otišli u prvacu sjevero-istoka na teritorij današnjeg Irana i Afghanistana gdje su osnovali prvu starohrvatsku državu s imenom Hurrwúrtu prije 4360 - 3710 godina. Iz nje slijedi Hurrwuhi-Ehelena prije 3520 - 3268 godina, te najveća staro-hrvatska država Hurátina prije 2843 - 2578 godina te kraljevina Harauvatija (Harauvatiš) prije 2600 - 2323 godina.

Tek nakon tih Hrvata su Perzijanci došli na to područje te našli tamo stare Hrvate.

Perzijanci su imali tradiciju fonetski iz slova "s" napraviti slovo "h", što je za Hrvate znaćilo da se je njihovo ime promjenilo iz "Sarasvati" u "Hara(h)vati" te u "Hu~urwatha". "Hu~urwatha" su Perzijanci koristili za rijec "prijatelj".

Stari Hrvati i Perzijanci su živjeli skupa bez problema. Perzijanci su se nastanili u slobodna područja te su kasnije radi mnogobrojnosti preuzeli vlast i hrvatsku kraljevinu integrirali u Perzijsko Carstvo.

U jednom rukopisu koji datira iz 1370. pr. Kr. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatija i pleme koje tamo živi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti (grč. Arahozija), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. i III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (Huriti) ; 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts s područja Krima i Azova.

Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako : Sarasvat - Aruvat - Huravat - Harahvaiti - Harvat - Aurvat - Harauvatiš- Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Harvat - Horvat - Hrvat.

U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadašnjih Hrvata i onih koja su se koristila u starom Iranu. Još jedna stvar upućuje na iransko podrijetlo, njihova odjeća. Oni su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoše u novu domovinu, s ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeva : Tugomirići, Bužani i drugi plemena su čija je povijest mnogo jasnija, a neka postadoše i obiteljskim imenima.

Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti u kraljevstvima Harauvatija prije 2600-2323 god., pa najvećem Hurátina prije 2843-2578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3520-3268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4360-3710 godina. U njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom čak pedesetak ranih banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomišt, s ratnicima - marjani i svećenstvom - yarani pod prvosvećenikom Lubura i božanstvom Nina-Sawúška.

Stari Hrvati opisivali su strane svijeta bojama, a po iranskom načinu. Bijela je boja označavala zapad, crvena – jug, zelena – istok, a crna – sjever.

Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeše 614.- 615. Salonu, Hrvati su još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno s Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahvaiti iz 3750. prije Krista.

U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima (radi novog jezika Hrvata). Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku (Velika Horvatiya). Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća. (Prema caru Herakliju ipak su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.)

Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povukao je teoriju o njihovom slavenskom podrijetlu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u politički mit. Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu smjela biti publicirana, Hrvatima je povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. Josip Mikoczy Blumenthal objavio je studiju o iranskom podrijetlu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Uništavanjima dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) daju primjer 'vukovi', bigot (licemjeri)-Slaveni koji su sakupljali ovakve dokaze i uništavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990., a njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom, četvoricu istraživača ubila je jugoslavenska tajna policija.

Jedan od ranijih oblika hrvatskog imena, ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos), nalazi se na Tanajskom pločama ispisane grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Obje ploče se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Hrvatska pradomovina Harauvatija. Kupi ovdje :

Više pismeni dokaza :

- Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani.

- Arwatal iz Urkiša oko 2340. pr. Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog).

- Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-Šarmata Bratarina.

- Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500. pr. Kr..

- Tri staroperzijska klinopisa godine 530. pr. Kr. kralja Darija I. (525. - 486. pr.Kr.).

- Staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka Vivana, vladaru satrapije Haravatiš u antičkom Afganistanu.

- Sarmada (kralj) Surena (53.-36. pr.Kr.) uništava s oklopnom konjicom 53. pr. Kr. brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Marko Kras.

- Kralj Radomišt odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju.

- Sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora.

Polazište hrvatskih korijena od homo sapiensa iz Afrike, Jafetida, Praindoeuropljana, Dinaroida i Hrvata-Dinaraca do današnjih Hrvata prožeto je velikim migracijama i ratovima u kojima su mogli opstati samo rijetki narodi koji su bili jedinstveni, a kasnije oni koji su spoznali vjeru u jedinoga pravoga Boga (toliko različito od današnjeg hrvatskog jedinstva). Hrvati-Dinarci razvili su se na području današnjih država Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i zapadne Srbije, u podneblju u kojemu je vladala surova klima, velike temperaturne razlike između ljeta i zime i samim tim su stekli mogućnost privikavanja drugačijim klimatskim uvjetima. Otapanjem leda na sjeveru Europe Dinarci-Hrvati napučili su se gotovo po čitavoj Europi i s pravom ih možemo nazvati homo europeanus. Njihova migracija išla je prema Starom istoku, u današnju Tursku, Kurdistan, Armeniju, Iran, čak do Indije, a njihov panj, kako je napisao istaknuti akademik Mirko Vidović, bio je i ostao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Još i danas naša planina Dinara ima imenjaka u srednjem Iranu (Dinar-Kuh) s vrhom od 4976 metara, a u Afganistanu također postoji planinski masiv Dinara (Tahti Dinarh) s vrhom od 3270 m.

Prva država prvobitnih Arijanaca ili Arijaca (Staroiranaca koji su sebe prvobitno nazivali Arijanci po medskoj pokrajini Ariji) prostirala se na zapadu od Sredozemnog mora do na istoku 3180 kilometara duge granice, rijeke Ind u Indiji. Na sjeveru je staroiranska država dosezala obale Crnog mora, a na jugu do Omanskog i Perzijskog zaljeva. Ukupno je zauzimala pet milijuna kvadratnih kilometara, a sastojala se od šest velikih kraljevina : Baktriš (Baktrija) - sjeveroistočna kraljevina, Harauvatija (Harauvatiš, Hrvatska) - istočna kraljevina, Parthava (Partha)-središnja sjeverna kraljevina, Parsa (Perzija) - središnja južna kraljevina, Mađar (Medija)-zapadna kraljevina i Elam (Huvaja, Susiana) - jugozapadna kraljevina.

Istočni Arijci, stanovnici Harauvatije su se prema vedskom sanskrtu nazivali Sarasvati, a negdje oko 2000. godine prije Krista Sarasvati mijenjaju ime u staroiranski Harauvati. Harauvatija (Harauvatiš) je bila na najudaljenijem području migracije Hrvata-Dinaraca, sjevernoj Indiji, uz rijeku Sarasvati, oko 3750. godine prije Krista. Glavni grad kraljevine Harauvatiš bio je grad Harauvati, gdje se još danas, nakon više od pet tisućljeća, vide ruševine toga grada. Nakon što je rijeka Sarasvati presušila (danas je to pustinja Thar), Harauvati (Hrvati, čakavski Harvati, kajkavski Horvati) odlaze na zapad, danas područje Afganistana, dijela Kurdistana i sjevernog Irana, gdje osnivaju kraljevstvo Harauvatiju (Harahvaitiju), dok drugi dio Harauvata odlazi u Zakavkazje, današnji Kurdistan i gornju Mezopotaniju. Glavni grad Harauvatije bio je nedaleko od današnjeg Kandahara, u Afganistanu gdje se i danas nalazi selo Harvacija, poznato po pletenim uresima kakvi se rade u Istri i na otoku Krku.

Harauvati (Hrvati) koji su naselili zapadnu Mezopotaniju, zemlju rasadnicu starih naroda, i sjevernu Siriju osnovali su oko 1700. godine prije Krista državu Huravat Ehilaku (hrvatsko kraljevstvo), poznatu i po drugim nazivima kao npr. Naharina, Hanigalbat ili zemlja Mitani. Zanimljivo je da je egipatski faraon Tutmozis morao plaćati danak hrvatskom kraljevstvu, dok je faraon Amenofis IV., koji je uveo monoteizam s bogom Atomom, nekadašnjim bogom sunca u Egiptu, bio sin hurittske (prahrvatske) princeze, kćerke hurittskog cara Duzrata. Anemofis IV. (koji je promijenio ime u Ehnaton III., što znači „onaj koji se moli Atomu") svakako je bio pod utjecajem jednobožačke religije mazdeizma, a mnogi ga i poistovjećuju s Mojsijem jer je približno u isto vrijeme kada se Jahve ukazao Mojsiju u vidu plamtećeg grma koji ne izgara usnuo san u kojemu mu se ukazalo nepoznato božanstvo među šapama sfinge u Gizi i zahtjevalo od njega da štuje jednoga pravoga Boga. To kraljevstvo ušlo je kao savezna država u sastav Hattskog (Hittitskog) Carstva u 14. stoljeću prije Krista u kojemu se jedna država zvala Hattina. Hittiti (Hatti) su bili poznati graditelji s arhitekturom i kiparstvom u kojemu se nalaze oblikovni elementi tropleta. Njihovi stilirizirani reljefi (krilati lavovi, bikovi, razni natpisi i dr.) su preko Medije ušli u Perziju gdje i danas postoje velevrijedna umjetnička sačuvana djela.

Iz Hattine je bio i vojskovođa židovskog kralja Davida, Urije Hittitski kojega je kralj David (1006.-965. prije Krista) poslao u smrt i uzeo za ženu njegovu ženu Bat Šebu. Bat Šeba je bila jedna od žena kralja Davida i uz pomoć proroka Natana na samrti je nagovorila kralja Davida da svome sinu Salomonu ostavi izraelsko prijestolje koje je kralj David već namijenio svom najstarijem sinu Adoniju od žene Hagite. Tako se dogodilo da je od Hattitkinje (Hrvatice) Bat Sebe nastalo Davidovo potomstvo iz kojega će se za nešto više od tisuću godina roditi Isus Krist.

Zanimljivo je da su Hatti prvi na prostore Starog istoka donijeli čelik s područja današnje Bosne i Hercegovine što im je omogućilo bolju vojnu učinkovitost jer je oružje od čelika kudikamo ubojitije od dotadašnjeg oružja od bronce i bakra. Čelik je prvi puta proizveden u Glasnici nedaleko od Sarajeva, a prije Hatta su ga prvi upotrijebili Borani (Makedonci su podrjetlom Dorani, a Doranin je bio i Herodot) negdje oko 1200. godine prije Krista, koji također potječu iz hrvatsko-dinarskog podneblja (isto kao i Kelti i Gali, pretci zapadnoeuropske skupine Gaelika, Breuki, pretci Britanaca, Katari, pretci francuskih Katara, Agrijani, pretci Angra, Japodi koji su naselili jug Italije, Skordisci, pretci današnjih Škota koji su s prostora Podunavlja odselili na zapad Europe, dok su Arvati, Nerentani sa srednje obale Jadrana i Cerauni po kojima je nazvana Crvena Hrvatska ostali na prostorima hrvatskih zemalja). Dorani su s moćnim oružjem krenuli na jug i stvorili buduću grčku civilizaciju. U arhitekturi su prepoznatljivi po čuvenim dorskim stupovima, a i osnivači su grčkih gradova Atene, Knososa i Mikene. Homer u Ilijadi spominje plavokose brončane ljude koje naziva Danajcima, osvajačima starih prostora Grčke, u stvari ljude s obala rijeke Dunava.

Zadnji hattski vodja zvao se Ukromir (otuda je jasnije kako se uobičajio završetak osobnog imena kod Hrvata : Branimir, Krešimir, Zvonimir). Njega su zarobili Rimljani, a država je prestala postojati. Hattina se nalazila na zapadnom dijelu današnje Sirije, pokraj Tiberjadskog jezera na kojemu je Isus Krist učinio svoja najveća čudesa, stišavanje vjetra, čudesno hranjenje pet tisuća ljudi s dvije ribice i dva kruha, čudesni ribolov, hodanje po vodi i drugo.

Dio Huravata (Hrvata) koji je naselilo Armeniju i južno Zakavkazje do Crnoga mora također osniva novo Kraljevstvo Huravat (u Bibliji se to kraljevstvo naziva Ararat) koje u 8. stoljeću prije Krista postaje najjača sila na Starom istoku. Danas se jedan kotar u Armeniji zove Arvat. Ovo kraljevstvo poznato je u povijesnim zapisima i kao Kraljevstvo Urvartu, Uruatru, Urartu ili kao Vansko Carstvo (po biblijski poznatom jezeru Van). U 6. stoljeću prije Krista ulazi u sastav iranske hrvatske države Harahvaitije pod stijegom šahovnice i tropleta. Država Harahvaitija, najveća država za vrijeme kralja Darajavauša (Danja) Velikog (522.-486. godine prije Krista), postaje sastavnica Perzijskog Carstva, odnosno perzijske zajednice država.

Najpoznatiji narod u Perzijskom Carstvu svakako su Medijci koji su u Ariju došli također s “Balkanskog” poluotoka (hrvatskog dinarskog prostora). Najveća koncentracija dinarskog tipa (homo europeanusa) osim u Panoniji upravo je na području Medije (današnji Kurdistan i Armenija). Medi su sami sebi promijenili ime, vjerojatno posredstvom poznate legende o Medeji, ženi Jasonovoj, koja je na kvarnerskim otocima ubila svoga brata Apsvrtusa, tako da Arijevci postaju Medijci. Legenda o Jasonu i Medeji je priča o nastajanju Europe. Medeja je bila kći kralja Ajeta, unuka Helija (Sunca), čarobnica koja je pomogla svome mužu Jasonu i ostalim mitskim moreplovcima (Heraklu, Kastoru, Orfeju i dr.) da dođu do zlatnog runa koje je bilo obješeno u Svetom gaju boga Aresa, a čuvao gaje divovski zmaj. Otok na kojemu su se Jason i Medeja dokopali zlatnog runa je legendarni otok Kirka (na njemu je mnogo kasnije i svoje poznate zgode doživio Odisej), a prema svim pretpostavkama to je otok Lošinj. Kući su se vraćali rijekom Dunav i tada počinju njihova višegodišnja lutanja i prema legendi nastanak naroda Meda. Praktički se govori o spoju urođenika Dinarca Jasona i iranske došljakinje Medeje iz kojeg je i nastala dinarska Hrvatska kao rasadnica naroda Europe. Naziv rijeke Dunav dolazi od staroiranske riječi danuva što znači rijeka.

Medeja je bila država plemenski udruženih država, a najpoznatiji narodi tog medijskog kruga (medskih plemena) su Struhati (Hrvati) i Magi (poznati po sveta tri mudraca-kralja koja su se prva došla pokloniti tek rođenom Isusu u betlehemskoj štali). Glavni grad Medeje bio je Hangmatan (što znači mjesto sastanka). Odjeća Medijaca je bila odjeća iranskog plemstva, gotovo identična slavnim hrvatskim ogrtačima zvanima surka. Danas je „medska kapa" (keča) kao tradicija zadržana još jedino kod Albanaca.

Kraljevstvo Judeju je 585. godine prije Krista osvojio babilonski vladar Nabukodonozor, a Salomonov hram su Babilonci u potpunosti razorili. Židovsko plemstvo, sve sposobne vojskovođe i ratnike kao i sve poznatije obrtnike Babilonci su odveli u ropstvo u Elam (današnju provinciju u Khuzestanu u Iranu). Medija se prva oslobodila asirske vlasti 612. godine prije Krista zauzevši zloglasnu asirsku prijestolnicu Ninivu i osvojila Elam, a Mediju je perzijski kralj Kir Veliki pripojio u jedinstveno carstvo. Kiru Velikom je žena bila Medijka, kneginja, kći kralja Astijaga, kralja Medijaca. Tako je i nastala poznata kraljevska loza Ahemenida koja je dvjesto godina vladala iranskim (perzijskim) carstvom. Nakon što je Kir Veliki osvojio Babilon 539. godine prije Krista, oslobodio je Židove od babilonskog ropstva i poslao ih nazad u Palestinu. Dio Židova ostao je u službi u perzijskom kraljevstvu u kojemu je poznata Židovka, biblijska Estera, postala supruga perzijskog kralja Ahasvera. Židovska Abrahamova religija u službi svojih proroka mnoga je vjerovanja tada poprimila od zarathruštranske religije, o čemu svjedoči i Stari zavjet, kao što se i niz perzijskih riječi ukorijenio u hebrejskom jeziku (Estera na perzijskom znači zvijezda).

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : 2500 godina hrvatskog imena u Iranu. Kupi ovdje :

Gore : Motiv na markicama pokaziva reljef u živoj stijeni Baga Stana, danas Bisotun, Kralj Kraljeva Darije I. Veliki u 14 ploča teksta slavi svoju pobjedu.

Ploča ispod Darijevog lučonoše i kopljonoše, Gaubarve i Vindafarne, sasma lijeve napuknute ploče u lijevom gornjem uglu, opisuje 19. posljednju bitku i spominje nezamjenjivu pomoć svog oca bana Vištaspe i bana Harauvatije i vojskovođu Hrvata Vivanu, staroperzijski : harauvatim bandaka Vivana.

Kralj Darije drži lijevu nogu na prsima svećenika krivokletnika Gaumate, vođu pobune.

Na kraju reda uhvaćenih vođa pobune sa šiljastom kapom je kralj Skita, Skunša. Kralj Darije ispruženom desnom rukom prema znaku Ahura Mazde zahvaljuje Svevišnjem Gospodinu na milostima, junaštva, pobjede i jedinstvu kraljevstva.

Za vrijeme Darija Velikog koji je kao Medijac - Hrvat (Medijac Darije - nazivanje u Tori, u Knjizi Danijelova]) došao na čelo Perzijskog Carstva (u Darijevim vojnim postrojbama bilo je daleko više Medijaca nego Perzijanaca), za carstvo se uvriježilo nazivlje Darijevo Sveopće Carstvo (Svekraljevstvo). Darije Veliki poklonio je Židovima novac za obnovu porušenog Salomonovog hrama, a Hram su Židovi obnovili pod vodstvom Zerubabela i Jošue. Židovi su Darija Velikog i Kira Velikog nazivali Jahvinim štićenicima u čijim su carstvima imali sva prava za opstojnost svoje religije, što se zadržalo i u današnjem Iranu. Darijevo carstvo koje se tada rasprostirale na čitavom tada poznatom svijetu (Europa, Azija do Indije, Bliski istok i sjeverna Afrika) i obuhvaćalo sve stare narode, sastojalo se od dvadeset i jednog podcarstva, tzv. satrpatija. Jedna satrpatija pod nazivom Skudra obuhvaćala je područje jugoistočne Europe od Jadranskog do Crnog mora, pa sve do zapada Europe. Sjedište satrpatije Skudre nalazilo se na području današnje Bosne i Hercegovine. To je razdoblje novih velikih migracija. Nakon što su već oko 2000. godine prije Krista Hrvati-Medijci već naseljavali prostore od Karpata do Jadrana, vraćajući se u svoju pradomovinu na dinarsko hrvatske prostore, novi val povratka Dinaraca - Hrvata uslijedio je za vrijeme podcarstva Skudre.

Harauvatija je na istoku carstva za vrijeme Darija Velikog također bila jedna satrpatija (praktički su dvije od dvadeset ijedne Darijeve satrpatije, najvećeg carstva u povijesti, bile hrvatske, Skudra i Harauvatija) čiji je dokaz uklesan u stijeni brda Bagastana, 450 kilometara od Teherana na staroperzijskom, elam-skom i akadsko-babilonskom pismu. Zapisano je ime tadašnjeg kralja Harauvata Vivana (530.-490. prije Krista) gdje na Darijevom proglasu piše da je bio ban u Perziji i kralj u Harauvatiji. Svako carstvo plaćalo je porez „kralju kraljeva", Dariju I. Velikom, tako da je podcarstvo Harauvatiš (Harauvatija) plaćalo 600 talenata, a Skudra (Šaka) 250 talenata.

Poznato je za najvećeg kralja u povijesti, Darija I. Velikog, što je prvi dao kovati zlatnike najveće moguće kakvoće (dvadesetka-ratno zlato) sa svojim likom na novcu. Bio je to prvi državni novac s vladarevim likom uopće. Darije Veliki je bio i veliki graditelj te je pod njegovom vlašću sagrađeno mnogo lokalnih i međunarodnih sustava komunikacija (ceste, državna pošta, novčarski sustav plaćanja, obavještajna služba, plovni putevi i dr.). Za vrijeme kralja nad kraljevima, Darija Velikog, iskopan je Sueski kanal, dvadeset i tri stoljeća prije nego stoje ponovo prokopan, stoje u svojim zapisima potvrdio Herodot oko 450. godine prije Krista pišući o kanalu dugom četiri dana plovidbe u kojemu su mogli ploviti dvije trijere s veslima, jedna pored druge. Prilikom izgradnje Sueskog kanala 1866. godine nedaleko od oznake 133. kilometra pronađen je proglas kralja kraljeva u kojemu dio teksta glasi: „Kralj Darije proglašava: Ja sam Perzijanac i s Perzijancima sam osvojio Egipat. Ja sam zapovjedio da se ovaj kanal iskopa od rijeke Nila, koja Egiptom teče, pa do mora, koje počinje od Perzije. Kanal je sagrađen tako kako sam ja zapovjedio."

Nakon što je Aleksandar Makedonski, koji je divljački rušio i uništavao sve pred sobom, osvojio Harauvatiju 329. godine prije Krista, Harauvatija ponovo postaje samostalna država u 1. stoljeću prije Krista u sklopu parskog (perzijskog) kraljevstva. Kada su Parsi ušli u Harauvatiju, većina Hrvata napušta svoju državu i osniva Bosporsko Kraljevstvo na ušću rijeke Tanais (Don) u Azorsko more. Iz vremena Bosporskog Kraljevstva pronađene su dvije mramorne ploče (2.-3. stoljeće) s imenima Horosstos (Hor-sat, Horvat) i Horoathos (Horoat, Hrvat). Na jednoj uklesanoj ploči koja je stajala na državnoj zgradi u Tanaisu uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata (ime Sauromat je rimskogrčka izvedenica imena Hrvat nastalog od ranoarijevskog imena Sarasvati) uklesan je naziv Svnodos Horouathon (hrvatski sabor). Tekst na drugoj ploči počinje riječima Bože Svevišnji, udjeli blagoslov, a napisan je na tada svjetskom, starogrčkom jeziku. Ovaj tekst ima i mnogo veće značenje jer dokazuje jednobožačko vjerovanje Hrvata već u 2. stoljeću (kršćanstvo ili zaratustranizam). Na istom području iz 2. stoljeća pronađen je pehar s hrvatskim grbom i šahovnicom.

Zanimljivo je da je trebalo više od stotinu godina nakon što su ruski carski arheolozi pronašli tanaijske ploče, a knjige ruskih arheologa stajale su zapakirane, neotvorene u JAZU i današnjem HAZU, da netko iz Hrvatske uopće bude zainteresiran vidjeti kako izgledaju i odliti kopije te neprocjenjive povijesne baštine (900 godina starije od Bašćanske ploče). Važno je bilo tih stotinu godina da se krivotvori i objavi sve ono što je uopće mirisalo na Južne Slavene, na isti srpskohrvatski narod i srpskohrvatski jezik i pismo. Tanaijske ploče su zaslugom bivšeg veleposlanika Biščevića dovezene iz Rusije gdje su izlivene kopije i postavljene na pročelje dvorca Gredice u Zaboku. Tek se nedavno za gipsane kopije našlo mjesta i na pročelju zgrade HAZU. Orginali se čuvaju u muzeju Ermitraž u St. Petersburgu.

Zadnji spomen hrvatskog naroda na prostorima pradomovine zapisao je sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine, gdje spominje junački konjički narod Hrwts na obalama Azovskog mora.

Najstariji zapis o hrvatskom grbu na keramici je sa svetišta u Vučedolu, približno 2800. godina prije Krista, poznatiji kao zapis vučedolske kulture (nikada je nitko nije nazvao starohrvatska kultura). Zanimljivo je da se vučedolska kultura do kraja Drugog svjetskog rata nazivala slavonska kultura, a pod tim je imenom bila poznata u svjetskoj literaturi. Komunistički slavisti rado su prihvatili sugestiju Nijemca Roberta R. Schmidta koji je i otkrio 1938. godine slavonsku (vučedolsku) kulturu i prihvatili promjenu nazivlja iz slavonske kulture u vučedolsku kulturu.

Vučedolce su čak proglasili Grcima. Nikoga nisu zanimale šahovnice koje su Vučedolci često izrađivali na keramici i čiji se simbol ukrasa i modela u kontinuitetu nastavio do današnjeg doba. Danas je genetička struktura stanovništva Hrvatske nepobitno dokazala da su Vučedolci preci današnjih Hrvata, ali nazivlje vučedolska i dalje je ostalo.

Na huritskom prostoru pronađena je šahovnica u vazalnoj palači Yadnana na Cipru iz 1650. godine prije Krista. Iz približno 900. godine prije Krista pronađen je hrvatski grb na obrednoj vazi s kljunom za lijevanje u Sialknekropoli kraj Teherana, zatim na grobnici Neapola Skitskog s Krima iz 1.-3. stoljeća prije Krista, itd. Crveno-bijela polja označuju strane svijeta (zapad i jug), ali bijela boja također označava Svjetlo i sinove Svjetla, dok je crvena boja znak života. Zanimljivo je daje na grobnici Neapola Skitskog hrvatski grb počinjao s bijelim poljem. Cetingradski grb također je počinjao prvim bijelim poljem, kao i grb na pročelju crkve svete Lucije u Jurdanovu na Krku. Nije teško naslutiti da je početak crvenog polja na današnjem hrvatskom grbu samo politička odluka jer ništa nije smjelo biti identično kao u „omraženoj" Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Zlatni lanac hrvatskog imena koji povezuje ranoarijevske Sarasvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako : SaRasVATi (sanskrt), H(A)RahVAiTi-AuRVAT-HARVAT (zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), ARaQuUTtu (asirski), ARroMATi -Ha-RrauMATiš -ARraoVATiš -H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš -H(A)RauVATaiia -H(A)RahVATiš- H(A)RauVATiya -H(A)RauVATim - ARruVAuTti -H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ARrahUTti (akadsko-babilonski), izgovaralo se H(A)RVAT i HRVAT, HRUhATti (aramejski), HoRoHoAD, ARiVATes, ARViATes (latinski), HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, 2.-3. stoljeće), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), CRUATorum (Šopot, 9. stoljeće), HRoBAToi, čitaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porflrogenet, 10. stoljeće), HARVAT-HORVAT-HRVAT (današnji oblici). Naziv hrvatskog imena na brojnim mjestima i zemljopisnim područjima Starog istoka i Azije sačuvalo se do današnjeg dana : Chrovat (Indija), Horbata i Horvat (sela u Izraelu), Harvat-Sedom i Harava (doline u Izraelu), Horbat i Arwad i Arwata (Sirija), Harw, Arbat, Hirwat, Harawit (Kurdistan), Horbat (Libanon), Harvat el Ghor (područje Mrtvoga mora) i drugi.

Pravda je ipak zadesila ubojicu Zwergera jer su ga deset godina kasnije ubili ustaše. Svećenika, profesora Kerubina Šegvića, starca od 79 godina, komunistički režim je odmah poslije Drugog svjetskog rata osudio na smrt samo zato što je bio pristaša ,,gotske teorije" o podrijetlu Hrvata. Izašao je članak u tadašnjem Omladinskom listu pod nazivom Narodni sud je neumoljiv. U tom članku punom prezira i ismijavanja prof. Šegvića među ostalom bilo je i rečeno da je on „...stari svećenik, koji naliči na majmuna, začetnik takozvane gotske hipoteze o podrijetlu Hrvata..."

Kao velikih boraca za Hrvatsku treba se prisjetiti bar još nekih : dr. Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Filipa Lukasa, Mile Budaka, Antuna Gustava Matoša i dr. Oni rijetki koji su za vrijeme komunističke diktature pisali o istinskom podrijetlu Hrvata (fra S. Grubišić u svom djelu Od pradomovine do domovine, objavljene u Chicagu 1979. godine i fra Dominik Mandić u djelu Srbi i Hrvati, dva stara i različita naroda, 1971. godine) u komunističkoj Jugoslaviji nailazili su na osudu i svekoliku represiju uz nemogućnost da hvalevrijedne knjige dođu u javnost. Čudesno je da i danas krivovjerni slavisti čvrsto drže svoje katedre na hrvatskim sveučilištima, obnašaju vodeće dužnosti u znanstvenim ustanovama i školama grčevito braneći svoju slavistiku koja je nanijela toliko zla hrvatskom narodu, a pomoću koje će nas njihovi vladari, bar oni tako misle, lakše uvući u nove političke asocijacije s istočnim susjedima.

Kada je Aleksandar Makedonski 335. godine prije Krista razorio Svjetsko Carstvo Darija Velikog na prostoru bivše satrapije Skudre odvaja se tračka zemlja (današnji prostor dijela Turske, Grčke, Srbije i Bugarske), dok prostor između Karpata i Jadranskog mora pripada politički organiziranoj zemlji Panoniji. Na taj način se mnogobrojni hrvatski migracijski korpus razdijelio na dva dijela: europski i perzijski. Europski hrvatski korpus (Panonija) kroz stoljeća će doživljavati osvajanja Rima, Bizanta, sjevernih slavenskih država da bi je Mađari u 9. stoljeću razdijelili na dva dijela. Perzijski hrvatski korpus nestajat će u nasilnoj helenizaciji i asimilaciji od drugih naroda Starog istoka do konačnog uništenja za vrijeme rimskog cara Trajana koji je 106. godine osvajanjem Zakavkazja uništio zadnju huritsku kulturu.

Zanimljivo je primijetiti daje dvanaest godina vladavine Aleksandra Makedonskog i dva stoljeća helenističke kulture imalo tako veliki utjecaj na sveopću europsku civilizaciju, a medu ostalim i na hrvatsku povijesnu znanost. Grci su primili u naslijede, odnosno oteli od najvećeg svjetskog carstva uopće, Perzije, sva znanstvena dostignuća u matematici, fizici, astronomiji, arhitekturi, povijesti, filozofiji, itd. Jedino što Grci nisu prihvatili od Perzijskog Carstva je jednobožačka religija zaratustraizam, vrlo sukladna, gotovo istovjetna Abrahamovim religijama, već su ostali vjerni svom poganstvu, krivovjerstvu i drevnoj grčkoj mitologiji. Tako se grčka mitomanska povijesna znanost sa svim znanstveno-filozofskim sadržinama gotovo ukorijenila u hrvatskoj kulturi pa se stječe dojam da je sve vrijedno što se dogodilo na našim prostorima počelo od vremena bezbožnika i silnika Aleksandra Velikog.

Ne treba nas čuditi zašto se tako opsežno u hrvatskim pučkim i srednjim školama uči o grčkoj mitologiji, grčkim mudracima i filozofima, grčkoj kulturi i znanosti. Gotovo da ne postoji pučkoškolac koji nije čuo za izmišljene grčke bogove Zeusa, Heru, Afroditu, Apolona, Posejdona i dr., za grčku povijest od herojskog doba (2000. godine prije Krista) do kraja helenističkog doba (146. godine prije Krista), za Trojanski rat i Prijama, Parisa, Helenu i Ahileja, za Ilijadu i Odiseju, Spartu i Atenu i sve one mudrace i filozofe. Pučkoškolac, ali i običan hrvatski građanin, koji tako dobro poznaje grčku povijest, poznaje i povijest Rimskog Carstva, Egipta i Babilona, ali tako malo zna o drevnoj hrvatskoj povijesti utkanoj u najmoćnije svjetsko Perzijsko Carstvo, o njegovim golemim znanstvenim, kulturnim i civilizacijskim dostignućima. Možda nikada nije ni čuo za kralja Kira Velikog i Danja L, kralja kraljeva, koje židovski proroci nazivaju Božjim pomazanicima. Gotovo da se u obrazovnoj povijesti ne uči o slavnoj hrvatskoj zemlji Panoniji!, o hrvatskom Iliriku, o njihovim vladarima, kulturi i civilizaciji.

Postoje dva razloga zastoje to tako. Prvi je borba Luciferovih sljedbenika na našem planetu protiv svih abelovaca, kako bi se u tom vječnom ratu ostvario Novi svjetski poredak na čelu s kraljem Luciferom. Da bi svjetsko masonstvo u službi Antikrista taj cilj moglo ostvariti, potrebno je u ljudske glave usaditi potpuno suprotne vrjednote od istinskih Božjih vrjednota. Zato, medu ostalim, treba slaviti izopačenu helensku civilizaciju, u njezinim bogovima i filozofima treba naći kamen mudrosti, a u njihovom okrutnom društvenom robovlasničkom sustavu naći željenu kolijevku svjetske demokracije. Nužno je vladarima svijeta da duh sotonizma, magije i ezoterije uđe u ljudsku dušu preko poganskog i krivovjernog Rimskog Carstva, hedonističkog i okultnog Babilona i mitološkog i sotonskog Egipta. Stoga sve druge drevne civilizacije, uljudbe i jednobožačke religije u svjetskoj povijesnoj znanosti moraju ostati nevažne i sekundarne za tijek razvoja čovječanstva, a nepoznate za ljudsku dušu.

Drugi razlog je službena povijest naših hrvatskih kainovaca, masonskih slavista za koje je grčka krivo vjerna civilizacija njihova Biblija, a hrvatska bogata kulturna baština prije dolaska njihovih Južnih Slavena baština isključivo grčke, rimske ili neke druge strane civilizacije. Njihov panslavenski pragmatizam u zadnja dva stoljeća u službi vladara svijeta i srpskog hegemonizma sustavno je gušio svaku povijesnu istinu o stvarnom podrijetlu velikog hrvatskog naroda te o potpuno raznorodnoj genetičkoj pripadnosti Hrvata i Srba. Njihovi vladari stvarali su godinama nemali broj, od hrvatskih intelektualaca, političara i uglednika leminge (mali glodavaci poznati po tome što slijepo prate jedan drugoga kada se bacaju s litice u sigurnu smrt iako su svjesni svoje pogibelji), a od prostodušnog hrvatskog puka papagaje i zombije.

Panonija je tada obuhvaćala današnju Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, zapadnu Mađarsku, dio Slovenije, istočnu Austriju i Beč, Kosovo, sjevernu Albaniju, zapadni dio Srbije i Makedoniju do vremena kralja Filipa, oca Aleksandra Makedonskog. Žitelji Panonije, Iliri, naselili su čitavu sjevernu stranu talijanske „čizme". Stoga povijesno gledano, ako je Galija postala Francuska, Panonija je postala Hrvatska. Plimije Stariji konstatira u svojim povjesnicama da su Panoniju s obje obale rijeke Save naseljavala plemena Arivatis. Kroz Panoniju su prolazili najvažniji trgovinski putevi, od plovne rijeke Dunav do jantarske ceste koja je povezivala Rim s Baltikom (u austrijskom Gradišću je dobro očuvan dio ceste u Mučindrofu). Stanovništvo Panonije je starosjedilačko stanovništvo Dinaraca-Hrvata s doseljenim medsko-hrvatskim stanovništvom iz Perzijskog Carstva, potomcima starih Dinaraca, a govori jezikom medskih doseljenika koji možemo zvati panonski jezik. Sačuvano nazivlje imena medskih doseljenika je zagrebačka gora Medvednica (medvjed je simbol Medijaca). Stanovništvo Panonije se naziva Iliri (povjesničar Herodot poistovjećuje nazive Iliri, Veneti i medski doseljenici) i živi u heterogenim skupinama plemena (Liburni, Japodi, Peonci, Histri, Dal-mati, Daorsi, Ardijevci, Plereji, Mezeji, Taulanti i drugi) i plemenskih saveza do 250. godine prije Krista kada žive u organiziranoj državi. Zanimljivo je za Ilire što su prvi nepobitni dokazi u svijetu u vezi proizvodnje alkoholnih pića potvrđeni upravo kod ilirskog plemena Taulanta, i to alkoholno piće medovina.

Vitezovi u Panoniji koji su nazivlje dobili po konjima su se u Medeji nazivali Hatti, dok su se u Panoniji, poglavito Bosni, nazivali Ari-Hati, Autari-Hati ili Daisti-Hati. Činjenica je da su ti isti Hatti (Hrvati) uzgojili prvu čistokrvnu pasminu konja, poznate bijele konje koji su se u antici nazivali nizanski konji, a kasnije su potpuno pogrešno nazvani arapski konji. Najstarija ergela takvih konja koje mi nazivamo lipicaneri, prema pisanju putopisca Herodota iz 5. stoljeća prije Krista, bila je nedaleko Đakova, u naselju Medijaca. Herodot nas podsjeća da su Medijci prvi izmislili medicago satiua (lucernu) za prehranu konja, a da su na našim prostorima prvi sađeni vinogradi, breskve, limuni, šipak, jorgovan, jasmin i mirta.

Prvi ilirski kralj bio je Agron koji je stolovao u gradu Skodri (Skadar na rijeci Bojani), a ilirska država postala je značajna pomorska sila Sredozemlja. Nakon smrti kralja Agrona 230. godine prije Krista, za vrijeme slavne ilirske kraljice Teute, Agronove udovice, počelo je rimsko osvajanje ilirskih područja. Rimljani su osvajali Ilirik postupno, komad po komad, pleme po pleme, da bi nakon osvajanja pojedinog plemena isto pleme upotrijebili za osvajanje drugih ilirskih plemena. Rim, do pada Kartage 146. godine prije Krista, nije imao snage za sveopće osvajanje Ilirika. Zbog toga je vjerojatno Katon Stariji, rimski senator i vojskovođa iz Trećeg punskog rata, sve svoje govore završavao: „Ceterum. censeo Carthaginem esse delendam. (Uostalom, mislim da Kartagu valja razoriti.)"

Za vrijeme neodlučnog kralja Gentiusa koji je gotovo podanički podnosio makedonsko-rimske sukobe, pljačku i osvajanje ilirskih područja i odvođenje ilirskog puka u roblje, pad Ilirije (južno od rijeke Save) bio je neminovan. Dogodio se 3. rujna 171. godine prije Krista. Bio je to pad bogate zemlje velikih ratnika koja je u to vrijeme imala dvjesto dvadeset ratnih brodova (stotinu više od slavnog kralja Tomislava jedanaest stoljeća poslije). Padom Ilirije Rimljani su osnovali svoju provinciju Dalmaciju na čije obale počinju naseljavati Latini i ostala romanska plemena. Dalmacija je zauzimala teritorij današnje Hrvatske južnije od rijeke Save, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, zapadnu Srbiju južno od Dunava, Crnu Goru, sjevernu Makedoniju i sjevernu Albaniju. Prema pisanjima svetog Jeronima, filozofa i jezikoslovca hrvatskih korijena (347.-420. godine), najsjeverniji veći grad Dalmacije bio je Stridon (današnja Banja Luka) u kojemu se sveti Jeronim rodio.

