Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Koriensko pisanje.

”Hrvatski službeni i književni jezik jest štokavsko narječje jekavskog odnosno iekavskog govora.

Na hrvatskom se jeziku ima pisati na korienskom, a ne zvučnom pravopisu.”

Iz zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, HRVATSKI DRŽAVNI URED ZA JEZIK, Zagreb, 1942.

U poviesti hrvatske knjige često se javlja pitanje, da li bi hrvatske rieči vljalo pisati onako, kako se izgovaraju (zvučni, izgovorni, fonetički pravopis), ili bi se u pisanju trebalo obzirati na njihovo postanje (korienski, etimoložki pravopis). Pitanje izgovornog i korienskog pravopisa u našoj prošlosti bavio se osobito dr. Tomislav Maretić. On je ustanovio, da nema niti jednog hrvatskog pisca od Bernardina Splićanina (1495.) do Marina Jaića (1833.), koji bi pisao sasvim izgovorno, odnosno sasvim korienski. Izgovornim su pravopisom, ustanovljuje dr. Maretić, naši pisci pisali uglavnom onda, kada korien rieči nije bio lako uočljiv, na pr. pčela (bčela), gdje (kdje), zdrav (sdrav), zdenac (stdenac), a korienskim su se pravopisom služili osobito u složenicama, u tvorbi i u mienjanju rieči, na pr. obkoliti, šibka, vrabca (od vrabac), gdje su lako mogli osjetiti postanje pojedine rieči ili pojedinog oblika. Naši stari pisci bili su ipak više etimolozi nego fonetičari.

Korienski se pravopis uglavnom ogleda u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova, pa će za ovo naše razmatranje svakako biti od važnosti, da razgledamo, kako su to provodili naši stari pisci. Uzet ćemo prema spomenutoj Maretićevoj razpravi samo nekoliko suglasničkih skupova :

1. Skup bc - pc, na pr. vrabac, vrabca - vrapca, etimoložki piše 28 pisaca, a fonetižki 2 (Kašić i Ančić).

2. Skup bh - ph, koji se javlja samo u složenicama, na pr. obhoditi - ophoditi, pišu svi pisci etimoložki.

3. Skup bk - pk, koji se javlja u složenicama, na pr. obkoliti-opkoliti, te u riečima kao šibka-šipka, ljubka-ljupka (od ljubak), pišu naši stari pisci dvojako : složenice pišu svi etimoložki, a primjere kao šibka, ljubka etimoložki pišu 32 pisca, fonetički 14, dok njih 9 koleba pišući bk i pk.

4. Skup čb - džb, na pr. svjedočba-svjedodžba etimoložki ima 11 pisaca, a fonetički njih trojica.

5. Skup sb - zb, na pr. sbor-zbor, sbližiti-zbližiti, etimoložki piše 1 (Knezović), a fonetički svi drugi. Osam pisaca koleba između sb i zb.

6. U pisanju skupa sd - zd isti je omjer kao i kod sb.

7. Skup sg - zg, na pr. sgoditi-zgoditi, sgledati-zgledati, etimoložki ne piše nijedan pisac.

8. Skup tb - db, na pr. ženitba-ženidba, etimoložki piše 20 pisaca, fonetićki 29, a 19 ih imaju oboje.

9. Skup tc - c, na pr. otca - oca, djetca - djeca pišu stari pisci dvojako : otca - oca : etimoložki 38 - fonetički 12;  djetca - djeca : etimoložki 12 - fonetički 59, oboje 11.

10. Skup zs - s, na pr. razstaviti - rastaviti, etimoložki 8, fonetički 27, oboje 54.

Ne će biti na odmet, da se ukratko zadržimo i na odrazu glasa ě, kako se on javlja kod naši starih pisaca.

Puštajući po strani ikavce (Čakavci, Bošnjaci, Primorci i Slavonci osim Leakovića), i ekavce (svi kajkavci osim Pergošića), u kojih je taj glas “i” odnosno “e”, iekavci naši, Bokelji i Dubrovčani, pišu ga jednako za druge i kratke slogove, i to ovako : ie - 25 pisaca, ije - 4 pisaca, iye - 1 pisac, je - 10 pisaca, ye - 2 pisca, dok dvojica (Ranjina i Nenadić) razlikuju pismom dugo i kratko e, pa za dugo pišu ie, a za kratko pišu je.

