Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934. godine do danas : Specijalizirani za biljege Nezavisne Države Hrvatske, regularna izdanja, poštanske marke prve i druge emigracije : privatna izdanja i izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji.
Od Međimurja do Srijema
Od Zagorja do Sandžaka
Nezavisna Država Hrvatska
Što Bog da i sreća junačka. // Na ljutu ranu ljutu travu. // Ž.A.P.
Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!
Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).
Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.
Pošto Nezavisna Država Hrvatska nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.
Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.
Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.
Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.
Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.
Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.
Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.
Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.
Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.
Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.
Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.
Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.
Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.
Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.
Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.
Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.
Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :
Američki predsjednik Ronald Reagan proglasio 10. travanj Hrvatskim danom neovisnosti :
Uspostava Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. bila je u to vrijeme jedina logična i realna opcija koju je hrvatski narod htio i zaslužio.
Ono što je najvažnije za istaknuti jest to da je hrvatski narod u ogromnoj većini objeručke prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, bezuvjetno joj se stavio na raspolaganje u svakom smislu te joj ostao vjeran do njezina nesretna svršetka. Tome najviše svjedoči činjenica da su na samome kraju rata, kada je svima bilo jasno da Nezavisna Država Hrvatska ipak neće opstati, oružane snage Nezavisne Države Hrvatskebrojale gotovo 250 tisuća vjernih vojnika.
Također, ne treba izbjegavati spomenuti neraskidivu vezu između uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. i uspostave današnje Republike Hrvatske 1991. godine. Činjenica jest da je upravo Nezavisna Država Hrvatska bila glavni i ključni nacionalni motiv te idejni izvor za ponovnu obnovu države Hrvatske.
Za dokazati tu tvrdnju dovoljno je spomenuti da je upravo Nezavisna Država Hrvatska bila izvor velike većine najpjevanijih pjesama te najčešće upotrebljavanih obilježja, gesla i pozdrava za vrijeme Domovinskog rata. Iako te pjesme i obilježja naizgled možda ne znače puno, one su vrlo važan društveni i kulturološki pokazatelj političke stvarnosti među Hrvatima za vrijeme Domovinskog rata.
Stoga, kada bi se hrvatsko društvo uspjelo otarasiti okova političke korektnosti te dekonstruirati povijesno neutemeljene mitove lažne jugoslavenske historiografije o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
10. travanj bi u najmanju ruku trebao biti dan kada bi svi Hrvati, slobodno i neopterećeno, uključujući i državni vrh, mogli mirno zapaliti svijeće i sjetiti se sudionika Travanjske revolucije te svih Hrvata poginulih za ideju hrvatske državne nezavisnosti u Drugom svjetskom ratu.
10. travnja 1941. godine u ime Poglavnika Ustaškog pokreta, dra. Ante Pavelića, jedan od vođa domovinskih organizacija Pokreta pukovnik Slavko Kvaternik preko radija u Zagrebu proglasio je uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijestnim i etničkim prostorima.
Tim činom, u tom trenutku, prekinuta je svaka sveza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati i izbrisana je sa zemljovida kao država.
Isto kao što će i 50 godina kasnije kada se hrvatski narod na demokratskim izborima ogromnom većinom glasova izjasnio za odcijepljenje od srbokomunističke Jugoslavije, na ovaj proglas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske ciknuo je Beograd, zajaukali su, zadrhtali i zacvilili Velikosrbi i domaći izdajnici.
Došlo je ono što je njegov Ustaški pokret, kroz više od deset godina strpljivo i pomno pripremao i pred čim su dušmani hrvatskoga naroda strepili, a to je početak obće i odlučne bitke za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske vlasti i za uzpostavu samostalne države Hrvatske.
U toj objavi na 10. travnja 1941., hrvatski narod je najprije pozvan da se na miran način organizira i pristupi na težak, ali častan, posao na sređivanju i zaštiti svoje nove države. Hrvatski narod se na taj poziv masovno odazvao i s velikim veseljem, žarom i elanom pristupio na taj posao.
Isto tako, pošto su razbijena srbska vojska i razni četnički čopori još prije ovog proglašenja, počeli činiti strašne zločine nad golorukim hrvatskim pučanstvom, hrvatski narod je pozvan da se digne na ustanak protiv omraženoga tlačitelja i primitivnoga krvnika koji je svojim divljačkim ponašanjem kroz 22 godine svoje strahovlade hrvatskome narodu nanio daleko veće i groznije zulume od svih okupatora u povijesti. Iako goloruk, narod je ustao i stupio u borbu da iz svoje Domovine iztjera uljeza i oslobodi sve hrvatske povijesne i etničke prostore između Izole u Istri i rijeka : Sutle, Drave, Dunava, Save, Drine sve do Jadranskoga Mora.
U narednim danima i mjesecima sve što je disalo hrvatski, muško i žensko, staro i mlado, listom je ustalo u obranu i zaštitu svoje države za kojom su kroz više od osam stoljeća žudile sve njegove generacije.
I, moralo se ustati, jer u već kroz 22 godine hrvatskoj krvi ogrezla velikosrbska vojska i žandarmerija na povlačenju nisu se mogle pomiriti s nestankom njihove države pa su za vrieme bježanja u svoje jazbine preko Drine, za odmazdu počele nemilosrdno ubijati mirno katoličko i muslimansko hrvatsko i njemačko pučanstvo koje im se našlo na putu.
Već 7. travnja, u Čakovcu je u ime Poglavnika, mr. phar. Teodor Košak proglasio uzpostavu hrvatske vlasti. Isti dan u tzv. garnizonu Jugoslovenske vojske u Đakovu došlo je do pobune hrvatskih ročnika i Srbijanci iz topa pucaju u glasovitu dakovačku katedralu, koju je izgradio veliki zagovaratelj “jugoslavenskog bratstva” biskup J.J. Strossmayer. Dan kasnije, 8. travnja 1941., radi divljanja srbijanskih oficita i vojnika u tzv. 108. pešadijskom puku Jugoslovenske vojske u Bjelovaru, dolazi do pobune vojnika hrvatske nacionalnosti. Nakon protjerivanja srbijanske vojske, narednik Ivan Cvek i vojnik Jovan Radić proglasili su privremenu hrvatsku vlast u ovom gradu. Nu postrojbe razbijene srbijanske vojske nastavit će rušenjem, paljenjem i ubijanjem civilnog pučanstva po svim hrvatskim mjestima kud budu prolazile, sve dok ne budu protjerane preko Drine.
Ali, ne samo to, nego kao i uviek u prošlosti (a, kako ćemo vidjeti i u budućnosti) ni ovoga puta ništa ne ide u prilog Hrvatima i njihovoj novoj državi. I ovoga puta (kao što će to biti i 1990.ih), izgledalo je da se čitav svijet urotio protiv nas i kao da su se sva prokletstva svieta oborila na mladu hrvatsku državu i sve što je imalo hrvatski predznak. Samo par dana prije proglašenja (6.4.1941) u Hrvatsku ulazi talijanska fašistička vojska i zposjeda skoro polovicu njezinog teritorija. Antihrvatskim prosrbski orijentiranim fašističkim i projugoslavenskim elementima ta okupacija talijanskih fašista dolazi kao mana s neba. Velikosrbski vođe u Hrvatskoj; dr. Niko Novaković “Longo” i drugi, udruženi s hrvatskim veleizdajnicima, djedom Vesne i Zorana Pusić, Dankom Anđelinović i njegovim bratom Grgom, na brzinu sastavljaju peticiju koju su odmah predali zapovjedniku talijanske fašističke vojske s molbom da je proslijedi Mussoliniju. U toj peticiji oni mole “Il Ducea” da zauzme i Italiji priključi “sve srpske zemlje” (u koje su ubrojili čitavu Dalmaciju, Liku, Kordun, Hercegovinu i pola Bosne).
Protiv tog podlog zločina tzv. hrvatski komunisti nisu progovorili niti jednu riječ, ali kad je mjesec dana kasnije Hrvatska vlada na čelu s drom. Pavelićem tzv. Rimskim ugovorima bila prisiljena pripustiti fašističkoj Italiji jedan vrlo mali djelić tih zemalja koje su oni nudili Mussoliniju, onda će to komunistima, orjunašima i svoj drugoj antihrvatskoj klateži biti izprika za njihov odlazak u Titine bande u šumama. Ali, svakome tko se imalo interesira za istinu i samo površno pogleda u onodobna događanja, biti će odmah jasno da je ta njihova tvrdnja najobičnija laž, jer nitko od njih nije ni prstom makao sve dok nije došlo do rata između Hitlera i njihovog “velikog vođe” Staljina. Sada pod protektoratom fašističke soldateske, klanja, pljačke i paleže po nezaštićenim hrvatskim selima nastavile su razularene, talijanskim oružjem naoružane, četničke bande popunjene oficirima i vojnicima razbijene velikosrbijanske vojske.
Još se glas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske takorekuć nije ni ohladio kada je u kordunskom selu Hrvatski Blagaj horda povampirenih posrbljenih Vlaha po noći došla u kuću njihovoga susjeda Hrvata Jose Mravinca i bez ikakva razloga i povoda poklala čitavu njegovu obitelj uključivši i nejaku djecu. Poslie tog divljačkog čina vlaška kukavička horda otišla je svojim kućama pjevajući – Sprem’ te se sprem’te četnici. Po selima iztočne Like, posebno u okolici Srba i Donjeg Lapca, udružene srbofašističke i srbokomunističke horde robe i pale sva okolna hrvatska sela, a sve stanovništvo kolju ili žive bacaju u jame.
Kako svi znamo, samo u jednu jamu, koja je nedavno odkrivena kod zaseoka Brotnja, bačeno je 37 podpuno nevinih hrvatskih žrtava djece, žena i staraca s prezimenom Ivezić. Sva hrvatska sela u tom okružju sravnjena su sa zemljom, a sve što nije uspjelo pobjeći stavljeno je pod nož.
U Kulen Vakufu gore dvori Kulenovića poznatih hrvatskih političkih lidera u Bosni. Gori cielo mjesto, a sve što nije uspjelo na vrieme pobjeći pada od krvničkoga noža. Gori i džamija, ali prije nego su je zapalili podivljali vlaški razbojnici, u čijim žilama od pamtivijeka kola hajdučka razbojnička krv, skidaju s minareta muslimanski vjerski simbol koji je prije 200 godina jedan od Kulenovićevih predaka dao izraditi od dva kilograma zlata. I, prema pripovijesti jednog četnika, kasnije partizanskog oficira, koje je to izpričao mome starom prijatelju Mili Đakaloviću (koji još danas u 94. godini starosti živi u Kanadi), kako to normalno biva među razbojnicima, radi jagme za to zlato došlo je među četničko-partizanskim banditima do oružanoga sukoba. U tom obračunu poginulo desetak razbojnika.
U Korenici “vojvoda” Mane Roknić pred vlaškom ruljom drži govor u kojem kaže da u Lici ne smije ni hrvatska mačka ostati živa.
Diljem Bosne, posebno u iztočnim krajevima, divljaju razularene četničke bande. U mjestima uz obalu rijeke Drine, vječne hrvatske granice s Srbijom, predvođene bivšim “jugoslovenskim kraljevskim oficirima” i sveštenicima Srpske pravoslavne crkve, Vasilijem Jovičićem, Sergijem Mastilovićem i drugima, podivljale četničke bande kolju sve što nije srbsko.
Crvena od krvi nevinih žrtava teče rijeka Drina. Iz Foče, Višegrada, Goražda i niz drugih mjesta nosi Drina tisuće leševa poklanih žrtava u Savu, a Sava dalje prema Beogradu da bi ti leševi nevinih hrvatskih žrtava u velikosrbskoj i jugokomunističkoj sotonskoj propagandi kasnije bili proglašeni kao “žrtve ustaškog pokolja nad Srbima”.
Pa kad se sve ovo sagleda, zar svaki triezan i pošten čovjek ne mora priznati da i ako je bilo odmazde za te i tisuće drugih takvih divljačkih zločina, je li to ikakvo čudo i može li se to smatrati zločinom?
Svakome mora biti jasno da, kao i za vrieme ovoga Domovinskog rata 1991. – 1995., Hrvatska vojska kroz četiri godine onoga rata nije se ni jedan čas borila za osvajanje ničega tuđeg, nego samo i jedino zato da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj harao i tamanio. Ona se borila, da svoju vlastitu hrvatsku Domovinu oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. I ništa više.
U oba ova rata Hrvatska vojska se borila da hrvatskome narodu i njegovom potomstvu osigura dobra što ih u sebi krije plemenito i plodno hrvatsko tlo, a ne da ga uživa nikakav tuđin, a posebno ne onaj gladni opančarski dotepenac i okupator koji je godinama po njemu haračio i natapao ga hrvatskom krvlju.
Ali, i te 1941. godine našlo se i onih izdajica koje je blagopokojni kardinal Stepinac nazvao ništarijom koja nije osjetila bilo svoga naroda, to jest dogodilo se ono što će se opet dogoditi i u ovom prošlom, Domovinskom ratu 50 godina kasnije.
Lijevo : Četnici vade još živom Hrvatu srce iz prsnog koša.