Sjeverni dio Panonije Rimljani su postupno zauzimali, a svoj prostor su zaokružili 34. godine prije Krista. Na tom dijelu su osnovali provinciju Panoniju koja je obuhvaćala prostor današnje sjeverne Hrvatske, zapadni dio Mađarske (do Dunava), istočnu Austriju, Vojvodinu, Slovačku i dio Slovenije. Zapadni dio Panonije nakon Dioklecijanovih reformi 297. godine Rimljani zovu Panonija Savia, prema rijeci Savus (Savi), a prostirala se od Karlovca i Banja Luke do Bratislave i zapadno od Dunava s gradom Bečom. Od rimskog naziva Savii ili Savensi poteklo je i zajedničko ime za narode koji su govorili sličnim jezicima, Savensi = Slaveni, stoje i danas ostalo u nazivlju država Slovenije i Slovačke i hrvatske pokrajine Slavonije. Ukrajinski monarh Nestor iz 11. stoljeća tvrdio je daje pradomovina Slavena rimska pokrajina Panonija Savia, a ne zemlja sjeverno od Karpata. Sasvim je izvjesno da sjeverno od Karpata nikada nije postojala nikakva izmišljena država Sveslavija, što nas i danas uporni Slavisti žele podučiti, već se sjeverno od Crnog mora nalazila skupina primitivnih slavenskih plemena doseljenih iz Panonije Savie koja je na tim prostorima živjela s avarskim plemenima.

U papinskom ljetopisu 641. spominje se prvi dodir Hrvata sa kršćanstvom. Tada je naime papa Ivan IV Dalmatinac poslao među Hrvate biskupa Ivana Ravenjanina što se uzima kao početak procesa pokrštenja. Drugi izvori  spominju opata Martina koji je nakon 3 god. boravka u Hrvatskoj doveo u Rim hrvatske maldiće zbog obuke kršćanskoj vjeri što je početak pokrštavanja.

Prihvačanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.

Car Porfirogenet prepričao je tekst ovog zanimljivog ugovora 678. - 681.)

"Što se tiče Hrvatske, i ona je od svoje strane pridonijela, da se održi ravnoteža na Balkanskom poluotoku.

Ona je spriječila izvršenje sna cara Simeuna: proširenje bugarskoga carstva do Jadranskoga mora; ona je osujetila barbarsko istrjebljenje žiteljstva Srbije; ona je dala zakloništa srpskim izbjeglicama; ona je do posljednjega čovjeka uništila, ako možemo vjerovati Konstantinu, bugarsku vojsku poslanu protiv nje poslije osvojenja Srbije, a vođenu Alogoboturom.

Hrvatske planine bijahu tvrđava nezavisnosti južnoslavenske protiv pohlepe Bugarske [koja se tada još nije bila poslavenila]. Hrvatska na sjeveru mnogo je više nego Drač na jugu omela nasljednicima Simeunovim gospodstvo nad Jadranom".

Alfred Nicolas Rambaud (1842-1905), francuski državnik i povjesničar, član Akademije moralnih i političkih nauka (1897.), član Srpske kraljevske akademije, profesor povijesti na Sorboni (1881.), u Université de Caen Basse-Normandie i u Université de Lorraine, u 1896-1898. ministar narodne prosvete Francuske.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Hrvatski grb u Iranu, 1000 prije Krista. Kupi ovdje :

PERZIJSKI I STAROHRVATSKI :

Perzijski i starohrvatski (pravi iranizmi i iranoturcizmi u hrvatskomu) : Perzijski (farsi/parsi; ISO 639-3: fas, engl. Persian language, njem. Persische Sprache, fran. langue perse, latin. lingua Persica, otočno-čakav. gan-peršiãn), je makrojezik kojemu pripada manji istočni iz Afganistana (danas kao parsijski ili afganski perzijski) i veći zapadni farsi iz Irana kao službeni jezik Irana. Pripadaju obitelji indoiranskih i indo-europskih jezika i to u istočne satem-jezike. U perzijski makrojezik spada desetak dialekata i mikrojezika : zapadnoperzijski-farsi (Iran), istočnoperzijski jezik (Afganistan), tadjički jezik (Tadjikistan), hazaragi (Afganistan), ajmak (Afganistan), buharski (Uzbekistan), dehvari (Pakistan), darvazi (Afganistan) i pahlavani (Afganistan).

Povijest skupine iranskih jezika započinje još u sedmom stoljeću prije Krista. Perzijski je najvažniji u skupini iranskih jezika i jedini za koga je, na osnovu pismenih spomenika sigurno dokazano kako je postojao kao stari, pa jezik srednjeg doba i suvremeni jezik. Kao indoeuropski jezik, perzijski ima određenih fonetskih sličnosti i s ostalim jezicima iz indo-europske porodice, a najviše s engleskim i francuskim. S francuskim ga vezuje način naglašavanja većinom kod posljednjeg sloga, a s engleskim nejasno izgovaranje samoglasnika, kao i određeni drugi elementi. Perzijski jezik je u svomu poviesnom razvitku imao tri glavna razdoblja :

- Staroperzijski jezik iz doba Ahemenida (npr. Darijevih Behistunskih natpisa),

- Srednji ili klasični perzijski jezik (pahlavi) iz doba Sassanida,

- Novoperzijski jezik ili farsi : novoperzijski jezik počinje od prihvaćanja arabske abecede oko 650. godine po Kr., kad je u doba početka islamskog utjecaja primio arabsko pismo i veliki broj arabskih riječi (dosad oko 2/5), prerastajući u jedan iznimno bogat jezik. Perzijski jezik je pretrpio male promjene kroz cijelo zadnje tisućljeće, pa obrazovani Iranac može čitati rukopise sastavljene stoljećima ranije bez posebnih teškoća.

Sličnost farsi-hrvatski :

Kad se govori o riječima orientalnog podrijetla nazočnima u hrvatskom jeziku, pritom se najčešće misli na turcizme. U rječniku stranih riječi dr. B. Klaića uz ovaj pojam stoji slijedeća objasnidba: »Turcizam : riječ ili izraz turskog porijekla«. Međutim, treba dodati da su kod nas tzv. 'turcizmi' tek zajednički šablonski naziv štokavaca za sve riječi orientalnoga tj. turskog, perzijskog i arabskog podrijetla, koje su većinom kasnije preko turskog jezika počele prodirati u slavenske jezike pa dijelom i u hrvatski (izim Jadrana gdje su ipak neki arabizmi puno stariji srednjovjeki: vidi Arabski i starohrvatski). Sustavno širenje novovjekih turcizama je započelo širenjem Osmanskog Carstva na Balkan i trajalo je kroz više nedavnih stoljeća. Time su se i mnoge riječi izvorno perzijskog porijekla naknadno ukorijenile kao turcizmi i u hrvatskom jeziku tj. u štokavtini najviše u Bosni (vidi o tomu pobliže: Turski i jugohrvatski).

Ovaj se tekst ne bavi novijim turcizmima perzijskog podrijetla u hrvatskomu (tj. većinom u bošnjačkom jeziku). O južnoslavenskim tucizmima općenito već postoji mnogo ozbiljnih studija, a tu se razmatraju mogući utjecaji staroperzijskog jezika na hrvatski koji su započeli mnogo ranije prije dolaska Osmanlija. Ako se prihvati hipoteza kako su Hrvati prije dolaska u Europu nastavali ozemlje današnjeg Irana (ili susjednog Afganistana), onda se sasvim prirodno nameće i pitanje jezika kojim su tamo govorili. Selidbom na zapad do krajeva gdje danas obitavaju, sobom su donesli i svoj jezik. Ipak unatoč brojnim izmjenama i stranim utjecajima koje je hrvatski pretrpio tijekom niza godina, uspio je zadržati neke riječi i oblike koji komparativnom analizom sa suvremenim perzijskim i staroperzijskim upućuju na moguću dublju srodnost ta dva jezika.

Riječi koje su niže navedene, samo su neki primjeri iz dostupne literature. Dublje sustavno izučavanje ovoga još nedovoljno istraženog područja zahtijeva timski rad stručnjaka iz starohrvatskog i staroperzijskog jezika, pri čemu bi svaka interdisciplinarna suradnja s povijesničarima, etnolozima i antropolozima bila dobrodošla. Mnogi stručnjaci unaprijed smatraju kako su neke donje podudarnosti tek slučajne, a ostale su rezultat dubinske srodnosti perzijskoga i hrvatskog kao dva indoeuropska jezika ali ne srodnija nego npr. hrvatski i latinski, - iako ova površna usporedba nije baš najprikladnija, jer perzijski i hrvatski ipak pripadaju istočnoj satem-grupi, a latinski drugoj zapadnoj grupi centum.

Povijesno udaljavanje :

Pored gornjih načelnih razmatranja, treba obvezatno uvažiti i realna povijesna zbivanja. Zato su klasični perzijski prije islamske arabizacije i klasični izvornohrvatski prije Vukove srbizacije očito bili značajno sličniji, nego što su danas novoperzijski farsi i vukovizirani novohrvatski standard. Zato novoperzijski rječnik sada sadrži čak oko 2/5 semitskih arabizama, a vukopisni novohrvatski standard oko 1/4 do 1/3 srboidnih balkanizama (ovisno o nametnutom pravopisu).

Rezultat tih zbivanja i naknadnih jezičnih promjena je, što je dosad kod nas perzijskomu ostala izrazito najsličnija varaždinska kejkavica, dok je od njega razmjerno najrazličitija istočnohercegovačka novoštokavština oko Vukovih Bileća. Drugi je problem koji se mora uvažiti što postoji dosta zajedničkih općeslavenskih riječi sličnih na široj satem-razini perzijskima, pa te nisu posebne iranohrvatske poveznice.

Starohrvatski iranizmi :

Od kasnijih klasičnih arhaizama, kod štokavaca su najstarije zastupljene tek antičke izoglose iz grčkoga i perzijskog jezika koje su zato naši štokavski lingvisti dosad najviše nabrajali i usporedjivali, a ove klasične iranizme u hrvatskom su već razradili npr. Ćurić (1991), Vidović (1991) i ini, pa se tu dajub tek neki glavni primjeri. Unutar hrvatskog jezika je klasičnim (predturskim) iranizmima po udjelu rječnika razmjerno najsiromašnija Vukovska novoštokavština (ijekavica), znatno je bogatija šćakavska staroštokavica, pa primorska čakavica, a izrazito je najbogatija kajkavica. Medju mogućim iranizmima kod nas se oni još najbolje mogu razlučiti po njihovom prostorno-zemljopisnom rasporedu :

- Tzv. "iranizmi" koji se nalaze u Iranu i Turskoj a zapadnije samo do Bosne, ali ih nema izvan bivšeg Otomanskog carstva na sjeverozapadu u kajkavskoj Hrvatskoj ni na jugozapadu uz čakavski Jadran, najvjerojatnije su tek kasniji iranoturcizmi uneseni s Turcima.

- Pravi klasični iranizmi se uglavnom ne nalaze u Turskoj a često niti u Bosni, nego odvojeno u Iranu, kajkavici, čakavici i ponekad u šćakavici, što su zamalo sigurni izvorni iranizmi.

- Dvojbeni mogući iranizmi (?) su nerjetko prošireni od Irana i Turske preko Balkana do Hrvatske i za takve je nesigurno jesu li nam stigli preko ranih Prahrvata ili kasnijih Turaka, pa su zato potrebne njihogve dublje poredbene analize.

Štokavski 'iranizmi' :

Naprotiv neki naši vukopisni novoštokavski iranisti, da dobiju što starije i "plemenite" arijske pretke, umjetno si nategnutim navlačenjem pridodaju lažne iranizme tj. često i novovjeke balkanske turcizme koji etimološki nemaju veze s grupom indoeuropskih jezika, što je očito iz poredbe tih dodatnih "iranizama" s rječnikom naših turcizama (npr. Škaljić 1985, Buljan-Klapirić 2001). Nakon islama od 8. stoljeća i u novoperzijski nadiru brojniji arabizmi i turcizmi koji sada dijelom zamjenjuju staroperzijske arhaizme (slično kao turcizmi i arabizmi u novomu srbohrvatskom). Zato današnji novoperzijski (farsi) više nije posve pouzdan dokaz za naše klasične iranizme.

Čakavski iranizmi :

Razmjerno najviše klasičnih indoiranskih arhaizama u 1/5 do 1/4 svog rječnika imaju kod nas osobito kvarnerski čakavci na sjevernojadranskim otocima, pa južnije na dalmatinskim otocima do 1/5 rječnika, a manje je indoiranskih arhaizama kod primorskih polučakavaca u obalnim gradovima i najmanje u nečakavskom zaledju. Ovdje se navodi niz starohrvatskih iranizama, čiji su iskon ideološki krivotvorili jugodogmati zbog ideje kako Hrvati ne smiju imati ranijih antičkih riječi, pa su ih lažno proglasili mletačkim romanizmima da skrate iskon hrvatskog jezika. Mletačka vlast sigurno nikad nije dosegla Indiju ni Iran i ove su 'iranizme' Mlečani dobili tek posredno, jer su naši čakavski oblici stariji i puno bliži staroistočnom izvorniku od mletačkih. Nakon te vukovske podvale su na stotine tih lažnih indoiranskih "romanizama" ukinute i izbačene iz hrvatskoga, pa u Jugoslaviji nasilno zamijenjene balkanizmima i turcizmima današnjeg 'standarda' koji su u hrvatskoj javnosti uglavnom bili nepoznati do 1918.

Zato se tu navode glavne jugomletačke krivotvorbe od 1918, prisilno ukinutih ranohrvatskih indoiranizama (zamijenjenih novim balkanizmima i turcizmima), a kojih je bilo najviše u bodulskoj čakavici (per.= klasični staroperzijski, av.= ranoantička Avesta, ved.= staroindske Vede, balk.= novi balkanizam): npr. ankora (sidro, balk. "kotva": veds. ankura), aša (osovina: veds. assa), bava (lahor, balk. povetarac: perz. bav), bavica (pirkanje, balk. "ćarlijanje": perz. bavek), bavat (pirkati, balk. "ćarlijati": perz. bavidan), arija (zrak: indoved. harija), balatura (volta-veranda: perz. balater), balaturica (voltica-verandica: perz. balaturek), barba (balk. "gazda": mitan. barba + perz. barbar), barka (brodica, balk. "ladja": perz. barkaš + egipt. baris), baril (bačva, balk. "bure": akad.+ sum. bariga), čapivat (loviti: perz. čapidan + veds. capati), drito (ravno, balk. "pravo": avest. drita), feral (lampaš, balk. "fenjer": akad. fera + etrur. pheri), gajba (turs. "kavez": perz. gaibe), gaštropan (hrušt-kornjaš, balk. "gundelj": perz. gazendran), guštat (uživati, balk. "prijati": perz. gušte), kalada (naoblaka: indoved. calatva), kantun (kut, balk. "ugao": indoved. kant), movit (micati-gibati, balk. "kretati": perz. movil), naranža (naranča, balk. "pomoranča": veds. naranga + perz. narangi), šijun (orkan-vihor: hetit. šiun + avest. siuni), taracat (popločiti, balk. "kaldrmisati": hetit. taratta + indoved. taranta), ura (balk. "sat": indoved. hora + litvan. oras), varda (utvrda, turs. "kula": perz. varda), vardica (stražarnica: perz. vardek), vardina (akropola-gornji grad: perz. vardana), veštit (balk. "odeća": veds. veštita), ...itd.

Kajkavski iranizmi :

U sjeverozapadnoj kajkavici je kod nas razmjerno najviše pravih iranskih arhaizama iz stare Perzije, kojima je još bogatija više nego čakavica, a daleko je iznad Vukove novoštokavštine gdje naši iranisti u tom smislu ustvari navode dijelom kasnije novovjeke turcizme iz Bosne što nemaju veze s indoiranskim rječnikom. To je bogatstvo kajkavskih iranizama povezano s indoiranskim etnonimom Horoathos iz azovskog Tanaisa u 2. i 3. st. Već i samo ime kajkavice je perzijskog iskona (a čakavice indovedskog), jer je ista naša zamjenica kay postojala i u staroperzijskom, pa još i danas u tadjičkom jeziku i modernom iranskom standardu farsi ona slično glasi kei (kao u našem Varaždinu). Zato tu našu kajkavsku zamjenicu ne rabi samo 3 miliuna naših kajkavaca + Slovenaca, nego još blizu 19 miliuna u Tadjikistanu i 78 miliuna u Iranu, ili ukupno oko 100 milijuna kejkavaca u Euraziji.

Po obliku i značenju su posve jednaki idući irano-kajkavski arhaizmi kojih nema Vukov štokavski standard, ali te imaju Iranci i kajkavci: babek, bebek, bedâk, če (ako), dekle (divojka), gaj, hura (perz. hurra), ki, kerber (osinjak), kup, mamek, šamlek, šira (sirutka), tekar, ... itd. Osim inih općehrvatskih iranizama, manjeviše slične specifično kajkavsko/čakavske i perzijske riječi zajedničkog iskona kojih nemaju jugo-štokavci, još su npr. cujzek / pulić: perz. kuzek (ždrijebe), drač / drača: perz. diraht (bodljasti korov), fiškal / udvetnik: perz. piškar (advokat), gajba / gajba: perz. gaibek (krletka), hasan: perz. hašan (koristan), hlače: perz. halač (hlače), hlačke: perz. halaček (hlačice), jezero: perz. hezare (= 1.000), mišek: perz. mušek (mišić), narda: perz. nard (greda), pajdaš: perz. padaš (sudrug), pohan: perz. pohtan (pržen), pusiti / busiti: perz. busiden (ljubiti), rešt / pržun: perz. gerešt (zatvor), rihtat: perz. rihtan (urediti), rubac / facol: perz. rupak (turski: marama), tutlek: perz. tutek (blesan), ziher / sigûr: perz. zikhar (sigurno), žuhki / zuhak: perz. zuhak (gorak) i još više stotina inih takvih irano-kajkavskih (i sličnih irano-čakavskih) riječi.

Noviji euroiranizmi :

Približno istodobno s posrednim turkoiranizmima od jugoistoka, k nama je takodjer zaobilazno stigla i druga novija skupina iranizama preko zapadnoeuropskih jezika iz njihovih dodira s novijom Perzijom. Za razliku od pretežno kulturnih turkoiranizama, ovi se česti suvremeni euroiranizmi većinom odnose na praktične, trgovačke i znanstvene pojmove, npr. balkon (perz. bala-khana), boraks (per. burah), derviš (per. darvish), karavana (per. karawan), kavijar (per. khaviyar), kiosk (per. khošk), nafta (per. naphta), naranča (per. naranga), pidjama (per. payamah), pistači (per. pistah), sandala (per. sandal), šah (per. shah), talk (per. talk = hr. milovka), tulipan (per. dulband), ... etc.

Posuđenice u perzijskomu :

Kao prastari uljudbeni jezik čija civilizacija traje već blizu 3 tisućljeća, perzijski je većinom posudjivao svoje rieči susjedima, a razmjerno manje od njih primao tudjice. Glavna i najveća iznimka je arabski iz kojega su u srednjovjekom perzijskom do danas nametnuti mnogobrojni vjerski i neki ini abstraktni nazivi, koji dosad čine čak oko 2/5 novoperzijskog rječnika. Naprotiv je perzijski dao susjednim mladjim narodima kao Arapima, Turcima i Mongolima brojne praktične, primjenjene, tehničke i znanstvene riječi. U najstarije doba na početku svog razvitka je staroperzijski posudio dosta riječi iz prapovjesnog samskrita i rane Mezopotamije: akadsko-babilonskog, aramejskoga, itd.

Naprotiv su srednjovjeki Turci još bili primitivniji nomadi pa su većinu iranizama oni posudili iz perzijskoga, u kojemu je zato razmjerno manje turcizama tj. mnogostruko manje negoli brojnih islamskioh arabizama. U novom vijeku su pojmovi za mnoge stručno-praktične pojmove već posudjeni u perzijski iz zapadne uljudbe osobito iz francuskoga, njemačkog i susjednog ruskoga, dok su najnoviji uglavnom tehnički pojmovi najviše došli iz anglo-američkog nazivlja.

Farsi : gramatika :

Sufiksi imaju posebno perzijsko oblikovanje, a broj prefiksa je mali. Glagoli mogu izražavati vrijeme i oblik, a slažu se sa subjektom u licu i broju. U perzijskom jeziku nema rodova pa ni zamenice nisu označene rodovima. Uobičajene izjavne rečenice imaju oblik "(S)(PO)(O)G“. To znači kako rečenice uključuju mogući subjekt, prilošku odredbu i objekt ispred obaveznog glagola. Ako je objekt specifičan, onda je praćen riječi rā i ide ispred priloške odredbe: "(S)(O+rā)(PO)G“.

Klasično perzijsko pismo se naziva pahlevi i blisko je armenskom pismu. Veći dio suvremenog persijskog jezika piše se modificiranim arabskim pismom. Latinica se rabib tek kao pomoćno sredstvo u transkripciji i informatičkim tehnologiama. Tadžički jezik, koji je narječje perzijskoga s ruskim utjecajima, piše se ćirilicom. Abeceda perzijskog jezika ima 32 arabska znaka i još 3 posebna znaka koja to zapravno nisu, nego su različiti pravopisni oblici za slova i u slučaju lā?m alefa je to ligatura.

Imenice :

- adrija/more : perz. daryā : more < srednjoperz. drayab < staroperz. drayah

- Bog : staroperz. bağ < sanskrit bağ

- ban : avestijski pāna < perz. bān: sufiks koji znači čuvar

- brat : perz. baradar < srednjoperz. brad(ar) < staroperz. bratar

- čuča : perz. đuđe

- jesen : perz. hazān

- kolač : perz. koluče (vrsta kolača)

- kuća : perz. kuče (kujče): malo naselje, staroperz. kuša, kušan

- govedar : perz. gāvdār (gāv: govedo, krava + dār: prezentska osnova od infinitiva daštan «imati, držati»)

- mater : perz. i srednjoperz. mādar < staroperz. matar

- miš : perz. muš

- mozak : perz. magz < srednjoperzijski mazg < staroperzijski mazga-

- nov : perz. nov < srednjoperz. nōg < staroperz. nava-

- obrva : perz. abru (u množini: abrovān)

- pazuh : perz. bazu (nadlaktica)

- pusa : perz. bus, buse

- stan : perz. –stān (sufiks za mjesto): obitavalište, mjesto, npr. Armanestān: država Armena (Armenija), Ozbakestān: država Uzbeka (Uzbekistan)

- uši : perz. guš < srednjoperz. goš < staroperz. Guša

- vjetar : perz. bād < srednjoperz. vāt < staroperz. vāta

- žena : perz. i srednjoperz. zan < staroperz. žan

- zima : perz. zemestān: zem + sufiks za mjesto, lokaciju stān < samskrit hima: snijeg, hladnoća (himalaya: stan snijega, tamo gdje snijeg obitava)

Glagoli :

- ati, -anti, pehlevijski glagolski korijeni biti, perz. budan – konjugacija:

- sam, jesam perz. hastam     hasam

- si, jesi perz. hasti   hasi

- je perz. hast ili ast -e

- smo, jesmo perz. hastim  hasim

- ste, jeste perz. hastid  hasid

- su, jesu perz. hastand   hasand

- dati: perz. dadan, prezentska osnova: deh < srednjoperz. prezentska osnova dad < staroperz. prezentska osnova data-, imenica: dade

- derati, perz. daridan, prezentska osnova: dar

- čamiti, perz. čamidan, prezentska osnova: čam

- goriti, perz. goridan ili gor gereftan, prezentska osnova: gor, imenica gorre

- htjeti, perz. hāstan – konjugacija:

- hoć(u)   perz. xāh(am)

- hoć(eš)  perz. xāh(i)

- hoć(e) perz. xāh(ad)

- hoć(emo) perz. xāh(im)

- hoć(ete) perz. xāh(id)

- hoć(e)   perz. xāh(and)

- kušati, pokušati, perz. kušidan, prezentska osnova: kuš

- lajati, staroperz. lāidan, prezentska osnova: lāj

- lizati, perz. lisidan, prezentska osnova: lis

- napisati, pisati, perz. neveštan ili nebeštan, prezentska osnova: nevis < pehlevijski perz. ni-pis < staroperz. ni-piš prefiks: ni + korijen: pais

- njušiti, novoperz. njušidan, prezentska osnova: njuš < perz. prezentska osnova: niyōš- < pehlevijski staroperz. prezentska osnova: niγōš < staroperz. prezentska osnova: nigauš

- peći, staroperz. pazidan, prezentska osnova: paz, < pehlevijski perz. glagolski korijen pačati-

- pohati, perz. pohtan (pazidan), prezentska osnova: paz, < pehlevijski perz. glagolski korijen pačati-

- živjeti, perz. zistan, prezentska osnova: zi < srednjoperz. Ziwistan prezentska osnova: ziw < staroperz. Žiwistan, prezentska osnova: živ

Brojevi :

hrvatski I perzijski  I sanskrit  I Avesta

jedan I jek I eka I aeva

dva I do I dva I dva

tri I se I tri I thri

četiri I čahar I čatvar I čathwar

pet I panđ I panča I panča

šest I šeš I šaš I xšvaš

sedam I haft I sapta I hapta

osam I hašt I ašta I ašta

devet I noh I nava I nava

deset I dah I dasa I dasa

dvjesto  dvist/devist  dvisata

- jedan, perz. (jek)dā?ne (književni), jedā?ne ili jedune (govorni): jedan, komad nečega

Upitne zamjenice :

- ča (što), perz. če ili či npr. ča je perz. (govorni) či-je

- ki (tko), perz. ki npr. ki (tko) je perz. (govorni) ki-je

Pridjevi :

- tanak, perz. tang

- više, perz. biš

- znan, perz. šenās < avestijski žnatar

- baština, perz. bāstān

Prijedlozi :

- iz (od), perz. az

- do, perz. tā

Sufiksi :

- ar, perz. kar ili gar: sufiks za zanimanje, kao u imenicama govedar, limar, itd. ili u perzijskom gāvdār lahimkār ili lahimgar itd.

Upitni prilog :

- kuda, perz. kođā (kodja)

Mjesni prilozi :

- ondje, perz. ānđā (onđā) ili āndjā (ondjā)

- ovdje, staroperz. avadā: ovdje

Literatura :

- A.K.S. Lambton : Persian vocabulary. Cambridge Univ. Press, 394 p. London-NewYork-Melbourne.

- Natel Khanlari, P., «Povijest perzijskog jezika I, II i III», Nashr-e Nou, Tehran, Iran, 1986.

- Dustkhah, J. «Avesta», Entesharat-e Morvarid, Tehran, Iran, 1995.

- Iranski Kulturni centar : Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb 1999.

- M. Vidović : Hrvatski iranski korijeni. Grgur Ninski, Zagreb 1991.

- M.N. Ćurić : Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zagreb 1991.

- M. Marčinko : Indoiransko podrijetlo Hrvata. Jurčić d.o.o., Zagreb 2000.

- A.Ž. Lovrić & M. Rac : Indoiranski arhaizmi starog istoka u kajkavskom leksiku. Zbornik simpozija KAJ, knj. III: str. 201-210, Muži zagorskog srca, Zabok 2010.

- Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata : Tko su i odakle Hrvati - revizija etnogeneze, Zagreb 1994.

- S.K. Sakač : Hrvati do stoljeća VII (zbornik radova). Darko Sagrak, Zagreb 2000.

INDOHRVATI I PRASLAVENI :

Na ukrajinskom prostoru Velike Hrvatske i zatim manje Bijele Hrvatske su duž Karpata od Brna pa do Černovica, sve do danas su unutar slavenskog mjestopisa još očuvani brojni indoiranski arhaizmi srednjovjeke toponimije orientalnoga neslavenskog podrijetla i uz njih niz toponima na osnovici etnonima Hrvat. Sav taj stari mjestopis upućuje na obseg karpatske Bijele Hrvatske prije 10. st. i ranije najgušće naseljavanje Iranohrvata osobito u Slovačkoj i Galiciji (BAUER et al. 1993, KROCH 1994, GRALJUK 1997, MAYOROV 2006). Pri ranoj doselidbi Iranohrvata u Ukrajinu i duž Karpata, počelo je uzajamno jezično prožimanje: nisu se samo Hrvati jezično slavizirali, nego su i rani Slaveni preko Hrvata bar dijelom jezično iranizirani preslojavanjem wendskih, antskih i inih domaćih govora u različitim regionalnim omjerima. Krajem antike i u ranomu srednjem vijeku od 4.- 7. st. je ranohrvatski jezik Iranohrvata medju mnogim Slavenima, paralelno s pučkim praslavenskim, još postojao kao elitni govor društvene nadgradnje tj. lingua franca istočne Europe, poput starogrčkoga u antičkom Sredozemlju, ili engleskoga u suvremenom svijetu. Pritom su tijekom toga ranog hrvatsko-slavenskog suživota jamačno postojale dvije uzastopne faze njihova medjudjelovanja. U prvoj najranijoj fazi negdje od 4.- 6. st. dok su još Iranohrvati bili vodeći medju Praslavenima, najjači je bio početni utjecaj elitnoga ranohrvatskog na ine Praslavene u smjeru njihova kulturno-jezičnog zajedništva. Kada su potom zbog geopolitičkih, društvenih i vjerskih promjena od 7.- 9. st. Iranohrvati već izgubili izrazitu dominantnu ulogu, tada je tek s pokrštavanjem prevladala slavizacija samih Hrvata u većinskomu staroslavenskom okružju.

Pitanje podrijetla, pradomovine i starosti Praslavena je jedan od dosad najtežih, uglavnom neriješenih europskih problema poredbene slavistike i ranoslavenske povijesti. Nakon pojave slavistike kao struke od sredine 19. st., unatoč niza novijih pokušaja pa i višedisciplinarnih skupnih proučavanja, u ovom pitanju kroz 20. stoljeće još nema bitnijih pomaka, izim što razni auktori imaju o tomu često protivna mišljenja bez egzaktne dokumentacije. Dosad su već stotinjak slavista i povjestnika intenzivno proučavali razvitak Praslavena, pa je održan i niz slavističkih skupova. Najveći je napredak pritom postignut u rekonstrukciji i poredbenom poznavanju hipotetičnoga praslavenskog jezika, dok je za povijestno podrijetlo populacije samih Praslavena, unatoč svim naporima napredak ostao razmjerno skroman pa još nema značajnih poboljšanja glede sigurnijeg odredjivanja stvarne slavenske pradomovine niti jasnog omedjivanja njihove početne starosti. Zbog posvemašnjeg izostanka antičkih pisanih dokumenata niti sigurnih arheonalaza o Praslavenima, dosad ponudjena rješenja su uglavnom dvojbeno izvedena poredbenim domišljanjem i posrednim ekstrapolacijama, pa su bez obzira na razlike, uglavnom sva podjednako nesigurna. Zamalo jedina suvisla podloga za izvodjenje Praslavena dosad je uglavnom bila poredbena lingvistika, dok su nejezični pokazatelji za Praslavene iz inih struka ostali još uvijek dosta oskudni i nejasni.

Zato su starost i pradomovina ranih Slavena zasad daleko nesigurniji i puno lošije dokumentirani, nego li npr. podrijetlo i starost ranih Hrvata, koja je dosad bila najviše zakomplicirana baš zbog toga neriješenog pitanja Praslavena. Osobito su spram podrijetla Slavena kritički mladji američki istraživači, dapače dio njih sada već drže da je to pitanje dosad još nerješivo baš zato, što posebni zajednički Praslaveni u antici i ranije možda nisu niti postojali, nego su kasniji Slaveni tek naknadno slavizirani konglomerat raznorodnih antičkih plemena : U tom slučaju su pokušaji suvislog odredjenja izvornih Praslavena uglavnom uzaludni, više kao tradicijsko uvjerenje slavista, negoli stvarno dokazivi. Zato se odnedavna već predlažu radikalno novi pristupi podrijetlu i starosti Slavena, koji u europskoj slavistici većinom još nisu usvojeni. Ipak i u Europi već ima kritičkih prosudba, npr. HENSEL (1988) koji jasno kritizira dosad krajnje nesigurne i nejedinstvene zaključke o Praslavenima, dok KROCH (1994) smatra da raniji antički Praslaveni kao cjelina vjerojatno nisu postojali. Slična kritička stanovišta o antičkim Praslavenima i osobitoj ulozi ranohrvatskog jezika zastupa još pokojni prof. M. Yoshamya (u neobjavljenoj monografiji o Prahrvatima 1976).

Ranije kulture predslavenskog ozemlja :

Postoje doduše dvojbene poredbe rječnika, koje nastoje očekivane i poželjne ranoantičke Praslavene povezati čak s Etruščanima (BELOT i REBEC 1984, PAVLOVIĆ 1994, STOJKO 1998) ili s ranoitalskim Venetima (Matej BOR, LENČEK 1990, GRAFENAUER 1990), ali zbog izostanka ikakvih pismenih dokumenata o tomu i udaljenosti ranih Slavena, ovo zasad više spada u znanstvenu fantastiku nezadovoljnih slavista bez ranije antičke predpovijesti. Naprotiv je na ranomu predslavenskom ozemlju puno vjerojatniji i realniji bar neki posredan kulturno-gospodarski utjecaj susjedne visoke civilizacije ranoantičkih Urarta, kao izdvojene najsjevernije države iz prapovijesti Starog istoka i time najbliže kasnijim Slavenima u istočnoj Europi. Ta planinska civilizacija Urartu ili Vansko Carstvo je proučena kasnije od drugih na Starom istoku i još početkom našeg stoljeća je bila skoro nepoznata, pa su i njezini mogući utjecaji na rane pretke Praslavena donedavna uglavnom zanemareni.

Država Urartu (biblijski Ararat, asirski Nairi) je postojala pod domaćom Kaldejskom dinastijom od god. 843.- 585. p.n.e. uzduž Kavkaza i južnog Zakavkazja (vidi pobliže ZIMANSKY 1985). U najvećem prostranstvu za cara Argišti Khaldi (781-753) to je onodobna velesila prednje Azije s najvećom vojskom prije perzijskih Ahemenida : tada se pruža od Abhazije i Dagestana pa do Sirije i Kurdistana, a poraženi vazali su onda još Asirija i rana Medija. Tada se kulturno-gospodarski utjecaj kavkaskih Urarta širi kroz Malu Aziju, istočnu Europu i raniji Iran, pa je vjerojatno morao doseći i do ranih Praslavena. Najuže je povezan s asirsko-babilonskom civilizacijom u Mezopotamiji, a zbog snažne metalurgije, drvne industrije i uporabe hidroenergije, to je u ranoj antiki bila najrazvijenija praktična tehnokultura prije Rimljana. Brojni urartski klinopisi (MELKIŠVILI 1960-1971) u njima dosežnom sjevernom Predkavkazju (do Azova i ušća Volge) još izravno ne spominju nijedan etnonim sličan samom imenu Slavena, ali se ipak unutar tog carstva već navode imena vjerojatno povezana s etnonimima Hrvata (Huratina) i možda još Rusa.

Sam urartski jezik je iz posebne alarodske skupine blizak današnjem lezginskom i sličnim kavkaskim govorima u Dagestanu, ali je gramatički bitno različit od slavenskih i inih indoeuropskih jezika. Ipak neki rani urartski gradovi imaju zamalo slavenska imena, npr. Kowinar, Rissani, Pasin, Welikuni, Wišewasi, Hurwasi, Jana, Siplja, Šipkur, Čanjun itd. Nadalje tri urartska cara nose imena Russa Khaldi : najpoznatiji Russa I. (735-714), pa Russa II. (685-670) i predzadnji car Russa III. (610-597). Takodjer je znakovito da vrlo slične prastare legende bar srednjovjekog podrijetla, o tri brata i sestri - osnivačima države postoje kako u Armenaca kao potomaka Urarta (MARR 1933-1935, SAKAČ 1940), tako i kod slavenskih Ukrajinaca (TRUNTE 1988, PAŠČENKO 1999) kao i kod naših kajkavaca. Zato ta carska imena, pa slični toponimi i ova legenda zajedno upućuju bar na prastare kulturne utjecaje Urarta spram kasnijega slavenskog područja kijevske Rus'i u Ukrajini. Još su brojniji mogući pokazatelji urartskih veza spram ranih Hrvata (MELKIŠVILI 1960-1971) : klinopisni Anali cara Sardura II. (753-735) iz mauzoleja Meher-Dur, opisuju silnu urartsku vojsku (čak 352.000 pješaka, 3.600 konjanika i 92 bojnih kola) pod znakovitim imenom Huratina i njihove bojovnike Huratele (= asirski Huradi). Neka urartska plemena (ZIMANSKY 1985) zovu se vrlo slično kao i kasnija starohrvatska: npr. Buliani (Buljani), Barzani (Borzan), Duklani (Dukljan), Gašani (Gašanić), Ibrisini (Ibrišimović), Khurele (Kurelec), Perwani (Pervan), Setini (Cetinić), Šupani (Županić), Wesani (Vesanić), itd. Zato je moguće da je još prije Ahemenida, dio ranih Prahrvata živio u Urartskom Carstvu, koje je nakon propasti god. 585. uključeno u Perzijsko Carstvo, odkad je većina ranijega urartskog pučanstva iranizirana.