Osim toga vladala je među našim starim piscima i velika nejednakost u grafici, pa su na pr. za naše današnje “ć” imali 22 znaka, i to : cch, cchi, ch, chi, chj, chy, ck, cki, cs, csi, k, ki, ky, tch, tchi, tchj, tchy, tj, tky, ty, i još dva znaka s njemačkim oštrim s, a ni kod drugih znakova nije bilo mnogo bolje.

Nezgodnost ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati. Gaj je naime, kako je poznato, proglasio štokavsko ekavski (iekavski) govor hrvatskim književnim jezikom (u tomu je sliedio i staru dubrovačko-dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebu hrvatskoga jezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih hrvatskih pisaca.

Gotovo istodobno s Gajevom reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod takozvani Srba, koji do onog vremena - za razliku od Hrvata - nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku, nego se služe crkvenoslavenskim jezikom. Kod Srba je tu reformu uz pomoć Slovenaca Jerneja Kopitara proveo (kradljivac) Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo (neki kažu ukrao) hrvatsko južno-hercegovačko narječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj građanskoj, za potrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis (i tu je morao krasti od drugih). Od tada je razlika u književnosti s obzirom na jezik i pismo Hrvata i Srba bila u pismu (Hrvati pišu latinicom, Srbi ćirilicom), u nekim oblicima (na pr. dat. mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i u rječničkom blagu književnog jezika te u pravopisu (Srbi pišu fonetički).

Evo nekoliko za takozvane Srbe neugodnih činjenica :

Najneugodnija činjenica za Srbe je ipak da pojam “srpsko-hrvatski” opisuje točno to što je : srpska verzija hrvatskog jezika, koju su pomješali sa 8.000 turski rječi.

Sliedeći Gajeve političke teznje za ujedinjenjem “južnih “Slavena””, neki su hrvatski javni radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do političkoga. Posljedica toga suludog nastojanja bio je t. zv. bečki književni dogovor god. 1850. Tomu dogovoru prisustvovali su hrvatske idzajice : Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel, Srbi : Vuk Stefanović Karadžić, Duro Daničić i Stjepan Pejaković, te Slovenac Franjo Miklošić. Na temelju uzrječice ”jedan narod treba jednu književnost da ima” zaključili su jednoglasno i ovo :

1. ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih narječja izabrati jedno, da bude književni jezik

2. najpravije je i najbolje primiti južno narječje, da bude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslavenskoga jat pisati ije, je, e ili i.

Ovdje se treba opet napomenut činjenicu da je kradljivac Vuk Stefanović Karadžić ukrao hrvatsko južno-hercegovačko narječje, ijekavski govor. Taj govor leži u susjedstvu hrvatskog južnog narječja, t.j. dubrovačkog govora, pa zato današnji bezpovijesni Srbi tvrde da su i dubrovački govor i literatura ustvari srpski jezik i srpska literatura.

Za Srbe vrijedi : “Tko laže, taj i krade!” i “U lažima su duge (četničke) brade!”.

Bečkog književnog dogovora nisu se u svemu držali ni Hrvati ni Srbi. Srbi naime od tog doba sve više pišu ekavskim govorom. Kod Hrvata su osobito ustali protiv toga dogovora Ante Starčević, Fran Kurelac i Adolf Veber Tkalčević.

Starčević je polazio s političkog gledališta i nikako se nije mogao složiti s obrazloženjem, da “jedan naraod treba jednu književnost da ima”, pobijajući tako zlokobnu zabludu nekih, da su Hrvati i Srbi jedan narod, a Kurelac i Veber poricali su spomenute točke toga dogovora (1. i 2.), naučavajući, da za književni jezik ne smije služiti samo jedno narječje, nego da književni jezik ima biti sinteza naših narječja : i štokavskog i čakavskog i kajkavskog.