Samo je razlika u tome što ta ništarija ovoga puta nije imala prilike odmetnuti se u šume i zajedno s velikosrbskim uljezima rušiti novostvorenu hrvatsku državu, nego se zavukla u rupe i čekala pogodan čas da, uporabom raznih manipulacija, i obilnom pomoći istih onih stranih centara moći koji su stvorili obe Jugoslavije opet zajaši na grbaču hrvatskoga naroda.
Bezpovijesni bradati “istoričari” i njihove domaće “hrvatske” sluge u službi Beograda tvrde da je ova današnja Hrvatska jedina nezavisna hrvatska država “nakon 900 godina”, ne samo da zaboravljaju (kao uvijek) trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju u sklopu Austro-Uarske, koja je postojala 137 godina duže nego Kraljevina Srbia, no uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod.
Nezavisna Država Hrvatska postala je – i ostala neosporivi temelj svake slobodne i nezavisne hrvatske države, pa tako zasigurno i ove, kolike tolike, današnje opet stvorene krvlju i životima desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri. Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, slugani stranih mešetara i ideologija, udruženi s nekim novopečenim povjesničarima u Hrvatskoj na sve načine pokušavaju ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku i, paradoksalno, istovremeno niječu njezino postojanje, svakome, pa i onima koji šire te absurde, jasno je da su te njihove smicalice podpuno glupe.
Ipak, ta razna klepetala, kad već ne mogu otvoreno nijekati i ocrnjivati Nezavisnu Državu Hrvatsku i Ustaški pokret, onda ne samo da istinu o tim povijesnim događajima pokušavaju skrenuti na neki drugi kolosijek, nego ono što se zbilo 10. travnja 1941., postaviti na suprot onome što se dogodilo 1991. godine i tako prikazati kako su ova dva podpuno jednaka hrvatska oslobodilačka rata vodili neki različiti ljudi za neke podpuno različite ciljeve. Zaslijepljeni velikosrbskom i jugokomunističkom promičbom čiji su krakovi bili utkani u sve udžbenike u školama u kojima su oni stjecali znanje, oni ne žele ni zaviriti u ona vremena velikosrbskih zuluma u kojima je hrvatski narod bio prisiljen primiti se metode ‘izbijanja klina klinom’, latiti se oružja i na nesnošljiva nasilja primitivnog dušmanina odgovoriti jedinim načinom koji on razumije.
Oni izdajnici, ona ništarija, koja se i danas usuđuje blatiti, marginalizirati ili negirati značaj Desetog Travnja trebaju se prisjetiti onoga što hrvatski metropolit kardinal Alojzije Stepinac reče na boljševičkom kangaroo sudu. Nu, oni nikada i nisu bili ništa drugo, nego mizerna ništarija koja u sebi nema i nikada nije imala ni trunka ljudske časti, ni hrvatske nacionalne svijesti, a još manje stida. Nestankom talijanskih fašista s hrvatskog tla u rujnu 1943. godine nije nestalo i četnika. Uz neke čopore, sada pod protektoratom njemačkoga Wehrmachta, kao oni u iztočnoj Bosni pod zapovjedništvom majora Jezdimira Dangića i one što su se vukli po brdima Crne Gore i Srbije, većina njih je jednostavno zamijenila je kokarde za komunističke crvene zijezde.
Nu vratimo se razlozima radi kojih je osnovan Ustaški pokret. Osnivanje Ustaškog revolucionarnog pokreta nisu potaknuli samo srbijanski zločini nad hrvatskim narodom. Čak možemo sa sigurnošću tvrditi da ni umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem nije bio ona kap koja je prelila čašu hrvatskoga strpljenja. Razlozi su višestruki, a možda najvažniji među njima je taj što, kako je i sam Poglavnik dr. Ante Pavelić naveo u peticiji koju je poslao Savezu Naroda u Ženevi, što “po svojoj stoljetnoj tradiciji Hrvati poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, pomogne hrvatskom narodu da na temelju prava na samoodredjenje uzmogne u miru uzpostaviti i urediti svoju državu”.
Prije svoje smrti i Stjepan Radić je u svim centrima moći pokušao dobiti bilo kakvu podporu za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. S peticijom na kojoj je bilo više od tristo tisuća podpisa putovao je od Pariza, Londona, Berlina do Sv. Petrovska, ali nigdje nije našao niti jednu riječ podržke. Čak i neki od lidera bivšeg Jugoslavenskog odbora, kao dr. Ante Trumbić, kad je uvidio svoje zablude, tražio je pomoć za Hrvatsku. Ali, od istih onih koji su ga 1915. obilno pomagali u ostvarivanju one njegove, Meštrovićeve i Supilove, za hrvatski narod najpogubnije ideje, sada su ga ignorirali kao da nikada nisu za njega čuli. Razočaran u svoje zablude kasnije je izvršio samoubojstvo.
U peticiji koju je dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. predao Savezu Naroda u Ženevi kaže: “Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora – a opetovano takodjer kod drugih prigoda nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti. Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima i pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade.
Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu na plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer i Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. – To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini jedini je takav dogadjaj u poviesti parlamentarizma”.
Nu sve te peticije, sve te žalbe i zamolbe Ligi Naroda i “Zapadnim civilizacijama” pale su na gluhe uši i hrvatskome narodu nije preostalo ništa drugo nego da se priprema za ustanak i čeka pogodan čas kad će silom oružja sbaciti okupatorski jaram i uzpostaviti svoju slobodnu i o nikome ovisnu državu. A da bi se taj cilj postigao vodstvo Ustaškog pokreta zanalo je da mora poći s geslom – IUGOSLAVIAM ESSE DELENDAM ! ( Jugoslaviju se mora razoriti). Velebitskim ustankom u rujnu 1932. i likvidacijom velikosrbijanskog tiranina, na 9. listopada 1934. godine u Marseillesu započeto je razaranje Karađorđevske Jugoslavije.
A proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 10. Travnja 1941. godine, ono je dovršeno!
Gore : Četnički bezbožni krivoslavni nesveto-savci kolju Hrvata.
Gore : Četnički balkanski nomadi kolji Hrvata.
Gore : Četnički odpad reže živom Hrvatu glavu.
I, kako svi znamo, u proljeće 1945. godine hrvatski narod je izgubio svoju državu i svoju slobodu a ista je bila okupirana od jugo-srpski komunista i četnika koji su se preobukli u partizane. Nije je izgubio na bojnome polju, nego zahvaljujući podmuklim pogodbama i mešetarenjima Zapadnih saveznika sa Staljinom i njegovim boljševicima, koji su potom izvršili strahovite pokolje nad hrvatskim narodom. Hrvatski narod će opet, za idućih 50 godina, stisnutih zuba trpjeti sve muke, šutke nositi svoj križ i opet, po tko zna koji put, penjati se uz svoju Golgotu.
I, zato što uobće nije poznavao Hrvate i njihovu prošlost, dušmanin je bio uvjeren da je izvojštio konačnu pobjedu. Ali, prevario se. Grdno se prevario! I nije ni pomišljao da će se iz krvi onih koji su od 1941. – 1945. branili svoju Domovinu, 1991. godine niknuti brigade ljutih ratnika koji će, svrstani u pukovnije i brigade Hrvatske vojske, razoriti i njihovu drugu i posljednju Jugoslaviju. I u silnom naletu hrvatskih brigada u operaciji “Oluja” nestala je s zemljovida i ona posljednja Jugoslavija. Ali, na žalost, ne i jugoslavenstvo s kojim se dogodilo nešto slično s onim što se dogodi kod otrovnog guštera kad mu odsiječete rep. Njegov odsječeni rep koji je za neko vrieme idalje živ i kao bjesan skače po zemlji.
Samo je razlika u tome što su odsječeni repovi jugoslavenskoga guštera u Hrvatskoj preživjeli i izrasli u nove otrovne crvene guštere koji svim silama pokušavaju uništiti sve što je hrvatsko. Ali, varaju se ti gušteri, jer primiče se vrieme kad će im se stati na repove i odsjeći glave. Taj dan mora doći. U to nema nikakve sumnje. Za to, uza sve ove probleme s kojima smo danas pritisnuti ne smijemo gubiti nadu u bolje dane, jer preživjeli smo mi puno, puno gorih dana i vremena. Preživjeti će naš narod i ovo zlo. Odbacimo fatalizam i ne gubimo nadu u konačnu pobjedu, jer hrvatski narod je neuništiv.
Ustaški pokret, po naravi i po Ustaškim načelima, nije bio: ni fašistički ni nacionalsocijalistički. Ustrojen je četiri godine prije dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, sa stožernim ciljem uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Tijekom Prve emigracije, ustaše su, u više navrata, bili progonjeni u Mussolinijevoj Italiji i Hitlerovoj Njemačkoj, kada god su to zahtijevali dobri međudržavni odnosi Kraljevine Jugoslavije s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom.
Za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji su nastali unutar nacionalnih država i čiji su vođe propovijedali, uz osvajačke ciljeve, nadmoć vlastitog naroda i rase, Ustaški Pokret je nastao unutar umjetno stvorene i nametnute višenacionalne države, kao klasični nacionalno-oslobodilački i državotvorni pokret te kao logičan i naravan odgovor na ugnjetavačku politiku srpske narod u odnosu na hrvatski narod, koji je neprestance majoriziran i tlačen tijekom opstojnosti Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Fašizam i nacizam ustrojeni su unutar homogenih naroda, sa svrhom korjenitih političko-socijalnih i ideološko-društvenih promjena, dok ustaštvo vlastite ciljeve iscrpljivalo je imalo u uspostavi Hrvatske Nacionalne Države.
Za razliku od fašizma i nacizma, koji su gospodarsko uporište tražili u srednjem društvenom staležu, ustaštvo je pristaše pronalazilo u svim protivnicima jugoslavenstva, to jest velikosrpstva, bez razlike na pripadnost stanovitom društvenom sloju : od seljaštva, radništva, pa do sveučilištaraca. No, unatoč tomu, ustaštvo nije bio pokret širokih razmjera, poput fašizma i nacionalsocijalizma, nego je bilo zamišljeno i djelovalo je kao usko revolucionarno-oslobodilačko jezgro, sa stegovnim pravilima ponašanja.
Protukomunizam i protusemitizam, do druge polovice tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, nisu bili blitski nikako Ustaškom Pokretu, a kasnije su bili motivirani više nacionalno-političkim potrebama u samoobrani Hrvatske Države, nego, recimo ideologijskim razlozima, za razliku od fašizma, a pogotovo nacizma, koji su protukomunizam – a nacisti i antisemitizam – imali u samim ideologijskim korijenima vlastitih nedemokratskih pokreta.
Za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, ustaštvo nije nikad imalo neprijateljska stajališta prema katoličanstvu, kršćanstvu i općenito Crkvi. Dapače, umjesto protukršćanskih, poganskih i okultno-sotonističkih čimbenika, nazočnih u fašističko-nacističkom okružju, ustaštvo je priznavalo sva prava, ne samo Katoličkoj crkvi u Hrvata, nego je blagonaklono bilo prema pravoslavlju, što je zorno dokazano 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Ustaška načela su bila raznorodna, za razliku od krutih fašističkih i nacionalsocijalističkih ideologijskih gledišta. Ne postoji ni jedan ustaški dokument koji bi dokazivao izravne sveze ustaštva s fašizmom i nacionalsocijalizmom. Štoviše, ustaški prvaci napose su isticali hrvatsku državotvornu i domoljubnu crtu Ustaškog pokreta.
Ustaški pokret, hrvatski narod i Nezavisna Država Hrvatska u biti nisu bili povezani s nacifašizmom. Premda je Nezavisna Država Hrvatska, stjecajem povijesnih okolnosti, bila na papiru saveznica nacističke Njemačke i fašističke Italije, među ustašama nije bilo ni pedeset uvjerenih nacionalsocijalista (parafraziram riječi dr. Franje Tuđmana – nap. I. K.). U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije, ni pravno ni stvarno, djelovala hrvatska nacistička ili fašistička politička stranka. Ustaški dužnosnik dr. Julije Makanec pisao je da je „fašizam pogazio slobodu pojedinca“. Zapovjednik Ustaške mladeži prof. Ivan Oršanić osuđivao je svaki totalitarizam, dakle i nacifašizam, kao „negaciju životnog smisla i apsurd“. Za ustaški orijentiranog sveučilištarca Franju Nevistića „nacionalsocijalizam je gori i od komunizma“. Spomenuta raširena stajališta, unutar ustaških redova, zacijelo su smetala manjini Hrvata nacionalsocijalističke orijentacije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Šačica hrvatskih nacifašista, koju su predvodili Stjepan Buć i Slavko Govedić, pokušala je utemeljiti u Zagrebu Hrvatsku nacionalsocijalističku stranku, ali su ih u toj nakani onemogućile vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Stoga je, glede Nezavisne Države Hrvatske, jednostrano i neutemeljeno povezivati Hrvate s nacifašizmom. To su činili komunistički neprijatelji hrvatskog naroda i svake hrvatske države, kojima povijest nikada nije bila svjetlo istine i učiteljica života.