Prvi poimence zapisani narod iz prapovijesti, izravno nastanjen na budućemu slavenskom ozemlju, bili su indoeuropski nomadski konjanici Kimerci (u Herodotu Kimmérioi, u asirskom klinopisu Gimirai), koji su približno od 12.- 8.st. živjeli u sjevernom Predkavkazju i istočnoj Europi. Od 8.st. p.n.e. na njih napadaju iz Turkestana slični indoeuropski nomadi Skiti, pa zato Kimerci u povlačenju provaljuju preko Kavkaza u Urartsko carstvo i onda sele kroz Europu na zapad. Potom u antici na istomu osvojenom prostoru sjevernog Predkavkazja i istočne Europe žive nomadski Skiti (perzijski Saka, grčki Skythoi, lat. Scithae), koji na Kavkazu uništavaju posljednjeg urartskog cara Sardura IV. (597-585) i razaraju Vansko carstvo. Skite na istom prostoru u kasnoj antici od 3. st. p.n.e. opet protjeruju s istoka indoiranski nomadi Sarmati (grčki Sauromátai, lat. Sarmatae), koji napokon sjeverno od Kavkaza pa oko Azova i Krima stvaraju prvu organiziranu istočnoeuropsku državu - Bosporsko kraljevstvo, čime napokon iz nomadske predpovijesti sjeverno sarmatsko primorje Crnog mora (Ukrajina) pismeno ulazi u antičko povijestno doba. Kulturno-gospodarski su rani Kimerci bili pod najjačim utjecajem Urarta i Asirije, a antički Skiti i Sarmati više pod utjecajem stare Perzije, Grčke i kasnije Rimskoga Carstva, kojem su bili vazali i napokon sudjeluju u njegovom rušenju.

Izravna dokumentacija za rane Slavene :

Stvarna je činjenica, da sve do 3. st. n.e. dosad još nije nadjen nijedan pravi raniji zapis koji bi posebno spominjao neke ranije antičke Slavene niti ikakav njima blizak etnonim, premda su karpatski krajevi potom obilno naseljeni srednjovjekim Slavenima, u kasnoj antici bar nakon Kristova doba bili već na graničnom rubu Rimskog Carstva i bolje poznati antičkim piscima. Na temelju brojnih zapisanih plemena i rijeka u rimsko doba od 1.- 3. st. (HERMANN 1988-1992), slijedi da je tada za Rimljane razmjerno poznato ozemlje dosezalo na sjeveroistoku do Baltika, južnog Urala i Aralskog jezera, a okolica Dunava, Crnog mora i Kavkaza bila je onda već dosta dobro opisana na latinskom ili grčkom, ne samo pojedini narodi i plemena nego i mnoga baselja. Zato se nameće ključno pitanje : zašto na tom već dosežnom području, ni klasični Grci niti Rimljani, pa ni sasanidski Perzijanci još uopće ne spominju nikakve slične Slavene? Iz svega toga logično slijede dvije moguće objasnidbe ranijeg izostanka Slavena iz svih poznatih antičkih dokumenata :

   a) - Ili rani zajednički Slaveni dotada još nisu ni postojali kao cjelovita imensko-jezična skupina tj. naknadno su slavizirani, odnosno:

   b) - Možda su ranije skupni Praslaveni većinom živjeli izvan poznatoga antičkog ozemlja, tj. negdje dalje na sjeveru Europe ili istočnije u Aziji, pa su se tek potom doselili do Karpata negdje u 3./4. stoljeću n.e. Niti za ovu drugu mogućnost dosad još nisu poznati neki sigurni pokazatelji.

Na sjevernom pontskom okružju, od ušća Dunava uzduž primorja Crnog mora i oko Azovskog mora do zapadnog Kavkaza, nadjeno je blizu 500 grčkih i latinskih nadpisa s antičkim navodima preko tisuću osobnih i plemenskih imena (LATYŠEV 1890). To je područje današnje Ukrajine i ruskoga sjevernog Predkavkazja, gdje bi se na tad poznatom ozemlju najviše mogli očekivali bar neki Praslaveni,- ali nijedno zapisano antičko ime onda još ne upućuje na nikakve slične Slavene. Čak i na 2 grčke ploče iz antičke luke Tanais na Azovskom moru, gdje se triput nedvojbeno spominje ranohrvatski etnonim Horoathos ili Horouathos, medju zapisanih tridesetak osoba nema niti jedne s nekim približno slavenskim imenom, nego su sva redom neslavenska tj. najviše indoiranska i dijelom grčka imena. Dapače, izričito imenovani gradonačelnik Hrvat očito još nije Slaven, nego ima tipično perzijsko ime : "Horoathos Sandarsios archon Tanaiton" = Hrvat Sandarzio gradonačelnik Tanaisa.

Nadalje i znakovite jezične poredbe zajedničkoga prirodnog nazivlja iz slavenskih jezika koje nas upućuju na rani praslavenski, daleko su bogatije za pojmove iz hladnije klime s pripadnom sjevernom florom i faunom iz vlažnijega šumskog pojasa, dok je skupno nazivlje iz toplijega sušnog podneblja uključivo južnu floru i faunu na sveslavenskoj razini vrlo oskudno i gdje postoji, tu je nejednako tj. često preuzeto iz južnijih neslavenskih jezika (BERNSTEIN et al. 1998). Ovo starije "zimoljubno" nazivlje još dodatno pojačava negativne naznake iz antičkih zapisa, jer isto znači da su rani Praslaveni i po jeziku prije živjeli negdje sjevernije izvan Kavkaza, Ukrajine ili Panonije, tj. podalje od poznatoga antičkog ozemlja - možda u šumskom području sjeverne Rusije ili zapadnog Sibira, sjeverno od nomadskih Kimera, Skita i Sarmata iz južno-stepskog pojasa.

Dok za ranije antičke Hrvate postoji bar dvadesetak dokumentiranih vladarskih zapisa od Perzijskog carstva do azovskog Tanaisa, o zajedničkom imenu Slavena u antici sve do 3. stoljeća n.e. dosad još nema nikakvih sigurno potvrdjenih zapisa. Doduše, poneki nestrpljivi slavisti koji su vrlo nezadovoljni izostankom traga očekivanih antičkih Slavena, etimološki navlače imena već poznatih antičkih plemena, da ih proglase navodnim "Praslavenima" protiv svih povjestnih dokumenata. Tako se npr. silom izvlači iz PTOLEMEJa u 2. st. kao da su navodno rani Slaveni bili antičko plemensko ime Suobénoi: Ovo je zapravo grčki sinonim za već poznato starogermansko pleme Suebi, što su ustvari kasniji srednjovjeki Schwaben u Njemačkoj,- a ne Slaveni. Zato od takvoga i sličnog nategnutog domišljanja etimologije ranijih antičkih Praslavena dosad još nema nikakvih ozbiljnih ni vjerodostojnih rezultata.

Najraniji već sigurno potvrdjeni etnonim Slavena (Sklauénoi - Sclaveni) koji se ne može zamijeniti s drugim etnogrupama, zapisao je po prvi puta tek u 4. st. Caesarius Nasiansis. Slijedeći u 6. st. Procopius i Jordanes navode Slavene uz Ante i Venete, s kojima ih izjednačuje dio današnjih slavista. Tada već počinju uzastopne provale Slavena poznatih kao Sklabanoi, Sklaboi, Sclavi preko Dunava na Balkan u 6.i 7. st., koje spominje niz bizantskih pisaca (WEISS 1988, GINDLIN et al. 1991), a takodjer rani arapski i perzijski pisci kao Saqlâb i Sakâlib, pa još u avarskoj inačici kao Saklaw. Zato tek razmjerno kasno, od 6. st. n.e. ulaze nesporni Slaveni kao novija etnogrupa od srednjeg vijeka u zbivanja europske i svjetske povijesti. Naprotiv se već medjunarodno priznati etnički rani Hrvati (Haraxvati-Haraquati) pojavljuju po imenu u povijesti daleko ranije tj. već od 33. - 31. st., a kao samosvojan narod s vlastitim ozemljem, vojskom i gospodarstvom barem od 6.st. p.n.e. Dakle sve slavenske države kasne za antičkom Hrvatskom (Harauvatya) puna dva tisućljeća, a za prvim zapisima prahrvatskog imena je prvi zajednički zapis Slavena kasniji čak za 4 tisućljeća. Zato je ovaj vremenski redoslijed odnedavna nemoguće izvrnuti, pa je izvodjenje Hrvata iz Slavena vremenski posve besmisleno. Nažalost to nije jedini slučaj vremenske megalomanije panslavista, koji slično tomu izvode iz nepostojećih kasnijih Slavena takodjer još prapovijestne Etruščane i ine starije narode, što već postavlja ozbiljne upite na znanstvenu vjerodostojnost takve 'akrobatske' slavistike.

Rani arheonalazi materialne kulture :

Suvisli arheonalazi materialne kulture, koji se razložno već mogu pripisati ranim Slavenima, dosad su poznati na budućem slavenskom ozemlju tek kasnije nakon Kristova doba, uglavnom od 3. st. n.e. Izuzev Hrvate i donekle Čehe, rani su Slaveni početkom srednjega vijeka po arheonalazima zajedničke etnokulture u doba propasti Rimskoga carstva razmjerno najarhaičnija etnoskupina u tadanjoj Europi, kulturno još dosta bliska hipotetskim Praindoeuropljanima. Sigurno još u Kristovo doba i jamačno par stoljeća kasnije sve do prve selidbe u 4./5. st., ranoslavenski pretci još uvijek žive uglavnom na predpovjestnoj razini željeznog doba (CHOPROVSKY 1979, ŠČUKIN 1990).

Takodjer i jezično su Slaveni razmjerno najmladja razvojna skupina medju Indoeuropljanima, pa tek u antičko doba njihovi pretci od susjednih Germana posudjuju obične životne pojmove kao npr. "plug", "kriška kruha" i slične (SIMEON et al. 1998, ZAGARINS et al. 1997-1998). Zato su krajem antike rani Slaveni izravno iz predpovijestnog željeznog doba prešli u srednji vijek, bez antičke razvojne faze koja je zasad medju Slavenima sigurno potvrdjena samo kod antičkih Iranohrvata, ali uglavnom izostaje kod inih Slavena. Vidljivo siromašni arheonalazi na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata, iz kasne antike i početka srednjeg vijeka uglavnom sadrže jednoliku nespecifičnu keramiku i razne metalne kopče, koje većinom odgovaraju ranoantičkoj razini jadranskih Ilira za cijelo tisućljeće ranije, ili prapovijestnih Iranohrvata čak za 2 - 3 tisućljeća prije srednjega vijeka.

Po manjim razlikama u inačicama nadjene keramike je moguće kod ranih Slavena prostorno razlučiti bar dvije etnokulturne podgrupe (SEDOV 1979), koje bi vjerojatno odgovarale zapadnoslavenskim Wendima i istočnijim Antima - odnosno politički prostori zapadne Bijele Hrvatske i istočne Crvene Hrvatske ili Antsko carstvo. Po ranoslavenskim arheonalazima zidanih temelja uglavnom iz poljodjelskih seljačkih naselja, vidljive su primitivne zemunice i skromne jednodjelne kućice bez pregrada s prastarim ognjištem, ogradjenim suhozidom u jednom kutu zajedničke kuće. Veće i složenije zidane zgrade tada su tek iznimno nadjene, samo u karpatskim gradinama ('gorodišća') koje se pripisuju doseljenim Iranohrvatima (GRALJUK 1997), a prate ih većinom orientalni arheonalazi Penkovske kulture s iranoidnim priborom, konjaničkim ostrugama, metalnim ukrasima itd.

Hipoteze i domišljanja o Praslavenima :

Dok su podrijetlo većine inih etnoskupina u Europi uglavnom odredjivali historiografi, pa arheolozi, antropolozi i tek onda jezikoslovci, paradoksalno je da su o starosti i smještaju Praslavena uglavnom odlučivali samo jezikoslovci, dok su ini nejezični pokazatelji koji s tim nisu u skladu, većinom zanemareni ili odbačeni. Zbog takva neubičajenog i jednostranog pristupa o podrijetlu, starosti i ranom razvitku Slavena su nastale bar dijelom dvojbene i manjeviše nestvarne predočbe, koje su nerijetko tek zanimljivi pokusi intelektualnih domišljanja bez historiografske, arheološke ni antropološke podloge. Osobito u novije doba su već niz slavista (manjeviše bezuspješno) nastojali zbog izostanka izravne dokumentacije, uglavnom jezičnim domišljanjem i poredbenim ekstrapolacijama izvesti bar neko moguće podijetlo Praslavena: npr. ABAJTY 1965, LEHR-SPRAVINSKY 1965, VANA 1970, GIMBUTAS 1971, WERNER 1971, BIRNBAUM 1971, 1987, 1988, TRUBAČEV 1974, 1980, 1982, 1985, 1991, BARAN 1978, SEDOV 1979, PENJAK 1980, IVANOV i TOPOROV 1980, FELAWKA 1997, BERNSTEIN i sur. 1998, ...itd. Njihove su prosudbe o mogućim Praslavenima vrlo raznolike i kontroverzne, pa većinom još nema ni približnog ukupnog slaganja glede starosti i pradomovine izvornih ranih Slavena.

Sve dosad je čak i samo ime Slavena ostalo prilično nejasnog postanka i unatoč raznolikim etimologijskim domišljanjima, još uvijek nema većinski priznate ni razložne objasnidbe slavenskog etnonima. Neki od predlaganih i dijelom neprihvaćenih izvoda su npr. slavenski "slava", pa "slovo" (riječ) ili antičko-romanski sclavus (sluga-rob) itd. (GIMBUTAS 1971). Starost postanka Praslavena se kod raznih auktora pomiče u najširem rasponu, od kasnoga 3. st. n.e., pa dvostruko ranije sve do II. tisućljeća p.n.e. Takodjer i glede iskonske pradomovine ranih Slavena dosad još nema ni približnog slaganja, pa početno ishodište prvih Slavena razni auktori uzastopce premještaju na širokim europskim prostorima, od Panonije do Baltika i istočnije do Urala ili Kaspijskog mora, a zamalo svaki predlagač samouvjereno nas uvjerava da je baš on u pravu, dok su ini pogrješni i neprihvatljivi. Zbog izostanka suvislih ranijih podataka, tu preostaje široko polje poluznanstvenoj mašti i većinom sve zaršava u ideološkom nadmudrivanju i verbalnim akrobacijama bez sigurnih rezultata.

Za razliku od spomenutih slavista, koji barem daju manjeviše vjerojatne ili barem moguće prijedloge, dio "hrabrijih" istraživača (i nestrpljivih amatera) u nedostatku suvislih podataka prije srednjega vijeka, iznose razne bizarne prijedloge kojima uljepšavaju navodno "slavnu" prapovijest najranijih Slavena, pa u hipotetske Praslavene pribrajaju čak i poznate antičke civilizacije. Tako bi po nekim auktorima Praslaveni trebali biti npr. rani talianski Veneti (Matej BOR, LENČEK 1990, GRAFENAUER 1990), pa Etruščani (BELOT i REBEC 1984, PAVLOVIĆ 1994, STOJKO 1998), Retoromani (PAVLOVIĆ 1994), itd. Za navodne pokazatelje se uglavnom zlorabe malobrojne slične riječi izmedju ovih poželjnih jezika i puno kasnijih Slavena, iako je takva etimologija poprilično rastezljiva i maglovita podloga za izvodjenje etnogeneze. Premda su neke posredne srodnosti moguće (osobito glede Retoromana što dijelom potvrdjuje i antropologija), danas je uglavnom sigurno da spomenuti stari narodi nisu bili izvorni Praslaveni. Zasad ipak ostaje jasna činjenica, da prije 4.st. n.e. još uvijek nema poznatog antičkog plemena niti ranijeg etnonima, koji bi se mogao sigurno i višedisciplinarno dokazati kao neki stariji predak ili barem bliži raniji srodnik kasnijih srednjovjekih Slavena.

Konglomerat Skita, Kelta, Balta, Ugrofina :

Da dosad nema tog novijeg i srednjovjekog zajedništva po bliskim slavenskim jezicima, ine maglovite sličnosti u predkršćanskoj pravjeri i dijelu zajedničkog folklora bile bi još posve nedovoljne za suvislo povezivanje Slavena i zasad još uvijek hipotetsko izvodjenje njihova zajedničkog podrijetla. Izuzev sličnosti jezika, ini nejezični pokazatelji starih slavenskih etnokultura više nas upućuju na postanak srednjovjekih Slavena iz heterogenog antropokulturnog konglomerata raznolikih antičkih plemena, koja su govorno povezana i slavizirana možda tek krajem antike ili početkom srednjeg vijeka. Danas je osobito izrazita antropo-demografska heterogenost Slavena u više biofizičkih tipova (GOEHRKE & KÄLIN 1992) i raznih biogenetskih grupa. Ove razlike ideologizirani panslavisti zanemaruju ili svjesno odbacuju, ali nam antropologija ipak objektivno i neizbježno potvrdjuje da su ti rani Praslaveni već morali biti prostorno razdvojeni na više posebnih antičkih populacija bez medjusobnih spolnih i inih kontakata.

Više starih grčkih i rimskih pisaca (HERMANN 1988-1992, GINDLIN et al. 1991) na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata ili šire u iztočnoj Europi, spominju niz antičkih plemena ili etnoskupina koje tu prostorno predhode srednjovjekim Slavenima. To su osobito istočnoeuropski Skiti (grč. Skythoi - lat. Scythae), Sarmati (Sauromátai - Sarmatae), Veneti (Ouenédai - Venethae), Panonci (Pannones), Skoloti (Scolotae), pa još Budini, Neuri i slični, koje najviše spominju npr. HERODOT (Historiai I - VI), PTOLEMEJ (Geographiké Hyphégesis), TACITUS (Germania), STRABON (Geographiké), itd. Zasad je gotovo jedina moguća njihova veza sa Slavenima što su ovi ranije živjeli na budućem slavenskom prostoru, a to je još nedovoljan i vrlo nesiguran pokazatelj. Uz izostanak inih suvislih dokaza, noviji panslavisti pokušavaju nas uvjeriti uglavnom verbalnim domišljanjima, kako bi ta antička plemena trebala biti slavenski pretci tj. ustvari antički Praslaveni. Iz njihovih izvornih opisa antičkih auktora ipak slijedi da su to bila još vrlo raznolika antička plemena, većinom s posebnim etnokulturama (i vjerojatno različnim govorima), pa ih je tada još teško i dvojbeno povezivati skupa kao Praslavene. Ipak je vjerojatno da su ta antička plemena bar dijelom antropo-demografski pretci budućih Slavena, koja tada još jezično ne pripadaju slavenskoj etnogrupi, pa ih je bar zasad ispravnije nazvati "Predslavenima".

Dakle iz svih dostupnih pokazatelja, povijestnih, jezičnih i inih, može se zaključiti kako su rani srednjovjeki Slaveni podrijetlom najvjerojatnije još bili heterogeni antropokulturni konglomerat pretežno od antičkih Skita, Kelta, Balta i Ugrofina, koji su naknadno zbliženi i slavizirani do kraja antike, a tek početkom srednjeg vijeka pojavljuju se povezani u zajedničke Slavene. Predloženi antički Praslaveni su vjerojatno tek privlačan lingvistički eksperiment, koji zasad većinom nema ine materialne, historiografske, arheološke, ni antropološke podloge izvan jezikoslovlja. Druga je mogućnost da su neki raniji jezični Praslaveni ipak postojali, ali tada oni u antici jamačno još nisu bili u srednjoj ni iztočnoj Europi, nego drugdje u sjevernoj Europi ili istočnije u Sibiru, pa su se tek naknadno od kraja antike doselili na kasnije slavensko ozemlje i tu asimilacijom slavizirali ranije antičke starosjeditelje - za što zasad još nema suvislih pokazatelja. Po mogućem antičkom etnoplemenskom naslijedju prije slaviziranja, većina je kasnijih slavenskih naroda vjerojatno starija od zajedničke slavenske skupine i njihove bi posebne etnokulture bile bar dijelom ranijega antičkog podrijetla.

Uloga Hrvata medju Praslavenima :

Za vodeću političku ulogu Hrvata medju ranim Slavenima su znakoviti tekstovi starih kronika i novijih slavenskih povijestnika o početnoj važnosti Bijelih Hrvata. Tako poljski kardinal HOSIUS (1558) naglašava da je hrvatski "lingua madre" (jezik majka) mnogih slavenskih jezika (GRACIOTTI 1979). Važnost Bijele Hrvatske za rano oblikovanje Češke i Poljske po zajedničkim pučkim "legedama o Čehu, Lehu i Rusu", ističu stari češki ljetopisci Dalimil i Kozmas, pa noviji češki historičar F. Palacky i poljski E. Zernicky-Szeliga, a potom takodjer ruski povjestnik G. Vernadsky i ukrajinski E. Paščenko, itd. Na drugoj strani, takodjer i rani arapski putopisci po Europi ističu presudnu i vodeću ulogu starih Hrvata u ranim slavenskim državama od Karpata do Ukrajine i Jadrana, npr. Al-Bekri, Al-Gjarmi, Ibn-Dasta, Ibn-Jaqub, Khudad Al-Alam, itd. Svi dostupni historiografski, arheološki i etnokulturni pokazatelji upućuju nas da su rani Iranohrvati još početkom srednjega vijeka imali vrlo presudnu ulogu ne samo u društvenoj i političkoj ustrojbi ranih Slavena, nego i kao kulturnopolitički "piemont", oko kojega su se tek okupili ti prvi Slaveni. Ranije još etnički nedefinirana istočnoeuropska plemena antičkih Indoeuropljana, pa Balta, Kelta, Skita i Panonaca su po prvi puta uspostavila kulturno-političko i možda jezično zajedništvo u ranomu Antskom Carstvu oko Velike Hrvatske od 4.- 6. st. i potom zapadnije duž Karpata oko Bijele Hrvatske od 6.- 9. st.

To su bile prve poznate države sa značajnim slavenskim udjelom, koje su nastale i razvile se pod ranim pokroviteljstvom vladajućeg sloja naprednijih Iranohrvata. Ovi su ranim Slavenima iz željeznog doba bar dijelom prenesli elemente antičkih civilizacija iz Starog iztoka i time bitno utjecali na kasnije slavenske etnokulture i jezike. Da nisu antički Iranohrvati stigli u Ukrajinu i potom duž Karpata do Češke, niz slavenskih etnokultura bi danas sigurno drugačije izgledale i kasnije bi se razvile, a možda ne bi ni bilo ranoga kulturno-jezičnog zajedništva srednjovjekih Slavena. To potvrdjuje skoro polovica svih današnjih slavenskih država koje su pravno-politički nasljednici državnih tvorba što su ih u ranomu srednjem vijeku prvotno utemeljili antički Iranohrvati : Slovačka i Ukrajina (od Crvene Hrvatske-Antskog carstva), Poljska i Češka (od Bijele Hrvatske), Slovenija (od hrvatske Karantanije antičkog plemena Korušaki), današnja Hrvatska, pa Bosna i Hercegovina (od Kraljevstva Kotromanića) i Crna Gora (od Crvene Hrvatske ili Duklje pod katoličkim Petrislavićima i Balšićima). Premda većina ranih Slavena nakon željeznog doba nisu izravno prošli kroz antičku civilizaciju, ipak su baš posredstvom vodećih Iranohrvata postali bar dijelom baštinicima visokih klasičnih i prapovjestnih civilizacija iz Starog iztoka.

Iranohrvati - piemont slavenskog zajedništva :

Prije i u doba prvih spomena Slavena, rani Hrvati po dostupnim podatcima su doduše već bili bočni susjedi Slavenima, ali ih tadanji pisci u V. i VI. st. na sjeveru Crnoga mora uz Krim i Azov izrijekom još navode kao poseban neslavenski narod iranoarijskog tipa: tako npr. OROSIUS Presbyter (419. n.e.) spominje narod Horites, a ZACHARIAS Rhetor (god. 559) na semitskom narod Hrwts, itd. Zato su jamačno bar ovi južni primorski Iranohrvati u ranoj Crvenoj Hrvatskoj uz Crno more ostali neslavenski još u 5.i 6. st. (iako možda s nekim manjim primjesama slavenskih susjeda). Zato kod tih južnih Hrvata-praikavaca kasna slavizacija počinje tek pri selidbama, krajem 6. i u 7. st., a dovršava se kasno na Jadranu miješanjem sa Slavenima nakon doselidbe. Naprotiv kod sjevernijih kopnenih Hrvata-prakajkavaca, koji su već izprva u bližem dodiru sa Slavenima, slavizacija počinje ranije bar od 5. st. Takodjer i vikinški putnici OCHTERE, WULFSTAN i SIGURD, koji su od 8.st. plovili ruskim rijekama od Baltika do Crnog mora, navode zemlju Krowataland (Hrvatska) i uz nju ranohrvatska plemena Likkawiki, Kardariki, Radamiki, Drogowiki i ina, kojih prastari azijski patronimi očito ni tad još nisu bili posve slavizirani. U srednjovjekim slavenskim izvorima na ruskom i poljskom je ova ranija Crvena Hrvatska u Ukrajini ostavila tragove do 12. st. u etnonimima Horvaty, Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy i slično.

Velika ili Crvena Hrvatska u Ukrajini i Moldovi (KROCH 1994, MAYOROV 2006) postoji od god. 374.- 602. pod Antskom dinastijom, gdje su najmoćniji vladari u 6.st. bili antski carevi Piregast, Ardagast i Dauritije, koji još nose izrazito neslavenska tj. iranogermanska imena. Tek pod tim carevima počinje po bizantskim izvorima, koji ovo carstvo nazivaju "he Megale Skythia", oko južne Crvene Hrvatske sa sjevera naseljavanje Slavena, pa tako nastaje prostrano Antsko carstvo, koje je prva u povijesti poznata država sa značajnim udjelom Slavena. Ovaj Antski savez zajedno s vazalnim Slavenima za najjačeg cara Ardagasta pruža se od današnje Moskve sve do Silistre na Dunavu, pa je to onda bila najprostranija država u Europi. Tu su indoarijski Anti i južni Iranohrvati-praikavci bili vladajući sloj ratnika i stočara, dok su doseljeni Slaveni poljodjelci na selima. Ova država propada nakon napada nomadskih Avara, koji su u zasjedi god. 602. ubili posljednjega antskog kralja Mezamira.

Potom se južni primorski Hrvati-praikavci iz Crnoga mora većinom sele preko Balkana izravno na Jadran bar dijelom i morskim putom : Tada ranohrvatska flota pod vodstvom našeg admirala Mariana Khadzona (Marjan Kačić) plovi spram Sredozemlja i prvo u savezu s predzadnjim perzijskim carom Khosravom II. (591-628) neuspješno napada Carigrad, pa se dio pomorskih Hrvata naseljuje na Kreti i Peloponezu, potom napadaju južnu Italiju (Sipont). Napokon se u 7. st. većinom naseljuju na otocima i primorju iztočnog Jadrana, gdje od njih potječu kasniji ikavski i čakavski Hrvati u Istri, Kvarneru, Dalmaciji i Hercegovini. Najnoviji nalazi naše glagoljice u Americi od 7. - 14.st. (61 ploča u Paragvaju i 2 u Brazilu) i šahovnice na Andama upućuju, da je manji dio avanturističkih Hrvata-praikavaca možda odmah dalje produžio morem na zapad, preko Sredozemlja i Atlantika sve do Južne Amerike.

Zapadna Bijela Hrvatska oko Karpata se razvija i širi kasnije od ukrajinske Crvene Hrvatske, dijelom i zato što nakon odselidbe većine južnih Iranohrvata iz Crnog mora, u nju ulaze preostali Crveni Hrvati u Galiciji i Bukovini, od kojih možda potječu danas arhaični ikavski kajkavci. U karpatskoj Bijeloj Hrvatskoj vladajući sloj čine slavizirani Hrvati-prakajkavci, a seljačko radno pučanstvo su slavenski Wendi. Sjeverni prakajkavci od 4. - 6. st. iz antičke Ukrajine postupno sele uzduž Karpata i tu stvaraju srednjovjeku Bijelu Hrvatsku, gdje kroničar FLODOARD (894. - 966.) navodi da vladaju sarmatski kraljevi jakobitske vjere, koju za vladare Bijele Hrvatske još navodi IBN-JAKUB (Codex Landberg 33, 1937). U toj karpatskoj državi su prakajkavci već posve okruženi i izmiješani sa Slavenima tj. uglavnom slavizirani prije glavne selidbe na jug u Panoniju do 8. st. Karpatska Hrvatska dostiže najveći obseg pod carem Samom (623 - 658), kada obuhvaća veći dio Karpata i Panonije, od Sudeta i Galicije do istočnih Alpa i Save na jugu (KUNSTMANN 1984, BECHICKY 1986, BOBA 1987, GRALJUK 1997).

Nakon najveće Crvene Hrvatske (Antskog carstva) u 6. st. i Bijele Hrvatske u 7.st., karpatski Hrvati postupno gube dominantni utjecaj medju okolnim Slavenima, pa odonda već nastaju prvo vazalne i potom nezavisne države Čeha, Poljaka i Rusa s vlastitim narodnim dinastijama. Istodobno s propadanjem Bijele Hrvatske, znatan dio karpatskih Hrvata-prakajkavaca oko 8. st. odlazi kroz Panoniju na jug, gdje stvaraju Panonsku Hrvatsku ili Slovinje (srednjovjeki naziv). Potom zbog navale Avara Hrvati gube Panoniju, izdvajaju se kneževine Moravska i Karantanija, pa preostaje tek manja Bijela Hrvatska oko Karpata, gdje potom vlada zadnja sjevernohrvatska dinastija Slavnikovići. Oni propadaju u 10. st., kada 955. ostatak Crvene Hrvatske na istoku osvaja poljska dinastija Piastowiči, pa 987. poljski vladar Mieszko zauzima i zapadni Bijelu Hrvatsku, potom 992. ruski knez Vladimir preotima Crvenu Hrvatsku koja tada postaje "Crvena Rusija", a dne 28. 9. 995. češki kralj Boleslav I. osvaja i razara hrvatsku prijestolnicu Libice i sve završava masovnim slavenskim pokoljem Bijelih Hrvata 995. Nakon toga desetkovani Hrvati oko Karpata već gube značajniji utjecaj i kao naša politička tvorba u Europi preostaje još samo južna Hrvatska pod Trpimirovićima uz Jadran. Slični slavenski pokolji Hrvata nastavljaju se do danas i osobito u nedavnoj Jugoslaviji, pa su objektivno kroz dosadanje tisućljeće mnogostruko više Hrvata već uništila "slavenska braća", negoli tzv. germanski i talijanski neprijatelji.

Veze praslavenskog i ranohrvatskog jezika :

Ideološka dogma jugoslavenske lingvistike i dijelom cijele slavistike je kako se hrvatski kao neki noviji polujezik ili inačica razvio iz ranijega "hrvatskosrpskog", a ovaj iz starijeg južnoslavenskog, koji je nastao preko srednjovjekog staroslavenskog iz hipotetskog ranoga praslavenskog. U ideopolitičkoj vjeri jugoslavista, ova se idealizirana shema većinom oslanja na umjetni hibridni "vukopis" nametnut silom u bivšoj Jugoslaviji, ali ima slabu podlogu u prvotnim pučkim dialektima Hrvata i pogotovo ne u srednjovjekim tekstovima pisanim hrvatskom glagoljicom. Novije poredbe dosad zanemarenih reliktnih pradialekata (LOVRIĆ i MILEKOVIĆ 1999) u Hrvatskoj i Bosni jasno nam pokazuju, da se protivno očekivanju slavista o ranijoj srodnosti, ovi oštro razlikuju od iztočnih srpskih govora s kojima imaju tek po 4% - 11% zajedničkih sličnih riječi. Medju našim reliktnim govorima su za medjuodnose ranohrvatskog i praslavenskog jezika osobito znakovita iduća tri starohrvatska pradialekta :

   a) Baegnjunska prakajkavica u sjevernom Zagorju (oko gornje Bednje, Jesenja i Trakoščana) je najarhaičniji živi govor na hrvatskom kopnu (izvan primorja), kao izravni nasljednik karpatskih prakajkavaca iz srednjovjeke Bijele Hrvatske.

   b) Brajska besyda na zapadu gorja Ćićarija iznad Buzeta u Istri je kod nas medju živim pučkim govorima još razmjerno najbliža staroslavenskom jeziku kao i govoru današnjih Rusina na iztočnim Karpatima, pa ima očuvan niz praslavenskih arhaizama u glasovima i leksiku, rjedjih ili nepoznatih u većini južnoslavenskih govora.

   c) Gan-Veyan iz nutarnih sela na otoku Krku (Batomaal, Šuraye, itd.) je dosad izrazito najarhaičniji ranohrvatski pradialekt i vjerojatno je razmjerno najbliži kasnoantičkom javnom govoru ranohrvatske vladajuće elite iz Velike Hrvatske (Velikaya Horvatiya) od 4.- 6. stoljeća u Ukrajini. Zbog niza indoiranskih i akadosumerskih arhaizama u 19% svoga poluslavenskog rječnika, bar dijelom je još arhaičniji od praslavenskoga i očito povezuje mimo Slavena, starohrvatski izravno s ranoperzijskim i indovedskim samskritom. Zato naš prastari veyski govor sadrži još ranije indovedske glasove uglavnom nepoznate kod inih Slavena: bj (= vedsko bh), tj (vedsko th), sc (vedsko sk), kh (isto vedski) i slične, a očuvao je u glagolima stare orientalne oblike optativ i necesativ, kao i redovni imenski član sey (= the, der). Spomenute značajke su većinom nepoznate kod inih Slavena, pa je zato Gan-Veyan nemoguće izvesti iz praslavenskoga (ali je naprotiv moguć baš obratan izvod). Spram srbijanskog je ovaj ranohrvatski pradialekt drastično različit, pa u veyskom leksiku ima tek 4% zajedničkih sličnih riječi, kao očiti dokaz da razvitak starohrvatskog jezika nema bližih veza sa srbijanskim, niti s navodnim "srpskohrvatskim" ili hipotetskim 'južnoslavenskim'.

Osim toga, na srednjovjekom prostoru Bijele + Crvene Hrvatske su duž Karpata od Brna pa do Černovica, sve do danas unutar slavenskog mjestopisa još očuvani brojni indoiranski arhaizmi srednjovjeke toponimije orientalnoga neslavenskog podrijetla i uz njih niz toponima na osnovici etnonima Hrvat. Sav taj stari mjestopis upućuje na opseg karpatske Velike Hrvatske prije 10. st. i ranije najgušće naseljavanje Iranohrvata osobito u Slovačkoj i Galiciji (BAUER et al. 1993, KROCH 1994, GRALJUK 1997). Pri ranoj doselidbi Iranohrvata u Ukrajinu i duž Karpata, počelo je uzajamno jezično prožimanje : nisu se samo Hrvati jezično slavizirali, nego su i rani Slaveni preko Hrvata bar dijelom jezično iranizirani preslojavanjem wendskih, antskih i inih domaćih govora u različitim regionalnim omjerima. Krajem antike i u ranomu srednjem vijeku od 4.- 7. st. je ranohrvatski jezik Iranohrvata medju mnogim Slavenima, paralelno s pučkim praslavenskim, vjerojatno bio elitni govor društvene nadgradnje tj. lingua franca istočne Europe, poput starogrčkoga u antičkom Sredozemlju, ili engleskoga u suvremenom svijetu.

Pritom su tijekom toga ranog hrvatsko-slavenskog suživota jamačno postojale dvije uzastopne faze njihova medjudjelovanja. U prvoj najranijoj fazi negdje od 4.- 6. st. dok su još Iranohrvati bili vodeće plemstvo medju Praslavenima, najjači je bio početni utjecaj elitnoga ranohrvatskog na ine Praslavene u smjeru njihova kulturno-jezičnog zajedništva. Kada su potom zbog geopolitičkih, društvenih i vjerskih promjena od 7. - 9. st. Hrvati već izgubili tu dominantnu ulogu, tada je prevladala slavizacija samih Hrvata u većinskom slavenskom okružju. Dio kasnijega zajedničkog leksika sličnih slavensko-indoiranskih riječi možda je većinom stigao medju Slavene ranim posredstvom Iranohrvata. Izim toga, zbog dominantne uloge ranih Hrvata, podložni Praslaveni su od početka mogli preuzeti i niz prestižnih hrvatskih riječi (kroatizama), koji su potom postali dio zajedničkoga ranoslavenskog leksika, pa su danas proglašene praslavenskima: ustvari su to bar dijelom ranohrvatski relikti posudjeni kod inih Slavena.

Stoga je u prvotnoj fazi slavenskog razvitka prije srednjovjeke odselidbe, ranohrvatski jezik (harwatje) u Antskom carstvu i potom osobito u karpatskoj Bijeloj Hrvatskoj mogao izvršiti presudni utjecaj na razvojne smjerove i zajedništvo većine slavenskih jezika, jer je taj ranohrvatski bio paralelan i istodoban već s praslavenskim, a po indoiranskom podrijetlu možda i stariji od ovoga. Zato nije izključeno da je baš taj dominantni utjecaj prestižnoga ranohrvatskog imao bitnu ulogu u jezičnom povezivanju heterogenog plemenskog konglomerata ranih Slavena od 4. - 7. st. i u stvaranju njihova kulturno-jezičnog zajedništva u srednjem vijeku. Zato dosadanje razlike slavenskih jezika možda i nisu sve kasnije novotvorine slavenskog raslojavanja, nego mogu bar dijelom biti reliktni odrazi raznolikih govora predaka - antičkih predslavenskih plemena, potom preslojenih i povezanih upravnim ranohrvatskim jezikom vladajućih Iranohrvata. Sve to može postati novim zanimljivim pristupom za slavensku filologiju i etimologiju.

Hrvati i ćirilometodski utjecaj :

Znakovito je da važnost Iranohrvata kao društveno-gospodarske elite na ine Slavene opada osobito od 9. st., istodobno s kršćansko-prosvjetiteljskim misijama Sv. Ćirila i Metoda medju Slavenima. Iako je na smanjenu ulogu karpatskih Iranohrvata bitan kratkoročni utjecaj imala njihova djelomična odselidba na jugozapad spram Jadrana, važan uzrok promjena uloge uvjetovao je i rast okolnih čeških, poljskih i rusinskih država, prvo kao iranohrvatskih vazala negdje do 7/8. st. i potom kao posebnih konkurentnih država s vlastitim kršćansko-slavenskim dinastijama, koje su u 10. st. zajedno uništile i napokon medjusobno podijelile Bijelu Hrvatsku. Uz geostrateške i razvojno-političke razloge, u toj smjeni su važnu ulogu odigrale i društveno-kulturne reforme medju Slavenima, gdje su ključni poticaj bile vjersko-prosvjetne misije Ćirila i Metoda.