No dok je Kurelac stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila “narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju u jedno tjelo”, dotle je Veber, priznavajući hrvatsko štokavsko hercegovačko narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoč štokavskom govoru tamo, gdje uztreba, a ne valja, pisao je, zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih.

Osim toga Hrvati ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim “južno narječje” mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih rieči : “ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to sklonuti, da nas ostavi pri načinu, koji etomologiju ne ruši”.

I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom.

a) Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uviek netaknut, na pr. otac - otče, dohodci, početci.

b) Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, na pr. odpasti, bezkrajan, razsuti.

c) Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. junačtvo, bolestnik.

Odbor je još zaključio, da se tiska posebna knjiga, u kojoj će biti pravopisna pravila i rječnik, ali do ostvarenja toga zaključka nije došlo. Pravopisna načela uz kraće tumačenje i dalje su sastavni dio tadašnjih hrvatskih slovnica. Prvi je priručnik za korienski pravopis (uz fonetički) napisao Marćel Kušar a izdao ga u Dubrovniku godine 1889. pod naslovom “Nauka o pravopisu”.

Tako je bilo do godine 1892. Te je godine Kuhenova vlada, želeći ugoditi Srbima mađaronima, sastavila odbor od pristaša bečkog književnog dogovora i jedinstvenog hrvatsko-srbskog jezika, umjetna mješavina hrvatskog jezika i sa srpske strane od hrvatskog štokavskog hercegovačkog narječja, koji je Vuk Stefanović Karadžić ukrao i pomješao sa 8.000 turski rječi i od toga napravio “srpski jezik”.

Odbor se odlučio za fonetiku, te je izrada pravopisnog priručnika bila povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao j odjel za bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske škole.

Načela izgovornog pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin Boranić, vriedila su uz manje preinake sve do go. 1929, barem u hrvatskim školama. Ta je godine beogradska vlada izdala “pravopisno uputstvo za osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS”, što je značilo podpunu pobjedu izgovornog pravopisa po srbskom uzoru.

Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslje god. 1892 hrvatski književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronima, te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće vrieme korienskim pravopismom smatrajući ga ne samo činbenikom hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić i braća Radići. Nakon njihove smrti pisala je korienskim pravopisom još Seljačka Sloga u svim svojim izdanjima.

Kad je god. 1939. osnovana banovina Hrvatska, vraćen je u Hrvatskoj prijašnji Boranićev pravopis od 1928. godine. Dne 23. lipnja 1941. Ministar nastave izdao je naredbu o hrvatskom pravopisu, u kojoj se među ostalim propisuju neka pravila korienskog pisanja. Podpun preokret u pravopisu događa se 14. kolovoza 1941, kada je Poglavnik izdao zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

Godine 1941. izašla je strožim korienskim pravopisom Poglavnikova knjiga “Strahote zabluda”, a iste godine uvode koriensko pisanje Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi.

Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskim jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavski i korienski, a u čl. 8. kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donieti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna 1941. postavilo je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvu nastave. Dne 17. lipnja 1942. pod br. U. m. 1410/42 pozvalo je Ministarstvo nastave Hrvatski državni ured za jezik, da u smislu § 2. zakonske odredbe o osnutku toga ureda, a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za pravopis, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istog povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

Hrvatski državni ured za jezik izvršivsi zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu.

Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da korienski pravopis, nije ništa novo, nego je nastavak starog hrvatskog običaja. Poglavnik je svojim činom od 14. kolovoza 1941. nanovo povezao ono, što je bilo veliko-srpskom silom prekinuto.