U svezi Nezavisne Države Hrvatske, na montiranom komunističkom sudskom procesu, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac s pravom je izjavio: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, da nisam osjetio bilo svoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“ Pak, nekadanji glasoviti američki predsjednik Ronald Reagan, onodobno u svojstvu guvernera savezne države Kalifornije, 4. travnja 1969. potpisao je svečanu Izjavu, službeni dokument, proglasivši Deseti Travanj Danom Hrvatske Neovisnosti. Razvidno je kako je onodobno Reagan bio svjesniji značaja Desetog Travnja od većine Hrvata, pozivljući rečenim dokumentom narod Kalifornije poduprijeti nastojanja svih onih što se ustrajno i mukotrpno bore, poput Kurda dandanas, za nacionalnu slobodu i državnu nedvisnost.
Hrvatska radiotelevizija je u TV Kalendaru emitirala prilog o bivšem američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu koji je 1980. pobijedio na predsjedničkim izborima.
HRT je Reagana predstavio kao velikog prijatelja Hrvata zato što je 1968. još kao kalifornijski guverner proglasio 10. travnja danom hrvatske neovisnosti.
“U nas se malo zna da je Ronald Reagan bio veliki prijatelj Hrvata. Još kao guverner Kalifornije 1968. proglasio je 10. travnja danom hrvatske neovisnosti. Odluku o ne baš sretnom datumu obrazložio je činjenicom da je Hrvatska podvrgnuta jugoslavenskoj sili i teroru i da su joj uskraćena prava na demokratski život, pa čak i na vlastiti jezik u krutom komunističkom režimu”, stoji u prilogu TV Kalendara, jedne od najdugovječnijih emisija na HRT-u.
Kao glavni argument Reaganovog prijateljstva prema Hrvatima HRT je naveo njegovo guvernersko proglašenje 10. travnja danom hrvatske neovisnosti. Riječ je o datumu kada je 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska.
Reagan je na predsjedničkim izborima 1980. godine uvjerljivo pobijedio demokratskog kandidata Jimmyja Cartera koji se borio za svoj drugi mandat i bio veliki favorit pa je govorio “osjećam se kao sam u ringu”.
U vrijeme stupanja na dužnost Reagan je imao 69 godina postavši time najstariji izabrani američki predsjednik. Bio je prvi Republikanac kojemu je još od 1888. godine pošlo za rukom pobijediti demokratskog predsjednika u borbi za drugi mandat.
Četiri godine kasnije, na novim predsjedničkim izborima uvjerljivo je pobijedio Carterovog potpredsjednika Waltera Mondalea osvojivši većinu glasova u 49 od 50 američkih saveznih država i gotovo 60% svih glasova birača.
Razdoblje njegova dva mandata u Bijeloj kući bilo je prekretnica za američke Republikance i cijeli konzervativni pokret. Među najznačajnije Reaganove poteze spadali su potpuni zaokret u gospodarskoj politici, smanjenje dotada izuzetno visokih poreza te zaoštravanje hladnoratovskog sukoba sa Sovjetskim Savezom i drugim komunističkim režimima širom svijeta.
U drugom mandatu, nakon što je SSSR gospodarski iscrpljen zbog utrke u naoružanju, Reagan je napustio politiku konfrontacije i uspostavio dijalog sa sovjetskim vođom Mihailom Gorbačovom.
Šest godina nakon napuštanja Bijele kuće, u studenom 1994. godine, objavio je da boluje od Alzheimerove bolesti. Umro je 2004. godine u dobi od 93 godine.
Informacija da je Regan proglasio 10. travanj danom neovisnosti Hrvatske nije velika novost. Riječ je događaju iz 1968. kad je Reagan bio guverner Kalifornije.
Nikola Kirigin, rodom s Brača, inženjer agronomije, koji je svoj radni vijek proveo u Kaliforniji, o tome je 2004. godine ispričao: “Hrvati u dijaspori oduvijek su se borili za neovisnu Hrvatsku. Od prvog dana boravka u Kaliforniji uveli smo hrvatski radio, svake godine demonstrirali pred jugoslavenskim konzulatom i puno smo pridonijeli da danas imamo svoju državu.
Godine 1966. podržali smo Ronalda Reagana pri izboru za guvernera Kalifornije, a on je bio poznat po tomu da se zalagao za neovisnost malih naroda.
No u Hrvatskoj je manje poznato da je još 1968. godine kao guverner Ronald Reagan vlastoručno potpisao Proklamaciju kojom je dan 10. travnja proglasio Hrvatskim danom neovisnosti”, otkrio je Kirigin, pokazavši nam presliku Proklamacije i fotografije snimljene u uredu tadašnjeg guvernera Kalifornije Ronalda Reagana.
U znak zahvale hrvatskog naroda Kirigin je Ronaldu Reaganu poklonio zlatnik s likom kralja Zvonimira.
Anti-hrvatski elementi kao teški "istoričari" (oni nisu povijetničari) kao Markovina, Jakovina, Goldstein, Klasić te jugo-srpske sluge "hrvatski" filizozofski fakulteta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci ili Splitu koji ponavljaju mitomanske jugo-srpske brojke o srpskim "žrtvama" u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zaboravljaju baš brojke iz srpsko dominirane Kraljevine Jugoslavije iz 1931 godine i srpsko dominirane SFRJ iz 1948 godine o popisu stanovništva.
Popis stanovnika u Jugoslaviji 1931. godine kaže kako je tada Hrvata bilo 6.085.428, a Srba 6.758.499. Popis stanovništva 1948. godine kaže kako je u to vrijeme Hrvata bilo 5.199.770, a Srba 7.783.046.
Znači 884.712. manje Hrvata, a skoro milijun više Srba.
Tu se mora još napomenuti, da su na tom popisu iz 1931 godine nema Hrvata iz Istre (osim dijela općine Kastav), grada Zadar, otoka Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te iz grada Rijeke. Ta područja je srpski ministar vanjskih poslova Pašić u Kraljevini Jugoslaviji poklonio Talijanima u Rapalskim ugovoru, koji su potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije 12. studenog 1920. godine.
Na tim od Kraljevine Jugoslavije Kraljevini Italiji poklonjenim hrvatskim područjima se procjenuje da je živilo oko 350.000 Hrvata.
Znaći da se tim broju od 884.712 nestali Hrvata mora još dodati tih 350.000 Hrvata.
Konačni broj manjka Hrvata između popisa 1931 i 1948 godine je otprilike 1.230.000 Hrvata manje a Srba je bilo 1.024.547 više!
Prema njemačkim podatcima u svibanju 1941. godine su na području Nezavisne Države Hrvatske živjeli 150.000 Nijemaca. Nakon II. Svijetskog Rata je preostalo jedva 10.000 Nijemaca.
Pošto su Nijemci u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili državljani Nezavisnej Države Hrvatske se hrvatskim žrtvama jugo-srpskom teroru i okupaciji mora dodati i broj njemačke nacionalne manjine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
To znaći da za vrijeme partizanskog i četničkog terora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te okupacijom Nezavisne Države Hrvatske od strane Jugo-Srba broj hrvatski i njemački žrtava leži kod 1.370.000!
Gdje ste sad teški "istoričari" Markovina, Jakovina, Goldschwein, Srboje Klasić, ... kad vaše srpske gazde same u svojim brojkama potvrđuju jugo-srpsku laž?
Zašto ne vjerujete OVIM srpskim brojkama? Pa zna se, jer nema 700.000 - 1.700.000 "stradalih" Srba manje nego skoro milijun Srba više.
Kad ćete konačno postati povjestničari i prestati biti "istoričari"?
Službeni statistički podaci Kraljevine Jugoslavije i njezine nasljednice, SFRJ dokazivaju sljedeće:
U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100% (sa 2.531.321, na 5.081.766).
U isto vrijeme, u ovom za demografiju vrlo kratkom razdoblju od 70 godina, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za fantastičnih 86,17% (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na 8.528.047).
Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama također je uglavnom drastično porastao. U od Hrvatske odcijepljene Bosne i Hercegovine za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%, a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 218, (unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.)
(Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).
I prva i druga Jugoslavija su bile i ostale tamnica i grobnica za Hrvate – a to samo hrvatski “ljevičari” ne zamjećuju i uporno ignoriraju. Godine 1910. kad je napravljen posljednji popis stanovništva uoči Velikog rata od 1914 – 1918. mnogi krajevi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, istočnom Srijemu i Boki Kotorskoj bili su apsolutno hrvatski , ali su u razdoblju od 1918 – 1991. za doba obje Jugoslavije pretvoreni u srpske ili muslimanske etničke oblasti. To hrvatski “ljevičari” ne žele vidjeti, a srbijanska politička elita, znajući za sve to, uživa u plodovima otimačine hrvatskih zemalja.
Konkretno, Petrovaradin je 1910. godine imao 95% Hrvata, a danas nešto više od stoljeća nakon toga, dva svjetska rata i agresije Srbije na Hrvatsku od 1991 – 1995., Petrovaradin ima samo oko 7% Hrvata, dok je broj Hrvata sa udjelom od 35% u Srijemskim Karlovcima, odnosno 40% u Srijemskoj Kamenici za 105 godina spao na 2%- 3% U Srijemskoj Mitrovici, Rumi, Inđiji, Šidu i Zemunu je 1910. bio podjednak broj Hrvata i Srba. U svim tim mjestima bio je i razmjerno veliki broj Nijemaca i Mađara. U Zemunu su Mađari činili relativnu većinu s nekih 6600 žitelja od ukupno 17000 ljudi u cijelom Zemunu.
Mađara je bilo 4400, Srba 3300, Hrvata 2200. Danas Zemun ima 95% Srba. Time je sve rečeno. Stara Pazova je imala apsolutnu većinu Slovaka evangelika, a bilo je i Nijemaca, Mađara, a najmanje Srba. Danas je tamo 95% Srba. Protjerali su ne samo Nijemce nakon drugog asvjetskog rata, nego i Mađare i Slovake, koji su sa 75% udjela populacije iz 1910. spali na 3% stanovništva 2015. godine. Nijemci i Mađari su protjerivani i iz Mitrovice, Inđije, Šida, Rume, a devedesetih su desetkovani i Hrvati.
U brojkama, najveći progon su doživjeli Hrvati u Šidu, gdje je do 1991. bilo 7000 Hrvata, a danas je ostalo samo 2000 Hrvata. Šid je još 1939. imao blagu hrvatsku većinu, te je zato sporazumom Cvjetković Maček i pripao Banovini Hrvatskoj. Danas Šid ima preko 90% Srba. Godine 1910. cijeli istočni Srijem je imao 42% Srba pravoslavaca, dok su apsolutnu većinu od 58% činili skupa katolički narodi Hrvati, Nijemci, Mađari i Slovaci. Ovih potonjih je bilo i nešto evangelika u Staroj Pazovi i oko nje.
Pojedinačno, Hrvata je u ukupnoj masi populacije bilo 25%, odnosno 108000, a Srba 180000. Danas je ostalo samo nekoliko desetina tisuća Hrvata, a Nijemaca, Mađara i Slovaka ima samo u kategoriji statističke pogreške.
Još veći pogrom Hrvati su u dvije Jugoslavije pretrpjeli u Boki Kotorskoj, nevjesti Jadrana i zaljevu hrvatskih svetaca. Godine 1910. omjer Hrvata katolika i Srba i Crnogoraca pravoslavaca bio je 35% naprema 65%. Ali, iako su Hrvati bili tek nešto više od trećine pučanstva, svi gradovi na obali s iznimkom Risna bili su etnički katolički i hrvatski, a i južnije od Boke Kotorske bilo je hrvatskih naselja popu Budve, Bara i Spiča (danas Sutomora). Jedino je Ulcinj bio i ostao čisto albanski.
U Tivtu je prije stotinu godina bilo 95% Hrvata, u Herceg Novom 70% Hrvata, u Perastu isto 70% Hrvata, a u Kotoru za postotak manje, točno 69% Hrvata. Budva je imala 82% Hrvata, Sutomore 90% Hrvata, a Bar 40% Hrvata. Oko 55% Barana je bilo pravoslavne vjere koje je u pravoslavlje po pisanju akademika Josipa Pečarića koji potječe iz tih krajeva, a danas živi u Zagrebu, preveo 1905. crnogorski kralj Nikola dekretom da se svi imaju “istoga dana pokrstiti u pravoslavnoj crkvi, da bi postali Srbi pravoslavne vjere i dobili nova imena i prezimena.”
Rečeno – učinjeno i tako je hrvatski grad Bar postao srpsko-crnogorska luka na Jadranu još 1905. kad se kralj Nikola sa svojom vojskom spustio niz planinu Rumiju, poviše grada, kako to detaljno opisuje akademik Josip Pečarić. Danas je Tivat sa 95% hrvatskog pučanstva spao na 19% Hrvata u samom gradu, Kotor je sa udjelom od 69% Hrvata sveden na 7,5% Hrvata. U Herceg Novom je od 2 5 – 3% Hrvata, kao i u Baru. U Budvi od nekadašnjih 82% Hrvata sada je tek 0,5 – 1% Hrvata u toj “srpskoj” turističkoj Meki. Sutomore je sa 90% Hrvata za 105 godina progona, asimilacije i ubijanja, (što je bila sudbina i svih ostalih mjesta na Crnogorskom primorju), spalo na samo 0,5% hrvatskog življa. Kako se sve ovo skupa nazivati drugim imenom osim etnocidom uz primjese memoricida tamošnjih ljudi kojima je zabranjeno i pravo na povjesno sjećanje na svoje pretke, a kamoli isticanje nacionalnih obilježja, bilo kad i bilo gdje?!