Prije su do 8. st. kulturno-politički predvodnici medju karpatskim Slavenima većinom bili mazdaistički ili arianski (jakobitski) Iranohrvati, kao plemićka elita medju pretežno poganskim Praslavenima. Njihova društvena i državotvorna uloga počinje opadati od ćirilometodskog pokrštenja slavenskog pučanstva, koje od 9. st. postupno dobiva nove idejno-društvene predvodnike u kršćanskom svećenstvu. Stoga Ćiril i Metod s učenicima nisu medju starim Slavenima odigrali samo vjersko-prosvjetnu ulogu, nego su posredno unesli i društveno-političke promjene. Iako o tomu dosad još nema podrobnih istraživanja, postoje pokazatelji kako je oko Karpata i Bijele Hrvatske, izmedju dotad vodećih predkršćanskih Iranohrvata i novopokrštenih Slavena pod vodstvom kršćanskog svećenstva jamačno došlo bar do djelomičnog antagonizma pri ovoj smjeni društveno-idejnih i potom političko-gospodarskih utjecaja.

Vjerojatno su kasniji odraz toga početnog društveno-idejnog antagonizma potom bili oštri vjerski sukobi u Češkoj, a slično i južnije u Kraljevini Hrvatskoj izmedu glagoljaša i latinaša, pa možda i u Bosni oko bogumila. Povrh toga su ove ćirilometodske misije medju Slavene unesle i bitne jezične promjene, jer je prije njih elitnu ulogu u društvenoj nadgradnji većine karpatskih Slavena imao ranohrvatski. Potom su pri pokrštenju od 9. st. Ćiril, Metod i njihovi učenici proširili medju Slavene kao zajednički vjerski jezik srednjovjeki crkvenoslavenski u makedonskoj inačici. Zato od 9. st. preko pokrštenja i uloge svećenstva postupno u srednjem vijeku crkveni staroslavenski postaje novim elitnim jezikom medju Slavenima, umjesto prijašnjega ranohrvatskog. Zato uz opću pozitivnu ulogu, koju su medju Slavenima imali Ćiril i Metod zbog širenja pučke prosvjete i opismenjavanja, za karpatske Iranohrvate je uloga njihovih misija bar dijelom završila negativno, jer su potom izgubili ne samo prvotni društveno-idejni utjecaj slavenskih predvodnika, nego je u slavenskoj javnosti uglavnom napušten njihov elitni ranohrvatski jezik i postupno kroz vjeru zamijenjen pučkim staroslavenskim. Nakon toga ranohrvatski je većinom ograničen kao nacionalni jezik srednjovjekih Hrvata i potom se pojačano slavizira, pa prelazi u srednjovjeki starohrvatski, kakav većinom poznajemo iz kasnijih glagoljičnih tekstova.

Zaključak : Slaveni i potreba nove sinteze :

Ako jedinstveni antički Praslaveni još nisu postojali, doseljeni su Iranohrvati medju Slavenima imali glavnu ulogu ranoslavenskog kulturnopolitičkog piemonta u povezivanju antičkog konglomerata heterogenih plemena na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata u iztočnoj Europi. U tom se slučaju na razvitak slavenskih jezika i etnokultura ne bi mogao primjeniti jednostavni divergentni model vremenskog razdvajanja kao npr. za stare Germane, nego bi tu bolji i produktivniji uzor bile romanske etnokulture i jezici : Prvotne prapovijestne narode Sredozemlja je najprije u antici preslojila i povezala zajednička rimska civilizacija i latinski jezik od 1.- 4. st. Potom su od srednjeg vijeka ove sredozemne etnokulure opet divergirale, a njihove su razlike dijelom ipak reliktno naslijedje iz ranomediteranskih etnoplemenskih osobitosti prije Rimskoga Carstva, pa su tako i mnogi slavenski narodi zapravo stariji od skupnih Slavena. Sličan razvojni put bio bi dosta razložan za antička istočnoeuropska plemena, koja su u ranomu srednjem vijeku od 4.- 8. st. preslojili i povezali doseljeni Iranohrvati, a nakon odselidbe većine Hrvata na Jadran se ti ujedinjeni Slaveni oko Karpata politički, kulturno i jezično opet razilaze do danas. Stoga su romanski narodi u Sredozemlju imali svoj kulturnopolitički "melting-pot" u Rimskom carstvu, a slavenski narodi potom u Antskom carstvu i Velikoj Hrvatskoj (4.-8. st.).

Iako je slavistika u 19. stoljeću začeta kao ozbiljna poredbena znanost, kroz 20. st. je ona nažalost, u složenim imperialnim državama poput Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije, dijelom prerasla u ideopolitičku religiju sveslavenstva (panslavizam) za opravdanje poretka tih država. Njezine su istraživačke postavke zbog velerusizma i velesrbstva u tim zemljama dijelom izkrivljene i zlorabljene za dnevnopolitičke svrhe, a baš to je možda i najviše utjecalo na usporavanje i dijelomični etnogenetski neuspjeh slavenskih istraživanja. Da bi se to uspješno ostvarilo, nužno je potrebito zaboraviti i ukloniti zastarjeli ideopolitički dogmatizam i nataložene medjuslavenske animozitete. Zato je neizbježna potreba da se ideološki politizirana slavistika vrati na objektivna znanstvena načela nepristranih istraživanja bez obzira na uvriježene ideološke predrasude.

U tom pogledu bi mogli puno pomoći novi neopterećeni pristupi i širje proučavanje neiskorištenih mogućnosti, kao što je spomenuti model srednjovjekog kulturnojezičnog povezivanja heterogenih antičkih plemena, uz moguće indoiranske utjecaje staroistočne kulture preko doseljenih Iranohrvata. Zato poredbeno proučavanje ranih hrvatsko-iranskih veza nije važno i poželjno samo za Hrvate, nego manjeviše za većinu inih slavenskih naroda i rani razvitak njihovih etnokultura, na što jasno upućuju najnovije poredbene analize MAYOROVa u dalekosežnoj monografiji Velikaya Horvatiya (2006). Stoga se posredstvom tih starih iranohrvatskih veza trebaju ubuduće očekivati značajni opći nalazi koji mogu biti važni za svekoliko slavenstvo. Iz toga opet logično slijedi, da načelno ne postoji bitna protivnost izmedju slavističkih i iranističkih istraživanja, jer se ona mogu komplementarno nadopunjavati i biti uzajamno koristna za obostrani pomak novih dalekosežnih spoznaja o Praslavenima, ali i ranim Hrvatima.

Starohrvatska država Hurwurdu :

Hurwurdu ili Hurwurtu (autonim : Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski : Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija : úÌåâøîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos) : Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130 m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu.

Rana prakultura Hurrduw (Tho-Garma) je prvi i najstariji začetak u razvojnom slijedu od 4 faze povezanih huritoidnih civilizacija u Zakavkazju i Kurdistanu kroz puna tri tisućljeća, tj. izmedju 34.- 6. stoljeća pr.Kr. : predhuritski Hurrduw (Tho-Garma) od 34.- 25. st., pa ranohuritski Hurwurdu (Urkiš) od 24.- 20.st., srednjeg kraljevstva Hurrwuhé Mitanni od 16.- 13. st. i zadnja najveća Urartu (carstvo Bihayni) od 9.- 6. st. pr. Kr. s kojom završava taj manjeviše povezani niz huritoidnih visokih civilizacija Starog Istoka. Ove su civilizacije istodobno-paralelne kao i susjedne akado-asirske civilizacije u Mezopotamiji, a zbog njihova najsjevernijeg položaja na sjevernom rubu Starog Istoka već blizu Europe, imale su potom i vidljive susjedne utjecaje na najranije predke Praslavena i Prahrvata.

Zakavkazje (Transcaucasia) ili južni Kavkaz je geopolitički prostor u južnijem okružju gorja Kavkaz na granici izmedju istočne Europe i jugozapadne Azije, južno od najviših vrhova Velikog Kavkaza. Pruža se izmedju Crnog mora na zapadu i Kaspijskog jezera na jugoistoku, tj. danas politički izmedju Ruske federacije na sjeveru, Irana na jugu i Turske na jugozapadu. Naš naziv Zakavkazje i medjunarodni Transcaucasia su podrijetlom iz ruskog jezika od geonima Закавкáзье koji označava južniji prostor iza Kavkaza. U zemljopisnom smislu tu pripadaju južni obronci Velikog Kavkaza, južnije gorje Mali Kavkaz, Kolhidska primorska nizina uz Crno more, doline rijeka Kura i Arax, Armenska visoravan i Tališko gorje s primorskom nizinom Lenkorana uz Kaspijsko more. Prostor južnog Zakavkazja je vjerojatno bio najstarije vinogradarsko područja u svijetu, pa ga mnogi stručnjaci smatraju i prvim ishodištem vinarstva. Danas su uz vinograde tamo još važne plantaže raznoga inog voća, limuna, čaja i dr.

Negdje od 35.-26. stoljeća pr. Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Saraswati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza su tri goleme kamene piramide površine do 3ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, te kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr.Kr. : Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja : npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi (= "Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom kliniopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat.

U najraniji osvit prve pismene prapovijesti čovječansva pred 5.000 god., Antitaurus je bio prvi poznati rani naziv nekog gorja, zapisanoga klinopisom pod pradavnim sumeranskim imenom Eli-Pabanhi ("Sveto gorje"), zato jer iz njega izviru njihove glavne rijeke : pradavna Idigina (danas Tigris) i Buranum (Eufrat), pa dalje teku kroz ravnicu Mezopotamije sumerski nazvane Kengir. U V. tis. pr. Kr., na visoravan južnog Zakavkazja izmedju gorja Kavkaz i Antitaurus (danas Armenija i Kurdistan) doseljuju se iz središnje Azije, rana poludivlja plemena Predhurita, koja su tada još na ranomu praeurazijskom polujeziku pred nekih 9.000-7.000 god. za sebe imala vlastiti urodjenički naziv "Urv'Urduw" (IVANOV 1976, DIAKONOV 1993). U to pradavno doba nakon oledbe još pred početak neolita, zajednički praeurazijski polujezik se već raspada na prva pranarječja (arhidialekte), od kojih je najveći bio nostratički (iz ovoga potom nastaju semitski, indoeuropski i ini prajezici), a jedan od inih bi tada bio i "urduwski" (prakavkaski) arhidialekt.

Pripadna praplemena "Urv'Urduw" su tada još bili divlji urodjenici približno na razili amazonskih Indianaca i srednjoafričkih crnaca, pa su svojim poganskim božanstvima prinosili i ljudske žrtve. Jasan arheološki trag toga je vidljiv još nakon doselidbe u prapovjesno Zakavkazje, gdje su oko njihovih žrtvenika iskopani brojni dječji kosturići koji upućuju kako su za žrtve bogovima prinosili i novorodjenu dojenčad - što baš i nije čudno kad slična negativna selekcija djece u "novom pakovanju" i dandanas opet djeluje kroz abortuse kao žrtve našemu modernom božanstvu "Svetog Standarda". Niz raznih inih pokazatelja i novijih nalaza zajednički upućuju, kako prva predpovjesna pradomovina ranohuritskih predaka iz grupe urodjeničkih plemena "Urv'Urduw" početkom neolita vjerojatno još nije bila ni u Iranu niti Indiji, nego još sjevernije u središnjoj Aziji uz gorje Tyen-Shan :

   a) Uz gorje Altaj i izvorište rijeke Jenisej u južnom Sibiru i oko republike Tuva još do danas žive egzotična huritoidna plemena s nizom pradialekata, koji su po ruskim lingvistima (DULZON 1968, GOHMAN 1982, KUZMINA 1986, MALOLETKO 1989, itd.) leksički manjeviše slični Urarto-Huritima : Arini, Assani, Khanty, Kotti, Vasyugani i ini slični.

   b) Na nekadanji boravak najranijih predaka Urv'Urduw u srednjoj Aziji u susjedstvu altajskih mongoloida, upućuju takodjer i najnoviji biokemijsko-genomski nalazi iz srednjoazijskih naroda i altajskih plemena (SPENCER-WELLS i sur. 2001) gdje se daleko izdvojen medju raznim dominantnim mongoloidima kao trag ranih prastanovnika još danas nalazi više-manje primješana dinaro-kavkaska haplogrupa I-2 / Eu7 (M-170) : Tatari 13%, Taškent 12%, Buhara 10%, Uzbeki 7%, Udmurti 7%, Fergana 6% ...itd. (duž Kavkaza 27% - 62%: I.Nasidze i sur. 2003, 2004).

   c) Po najstarijoj rigvedskoj i budističkoj predaji na Tibetu, pa biblijskim navodima Starog zavjeta, ovi predpovjesni gorštaci su se doselili pod legendarnim vodjom "Tho-Garma" (= Svjetlokosi), jer za razliku od tih egzotičnih sjevernjaka, južnoazijski su budisti, pa Sumerani i Prasemiti u Mezopotamiji bili svi manjeviše crnokosi.

   d) Oko god. 2260. pr. Kr. nastaje prvi veliki svjetski sudar (rani "Svjetski prarat") tada glavnih civilizacija i antroposkupina: u žestokim krvavim bojevima na gorju Antitaurusa pod vrhom Kur-Pisaisha se sukobila velika sjeverna konjica "svjetloglavih" Hurrduwa, Gutijaca i sličnih sjevernih gorštaka pod stijegom krilatog konja (Pegaza), protiv mezopotamskih falaga "crnoglavih" pješaka dotad najjače svjetske velesile akadskog cara Naramsina pod simbolom zmaja Sirruša (GRAYSON 1976). Taj je najraniji "svjetski prarat" potvrdjen u nizu akadskih i sumerskih klinopisa, ali i u epskim himnama Hetita, Hurita, Armena, Perzijanaca i indskih Rigveda.

   e) Rani stočari Hurrduw su bili medju prvim poznatim uzgajivačima koji su pripitomili divlje konje. Zato po GUMILEVU (1967, 1979), kod raznih islamskih plemena u srednjoj Aziji još žive mitovi, kako su u pradavna vremena nakon stvaranja Svijeta i prije početka povijesti, niz sniježne planine na krilatim nebeskim konjima sletjeli "Bljedoglavci" (svjetlokosi) koji su tu stvorili prvo prastaro bogato carstvo. Kasnije kada je tek započela povijest i svijetu se objavio Veliki Allâh, ovi su 'Bljedoglavci' opet zajahali svoje leteće konje i zauvijek odjezdili u nepoznate daljine ...

   f) S tim najranijim predpovjesnim selidbama iz srednje Azije, možda imaju veze i najstarije polumitske naznake u ranoindskim Vedama, iz čije je poredbene analize već B.G. TILAK (1903) zaključio kako je njihovo stvaranje moralo započeti negdje na hladnijem sjeveru daleko izvan subtropske Indije.

Ovi pretci Urv'Urduw antičkog pučanstva Zakavkazja (Subartu ili Thogarma), prvobitno su se naselili sjevernije od Mezopotamije, izmedju Kavkaza i Antitaurusa tj. na visoravni južnog Zakavkazja oko rječnih dolina Arax, Kura i jezera Van. Kasnije u doba halkolita od 36.- 24. st. su tu organizirali prvi gorski savez plemena "Hurrduw" i započeli su prvi u svijetu rani uzgoj konja, kao i najstariju poznatu metalurgiju s obradbom bakra pa potom bronce i zlata, pa izgradnju okruglih vladarskih piramida tj. stožastih kamenih gomila prije Egipćana, već od sredine IV. tis. (usp. KUŠNAREVA 1970, MUNČAEV 1975, GIMBUTAS 1980, WINN 1981, MALLORY 1976-77, 1981, 1989). Ove su zakavkazke piramide za više stoljeća starije od prvih faraonskih piramida u Egiptu, pa su to najraniji takvi nadgrobni spomenici u povijesti čovječanstva.

Tri takve najveće vladarske piramide na području Uch-Tepe iz 35. st. pr. Kr. poput umjetnih brda su velike po 100-130 m, a svojim luksuznim sadržajem uzidanih grobišta sa zlatnom opremom i konjima već jasno pokazuju društvenu hierarhiju tih praplemena Hurrduw i postojanje saveznih etnoplemenskih vladara dinastije Tho-Garma. Još sjeverniji tada nomadski Praindoeuropljani u stepama sjevernog Predkavkazja i Ukrajine, zatim su od tih naprednijih Hurrduwa iz Zakavkazja kopirali i nastavili sličan skromniji ritual podizanja manjih zemljanih kurgana (obredne gomile) tek krajem III. tis., a slične nadgrobne gomile od kamena, česte su i kod nas na Dinarskom krasu, najviše u Hercegovini, Dalmaciji i na nekim otocima (ŠKOBALJ 1970, VIDOVIĆ 1991, BAUER i sur. 1994). Dakle, te kamene gomile zapravo nismo naslijedili od Praindoeuropljana nego su baš obratno, ovi kopirali prve kurgane od ovih ranijih piramida iz Zakavkazja.

Dio tih ranih praplemena Hurrduw ostaju trajno do antike u Zakavkazju, gdje zatim od 9.- 6. st. stvaraju veliku državu Urartu (carstvo Bihayni). Zbog novoga klimatskog pogoršanja i pritiska nomadskih horda iz srednjoazijskog zaledja, u III. tis. se dio ranokavkaskih praplemena pod svojim trećim imenom Hurwurdu, sele dalje na jug iz Zakavkazja oko Antitaurusa do gornje Mezopotamije pod vodstvom prvoga stvarno zapisanog vladara Bani Tišatal, potvrdjenoga u akadskim klinopisima kao i vlastitim vladarskim pečatom iz 24. st. (PARROT & NOUGAYROL 1948). Istodobno i Prasemiti u srednjoj Mezopotamiji osnivaju prastaro Akadsko carstvo (24.- 22. st. pr. Kr.) koje vlada nad južnijim Sumeranima kao i sjevernijim Hurwurdima, čiji su rani vladari (endan) tada bili Tišatal, Šatarmat, Atalšen, Dahišatil i dr.

Akadsko carstvo ubrzo propada pod istočnim provalama gorštačkih Gutijaca iz ranog Irana, pa se opet obnavlja ranije Sumersko carstvo pod 3. Urskom dinastijom. Tada i sjevernije u Kurdistanu oko Antitaurusa (akadski naziv: Pabhe-Subari), nastaje neovisna država ranih Prahurita od 23.- 19.st. pr. Kr. : kraljevstvo Hurrwurtu (vlastiti naziv, akadski : Subartu, sumer. Shubari, egipt. Naharina, hetit. Azzi, engl. Subarians), koju je utemeljila gutijska kraljica Nawarit (akad. Namaritum) s prijestolnicom u prastarom gradu Urkiš na izvorištu rijeke Kabur (pritok Eufrata). Ova je ranohuritska država potom u 19. st. pr. Kr. srušena s juga zbog nomadskih provala asirskih beduinskih plemena (tek kasniji Asirci u svojoj golemoj klinopisnoj promičbi obmanjuju kako je već prije Urkiš tobože bio njihova rana prijestolnica). Postojanje te prahuritske države i civilizacije donedavna je bilo nejasno, pa su ih u tzv. "asirologiji" po klinopisima zabunom smatrali ranim Asircima jer su ovi kroz golemu promičbu u lažnim klinopisima svojih navodnih prava 'odvajkada' na cijeli tadanji svijet, sve ranije države u Mezopotamiji i šire naknadno proglasili asirskima : Asirci svi i svuda (poput današnjih takozvanih Srba).

Zato je tzv. "rana asirska" povijest prije 19. st. u njihovim klinopisima uglavnom unatrag izmišljena, jer su do 19. st. stvarni Asirci bili samo nomadski beduini u pustinjama bez gradova i civilizacije. Tako novije poredbene revizije inih neasirskih klinopisa (FINKELSTEIN 1955, GELB 1973, itd.) i nedavni bogati arheonalazi vladarskih pečata iz prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mozan) u doba prvih neovisnih vladara (KELLY-BUCCELLATI 1997, 2001), sada nesporno potvrdjuju u Kurdistanu prastaro i nezavisno kraljevstvo s bogatom samosvojnom civilizacijom i osobitim nesemitskim jezikom. Za istu ranu etnogrupu sjevernih gorštaka (ili njihove najbliže susjedne srodnike) poznati su i klinopisni nazivi iz Sumera kao Shubari i iz ranog Akada kao Subartu, jer su s njima trgovali i ratovali ter odande dovodili rano sjeverno roblje. Prahuritski Hurwurdu (Subartu) je bila jedna od prvih država i visokih civilizacija istodobna sa Sumerom, Akadom, Elamom i ranim egipatskim faraonima, a više stoljeća prije Babilona, Asirije, Hetita, Mikene, itd.

Prahuritska etnokultura i jezik, kao i kasniji srodni huritski i urartski jezik, već od početka se jasno razlikuju od većine tadanjih jezika osim donekle swansko-lezginskih jezika na Kavkazu i možda jenisejskih plemena srednje Azije, što upućuje na više ranijih tisućljeća odvojenog predhistorijskog razvitka tih huritoidnih plemena još od ranog neolita (ALEKSEEV 1974, KOZINCEV 1974, IVANOV 1983, DIAKONOV 1991). Od 20. - 18. st. diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom nestaje niz prvih prapovijesnih država i ranih civilizacija : Sarasvati (Harappa) u Pakistanu, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Hurwurdu/Subartu) u Kurdistanu, Prahatijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija iz II. tisućljeća, dalje u II. tis. nastavljaju samo faraonski Egipat, iranski Elam i dalje na istoku rano Kinesko carstvo, dok potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije : na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (danas Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirija u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj, itd.

Starohrvatska država Hurrwuhe-Mitanni :

Hurrwuhé Mitanni : Huriti (hur. Ḫ?u-ur-ri, mitan. Hurrwuhé, hetit. Azzi, sumer. Shubaru, asir. Subartu, eng. Hurrians, fran. Hourrites, njem. Hurriten) su bili narod na Starom Istoku tijekom brončanog doba od 24. - 13. stoljeća, kojih podrijetlo još nije dovoljno poznato. Izolirani i egzotični huritski jezik ne pripada u nijednu od poznatih jezičnih porodica Eurazije, a srodni su mu kasniji urartski i manejski (neohuritski) jezici iz antike (i možda kasitski). U povijesti se po prvi puta pojavljuju sredinom 3. tisućljeća pr. Kr. tj. oko 24. stoljeća kao akadski vazali, a kroz idućih tisuću godina njihovim naseljenim područjima pretežno vladaju Hetiti.

Rani Prahuriti su stvorili prvu značajnu državu u Kurdistanu već od 24.- 20. st. s glavnim gradom Urkiš, kada su većinom bili vazali Akadskog carstva. Kasnije je opet najveći uspon Hurita poznat od god. 1500. pr. Kr. kada nastaje kraljevsko Mitanni kao većinska huritska država s indoarijskom vladajućom elitom Maryanni. Nakon propasti te države od 13. st. do god. 1000. pr. Kr. se huritsko pučanstvo većinom asimiliralo u Hetite, Asirce i ine okolne narode. Ipak se njihovim sjevernim potomcima dijelom može smatrati Urartu (carstvo Bihayni) u antičkom Zakavkazju, čiji se jezik svrstava u istu porodicu urarto-huritskih jezika. Hurite se ponekad povezuje i s biblijskim Horitima (hebr. çřé - Horim, egipt. Khar, Genesis 14:6, 36:20, Deuteronomy 2:12), premda ta veza dosad još nije sigurno potvrdjena.

Kraljevstva Hurrwurdu (Urkiš) i potom Hurrwuhé Mitanni su srednje doba u razvojnom slijedu od 4 faze povezanih huritoidnih civilizacija u Zakavkazju i Kurdistanu kroz puna tri tisućljeća, tj. izmedju
34. - 6. stoljeća pr. Kr. : predhuritski Hurrduw (Tho-Garma) od 34. - 25. st., pa ranohuritski Hurwurdu (Urkiš) od 24. - 20. st., srednje kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni od 16. - 13. st. pa zadnja najveća Urartu (carstvo Bihayni) od 9. - 6.st. pr. Kr., tr posljednje Manejsko kraljevstvo (8. - 5. st.) kojim završava taj manjeviše povezani niz huritoidnih visokih civilizacija Starog Istoka. Ove su civilizacije istodobno-paralelne kao i susjedne akado-asirske civilizacije u Mezopotamiji, a zbog njihova najsjevernijeg položaja na sjevernom rubu Starog Istoka već blizu Europe, imale su potom i vidljive susjedne utjecaje na najranije pretke Prahrvata.

Etnonim Huriti i ine slične istoznačnice izvorno potječu iz huritskih klinopisa od II. tisućljeća pr. Kr. gdje njihov pučanski autonim glasi Hur-ru, ili na elitnomu mitanskom vladajuće arijske elite kao Hurrwuhé. Naš izvorni hrvatski etnonim za tu prapovjesnu etnogrupu je uvijek već stoljećima bio Huriti, povezan s njemačkim Hurriten i francuskim Hourrites. Izvorno se taj etnonim kod nas pojavljuje već par stoljeća u prijevodima Biblije kao Huriti, Kuriti, Horiti i preko grčkoga još Kureti.

Prahuritsko kraljevstvo Hurwurdu (Subartu, 23.- 20. stoljeće) s prijestolnicom Urkiš, kao i kasnije najveće huritsko kraljevstvo Mitanni (16. - 13. st.) su približno bili na sličnom podučju oko gorja Atitaurus uz sjevernu Mezopotamiju tj. danas Sirija i Kurdistan. Samo na jugu su bile niže ravnice, a na ostalim stranama se uzdižu gorski lanci (huritski : dingr, asir. kursagal) visine oko 2.000 m -
4.000 m. Iz toga huritskog doba potječu i prvi poznati oronimi za rubna gorja oko gornje Mezopotamije, od kojih su se poneki preoblikovani očuvali do danas.

Sredinom zemlje se pružao najduži i najviši gorski greben vapnastog krasa Dingr-Ulikámma (= "Kameno gorje" tj. Antitaurus, asir. Khattush Kursagal, turs. Gݫ??neydogu Toroslar : 4.135 m). Tada je na jugozapadnom rubu duž mitanske granice s Feničanima (u vlasti Egipta) bilo kraško gorje Dingr-Labaná (sada Libanon*, asir. Kur Laban, 2.669 m), a na zapadu uz sirijsku obalu Kur-Adallúr (Amansko gorje, turs. Nur Daglari : 2.240 m). Ina su veća rubna gorja još bila : na krajnem sjeveru 'Eli-Pabánhi (vulkanski Ararat*, asir. Babanahe Kursagal, turs. Agridagi : 5.12 3m) i na istoku Dingr-Šattiru (sada Zagros, asir. Šaritha Kursagal, perz. Kuhaye Dinarݬn : 4.976 m), pa izmedju ovih još ina manja brda (tuhuli) po 1.000 - 2.000 m od jugozapada na istok : npr. u Mezopotamiji na jugu Raški-Tuhuli (sada Jazireh Hills), pa Kur Khazzi* uz more, Kur Pisáisha (sada Gebel Akrad), Kur Korusha (Geb. Bashika), Kur Musúr (G. Aisha), Kur Hargud, ...itd.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Starohvatske države u Iranu : Hurrwuhe-Mitanni. Kupi ovdje : 

Veće huritske rijeke su bile s njihovim tadanjim nazivima : uz Sredozemlje na zapadu Arandu (Orontes), na sjeverozapadu Arašših (gornji Eufrat), nasred zemlje uz prijestolnicu Eufratov pritok Henbݬr (sada Habur*), na istoku Idigna (Tigris), istočnije Tigrisov pritok Zaibi (sada Zab*) i još niz inih manjih rječica i pritoka. Najveća su huritska jezera bila na istoku slani Suer-Matân (Urmia) i sjevernije jezero Van. Važnije su mitanske plemenske pokrajine bile pri najveém obsegu : u sredini zemlje rana početna Nairi, na krajnjem zapadu u južnoj Turskoj uz Sredozemlje Kizzwátna, uz Antilibanon na jugozapadu Upa i Nugáshe, na jugu Amurru, na jugoistoku Subártu, na istoku Matáni, uz jezera na sjeveru Kurki i Korušaki, a spram Hetita na sjeverozapadu Aruhatti.

Huriti su bili rubna sjeverna urbana civilizacija na gornjoj granici prapovjesne Mezopotamije, gdje su utemeljili i izgradili više velikih brdskih gradova (uri) i gradića wesi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Vassugani (asir. Wasshukhanni, grč. Theodosiopolis, sada gradina Tell Fakharya) uz granicu Sirija/Turska. Ini su važniji gradovi od 16. - 13.st. koji su duže ili bar povremeno bili pod mitantskom vlasti, a navode se raniji izvorno huritski nazivi što su danas poznatiji pod kasnijim asirskim imenima : na jugozapadu Kidša (Kadesh*) i Halabi (sada Alep*), dalje u unutrašnjosti Girgameš (Karkemish*), Šimanum (sada Merdin), Karaná (Sinjar), Nina (asir. Niniva: Mosul), Šibaniki (asir. Shibaniba: Horsabad), Libbúr (potom Assur), Resen (Kalah), Akriáš (Akra*), Sušarra (Shemshara*), Čabra (Senjak), Gasúr (Kirkuk), Hamazi (Suleymania) i najistočnije Matána (Hamadan) u Iranu.

Pod huritskom vlasti se takodjer razvija i više primorskih luka na sirijskoj obali uz Adal-Muer (= "Veliko more" tj. Sredozemlje) preko kojih ide huritska vanjska trgovina : na jugozapadu uz Libanon drže luku Arwatta (sada Tartus ili Arwad*), u sredini najveći Ugarit (Ras Shamra) i Zalwár (Antakya), pa na sjeverozapadu Koe (grč. Issos, tur. Dortyol), a pomorski Huriti (tzv. Eteociprani) su tada dijelom nastavali i susjedni neovisni otok Alassya (Cipar) koji inače nije bio pod izravnom vlasti države Mitanni. S izlazom preko tih sredozemnih luka i otoka Cipra su Huriti trgovali s inim udaljenim sredozemnim zemljama gdje su nadjeni razni njihovi proizvodi.

Huritoidni ili urarto-huritski jezici su izumrla porodica ergastičko-aglutinativnih jezika iz prapovjesti i antike na Starom Istoku (prednja Azija). Sastoji se bar od tri (ili 4) poznata izumrla jezika : najstarijega huritskog iz brončanog doba, pa manjeviše srodnih urartskog i manejskoga (neohuritskog) iz željeznog doba (ter možda slabo poznati prapovjesni kasitski). Ovi jezici se oštro razlikuju od svih semitskih i indoeuropskih, a jezikoslovci se do danas još većinom ne slažu glede njihovih slabo poznatih medjuodnosa s inim jezičnim obiteljima i višim nadskupinama Eurazije. Možda su razmjerno najsrodniji s današnjim istočnokavkaskim jezicima kao avarski, lezginski, darginski i još desetak inih manjih uz istočni Kavkaz, pa još dalja i slabija srodnost s jenisejskim jezicima južnog Sibira (i možda s kinesko-tibetskim jezicima). Neki još predlažu stanovitu srodnost huritoidnih jezika i u Europi s izoliranim baskijskim i izumrlim etrurskim, ali većina lingvista to ne prihvaćaju.

Huritski jezik (autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili) je uobičajeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300. - 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno preko

5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Glavna najbogatija arheonalazišta tih huritskih klinopisa su ruševine gradova Nuzi (Yorgan Tepe), Ugarit (Ras Shamra), Urkiš (Tell Mardin) i još inih manjih. Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta : Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšāššena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130 m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski: Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: úÌåâøîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35. - 26. stoljeća pr. Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i poetnom rigvedskom civilizacijom Sarasvati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza su tri goleme kamene piramide površine do 3 ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr. Kr .: Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja: npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi (= "Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom klinopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Zarathustra (otac mu je bio Hrvat). Kupi ovdje :

Mitanni (hetit. Mi-ta-an-ni ili Mi-it-ta-ni, akad. Ḫ?a-ni-gal-bat, egipt. Naharin) je naziv za najveće huritsko kraljevstvo koje je približno izmedju 1500. i 1300. pr. Kr. obuhvaćalo sjevernu Mezopotamiju, jugoistok Anatolije i sjeverozapad Irana. Kraljevstvo je osnovalo ratničko indoarijsko pleme Maryanni o čemu uz ino svjedoče njihovi brojni indoarijski nazivi pronaeni u huritskim, hetitskim, asirskim i egipatskim dokumentima o državi Mitanni, pa njihovo tada najrazvijenije konjaništvo i konjogojski pojmovi. Stoga su u mitanskoj državi pod indoarijskim nazivom Hurrwuhé-Mitanni, postojala dva glavna društvena sloja :

- Malobrojno indoarijsko plemstvo Mitannni koji su uglavnom služili kao ratni konjanici (marya), vojskovodje (erdenni), gradonačelnici i kojima pripada i vladajuća dinastija Maryanni.

- Većinsko huritsko pučanstvo (ekhelena) koji su u ratu služili kao pješaci (ekhele), a inač su uglavnom bili poljodjelci, trgovci, obrtnici, itd.

Kraljevstvo Mitanni se oko god. 1500. pr. Kr. razvilo u regionalnu silu nakon nestanka političke moći u Mezopotamiji, stvorenog hetitskim razaranjem kasitskog Babilona, ali su sa svjetske pozornice postupno nestali tri stoljeća kasnije kada ih kao vazale prvo pokoravaju Hetiti, pa konačno Asirci. Nakon toga se i pripadno pučanstvo Hurita postupno asimiliraju, na sjeverozapadu dijelom kao Hetiti i drugdje pretežno kao Asirci.

Glavni grad Mitanskog kraljevstva Vassugan (grč. Theodosiopolis, asir. Washukhanni, turs. Waşukkani, kurd. Xweşik-kanî) ležao je na južnoj padini Antitaurusa uz sirijsko-tursku granicu na rijeci Khabur (tada Habúra), dosta blizu ranijih ruševina prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mardin), tj. danas kod kurdskog gradića Sikan, gdje se sada njegove ruševine Tell Fakharya tek odnedavna bolje istražuju. Kasnije u bizantsko doba je tu bio grad Theodosiopolis.

Niz mitanskih vladara :

- Kirta (~ 1500. - 1490-ih pr. Kr.), prvi pismeno poznati mitanski vladar

- Šuttarna I., (~ 1490-ih - 1470-ih pr. Kr.), Kirtin sin

- Baratarna ili Paršatatar (~ 1470. - 1440. pr. Kr.)

- Šawuštatar (~ 1440. - 1410. pr. Kr.), Bratarnov sin

- Artatama I. (~ 1410. - 1400. pr. Kr.), najsnažniji mitanski kralj s najvećom državom.

- Šuttarna II. (~ 1400. - 1385. pr. Kr.)

- Artašumara (~ 1385. - 1380. pr. Kr.)

- Tušratta (~ 1380. - 1360. pr. Kr.)

- Artatama II. (~ 1360. - 1350. pr. Kr.), uzurpator

- Šutarna III. (~ 1350. pr. Kr.), sin uzurpatora Artatama II.- zadnji neovisni mitanski vladar.

- Šattivaza ili Kurtivaza (~ 1350. - 1320. pr. Kr.), sin Tušrate - Mitanni postaju vazali Hetita

- Šattuara I. (~ 1320. - 1300. pr. Kr.), Mitanni postaju asirskim vazalima.

- Vasašata (~ 1300. - 1280. pr. Kr.), Šatuarov sin

- Dshiar (~ 1280. pr. Kr.), Vasašatov sin - najzadnji zapisan mitanski čelnik dinastije Maryanni.

Od 20. - 18. st. diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom skoro istodobno nestaje niz prvih prapovijesnih država i najranijih civilizacija : Sarasvati (Harappa) u Pakistanu/Indiji, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Urkiš) u Kurdistanu, Prahattijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija dalje nastavljaju samo faraonski Egipat i iranski Elam, ali potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije : na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (sada Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirci u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj itd. Tada su s istoka iz Afganistana (ranoarijska Harauvatya) preko Irana do gornje Mezopotamije na bojnim kolima s konjskom zapregom dojezdili bolje naoružani Mitanni, koji su razbili prevlast Asiraca nad Sirijom i Egipta nad Libanonom, te oslobodili njihove vazalne Hurite.

Zajedno s Huritima su od 16.- 13. st. obnovili drugu veću huritsku državu, kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni pod dinastijom Maryanni. Tada na jugu Antitaurusa blizu bivšega prapovjesnog Urkiša, u novoj prijestolnici Wassugan stoluju indovedski vladari Hurita : Bratarna, Sawushattar, Sutarna, najjači Artatama (1467-1411 : zauzeo Asiriju i Libanon), pa Artasumara, Dušratta, Šuttatarra, Kurdiwaza Mattiwaza. Preko luke Arvatta (kasniji Arwad : danas Tartus) na sirijskoj obali, dio obalnih Hurita postaju sredozemni pomorci i od 20.-12. st. naseljuju otok Cipar (tada nazvan Alassya) s domaćom dinastijom Yadnana, prvo kao vazali Mitanna, pa zatim od 15. st. pr.Kr. pod Egiptom i potom pod Hetitima do 12. st. pr. Kr. Ovi su u prapovjesti na Levantu imali najjaču ranu mornaricu Thalassokratia Eteokypria koja je kroz par stoljeća vladala istočnim Sredozemljem.

Za razliku od okolnih vjersko-diktatorskih država s robovima, demokratski Huriti u svom feudalnom ustroju su najviše razvili praktično-tehničku civilizaciju pa se u njihovim klinopisima nalazi mnoštvo zanimljivih poredbenih naziva za tamošnji reljef, klimu, naselja, mjestopis i to su prije Krista najdetaljniji zemljopisni opisi reljefa, prirode i naselja tj. prvi klinopisni začetci geografije i prirodoslovlja. Iz njihovih 5.000 nadjenih klinopisa su prazemljopis i mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako je huritska gramatika posve drukčija od slavenske, u tim zapisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatskima i najviše ćakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć") : npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušić), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. ݬri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj.+ čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki (= 'Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigݬri), mesnice (bekkari: čak. bikara) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matݬn), s većim sobama (kamaru = č. kàmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarìći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galèti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. làta), bačvica (bariga = č. barìlac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tݬrija), lanac (kattan: ?. kadêna), sjekira (šukurru = č. šikra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zìkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šùšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tùhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrùši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + šo. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki: kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (= čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan (kaj. hasanje) gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenàc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. maràška), muri (dud: kaj.+ čak. mݬrva), kirasi (trešnja: čak. ceršna), šallori (šljiva) itd. Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsat kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudà) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapàti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav). U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. dubác), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezìne), puzave povijuše (trti = čak. trtìna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski: Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijݬni), najviše hladni sjeverni buryaš (= bùra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semêra).

Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribèt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vàla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni (alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũn) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušݬr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kàška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb). Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Zakavkazja umjesto ranjih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.

Od 14. st. pr. Kr. su Mitanni postali vazalima anatolskih Hetita, pa ženidbama ulaze u njihovu carsku dinastiju Tabarna. Zato uzajamni utjecaj huritske vjere i kulture već daje snažan pečat kasnijoj hetitskoj civilizaciji, a mnoštvo hetitskih riječi obratno ulaze u huritski rječnik. Nakon rušenja Troje, u 12. st. pr. Kr., preko Balkana na Stari Istok provaljuju sjeverni nomadi koji tu uništavaju većinu prapovijesnih država, pa kasnije preostaju samo još antička Asirija i faraonski Egipat. Tada i Hetiti propadaju zajedno s vazalnim Mitanima, a dio Hurita u sjevernoj banovini Ardini (12. - 9. st.) postaju asirskim vazalima. Odonda vladajući indovedski Mitanni nestaju iz povijesti Starog istoka. Premda o njima više nema nekih izravnih pismenih navoda, izgleda kako su pri masovnim selidbana "naroda s mora" u 12. st. oni vjerojatno prvo prebjegli na huritski Cipar odakle ih potom opet protjeruju stari Grci. Možda su potom s flotom ranih Eteociprana (Thalassokratia Aeteocypria iz grčkih izvora) odplovili na sjeverozapad preko Sredozemlja do Jadrana, o čemu postoji više posrednih pokazatelja :

   a) Jedan od najvećih ranohuritskih gradova u Mezopotamiji je bio Libbur (koji su osvojili Asirci).

   b) Mitanski bojovnici bili su maryanni, a slično se zovu i srednjovjeki neretvanski gusari - marjani, dok srednjovjeki istarski biskup takodjer nosi naslov "episcopus Maranorum"

   c) Čakavske "Veyske legende" iz Kvarnera o pradavnoj pomorskoj doselidbi istočnih 'Matana' : Povêda ud Matânih navakݪreh.

   d) Na ranohrvatsku nazočnost u istočnom Sredozemlju upućuju simboli šahovnice u vladarskoj palači Yadnana na ranoantičkom Cipru i naselje Harvation na Kreti.

Preostali sjeverni gorski Huriti (Huratele = ratnici) na visoravni južnog Zakavkazja izmedju Taurusa i Kavkaza (Dingir-Kazluh) zajedno s ranim Armencima i inim gorskim narodima od 843. - 585. stvaraju novo veliko carstvo Urartu (Nahiri) pod Kaldejskom dinastijom (MELKIŠVILI 1971). Njihov najjači car Šarmata-Argišti (781. - 753.) pokorava većinu okolnih ranoantičkih zemalja na Starom istoku i s dotad najvećom zapisanom vojskom od 352.000 vojnika, 32.000 konjanika i 92 bojnih kola, on vlada tada najvećom državom od pokorene Asirije do Crnog mora i od Levanta do Kaspijskog mora.

Zatim iranski nomadi (Skiti i Medijci) od 585. pr. Kr. razaraju to huritoidno carstvo Urartu, koje od 6.- 4. st. ulazi u Perzijsko carstvo Ahemenida kao 18. satrapija Uraštu. Posljednja preostala huritoidna država je bilo Manejsko kraljevstvo u zapadnom Iranu od 8.- 6. st. Nakon Aleksandrovog rušenja Perzije, već iranizirani potomci Urarta opet se oslobadjaju kao nezavisno Vansko kraljevstvo ili Alarodia pod samostalnom dinastijom Atropatene od 323. pr. Kr. do 106. po Kr. najjači predzadnji kralj Atropatena bio je Mitridat (34. - 51.) koji vlada cijelim Zakavkazjem od Kavkaza do Antitaurusa uključivo Armeniju, Kurdistan i Azerbeidjan. To je najzadnja samostalna država prednje Azije gdje još dijelom sudjeluju huritoidni potomci, koju konačno ruše Rimljani pa se nihovi preostali potomci potom asimiliraju u današnjim Kurdima i Armencima.

U seriji se govori pogrešno o njegovoj sestri. Obično je prikazan Ekhnaton kako štuje Atona, Sunčev disk, a ima izduženo lice, velike grudi i veoma veliku glavu. Na jednom kipu je prikazan gol, ali bez spolnih organa. Njegove su kćeri su isto imale izobličenost lubanje.

Velika greška filma je u prvim dijelu da navodno njegov otac Ekhnaton vlada iz Tebe  a ne Amarne koju je Ekhnaton dao sagaraditi u čast jednog boga, Atona.

Druga greška prvog dijela je da se tu Tutankamon ne zove Tutankamon, nego Tutankhaton. Otac ga nije mogao zvati s imenom koji je tek kasnije promjenio!

Inaće je serija kao serija dosta dobra. U ulozi Tutanchamun se vidi Avan Jogia, kao Eje II. brilijantni Ben Kingsley, General Horemheba glumi Nonso Anozie a faraonovu sestru Ankhesamun Sibylla Deen.

S vojnoga gledišta malo se događalo tijekom njegove vladavine, te je upitno je li mladi faraon ikada osobno sudjelovao na bojištu. Većinu zasluga za povratak vojne moći, te ponovno osvajanje dijelova Nubije imao je njegov general i vojni zapovjednik Horemheb.

E sad dolzazi nešto za nas Hrvate vrlo bitno. Kako smo već napisali su naši preci imali carstvo Mitanni koje se nalazilo na danšnjim području Libanona, Sirije, Iraka, Turske i Irana. Granica između Mitanni i Egipta je bila negdje u današnjim Israelu / Libanonu.

U seriji se je mladi faraon zaljubio u jednu polu-Mitanni s imenom Suhad (Kylie Bunbury) koja ga je našla polumrtvoga nakon bitke s Mitannima u kojoj su ga general Horemheb i njegov najbolji prijatelj izdali.

Tu serija izmišlja jer za vrijeme faraona Tutankamona nje bilo ratova sa Mitannima nego samo sa Nubijcima. Naše prece iz carstva Mitanni prikazivaju u seriji kao pola-crnce sto je samo po geografiji carstva Mitanni nemoguće.

Isto tako serija zanemarava distance između grada Teben i carstva Mitanni. U seriji se prikaziva kao da je carstvo Mitanni negdje blizu Tebena. U stvarnosti je od Tebena samo do granice izmedu Mitanni i Egipta bilo negdje oko 1200 km a do centra Mitanni carstva jos jednom otprilike 500 km više.

Dođimo na kraju i do najgore lazi u seriji. U seriji se faraon Tutankamon bori protiv vladara Mitannia Tušratte. Tutankamon  je živio od 1341. pr. Kr. do 1323. pr. Kr., Tušratta je vladao carstvom Mitanni od ~ 1380. pr. Kr. - 1360. pr. Kr.. Znaći da se oni povijesno nisu mogli nikada sresti jer je Tutankamon vladao od 1334. pr. Kr. - 1323 pr. Kr. : 26 godina nakon Tušratte.

Očito je onima koji su pisali script za seriju nedostajalo protivnika Tutankamonu, pa su izumili Tušrattu kao protivnika.

Tušratta je ostavio svijetu 4 pisama, takozvana "Amarna pisma".

Evo ovdije dva od tih četri pisama.

Starohrvatska država Urartu :

Urartu (domaće: Bihayni ili Biainili, akad. „māt Urarṭu“ : ma-at U-ra-ar-ṭu, hebr. iz Biblije : Ararat, grč. Alarodia) ili novije 'kraljevstvo Van' je prapovjesna država iz željeznog doba koja se prostirala oko jezera Van na Armenskoj visoravni i južnom Zakavkazju. „Urartu“ je zapravo tudji akadski naziv za zemljopisni prostor gdje je kroz željezno doba u I. tisućljeću pr.Kr. postojala „Kraljevstvo Urartu“ ili „Zemlja Biainili“. Ovu terminološku podjelu između geografskog i političkog pojma je 1955. postavio povjesničar F.W. König. Kraljevstvo Urartu je obuhvaćalo gorske prostore između Male Azije, Mezopotamije i Kavkaza, što je kasnije nazvano „Armenskom visoravni“.

Veliko Urartsko carstvo (Bihayni) i susjedno Manejsko kraljevstvo (zapadni Iran) su zadnje završno doba u razvojnom slijedu od 4 faze povezanih huritoidnih civilizacija u Zakavkazju i Kurdistanu kroz puna tri tisućljeća, tj. izmedju 34. - 6. stoljeća pr. Kr. : predhuritski Hurrduw (Tho-Garma) od 34. - 25. st., pa ranohuritski Hurwurdu (Urkiš) od 24. - 20. st., srednje kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni od 16. - 13. st. pa zadnja najveća Urartu (carstvo Bihayni) od 9. - 6. st. pr. Kr., ter posljednje Manejsko kraljevstvo (8. - 5. st.) kojim završava taj manjeviše povezani niz huritoidnih visokih civilizacija Starog Istoka. Ove su civilizacije istodobno-paralelne kao i susjedne akado-asirske civilizacije u Mezopotamiji, a zbog njihova najsjevernijeg položaja na sjevernom rubu Starog Istoka već blizu Europe, imale su potom i vidljive susjedne utjecaje na najranije pretke Praslavena i Prahrvata.

Civilizacija i tehnologija Urarta su u prapovijesti bile razmjerno sličnije anatolskim Hetitima i iranskim Elamitima, a više su se razlikovali od južnijih ranih civilizacija Egipta, Sumera, Babilona i Asirije. Urartska država i civilizacija je i u Europi bila najviše poznata preko ranih Grka kada su osnivali prve kolonije na istočnoj obali Crnog mora, što je zapisao i Herodot. Rani su Grci preko crnomorskih luka već trgovali s Urartima, pa je starogrčki naziv za ovo kraljevstvo Urartu bio Alarodia, a njegove stanovnike su nazivali Alarodioi. Kraljevstvo Urartu je osnovano sredinom 9. stoljeća pr. Kr., a kasnije su ga osvojili Medijci početkom 6. stoljeća pr. Kr. i pripojili ga Medijskom kraljevstvu, ali uskoro u klasičnoj antici tu nastaje nova država Armenija.

Niz novijih arheonalaza uz Kavkaz i u iranskoj Mediji su objavljeni u ruskim i iranskim raspravama iz 560 urartskih klinopisa, koje su u zapadnim pregledima zanemarene i izostavljene po rimskom načelu : Graecum est - non legitur (danas : ne postoji što nije na engleskom). Stoga su i pripadni prikazi Urarta u popularnim Wikipediama po tom načelu većinom jednostrani i neobjektivni, jer se pretežno oslanjaju na Urartima neprijateljsku promičbu iz asirskih klinopisa (kao npr. o Hrvatima iz srbopisa). Po ruskim istraživanjima su od staroistočnih visokih civilizacija prapovjesni Urarti bili najsjeverniji i najbliži susjedi pretcima ranih Praslavena, pa su na njih preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj, što je uz ino dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi : npr. urartsko wasi (gradić), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), itd.

Zapisani strani nazivi urartske države u susjednim okolnim jezicima jesu najpoznatije asirski "Urartu", pa još starohebrejski iz Biblije (Stari Zavjet) Ararat, a starogrčki Alarodia. Stvarno domaći tj. vlastiti autonim kod njezinih državljana je bilo izvorno Bihayni ili Biainili, nastalo od urartskog bihay ili biaini u približnom značenju 'vladarski veleposjed'. Znakovito je kako se u 'bodulskom' cakavizmu sjevernojadranskih otočana na Kvarneru sve donedavna bio očuvao arhaizam bihâć u značenju 'veleposjed', a slični su i naši starinski toponimi Bihać u Pounju i Bijaći u dalmatinskoj Zagori, što jamačno upućuju na pradavne susjedske posudjenice naših ranih predaka u blizini Zakavkazja.

Urartsko carstvo (Alarodia ili Bihayni) je uglavnom gorska visoravan premrežena velikim planinskim lancima (urartski : dingîr) visine oko 3.000 m - 5.000 m kao drugi najveći gorski sklop Eurazije nakon Tibeta. Iz tog urartskog doba potječu i prvi poznati oronimi Zakavkazja oko Armenije, koji su se dijelom preoblikovani očuvali do danas (označeni zvjezdicom *). Tada je politički bilo važno na zapadu gorje Dingîr-Cheldi (sad Lazistan, lat. Montes Chalybaei, grč. Paryadres : 3.937 m) odakle je izvorno bila rodom urartska dinastija Chaldi. Ina su veća urartska gorja : središnji državni simbol Dingîr-Huráti (Ararat*, turs. Agridagi : 5.123 m), pa na jugozapadu Dingîr-Ulikámma (Antitaurus, tur. Güneydogu Toroslar : 4.135 m), a na sjeveru najduže i najviše gorje Dingîr-Kazlukh (Kavkaz* : 5.642 m) i na istočnom rubu Dingîr-Harabaziti (Demavend : 5.617 m), a na jugoistoku Dingîr-Arandu (sjeverni Zagros-Alvand* : 3.570 m), pa izmedju ovih još ine manje planine po 2.000 - 3.000 m kojih su izvorni urartski nazivi dosad dijelom nepoznati.

Veće urartske rijeke su bile s njihovim nazivima: na jugu Dukla (Tigris) i Khabúra (sada Habur*), na zapadu Arsána (gornji Eufrat), po sredini rijeka Erask (sada Araks*) na sjeveru rijeka Faz (sada Kura) i još ini manji pritoci. Medju ovima je pritok Tigrisa Diyala kod Babilona (danas rijeka Sirwan kod Bagdada uz granicu Irak/Iran) u 8.st. pr.Kr. bila na jugoistočnoj granici najvećega Urartskog carstva u Mezopotamiji. Najveća su urartska jezera bila u sredini Suer-Turušpa (sada Van), na istoku slani Suer-Kaputân (Urmia) i sjevernije slatkovodni Suer-Gegham (Sewan). Važnije su urartske autonomne pokrajine (wayas) bile: početna Ardîni na jugu, Etiuni na sjeveru u Zakavkazju, Arpahsad na istoku prama Kaspijskom primorju, Cheldi i Erah prama Crnom moru, Kummúhu na jugozapadu prama Sredozemlju, Madai (Medija*) na jugoistoku, itd.

Urarti su bili prva i najsjevernija izrazito urbana civilizacija u prapovjesnom Zakavkazju, gdje su utemeljili i izgradili stotinjak brdskih gradova i gradića tzv. wasi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Tushpa (sada Toprakale) uz jezero Van (tada: Suer-Turushpa, grč.lat. Lacus Thospitis). Ini su važniji gradovi i povremene prijestolnice još bili Erebúni (sada Erewan) i Teyshebani (Karmir-Blur), ter najranije na jugu vazalni gradić Arzaškûn (Rawanduz). U urartskom carstvu od 9./ 7. st. se još razvilo stotinjak raznih gradova i gradića koji su duže ili bar povremeno bili pod urartskom vlasti : glavna prijestolnica Tushpa, pa Gargameš (Karchemish*), Meliddu (sad Malatya*), Tapika (Çoruh), Harrân (Sinjar), Eriáhi (Leninakan), Erebúni (Erewan*), Teyshebani (Karmir-Blur), Welikúni (Sewan), Urutúr (Bastam), Puládi (Seqindel), Hasanlù (Rawanduz), Wishewási (Topzawa), Shibanîba (Horsabad), Susharra (Šemšar*), Harrán (Sinjar), Tarwakin (Tabriz*), Matána (Hamadan*), ...itd.

U urartsko doba se takodjer razvija i više primorskih luka preko kojih ide njihova vanjska trgovina: na jugoistočnoj obali Crnog mora (Muer-Nitâs) je bio Tabâl (sada Trabzon), Rissani (Rize*), Pasîn (Poti) i ine manje, a na jugozapadu Kaspijskog mora (Muer-Sirshân) luke Mugân (sada Talysh), Sirwân (Apsheron) i Simudâr (Mahachkala), dok su na jugozapadu za najvećeg obsega carstva u 8. st. trgovali i na Sredozemlju (Adal-Muer) preko urartske luke Choe (grč. Issos, tur. Dortyol). Preko te sredozemne luke i onih na Crnom moru su Urarti dosta trgovali s udaljenim sredozemnim zemljama sve do talianske Etrurije (gdje su nadjeni njihovi tada napredniji tehnički proizvodi).

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130 m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski: Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: úÌåâøîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35.-26. stoljeća pr. Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji.

Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Saraswati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza su tri goleme kamene piramide površine do 3 ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr. Kr. : Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja: npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi (= "Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom kliniopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat. Vidi o tomu još pobliže : Hurrwurdu (Tho-Garma).

Huritoidni ili urarto-huritski jezici su izumrla porodica ergastičko-aglutinativnih jezika iz prapovjesti i antike na Starom Istoku (prednja Azija). Sastoji se bar od tri (ili 4) poznata izumrla jezika : najstarijega huritskog iz brončanog doba, pa manjeviše srodnih urartskog i manejskoga (neohuritskog) iz željeznog doba (ter možda slabo poznati prapovjesni kasitski). Ovi jezici se oštro razlikuju od svih semitskih i indoeuropskih, a jezikoslovci se do danas još većinom ne slažu glede njihovih slabo poznatih medjuodnosa s inim jezičnim porodicama i višim nadskupinama Eurazije. Možda su razmjerno najsrodniji s današnjim istočnokavkaskim jezicima kao avarski, čečenski, lezginski, darginski i još desetak inih manjih uz istočni Kavkaz, pa još dalja i slabija srodnost s jenisejskim jezicima južnog Sibira (i možda s kinesko-tibetskim jezicima). Neki još predlažu stanovitu srodnost huritoidnih jezika i u Europi s izoliranim baskijskim i izumrlim etrurskim, ali većina lingvista to ne prihvaćaju.

Urartski jezik, ranije još nazivan kaldejski (vlastiti naziv Cheldili) ili vanski jezik, danas je na zapadu uobičajeni naziv za izumrli prapovjesni jezik kojim se govorilo i pisalo u davnom carstvu Urartu (Bihayni) oko jezera Van i širje po južnom Zakavkazju kroz željezno doba izmedju 12. i 5. st. pr. Kr. Po prvi puta je zabilježen klinopisom od 9. stoljeća pr. Kr., obilno se piše po Zakavkazju u 8. i 7. st. i zadnji pripadni nadpisi završavaju oko god. 590 pr. Kr. Govorna uporaba mu se smanjuje nakon pada države Urartu 585 pr. n. e., a nakon 500. pr. Kr. ga je još u antičkoj Armeniji govorio privatno tek manji broj ljudi uglavnom u obitelji.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Hrvatska pradomovina Urartu. Kupi ovdje :

Urartski je bio prvi i najraniji pismeni jezik u Zakavkazju sjevernije od Antitaurusa, jer se ini raniji jezici u Zakavkazju samo kratko spominju u zapisima južnijih civilizacija Starog Istoka, ali na njima iz brončanog doba sve do 11. st. pr.Kr nisu nadjeni neki vlastiti zapisi u samom Zakavkazju. Urartski se dosad očuvao na mnogobrojnim nadpisima (blizu tisuću nadjenih) iz kraljevstva Urartu, koja su pisana klinopisom posudjenim od Asiraca i Hetita. Urarti su imali i starije hieroglifsko pismo, koje se kasnije nakon 8. st. pr. Kr. uglavnom rabilo samo za računovodstvo i vjerske namjene.

Urartski klinopisi se po jeziku dalje dijele na dvije grupe : manjina je pisala akadskim jezikom, službenim jezikom Asirije, a većina nadjenih natpisa su na urartskom jeziku tj. kaldejskom ili neo-huritskom, koji je povezan sa starijim huritskim u huritsko-urartu grupi jezika. Do danas je pročitano i prevedeno oko 560 natpisa na urartskom klinopisu od tisuću nadjenih. Većina sadrže oko 350 do 400 riječi pretežno urartskih, iako ima i posuđenica iz drugih tadanjih jezika najviše iz armenskoga oko 70 korijenskih riječi. U početku su u Urarti rabili starije domaće hieroglife, pa su kasnije prešli na asirijski klinopis. Za razliku od većine pročitanih klinopisa, stariji urartski hijeroglifi većinom još nisu uspješno protumačeni i zato se paleografi zasad ne slažu koji su jezik rabili u tim hieroglifima.

Lingvistika i etnički sastav Urarta još je predmet niza razprava među istraživačima. Većina (izvan Armenije) vjeruju kako je kraljevska i vladajuća elita govorila urartski i vladala je multietničkim društvom, a u kanije doba podkraj države Urartu negdje od 6. st. pr.Kr. bi većina pučanstva već govorila armenski (tzv. frigijska hipoteza po Herodotu). Po toj hipotezi, pučanstvo koje je govorilo armenski bili su potomci pra-Armena, koji bi se preselili iz Armenske visoravni u 7. st. pr.Kr. i pomiješali se s ranijim huritskim prapučanstvom. Manjina istraživača tj. uglavnom domoljubni armenski povjesnici smatraju kako je urartski bio samo formalni pisani jezik, dok je većinsko pučanstvo, uključivo i kraljevski dvor već govorilo armenski. Ta hipoteza se zasniva na ograničeno-siromašnom rječniku u urartskom klinopisu, a takodjer primjećuju kako nakon 250 godina uporabe klinopisa nije bilo jačeg razvitka ni promjena, što bi upućivalo na već mrtvi jezik.

Kroz brončano doba u II. tisućljeću pr. Kr. rane prapovjesne civilizacije iz Mezopotamije izravno vladaju samo do rubnih gorja : na sjeverozapadu Antitaurus (tada huritski : Dingýr-Ulikámma, asirski : Khattush Kursagal), na sjeveru Ararat (hurit. Dingýr-Babánhe, asir.) i na sjeveroistoku Zagros (hurit. Dingýr-Šattiru, asir. Sharitha Kursagal). Sjevernije od tih rubnih gorja, na ranoj visoravni Zakavkazja tad uglavnom još nije bilo urbanih civilizacija, niti pismenih jezika. Samo oko Antitaurusa i južnije od Ararata (tj. sada Kurdistan), već se u brončano doba od 23.- 10.st. razvijalo par huritskih država, od kojih je razmjerno najjača bila neovisno Huritsko kraljevstvo Mitanni pod indoarijskom dinastijom Maryanni od 16.- 13. st., gdje se pretežno govorilo ranim huritskim jezikom, dosta sličnim kasnijemu urartskom.

Od 14. st. pr.Kr. mitanski kraljevi postaju vazalima Hetitskog carstva pod indoeuropskom dinastijom Tabarna u Maloj Aziji (18.- 12. st.), a nakon propasti Hetita u 12. st. pr.Kr. ovo huritsko ozemlje osvaja Asirsko carstvo kao sjevernu brdsku provinciju Ardîni (Naharina) s glavnim gradom Arzaškún (sada Rawanduz). Za prapovijesno Zakavkazje s Huritima oko sadanje Armenije se već od god 2000 pr. Kr. istodobno pojavljuju ranoegipatski naziv Naharina i asirski Nairi (Nahiri) u približnom značenju 'Rječna zemlja' ili 'Splet rijeka'. Tu se od 13. - 10. st. postupno razvijao plemenski savez Nahiri (asir. Uruatri, egipatski : Naharina) koji je kasnije od 9. st. pr.Kr. napokon prerastao u snažno neovisno carstvo Urartu (Bihayini), gdje asirski naziv Uruatri - Urartu uveden od 11. st. približno znači 'Planinska zemlja'. Njegovi su dosad poznati vazalni čelnici tzv. bani su bili, kojih su točnije godine vlasti većinom nepoznate : Kilinbani, Šiliheldi (asir. Shilli-Kheldi), Erimena I. (as. Irri-Menni), Tubushi (do 858. pr.Kr.), najjači Arame (858.- 844.) i zadnji asirski vazal Laptúr (as. Lutipri, 844.- 834.) čiji kraljevski nasljednici se potom izdvajaju kao neovisno carstvo Urartu.

Isprva su se ta plemena Ardini pretežno bavila gorskim stočarstvom (arheonalazi goveda i ovaca), a kasnije sve više prelaze na poljodjelstvo i osobito na vinogradarstvo po čemu su bili prvi i najbolji vinari Starog Istoka. U toj banovini Ardini se od ranijega huritskog postupno razvija kasniji srodan urartski jezik, koji se isprva pisao posebnim lokalnim hieroglifima koji dosad većinom još nisu pročitani, pa nam je zato taj najraniji prijelazni pra-urartski ili neo-huritski zasad uglavnom još nepoznat. Tek od 9.st. pr. Kr. se uratski takodjer sve više piše i na asirskom klinopisu koji je već bolje dešifriran pa nam je zato klasični urartski jezik razmjerno dobro poznat, dok se potom urartski klinopisi od 8. st. sve manje rabe uglavnom u njihovim vjerskim tekstovima. Ova gorska pokrajina oko današnje tromedje Iran/Irak/Turska najprije je bila vazalna asirska provincija i kasnije u 9. st. pr. Kr. se odvaja od Asirije i pod prvim neovisnik kraljem Sarduri I. iz nje daljim širenjem diljem Zakavkazja nastaje snažno i prostrano brdsko carstvo Urartu (Bihayni), najsjevernije u prapovijesti Starog Istoka.

Popis urartskih vladara iz Kaldejske dinastije (Cheldi) koje se u željezno doba od 9.- 6. st. pr.Kr. vladali oko Armenije i širje kroz južno Zakavkazje na Armenskoj visoravni izmedju gorja Kavkaza i Antitaurusa (Güneydogu Toroslar).

Rani kraljevi koji još vladaju kao asirski vazali : Arame 858.- 844. pr.Kr. (ujedinio je gorska plemena Nahiri u Zakavkazju), pa Laptur (Lutipri) 844.- 834. Ipak su bar po imenima, kasnijoj urartskoj dinasiji Cheldi možda već pripadali bar neki raniji vazalni banovi Ardini, osobito njihov drugi rani ban Shilli-Cheldi i predzadnji Erimena I., koji je imenom sličan kasnijemu urartskom kralju Erimena II. iz 7. st. pr. Kr.

Neovisni urartski carevi u usponu moći (9.- 8. stoljeće pr. Kr.) :

- Sarduri I. (Sarduris) 834. - 828., premjestio prijestolnicu u grad Tushpa i proširio utvrdu Van.

- Išpuina (Ispuinis) 828. - 810., širenje carstva i osvaja od Asiraca vazalni Mušasir na jugu.

- Menua 810. - 785. : proširuje carstvo kroz južno Zakavkazje.

- Argišti I. (Argistish) 785. - 753. : učvrstio granice osniva na sjeveru Erebuni (sada Erevan).

- Sarduri II. (Sarduris) 753. - 735.: najveće carstvo, ali ukida feudalizam i uvodi ropstvo, ter centraliziranu totalitanu vlast nakon čega carstvo propada.

- Russas I. 735. - 714.: počinju jači napadi južnih Asiraca iz Mezopotamije i još sjevernih nomadskih Kimeriaca preko Kavkaza, početak slabljenja.

Propadanje kraljevstva pod idućim slabijim vladarima (7.- 6. st. pr. Kr.) : Argišti II. 714.- 680., Russas II. 680.- 639., Sarduri III. 639.- 635., Eriména II. (Irrimenni) 635.- 629., Russas III. 629.- 615. Zatim još slijede zadnji vladari pred propast Urarta :

- Sarduri IV. 615.- 598. u savezu s Babilonom ruši Asiriju 608. pr. Kr.), ali vjerojatno od god. 605. postaje vazalom medijskog kralja Kiaksara.

- Najzadnji urartski kralj Russas IV. 598.- 585. pr. Kr. pogiba bez nasljednika pri povlačenju u gradu Teyšebani pod napadima nomadskih Skita, a po njegovoj smrti propali Urartu se uklapa u Medijsko kraljevstvo (Asirija je već prije toga propala i uništena). Nakon toga kroz 5. i 4. st. u Armeniji većinom kao perzijski vazali vlada nova iranska dinastija Orontidi (Erwanidi) : Orontes, Erwan I.- IV., Mitrash, Tiribaz, itd.

Nakon propasti kraljevstva Urartu i dinastije Cheldi pod udarima nomadskih Skita početkom 6. st. pr. Kr., na istom ozemlju kasnije klasične Armenije zatim vlada zasad manje poznata prijelazna dinastija domaćih Orontida (= starogrčki naziv, perzijski : ÇÑæäÏی - Erwanidi, armenski: Երվանդունիներ - Yervanduni), ili po Turcima "Vanska dinastija" od 6.- 4. st. Oni su isprva kraće od 585.- 547. bili vazalima kraljevine Medije iz Azerbeidjana i sjeverozapadnog Irana. Kada su Mediju osvojili južniji Perzijanci, armenski Orontidi od 547.- 410. postaju sjeverozapadnim vazalima (bandaka) u Perzijskom carstvu dinastije Ahemenida. Perzijanci su zatim bivše kraljevstvo Urartu sredinom 6. st. pr. Kr. podijelili na 2 iranske satrapije: sjeverozapadnu Armina (= grč. Armenia) gdje sa sjedištem iz grada Armavir vlada vazalna dinastija Orontidi i jugoistočnu satrapiju Urashtu (grč. Alarodia) gdje vlada druga dinastija Atropati i tu se uz službeno pisani perzijski, još neko vrijeme bar do Aleksandra Makedonskog privatno sve manje rabi i osiromašeni urartski jezik.

Ova je prijelazna dinastija u svijetu većinom poznata pod starogrčkim (helenističkim) nazivom Orontidi, ili takodjer perzijski i armenski kao Erwanidi, odnosno kao "Vanska" dinastija većinom u islamsko-turskoj literaturi (jer ne podnose Armence i naknadno ih brišu iz povijesti unatrag). Antička povijest Orontida, premda je mladja od bolje proučenih Urarta, dosad je loše poznata manje zbog oskudnih dokumenata, a najviše zbog ideopolitičkih prikrivanja i naknadnih izvrtanja jer se to zbivalo u dosad geopolitički 'neuralgičnom' području Zakavkazja i istočne Turske oko Armenije i Kurdistana. Zato su sve dosad čak i regionalni akademici davnu stvarnost ovdje navlačili i izvrtali po svojim domoljubnim porivima, pa se podatci i domaći zaključci pripadnih turskih, armenskih i ruskih istraživača podosta razlikuju, dok objektivni i neutralni strani prikazi tu još moraju razotkrivati povijesnu stvarnost poput zagonetne križaljke. U formalističkoj Wikipediji su po teritorialnoj 'nadležnosti' Orontidi (kao i Urarti) uglavnom prikazani samo iz lokalnoga armenskog gledišta. Premda se Orontidi u Armeniji smatraju prvom domaćom dinastijom, po imenima vladara i grčko-perzijskim zapisima, ta dinastija najvjuerojatnije nije armenskog iskona, nego stranoga medijskog podrijetla iz sjeverozapadne Perzije, a pojedini vladari su dijelom poznati pod perzijskim i starogrčkim imenima.

Glavni su većinom slabo poznati posturartski tj. ranoarmenski vladari iz dinastije Orontida (Erwanida) bili : polumitski medijski vazal pod helenističkim imenom Orontes I. (grč. Ὀρόντης, perz. Erwan, armen. Երուանդ - Eruand) oko 570.- 560. kao začetnik te dinastije, zatim Tigrân I. (Tigranes) 560. - 535., Vahagan 530. - 515., pa bandaka Erwand II. oko god. 500. pr. Kr., Hidarnes (Vidarna) početkom 5. st. pr. Kr. Nakon ovih vazalnih bandaka slijede uglavnom neovisni kraljevi (sarmáda) iz dinastije Orontida : Sarmada Erwand III. sredinom 5. st. pr. Kr., najmoćniji Sarmáda Mitrásh vlada do 410. pr. Kr., Sarmada Erwand IV. od 410. - 401., Sarmáda Tiribáz 401. - 380. i zadnji neovisni Erwand IV. 380. - 344. Potom Armeniju opet osvajaju Perzijanci kao vazalnu satrapiju, gdje do 330. još vladaju par slabo poznatih bandaka iz dinastije Orontida : Mithraustes i Mithranes (331. - 323.). Vlast Orontida u Armeniji uglavnom prestaje nakon Aleksandra Makedonskog sa širenjem diadoha Seleucida, nakon čega od god. 190. do rimskog osvajanja Armenije god. 12. po. Kr. tu vlada prva domaća armenska dinastija Artaxidi (Arsames, Abdissar, Artaxiad, Artabaz I.- III., Tigranes II.- IV. i dr.), što je bilo klasično doba najjače Velike Armenije prije Rimljana.

Urartu je bila antička monarhija u južnom Zakavkazju oko Armenije (kasnije poznatoj kao Armenska visoravan), a pružala se između Kavkaza na sjeveru, gorja Antitaurus na jugozapadu i nizinske Mezopotamije na jugoistoku. Ime te države odgovara biblijskom imenu Ararat. Početno središte im je bilo oko Jezera Van u današnjoj istočnoj Turskoj. Ovo neovisno kraljevstvo i carstvo je postojalo od god. 834. do 585. prije Krista.

Ime 'Urartu' potječe iz aramejskog jezika, koji je bio srodan dialekt akadskoga. Domaće izvorno ime kraljevstva je bilo Bihayini (Biainili). Istraživači smatraju kako je "Urartu" akadska inačica za biblijski "Ararat" iz Starog zavjeta. Planina Ararat se stvarno nalazi u središtu ozemlja Urartu, oko 120 kilometara severno od prestolnice Tušpa i jezera Van (tada Suer-Turušpa). Ararat se u Starom zavjetu spominje kao planina, ali i kao antička država sjeverno od Mezopotamije. Rane armenske kronike (oko 5. do 7. st.) tvrde kako je prvotno ime Armenije bilo "zemlja Ararada". Te inačice vjerojatno potječu iz armenskoga "Ajrarat", što bi značilo "zemlja Armenaca" ili "zemlja hrabrih". Neki kao Karl Fridrih Lehman-Haupt (1910) smatraju kako je narod Urarta sebe zvao Kaldini po njihovom bogu Kaldiju (Cheldi). Stari narod Nahiri oko jezera Van ponekad se smatra s njima povezanim ili istim.

Urartu se često nazivao "Kraljevstvo Ararat" u mnogim antičkim rukopisima i svetim pismima različitih nacija. Razlog za nesigurnost imena (Urartu ili Ararat) je zbog raznih inačica u izvorima. Pisani semitski i slični jezici Starog istoka tada većinom nisu pisali vokale, nego samo suglasnike. Naziv je npr. u antičkom izvoru bio zapisan kao "RRT" a to je mogli biti i Ararat i Urartu. Antički izvori su koristili "Armenija" i "Urartu" naizmence i to bi bio naziv za istu zemlju. Npr. trojezični nadpis Behistun iz god. 520. pr. Kr. perzijskog cara Darija Velikog spominje "Armina" na staroperzijskom, a u paralelnom prijevodu na elamitski piše "Harminuya", pa na akadski kao "Urartu". Kraljevsto je bilo poznato starim Grcima i kasnije Rimljanima kao Armenia. U kasnom 6. st. pr. Kr. je Urartu posve zamijenila kraljvina Armenija pod vodstvom nove armenske dinastije Orontida.

Carstvo Urartu je većinom zauzimalo oko 200.000 četvornih milja, od rijeke Kure na sjeveru do vrhova Antitaurusa na jugu, pa od Eufrata na zapadu do Kaspijskog mora na istoku. Urartu se pružao od sjeverne Mezopotamije do južnog Kavkaza, uključivo današnju Armeniju, istočnu Tursku, sjeverozapadni rub Irana i dio Azerbeidjana. Glavne tvrdjave carstva Urartu su bile na sjeveru Erebuni (danas Erevan), pa južnije Van, Anzaf, Armavir, itd. Glavna arheonalazišta Urarta su npr. gradina prijestolnice Tušpa uz jezero Van, pa stijenjak Karmir-Blur kod Erevana, Trialeti u Gruziji, Arzaškún na sjeveru Iraka, Bastam i Hasanlu u Iranu, itd.

Fridrich Eduard Schulz je 1827. u ime francuskog Orientalnog društva putovao u područje jezera Van, potaknut pričama o kraljici Semiramidi armenskog povjesnika Mozesa od Korene iz 5. st. po Kr. Tamo je otkrio ruševine grada i brojne napise većinom na asirskom i dijelom na tad još nepoznatom jeziku. Otkrio je gradinu Kelishin kako se zvala na asirskom i urartu, a bila je na sedlu Kelishin prelazu uz iračko-iransku granicu, gdje su Kurdi 1829. ubili Schulza i dio njegovih zapisa su izgubljeni. Britanski asirolog Henry Rolinson pokušao je kopirati napis na steli, ali nije uspio. I njemački istraživač Rosch je tu nekoliko godina kasnije ubijen. Zatim je Austen Henry Layard 1840tih god. opisao grobove Argišti i Van-Kalesi. Od 1870tih lokalno pučanstvo je počelo krasti dijelove iz urartskih ruševina Toprakkale i to prodavati europskim istraživačima. Ruski su arheolozi (Ivanovski, Piotrovski i dr.) od 19. st. proučili niz urartskih arheonalaza iz Gruzije, Armenije, Azerbeidjana i sjevernog Kavkaza.

Asirski izvori Shalmanazara I. oko 1270. pr.Kr. prvo spominju Urartu kao jednu od država naroda Nahiri oko Jezera Van tj. labavu konfederaciju malih kraljevina i plemenskih saveza na armenskoj visoravni u 13. - 11. st. pr. Kr. Te državice Nahiri je višeput uzastopce osvajala Asirija, najviše u doba careva Tukulti-Ninurta I. oko 1240. pr. Kr., Tiglat-Pilesar I. oko 1100. pr. Kr, Ashurbelkal oko 1070. pr. Kr., Adadnirari II. oko 900. pr. Kr., Tukulti-Ninurta II. oko 890. pr .Kr. i Asurnasirpal II. 883. - 859.