Prvo formalno izjašnjavanje o želji ujedinjavanja slavenskih jezika - Bečki književni dogovor, dogodio se 104 godine prije Novosadskog dogovora. Taj dogovor nije bio obvezujuća isprava jer ga nisu ratificirali ovlašteni narodni predstavnici, niti su u potpisivanju sudjelovali ključni jezikoslovci, te od tog dogovora nije bilo ništa. Sedamdesetak godina kasnije stvorena je prva Jugoslavija - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca kao okuoator Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U njoj je jezik prvotno definiran kao srpskohrvatskislovenski, a kasnije samo – srpskohrvatski jezik. U prethodnim razdobljima nije ni moglo doći do zajedničkoga nazivnika jer je povijesni razvitak spomenutih dvaju jezika, koji ih kao zasebne povijesti jedini legitimiraju, bio potpuno drugačiji. Naime, srpski pisani, književni jezik obilježava ruta: jezik Nemanjićâ (tj. uglavnom crkvenoslavenski jezik srpske redakcije) – nakon toga ruskoslavenski jezik kao službeni jezik srpske pravoslavne crkve (počevši od Srijemskih Karlovaca kao dara ruskoga cara Petra Velikoga pa sve donedavna) – zatim slavenoserpski jezik (poglavito u Novome Sadu i Vojvodini) – i, na kraju, Karadžić koji je ukrao hrvatski dialekt iz Hercegovine i pomjesao ga sa 8.000 turski riječi.

Hrvatska je ruta drugačija : njezino je obilježje, neprekinuta tronarječna književna stilizacija bar kroz pet-šest stoljeća. Dok je dakle Hrvatima trodijalektalno izvorište književnoga jezika sasvim normalna pojava, Karadžić se opredjeljuje za jednodijalekatnu ekskluzivnost. Kad se tako promotre stvari, onda postaje jasnije da novi naziv jeziku, naoko zgodan, srpskohrvatski naime, u normalnim okolnostima ne bi mogao preživjeti iz jednostavnog razloga što ni dotada, pa i otada, nikada nikomu nije bio materinski jezik. Odnosno, mogao je opstati, čak se neko vrijeme i proširio na srpskohrvatskoslovenački, samo silom vlasti, pogotovu za vrijeme karađorđevićevske Jugoslavije.

Godine 1929. dolazi do pravoga udara: tadašnje Ministarstvo prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukida Hrvatski pravopis Ivana Broza i objavljuje Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole. »U svim se školama naše zemlje – stoji u predgovoru – upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića (…) Ovaj se način pisanja ima uvesti u sve naše škole.« Vrata su novomu propisanomu jeziku i pravopisu, upravo ekavizaciji (srbizacija) jezika u Hrvatskoj, bila tako širom otvorena. Taj je proces bio donekle zaustavljen za vrijeme Banovine Hrvatske a totalno u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Važnije je ipak od svega toga da je hrvatska književna ili književnička rijeka, unatoč presijama i zabranama, nastavljala teći svojim tijekom dalje, ostajući uglavnom u vlastitu koritu, dakle u svome jezičnome toku,

Žestoka unifikacija trajala je do 1939. kad je jugoslavenska buržoazija postigla politički dogovor kojim je osnovana Banovina Hrvatska. Hrvatski jezik tada polako opet kreće svojim zasebnim putem.

U doba Nezavisne Države Hrvatske hrvatski jezik i pismo postaje najčisćije.

Nakon drugoga svjetskoga rata Hrvatska se našla u jugo-srpskoj okupacije komunističke Jugoslavije. Zanimljivo je da je već AVNOJ na svome drugome zasjedanju donio odredbu da se sve njegove odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati na četiri jezika, i to »na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku« jer su »svi ovi jezici ravnopravni na cijeloj teritoriji Jugoslavije«.

Na četiri je jezika proglašen kasnije i novi ustav. Isto su se tako smatrali autentičnima tekstovi objavljeni u Službenom listu na četiri spomenuta jezika. Pravno gledajući, na taj je način i hrvatskomu književnomu jeziku bilo osigurano njegovo postojanje i ime. Polazeći od toga, počelo je Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba pripremati novi poslijeratni pravopis, a 1952. pokrenulo je Jezik, »časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika«, na čelu s dugogodišnjim glavnim urednikom Ljudevitom Jonkeom. U to vrijeme u jezik ulazi i velik broj internacionalizama s obzirom na internacionalističku narav komunističkoga pokreta, kao i imajući u vidu predvodničku ulogu Saveza komunista u tadašnjoj Jugoslaviji. Daljnja globalizacija i uvođenje anglizama nastavlja se do danas.