Posebno poglavlje su Hrvati u Bosni i Hercegovini, koja je kolijevka hrvatske državnosti i jezgro najstarijih hrvatskih kraljevina. Do turske najezde i provale na Balkan u Bosni i Hercegovini su živjeli samo Hrvati. Danas je slika potpuno drugačija. Daleko je više Srba i sada novokomponiranih Bošnjaka – muslimana koji su zanijekali svoje hrvatsko podrijetlo i zanemarili činjenicu da je još uoči drugog svjetskog rata u Skupštini krajevine SHS od 24 zastupnika muslimanske stranke iz Bosne njih 21 izjavio da se izjašnjava Hrvatom islamske vjere.
Svega dva su bila neoprijedeljena a samo je jedan rekao da je bio Turčin. Bio je to Mehmed Spaho, čiji unuk je 90 – tih u Srbiji bio na tragu svog djeda, pa se učlanio u Šešeljevu radikalnu stranku i bio njihov lokalni zastupnik u Loznici gdje je tada živio. U knjizi dr. Jakova Gela “Stanovništvo Bosne i Hercegovine” tiskanoj u travnju 1995. godine, a pohranjenoj u DZS ( Državnom zavodu za statistiku Hrvatske ) nalazi se prikaz uspona i padova stanovništva sve tri glavne vjerske i nacionalne zajednice u BiH od 1910 – 1991. godine.
Dati su i podaci za gradsko stanovništvo 30 reprezentativnih gradova u BiH u periodu od 1910 – 1991. godine.
Godine 1910. Hrvati su imali apsolutnu većinu u Bosanskom Brodu od 58%, u Fojnici 52% Hrvata, u Jajcu 53% Hrvata, Varešu 80% Hrvata i Zavidovićima od 59% Hrvata. Relativnu hrvatsku većinu imali su Bugojno sa 46% Hrvata, Kotor Varoš sa 49% Hrvata, Livno sa 45% Hrvata. Za Sarajevo, Zenicu i Travnik je interesantan detalj da su imali za samo po jedan postotak više Hrvata nego Bošnjaka – muslimana. U Sarajevu je bilo 34% muslimanskog pučanstva, a 33% Hrvata.
Srba je u Sarajevu bilo samo 16% od ukupnog stanovništva. U Zenici je bilo 40% Hrvata i 41% muslimana, a isti omjer katolika i muslimana je zabilježen i u Travniku, znači 41% naprema 40% u korist muslimana. Značajan upliv Hrvata bio je i u gradovima koji nisu imali niti muslimansku, a niti srpsku većinu. Tako je u Banjaluci s relativnom muslimanskom većinom od 43%, bilo i 28% Hrvata i 26% Srba.U Bihaću je bilo 60% muslimana, ali i 28% Hrvata te svega 9% Srba.
U Doboju su muslimani tvorili apsolutnu većinu od 52% stanovnika, slijedili su Hrvati sa 32%, a Srba je bilo samo 10% stanovništva. U Mostaru muslimana je bilo 44%, Srba 28%, a Hrvata 27% stanovništva. U Drvaru, gdje su 27. srpnja združenom akcijom partizani i četnici ubili 2000 Hrvata, još 1910. godine bilo je 40% Hrvata i oko 58% Srba. U Tuzli je bilo 52% muslimana, Hrvata 29%, a Srba 18%. Trebinje je pored 42% muslimana i 39% Srba imalo i 18% Hrvata. U Goraždu je bilo nastanjeno 10% Hrvata, a u Bijeljini 12 % Hrvata, mada se te tri općine smatraju tradicionalno nehrvatskim područjem, ali stari popisi govore nešto drugo.
Sveukupno, bosanski muslimani su od 30 reprezentativnih gradova, bili relativna ili apsolutna većina u Banjaluci, Bihaću, Bijeljini (59%), Bosanskom Novom
(63 %), Petrovcu (73 %), Brčkom, gradu, ali ne i opčini Derventa, u Doboju, Foči, Goraždu, Mostaru, Prijedoru, Srebrenici, Trebinju, Tuzli, Višegradu, Zenici i u Zvorniku.. Zbirno, to je 18 gradova. Hrvati su bili apsolutna ili relativna većina u Zavidovićima, Varešu, Livnu, Kotor Varošu, Jajcu, Fojnici, Bugojnu i Bosanskom Brodu. Ukupno, to je osam gradova. Srbi su imali većinu, relativnu ili apsolutnu u Bileći od 48% i Drvaru od 58%.
Godine 1948. muslimani su bili većina u Bihaću, Bijeljini, Bosanskom Novom, Bosanskom Petrovcu, Brčkom, Derventi, Doboju, Foči, Goraždu, Jajcu, Kotor Varošu, Mostaru, Prijedoru, Srebrenici, Tuzli, Višegradu, Zenici i Zvorniku. Hrvatsku većinu nakon drugog svjetskog rata od ovih 30 gradova imali su Zavidovići, Vareš, Travnik, Livno, Fojnica, Bugojno i Bosanski Brod. Srpsku većinu poslije 1948. imali su Sarajevo, Banja Luka, Bileća, Drvar, Trebinje. Zanimljivo, i pored tzv “genocida” Srbi su nakon tog velikog rata preuzeli vodstvo u Sarajevu i Banja Luci!
Danas, poslije rata od 1992. – 1995. u Bosni i Hercegovini situacija izgleda ovako : Muslimani su većina u Sarajevu, Bihaću, Bugojnu, Fojnici, Goraždu, Travniku, Tuzli, Varešu, Zavidovićima i Zenici. Srbi imaju većinu u Zvorniku, Višegradu, Trebinju, Drvaru, Srebrenici, Prijedoru, Kotor Varošu, Foči, Doboju, Derventi, Brčkom, Petrovcu, Bosanskom Novom, Brodu, Bileći, Bijeljini i u Banja Luci, znači u 17 gradova, a 1910. godine držali su samo Bileću i Drvar!
O tome da su Hrvati najveći i jedini pravi stradalnici u Bosni i Hercegovini govore i činjenice da su Hrvati danas od 30 navedenih gradova većina samo u Mostaru, Jajcu (i to je upitno) i u Livnu, a prije 105 godina bilo je osam većinskih hrvatskih gradova, sa još tri grada sa samo 1 – 2% manje od muslimana u Sarajevu, Travniku i u Zenici. Stoga, svatko tko se bavi politikom u Hrvatskoj ili sebe naziva povjesničarom ili znanstvenikom, mora imati na umu ove podatke i dobro ih poznavati.
Knjiga : "Zvjerstva i razaranja pobunjenika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj"
Jedna od najskupljih i najrijedžih knjiga iz doba Nezavisne Države Hrvatske (lijevo) je njemačka knjiga koja svjedoći o razaranjima i zvjerstvima pobunjenika od 13 travnja 1941 do listopada 1942. godine.
U njoj se razlikuju sljedeće formacije pobunjenika :
- Četnika
- Četnički komunista (Četnika koji su prešli tijekom rata u partizane)
- Komunista / partizana (Komunisti / partizani su bili u Srbiji osnovani od četnika, kao crvena (komunistička) frakcija velikosrpski četnika.)
Knjiga "Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staate Kroatien in den ersten Lebensmonaten des kroatischen Nationalstaates" je izdana po nalogu Ministarstva Vanjskih Poslova u 1942 godini.
Ime knjige prevedeno na hrvatski jezik je : "Zvjerstva i razaranja pobunjenika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.
Kronologija četnički, partizanski i srbo-komunistički zločina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od travnja 1941 godine do listopada 1942 godine :
- 13.,14. i 15. travanj 1941 : ubijanje Hrvata u Čapljini u okolici.
- 5. sječanj 1942 : razaranje i paljenje kuća hrvatski Katolika i Muslimana u selima Isakovci, Radaslije, Čolije, Odžak, Halapić, Mlinište, Mladašković i Opačić.
- 16. siječanj 1942 : četnički masaker nad hrvatskim Muslimanima u selima Ocrkavlje, Rataje, Mrežica i Jabuka.
- 17. siječanj 1942 : zvjerstva nad hrvatskim Muslimanima u selu Koritnik.
- 22. siječanj 1942 : četnički komunisti razaraju i ubijaju u okolici Glamoča.
- 26. siječanj 1942 : četnički komunisti kolju hrvatske Muslimane na drinskom mostu u Goraždu i pljačkaju njihove kuće.
- 2. veljača 1942 : četnički komunisti ubijaju djecu u selu Plošnik kod Rogatice.
Knjiga : "Istinito lice partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj".
Knjigu “Das wahre Gesicht der Partisanen im Unabhängigen Staate Kroatien” (“Istinito lice partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”) je napisao Nijemac Ernest Bauer 1943. godine i bavi se zločinima četnika, četnički-komunista i partizana od listopada 1942. godine do 1943 godine a izdana je po nalogu Ministarstva Vanjskih Poslova.
Prva knjiga "Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staate Kroatien in den ersten Lebensmonaten des kroatischen Nationalstaates" ("Zvjerstva i razaranja pobunjenika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”) je optički jako slićna pa se pretpostavlja da je i nju napisao Nijemac Ernest Bauer.
"Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staate Kroatien in den ersten Lebensmonaten des kroatischen Nationalstaates" se može sa puno sreće naći u njemačkim antikvarijatima za oko 1.000 - 2.000 €.
“Das wahre Gesicht der Partisanen im Unabhängigen Staate Kroatien” je nesto jeftinija, između 350 - 550 €.
2. 2. 1943 je njemački Treći Reich izgubio bitku za Stalingrad, kad je general pješaštva Karl Strecker kapitulirao.
13. 5. 1943 je njemački Treći Reich izgubio bitku za Afriku a istog dana je kapitulirao nasljednik Rommela general-pukovnik Hans-Jürgen von Arnim kod Tunisa.
Oba datuma su važna da se shvati činjenica, da ako jedinice pred pobjednikom kapituliraju da ne prestane njihova država postojati.
Njemački Treći Reich je kao država kapitulirala 7. 5. 1945 sa kapitulacijom general-pukovnika Alfreda Jodela, po nalogom zapovjednika podmorničke flote i admiral flote Karla Dönitza, koji je nakon samoubojstva Adolfa Hitlera postao zadnji predsjednik Trećeg Reicha.
Situacija u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je bila potpuno drugačija!
U Bleiburgu je hrvatski zapovjednik general Herenčić kapitulirao pred Englezima sa kojima nije došlo prije kapitulacije do nikakvih oružanih sukoba. To je velika razlika između gore navedena dva primjera u Africi i Stalingradu gdje su se Nijemci borili godinima protiv drugih naroda u tuđoj zemlji.
Treći Reich je prestao postojati jedan dan nakon što je zadnji predsjednik Trećeg Reicha Karl Dönitz dao 7. 5. 1945 dao nalog za kapitulaciju.
Vlada Nezavisne Države Hrvatske (ili Poglavnik dr. Ante Pavelić) nikad nije dala nalog da Nezavisna Država Hrvatska kapitulira pred okupatorima Nezavisne Države Hrvatske : partizanima, u partizane preobućene četnike sa njihovim sovjetskim pomagaćima.
Znaći, Nezavisna Država Hrvatska nije kao Treći Reich prestala postojati, nego je ista bila okupirana!
To i dokazuje činjenica da je Nezavisna Država Hrvatska i još danas članica Svijetske poštanske unije. Zato je i valada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji mogla i dalje izdavati postanske marke Nezavisne Države Hrvatske.
Jugo-srpski crveni demoni su okupirali našu Nezavisnu Državu Hrvatsku do 1990 godine, nakon što su teritorij Nezavisne Države Hrvatske pretvorili u socialističku Republiku Hrvatsku i socialističku Republiku Bosnu i Hercegovinu te hrvatske teritorije Sandžak podjelili između Srbije i Crne Gore, Boku Kotorsku dali Crnoj Gori a Srijem, Banat i Bačku pretvorili prvo u autonomnu pokrajinu Vojvodinu da bi istu pripojili 1980tih godina Srbiji.
Da još jednom pogledamo na tvrdnju bezpovijesnih bradati "istoričara" i "hrvatski" crveni sluga Beograda da je Nzeavisna Država Hrvatska bila fašistička ili čak nacistička "tvorevina".
"Zaboravljaju" ti isti teški "istoričari" namjerno da je riječ Nacizam samo kratka verzija riječi Nacionalni-Sozijalizam! Da, SOZIAJALIZAM! Nacionalni-Sozijalizam je desno krilo Sozijalizma kao što je Komunizan lijevo krilo Socijalizma.
Zato je naprimjer u Njemačkoj malo smiješno da tamo postoje anti"fašističke" udruge i grupacije. Fašista je u Njemačkoj samo bilo kad bi iz fašisticke Italije došla delegacija u posjetu III. Reicha, inaće ga nije bilo!
Dali se te udruge i grupacije nebi trebale zvati anti"nacisti"?
Znali su komunisti u Rusiji i u Istočnom bloku da su se na tim područjima u II. Svijetskim ratu sukobile 2 frakcije Socijalizma : na njemačkoj stranic Nacionalni-Socijalizam a na sovjetskoj strani ekstremni lijevi Socijalizam poznat kao Komunizam.