Po asirskim izvorima je tada Urartu bio snažnog sjeverni rival. Te državice i plemena Nahiri su se ujedinili u zajedničko kraljevstvo pod kraljem Arameom (860. - 843. pr. Kr.). Njihov glavni grad kraljevine Arzaškun je osvojio asirski kralj Shalmanasar III.

Prvi neovisni urartski kralj Sardur I. (832. - 820.) je premjestio novu prijestolnicu u grad Tušpa (danas Van) na obali jezera Van (tada Suer-Turušpa) i grad je zaštitio utvrdama. Njegov sin Ishpuina Cheldi (828. - 810.) je pripojio i susjednu južniju državicu Mushasir, dotad vazalnu Asiriji. Njegov nasljednik car Menua Cheldi (oko 810. - 785.) isto je dosta prostorno povećao carstvo i o tomu je na više mjesta ostavio klinopise. Urartu je postigla vrhunac vojne moći i prostranstva u doba Menuovog sina Argišti I (Argistis 785. - 760.) i tada postala jednim od najvećih carstava Starog Istoka. Argišti I. je osvojio prostore oko rijeke Araks i jezera Sevan. Asirski kralj Shalmanazar IV. je vodio protiv njega neuspešne vojne kampanje. U jednom trenutku vojska Urartua je došla sve do Babilona i zauzela taj velegrad. Argišti I. je osnovao nekoliko novih gradova, gdje se posebno ističe Erebuni (sada Erevan) koga je osnovao 782. pr. Kr. Tada na svom vrhuncu moći se prostrano carstvo Urartu pružalo i sjeverno iza reke Araks i jezera Sevan sve do Kavkaza i obuhvaćalo je današnju Armeniju, veći dio Gruzije do obale Crnog mora, na istoku preko današnjeg Azerbejdjana i dijelom Dagestana do Kaspijskog mora. Zapadno se pružalo do izvorišta Eufrata i Isejskog zaljeva (Iskenderun) na Sredozemlje, pa jugoistočno do Tabriza, a južno do izvorišta Tigrisa i gorja Antitaurus uz sjeverni rub Mezopotamije.

Oko god. 714. pr. Kr. je Urartu bio na udaru nomadskih Kimeraca (asir. Gimirai, hebr. Gomer, grč. Kymbroi), a zatim i napada asirskog kralja Sargona II. Sargon je pobijedio urartskog kralja Russa I. kod jezera Urmia i tad je glavni urartski hram u Mušasiru bio uništen i opljačkan. Međutim je Russin sin car Argišti II. (714. - 685. pr. Kr) uspio obnoviti snagu Urarta uz istodobni mir s Asirijom. Duže doba primirja je omogućilo i duži razvitak i napredak, što se nastavilo i pod vlasti kralja Russa II. (685. - 645.). Zatim je Urartu je opet oslabio i postao vazalno ovisan o Asiriji, pa je zato sin Ruse II. kralj Sarduri III. (645. - 635.) pismeno nazivao asirskog kralja "otac".

Po urartskim klinopisima, nakon Sardura III. su slijedila još 4 kralja : Erimena (Irrimenni, 635. - 620.), njegov sin Russas III. (620. - 609.), pa Sarduri IV. (609. - 598.) koji je u savezu s Babilonom i Medijom god. 612. - 608. zajednički uništio i razorio Asiriju, a zbog sigurnostosti je prijestolnicu prebacio u drugi grad Teyshebani. Potom još slijedi najzadnji urartski kralj Russas IV. (598. - 585. pr.Kr.), koji je poginuo pri razaranju grada Teyshebani u napadu nomadskih Skita preko Kavkaza.

Poznato je kako su nakon propasti Asirije, od god. 600 pr. Kr. takodjer i Urartu uzastopce napadali nomadski Skiti i njihovi saveznici Medijci, nakon što je medijski kralj Kiaksar od 612. pr. Kr. osvojio i ukinuo Asiriju. Potom brojne urartske ruševine iz tog vremena pokazuju kako su bile uništene paležom. Do kraja 6.st. pr. Kr. Armenija zamjenjuje Urartu. To daje mogućnost dva moguća scenarija :

ili je Medija zauzela Urartu,

ili je Urartu ipak zadržao neovisnost, pa dogodila samo promjena dinastije, tj lokalna dinastija Orontidi je zbacila dotad vladajuću urartsku dinastiju Cheldi uz pomoć medijske vojske.

Po novijim procjenama (armenskih povjesnika) bi dostupni antički izvori više upućivali na taj drugi scenarij : npr. Ksenofont navodi kako Armenija kojom su vladali Orontidi, nije bila pokorena sve do vlasti medijskog kralja Astiaga (585. - 550.), što je bilo duže nakon medijske invazije u 7. st. pr. Kr. Strabon je napisao kako je u antička vremena Velika Armenija vladala 'cijelom Azijom', nakon što je slomila carstvo Sirijaca, što je kasnije u doba Astiaga izgubila. Po Starom Zavjetu je prorok Jeremija oko 593. pr.Kr. pozivao kraljevinu Ararat i medijske saveznike neka sruše Babilon. Rane armenske kronike uzimaju hebrejske i grčke izvore, po kojima je armenski vodja uz pomoć medijskog kralja Kiaksara osvojio Asiriju.

Tako različiti izvori najviše podupiru mogućnost kako je u Armeniji nakon zadnjega urartskog kralja Sardura IV. došlo do promjene dinastije. Armenska dinastija Orontida bi tada zamijenila urartsku dinastiju Cheldi uz pomoć Medije, a kao protuuslugu bi pomogli Medijcima zauzeti i uništiti Asiriju. To možda upućuje kako bi kasniji kraljevi Erimena, Russas III. i Russas IV. zapravo bila tek urartska imena za najranije Orontidske kraljeve Urarta tj. Armenije. U doba ranih Orontida bi Urartu još ostao snažnim neovisnim kraljevstvom, koje su različiti izvori još zvali Urartu, Ararat ili Armenija.

Većina urartskog pučanstva u rječnim dolinama se bavila poljodjelstvom, gdje se posebno ističe njihova originalna pšenica (Triticum urartum) koja se još do danas sadi po Zakavkazju i Armeniji. U brdskom stočarstvu su po zapisima i arheonalzima najviše uzgajali konje i goveda, a tražene urartske pasmine jahaćih konja su u prapovijesti smatrane najboljima na Starom Istoku (kao npr. danas arapski konji). Na selima za poljske radove su još rabili deve i magarce.

Urartska praktična tehnologija je tada vjerojatno bila najnaprednija na svijetu, pa su već mnogo stoljeća prije tehnički sličnih Rimljana imali prvenstvo na Starom istoku u pronalasku niza tehničkih dostignuća : čvrste i višekatne kamene zgrade, popločane medjugradske ceste, dugi vodeni cjevovodi, velike umjetne hidroakumulacije, raznolike uporabe hidroenergije, mehaničke brusionice, precizne državne mjere (ari i kapi), ...itd. Po svojoj prastaroj najnaprednijoj tehnokulturi i urbanizaciji se Urartu može smatrati prapovijesnom Švicarskom. Po svojoj vrlo razvijenoj bazičnoj tehnokulturi i urbanizmu su vjerojatno bili bar dijelom napredniji nego njihovi današnji susjedi kao što su sada npr. Irak, nutarnja kopnena Sirija i istočna anatolska Turska.

Bili su vrsni stručnjaci za graditeljstvo pomoću kamena za gradske kuće i vojne tvrdjave. Iskopavanjem su nadjene čvrste i pravilne višekatne kuće do 20 m visine (najviše zgrade u prapovijesti), s nutarnjim ukrasima po zidovima, prozorima i balkonima. Njihove visoke tvrdjave s debelim i neprobojnim kamenim zidinama su bile teško osvojive čak i za vojno najnapredniju asirsku armadu.

Takodjer se ističu i ruševine velikih kamenih hramova i vladarskih dvoraca : Velike urartske hramove s kolonadama stupova helenističkog izgleda zatim su uglavnom kopirali stari Grci i Rimljani, dok su Perzijanci potom kopirali urartske vjerske tornjeve - ésusi sa svetim vatrama.

Gradovi su imali tehnički najbolje razvijenu zajedničku vodoopskrbu, koja se dovodila dugim kanalima i kroz kamene cijevi iz velikih daljina i visokih planina, a čvrsti kameni nasipi poput zidina izgradjeni su uz velike hidroakumulacije. Postojala je i dobro razvijena kanalizacija, pa su im sanitarni uvjeti bili daleko iznad inih većinom prljavih gradova Starog Istoka s uličnim odvodnim jarcima i hrpama svakakvog otpada.

Prapovjesni Urarti su prije Rimljana bili tehnički najnaprednija rana civilizacija, nadasve u svestranoj uporabi prirodne hidroenergije u prvoj mehaničkoj industriji, pa su gradili brojne vodeničke mlinove, a takodjer su razvili i mehaničke brusionice metala na vodeni pogon.

Bili su najbolji stručnjaci u prapovjesnoj metalurgiji, pa su izvozili metalne vrčeve u anatolsku Frigiju i morem dalje na zapad npr. u taliansku Etruriju. Urartsko čelično oružje je u to doba bilo tehnički najkvalitetnije na Starom Istoku.

Razvili su savršene metalne pile na vodeni pogon za automatsko rezanje i glačanje većih kamenih blokova do metra debljine, u čemu su bili vrhunski majstori cijele antike. Iznimno visoki razvitak urartske metalurgije i tehnike je uz ino bio i prirodno potaknut bogatim nalazištima raznolikih kovinskih rudača po urartskom gorju, čega inače uglavnom nema u plodnoj nizinskoj Mezopotamiji.

Urarti su takodjer prvi u svijetu stoljećima prije Perzije već imali kamenom popločane medjugradske ceste kojima su uzastopno prometovale državne konjske kočije (tipa diližanse), što potom kopiraju kasniji Ahemenidi i nakon njih konačno Rimljani.

Urarti su takodjer zbog naprednijega tehničkog razvitka državnim zakonom u trgovinu uveli preciznije mjerne jedinice: npr. površinski ari = oko 12 četvornih metara, pa volumne kapi oko 2,3 litre i još ine slične za ostala standardizirana mjerenja.

Njihov je kralj s titulom šarmáda bio i vrhovni svećenik tzv. Lubura kao izaslanik njihova glavnog božanstva Cheldi. Neki takvi hramovi Kaldija su bili dijelovi kompleksa kraljevskih palača, dok su ini slični tvorili neovisne gradjevine svećenstva (lubura). Ostali veći bogovi su im bili nebeski gromovnik Teysheba (= ranije Tešub kod Hurita) i bog Sunca Shivini (indovedski Shiva). Urartski su bogovi po vjerovanju stanovali u planinama i izlazili kroz otvore pećina : zato se na špiljskim ulazima često nalaze posvećeni tekstovi i ini predmeti urartskih vladara i ostalih uglednika, gdje su danas najbogatija pećinska arheonalazišta.

Većina staroistočnih civilizacija su se temeljile na zastarjelom robovasničkom ustroju i diktatorskom despotizmu centralističkih vladara. Medju ovima su jedine veće iznimke bile rane polu-demokracije Hurita i srodnih Urarta (kasnije i Grka). S iznimkom robovlasničke diktature cara Sardura II. po ugledu na asirski despotizam, u ostalim razdobljima je kod Urarta prevladavao poludemokratski feudalni ustroj. Država je ispočetka bila savezna konfederacija, a kasnije više jedinstvena s vazalnim autonomnim pokrajinama tzv. wayas. U društvenoj uredbi su prevladavala 4 glavna sloja-kaste :

Vjerski svećenici su imali naslove "lubura" i služili su u hramovima zvanim šattera u obliku kula i tornjeva, gdje se u doba obreda palila vatra na vrhu (ésusi), što su preuzeli i Iranci kao trajni vatreni tornjevi.

Profesionalni vojnici ili huratéle su bili najbrojniji i najvažniji u ratno doba, a izmedju u doba primirja su približno imali ulogu policije. Njihovi su voditelji bili vojskovodje-generali tzv. erdénni. Urartska vojska iz 8. st. pr. Kr. u doba careva Argisti i Sarduri II. je tada bila najveća i najmoćnija armada u prednjoj Aziji prije Perzije i Rimljana : čak do 352.000 pješaka i 3.600 konjanika.

Slobodni poljodjelski seljaci ili taršuáni su bili najbrojniji sloj koji su obradom zemlje prehranjivali većinu inih državljana. Najviše su sadili razno žito (dzeto), a u obradi vinograda i proizvodnji vina su bili vodeći na Starom Istoku.

Prisilni kmetovi ili ururdéle su bili kmetovi umjesto robova, većinom nastali od ratnih zarobljenika ili inih kažnjenih prijestupnika, a radili su na državno-kraljevskim veleposjedima (bihay) i u izgradnji raznih gradjevina i vodovoda (pili), kaptaže izvora (tarma) i nasipa za hidroakumulacije (suer).

Postojalo je zaštićeno i nasljedno zadružno vlasništvo, zbog čega su Urarti prvi u poznatoj povijesti uveli obvezatno obiteljsko prezime-patronim ili ururdán po nekom ranijem pretku, plemenu ili gradu podrijetla. Po nadjenim grobnim kosturima su medju ranim nižim narodima Starog Istoka, gorštački Urarti prosječnim rastom bili razmjerno najvišeg stasa, prosječno oko 180 cm a poneki i do 2 m visine, vjerojatno dinaroidnog izgleda. Za razliku od inih starih istočnjaka većinom s pomodnim bradama, Urarti su po prikazima uglavnom imali glatko obrijane brade (kao Egipćani i Sumerani), - ali su muškarci često nosili usukane bočne brčine i 'zulufe', pa se već po tom neobičnom izgledu brkate glave na prikazima tada jasno razlikuju od većine starih kulturnih Azijata. Važnija urartska plemena su bili : Barzân, Buliân, Duklân, Gashân, Ibrisîn, Kilibân, Khuréle, Luâni, Perwân, Setîn, Shupân, Wesân, itd.

U kulturi Urarta je značajna zbirka pripovjedaka "Zemsi-Dur" ('Vrata Sezama') koju su u sličnom obliku potom preuzeli i proširili Arapi kao zbirku "Tisuću i jedna noć". U likovnoj umjetnosti su im uz ino značajne i grupe megalitskih menhira (meshet) oslikanih reljefima, pa u višekatnim palačama zidovi oslikani raskošnim freskama raznih krilatih životinja i božanstava, npr. krilati konj kao simbol sunčanog boga Shiwi, krilati bik kao vrhovni gromovnik Teysheba i rogati lav kao znak ratnog boga Cheldi. Najvažnije su im očuvane gradjevine vodovodi, dugi cjevovodi, brane akumulacija, skladišta vinarija, kolonade hrama Arzaškûn, carske grobnice Mher-Dur i Khazin-Dur kod jezera Van, itd.

S lingvističkog gledišta većina istraživača veruju kako su stanovnici Urartua povezani s ranijim Huritima, a manjina tj. Armenci smatraju da su Urartu već prije naselili većinom Armenci. Armenci su naslijedili ozemlje Urartu od 6. st. pr. Kr. i po mišljenju većine su bili nazočni ranije u Anatoliji barem od 12. st. pr. Kr., a zatim su se kroz par stoljeća proširili do Armenske visoravni. Po tom scenariju bi se Armenci naknadno izmedju 12. i 7. st. doselili u svoju domovinu na istoku Male Azije, jer su invazijom Kimeraca potisnuti iz Frigije oko god. 696. pr. Kr. Po suprotnoj ili tzv. armenskoj hipotezi je indoeuropska pradomovina bila baš na Armenskoj visoravni i Armenci bi tu bili kroz cijelo trajanje države Urartu. Nakon nestanka Urarta su Armenci dominirali na visoravni i asimilirali su dio prijašnje kulture Urartu.

Nakon doselidbe Medijaca u sjeverozapadni Iran u 11. st. pr. Kr., oni su najprije u 8.i 7. stoljeću bili kao vazalna pokrajina Wayas-Madai na istočnom rubu carstva Urartu do 616. pr. Kr. do slabljena Urarta pod kraljem Russas III. (629. - 615.). Zatim u doba zadnjih urartskih kraljeva Sarduri IV. i Russas IV, Medija već odvojena od Urarta kao posebno Medijsko kraljevstvo (616. - 550.) na sjeverozapadu klasične Perzije, a nakon propasti Urarta on sami postaju medijskom zapadnom satrapijom Uraštu. Kroz cijelo to doba od 8. - 6. st., izmedju Urarta i Medije postoji snažan i uzajamni kulturno-tehnički utjecaj, gdje raniji polunomadski Medijci preuzimaju od naprednijih Urarta mnoga kulturna i tehnička dostignuća Starog Istoka.

Nakon god. 615. pr. Krista se novo i neovisno Medijsko carstvo proširilo preko najvećeg dijela ostale Perzije. Zatim od 550. pr. Kr. perzijski Ahemenidi osvajaju Mediju zajedno sa satrapijom Uraštu, pa odonda i u velikomu Perzijskom carstvu još ini Perzijanci posudjuju i dalje šire u svojoj civilizaciji već ranija kulturno-tehnička dostignuća što kod naprednijih Urarta već postoje par stoljeća ranije, a koja se često sada pogrješno navode kao izvorno-perzijska : npr. podzemni zidani cjevovodi (urartski pili), sveti tornjevi s vatrom (ur. ésusi), popločane kamene ceste s kolnim prometom, ... itd. Urarti su takodjer imali kulturno-trgovačke veze i s faraonskim Egiptom kamo su najviše izvozili gradjevno drvo i drvene predmete, a iz Egipra uvozili razne predmete kao npr. minijaturne sfinge nadjene kod Erevana.

Po raznim ruskim istraživanjima (A. Ivanovski, B. Pjotrovski, V.I. Avdijev i dr.), od staroistočnih visokih civilizacija su prapovjesni Urarti bili najsjeverniji i razmjerno najbliži susjedi pretcima ranih Praslavena, pa su na njih preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj. Na to uz ino upućuju i razni arheonalazi urartske trgovačke robe po sjevernom Predkavkazju i oko Crnog mora. Ovo je dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi kod Slavena : npr. wasi (gradić), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), možda još yamcha (jabuka), liyad (voda-tekućina) i druge.

Premda je noviji hrvatski jezik uglavnom pove različit od urartskoga, na rane pretke Hrvata je zbog posrednog susjedstva urartski kulturni utjecaj mogao biti dvosmjeran: bilo posredno preko starih Perzijanaca kao djelomičnih baštinika urartske civilizacije, ali možda još izravno preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora. Uz još ine usporednice, vjerojatno nije mnogostruka slučajnost što su niz patronima ranih urartskih plemena i današnjih hrvatskih prezimena značajno slični : npr. urartski Bani (hrvat. Banić, -niček, -ičević), Barzân (hr. Borzan), Buliân (hr. Buljan), Duklân (hr. Dukljanin), Gashân (hr. Gašanić), Ibrisîn (Ibrišimović), Khuréle (hr. Kurelec), Lubura (hr. Luburić), Perwân (hr. Pervan), Setîn (hr. Cetin, -inić), Shupân (hr. Župan, -anić,- nović), Wasili (hr. Vasilić), Wesân (hr. Vesanić, -nović), ...itd.

Takodjer je moguće, kako je nakon zadnje propasti huritoidnih država (Urartu i Mannaea) dio huritoidnog pučanstva zatim prebjegao sjevernije bliže Praslavenima u sigurnije Predkavkazje izvan kontrole antičkih velesila. Takodjer nije izključeno ni da su Prahrvati pri antičkoj preselidbi iz Irana oko Kavkaza do Azova povukli sa sobom i dio već porobljenih Huritoida : to bi logično razjasnilo zašto u Europi baš medju Hrvatima ima razmjerno najviše huritoidnih posudjenica. Najnovija neovisna potvrda o tomu je snažna fizičko-biološka povezanost zajedničkog izkona pučanstva Hrvata i Zakavkazja nedavno dokazana modernim biokemijsko-genomskim analizama (Ivan Gagnidze i surad. 2004 & 2005), unatoč vrlo različitog jezika : Jednaka dinaro-kavkazka haplogrupa I-2 / Eu7 (M170) izrazito prevladava kako duž bivšega urartskog Zakavkazja sa 27% - 62%, tako i na našem etnoprostoru u Hrvatskoj i Hercegovini sa 45% - 72% pučanstva (u tu stvarnu vezu mogu sumnjati samo nestručni dogmatski ideolozi - kakvih je još podosta kod nas).

Starohrvatska država : Huritsko kraljevstvo.

Huritoidni ili urarto-huritski jezici su pradavna izumrla porodica ergastičko-aglutinativnih jezika iz prapovjesti i antike na Starom Istoku (prednja Azija) od Kavkaza do sjeverne Mezopotamije izmedju 24. i 6. stoljeća pr. Kr. Sastoje se bar od tri (ili 4) poznata izumrla jezika : najstarijega huritskog iz brončanog doba od 24. - 12. st., pa manjeviše srodnih urartskog i manejskoga (neohuritskog) iz željeznog doba od 10. - 6. st. pr. Kr. (ter možda slabo poznati prapovjesni kasitski). Dosad je poznato preko 6.000 klinopisnih tekstova na raznim huritoidnim jezicima, najviše od toga oko 5.000 na klasičnom huritskom i oko 1.000 njih na urartskomu.

Ovi huritoidni jezici se većinom svojih rječnika i nadasve gramatikom izrazito oštro razlikuju od svih semitskih i indoeuropskih jezika, a jezikoslovci se do danas uglavnom još ne slažu glede njihovih slabo poznatih medjuodnosa s inim jezičnim porodicama i višim nadskupinama Eurazije. Možda su razmjerno najsrodniji s današnjim istočnokavkaskim jezicima kao avarski, čečenski, lezginski, darginski i još desetak inih manjih uz istočni Kavkaz, pa još dalja i slabija srodnost s jenisejskim plemenskim jezicima južnog Sibira : Arini, Assani, Kotti, Khanty, Vasyugani i slični (Dulzon 1968, Gohman 1982, Kuzmina 1986, Maloletko 1989, itd.) i možda još donekle s kinesko-tibetskim jezicima. Neki još predlažu i u Europi stanovitu srodnost huritoidnih jezika s izoliranim baskijskim i izumrlim etrurskim, ali većina zapadnih lingvista to ne prihvaćaju.

Pripadne rane civilizacije s ovim huritoidnim jezicima u klasično doba Starog Istoka su ležale najsjevernije i razmjerno najbliže staroj Europi, pa su u poredbi s inim ranim visokim uljudbama, radi tog susjedstva imale razmjerno jači kulturni utjecaj i na rane predke Praslavena i Prahrvata. Uz ine posudbe, jezična posljedica tih prastarih dodira je bio i niz ranih huritoidnih posudjenica u kasnijim jezicima istočnih i južnih Slavena. Po raznim ruskim istraživanjima (A. Ivanovski, B. Pjotrovski, V.I. Avdijev i dr.), ovi su na Praslavene preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj : Npr. na to uz ino upućuju i razni arheonalazi huritoidne trgovačke robe po sjevernom Predkavkazju i oko Crnog mora. Ovo je dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi kod Slavena : npr. urartski wasi (gradić: slaven. selo), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), možda još yamcha (jabuka), liyad (voda-tekućina) i druge. Neki ruski etimolozi čak smatraju kako bi možda i sam etnonim ruskog naroda izvorno mogao potjecati od ranijih Urarta, jer su se npr. četri urartska kralja zvali imenima Russas I.- IV..

Još je više tih huritoidnih paralela kod Hrvata, osobito kod kajkavaca i najviše čakavaca (vidi niže po jezicima). Takodjer je moguće, kako je nakon zadnje propasti huritoidnih država (Urartu i Mannaea) dio huritoidnog pučanstva zatim prebjegao sjevernije bliže Praslavenima u sigurnije Predkavkazje izvan kontrole antičkih velesila. Takodjer nije izključeno ni da su Prahrvati pri preselidbi iz Irana oko Kavkaza do Azova povukli sa sobom i dio već porobljenih Huritoida : to bi logično razjasnilo zašto u Europi baš medju Hrvatima ima razmjerno najviše huritoidnih posudjenica. Najnovija neovisna potvrda o tomu je snažna fizičko-biološka povezanost zajedničkog izkona pučanstva Hrvata i Zakavkazja nedavno dokazana modernim biokemijsko-genomskim analizama (Ivan Gagnidze i surad. 2004 & 2005), unatoč vrlo različitog jezika: Jednaka dinaro-kavkazka haplogrupa I-2 / Eu7 (M170) izrazito prevladava kako duž bivšega urartskog Zakavkazja sa 27% - 62%, tako i na našem etnoprostoru u Hrvatskoj i Hercegovini sa 45% - 72% pučanstva (u tu stvarnu vezu mogu sumnjati samo nestručni dogmatski ideolozi - kakvih je još podosta kod nas).

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Hrvatska pradomovina : Huritsko kraljevstvo. Kupi ovdje :

Huritska kultura Hurrwuhé :

Huriti (hur. Ḫu-ur-ri, mitan. Hurrwuhé, hetit. Azzi, sumer. Shubaru, asir. Subartu, eng. Hurrians, fran. Hourrites, njem. Hurriten) su bili narod na Starom Istoku tijekom brončanog doba od 24. - 13. stoljeća, kojih podrijetlo još nije dovoljno poznato. Izolirani i egzotični huritski jezik ne pripada u nijednu od poznatih jezičnih porodica Eurazije, a srodni su mu kasniji urartski i manejski (neohuritski) jezici iz antike (i možda kasitski). U povijesti se po prvi puta pojavljuju sredinom 3. tisućljeća pr. Kr. tj. oko 24. stoljeća kao akadski vazali, a kroz idućih tisuću godina njihovim naseljenim područjima pretežno vladaju Hetiti.

Rani Prahuriti su stvorili prvu značajnu državu Hurrwurdu u Kurdistanu već od 24.- 20. st. s glavnim gradom Urkiš, kada su većinom bili vazali Akadskog carstva. Kasnije je opet najveći uspon Hurita poznat od god. 1500. pr. Kr. kada nastaje kraljevsko Mitanni kao većinska huritska država s indoarijskom vladajućom elitom Maryanni. Nakon propasti te države od 13. st. do god. 1000. pr. Kr. se huritsko pučanstvo većinom asimiliralo u Hetite, Asirce i ine okolne narode. Ipak se njihovim sjevernim potomcima dijelom može smatrati Urartu (carstvo Bihayni) u antičkom Zakavkazju, čiji se jezik svrstava u istu porodicu urarto-huritskih jezika, slično kao i susjedno Manejsko kraljevstvo u zapadnom Iranu. Hurite se ponekad povezuje i s biblijskim Horitima (hebr. çřé - Horim, egipt. Khar, Genesis 14:6, 36:20, Deuteronomy 2:12), premda ta veza dosad još nije sigurno potvrdjena.

Huritski jezik (autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili) je uobičajeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300.- 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno oko 5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta : Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšāšena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.

Iz nekih 5.000 nadjenih klinopisa na huritskom jeziku su mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako su dijelom njihov rječnik i huritska gramatika posve drukčiji od slavenskih, u tim pradavnim klinopisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatsko-slavenskim i najviše čakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.

Hurito-hrvatske paralele :

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć") : npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušić), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. ûri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj.+ čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki (= 'Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigûri), mesnice (bekkari: čak. bikarýa) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matûn), s većim sobama (kamaru = č. kàmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarìći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galèti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. làta), bačvica (bariga = č. barìlac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tûrija), lanac (kattan: č. kadêna), sjekira (šukurru = č. šikýra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zìkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šùšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tùhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrùši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + što. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki: kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (= čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan (kaj. hasanje) gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenàc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. maràška), muri (dud: kaj.+ čak. mûrva), kirasi (trešnja: čak. cerýšna), šallori (šljiva) itd. Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsât kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudà) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapàti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav). U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. dubác), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezìne), puzave povijuše (trti = kaj. trta i čak. trtìna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski: Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijûni), najviše hladni sjeverni buryaš (= bùra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semêra).

Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribèt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vàla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni (alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũ?n) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušûr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kàška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb). Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Zakavkazja umjesto ranjih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.

Urartska kultura (biainili) :

Urartu (domaće: Bihayni ili Biainili, akad. „māt Urarṭu“: ma-at U-ra-ar-ṭu, hebr. iz Biblije: Ararat, grč. Alarodia) ili novije 'kraljevstvo Van' je prapovjesna država iz željeznog doba koja se prostirala oko jezera Van na Armenskoj visoravni i južnom Zakavkazju. „Urartu“ je zapravo tudji akadski naziv za zemljopisni prostor gdje je kroz željezno doba u I. tisućljeću pr.Kr. postojala „Kraljevstvo Urartu“ ili „Zemlja Biainili“. Ovu terminološku podjelu između geografskog i političkog pojma je 1955. postavio povjesničar F.W. König. Kraljevstvo Urartu je obuhvaćalo gorske prostore između Male Azije, Mezopotamije i Kavkaza, što je kasnije nazvano „Armenskom visoravni“. Vidi o Urartima pobliže : Urartu (carstvo Bihayni).

Urartski jezik, ranije još nazivan kaldejski (vlastiti naziv Cheldili) ili vanski jezik, danas je na zapadu uobičajeni naziv za izumrli prapovjesni jezik kojim se govorilo i pisalo u davnom carstvu Urartu (Bihayni) oko jezera Van i širje po južnom Zakavkazju kroz željezno doba izmedju 12. i 5. st. pr.Kr. Po prvi puta je zabilježen klinopisom od 9. stoljeća pr.Kr., obilno se piše po Zakavkazju u 8. i 7.st. i zadnji pripadni nadpisi završavaju oko god. 590 pr.Kr. Govorna uporaba mu se smanjuje nakon pada države Urartu 585 pr.n.e., a nakon 500. pr.Kr. ga je još u antičkoj Armeniji govorio privatno tek manji broj ljudi uglavnom u obitelji.

Lingvistika i etnički sastav Urarta još je predmet niza razprava među istraživačima. Većina (izvan Armenije) vjeruju kako je kraljevska i vladajuća elita govorila urartski i vladala je multietničkim društvom, a u kanije doba podkraj države Urartu negdje od 6. st. pr.Kr. bi većina pučanstva već govorila armenski (tzv. frigijska hipoteza po Herodotu). Po toj hipotezi, pučanstvo koje je govorilo armenski bili su potomci pra-Armena, koji bi se preselili iz Armenske visoravni u 7. st. pr.Kr. i pomiješali se s ranijim huritskim prapučanstvom. Manjina istraživača tj. uglavnom domoljubni armenski povjesnici smatraju kako je urartski bio samo formalni pisani jezik, dok je većinsko pučanstvo, uključivo i kraljevski dvor već govorilo armenski. Ta hipoteza se zasniva na ograničeno-siromašnom rječniku u urartskom klinopisu, a takodjer primjećuju kako nakon 250 godina uporabe klinopisa nije bilo jačeg razvitka ni promjena, što bi upućivalo na već mrtvi jezik.

Urartska pismenost :

Urartski je bio prvi i najraniji pismeni jezik u Zakavkazju sjevernije od Antitaurusa, jer se ini raniji jezici u Zakavkazju samo kratko spominju u zapisima južnijih civilizacija Starog Istoka, ali na njima iz brončanog doba sve do 11. st. pr.Kr nisu nadjeni neki vlastiti zapisi u samom Zakavkazju. Urartski se dosad očuvao na mnogobrojnim nadpisima (blizu tisuću nadjenih) iz kraljevstva Urartu, koja su pisana klinopisom posudjenim od Asiraca i Hetita. Urarti su imali i starije hieroglifsko pismo, koje se kasnije nakon 8. st. pr.Kr. uglavnom rabilo samo za računovodstvo i vjerske namjene.

Urartski klinopisi se po jeziku dalje dijele na dvije grupe : manjina je pisala akadskim jezikom, službenim jezikom Asirije, a većina nadjenih natpisa su na urartskom jeziku tj. kaldejskom ili neo-huritskom, koji je povezan sa starijim huritskim u huritsko-urartu grupi jezika. Do danas je pročitano i prevedeno oko 560 natpisa na urartskom klinopisu od tisuću nadjenih. Većina sadrže oko 350 do 400 riječi pretežno urartskih, iako ima i posuđenica iz drugih tadanjih jezika najviše iz armenskoga oko 70 korijenskih riječi. U početku su u Urarti rabili starije domaće hieroglife, pa su kasnije prešli na asirijski klinopis. Za razliku od većine pročitanih klinopisa, stariji urartski hijeroglifi većinom još nisu uspješno protumačeni i zato se paleografi zasad ne slažu koji su jezik rabili u tim hieroglifima.

Urarto-slavenske paralele :

Po raznim ruskim istraživanjima (A. Ivanovski, B. Pjotrovski, V.I. Avdijev i dr.), od staroistočnih visokih civilizacija su prapovjesni Urarti bili najsjeverniji i razmjerno najbliži susjedi pretcima ranih Praslavena, pa su na njih preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj. Na to uz ino upućuju i razni arheonalazi urartske trgovačke robe po sjevernom Predkavkazju i oko Crnog mora. Ovo je dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi kod Slavena: npr. wasi (gradić), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), možda još yamcha (jabuka), liyad (voda-tekućina) i druge.

Premda je noviji hrvatski jezik uglavnom pove različit od urartskoga, na rane pretke Hrvata je zbog posrednog susjedstva urartski kulturni utjecaj mogao biti dvosmjeran: bilo posredno preko starih Perzijanaca kao djelomičnih baštinika urartske civilizacije, ali možda još izravno preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora. Uz još ine usporednice, vjerojatno nije mnogostruka slučajnost što su niz patronima ranih urartskih plemena i današnjih hrvatskih prezimena značajno slični: npr. urartski Bani (hrvat. Banić, -niček,-ičević), Barzân (hr. Borzan), Buliân (hr. Buljan), Duklân (hr. Dukljanin), Gashân (hr. Gašanić), Ibrisîn (Ibrišimović), Khuréle (hr. Kurelec), Lubura (hr. Luburić), Perwân (hr. Pervan), Setîn (hr. Cetin, -inić), Shupân (hr. Župan, -anić,-nović), Wasili (hr. Vasilić), Wesân (hr. Vesanić, -nović), ...itd.

Neohuritski ili manejski :

Manejsko kraljevstvo (akad. mat-Mannai, hebr. Biblija: îđĚé - Minni, urart. Manana ebdnaia, grč. Mannaia basileia, lat. Regnum Mantiene) : Manejci (akad. Mannai) su bili ranoantički narod još nesigurnog podrijetla, a najvjerojatnije mladji plemenski srodnici ranijih istočnih Hurita, koji je u 1. tisućljeću pr.Kr. naseljavao prostore zapadnog Irana, uglavnom jugoistočno od jezera Urmia. Oko god. 860. pr. Kr. su stvorili tamponsko kraljevstvo koje se tri stoljeća suprostavljalo uzastopnim navalama Urarta sa zapada i Novoasirskog Carstva s juga. Nestaju od 6.st. pr. Kr. kada ih prvo pokorava Medijsko Carstvo od 625. pr.Kr., pa s njim kasnije dolaze pod Ahemenidsku Perziju od 553.- 330. Nakon medijskog osvajanja manejske države, njezino se pučanstvo zatim u Ahemenidskoj Perziji postupno asimiliralo najviše u iranske Medijce i dijelom Perzijance, nakon čega do Kristova doba nestaje i manejski jezik.

Manejsko kraljevstvo je bila država s izaženim utjecajem vrhovnog vijeća indoiranske aristokracije, isprva kao plemenski savez. Stoga je dvoslojna Manejska država po društvenom ustroju najvjerojatnije bila dosta slična kao ranije huritsko kraljevstvo Mitanni iz brončanog doba i može se smatrati njihovim djelomičnim nastavkom. Manejska pokrajinska plemena (nagihu) s posebnim čelnicima (belali) su bila Dalii, Kumurdi (Khumurti), Lullume (Lullubi), Messii, Mannai (Munash), Sunbii i Teurli. Njihovo pučanstvo je provodilo sjedilački život većinom u utvrdjenim gradovima, od kojih je najveći bio prijestolnica Izirtu (Mahabad), pa još Izzibia (Ziwiyeh), Tarwakisa (Tabriz*) i još ini manji gradići.

Imali su najbolje razvijenu metalnu tehnologiju, vinogradarstvo i konjogojstvo, pa su od njih i Asirci nabavljali svoje najbolje konje. Glavna su manejska arheonalazišta sada Hasanlu, Ziwiyeh i Bukan. Kronološki redoslijed manejskih vladara: njihovi su važniji kraljevi u 9.st. pr.Kr. Ualki oko god. 860, pa od 850.- 780. vazali Urarta, a u 8.st. Azza I. do 775, opet vazali Urarta 774.- 750., pa najjači neovisni Iranzu 750.- 725. s najvećom državom, Azza II. 725.- 716., Bagadata 716.- 710., Ulluswinu 710.- 675., Akhšeri 675.- 653., Ualli 653.- 625. kao skitski vazal, Bekhabu od 625. kao vazal Medijskog carstva, Erisinni od 553. kao vazal perzijskih Ahemenida, itd.

Antički manejski ili neohuritski jezik je najzadnji od huritoidnih jezika koji se javno govorio na Starom Istoku bar do sredine I. tisućljeća pr. Kr., najviše u Manejskom kraljevstvu zapadnog Irana. Premda je manejski bio istodoban i susjedan sa srodnim urartskim jezikom iz Zakavkazja, ipak je više arhaičan i zato bliži s ranijim huritskim iz II.tis. pr. Kr., pa se može smatrati izravnim antičkim nastavkom huritskoga tek kao njegov mladji dialekt. Inače je manejski zbog oskudno nadjenih vlastitih zapisa još slabije poznat od huritskoga i urartskog, uglavnom samo preko imena njihovih čelnika i tek malobrojnih zapisanih toponima iz urartskih i asirskih zapisa, ali dosad bez nalaza dužih vlastitih tekstova. Ipak je njegova pripadnost toj osobitoj obitelji huritoidnih jezika manjeviše vjerojatna.