Kao reakciju na pripreme novog poslijeratnog pravopisa srbijanska je strana preko Letopisa Matice srpske raspisala "Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa" zalažući se za jedinstven srpskohrvatski jezik koji bi trebao imati i jedinstven pravopis i jedinstvenu terminologiju na čitavom srpsko-hrvatskom prostoru i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore i prigovore četrdesetak sudionika.

Poslije završene Ankete, zapravo preslikane Ankete Jovana Skerlića iz 1912., održan je pod visokim pokroviteljstvom ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića zvanog Leka sastanak na kojem je zaključeno kako je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaknuti oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis.

Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

U "Novosadskom" pravopisu stoje potpisnici Novosadskoga dogovora, prešućujući ogradu Stjepana Ivšića (jednog od najuglednijih hrvatskih jezikoslovaca), koji je svoj potpis uvjetovao time da Novosadski dogovor neće poslužiti potiskivanju ijekavsko-štokavskoga i latinice u javnoj uporabi.

Promjenom redoslijeda u nazivu jezika, tj. srpskohrvatski u hrvatskosrpski, ništa se bitno nije promijenilo – unitaristička želja za ostvarenjem drvenoga željeza okuoatora Hrvatske ostala je i dalje.

Budući da se natrag nije ni htjelo ni moglo, počelo se spašavati bar ono što bi se eventualno spasiti dalo. Pojavile su se stoga teorije o dvjema varijantama nepostojećega jezika: o srpskoj i hrvatskoj ili, ublaženije, o zagrebačkoj i beogradskoj. Zanimljivo je da je teoretska rasprava o varijantama započela sa srpske strane. Bolje i to, kad se već teško mogu ili čak gotovo ne mogu ukinuti ustavotvorne odredbe o službenim jezicima u SFRJ.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, proglas kojeg su 1967. godine objavili hrvatski jezikoslovci, nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim, te se - doduše vrlo postupno - nastojalo postići da Hrvati govore jezik koji će biti tek lokalna varijanta srpskog jezika).

Novosadski dogovor nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca pa ni onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Stoga su izdali Deklaraciju, i u njoj iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru. Dokument je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo i Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, izjava sastavljena 9. III. 1967. u Matici hrvatskoj, koju je potom prihvatila većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i potpisao veći broj javnih i kulturnih djelatnika. Njome se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Bila je osuđena od komunističkih okupatorski vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani.

Intenziviranje društveno–političke djelatnosti Matice hrvatske započelo je već 1967. godine, kada je njezin predsjednik bio Jakša Ravlić. Dana 13. ožujka objavio je Večernji list kratku najavu plenuma Društva književnika Hrvatske s naslovom »Plenum pisaca umjesto skupštine« s dnevnim redom. Druga točka: Akcija kulturnih institucija radi zauzimanja zajedničkog stava prema problemima zajedničkog jezika. Poslije podne održan je sastanak i tekst Deklaracije podržan je jednoglasno kao i na skupovima u Institutu za jezik JAZU, Razredu za filologiju JAZU i drugim institucijama.

U zagrebačkom Telegramu 17. ožujka 1967. godine tiskana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika kroz odluke Novosadskog dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji (slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog).

U revijalnom nedjeljnom izdanju Vjesnika od 19. ožujka izlazi na cijeloj stranici tekst o Deklaraciji, a uz tekst Deklaracije objavljen je redakcijski komentar pod naslovom "Politika a ne lingvistika" kao i tekst sa Zaključcima Novosadskog dogovora. Potpisnike se i sastavljače Deklaracije tim komentarom optužilo za zaplotnjački čin, napravljen bez znanja i dopuštenja onih koji su tada jedini davali dopuštenja, bez »političkih faktora u SR Hrvatskoj«.

U Beogradu je održan plenum Udruženja književnika Srbije, na kojem je kao reakcija na hrvatsku Deklaraciju, donesena druga deklaracija (postat će poznata pod nazivom »Predlog za razmišljanje«). Srpski pisci prihvatili su osnovna stajališta Deklaracije, predloživši da se u Srbiji i za Srbe uvede naziv srpski jezik.

Među sastavljačima i potpisnicima teksta Deklaracije bio je niz hrvatskih intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i drugih uglednih znanstvenih ustanova (Društvo književnika Hrvatske, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Institut za jezik JAZU, Filozofski fakultet, Matica iseljenika Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i dr).

