Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

7. SS dobrovoljačka gorska divizija "Princ Eugen" :

U svibnju 1943. sudjeluju u Operaciji Schwarz aktivnostima protiv četnika Draže Mihailovića u Hercegovini i Crnoj Gori.

Divizija 1943 napada Mostar i neprijateljske jedinice sjeverozapadno od Sarajeva. Operacija je uspješno izvedena, te je Mihailović prisiljen povući se u Srbiju. U kolovozu 1943. Prinz Eugen je pridružena 15. brdskom oružanom korpusu (njem. XV Gebirgs Armee korps) i poslana u rujnu 1943. na dalmatinsku obalu s ciljem razoružavanja talijanskih snaga koje su kapitulirale. Tada i okupira otoke Hvar, Brač i Korčulu te poluotok Pelješac i sudjeluje u Operaciji Landsturm, još jednoj protupartizanskoj akciji u Omišu, Pločama i na Biokovu.

Divizija je reorganizirana 22. listopada i preimenovana iz prvobitnog 7. dobrovoljačka divizija „Princ Eugen” u 7. dobrovoljačka brdska divizija „Princ Eugen”, kako je u studenom pridružena 5. SS brdskom korpusu.

U ožujku 1944 divizija sudjeluje u još nekoliko protupartizanskih akcija u suradnji s još nekim njemačkim postrojbama, uključujući i napad na Drvar gdje je cilj bio ubojstvo Tita. U svibnju divizija poduzima akcije koje sprečavaju Partizane da prebjegnu u Crnu Goru. Do tog vremena Crvena Armija napreduje kroz takozvani "Balkan", tako da se divizija sukobljava s Rusima i Bugarima, te trpi velike gubitke.

21. rujna pogiba prvi zapovjednik Obergruppenführer (ekvivalent činu generala) Artur Phleps. Artur Phleps je kao nositelj Vojničkog reda željeznog trolista 1. stupnja imao pravo na naslov viteza Nezavisnoj Državi Hrvatskoj..

Sljedeća akcija je poduzeta u suradnji s SS Handžar i Kama divizijama sastavljenima većinom od ljudstva iz Nezavisne Države Hrvatske.

20. listopada Beograd pada u ruke Rusa, a Princ Eugen biva postavljena u pozadinu obrane njemačkog povlačenja, zajedno s Handžar i Skanderbeg (koja je kasnije raspuštena i pripojena Princu Eugenu) divizijama osigurava koridor za povlačenje 350.000 njemačkih vojnika iz Grčke.

Sastav divizije :

- SS-Freiwilligen-Gebirgs-Jäger-Regiment 13 „Artur Phleps“

- SS-Freiwilligen-Gebirgs-Jäger-Regiment 14 „Skanderbeg“ (ostatci SS divizije „Skanderbeg“)

- SS-Freiwilligen-Gebirgs-Artillerie-Regiment 7

- SS-Panzer-Abteilung 7

- SS-Gebirgs-Panzerjäger-Abteilung 7

- SS-Kavallerie-Abteilung 7

- SS-Sturmgeschütz-Abteilung 7

- SS-Flak-Abteilung 7

- SS-Gebirgs-Nachrichten-Abteilung 7

- SS-Freiwilligen-Gebirgs-Aufklärungs-Abteilung 7

- SS-Panzer-Aufklärungs-Zug

- SS-Radfahr-Bataillon 7

- SS-Radfahr-Aufklärungs-Abteilung 7

- SS-Gebirgs-Pionier-Bataillon 7

- SS-Kradschützen-Bataillon 7

- SS-Nachschub-Kompanie 7

- SS-Wirtschafts-Bataillon 7

- SS-Sanitäts-Abteilung 7

- SS-Freiwilligen-Gebirgs-Veterinär-Kompanie 1/7 und 2/7

- SS-Freiwilligen-Gebirgs-Kriegsberichter-Zug 7

- SS-Propaganda-Zug

- SS-Feldgendarmerie-Trupp 7

- SS-Instandsetzungs-Abteilung 7

- SS-Wehrgeologisches Bataillon

- Divisionstruppen 7

- SS-Feldersatz-Bataillon 7

VITEZ ARTUR MARTIN PHLEPS :

Nakon rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, Phleps se vratio u svoju rodnu Transilvaniju, koja je postala dio Rumunjske i pristupa rumunjskoj vojsci. U početku, radio je u Vojnoj akademiji u Bukureštu, a kasnije, kao general-pukovnik, određen je za gorske trupe, pretvarajući ih u elitne jedinice unutar rumunjske vojske (Vânători de Munte).