Kasitska kultura Babilona :

Četvrti i zasad najmanje poznati, tek mogući član huritoidne porodice prednjoazijskih jezika bi bio kasitski (ili kosejski), čija pripadnost toj skupini zasad još nije sigurna. I sam jezik je nedovoljno proučen, pa je dosad poznato oko 3.000 kasitskih riječi bez dužih tekstova. Jezik je najviše poznat iz mezopotamskih klinopisa po brojnim imenima kasitskih čelnika, bogova i nizu njihovih kraljeva u Babilonu, a dijelom i po nekim kasitskim toponimima, pa poljodjelskim, stočnim i tehničkim pojmovima. Od malobrojnih nama sličnih riječi je značajna npr. buriaš = olujni i hladni sjeverni vjetar (bura).

Kasiti (lat. Cossaei): Kasiti ili Kosejci su bili rani narod prvotno nastanjen uz gorje Zagros iz pokrajine Luristan na zapadu Irana, gdje su živjeli od III.tisućljeća. Prvo su rabili za oranje oštro kamenje, a noževe su pravili od kremena. Kasiti su se ranije bavili lovom i ribolovom, ali u Mezopotamiji postupno prijelaze na stočarstvo, poljodjelstvo i metalurgiju. Kasnije su ina plemena iranske visoravni kopirala umjetnost Kasita. U njihovim grobovima je nađeno brončano oružje. U klinopisima se spominju njihovi prvi napadi na Babilon od 18. st. pr. Kr., koji su osvojili i tu vladali god. 1595. - 1155. kao manja vladarska elita i na kraju su uglavnom bili kulturno-jezično semitizirani. God. 1155. pr. Kr. istočni primorski Elamiti pod kraljem Kutir-Nahunte II. zarobljuju i odvode zadnjega kasitskog kralja Babilonije (Enlil-nadinahi 1157. - 1155.), a kao plijen im odnose i glavni kip boga Marduka, nakon čega propada kasitska kultura u Mezopotamiji.

Neki hrvatski iranisti i naši etnogenetičari npr. prof.dr. Branimir Gušić, Zlatko Tomičić, Mato Marčinko i ini, predlažu moguću vezu ranih mezopotamskih Kasita s klasičnim i srednjovjekim plemenom starohrvatskih Kasega (Kosejci), ali dogmatski jugoslavisti to uglavnom apriori odbacuju. Glavni je uzrok što su ovi rani Kasiti razmjerno slabo poznati, pa je podjednako moguće predlagati razne slične.

Crvena Hrvatska, Bijela Hrvatska i Karpatska Hrvatska :

Crvena Hrvatska (južna Hrvatska) u starijim povijesnim izvorima iz srednjeg vijeka je naziv za primorsko područje uz jugoistočni Jadran, od rijeke Cetine do Valone (Vlore) i kasnije do Drima, ali je još prije toga u kasnoj antici već postojala i klasična Crvena Hrvatska od 4. - 7. stoljeća u Ukrajini odnosno Sarmatiji.

Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374. - 662. god.) : Donedavna se vjerovalo, prema Porfirogenetu i kasnijim izvorima, da je najstarija hrvatska država u Europi bila Bijela Hrvatska (6. - 10. stoljeće) u južnoj Poljskoj i Čehoslovačkoj, ali su njezini početci i prostorni opseg bili vrlo nejasni.

Novije poredbene analize (Mayorov 2006), te još raniji dokumenti i arheonalazi, dosad su nedvojbeno pokazali da je u današnjoj Ukrajini već prije toga, bar od 4. st. postojala druga predslavenska Crvena Hrvatska (Velikaya Horvatiya), koja se je tek naknadno od 7. st. slavizirala, zajedno sa zapadnom Bijelom Hrvatskom. Upravo je ova rana Crvena Hrvatska u Ukrajini zbog niza bitnih razloga, ključna predslavensko-ranohrvatska država :

   a) To je najstarija poznata hrvatska država na europskom tlu.

   b) U njoj su još vladali predslavenski, iranizirani potomci prednjoazijskih Hurita.

   c) Slaveni u nju prodiru tek od 6. st. pa je to prva poznata poluslavenska država.

   d) U njoj je očita tek naknadna slavizacija Hrvata, koji su stariji od Slavena i njihovih jezika.

   e) Crvena Hrvatska je u Ukrajini pravno-politički temelj ukrajinske državnosti.

   f) Ova Crvena Hrvatska iz Ukrajine je rano ishodište većine južnih ikavskih Hrvata uz Jadran, kao i Crnogoraca.

Ovi ranohrvatski nalazi iz Crvene Hrvatske su onaj zadnji ključni dokaz s kojim dosadašnje lingvističke kombinacije o navodnom kasnoslavenskom ishodištu Hrvata, pri današnjoj povijesnoj i arheološkoj dokumentaciji nepovratno otpadaju kao neobjektivni i zastarjeli, a antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i neizbježno.

Najstarija sigurna najava hrvatskog imena u Europi je grčki natpis gradonačelnika Horouathos iz 2.- 3. st. u antičkoj luci Tanais kod Rostova na Azovskom moru (LATYŠEV 1890). Hrvatsku nazočnost tu potvrdjuje i noviji nalaz iz 2. st. uz Azovsko more hrvatskoga grba - heraldičke šahovnice.

Slijedeći ključni podatak daje antički svećenik OROSIUS god. 418. u povijesnoj monografiji Compendium Historiae Mundi, koji u današnjoj Ukrajini istočno od Karpata i južno od Urala navodi istočni sarmatski narod Horiti. U istom smislu zatim i ZACHARIAS RHETOR god. 559. u djelu Historia Ecclesiae na Dnjepru uz Crno more takodjer spominje sarmatski konjanički narod Hrwts.

Nadalje slijede i podaci u normanskim putopisima vikinških istraživača (BOSWORTH 1855), npr. SIGURD, OCHTERE i WULFSTAN, koji su u 8.- 9. st. plovili rijekama od Baltika do Crnoga mora, pa u Ukrajini uz Dnjepar spominju kraljevstvo Krowataland, što je nesumnjivo ime prve hrvatske države. Uz njih slijedi i engleski kralj ALFRED I., koji u geografskom opisu Europe (888.- 893.) opet spominje istočno od Karpata i južno od Urala (Riffin) sarmatski narod Horiti. Konačno u 10. st. istočne Crvene Hrvate već izričito spominju rani poljski izvori o dinastiji Piastowiča, kao i Nestorova Povest vremennyh let iz 1113. Iz tih poljskih i ruskih izvora, Crveni Hrvati su zapisani kao Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd., tj. kao ruski Hrvati ili Crveni Rusi. Nakon konačnog pripojenja u rusku državu, to područje bivše Crvene Hrvatske se nadalje naziva Crvena Rusija, a pripadno pučanstvo Rutheni ili Rusini u sadašnjoj Galiciji (zapadna Ukrajina).

Takodjer je vjerojatnije da se baš na ovu istočnu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini, a ne na zapadnu Bijelu Hrvatsku u Poljskoj, odnosi i dio arapskih navoda iz 10. st. o sjevernim Karpatskim Hrvatima pod imenom Khurdâb ili Gjervâb, i to napose AL-GJARMI (Marquart 1903), AL-BEKRI (Kunik i Rosen 1878), IBN-DASTA (Chwolson 1869) i AL-ALAM (Minorsky 1837).

Arheološki nalazi iz Penkovske kulture (ŠĆUKIN 1990) na području Crvene Hrvatske u Ukrajini od 5.- 7. st. sadrže izmiješane ostatke uobičajene ranoslavenske keramike kao i drugdje, ali su ovdje nazočni još i iransko-sarmatski elementi a napose kovinske životinjske figurine poput lavića i sličnih dekoracija, kakvih inače nema medju drugim ranim Slavenima. Ovo upućuje na prednjoazijsko iransko podrijetlo tadašnjega vladajućeg sloja u Ukrajini, a u istom smislu govori i susjedni raniji nalaz heraldičke šahovnice.

U tom su pogledu još značajnija pokazala iz ovdašnje povijesne onomastike. Tako se donedavna značenje etnonima Sarmat (grčki Sauromatai, lat. Sarmatae, perz. Sarmadi) tumačilo na raznorazne više-manje prihvatljive načine. Medjutim, novija proučavanja i nalazi najjasnije upućuju na povijesno-etimologijske veze s vladarskim titulama iz ranijih alarodskih, urartskih i huritskih država. Antičke alarodske dinastije Atropati i Orontidi u Zakavkazju od 5. - 1. st. pr.Kr. nosile su titulu sarmada (= kralj), pa ranoantički urartski carevi od 9.- 6. st. naslov šarmât, te huritsko-mitanski kraljevi od 16. -
14. st. titulu šarmâta, a prapovijesni ranohuritski vladari od 22. - 18. st. naslov šarru-mata, što bi bio najstariji protolog (prauzor) za kasnije Sarmate. Takodjer i francuski povjesničar FLODOARD (894.- 966.) u svojim Annales izričito navodi da Velikom (Bijelom) Hervatskom vladaju sarmatski kraljevi.

Po Oroziju i Alfredu, vladajuća etnoskupina u ukrajinskoj Crvenoj Hrvatskoj bili su sarmatski Horiti, a ovo je ime identično s biblijskim Horitima (Stari Zavjet), koji su potvrdjeni kao antički ranohelenski sinonim za prapovijesne alarodske Hurite (23. - 10. st.), a ovi su sami sebe na vlastitu jeziku zvali Hurrwuhi tj. vrlo slično kasnijim Hrvatima. Zatim vikinški putopisci u 8. i 9. st. na području Velike Hrvtske spominju značajna plemenska imena u iransko-huritoidnom obliku, napose u Bijeloj Hrvatskoj Likkaviki, a istočnije oko Crvene Hrvatske Kardariki, Drogowiki, Radamiki, Kriwiki itd. Nadalje, kraljevski glavni grad Crvene Hrvatske po arapskim se putopiscima zvao šehr Khurdâb, što se nadovezuje na etnonim Kurdi - a upravo su oni takodjer iranizirani potomci prapovijsnih Hurita. Takodjer i vladarska imena horitske dinastije u Crvenoj Hrvatskoj često sadrže osnovicu "Mir", a to isto u zapadnoiranskim i kurdskim govorima znači vladar (kralj). Konačno je pri kraju Bijele Hrvatske poznat i biskup Vojtjech - Adalbert iz dinastije Slavnikovića, kojemu je ime Vojtjech slavizirani sinonim, a izvorni prahrvatski tj. huritski oblik je upravo Adalbert u značenju "Veliki Berto": huritski Adal = velik ili jak, Bert = vlastito ime.

Prema tomu, vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici - pučani i poljodjelci od 6. st. bili su poluslavensko-antskog podrijetla. Takodjer su i ovi Anti bili bar dijelom skitsko-iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekim izvorima spominju se kao 'Antoi (grčki), Antae (latin.), Aintab (ranogermanski), Wantit (arapski) itd. Dakle medju svim ranim slavenskim zemljama, udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko-iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prama ostalim Slavenima, pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritsko-iranoslavenskom državom u Europi.

Uloga iranskih Prahrvata u antičkoj sarmatskoj državi (Bosporsko kraljevstvo) na Azovskom moru, dosad je slabije poznata, ali oni sigurno nisu bili jedini narod u toj Sarmaciji gdje su takodjer još brojni arijski Sindhi, Maeoti itd. Ova je država u 3. st. pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon god. 200. s područja Visle provalili do Crnoga mora i ondje postali vladajući sloj u Gotskom kraljevstvu.

Gotsku su državu pod kraljem Hermanarikom, nakon god. 374. uništle s istoka provale nomadskih Huna. Tada sarmatski Horiti (Hrwts) u ukrajini uspostavljaju prvu ranohrvatsku državu u Europi - Crvenu Hrvatsku pod sarmatsko-horitskom dinastijom iz koje su najbolje poznati slijedeći vladari: Prvi hrvatski vladar u Europi i ujedno utemeljitelj dosadašnje ukrajinske državnosti je kralj Ukromir (od 374.), po komu je možda ime Ukrajine. Zatim slijedi kralj Radogoy (406. - 454.), koji je još bio hunski vazal. Hunsku je vlast uništila pod Attilom provala germanskih Langobada duž Karpata do Ukrajine. Zatim od 454. kralj Miregoy uspostavlja posve neovisnu državu Hrvatsku u Ukrajini. Od 535.-558. slijedi ga horitski car Piregast, pod kojim sa sjeverozapada započinje priseljavanje prvih Slavena u Ukrajinu, te bizantsko-slavenski ratovi u kojima sudjeluje i Crvena Hrvatska. Pritom Crvena Hrvatska postaje prvi i najvažniji piemont ranoga slavenskog okupljanja, pa oko nje širom istočne Europe nastaje veliki Antsko-hrvatski savez slavensko-iranskih etnoskupina. Od 558.- 582. Crvenom Hrvatskom i cijelim Antskim savezom vlada najmoćniji ranohrvatski vladar istočne Europe, sarmatsko-horitski car Ardagast, s tada najprostranijom državom u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od današnje Moskve pa sve do antske tvrdjave Adina na Dunavu (kod Silistre u Rumunjskoj), gdje on pogiba u boju s bizantskim vojskovodjom Priskosom. Naslijedio ga je Dauritije (582-593) i zadnji horitski kralj Mezamir (593.- 602.), koji takodjer pogiba pri provali nomadskih Avara iz Azije.

Tada se Antski savez raspada, a pod udarom Avara počinje od 602. - 610. preselidba sarmatskih Horita iz Crvene Hrvatske. Ostaje samo dio Crvenih Hrvata u zapadnoj Ukrajini (Galicija-Bukovina), dok se ostali iz srednje i južne Ukrajine, Podolije i Besarabije (Moldova) sele na Balkan. Preostali dio Crvene Hrvatske uz istočne Karpate, u savezu sa zapadnijom Bijelom Hrvatskom ulazi u sastav srednjovjeke karpatske Hrvatske. Njezina je savezna prijestolnica bila u poljskom Krakowu, dok je glavni grad ostatka Crvene Hrvatske postao sadašnji Pržemysl, a središte zapadne Bijele Hrvatske u češkim Libicama. Ova je Bijela Hrvatska dostigla vrhunac moći i prostranstva pod germanskim carom Samom (623. - 658.), kada je postala jedna od najvećih europskih država u 7. st. i obuhvaćala je veći dio Karpata i zapadnu Panoniju, od Save do Sudeta i Galicije. Nakon njegove smrti pod udarom Avara se ta država raspala na Karantaniju, Moravsku, te Bijelu Hrvatsku koje je dalja povijest od 658. do 869. opet slabije poznata.

Od 869.- 894. Bijelom Hrvatskom vlada moravski knez Svatopluk, a zatim u 10. st. domaća hrvatska dinastija Slavnikovići pod kojima Bijela Hrvatska postupno propada pred osvajačkim udarima slavenskih susjeda. Tako od godine 955. istočnu Crvenu Hrvatsku osvaja poljska dinastija Piastowiči, a zapadnu je Bijelu Hrvatsku od 987. zaposjeo poljski vladar Mieszko. Konačno god. 992. ruski knez Vladimir zauzima Crvenu Hrvatsku i kao tzv. Crvenu Rusiju pripaja ju ruskom imperiju. Istodobno 955. češki kralj Boleslav I. razara Libice, osvaja Bijelu Hrvatsku i zbacuje zadnju sjevernohrvatsku dinastiju Slavnikovića, čime završava povijest sjeverne karpatske Hrvatske. Tako nakon 10. st. preostaje još samo južna hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića uz Jadran.

Položaj zapadne Bijele Hrvatske barem je donekle poznat iz povijesnih izvora, iako je njezin stvarni opseg još uvijek nesiguran. Najvjerojatnije je uglavnom obuhvaćala istočnu Češku, Moravsku, južnu Poljsku oko Krakowa i najveći dio Slovačke oko Tatra i zapadnih Karpata.

Naprotiv je za istočnu Crvenu Hrvatsku i samo njezino postojanje donedavna bilo neizvjesno, dok su joj stvarni položaj i opseg uglavnom bili nepoznati. Prvo prostorno pokazalo Crvene Hrvatske su bili arheološki nalazi prostranstva mješovite, poluslavensko-sarmatske Penkovske kulture od 6. - 7. st. Ova je obuhvaćala najveći dio današnje Ukrajine od Dnjepra do rijeke Prut i ušća Dunava tj. srednju Ukrajinu, Podoliju i Besarabiju (Moldova), a kraljevska prijestolnica tih sarmatskih Horita bio je grad Khurdâb u Podoliji.

Drugo dobro prostorno pokazalo za završnu fazu karpatske Hrvatske do 10. st. uključujući Bijelu i Crvenu Hrvatsku, današnji su tragovi u geografskim toponimima oko Karpata, tj. neslavenski nazivi irano-alarodskog ili hetoanatolskog tipa, a napose ovdašnji toponimi direktno izvedeni iz hrvatskog etnonima. Iz toponimije proizlazi da se u završnoj fazi prije propasti, ta karpatska Hrvatska prostirala na zapad do Bratislave i Brna, na sjeveru do Krakowa i Pržemysla, na istoku u Galiciji do Černovica, a na jugu odprilike do sadašnjih sjevernih granica Madjarske i Rumunjske.

Organizacija vlasti može se indirektno izvoditi iz arheloškog materijala, te iz oskudnih naznaka u spomenutim zapisima. U ranijoj fazi do 6. st., to je bio konfederalni savez Anta i dijela istočnih Slavena i Skita u istočnoj Europi, čiju je središnju državnu organizaciju tvorilo kraljevstvo Crvena Hrvatska u Ukrajini. Njezina je društvena struktura bila dvoslojna, tj. slična antičkom modelu iransko-huritskih država : gornji sloj vladajućeg plemstva bili su sarmatski Horiti iz Crvene Hrvatske kojih je glavno zanimanje bilo stočarstvo, konjaništvo i ratovanje, a ostalo radno pučanstvo, poljodjelci i vojni pješaci bili su Anti i drugi Slaveni. U toj ranoj Crvenoj Hrvatskoj i Antskom savezu vladala je spomenuta horitska dinastija s najvažnijim sarmatskim vladarima Ukromir, Radogoy, Miregoy, Piregast, Ardagast i Mezamir, koji su uglavnom poznati iz bizantskih izvora.

U kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, organizacija vlasti i struktura društva su uglavnom ostali slični tj. saveznoga i dvoslojnog tipa s vladajućim plemstvom iranskih Hrvata i ostalim slavenskim radno-poljodjelskim pučanstvom uglavnom vendskoga podrijetla (grčki Ouenédai, lat. Venethae, germanski Winden itd.). Po tim najbrojnijim vendskim Slavenima je savezna Bijela Hrvatska u srednjovjekim germanskim izvorima još poznata i kao Wendenland te u romanskoj verziji kao Vindonia.

Vladajući sarmatski Horiti u Crvenoj Hrvatskoj bili su po iskonu nomadski stočari kojih se gospodarstvo najviše temeljilom na govedima, konjima i kolima, a njihova je antička umjetnost uglavnom slična drugim iranskim konjaničkim narodima iz istočne Europe i prednje Azije.

Naprotiv slavensdki Wendi i Anti bavili su se pretežito poljodjelstvom u seoskim naseljima, a njihova je kultura bila znatno primitivnja od antičke civilizacije vladajućega sarmatskog plemstva. Ovi su rani Slaveni još početkom srednjega vijeka bili tek na razini željeznoga doba, kao npr. Iliri za cijelo tisućljeće ranije, ili Prairanci za puna dva tisućljeća prije, ili Protohuriti čak za tri tisućljeća prije Slavena. Njihova se ranoslavenska sela još u 6.- 8. st. sastoje samo od četverouglastih jednodjelnih koliba bez pregrada, sa suhozidnim kamenim ognjištem u jednom kutu. U njihovoj ostavi se uglavnom nalazi primitivna keramika od jednolikih i nespecifičnih vrčeva i zdjela s oskudnim i jednostavnim urezanim dekoracijama, pa metalne fibule (kopče) itd. (ŠĆUKIN 1990).

Gore : Na poljskoj zemljopisnoj karti : Chrobacja Wielka - Bia ła = Velika Hrvatska / Bijela Hrvatska, Chrobacja Czerwona = Crvena Hrvatska,
Chrobacja Zakarpacka - Czarna = Karpatska-Hrvatska / Crna Hrvatska.  [ Povećajte sliku ]

Najraniji poznati stari Slaveni od 4.- 6. st., po arheonalazima i povijesnim podacima su nedvojbeno jo š bili vrlo hetrogeni etnoplemenski konglomerat, koji se je oblikovao i slavizirao tek u srednjem vijeku uklapanjem zapadnih europskih Wenda, istočnoarijskih Anta, sjevernih Balta, ranijih nomadskih Skita itd. U vjerskom pogledu IBN-JAKUB (G. Jakob 1937) spominje da su slavenski stanovnici u Veliko (Bijeloj) Hrvatskoj većinom bili nekršteni pogani, a manjim dijelom kršćani jakobitske sekte (tj. slično današnjim starokršćanskim ostatcima u Kurda) - što se vjerojatno odnosilo na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva tj. ranih Hrvata.

Sarmatski jezik do 3. st. donekle je poznat iz antičkih izvora, dok je kasniji govor sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj uglavnom nepoznat, ali se iz kasnijeg leksika i toponimije na karpatskom području srednjovjeke Bijele i Crvene Hrvatske, može zaključiti da je od 4,- 6. st. svakako još uvijek pripadao irano-sarmatskoj skupini, uz obilje još starijih alarodsko-huritoidnih arhaizama. Početna slavizacija javnoga govornog jezika u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj morala je nastupiti razmjerno kasnije tj. u većoj mjeri tek od 7. st. Slavenski je značaj jezika kod tih Hrvata prevladao tek negdje do 10. st., zbog čega lingvisti zabunom smatraju to razdoblje početcima hrvatsko-slavenske povijesti. Medjutim ova slavizacija sigurno nije mogla biti jednosmjeran proces napuštanja iranosarmatskog leksika i podpunog preuzimanja slavenstva. Naprotiv kod većine Slavena obuhvaćenih Antskim savezom i Velikom Hrvatskom, a napose kod samih Hrvata to je moglo biti samo uzajamno-dvosmjerno prožimanje iranstva i pučkog slavenstva (wendskih, antskih i ostalih elemenata) u različitim regionalnim omjerima, tj. slično romanskom utjecaju i miješanju latinskog jezika u različitim provincijama Rimskog Carstva.

Hipotetske ekstrapolacije nekih, napose sovjetskih filologa (npr. TRUBAČEV 1980, 1982, SEDOV 1979), koji retrogradno izvode navodno postojanje nekoga ranijeg "praslavenskog" jezika čak od II. i I. tisućljeća pr.Kr., su bez oslonca ni potvrde u ostalim kronološkim disciplinama. To je suprotno povijesnim podacima, a napose su izričito protivni svim arheološkim pokazalima (ŠĆUKIN 1990), koji nedvojbeno dokazuju da u srednjoj ni istočnoj Europi prije 4.- 5. st. nije mogla postojati neka posebna ni zajednička etnokultura - a napose ne nikakva "antička praslavenska" zajednica.

Zato za Slavene ne važi divergentno-radialni razvojni slijed jezika kao npr. za stare Germane, nego naprotiv mozaičan romanski model hibridnog razvitka jezika kao u Sredozemlju s latinskim preslojavanjem Rimskoga Carstva uz regionalne razlike ranijih romaniziranih naroda. Po modelu Slavena bi se i kod Romana moglo filološkim putom umjesto poznatoga latinskog retrogradno izvesti neki antički "staroromanski", pa čak i nepostojeći još raniji "praromanski", koji jednako kao i "praslavenski" spada u područje znanstvene fantastike. Dakle je za slavenske narode primjereniji romanski nego germanski model jezičnog podrijetla i razvitka, a taj novi i drukčiji filološki pristup postanku slavenskih jezika danas je ne samo moguć, nego već i nužno potrebit.

Kulturno-politički superiorna iranosarmatska državna organizacija antičkih Prahrvata, najprije u istočnom Antskom savezu, pa u karpatskoj Velikoj Hrvatskoj i onda u južnoj “balkanskoj” Hrvatskoj, zapravo su bile onaj početni poticaj s kojim je tek hetrogeni konglomerat predslavenskih plemena (Wendi, Anti, Balti, Skiti, Panonci itd.) konačno ujedinjen u zajedničku prostornu, kulturnu i duhovnu cjelinu srednjovjekog slavenstva. Jedino su u slučaju Bugarske donekle sličnu ulogu imali tatarski Prabugari, a u ranoj Rusiji dijelom i vikinški Varjagi.

Nakon provale Avara i smrti zadnjega kralja Mezamira, u ukrajinskoj pradomovini ostaje samo dio sarmatskih Horita koji se pomiču nešto zapadnije uz sjeveroistočne Karpate u Galiciju i Bukovinu (danas zapadna Ukrajina), gdje od 7. st. ulaze u sastav karpatske Hrvatske kao Crveni Hrvati. Od ovih srednjovjekih Crvenih Hrvata u Galiciji uglavnom potječu današnji ukrajinski Rusini, a od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci, te jedan dio južnih Poljaka.

Ostala većina sarmatskih Horita iz Ukrajine, oko god. 610. sele se na jugozapad sve do Jadrana i od 626. naseljuju Hercegovinu, Crnu Goru, dalmatinsko kopno i jadranske otoke kao neretljanski marjani. Od tih ukrajinskih Hrvata uglavnom potječu današnji južni ikavski Hrvati sa snažnim pečatom prednjoazijske iranohuritske kulture i razmjerno najmanjim slavenskim udjelom, jer su sarmatski Horiti bili u kontaktu s ranim Slavenima kraće od jednog stoljeća (od 535.- 610.). Ove južne ikavske Hrvate još i danas s Ukrajincima povezuje zajednički ikavski izgovor srednjovjekovnog znaka "jat", za razliku od većine ostalih Slavena gdje se taj znak češće pretvara u glas e.

Da u ranomu srednjem vijeku antički iranosarmatski Prahrvati nisu organizirali najprije ukrajinsku Hrvatsku i Antski savez, pa zatim karpatsku Bijelu Hrvatsku i južnu jadransku Hrvatsku, današnje etnopolitičke slike svih ovih područja bile bi nesumnjivo drukčije i jednostavnije, a posebna Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna vjerojatno ne bi ni postojale. Naime, današnji su Slovaci najbliži etnokulturni baštinici srednjovjekih Bijelih Hrvata pa je i država Slovačka teritorialni i pravnopolitički nasljednik karpatske Bijele Hrvatske. Slično su i današnji Rusini najbliži etnokulturni baštinici istočnokarpatskih Crvenih Hrvata, a država Ukrajina je prostorno i pravno-politički pa možda i imenom (prvi kralj Ukromir ?) nasljednik kasnoantičke Crvene Hrvatske i sarmatskih Horita.

Uglavnom su sličnu početnu ulogu odigrali i najzapadniji Hrvati u Karantaniji glede utemeljenja državnosti Slovenije, pa jadranska Bijela Hrvatska u pogledu današnje Hrvatske i Bosne, kao i južna Crvena Hrvatska tj. srednjovjeka Duklja u temeljima Crne Gore. Dakle čak šest tj. polovica svih današnjih slavenskih država, imaju etnokulturno i pravnopolitičko ishodište u srednjovjekim državnim tvorbama koje su začeli iranosarmatski stari Hrvati, a i većina ostalih slavenskih država su u srednjem vijeku bile bar pod djelomičnim utjecajem Prahrvata. Uglavnom neovisno od ranohrvatskih utjecaja su medju Slavenima nastale možda samo Bugarska (tatarski Prabugari) i možda dijelom Rusija (vikinški Varjagi).

Za veći dio Slavena u ranomu srednjem vijeku su iranosarmatski Prahrvati bili glavni prenosioci visoke antičke civilizacije iz Starog istoka, čiji su djelomični nasljednici preko Crvene i Bijele Hrvatske postale kasnije slavenske države Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Bosna i Crna Gora. Drugi su Slaveni za ovo prema Hrvatima odali zahvalnost na tipičan slavenski način: To je započelo češkim pokoljem Bijelih Hrvata u Libicama dne 28. 9. 995., da bi se slično nastavilo i od Rusa u istočnoj Crvenoj Hrvatskoj, a sada se od 1991.- 1995. isto dovršava u južnoj Hrvatskoj i Bosni, istrebljivanjem i pokoljima Hrvata od balkanskih Srba. Dakle su ustvari Bugari ostali dosad gotovo jedini slavenski narod koji nije otimao hrvatske etničke prostore niti istrebljivao Hrvate. Tako se u jesen 1994. navršilo već puno tisućljeće slavenskoga istrebljivanja i asimilacije Hrvata. U nekoć prostranim hrvatskim državama oko Karpata tj. od Sudeta pa do Kijeva dosad su svi sjeverni Hrvati već istrijebljeni ili asimilirani. Takodjer je i južnije na Balkanu, danas već okljaštrena Hrvatska potisnuta na "reliquiae reliquiarum" srednjovjekovne Hrvatske države uz Jadran. Teritorijalni i etnopopulacijski gubitci koje su u proteklom tisućljeću donijela Hrvatima tzv. "slavenska braća", mnogostruko su veći od svih ostalih, razmjerno zanemarivih šteta što su Hrvatima nanijeli donedavna ozloglašeni, germanski i romanski "neprijateljski" susjedi. Stoga u budućih Hrvata ne bi bilo iznenadjenje, pojava duha antislavizma i trenda kulturne deslavizacije.

PRIKARPATIJA (KARPATSKA HRVATSKA) :

Problem raseljavanja istočnih Hrvata, razina njihova socijalno-ekonomskog i društveno-političkog razvoja, etnička pripadnost te genetička veza s vrlo starim arheološkim kulturama, to je skup pitanja koja su već duže vrijeme u središtu pozornosti povjesničara, slavista, arheologa i lingvista.

L. Niederle je držao da je u Prikarpatju nekada živjelo hrvatsko pleme s poludržavnim ustrojem kojemu je centar bio Krakov. Prema tezi O. Šahmatova, Hrvati su živjeli na teritoriju Galicije u 9. st., a glavni im je grad bio Džarvab. M. Barsov, analizirajući obiman toponomastički materijal, pokušavao je dokazati kako je Hrvatima pripadao veliki teritorij koji je obuhvaćao Prikarpatje, područje od vrhova Tatranskih Karpata do pritoka Tise i Pripjeta na jugu, do Dnjistra na istoku i Visle na sjeveru.

V. Sedov misli da je slavensko pleme Hrvati bilo jugoistočni susjed slavenskog plemena Duliba i da je naseljavalo sjeverne i južne oblasti sjevernog Prikarpatja. Taj je teritorij danas pripada Ukrajini, Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. On također djeli mišljenje glasovitog arheologa B. Timoščuka da su gradišta na području Bukovine pripadale Hrvatima koje su zbog nepoznatih razloga ih napustili. A M. Smiško u istraženim kompleksima kulture karpatskih kurgana s područja Karpata nalazi crte neposrednih predaka Hrvata poznatih u antičkim pisanim izvorima kao pleme Karpi.

Srednjovjekovna gradišta Prikarpatja :

Srednjovjekovna gradišta ukrajinskog Prikarpatja i Karpata više od jednog stoljeća privlače pozornost širokog kruga znanstvenika, ali i amatera-arheologa. Tijekom tog razdoblja otkriveno je i istraženo više od 200 gradišta. Među njima, poznata po pisanjim spomenicima kao središta gospodarskog, političkog i kulturnog života su mjesta: Galič, Terebovlja, Peremišilj (danas Przemysł, Poljska), Zvenigorod, Vasiljiv i dr. Njihova nazočnost na stranicama ljetopisnih izvora počesto je povezana s političkim čimbenicima, što je privlačilo pozornost istraživača više nego ona gradišta o kojima ne postoji niti jedan podatak. Polazeći od te činjenice, pogrešno se ocjenjivalo i kulturno značenje arheoloških spomenika koji nisu označeni na stranicama povijesnih izvora, a to se onda negativno odrazilo na rekonstrukciju povijesnog i kulturnog razvoja cijelog kraja. Proces evolucije srednjevjekovnih slavenskih gradišta je složen i višeslojan, jer su neprestano bile pod utjecajem mnogih čimbenika prirodnog, gospodarskog, političkog i kulturnog karaktera. Zbog tih čimbenika u pronalaženju odgovora na pitanja o pojavi, razvoju i trajanju tih kompleksa, važnu ulogu ima arheologija.

Problematika gradišta iz doba Galicko-Volinjske Kraljevine prisutna je u radovima ukrajinskih znanstvenika J. Pasternaka, O. Ratiča, V. Auliha, M. Kučere. Bez obzira na veliki prinos toj temi, do danas postoje cijela područja u kojima mnoga pitanja još nisu osvijetljena. Razlog tomu nalazimo, prije svega, u neravnomjernosti znanstvenih istraživanja. Jedno od takvih je područje Gornjeg Podnjistrovlja, koje zauzima površinu veću od 15.000 kvadratnih km., obuhvačajući središnji, južni i jugozapadni dio Lavovske (ukr. Lvivske) i sjeverni dio Ivano-Frankivske oblasti (županije). U mađurječju Vereščice i Zubre (Lavovski plato) i južno od njega, gdje se nalazi Pretkarpatje s gustom mrežom rijeka, koncentrirano je nekoliko desetaka utvrđenih naselja. Jugozapadni dio ovog područja pripada Karpatima. Zemljopisni prostor obuhvaćao je jugozapadno Pritkarpatje i Karpate, jugozapadni dio Malog podolja i jug Roztočja. Po mišljenju većine istraživača (Timoščuk, Rusanova, Sedov, Kupčinski) ovaj se prostor nalazio unutar granica koji su naseljavali LJETOPISNI (ISTOČNI) HRVATI. Spomenuti je teritori bio u sastavu Galicko-Volinjske Kraljevine. Zanimljivo da se u jednom od pisanih izvora Karajima galicko-volinjski kralj Danilo I Romanovič spominje kao "kralj Hrvatske".

Određivanje 9. st. kao donje kronološke granice uvjetovano je znatnim promjenama u socijalno-ekonomskom i društveno-političkom životu istočnih Slavena. Pojava utvrđenih naselja na području Gornjeg Dnjistra vežan je detalj u genezi feudalnih odnosa, što potvrđuje stvaranje i razvoj državotvornih institucija. Gornja kronološka granica - kraj prve polovine 14. st. - određena je ulaskom teritorija Galicko-Volinjske Kraljevine u sastav Poljske države. Treba naglasiti da je taj teritorij smješten u središnjem dijelu slavenskoga svijeta, te na jugozapadnim granicama suvremene Ukrajine. Poznato je da je to područje, a osobito pretkarpatski dio u 9. i u prvoj polovici 14. st. bio gusto naseljen mjesnim autohtonim pučanstvom - LJETOPISNIM (ISTOČNIM) HRVATIMA.

Dakle, gusta mreža rijeka, postojanje povoljnih uvjeta za zemljoradnju, dobri uvjeti za uzgoj domaćih životinja, šume bogate životinjama i ugodna kontinentalna klima stvarali su mogućnosti za naseljavanje ljudi na ovim prostorima još u davna vremena. To se osobito pojačalo u razdoblju Srednjega vijeka i na odgovarajući način se odrazilo na obrambeno graditeljstvo. Ovdje je poznat znatan broj gradišta 9. – 14. stoljeća. Pronađeno je 35 utvrđenih naselja s kulturnim slojevima od 9. do početka 11. st., koji po klasifikaciji mogu pripadati gradištima Bijelih Hrvata.

Prema rezultatima arheoloških istraživanja koja traju u Bukovini, a također i u Gornjem Podnjistrovlju gdje su istraživanja obavljana tijekom poslijednjeg desetljeća, pronađeno je mnogo realnog materijala za rekonstrukciju složenih procesa formiranja države Bijelih (Karpatskih) Hrvata na tim prostorima čiji su sastavni dio veliki centri administrativne vlasti: Stiljsko, Židačiv, Stare Selo, Korčivka, Stupnica, Krilos, Galič, Gorodišče, Pidgorodišče i drugi. Svojom veličinom, ekonomskim, demografskim i obrambenim potencijalom oni se bitno razliku od sinhronih kompleksa u Rusiji, Poljskoj i Češkoj. Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu kijivskoga kneza Volodimira Svjatoslavoviča g. 992. na Hrvate s arheološkim artefaktima koje danas imamo možemo ustvrditi da njegov rat nije imao uspjeha.

Grad Stiljsko :

Godine 1981. ukrajinski arheolog Orest Korčinski je otkrio i još uvijek istražuje jedno od najzanimljivih gradišta iz 8. - 10. st. u selu Stiljsko, koje se nalazi u području (općini) Mikolajiv, Lavovske oblasti županije).

Najstariji spomen o mjestu Stiljsko susrećemo na stranicima grčkih dokumenata iz prve polovine 14. st. sačuvanih u arhivima Vatikana. Mjesto Stiljsko se spominje pored poznatih povjesnih centara Galičko-Volinjskog Kraljevstva Volodimira i Galiča kao jedna od rezidencija metropolita Galicije.

Godine 1984. započinje višegodišnji stalni program arheoloških istraživanja Gornjodnjistranske arheološke ekspedicije na gradištima Prikarpatja kojom je rukovodio Orest Korčinski. Rezultat rada ove ekspedicije bilo je otkriće 17 gradišta; ustanovljena je i utvrđena kronologija 27 gradišta; utvrđeni su planovi 42 gradišta.

Najveć arheološki radovi provedeni su na gradištu 8. - 10. st. u selu Stiljsko, gdje je otkriven prostor od 12.000 kvdratnih metara. Otkriven je karakter građenja utvrđenih malih trgova, iskopano više od 30 gospodarsko-stambenih zgrada, dvije stražarske zgrade nad ulaznim vratima u mjestima čija su imena Zlatna Vrata i Bijela Cesta. Na kraju su istražena ostati kamene ceste. Veliku važnost za proučavanje socijalnog sastava mjesta imalo je otkriće u najbližoj okolici više od 50 sinkronih naselja. Godine 1988. provedeno je iskopavanje na području gradišta-svetišta u selu Iljiv (pored Stiljskog). Ondje je otkriven žrtveni oltar s ostacima jama od stupova na mjestu gdje se nalazio kip poganskog božanstva (idol), ostaci ritualne vatre (drveni ugljen) na vrhu zemljanog nasipa i u njegovu podnožju. Proučeni materijali upućuju na religiju i svjetonazor mjesnoga stanovništva (pučanstva) 9. - 11. st.