Osnovna tvrdnja izložena u Deklaraciji bila je ta da je nejasnoća formulacije o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« u Ustavu SFRJ omogućila da se srpski književni jezik silom nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate. Odmah nakon objavljivanja Deklaracije uslijedio je oštar odgovor vlasti. O Deklaraciji se raspravljalo na najvišim instancama, pa čak i u Saboru Republike Hrvatske.

Njezini su potpisnici bili oštro napadnuti i osuđeni, a od ustanova posebice Matica te njezino članstvo. Ali, unatoč žestokoj reakciji tada vodećih krugova Komunističke partije i negativnim posljedicama koje je odmah potom Matica osjetila u svom radu, taj je događaj označio početak otvorenog istupanja njezinih članova u borbi oko temeljnih hrvatskih nacionalnih interesa. Istaknuti hrvatski jezikoslovac Stjepan Babić mišljenja je da je onodobni glavni hrvatski komunistički vlastodržac Vladimir Bakarić znao za pripremu Deklaracije, te da je u tadanjim previranjima u SFRJ čak u neku ruku "zaslužan" za njezino donošenje, bar nedjelovanjem u sprječavanju

Deklaracija polazi od stava da načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti jugoslavenskih naroda obuhvaća i pravo svakog od tih naroda da čuva sve atribute nacionalnog postojanja i da razvija ne samo privrednu nego i kulturnu djelatnost.

U Deklaraciji se konstatira da su stanovite nepreciznosti u formulacijama Novosadskog dogovora omogućile da u praksi budu zaobilažena, iskrivljavana i kršena osnovna načela tog dogovora; pojavila se i koncepcija jedinstvenoga »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku, što je ostvarivano preko sredstava javne i masovne komunikacije, jezičnom praksom u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama. Time se hrvatski književni jezik potiskuje u neravnopravan položaj lokalnog narječja. Stoga hrvatske kulturne i znanstvene ustanove zahtijevaju da se Ustavom utvrdi javna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika u SFRJ: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga, te da se adekvatnom formulacijom osiguraju i prava jezika narodnosti.

Kao drugi zahtjev navedeno je osiguravanje dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji, kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira na to otkud potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Objavljivanje toga teksta izazvalo je oštru i negativnu reakciju kako konzervativnog dijela hrvatskog partijskog rukovodstva, tako i saveznog CK SKJ, pa i samog Josipa Broza Tita, priredivši time nepripremljenom liberalnom krilu hrvatskog političkog rukovodstva "nepotrebne napetosti i teškoće".

Josip Broz Tito : „»Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi«, »Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed... Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod.«”

Dana 31. ožujka u Saboru je Vladimir Bakarić o Deklaraciji izjavio : „»Deklaracija neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije«.”

Pojavu teksta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iskoristile su unitarističke snage u političkom rukovodstvu Hrvatske, okupljene oko Miloša Žanka, koje su zahtijevale oštre mjere protiv institucija i pojedinaca potpisnika Deklaracije. O Deklaraciji je raspravljalo i partijsko rukovodstvo SFRJ; premda stavovi u toj raspravi nisu bili potpuno usklađeni (Edvard Kardelj bio je protiv sankcija zastupajući stav da je pogrješka što pitanje ravnopravnosti jezika nije riješeno već prethodnim Ustavom), prevladalo je mišljenje da svi potpisnici Deklaracije moraju biti kažnjeni jer se radi o »politički štetnom, nacionalističkom činu«. Stoga je i tzv. nacionalna struja u CK SKH bila primorana da poduzme sankcije protiv protagonista Deklaracije te da pripremi poseban plenum CK na kojem će biti osuđeni zahtjevi Deklaracije, premda su načelno mnogi od tadašnjih političkih lidera bili naklonjeni stavovima prezentiranima u tom dokumentu.