Zato su Komunisti sve radili da se ne koristi pojam Nacizam (t.j. Nacionalni-Socijalizam) za sve to što su onda prepisali (talijankom) Fašizmu.
Da su Nacionalni-Socijalizam i Fašizam bili do 1943 godine na istoj strani je povijesna činjenica a to nije tema, nego to da su sve te strahohte Nacionalnog-Socijalizma prepisali Fašizmu samo da zataje riječ "Socijalizam" u Nacionalnim-SOCIJALIZMU!
Da se razumijemo : Fašizam je imao svoje strahote, ali puno manje nego Nacionalni-Socijalizam koji je imao uz to i komponentu rasizma, što je u talijanskom Fašizmu bilo skoro nepoznato. Oba krila Socijalizma : Nacionalni-Sozijalizam i Komunizam su od 1918 pobili toliko ljudi da su za njih talijanski Fašisti nitko i nista.
Talijanski Fašizam je okupirao pola Nezavisne Države Hrvatske i surađivao sa srpskim fašistima, poznatim kao (smrdljivim) četnicima. Talijani su nakom kapitulacije 1943 dobili nalog da dadu svoje oružje smrdljivim četnicima da destabiliziraju Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Na drugoj strani su Srbi imali nacističku vladu koja je simpatizirala sa njemačkim Nacistima a Srbi su kao prva država u Evropi javila Hitler du su "judenfrei" (očišćeni od Židova). Ljotićev Zbor je od 1935. otvoreno podupirao Hitlerov nacionalsocijalizam, a njemačka industrijska poduzeća i njemačke obavještajne službe Zbor financijski pomažu. Članovi Ljotićeva Zbora bili su mnogi svećenici SPC-e, a glasoviti srpski episkop Nikolaj Velimirović, duhovni ideolog Zbora, 2003. proglašen svetiteljem (svecem) SPC-e, napisao je tekst Nacionalizam Svetog Save (1935.), u kojem se pohvalno izrazio o Hitleru usporedivši ga sa sv. Savom, najvećim srpskim svecem i utemeljiteljem Srpske pravoslavne crkve, koja njeguje svetosavlje, oblik iskrivljenog pravoslavlja u kojem se spajaju sakralizacija nacije i nacionalizacija religije u kultu države.
Antisemitizam je kod Hrvata bio skoro nepoznat i zato što su članovi Ustaškog pokreta ili bili oženjeni sa Židovkama ili su njihovi ideologi bili sami Židovi kao naprimjer Josip Franck. Jeste li znali da je žena Poglavnika dr. Ante Pavelića bila polužidovka? Da!
O toj istoj Nezavisnoj Državi Hravtskoj piše i profesorica dr. Hannah Arendt. Profesorica Arendt je dugo surađivala s poznatim filozofom Martinom Heideggerom i doktorirala u Heidelbergu kod profesora Karla Jaspersa.
Arendt je rođena 1906. godine u Njemačkoj i kao židovka morala je dolaskom Hitlera 1933. na vlast emigrirati iz Njemačke.
Dolaskom u SAD postala je glavni urednik časopisa „The New Yorker" i profesorica na University of Chicago.
Godine 1961. bila je službeni dopisnik na procesu Adolfa Eichmanna u Jeruzalemu. U Jeruzalemu je, između ostalog, sakupila sve dokumente o zločinima Nacionalsocialističke Njemačke i njenih saveznika.
S tim materijalom napisala je knjigu koja je prevedena na mnoge jezike: Hannah Arendt, Eichmann in Jeruzalem, Ein Bericht von Banalität des Bösen, Serien Piper 1964, Band 308, München.
Paragraf XI te knjige počinje s deportacijom Židova iz takozvani balkanskih država : Srbije, Hrvatske, Bugarske, Rumunjske, Grčke, ... .
Njemački Reichminister unutarnjih poslova je naredio da Nezavisna Država Hrvatska mora biti do veljače 1942. „Judenrein", čista od Židova.
Eichmann, odgovoran za progon Židova na zapadnom Balkanu je poslao svog najbližeg suradnika Franz Abromeita u Zagreb da kontrolira i provede naređenje zajedno s njemačkim Polizeiattachéjom.
Nijemci su uočili da su mnogi Židovi iz okolnih država došli u Zagreb i odatle otputovali u Italiju.
Kad je Italija 1943. kapitulirala, trebalo je ispitati zašto naređenje „Judenrein" nije provedeno.
Nijemci su našli da u hrvatskom antižidovskom zakonu stoji čudni paragraf : svi Židovi koji su nešto pridonijeli (Sache Kroatiens) hrvatskoj stvari postaju „Ehrenarier", (počasni Arijevci) i zato se ne smiju progoniti (stranica 225)!
Nadalje SS-Nachrichtendienst je otkrio da su mnogi članovi vladajuće elite sve do Poglavnika imali za žene Židovke, pa su javili Kaltenbrunneru da su ustaše „jüdisch versippt", židovski u srodstvu i zato se ne provode radikalne čistke.
Sasvim je drukčija situacija bila u susjednoj Srbiji.
Tamo je s ponosom sekretar vojne uprave za civilna pitanja Harald Turner javio u Berlin: „Srbija je jedina zemlja u kojoj je problem Židova i Cigana potpuno riješen (stranica 226)."
Taj kontrast između Srbije i Hrvatske Eichmannova obrana je pokušala iskoristiti u njegovu obranu!
Pođimo od tvrdnje da je Poglavnik Dr. Ante Pavelić bio nacista. Nacizam – odnosno nacional-socijalizam – je ideologija Njemačke radničke stranke (kasnije Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke), koja je osnovana 5. siječnja 1919. godine. Pod nacional-socijalizmom se podrazumijeva i politika koju je usvojila i provodila njemačka vlada od 1933. do 1945. godine, u periodu njemačke povijesti koji se naziva Trećim Rajhom (III. Reich).
Poglavnik Dr. Ante Pavelić je još kao gimnazijalac pristupio Stranci prava, čija ideologija će kasnije poslužiti kao osnova za formiranje ustaškog pokreta. Stranku prava su još 1861. osnovali Ante Starčević, Hrvat iz okoline Gospića, i Eugen Kvaternik, pokatoličeni Židov iz Zagreba. Osnovno načelo Stranke prava bilo je: “Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!”.
Pisac prvog pravog političkog programa Stranke prava bio financijski stručnjak iz Osijeka, Židov Jozua-Josip Frank. Nakon smrti Ante Starčevića (1896), Frank preuzima vođenje stranke, ali je, bez obzira na svoje opredjeljenja za samostalnu Hrvatsku, od 1898. bio i član odbora za financijska pitanja Kraljevine Ugarske. Otuda su se i članovi i simpatizeri ustaškog pokreta u početku nazivali “frankovcima”.
Još jedan osiječki Židov i “frankovac”, koji je 1935. pristupio ustaškom pokretu, bio je dr. Ivo Korski. On se i danas smatra jednim od najutjecajnijih ideologa ustaškog pokreta.
Dr. Srđa Trifković, u svojoj knjizi navodi kako su prije Drugog svjetskog rata ustaše i u Hitlerovoj Njemačkoj tretirane kao separatistički i prokomunistički pokret, te su hapšeni i zatvarani.
Krajem 1930. godine, Poglavnik Dr. Ante Pavelić osniva organizaciju “Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO). Poglavnikovi najbliži suradnici u to vrijeme bili su Ivan-Ivica Frank, sin Josipa Franka, i Slavko Kvaternik. Osim toga što je i sam potjecao iz obitelji Židova, Kvaternik se oženio Olgom Frank, kčerkom Josipa Franka. I u logorima za vojnu obuku, koje je Poglavnik Dr. Ante Pavelić osnivao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, bilo je Židova. Janka Pusta u Mađarskoj, nedaleko od današnjeg Novog Kneževca, bio je glavni ustaški centar za obučavanje diverzanstkih grupa. O Židovima koji su se u njemu obučavali, ali io Židovima u samom vrhu ranog ustaškog pokreta, ovako svjedoči vitez Vjekoslav-Maks Luburić :
“Na Janka-pusti to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke … Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika, gđa Mara, bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite oženjene čistim Židovka. I u državnom vodstvu, i u vojničkom i političkom vodstvu, pa iu samom Ustaškom pokretu, svugđe smo imali ‘svoga Židova’. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne Pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj.“
Ivan Mužić, hrvatski povjesničar i rimokatolički publicista, u svom spisu “O državotvornosti dinarskih Hrvata” piše : “Pavelić nije bio antijudaist. On je samo u memorandumu Hrvatsko pitanje (iz 1936, napisan na njemačkom za njemački politički vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema u drugim njegovim međuratnim tekstovima. U samom vrhu ustaškog pokreta bilo je osoba židovskog podrijetla “.
Čim je Nezavisna Država Hrvatska bila proglašena, uspostavljen je državni aparat, sve državne službe, vojska, policija, kao i svi drugi prateći državni organi. U svim tim strukturama bilo je Židova, i to ne samo kao sitnih službenika, već ih je značajan broj bio na visokim državnim, vojnim i policijskim funkcijama.
Židov Vlado Singer bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana, vrhovnog organa ustaškog pokreta, i šef Ustaške nadzorne službe. Članovi Glavnog ustaškog stana i doglavnici (zamjenici) dr. Ante Pavelića bili su, između ostalih, i Židovi Slavko Kvaternik i Andrija Betlehem. Židov je bio i Ivo Heinrich, jedan od upravitelja logora Jasenovac i blizak prijatelj Poglavnika dr. Ante Pavelića. Šef ustaške tajne policije bio je Oto Krezimir, također Židov. Član Hrvatskog državnog sabora, prof. dr. David Karlović je bio Židov, baš kao i dr. Stipe Mosner, opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi. U kulturnom životu Nezavisne Države Hrvatske važne uloge su imali Židovi prof. dr. Mirko Breyer i dr. Zdenko Vinski. A zvanična tiskara vlade NDH bila je u vlasništvu zagrebačke židovske obitelji Sulhof.
Iz povijesti saznajemo da su brojni Židovi doprinijeli pravaškoj ideologiji (Frank), a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su imali, očito, izvanrednih zasluga za stvaranje te države, te su od 132 generala Nezavisna Država Hrvatska, čak njih 28 bili Židovi, kako saznajemo iz pisanih izvora (npr. kod Vjenceslava Topalovića), a jedan hrvatski general koji je pregledao dokumente Nezavisne Države Hrvatske, kazao je da su se vojsci Nezavisne Države Hrvatske do kraja rata borilo 2500 Židova. Dido Kvaternik, čija je majka bila Židovka, osnovao je Crnu legiju zajedno sa svojim ocem Eugenom, što pak saznajemo iz njegovih memoara. Dakle, dobiva se dojam da su Židovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zbog svega skupa imali neki poseban tretman: radi savezništva s Nijemcima vidi se da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske pravile određene ustupke antisemitskoj politici Njemačke, ali i da su istodobno štitile svoje ljude židovskog podrijetla.
Nema provjerenih podataka o značajkama koje su u vojnim snagama Nezavisne Države Hrvatske obavljali Židovi : general Ivo Šnur, pukovnik Kvintijan Tartaglija, Oscar Kiršbaum, Rudolf Kraus-Tudić i Julio Simović. Imena ovih Židova, ili Hrvata židovskog porijekla, časnika u vojsci Nezavisne Drzave Hrvatske, objavljena su i na zvaničnom sajtu rimokatolikog hrama sv. Jelene Križarica u Kastav kod Rijeke.
Prema rezultatima istrage “Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača”, na spisku onih koji treba da odgovaraju za navodna užasna nedjela izvršena u Jasenovcu, nalaze se i Židovi : ustaški poručnik Ante Altarac, Bruno Dijamantštajn, Herman Špiler, Vladimir Bornemisa, te izvjesni Viner, koji su bili ustaški povjerenici, odnosno članovi interne uprave u radnim logoru Jasenovac.
Nedavno je o ovome progovorio i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je izjavio da su “logorom Jasenovac upravljali Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade Nezavisne Države Hrvatske i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora” . Predsjednik židovske vjerske zajednice u Zagrebu, Ivo Goldstein, odgovorio je da su Vukojević tvrdnje laž i da je “židovska općina u Zagrebu nastojala pomoći svojim članovima koji su bili zatočeni u Jasenovcu, ali u konačnici to gotovo nikome nije pomoglo”. Vukojević je zauzvrat optužio Goldštajna da “dokumente o financiranju uprave Jasenovca, od Židova, skriva kao zmija noge” .