Gradište Stiljsko zauzima znatno područje na zaravni lijeve visoke obale rijeke Kolodnice. Ustanovljeno je da je u početnom razdoblju postojanja (druga polovica 8. st.) utvrđeni trg gradišta administrativno-gospodarskog središta imao samo jednu obrambenu crtu i obuhvaćao površinu cirka 15 ha. Uokolo su se nalazila brojna sela, u kojima su pronađeni ostaci obrtničke djelatnosti. U drugoj pol. 8. st. okolo nekadašnjeg općinskoga središta grade se nove utvrde, koje okružuju otkrivena naselja, što prerastaju u predgrađe s novim sustavom obrane. U to doba događa se i rekonstrukcija središnjih gradskih utvrda. Njihov temelj čini nasip-platforma, na čijoj površini je postavljen obrambeni zid s konstrukcijom od greda.

U granicama utvrđenog područja gradišta istraženo je više od 30 stambenih i gospodarskih zgrada ukopanoga kao i nadzemnoga tipa, tri gospodarska imanja, utvrđena su dva, a otkriven jedan, kamenom popločen ulaz, proučeni su ostaci zgrada na njihovom mjestu. U okolici gradišta u polumjeru od 7 km otkriveno je više 50 seoskih naselja, te grobovi, feudalne grobnice i predkršćanski kultni centri.

Ustanovljeno je da svi ti nalazi vremenski spadaju u razdoblje od kraja 8. do početka 10. st. i predstavljaju zajednički socijalno-ekonomski kompleks grada. Prema procjeni ukrajinskog arheologa Oresta Korčinskog na području Stiljska s okolinom je već u 9. st. moglo živjeti do 40.000 stanovnika. Važna specifičnost svakoga ranosrednjevjekovnog grada je njegova složena socijalno-topografska struktura. Centralno mjesto u njemu zauzima forteca / tvđava vladara. U Stiljsku ona se nalazi na dominantnoj visini i obuhvaća 15 ha površine. Po perimetru forteca je utvrđena snažnim zemljanim valom koji se u pojedinim dionicama uzidže do visine 3,5 – 5, 0 m, te širokim i dubokim rovom. Kao rezultat istraživanja bilo je utvrđeno postojanje dvaju kronoloških perioda u izgradnji vala. Gornji se datira 10. st, a donji spada u 8. st. Na vrhu vala su otkriveni temelji od sagorjelih otpiljenih komada drva koji su se sačuvali poslije požara. Prema forteci vladara vodilo je nekoliko puteva na što ukazuju ruševine valova, rovova i topografski nazivi: "Zlatna Vrata", "Željezna Vrata", "Bijela Cesta", "Veža" (Kula), "Zdenac kneza", "Himina dolina", "Komorišče", "Podkomorišče" i drugi.

Pored s fortecom nalazi se utvrđeno predgrađe: obuhvaća prije gusto naseljeni veliki teritorij. Na istraženom prostoru koji iznosi više od 5000 kv. metara otkriveno je oko 30 stambeno-gospodarskih kompleksa - građevine koji sazidane na temeljima od gline s drvenim stupovima. Sačuvani su ostaci sazidanih od kamena pećiju. U temeljima je pronađen velik broj ulomaka okruglih glinjanih posuda koji se mogu datirati od druga polovica 8. do 10. st. Pronađeni su predmeti od željeza te brusevi.

U istočnom dijelu mjesta nađeni ostaci uništenog kompleksa za taljenje željeza koji se sastojao od specijalnih prostorija za pripremanje drvenog ugljena te rezervoari za blatnu rudu, aglomerativne peći (za obogaćivanje rude). U sredini je peć za taljenje željeza, 5 okruglih posuda izrađenih na grnčarskom kolu is 10. st., te drugi predmeti gospodarskog značenja. Vjerojatno je za potrebe grada Stiljsko postojao veliki metalurški centar, otkriven pored sela Rudniki.

Kako tvrde povjesničari, sv. prorok Ilija, koji je bio zaštitnik kovačkoga zanata u kršćanstvu, nasljedio je poganskog boga Peruna. Zbog toga je moguće da između poganskog svetišta u seli Iljiv i po njemu nazvane rijeke Ilovec postoji veza koja ima davnu povijest.

Kako kazuju pisani i arheološki spomenici, stari su Slaveni podizali svoja svetišta u dubravama, blizu izvora potoka i rijeka. Slično njima je kultno središte koje se sačuvalo u okolici sela Dibrova, 2,5 km sjeverno od Stiljska.

Uzduž lijeve kamenite obale rijeke Kolodnice već izdaleka je dobro vidljiva veličanstvena kamena gromada koju mjesno stanovništvo naziva Diravec zbog naslučivanja da u njoj postoji otvor (dira - rupa, otvor). Nazivaju ovu gromadu također "Stolovij Kaminj" (Kameni stol) zbog toga što joj je gornja ploha ravna kao stol. Niti jedna priča ili legenda povezana s njom u selu nije sačuvana. Koncem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. st. ovdje su vršena arheološka istraživanja koja su potvrdila da je velik dio kamenja bio izmijenjen, odnosno obrađen. Prije svega bile su istesane njihove gornje površine te vertikalne strane.

Na kosini brda oko podnožja kamenja, dobro se uočavaju konture triju simetrično razmještenih udubljenja, jama koje su ostaci mjesta u kojima su se prinosile žrtve. Poviše ovih udubljenja nalazi se ovalni kamen 2,8 - 2,2 m. Njegova dobro uglačana i pravilno raspuknuta površina okrenuta je prema zapadu i dakako usmjerena je prema nebu. Gore na stijeni Kamenog stola izvedena su tri udubljenja vertikalne stožaste forme. U gornjem dijelu, iskopana udubina blago je zaoštrena. Središnje udubljenje među njima visinom dominira nad drugim dvama i podsjeća na konturu veličanstvenog trozuba, visokog blizu 4,0 metara. Orest Korčinski tumači ovo kao simbole svemira: "Ovalni kamen koji se nalazi u podnožja Kamenog stola imao bi simbolizirati obris zemaljske kugle. Simbol ugreben u obliku velikoga trozuba na jednoj od površina toga kamena predstavlja vodu, vatru i zrak, dakle tri elementa od kojih sastoji svijet."

Još jedno se svetište nalazi na Čornoj Gori (Crnoj gori) koji se nalazi na udaljenosti 6 - 7 km zapadno od Stiljskog na sjevernoj strani od današnjeg mjesta Mikolajiv. (Neki od znanstvenika pokušali su usporediti ovu Čornu Goru s Čornom Gorom u Karpatima gdje su tražili ljetopisni slavenski hram.) Na južnim brdima koja se protežu približno linijom istok - zapad, sačuvali su se ostaci kultnih prostorija koje po njihovoj veličini možemo ubrojiti među hramove. Ove su prostorije bile su uklesane u kameni monolit, s tom razlikom što je broj prostorija i ulaza u njih bio različit: od 1 do 7.

VELIKAYA HORVATIYA :

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stolje ća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju.

Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka.

Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice!.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije 'Velikaya Horvatiya'.

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas.

Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, - Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija 'Velikaya Horvatiya' djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca.

Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno. Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

Uskoro nakon pojava te nove ruske monografije su naši UDBAši, jugoslavisti i velikosrbi naprosto pobjesnili  i otvoreno ju proglasili za neprijateljsku "ustašku knjigu", pa njezinog izdavača (Istoričeski fakuljtet Sankt-Peterburg) odnedavna smatraju za 'Glavni ustaški stan' i auktora Mayorova zamalo kao novog 'poglavnika'. Kako su ih time ruska "braća" idejno napustila i spram veće samosvjesne Rusije su naši unitarni megalomani nemoćni išta promijeniti, to su se iz osvete udbaši odonda žestoko fizički oborili na dosežne im naše iraniste (vidi: Jugo-progon iranista). Prvo su kod nas u navali bijesa po jugo-direktivi (Matica Hrvatska, Sveučilište-Pedagogija, itd.) skinuli i pobacali odljeve Tanajskih ploča iz 2./3. stoljeća s prvim navodom Hrvata u Europi.

Zatim su prof.dr. Ivana Biondića, koji je do predlani predavao "Etnogenezu Hrvata" na zagrebačkom Sveučilištu hitno izbacili iz fakulteta, ukinuli mu katedru, pa mu zaplijenili i uništili njegovu radnu biblioteku s iranističkom literaturom o Prahrvatima. Istodobno je 2008. desantom čete naoružanih UDBAša + agenata kao osveta i prijetnja kidnapiran sin A.Ž. Lovrića, razorena mu kuća i bačen u psihologor Kampor, gdje je od prisilnog trovanja psihodrogama ostao paralizirani invalid (Parkinson). Konačno su nedavno kidnapirali i oca mu dr. A.Ž. Lovrića i ubacili ga u ludnicu Vrapče. Vjerojatno bi u jugoslavističkom bijesu tamo strpali i samog 'poglavnika' Mayorova, ali im je nedostižan u dalekoj i velikoj Rusiji ...

Kao krajnji vrhunac svih tih donedavnih jugo-podvala, a da bi se bezuvjetno poništili dalekosežni rezultati Majorova, nedavno je u proljeće 2012, kod nas izdavač "Meridijani" (Samobor) čak objavio lažirani tj. krivotvoreni "prijevod" pod prividnim imenom prof.dr. Majorova :

- Umjesto pravoga i vjerodostojnog stručnog prijevoda s ruskog u hrvatski, tu je razmjerno podnošljivo prenesen samo srednji dio knjige tj. unutarnja poglavlja, - ali su nasuprot originalu posve izvrnuti glavni zaključci kroz drugi novi uvodni tekst (u stilu starih i poznatih jugo-dogmi).

- Povrh toga su još protivno Majorovu, dodane i lažno krivotvorene legende slika (karte) na početnoj naslovnici i u tekstu, gdje je ta lažna Velika Hrvatska premještena čak oko 1.000 km zapadnije u srednju Europu - umjesto istočnije u južnoj Rusiji gdje ju izvorno smješta Majorov.

- Pritom je još cijela ranohrvatska povijest u tomu lažiranom "prijevodu" dodatno pomaknuta čak za pola tisućljeća (u skladu s jugo-historijskim dogmama): kao da Hrvati ne postoje prije 9. stoljeća, iako u izvornoj monografiji sam Majorov zapravo najviše razpravlja i obrazlaže upravo ranohrvatsku povijest iz kasne antike tj. od Tanaisa izmedju II. do VI. stoljeća. Stoga je ta idejna veleizdaja nakladnika zapravo geopolitički odlično smišljena i vrhunski odradjena podvala u udbaškoj verziji lažne "VeleHrvatske".

TANAJSKE PLOĆE :

Tanajske plo če su dva epigrafska natpisa iz 3. stoljeća koje je 1853. godine pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev u gradu Azovu u Rusiji koji se tada zvao Tanais. Danas se čuvaju u muzeju Ermitaž u Sankt Petersburgu. Ploče su spomen-ploče postavljene prilikom građevinskih radova u gradu. U njima se spominju osobna imena Horoúathos, Horoáthos i Horóathos (Χορούαθ[ος], Χοροάθος, Χορόαθος) za koja se vjeruje da su antroponimi hrvatskoga imena poput današnjih osobnih imena Hrvatin ili Hrvoje. U jednom od natpisa Horoáthos (Χοροάθος) se spominje kao sin od Sandarza što je iransko ime. Zbog toga postoje snažne naznake da su Hrvati tada bili iranski narod koji se u nadolazećim stoljećima poslavenio kao i to da je etnonim Hrvat iranskog podrijetla.

Još pred više od dva stoljeća, na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu (1797.), tragom Plinijeve teze («Na rijeci Tanaisu stanuju Sarmati, potomci, kaže se, Medijaca, i sami razgranjeni na mnoge rodove», Hist. nat. 6, 7), Josip Mikoczy-Blumenthal (1734.-1800.), jedan od pionira hrvatske «kritičke povjesnice», obranio je doktorsku tezu o podrijetlu starovjekovnih Hrvata od Medijaca iz zapadnoga Irana, koji su potom jezično slavizirani u Europi. Nakon uspostave prve Jugoslavije (1918.), ova je «nepodobna» disertacija iz Arhiva JAZU uklonjena i bez traga «nestala». Ipak, još početkom 20. stoljeća, usuprot plitkih historijskih temelja slavistike, tanajska su svjedočanstva položila čvršće temelje tzv. iranske teorije. Naime, glede činjenice, da je ime Horoat-Horvat bilo iransko i cijela etnička sredina, iz koje je proizašlo, također iranska, među historicima i filolozima postupno sve više prevladavalo je mišljenje, da je negdje u blizini u porječju Dona i na obalama Crnog mora moralo stanovati iransko pleme Protohrvata.

Na pločama se spominju muška imena, zapravo etnonimi HOROATHOS i HOROUATHOS.

Tekst je s grčkog jezika preveo dr. sc. Ante Škegro, a prijevod je postavljen s njegovom dozvolom.

1. PLOČA :

Bogu najvišem. Nek je sa srećom!

U vrijeme vladavine kralja Tiberija Julija Sauromata,

prijatelja cara i prijatelja Rimljana, pobožnog. Bogoštovni zbor

na čelu sa svećenikom Julijem, sinom Ralhadovim, i ocem bogoštovnog zbora

Horuat[a, sina --]o[--], i okupljačem bogoštovnog zbora Ardarakom,

sinom [S]inegdemovim, i plemenitim Diaionom, sinom Kerdonakovim, (?) i

vrlo plemenitim [--]ionom, sinom Forgabakovim, i predvod-

nikom mladeži Demetrijem, sinom Apolonijevim, i gimnazijarhom Ba-

zilidom, sinom Teonikovim, i Atom, sinom Heraklidovim, prijateljem

bogoštovnog zbora. I ostali članovi: Ardarak, sin Zia

[--]onov, Demetrije, sin [--]onov, Liman, sin Fidin,

[Mi]dah?, sin [--]anov, Asklepijad, sin Valerijev,

[-g?]odan, sin Demetrijev, Menestrat, sin Likiskov,

[sin ---]ikahov, Diofant, sin Deiev, Poplij

[sin ----]din, Heraklid, sin Epigonov, Iardo[--],

sin [D]emetrijev, Afrodizije, sin Hrise-

rotov, [Fal]da[ra]n, sin Apolonijev, Filip

[sin ----]n[ov, Kalus, sin Atenijev, Kofarno

[sin ---------] [T]rifon, sin Andromenov,

o [-------], sin Horoathov, Teotim, sin Psiha-

rionov, [---]dibal, sin Far[nakov], Euios, sin Ro-

donov, [Hera]klid, sin At[iov, ----- sin Aris]-

tod[emov, S]imah, sin Sa[-----],

kos[--------]

filo[---------]

orano[-- Zorthi?]n, sin Be[likov?],

Radam[ist?], sin [--], sin Fadinamov [--],

Mir [on?], sin [---], sin Mastu[sov ---]

po[----]os, sin Ardarakov, [--]

Fid[a, sin ---]nov, Hari[ton, sin ---], [A]-

rathi[--, sin------]

U [godini i mjesecu] Lo[u] [--]

2. PLOČA :

Nek je sa srećom!

U vrijeme kralja Reskuporida, sina

velikog kralja Sauromata, i

Zenon, sin Fanejev, izaslanik kra-

lja Reskuporida, i [u vrijeme] Ho-

farna, sina Sandarizova, Babos, sin Baio-

raspov, Niblobor, sin Dosimoksar-

thov, Horoathos, sin Sandarziov, arhon-

ti Tanaićana, Hofrazmo, sin Forga-

bakov, Bazilid, sin Teonikov, he-

lenarh. Priredivši skupštinu

o vlastitu trošku opet obnovili [trg]

gradu i trgovcima preko nadzornika Zenona, sina Fan-

ejeva, Farnoksart, sin Taurejev,

Faldaran, sin Apolonijev, i

arhitekta Diofanta, sina Ne-

opolova i Aurelija, sina Antoni-

nova, Nauak, sin Meuakov.

Godine 517.

RIJEKA ERAX :

Rijeka Erax (grčki : 'Εραξ, ukrain. : Harvatka) : To je antički helenistički toponim za manji pritok rijeke Dnjepra u Ukrajini, gdje je njezin današnji sinonim najvjerojatnije rječica Harvatka. Nakon ranijih Tanajskih nadpisa, gotsko-hrvatski boj na Eraxu je prvi poznati toponim u antičkoj Europi, gdje se predslavenski Iranohrvati već u IV. stoljeću pojavljuju kao moćna vojnopolitička sila na geostrateškoj pozornici. "Istoričari" i jugoslavisti taj dogodjaj uglavnom prešućuju kao nemoguć, jer je bio prije Slavena.

Ova antička rijeka Erax je ključni toponim iz prapovijesti ranih Hrvata u kasnoantičkoj Europi. Prvi sigurni toponim ranih predslavenskih Iranohrvata u antičkoj Europi je luka Tanais kod Rostova na ušću rijeke Dona u Azovsko more, gdje se na 2 kamene ploče iz 2. i 3. stoljeća po Kristu, pisane na grčkom nalazi naš prvi europski etnonim Horouathos i Horoathoi (usp. pobliže: Tanajske ploče). Drugi antički toponim važan za rane predslavenske Iranohrvate, oko stoljeće kasniji nakon Tanaisa je rijeka Erax kao pritok Dnjepra u današnjoj Ukrajini, gdje je to najvjerojatnije sada rječica Harvatka nazvana po legendarnom dolasku Hrvata.

Oko te antičke rječice Erax se u IV. stoljeću, u doba istočnoirimskog cara Gracijana (i zapadnorimskog Valentiniana II.), dogodila ključna konjanička bitka koja je imala dalekosežne geopolitičke posljedice u kasnoantičkoj povijesti Gota i ranih Germana. Noviji ruski povijesnici drže i da je potom ključna i za prvu organiziranu pojavu ranih Slavena na europskoj geopolitičkoj sceni kasne antike, jer je rezultat tog boja bio razvitak prve poznate poluslavenske države, tzv. Velikaya Horvatiya (A.V. Mayorov 2006) u istočnoj Europi na ozemlju današnje Ukrajine i Rusije. Nakon prvih oskudnih etnonima predslavenskih Iranohrvata iz Tanaisa, u kasnoantičkoj bitki na Eraxu se rani Iranohrvati ponovno pojavljuju u europskoj povijesti, ali tada već kao organizirana vojnopolitička sila koja je kasnije kroz par stoljeća usmjeravala političku povijest istočne Europe i postala prvi poznati rani Piemont oko kojega se od kasne antike kulturno-politički okupljaju rani Slaveni.

U 3. i 4. stoljeću, na području Ukrajine je postojala ranogermanska država Gota, koju su od god. 375. s istoka ugrozile nomadske provale Huna, koji su potom nastavili provale na zapad u srednju Europu. Isprva kao hunski saveznici u nastojanju da se oslobode gotske prevlasti, predslavenski Iranohrvati iz Azova i Krima organiziraju moćnu konjaničku vojsku, koja je u velikoj i presudnoj bitki na rijeci Erax god. 376. konačno razbila i uništila glavninu gotske vojne sile, a dotadašnja država poraženih Gota se tada raspada. Kao posljedica te naše bitke se zapadni Goti (Vizigoti) povlače preko srednje Europe na zapad do Španjolske i kasnije njihovi ostatci u sjevernu Afriku, dok istočni Goti (Ostrogoti) bježe na Balkan i kasnije provaljuju u Italiju gdje ruše zapadno Rimsko carstvo.

Zato je ustvari taj boj na Eraxu postao ranim upaljačem koji je potom pokrenuo velike selidbe europskih naroda krajem antike i u ranomu srednjem vijeku. Ova značajna bitka i gotski poraz na Eraxu se spominju i u starogermanskoj predaji Hervarsaga, gdje se isti kasnoantički Iranohrvati nazivaju Harvađa fjöllum. Istu vojsku Iranohrvata na sjeveru Crnog mora uskoro potom spominje i kasnoantički kroničar Orosius Presbyter 418. god. po Kr. (Compendium Historiae Mundi), gdje se Hrvati navode kao arijski konjanici Horites.

Nakon toga ključnog boja na Eraxu, geopolitička panorama istočne Europe se bitno promijenila i tu oko današnje Ukrajine kroz par stoljeća u istočnoj Europi nastaje veliko vazalno carstvo, koje se u bizantskim izvorima iz ranoga srednjeg vijeka većinom naziva He Megale Skythia, a u novijoj ruskoj literaturi se to zove "Velikaya Horvatiya" (Alexander Mayorov 2006), kao prvi samostalni poluslavenski Piemont oko kojeg su se potom kulturno-politički okupljali rani Slaveni. U tomu poluslavenskom carstvu su feudalnu vojnopolitičku elitu tvorili Alani i Iranohrvati, a u seoskoj većini kmetova su postupno prevladali Slaveni. Ovu ranohrvatsku državu u istočnoj Europi potom spominju i vikinški putnici Ochtere i Wulfstan pod germanskim imenom Krowataland (Bosworth 1855), kao i sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. god. (Historia Ecclesiae) pod semitskim nevokalnim imenom Hrwts.

Prvi još nesigurni (polumitski) vladar te nove države bio bi Ukromir (po kojem je možda i nazvana kasnija Ukrajina ?), pa zatim Radogoj i Miregoj, te najpoznatiji i najmoćniji carevi Piregast i Ardagast pod kojima se ta najprostranija država istočne Europe u ranom srednjevjekovlju pružala približno od današnje Moskve pa do luke Silistria na Dunavu u Trakiji, te od panonske rijeke Tise sve do Azovskog mora, čiji je glavni grad postao novoizgradjeni Kijev. Od sredine 6. stoljeća ta država opet propada pod udarima novih azijskih nomada, a zadnjega njezinog vladara Mezamira su uništili i ubili Avari god. 602. Nakon toga izvan avarske vlasti od 6. st. preostaje samo njezin sjeverozapadni dio kao karpatska Bijela Hrvatska koja je već uglavnom slavizirana, dok se drugi dio iranohrvatske feudalne elite iz Ukrajine seli na jugozapad do Jadrana.

Taj rani gotsko-hrvatski boj na rijeci Erax je bio ključan prekretnički dogodjaj, kako u antičkoj povijesti Gota i inih Germana, tako i na početku povijesti ranih Slavena. Danas u istočnoj Europi njihovi povjesničari sve češće navode da je zapravo god. 376. s bitkom na Eraxu prvi siguran početak pisane političke povijesti Slavena, Rusije i Ukrajine, pa je nakon toga stvorena 'Velikaya Horvatiya' kao jedna od prvih feudalnih država u kasnoantičkoj Europi. Nakon antičke robovlasničke vlasti na istočnoeuropskom prostoru sjeverno od Crnog mora (Bizant, Goti, itd.), ranoslavenska plemena su tu dolazak Iranohrvata s liberalnijim feudalnim poretkom i dijelom sličnim (satemskim) jezikom uz početak razvoja staroslavenskog društva i zajedničke kulture, vjerojatno doživjela kao oslobodjenje. Zbog svega toga je prekretnički boj na Eraxu sve donedavna ostavio duboke tragove, ne samo u germanskim legendama (Hervarsaga), nego takodjer i u donedavna manje poznatim, staroslavenskim legendama o ranom dolasku karizmatskih Hrvata osobito u Ukrajini, Galiciji i Slovačkoj.

PUT HRVATA DO JADRANA

Pradomovina Hrvata :

Najnovija otkrica i arheološki nalazi dokazuju, da je pradomovina prvobitnih Arijaca bila južni Pakistan, južni Afganistan i zapadna Indija. Ti prvobitni Arijci ili Ranoarijci sebe najprije nazivahu Harahvaiti. Ta se imena u vedskim zapisima rabe od godine 11.700. do 1800. pr. Kr. Harahvati su u prapovijesti živjeli u zapadnoj Indiji (danas pustinja Thar), uglavnom uzduž nekadašnje velike rijeke Harahvaiti. Na temelju arheoloških nalaza i Rigvede znanstvenici zakljucuju, da su Ranoarijci u svojoj sjevernoindijskoj Arijskoj domovini živjeli i ranije od VII.-V. Tisucljeca pr. Kr., pa se danas povijest Indoarijaca može unatrag pratiti punih devet tisuca godina. Kada je rijeka Harahvati i presušila, narod Harahvati i – tada se vec nazivahu Harahvaiti (Hrvati) – zbog suše i gladi sele na podrucje sjevero zapadne Mezopotamije.

Podrijetlo i nastanak imena Hrvat :

Ime Hrvat u svomu temelju ima indoeuropsku sastavnicu ar, koja je i u korijenu rijeci Arye (Arijac). U indoarijskomu sanskrtu arya znaci gospodin, plemeniti od Boga poslan (u širem znacenju: imucan, bogat, obilan). Prvobitni oblik imena Harvat(i) bilo je ranoarijsko ime Sarasvat(i). To se ime u vedskim zapisima rabi od godine 3750. pr. Kr. Za stanovnike Ariane Veyah (Arijske domovine) i kao naziv tadašnje glavne indijske rijeke, koja je protjecala kroz podrucje gdje su živjeli Harahvati. Najkasnije do 2000. pr. Kr. ime Sarasvati preoblikovano je u ime Harahvaiti, koje je praoblik današnjega imena Hrvat (u cakavskomu Harvat, u kajkavskomu Horvat).

Zemlja Haravati u zapadnoj Indiji prva je poznata hrvatska državna tvorba u povijesti. Najstarije središte ove države bijaše grad Dwarak na obali Indijskoga oceana, utemeljen oko 3000. godine pr. Kr. Harahvatija (staroperz. Harauvatija) nalazila se na podrucju današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Glavni grad Harahvaiti bio je izgraden oko pet kilometara od današnjega afganistanskoga grada Kandahara (danas se na tom mjestu nalazi selo Harvacija, u kojemu ima pleternih uresa sličnih onima u Istri i na otoku Krku). U doba perzijskoga kralja kraljeva Darajavauša (Darija) I. Velikoga (522.-486. pr. Kr.) „DOBRI KRAL DARJAVUŠ“ kako ga i dan danas zovu starci u selima sjeverozapadne Hrvatske, Harahvaitija ulazi u perzijski savez suverenih država. U Darijevu proglasu uklesanu u stijeni brda Bagastana (450 km jugozapadno od Teherana) Harahvatija je zabilježena na tri jezika : staroperzijskomu, elamskomu i akadsko-babilonskomu, a zapisano je i ime njezina tadašnjega kralja: Harauvat Vivana (530.-490. pr. Kr.); za njega se u proglasu kaže, da je „ban u Perziji, kralj u Harauvatiji“. Aleksandar Veliki Macedonski Harahvaitiju je zaposjeo godine 329. pr. Kr. U sklopu kraljevine Parthije Harahvaitija je opstojala kao samostalna država od god. 110-1. pr. Kr., a tada je osvaja kralj države Kušan Kaniška. Hrvatsko ime s podrucja Harahvaitije sacuvano je u imenu grada Kysyl-Arwat (= Crveni Hrvat) u Turkmeniji (Turkmenistanu).

U najstarijim azijskim pučkim predajama, legendama i mitovima Hrvatska se naziva Arvatistan, Hirvatistan i Horbatistan. Pravni sustav Harahvaitije (Harauvatije) i Harahvaita (Harauvata) utkan je u temelje Perzijskoga Carstva, koje je taj pravni sustav ostavilo u baštinu cijelomu covjecanstvu. Kraljevstvo Huravat – Predvodeni svojim vojnickim plemstvom, koje u onodobnim izvorima nazivaju marjanune i Mariani, Harahvaiti su u Mezopotamiji oko godine 1700. pr. Kr. Utemeljili državu Huravat Ehilaku (Hrvatsko kraljevstvo); tu su državu Egipcani nazivali Naharina, Asirci i Babilonci Hanigalbat, a Hetiti i Medijci zemlja Mitani. Od huravatskih kraljeva najpoznatiji je Tušrata (oko god. 1400. pr. Kr.). Država Huravat opstojala je u sjevernoj Siriji i zapadnoj Mezopotamiji od XVI. Do XIV. St. Prije Krista. Nakon toga je ušla u sklop Hetitskoga Carstva kao savezna država. Dio Huravata je odselio u Armeniju i tamo osnovao novu državu, koja se u staroperzijskim izvorima takoder naziva Kraljevstvo Huravat (u drugim izvorima Urvartu, Uruatru, Urartu, Biaini i Vansko Carstvo, a u Bibliji Ararat). Armensko Kraljevstvo Huravat u VIII. St. Pr. Kr. Postaje vodeca sila u dijelu Azije (prostirala se tada na području sjeverne Sirije, južnoga Zakavkazja i od jezera Urmija do Crnoga mora). U početku VI. St. Pr. Kr. Ovo kraljevstvo ulazi u sklop iranske Harahvaitije.

Bosporsko kraljevstvo – Nalazilo se s obje strane Kerčkoga tjesnaca, koji se nalazi izmedu Crnoga i Azovskoga mora. Poznata su dva vladara toga kraljevstva: Tiberije Julije Sauromat (175.-211. po Kr.) i njegov sin Reskuporid (220. po Kr.). Ovo je kraljevstvo osnovano nakon ulaska Parta u Harahvaitiju (godine 1. prije Kr.), kada su brojni Hrvati napustili Iransku visoravan i osnovali ovu državu. U Bosporskom su kraljevstvu, osim brojnih ranoarijskoiranskih i iranosarmatskih Hrvata, živjeli i indoarijski Sindi, Maeoti, Roksolani, Alani i drugi indoarijci. Ime Sauromat ili Sarmat grčko-rimski je preoblik imena Hrvat.

Na području Bosporskoga kraljevstva, na ušću rijeke Tanais (današnji Don) u Azovsko more, pronadene su dvije mramorne spomen-ploče iz II./III. St. Po Kr. S imenima Horosst-os (Horsat, Horvat) i Horoath-os (Horoat, Hrvat). Na večoj ploči, koja se nalazila na jednoj državnoj zgradi u onodobnomu Tanaisu, uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata uklesan je i službeni naziv zagrade na kojoj se ploca nalazila – Synodos Horouathon, što u prijevodu na današnji hrvatski jezik znaći Hrvatski sabor. Na području Bosporskoga kraljevstva takoder je naden i pehar s hrvatskim kockastim grbom (iz II. St., naden je uz ušce rijeke Kuban u Azovsko more). To dokazuje, da su Hrvati vec tada imali svoj državni sabor i grb. Tekst na spomenutoj ploci pocinje zazivom: „Bože Svevišnji, udijeli blagoslov!“. To dokazuje, da su tanaiško-bosporski Hrvati bili jednobošci – vjerojatno zaratustrijanci a možda čak i kršćani. Tekst je napisan na starogrčkomu (helenskomu) jeziku, koji je tada bio svjetski jezik. On je bosporskim Hrvatima bio diplomatski jezik, kao što ce im latinski biti nakon doselidbe u podunavsko-jadransku domovinu. Crvena Hrvatska – Postojala je od I. St. Na području današnje Ukrajine, pa je Ukrajinci drže ranim pravno-političkim temeljem svoje državnosti. Orosius Presbyter ukrajinske Crvene Hrvate naziva Horiti, a Zacharias Rhetor Hrwts. Vikinški putopisci nazivaju je kraljevstvo Krowataland. Ruski i poljski ljetopisci Crvene Hrvate nazivaju Russiae Carvati, Rothe Krobatthen, Horvaty. Od godine 374. kralj Crvene Hrvatske je Ukromir (sastavnica mir u njegovu imenu u zapadnoiranskim i kurdskim govorima doslovce znaći vladar odnosno kralj – usporedi imena hrvatskih narodnih vladara: Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Zvonimir). Nakon smrti kralja Mezamira (593.-602.) ukrajinska se Crvena Hrvatska konačno ujedinjuje sa zakarpatskom Bijelom Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Od Crvenih Hrvata potjeću današnji ikavski Hrvati. Bijela Hrvatska – Prostirala se na području današnje Ceške, Moravske, Poljske i Slovačke. Političko središte ove države bio je najprije grad Samobor, a od godine 190. grad Hrvat (današnji Krakov – ime Krakov izvedeno je iz imena Hrvat) na gornjemu toku rijeke Visle. Od godine 869.-894. Bijelom Hrvatskom zavladao je svehrvatski kralj kraljeva Sventopolk-Budimir, koji je tada pod svojom krunom ujedinio većinu hrvatskih zemalja od Karpata do Dunava. U X. St. Bijelom Hrvatskom vlada domaća hrvatska dinastija Slavnikovica. Na kraju X. St. Zaposjedaju je Cesi i Poljaci. Velika Hrvatska – Nastala je ujedinbom istočne (ukrajinske) Crvene Hrvatske i zapadne (karpatske) Bijele Hrvatske. Njezin prijestolni grad bio je Hrvat (današnji Krakov). Vrhunac moći dosegnula je pod carem Samom (623.-658.). Tada je obuhvaćala veći dio Karpata, Galiciju i Panoniju. Raspala se pod udarom Avara na tri hrvatske države: Karantaniju, Moravsku i jadransku Bijelu Hrvatsku (obuhvaćala je i današnju Bosnu i Hercegovinu). U Velikoj Hrvatskoj vladajući sloj bijahu arijsko – indijski Hrvati, a radni sloj poljodjelci Vendi ili Veneti. Židovski trgovac Ibrahim Ibn-Jaqub u svojim zapisima kaže, da su pripadnici vladajučega sloja u Velikoj Hrvatskoj bili krščani Arijanci.

Hrvati iz Velike Hrvatske (o čemu piše ruski profesor A. Mayorov) u današnju su domovinu došli u dva zadnja velika selidbena vala : od 378.-395. i od 626.-640. (poslije hrvatsko-avarskog rata, u kojem su Avari pobjeđeni). Osim Bijele Hrvatske, u novoj su domovini utemeljili su i Crvenu Hrvatsku (Od Poljica do – Makedonije današnja Albanija, Raška i Crna Gora). Ljetopisac iz XVI. St. Ivan Tomašic u svomu Kratkomu ljetopisu Hrvatskoga Kraljevstva iznosi, da su kralja Zvonimira ubili „nevirni Slovinci“, a branili ga „virna braća Hrvati i Dalmatinci“. Ovaj Tomašicev navod dokazuje, da je još u XVI. st. bila živa svijest o neslavenskomu podrijetlu Hrvata.

Hrvatski jezik, pismo i pravjera :

Izvori iz kojih se napajao hrvatski jezik jesu arijski prajezik sarasvati - haravati (blizak Vedama) Uglavni kameni-temeljci hrvatske kulture, književnosti i uljudbe (civilizacije) su Vede, sanskrt i Zend-Avesta.

Ostatci indoarijsko-iranskoga hrvatskoga prajezika sačuvani su do danas u Bednjanskomu govoru (Bednja, Jasenje, Trakošcan i susjedni zaselci) i u Čakavšcini (brdska sela na otoku Krku). U današnju domovinu Hrvati su došli kao krščani arijanci. (Vjerovanje u vrhovnog Boga Višnu i njegovog sina Krišnu)

Jedina razlika sa inim djelima prapovjesti od naših i stranih autora je u dijelu gdje u 4 stoljeću Hrvati poraze osvajaće prvo Gote a onda Hune, a kasnije 598 AD Avare - Slavene na Dunavu i Tisi, pri čemu pogiba i sam slavenski Kagan Bajan.

Također istraživači starog Irana i drugi povjesničari poput Eltona L. Daniela sa Havajskog sveučilišta tvrde da Horezm najviše teritorijalno odgovara područjima koja su originalna domovina avestanskim narodima, dok Dehkhoda navodi kako je Horezm „kolijevka arijskih plemena“. Današnji Horezm je podijeljen između nekoliko država od Irana do Indije.

Protežući se preko i izvan granica Horezma, Horasan je obuhvaćao područja Središnje Azije od Semnana na istoku, preko Afganistana, do podnožja Pamira (antičke planine Imeon) do na zapadu Ninive na Tigrisu, Legenda o prazmaju Ova je legenda u starohrvatskoj pomorskoj tradiciji preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Hydra u Kvarneru zove “Mâtre” (u Dalmaciji Matra) a glavna pripadna zvijezda je Mantràtja (Alferaz) i u Dalmaciji Matresina. To je inače nastarija poznata prapoviesna legenda u Hrvatskoj, koja obuhvaća niz pradavnih mitskih sadržaja iz prvotne zajedničke predhistorije u ranoarijskoj pradomovini. Spomenuta su troslojna nebesa tipičan motiv iz ranoindskih Rigveda, a sukobljeni likovi Sionmacân i Mantràtja na Kvarneru odgovaraju vrlo sličnoj borbi bogova i zmajeva iz inih ranoarijskih mitova : indovedski Trita i Vrthra, ranoiranski Krsaspa i Srvara, medijski Oritauna i Azdahaka, ranoarmenski Vahagan i Višaspaj, hetitski mit Tešub i Hiluryankas itd. Čak i samo ime naše vejske aždaje “Mantràtja” vrlo je slično kao u Vedama Mantritya i u Avesti Mathrasca gdje se spominje isti naš orkanski zloduh “Siuni” odnosno hetitski “Šiun”. Ipak po opisanom izgledu, naša stoglava Mantràtja najviše naliči prikazima asirskog čudovišta Sirruš i hetitske aždaje Hiluryankas uz koju se baš kao i uz našu nalazi u pratnji strašni hetitski orkan Šiun. Slični ranoarijski pojmovi čarolije “matra” i zloduha “Matresina” poznati su i južnije u Dalmaciji samo po imenu, ali je tamo ostali dio legende već izgubljen. U toj je vejskoj legendi kod nas preživjela najstarija predkršćanska predaja tj. ranoarijski “Mit Bogova”, za koji je štokavac Omrčanin (1993) zbog svog nepoznavanja čakavske mitologije zabunom navodi, da bi već kod srednjovjekih Hrvata nestao nakon doselidbe i pokrštavanja – ali je na Kvarneru taj predkršćanski “Mit bogova” preživio sva tisućljeća do 20. st. i ukinuli su ga tek jugopartizani brisanjem nepodobnih legenda i uništenjem njihovih baštinika (u jami Kričavno).