Deklaracija je za pobornike Jugoslavije trajno ostala primjer opasnog hrvatskog nacionalizma. Tako Stipe Šuvar u svojstvu člana Predsjedništva SFRJ 1987. godine poručuje ovako: "Hrvatski je nacionalizam nakon 71. dobio po prstima, ali je ostao pritajen i ponovo se podmuklo širi... Djelovanje hrvatskog nacionalizma na području jezika već je urodilo otrovnim plodovima. Strateški je pritom cilj, a na njemu se uporno i sistematski radi nakon 1971., ne više na bučan, već na perfidan način, raskidanje jezičnog zajedništva hrvatskog i drugih naših naroda koji govore jednim, hrvatskim ili srpskim, odnosno srpskohrvatskim jezikom uz sve varijantske razlike...Hrvatski nacionalisti uporno se bore za poseban (nacionalni) hrvatski jezik."

Nakon novinskih naslova koji su pozivali na odgovornost, sjednica Izvršnog komiteta CK SKH i ostalih političkih tijela, potpisnike se Deklaracije počelo sankcionirati. Vlatko Pavletić predsjednik Društva književnika Hrvatske isključen je iz Gradskog komiteta SK. Studentski list 4. travnja objavio je odluke o kažnjavanju potpisnika Deklaracije koji su bili članovi SK. U Telegramu je 7. travnja objavljeno kako su iz SK isključeni Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović, Zvonimir Komarica, a dio ostalih sudionika Deklaracije posljednje opomene i opomene (valja opaziti da je članstvo u SK bio preduvjetom bilo kakvog socijalnog napretka: napredovanje na mjesta urednika, sveučilišnih profesora, direktora škola ili bilo kakva druga socijalno istaknutije dužnosti bilo je u to doba posve zatvoreno "ne-članovima"). Na plenumu CK posvećenome Deklaraciji Krležino pismo nije pročitano. Bakarić je samo obavijestio prisutne da je Krleža podnio pismenu ostavku i ona je bez rasprave prihvaćena. Vjesnik je 20. travnja donio vijest o podnošenju Krležine pismene ostavke na članstvo u CK SKH.

Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo velikosrbima i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo slijedilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija.

Miko Tripalo je, doduše s vremenskim odmakom od dvadeset godina (1992. godine), ustvrdio da je objavljivanje teksta Deklaracije bilo potpuno opravdano, jer "u onakvom sistemu... neke stvari nije bilo moguće postaviti na drugačiji način." Zbog toga je, kako zaključuje, "deklaracija, bez obzira na sve sukobe, nepravde i nesporazume, odigrala krupnu ulogu u sveukupnoj emancipaciji i očuvanju samobitnosti hrvatskoga naroda".

Godine 1972. hrvatski književni jezik ušao je u Amandmane na Ustav SRH, što je vodstvo SKH na čelu sa Stipom Šuvarom pokušalo promijeniti, ali nisu uspjeli; od tada je u Hrvatskoj na ustavnoj razini zaštićen Hrvatski jezik.

Deklaracija je pozitivno odjeknula i dobila je potporu u hrvatskoj emigraciji koja ju objavljuje u svojim časopisima i prevodi na glavne svjetske jezike. Karlo Mirth preveo je i objavio tekst Deklaracije na engleski jezik u časopisu Croatia Press (1–2/1967., sv. 21). 19. travnja 1967. godine Hrvatska akademija Amerike (The Croatian Academy of America) objavila je Izjavu Hrvatske akademije Amerike o zgrebačkoj jezičnoj deklaraciji.  Izjava je objavljena u časopisu Journal of Croatian Studies (VII–VIII/1967, str. 195. - 196.) a u istome broju objavljen je tekst Deklaracije na engleskome jeziku preuzet iz Croatia Pressa i "komentar jednoga od tada najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca izvan Hrvatske, Krste (Christophera) Spalatina". 30. travnja 1967. godine u svezi Deklaracije hrvatski pisci i autori u emigraciji objavili su Apel hrvatskih pisaca i autora u emigraciji. Apel je objavljen na hrvatskome, njemačkome i francuskome jeziku u Hrvatskoj reviji, (1-2, 1967.) a potpisnici kojega bili su: Luka Brajnović, Luka Fertilio, Alan Horić, Andrija Ilić, Nada Kesterčanek Vujica, Lucijan Kordić, Predrag Kordić, Ivo Lendić, Enver Mehmedagić, Vinko Nikolić, Borislav Maruna, Antun Nizeteo, Gracijan Raspudić, Mirko Čović, Krunoslav Draganović, Jere Jareb, Bogdan Radica, Stjepan Ratković, Franjo Trogrančić i Dušan Žanko.