Kakav je doista bio odnos ustaškog pokreta prema židovskoj populaciji na teritorijima koje je obuhvatila Nezavisna Država Hrvatska? A kakav je mogao biti ako su, kao što vidimo, Židovi zauzimali neke od najvažnijih položaja u hrvatskoj vlasti. Srpski intelektualac u emigraciji, dr. Laza M. Kostić, u svojoj “Vidovdanskoj besedi”, održanoj 22. lipnja 1958. u Ontariju (Kanada), kazao je: “Ne treba zaboraviti da je najveći dio vodećih ustaša ili bio židovskog porijekla, po tankoj krvi, ili je bio ženjen Jevrejkama, i oni su svi nerado poduzimali mjere istrebljenja Židova, samo da se dodvore Nijemcima ili na zahtjev Nijemaca.“
Ovo potvrđuje doglavnik Slavko Kvaternik : “Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa … Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donašanje židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgrađeno mišljenje o rješenju židovskog problema … Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judenhezrig. Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati.“
Eugen-Dido Kvaternik dopunjuje tvrđenje svoga oca ovako: “Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 1941/4/11. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s podruja Nezavisne Države Hrvatske otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati djelovanjem visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima. Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve što je s hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo.“
Hannah Arendt, njemačka teoretičarka politike i filozof židovskog porijekla, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu navodi da je vlada Poglavinka Dr. Ante Pavelića tri tjedna nakon svog uspostavljanja donijela antijevrejske zakone. Međutim, Nijemci su tek u jesen 1943. godine u tim zakonima zapazili “zanimljiv paragraf kojim su u ‘počasne arijevce’ pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos ‘hrvatskoj stvari’. Naravno, broj tih Židova je u međuvremenu uveliko narastao “. Arenta dalje navodi : “Još zanimljivija je bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS a (…), da su skoro svi pripadnici vladajuće elite, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Jevrejkama”.
Hrvatski autor Mladen Ivezić na svojoj internet stranici tvrdi da je on “prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. godine bio poslao zagrebački nadrabin Frajberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici Nezavisne Države Hrvatske a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma. Ivezić tome dodaje : “Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemakoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva Nezavisne Države Hrvatske. Pozor dolazili iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima. “
Da veza Židova i ustaštva nije samo stvar prošlosti, već da je živa i danas, svjedoči primjer Mladena Švarca, Židova koji predvodi organizaciju “Nova hrvatska desnica” i jednog od najglasnijih ustaša u današnjoj Hrvatskoj. U jednom intervjuu, objavljenom na njegovom sajtu, Schwarz o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kaže: “Ako Ivo Goldstein priznaje tu činjenicu da je čitava ustaška vrhuška bila obiteljski vezana za židovstvo, impregnirana židovstvom, time ugledni povjesničar nehotice priznaje da Nezavisna Država Hrvatska nije bila antisemitska država, jer da je to bila, onda bi Poglavnik prvo svoju vlastitu ženu Mariju, rođenu Lovrenčević (po majci Židovka), morao ubiti ili strpati u logor. Zamislite vi državu u kojoj vlada službeni antisemitizam, rasističkog tipa, a u kojoj je cijela vrhuška povezana sa Židovima! Uostalom, u Hrvatskoj je uvijek bilo Židova koji su se osjećali hrvatskim patriotima. To je stara pravaška tradicija, koja vuče konce od pokrštenoga osječkog Židova Josipa Franka. U toj staroj Stranci prava bilo je mnogo pokrštenih Židova, ali je bilo i mojsijevaca, koji su bili židovski vjernici. “
Bilo kako bilo, iz svega navedenog nije teško izvući zaključak : Židovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nisu bili samo žrtve, jer je ustaštvo bilo ideologija i pokret ne samo Hrvata, već i Židova u Hrvatskoj.
Današnje predgrađe Beograda, Zemun, bio je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske grad na njezinim teritoriju.
Iako je taj koncentracijski logor bio na području Nezavisne Države Hrvatske, je njemački SS u Zemunu vodio konzentracijski logor Staro Sajmište. Taj logor su koristili radi blizine Beogradu srpski fašisti nedićeve Srbije.
Ta nacistička Srbija je tamo ubila Židove i dio Roma iz Beograda i cijele Srbije.
Taj logor je bio jedan od najgori logora u cijeloj Evropi. 1942. godine se je Nedić hvalio Hitleru da su Srbi očistili Beograd i cijelu Srbiju od Židova.
Nakon što su 80.000 Židova i jedan dio Roma uništili su povečali logor za srpske antifašiste i protivnike njemačkog III. Reicha.
I logoru Staro Sajmište su ubijali Židove pištoljem ili puškama. Srbi su imali jedini takozvanu "dušegupku" (njemački : Gaswagen), koji je bio kamion pretvoren u mobilnu plinsku komoru gdje su odmah ljudi ubijani s plinom kad se je takozvana "dušegupka" vozala po ulicama Beograda.
Kamp je tada poslužio kao mjesto skupljanja odakle su Židovi bili raspoređeni u druge kampove diljem Europe.
Srbi su poslje rata uspjeli slagati da su za te žrtve fašističke Srbije bile odgovorne Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska i tako prepisali uspješno te židovske žrtve nedićeve Srbije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Lijevo : Sluga Nedić i njegov gospodar Adolf Hitler.
Lijevo : Zarobljeni Židovi u Beogradu 1941 godine.
Od ukupno 16.700 Židova u Beogradu su preživjeli samo 1.700.
Da ne zaboravimo : rasni zakoni su u Kravjevini Jugoslaviji već uvedeni u 1940. godini.
Lijevo : Srpska “dušegupka”, kamion ubica kojeg su Srbi koristili od 1942 godine i koji je pokupljao Židove i partisane.
Nitko od njih nije napustio “dušegupku” živ.
Srbi su u njemu ubili 8.000 Židova i 500 partizana.
Tako nešto kao “dušegupku” nisu niti njemački Nacisti izumili! Ali Srbi jesu!
Lijevo : Srpski Žandari vode Rome u Šapcu 1941. godine na ubijanje.
Srpski su lobiji uspjeli u svijetu i u Srbiji nametnuti sliku o Srbima kao „dobrim momcima“, prijateljima Židova kroz povijest, zapravo sličnima Židovima po Božjem izboru i po statusu žrtve, kao naciji koju su ugrožavali i napadali gotovo svi okolni narodi.
Njihove su političke elite povijest tradicionalno pretvarale u mit umjesto da se pošteno s njom suoče. Tako su očistili i sjećanje na zlo koje je i Srbiju omamilo u Drugom svjetskom ratu, tamnu antisemitsku prošlost i povezanost s fašizmom, pa su došli do rehabilitacije četničkog vojvode Draže Mihailovića i četništva. Trenutno vode postupke za rehabilitaciju Dimitrija Ljotića i Milana Nedića, predvodnika u suradnji s Hitlerovom Njemačkom, kako bi zaokružili priču i cjelovito prekrojili povijest. Istovremeno se svim silama po svijetu trude proširiti svoju percepciju ratnih užasa što su ih kao agresori na Hrvatsku i BiH činili pred licem cijeloga svijeta pri raspadu Jugoslavije, a sve zato da bi ostvarili svoj stoljetni san o homogenoj Velikoj Srbiji. Negiraju, prešućuju, preuređuju i uljepšavaju, izbjegavajući katarzu koja bi ih oslobodila tereta laži i obmana, a pridonijela boljim odnosima s narodima s kojima Srbija dijeli granice. Zato podsjećamo na neke činjenice koje su spretnim, osmišljenim i podmuklim zataškavanjem pale u zaborav.
1. Nakon osvajanja Beograda 1806. iz Beograda i iz Srbije Karađorđe protjeruje Židove zajedno s Turcima. Židovi su u srpskoj tradiciji bili oličenje zla, čemu svjedoči srpska narodna priča „Opet maćeha i pastorka“ iz zbirke Srpske narodne pripovijetke V. S. Karadžića (1853.), u kojoj se Židove („čivute“) prikazuje poput zle vještice u Grimmovoj bajci o Ivici i Marici - kao kanibale.
2. Poslije razdoblja vladavine Miloša Obrenovića, koji je Židovima dopustio naseljavanje, pa su u Beogradu imali geto („Ćifutana“), Aleksandar Karađorđević im je ograničio prava, kao i prostor za življenje, a Milošev mlađi sin Mihailo nastavio je sličnu politiku, tako da su se Židovi brojnim međunarodnim ustanovama žalili na svoj položaj građana drugog reda.
3. Prvi su put Židovi zakonski postali ravnopravni s drugim narodima u Srbiji nakon Berlinskoga kongresa 1878., na kojem je Kneževini Srbiji priznavanje građanskih prava Židovima postavljeno kao uvjet za njezino međunarodno priznanje.
4. Antisemitizam se tijekom 19. stoljeća, nakon oslobođenja Srbije od Turaka i formalnog priznanja građanskih prava Židovima, i u prvoj polovici 20. stoljeća stalno pojavljivao i utiskivao u svijest srpskog naroda, što dokazuju brojni pamfleti, knjige, časopisi i novine tog vremena. Evo samo nekih primjera : Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čivutskog poštenja Vase Pelagića (1879.), O Jevrejskom pitanju u Srbiji Nikole Jovanovića - Amerikanca (1879.), Kako zao upliv stvara čivutska vera i moral u ljudskom društvu Sime Stanojevića (1880.), Ne dajmo Srbiju Čivutima grupe srpskih rodoljuba (1882.), Jevrejsko pitanje Jaše Tomića (1884.) [Usp. tekst Jovana Byforda od 17. studenoga 2008. Antisemitizam i jevrejsko pitanje Jaše Tomića „Ifraim Zurof, direktor jerusalimskog Centra Simon Wiesenthal, odbio je titulu počasnog građanina Novog Sada, koje mu je ovaj grad dodelio kao priznanje za dugogodišnje zalaganje da se Šandor Kepiro (jedan od ljudi odgovornih za Novosadsku raciju siječanj 1942) izvede pred lice pravde. Kao razlog za svoju odluku Zurof je naveo činjenicu da se u centru Novog Sada nalazi spomenik Jaši Tomiću, ‘poznatom antisemiti, uz to još i osuđenom ubici.’ (…) Ova tvrdnja o Jaši Tomiću odnosila se, pre svega, na njegovo delo Jevrejsko pitanje (1884) ali i na činjenicu da je Tomić 1890. osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu za ubistvo novosadskog novinara Miše Dimitrijevića.“], politička i druga glasila s antisemitskim člancima : Balkan, Zastava, Srpstvo, pa čak i crkveni listovi SPC-e donose antisemitske članke: Hrišćanski vesnik i Glasnik, Službeni list Srpske pravoslavne crkve.
Antižidovska propaganda u Srbiji se vidi i na poštanskim markicama koje su bile izdane 1942. godine u Srbiji :
I srpski tisak u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća stalno je antižidovski obojen. Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvrdeći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napravili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter. List Vrač pogađač, koji je izdavao jedan od glavnih ideologa te stranke Sima Lukin Lazić, objavljivao je karikature Židova prepune optužbi i mržnje, kao i poruge Hrvatima. O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena: „Prošao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. / Nema više car Davida, nema više Solomuna. / Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; / Ta Hrvata obrezanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, 1896.). Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i politika prema Hrvatima i antisemitizam. Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vrsti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Velike Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje književnika Srbije.
Srpski novinar iz Bjelovara Milan Obradović napisao je cijeli niz protužidovskih pamfleta: Izvadak iz Talmuda (Židovsko evanđelje) (1907., u 50.000 primjeraka), Kako su židovi varali 40 godina jadne i neuke Hrvate, da su oni Hrvati Mojsijeve vjere i time ih podjarmili, politički onemogućili, materijalno isisali, strpavši sav hrvatski novac u svoje kese i džepove (1909.), Zašto smo mi antisemiti i što hoćemo mi (1909.), a sve sljedeće brošure objavio je 1910.: Zakonom zabraniti židovima stanovanje i varanje po selima, te protjerati ih u za njih određene gradove, Prva poslanica Milana Obradovića svome krštenom narodu u Pitomači, Evo što su i kakvi su židovi, Iseljeničko pitanje i židovsko pitanje ili dva najvažnija naša pitanja današnjeg vremena i Židovi u tajnim društvima i udruženjima (po Dr. Theodoru Fritschu). Godine 1911. objavio je još sedam brošura: Prva poslanica Milana Obradovića svome krštenom narodu u Gjurgjevcu (Podr.) i njegovoj okolici, Sram vas bilo kršćani, Kako je i kada otkriven - Talmud?, Tragična smrt Milana Obradovića, Moje dvodnevno tamnovanje u zatvoru kr. Kotarskog suda u Zagrebu ili zemlji tmine, nečistoće, nesređenosti, kalambura kupiklasovića, Kršćanski nemar i nehaj - propast Hrvatske i Slavonije, Slavonski silnici ili prva moja sveta antisemitska poslanica krštenom mome narodu u Slavoniji (1912.), Prva poslanica braći Srbima u Bjelovaru i njegovoj okolici, Myšpoka rodoslovlje odabranoga naroda od Isusa do danas (1914.), Kako da riješimo židovsko pitanje (1920.), Židovi u bibliji ili stavci u bibliji, vrijedni spomena za antisemita, Židovi i tajni im planovi kojima misle podjarmiti sav svijet i sve narode na zemlji, Dolje obrazinu, prefrigani Izraele.
5. U Ljubljani je 6. siječnja 1935. organizirana Jugoslavenska akcija pod nazivom „Zbor“, a prvi i jedini predsjednik postao je odvjetnik iz Smedereva Dimitrije Ljotić po kojem je nazivan i Ljotićev zbor. Ljotićev Zbor je od 1935. otvoreno podupirao Hitlerov nacionalsocijalizam, a njemačka industrijska poduzeća i njemačke obavještajne službe Zbor financijski pomažu. Članovi Ljotićeva Zbora bili su mnogi svećenici SPC-e, a glasoviti srpski episkop Nikolaj Velimirović, duhovni ideolog Zbora, 2003. proglašen svetiteljem (svecem) SPC-e, napisao je tekst Nacionalizam Svetog Save (1935.), u kojem se pohvalno izrazio o Hitleru usporedivši ga sa sv. Savom, najvećim srpskim svecem i utemeljiteljem Srpske pravoslavne crkve, koja njeguje svetosavlje, oblik iskrivljenog pravoslavlja u kojem se spajaju sakralizacija nacije i nacionalizacija religije u kultu države. On piše: „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi (Hitleru), koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, on (Hitler) je u 20. veku došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.“ (Episkop Nikolaj, Nacionalizam Svetog Save, Udruženje srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, Beograd, 1935., str. 27-28). Velimirović je zajedno s patrijarhom Gavrilom Dožićem krajem rujna 1944. u Dachau zatočen s mnogim europskim crkvenim velikodostojnicima kao „počasni zatočenik“. Oni su bili potrebni Nijemcima radi propagande. Tamo je proveo više od dva mjeseca u „posebnom odjelu“, gdje je napisao djelo Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor iz logora Dachau, iz kojeg se može iščitati, nakon svih strašnih patnji židovskog naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, isti antisemitski duh koji je te patnje uzrokovao: „...U toku vekova oni koji su raspeli Mesiju Gospodina Isusa Sina Božjega stvorili su od Evrope glavno bojište protiv Boga, a za đavla. To je danas glavno bojište Židova i oca židovskog đavla. To Evropa ne zna i u tome je sva očajna sudba njena, sva mračna tragedija njenih naroda.“ Patrijarh SPC-e Varnava (Petar Rosić) za njemački list Völkischer Beobachter 4. siječnja 1937. godine hvali Hitlera, koji se, po njemu, bori protiv boljševizma, „koji je podjarmio ruski narod, iz idealnih motiva, što nema nikakve veze s imperijalističkim ciljevima (...) Führer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu. Ranije sam s teškom mukom mogao stajati u obranu Rusije protiv komunizma i internacionalnih Jevreja. (.) Bio sam upućen sasvim sam na sebe. Ali Bog je poslao nemačkom narodu jednog dalekovidnog Fürera, koji zastupa isto mišljenje koje sam i ja mnogo ranije stvorio u sebi. (.) Mi Führeru verujemo i njegovoj iskrenoj reči“ (Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, br. 1. i 2., 2. II. 1937.). Rusku vladu naziva „židovsko varalačka banda“ u govoru u Bitoli 7. studenoga 1936. (Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, br. 3. i 4., 2. III. 1937.).
No vratimo se na vrijeme pred početak i za trajanja Drugoga svjetskog rata. Knjižicu Jevrejsko pitanje Jaše Tomića iz 1884., u kojoj se pokušavalo znanstveno obraniti antisemitizam, ponovno je tiskao 1940. fašistički Jugoslavenski narodni pokret Zbor, čiji je vođa i ideolog bio Dimitrije Ljotić, zato što je ona, po mišljenju ljotićevaca, kako stoji u predgovoru, „najbolji dokaz da je jevrejska opasnost od naših eminentnih nacionalnih predstavnika već u ono doba jasno uočena i pravilno shvaćena“ (T. Vuković; E. Bojović, Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, Alatir, 1992., str. 37).
Zbor je izdao 1941. godine i brošuru pod naslovom Srpski narod u kandžama Jevreja. Ona slijedi orijentaciju knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera, dok je antisemitizam izrazito naglašen u glasilu Zbora, koje se zvalo Naš put.
Povodom ulaska njemačke vojske u Čehoslovačku u glasilu je Zbora Ljotić objavio članak pod naslovom „Iza tmastih oblaka sija zlatno Božje sunce“, u kojem piše: „Istina je da smo prijatelji velikog nemačkog naroda. Zašto nisam potišten? Hitler je oruđe promisla Božjeg. Ali oruđe koje se već više zaustaviti ne može do potpunog ispunjenja postavljenog mu zadatka.“ (Naš put, br 4, 26. III. 1939.).
A taj zadatak je za Ljotića i srpsku vlast i pojedine srpske episkope, ali i SPC-u : uništenje boljševizma, komunizma kao židovskog proizvoda protiv kršćanstva.
Treba dodati da je Ljotić od 1938. do 1940. putovao Srbijom i održavao „znanstveno-političko“ predavanje pod nazivom „Drama savremenog čovečanstva“ Predavanje je očito bilo popularno, pa je objavljeno i u tiskanom obliku. Govori o ratu i nevoljama, koje režira prijetvorni, zlobni Redatelj, pun mržnje i licemjerja. Identificira ga jednom riječju: Židovi. Po Ljotiću, oni su naumili zavladati svijetom i sve zlo (materijalizam, kapitalizam, komunizam, ateizam, masonstvo...) dolazi od njih i njihova plana jer se taj jevrejski duh uvukao u sve pore, u sva područja ljudskih djelovanja: „Veliki Reditelj je dobro spleo zamke propasti hrišćanske. I posao mu je po lukavoj zamisli dobro počeo. I sve ide za sad kako on hoće. Ali eto, mi mu igru otkrivamo. Ono što smo videli iza kulisa, javljamo da se zna, pozivamo ljude da izigraju satanske planove nesrećnog Velikog Reditelja. Vi pitate: ‘hoće li se ispuniti namera Reditelja?’ Mesto odgovora, mi vam govorimo što treba raditi da se planovi Reditelja izigraju.“ (Dimitrije Ljotić, Drama savremenog čovečanstva, Beograd, 1940., str. 111).
6. Ovdje moramo upozoriti na licemjeran i nepravedan odnos današnjih čelnika SPC-e prema blaženom Alojziju Stepincu, tadašnjem nadbiskupu zagrebačkom, a potom i kardinalu. Njemu oni zajedno s komunistima (koji su ga u namještenom procesu optužili i osudili te trovanjem ubili jer nije pristao formirati nacionalnu crkvu odvojenu od Rima, a bio je protivnik jednako komunizma kao i fašizma te hrvatski domoljub) pripisuju „ustaške“ zločine. Ne žele priznati činjenicu da je Stepinac, za razliku od tadašnjih njihovih velikodostojnika, jasno i glasno propovijedao protiv rasne teorije i progona drugih naroda te protiv komunizma, a također i aktivno djelovao pomažući u spašavanju Židova, Srba, Roma, komunista i svih progonjenih te na to poticao svoje svećenike, što je sve dokumentirano. A znalo se to i u ratno vrijeme, ne samo u Hrvatskoj. Tekst pod naslovom „Hrvat napao Nijemce“ objavljen u The New York Timesu od 8. srpnja 1943. govori o Stepinčevoj propovijedi u kojoj osuđuje rasnu teoriju. Riječi iz te propovijedi najbolje svjedoče tko je i kakav je bio blaženi Stepinac: „Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast ... svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka“. Ipak, dokumenti su o njemu skrivani, kao i njegova djela, a promicane klevete po svijetu unatoč činjenici da je o njegovoj pomoći Židovima svjedočio tajnik zagrebačkoga glavnog rabina, koji je bio veza između rabina i Stepinca, te da je spašavao i Srbe, i da su i jedni i drugi htjeli svjedočiti za njega na komunističkome namještenom procesu poslije rata, u čemu su ih komunisti spriječili.
7. Ljotićevci su vjerovali u novi poredak koji gradi Hitler i gledali su iskoristiti priliku za stvaranje Nove (Velike) Srbije na tim osnovama. U komunizmu su vidjeli također židovsku zavjeru i prvog neprijatelja srpske države. Ne čudi stoga što je Ljotić aktivno sudjelovao u pregovorima s Nijemcima i uspostavio vlasti nakon okupacije (Komesarsku upravu i kasnije civilnu vladu pod vodstvom Milana Nedića, kojeg je i predložio na to mjesto), a iz njegova Zbora proizašao je Srpski dobrovoljački korpus, koji su plaćali i naoružavali Nijemci, a koji se borio zajedno s četnicima Koste Pećanca i žandarmerijom pod njemačkim zapovjedništvom protiv partizana, ali služio i Nijemcima te hvatao Židove zajedno s Folksdojčerima.
Svima je njima bio isti cilj: homogena Velika Srbija. Četnici su radili za Veliku Srbiju, jednako kao i Nedić, koji ih je opskrbljivao i naoružavao, a surađivali su sa svima s kojima im je to odgovaralo u pojedinim fazama, mjestima i okolnostima na putu do tog cilja, a ubijali su i Srbe koji nisu bili na toj liniji.
8. Intelektualne elite i SPC nisu se odviše odupirale ni njihovim ni fašističkim nastojanjima. Štoviše, podržali su takvu njihovu politiku suradnje, što svjedoči „Apel srpskom narodu“ objavljen u listu Novo vreme 13. kolovoza 1941., kojim srpski intelektualci i uglednici pozivaju narod na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima. Taj je poziv potpisalo 546 uglednih osoba, među prvima tri episkopa, a i neki akademici koji će poslije rata nastaviti svoje djelovanje u SANU.
9. U Nedićevoj su Srbiji, u Beogradu od 22. listopada 1941. i 18. siječnja 1942. srpske vlasti organizirale Antimasonsku izložbu na kojoj su bile izložene, tom prigodom tiskane, četiri antižidovske poštanske marke, jedinstvene u svijetu. U povodu te izložbe objavljeno je 98 članaka, tiskano 207.017 raznih vrsta brošura, 60.000 raznih vrsta plakata, 100.000 letaka u bojama, izdano je 108.000 primjeraka devet vrsta dopisnih karata. I „Apelom“ i ovom izložbom Srbija se hvalila u medijima, koji su sustavno i oštro širili antisemitizam i podržavali „Vođu Reicha“ iščekujući Novu Europu i radeći na njezinoj uspostavi. Dovoljno je pročitati sljedeće naslove da se vidi kakav su duh i kakva propaganda prevladavali: „Evropski blok od 350 miliona u borbi protiv jevrejstva, plutokratije i boljševizma - govor pretsednika vlade Kvislinga“, Obnova, 19. maj 1943.; „Kaluđeri u Svetoj Gori mole za pobedu nemačkog oružja“, Obnova, 20. jun 1943.; „Krvožednost jevreja“, Obnova, 21. maj 1943.; „Državna hipotekama banka preuzela jevrejska imanja u Vršcu“, Obnova, 21. maj 1943.; „Sloboda svakog naroda leži u uništenju jevrejstva i masonstva. Jedno uspelo predavanje u okviru kursa za nacionalnu propagandu“, Obnova, 22. maj 1943.; „London misli glavom međunarodnog jevrejstva“, Naša borba, 1. februar 1942.; „Jevreji su i velike kukavice“, Naša borba, 8. mart 1942.; „Jevreji posle Berlinskog kongresa“, Naša borba, 12. april 1942.; „Isterivanje jevreja - spas Evrope“, Naša borba, 26. april 1942.; „Sveta stolica jevrejske krvi“, Naša borba, 31. maj 1942.; „Jevrejski bog i jevrejski moral“, Naša borba, 28. jun 1942.; „Komunizam i jevrejština u Srbiji“, Obnova, 8. april 1943.; „Katinski zločin - delo Jevreja“, Obnova, 18. april 1943.; „Ministar Rozenberg o razornom dejstvu jevrejstva u svetu“, Ponedeljak, 19. april 1943.; „Raspućin i jevreji“, Obnova, 22. april 1943.; „Pokušaj ubistva u Sofiji izvršio je jedan jevrejin“, Obnova, 12. maj 1943.; „Slobodu kontinenta brani Veliki Nemački Rajh“, Srpski narod, 22. jul 1944.; „Nemački vojnik je uvek spreman“, Srpski narod, 22. jul 1944.; „Snaga Nemačke“, Srpski narod,, 29. jul 1944.; „JEDAN MILION MARAKA VOĐI RAJHA OD RADIO BEOGRADA, POKLON ZA ROĐENDAN OD ‘MLADOG BEOGRADSKOG STRAŽARA’ - U emisiji povodom druge godišnjice vojničkog radia Beograd objavljeno je, da su ’Mladom beogradskom stražaru’ stigli prilozi, iz kojih je Vođi Rajha za njegov rođendan stavljen na raspoloženje iznos od jednog miliona maraka za potrebe vojnika. Time je iznos, koji je ’Mladi beogradski stražar’ do sada predao Vođi Rajha, povećan do 2,5 miliona nemačkih maraka“, Obnova, 23. april 1943.; „VOĐA RAJHA ZAHVALJUJE VOJNIČKOM RADIJU BEOGRAD“, Obnova, Uskrs 1943., i tomu slično.
10. Jedna knjižica koja se sastoji od šest slika, tiskana 1941. pod naslovom Provokatori na delu, govori sama za sebe. Sličice prati tekst koji objašnjava ilustraciju: „Gadni Jevrejin huška narod na nemačkog vojnika koji prolazi. I gord pobedilac (njemački vojnik) pada od ‘junaka’ čija se hrabrost skriva iza plota. Za mučko ubistvo strašna je odmazda: plamen liže kuće zavedenih Srba... Do neba dostižu oblaci gustog surog dima, iznad predela zasutih leševima. Tada gadni huškač nema drugog posla do da pokupi plodove svoga rada. Ali, svest Srbina vraća se ponovo! On sam sudi krivca za svoj zli udes.“ (Zadnja slika pokazuje kako petorica tuku Židova.)