Jure Petričević, Hrvatska revija, 1-2, 1967 : „Istom je ova Deklaracija hrvatskome narodnom preporodu, koji je pred 132 godine započeo pod Gajem, dala pravo konačno značenje... Slabljenje velikosrpskoga režima i države iskoristili su hrvatski književnici i jezikoslovci i Deklaracijom o hrvatskom književnom jeziku poništili i romantičarski bečki Književni dogovor iz 1850. i Zaključke Novosadskoga dogovora iz 1954. u eri Rankovića. Time su ovi hrvatski intelektualci izvršili drugi hrvatski narodni preporod, koji će i na kulturnome i političkome području imati dalekosežne posljedice. Deklaracija predstavlja historijsku etapu u oslobađanju hrvatskoga naroda, koja je u punome zamahu.”

U časopisu Studia croatica (br. 24–27/1967.) objavljen je prijevod Deklaracije na španjolski jezik a Ivo Bogdan i Zdravko Sančević napisali su prigodne članke o hrvatskome jeziku.

Novosadski dogovor nije bio po volji dijelu hrvatskih jezikoslovaca pa i onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Ti su jezikoslovci bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. Stoga su 1967. objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj su iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru. S obzirom na jednostranost ovoga opravdanog poteza, u široj jugoslavenskoj javnosti isti je dočekan osudom. Matica hrvatska se tom Deklaracijom odriče Novosadskog dogovora i zajedničkog pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku, te organizira izradu novog pravopisa. Godine 1971. izlazi popularno nazvani "Londonac", odnosno Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je u fototipskom obliku tada objavljen u Londonu. U zemlji nije objavljen, dijeleći tako sudbinu Hrvatskoga proljeća. Ovaj se pravopis u Jugoslaviji nije koristio, a danas je u usporednoj javnoj upotrebi.

1. srpnja 1971. Društvo hrvatskih književnika odreklo se je ovog dogovora. Nešto prije Novosadski je dogovor odbacila i Matica Hrvatska.

Kako su oba pravopisa odbačena, i onaj iz 1960. i onaj iz 1971., nastali pravopisni vakuum po direktivama drugova iz SKH (iz Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu fizičku i tehničku kulturu, Komisije CK SKH za idejni i teorijski rad i novoosnovane Komisije za jezična pitanja) trebali su otkloniti "marksistički orijentirani lingvisti" Vladimir Anić i Josip Silić. Njihovo djelo pod nazivom "Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika" objavljeno je 1986. godine, i u Hrvatskoj je uglavno dobro primljen, iako se radi o nekoj vrsti bastarda između Novosadskog pravopisa i Hrvatskog pravopisa (Broz/Boranić/Londonca), dok su ga srpski jezikoslovci ocijenili izrazito negativno.

Ipak su se u hrvatski jezik uvukle srpske riječi - onaj "sprski" jezik, koji jer ukraden od Hrvata iz Hercegovine i za koga je kradljivac Vuk Stefanović Karadžić rekao na pitanje, zašto nije uzeo totalno taj hrvatski dialekt iz Hercegovine, koji je vrlo blizak onome oko Dubrovnika, nego ga pomješao sa za Srbe normalim turskim jezikom (oko 8.000 turski riječi) : “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške : pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”?

Pročitaj više :

- Zakonska odredba o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik

- Provedbena naredba k zakonskoj odredbi o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik

- Ministarksa naredba o hrvatskom pravopisu

- Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu

- Zakonska odredba o tumačenju članka 8. zakonske odredbe od 14. kolovoza 1941. broj CCXLIX-1083-Z. p.-1941 o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu

- Provedbena naredba k zakonskoj odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu od 14. kolovoza 1941. broj CCXLIX-1083-Z.-p.-1941