11. Nedić je u svojim govorima također otvoreno iskazivao antisemitizam, a radio je zajedno s Nijemcima na istrebljenju Židova u Srbiji. Ne samo da su ih ubijali u beogradskim logorima Sajmište (Judenlager) i Banjica, u logorima Topovske šupe, Crveni križ (Lager Niš), nego su ih ubijali i po ulicama Beograda u „dušegupkama“, posebno napravljenim vozilima u koje bi ih utrpali i onda pustili ugljični monoksid, ugušili ih te otpremili u masovne grobnice u Jajince, selo podno Avale. Prvi su tako ubijani pacijenti i osoblje dviju židovskih bolnica, a onda i zatočenici sa Sajmišta, većinom starci, žene, djeca. Iz logora Banjica nije izašao nijedan živi Židov, a strijeljana su i djeca do sedam godina i majke s djecom u naručju: do 7 godina 22-oje djece, do 14 godina 26-ero djece, do 17 godina 76-ero djece.
12. Upravo zahvaljujući ovakvoj suradnji sa srpskim vlastima, esesovac Harald Turner već je 29. kolovoza 1942. godine izvijestio generala Alexandra Löhra: „Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno.“ Također je Franz Rademacher iz nacističkog Ministarstva vanjskih poslova 29. svibnja 1942. zabilježio: „Židovsko pitanje u Srbiji nije više aktualno, sada samo preostaje da se riješe zakonska pitanja koja se tiču imovine.“ A riješeno je tako da je imovina pripala državi Srbiji. Emanuel Schäfer, vrhovni šef Službe sigurnosti u Srbiji, sljedećom je izjavom rekao sve: „Beograd - jedini veći grad Europe očišćen od Židov, postao je Judenfrei.“
13. Holokaust nad Židovima u Srbiji kao da se nije dogodio jer imena najvećega koncentracijskog logora u Srbiji, Sajmišta, nema na popisu europskih koncentracijskih logora u Jeruzalemu, a nema ga u takvom značenju ni u memoriji srpskog naroda.
Iako je Sajmište bilo jedini logor isključivo namijenjen za Židove („Judenlager Semlin“), i svi Židovi iz Beograda i Srbije koje su tamo zatočili (njih oko 7000 ) pogubljeni su, a o njegovu je postojanju izbrisan trag povezan s Beogradom. Sajmište je jedini logor u Europi koji se nalazi unutar grada, ali tu nije izgrađen memorijalni centar, a židovske žrtve bile su memorirane u duhu komunističke ideologije kao „žrtve fašizma, Narodnooslobodilačke borbe i Socijalističke revolucije“, da bi padom komunizma Sajmište počelo u okviru velikosrpske ideologije dobivati ulogu simbola stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu u NDH, tako da je bila pokrenuta inicijativa da ono postane „Srpski Yad Vashem“. Žrtve sa Sajmišta pripisivane su ustašama, Jasenovcu, jer je Sajmište, s lijeve strane rijeke Save, udaljeno tek nekoliko stotina metara od centra Beograda, tada formalno pripadalo NDH. Ali Nijemci su bili glavni gospodari na obje strane, a u Sajmištu nisu ustaše bili njihovi suradnici, nego Srbi, dok im je Beograd dostavljao hranu i ostale potrepštine. Jasenovac je sam po sebi težak uteg krivnje i tragedija hrvatske povijesti, no on je višestruko preuveličavan u broju žrtava i okrutnostima. Poslužio je za omrazu Hrvata u svijetu, za skrivanje istine o antisemitskoj i velikosrpskoj politici tijekom Drugoga svjetskog rata, za „pranje“ od vlastitih zločina, i Srba nad Židovima, i četnika i jugokomunista partizana nad Hrvatima, i trenutno ta istina izlazi na vidjelo zahvaljujući povjesničarima koji su se dali na istraživanje dokumenata po arhivima, iz čega je jasno da je logor Jasenovac bio aktivan i od 1945. do 1952., kada su komunisti u njemu ubijali one koji su bili nepoželjni za njihov sustav i proglašeni krivima bez suda i suđenja.
14. Ipak, Srbi i dalje pokušavaju pridobiti simpatije svijeta prikazujući Hrvate genocidnima (izložba u UN-u 2018.), služeći se opet falsifikatima, na što je reagiralo i Ministarstvo vanjskih poslova RH, primijetivši da je to potvrda kako srpska namjera nije komemoriranje holokausta i odavanje počasti žrtvama, nego antihrvatska propaganda.
Američki povjesničar Christopher Browning kaže da je ubijanje na Sajmištu u proljeće 1942. bilo „začetak“ šireg plana da se unište europski Židovi. Taj je plan donesen tri mjeseca prije nego što su Židovi u Srbiji pobijeni. Primjećuje da su konstruiranje plinskoga kamiona i njegova uporaba u ubijanju Židova na Sajmištu „nagovijestili efikasnost i rutinsku hladnokrvnost koja će kasnije biti usavršena u logorima smrti“. Zar može biti slučajno, u svjetlu svih nabrojenih činjenica, da se upravo sa srpskim poduzetnikom pregovaralo o izgradnji krematorija i krematorijskih peći za Sajmište, o čemu su sačuvani i nacrti? Kako je moguće da se sve ovo zataškalo i da se danas vode procesi za rehabilitaciju nacističkih suradnika kao srpskih rodoljuba i da istovremeno Srbi slove za rijedak slučaj naroda u kojem nije bilo antisemitizma? Ključ je u tome što su četnici u velikom broju na kraju rata ušli u partizanski pokret i djelomično uspjeli „očistiti“ svoje krvave tragove i tragove ostalih kolaboracionista: ljotićevaca i žandarmerije, policije Dragog Jovanovića.
Naime, sve do 1944. partizanski je pokret u Srbiji bio pasivan (22.000 partizana), da bi naglo narastao nakon što je Tito zatražio četničku pomoć i ponudio amnestiju 17. kolovoza te godine, a ponudu ponovio između 21. studenoga i 15. siječnja 1945. godine. Prelazili su u partizane osobito nakon što su pod sovjetskim vodstvom u listopadu 1944. partizani osvojili Beograd. Tako su imali cijelih šest mjeseci prije završetka rata priliku utjecati na politiku uključujući se u komunističke strukture u Beogradu, koji će kasnije postati glavni grad SFRJ, ali i ostvariti utjecaj na ono što će se događati kasnije u Hrvatskoj i kako će se Hrvate predstavljati u svijetu. A što je najvažnije, jugoslavenski komunizam im je bio sredstvo u promicanju velikosrpske ideologije, koja je izašla na vidjelo u vrijeme raspada Jugoslavije, kad su uglavnom Srbi bili na pozicijama koje su im dale moć da koriste zajedničke financije, vojsku i oružje za svoje ciljeve.
U vremenu od 1941. do 1945. u Srbiji je tiskana 51 brošura s antisemitskim sadržajem, po riječima židovske povjesničarke Esther Gitman, koja se bavi proučavanjem poslijeratne povijesti na području bivše Jugoslavije.
Posebno su poznati sljedeći autori i njihova djela iz tog vremena: Srpski narod u kandžama Jevreja Milorada Mojića (1941.), Ko su oni? i Jevreji u Srbiji Laze Prokića (1941.) i Pod šestokrakom zvezdom Georgija Pavlovića (1943.). Mojić u knjizi Srpski narod u kandžama Jevreja (Beograd, 1941., str. 40) poručuje srpskom narodu: „Jevrejstvo je najveće zlo sadašnjice. Ono je najpodmukliji i najopasniji protivnik sviju hrišćanskih naroda. Jevrejstvo se zbog toga mora brzo i energično likvidirati jer u protivnom slučaju neminovna je propast hrišćanske civilizacije i hrišćanskog sveta. Presudna borba za rešenje tog pitanja je u jeku. Od ishoda te borbe zavisi i budućnost naše Otadžbine. I zato u ovoj borbi moraju svi istinski patrioti dati sve od sebe da se pobeda nad Jevrejstvom što pre i što efikasnije izvojuje. Inače je i naša propast neminovna“.
15. Koliko je antisemitizam ukorijenjen u Srbiji govori i činjenica da se u njoj od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća taj trend antisemitske literature nastavlja u nevjerojatnom obimu: više od 150 naslova s takvim sadržajem. Uz to, prema riječima književnika Filipa Davida, „većina tih knjiga su reprinti literature iz vremena nacističke okupacije Srbije“, iako je danas u Srbiji samo nekoliko tisuća Židova. Neke su izdavačke kuće specijalizirane za antisemitsko štivo, npr. Ihtus - Hrišćanska knjiga i Klub nacionalnih knjiga Velvet. Zloglasni pamflet Protokoli sionskih mudraca tiskan je od 1990. do 2001. godine u 12 različitih izdanja. Evo još nekih naslova, koji su opasniji i od Protokola sionskih mudraca: Jevrejska zavera protiv Srba, Srpski narod u kandžama Jevreja, Pod šestokrakom zvezdom, Zašto se divim Adolfu Hitleru, Mrtve krave protiv šest miliona mrtvih Jevreja, Zašto je rasizam ispravan, Vladika Nikolaj o Judejcima, neprijateljima hrišćana i hrišćanstva, Zli i prokleti, Zavera nad zaverama, Zlotvori čovečanstva, Satansko-judejsko porobljavanje čovečanstva, Judejska zavera protiv Boga i čoveka. Pored toga, može se na internetu naći i drugih materijala koji na srpskom jeziku prezentiraju tekstove koji su antisemitski nadahnuti („Dostojevski o Jevrejima“, „Martin Luther o Jevrejima i njihovim lažima“ Hitlerov „Moj politički testament“, „Komunizam je jevrejska tvorevina“).
Zato treba uzeti ozbiljno ono što je srpski akademik Dobrica Ćosić, iako partizan i srpski nacionalist te jedan od autora Memoranduma SANU, a potom (1992. - 1993.) i prvi predsjednik Miloševićeve tvorevine („krnje“) Savezne Republike Jugoslavije, napisao u svom romanu Deobe, koji govori o Drugom svjetskom ratu u Srbiji:
„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima - to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).
„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).
“Kraljevina Jugoslavija” (= Velika Srbija) je 25. 3. 1941 pristupila državama osovine.
Rasni zakona je bilo u toj velikosrpskoj tvorevini već od 1940. godine!
Ne vjerujete? Možete pročitati više u radovima Johannes Kepler Univerzitete u Linzu / Austrija.
Srpski akademik Dobrica Ćosić (lijevo) u svojoj knjigi “Deobe” o svojim Srbima na stranici 135 kaže :
- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja.
- Lažemo zbog slobode.
- Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
- Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
- „Laž je srpski državni interes.“
- „Laž je u samom biću Srbina“.
- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
- „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“
Dobrica Ćosić u svojoj knjigi “Deobe”, (Otokar Keršovani, Rijeka, 1977.) na stranici 168 piše :
- "Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici,na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži."
Ima i A. G. Matoš nešto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”
U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.
Veliki crnogorski domoljub dr. Sekula Drljević piše u “Balkanski sukobi 1905-1941”: "Riječ podvala ni u jednog drugog naroda u susjedstvu ne postoji, ali nitko ne može tako podvaliti kao što to umije Srbin!"
Srpska predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko kaže : "Cijela srpska povijest je laž!"
Srpski “istoričar” Živko Andrijašević je jednom rekao : "Mi kada falsifikujemo ne radimo to po malo, mi krečimo sve”.
Patrijarch Bartolomej Srbima : "Živite već 800 godina u lažima!"
Sigmund Neumann zapisao je: “Povjest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem i laži, bez granica, nepoznata među civiliziranim zemljama. U toj borbi u kojoj su laž, prijevara, izdaja, osveta, ubojstva, zločini, priznati kao normalno pravilo ponašanja. Tako su rasle srpske generacije i četništvo, kao istomišljenici generala Mihajlovića, pa se može bez muke razjasniti ta politička banda!”
“Uz američke i evropske laži, ravnopravno, ali sramnije i besmislenije su srpske laži u režiji Slobodana Miloševića, a koje raznose i umnožavaju generali, političari i novinari: okupacija Kosova tumači se odbranom državne celine i suvereniteta. U porušenoj, obogaljenoj i poraženoj Srbiji sa hiljadama ubijenih i ranjenih, proglašava se nacionalna pobeda. Farsa za farsom! Nadrealizam istorije". Dnevnik Dobrice Ćosića, u noći kada je NATO obustavio bombardiranje Jugoslavije.
1871. godine je srpski književnik Milan Milicević napisao : "Ne mogu naši potomci znati istinu o nama, jer je mi i ne kazujemo, nego izlažemo što nam podmiruje račun"
U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori je poznata izreka : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, teritorije i povijest ukrade i uz to još i debelo slaže!”.
TRANSPONDER - 10. TRAVANJ :
Poslušajte bendove :
Transponder (Electronic Body Music, Anhalt EBM, Dark Electro)
Ton Agram (Rhythmic Industrial, Oldschool Industirial, Drum N´ Bass)
Želite prodati biljege Nezavisne Države Hrvatske, poštanske marke prve i druge emigracije : privatna izdanja i izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji?
Kontaktirajte nas :
Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolačića.