1941. Phleps se odlučio upisati u njemačku vojsku. Pod djevojačkim prezimenom njegove majke Stolz, pridružio se osoblju 5. SS-Panzergrenadier-Wiking divizije. Brzo je napredovao u divizijskim činovima, i nakon smrti Hilmara Wäckerlea, dobija zapovjedništvo nad SS-Westland pukovnijom. Zahvaljujući njegovoj organizacijskoj vještini Phleps je brzo napredovao do čina Gruppenführer SS-a, a 1942. bio je zadužen od Heinricha Himmlera da organizira novu SS jedinicu sastavljene od Volksdeutschera ili njemačkog manjine iz Jugoslavije, Mađarske i Rumunjske.

7. SS dobrovoljačka gorska divizija "Prinz Eugen" :

Uglavnom zbog podrijetla njegovih vojnika i njegova karaktera vojne postrojbe kao planinskih, Phlepsova nova naredba je dizajnirana za anti-partizansko ratovanje i raspoređena u područja okupiranim od partizana diljem aneksirane Jugoslavije. U početku, svi njegovi vojnici su bili dobrovoljci, ali kako su morali popuniti ispražnjene redove uvedeno je novačenje. Početkom listopada 1942., 7. SS divizija "Prinz Eugen" neprestano se borila protiv partizana u tzv. "Banden-und Partisanenbekämpfung"u i bila je uključena u brojne ratne zločine protiv civilnog stanovništva.

U priznavanju njegove sposobnosti kao zapovjednika "Prinz Eugen" divizije, dana 21. lipnja 1943. Phleps je unaprijeđen u SS-General Obergruppenführera Waffen SS-a i bio je nagrađen Viteškim križem željeznog križa. Nakon kratkog vremena dato mu je zapovjedništvo nad V. SS-Gebirgs-Korpsom (V. SS gorski korpus).

Odlikovanja :

    Željezni križ, 2. stupanj (1917.) i 1. stupanj (1941.) (III. Reich

    Kopča na Željeznom križu (1941.) (III. Reich

    Viteški križ željeznog križa (1943.) (III. Reich

    Hrastovo lišće - posmrtno (1944.) (III. Reich

    Njemački križ u zlatu (1944.) (III. Reich

    Medalja s Istočnog bojišta (1942.) (III. Reich

    Pješačka napadačka oznaka u bronci (1943.) (III. Reich

    Crvena kruna Rumunjske, časnički križ s mačevima na pantljikama vojne Virtue (?) (1920.)

    Crvena kruna Rumunjske, veliki križ (1933.)

    Rumunjski komemoratini križ 1916-1918

    Vojnički red željeznog trolista, 1. stupnja (Nezavisna Država Hrvatska)

    Red krune Jugoslavije, 2. stupanj (1933.)

    Čehoslovački ratni križ (1928.) (Čehoslovačka)

    Red za vojne zasluge, 2. stupanj (1934.) (Bugarska)

    Red Franza Josepha, časnički s mačevima i ratnom dekoracijom (1918.) (Austro-Ugarska)

    Red željezne krune, 3. stupnja s ratnom dekoracijom i mačevima (1917.) (Austro-Ugarska)

    Križ za vojne zasluge, 3. stupnja s ratnom dekoracijom i mačevima (1915.) (Autro-Ugarska)

    Medalja za vojne zasluge na vrpci za hrabrost, s mačevima u srebru (1916.) i bronci (1914.) (Austro-Ugarska)

    Crveni križ, 2. stupanj s ratnom dekoracijom (1915.) (Austro-Ugarska)

    Ratna medalja s jednom trakom (Austro-Ugarska)

    Komemorativni križ 1912-1913 (Austro-Ugarska)

    Vojni jubilarni križ 1848-1908 (1908.) (Austro-Ugarska)

Zanimljivost :

Artur Phleps je kao nositelj Vojničkog reda željeznog trolista 1. stupnja imao pravo na naslov viteza Nezavisne Države Hrvatske.

OTTO KUMM :

Početkom sudjeluje na napad na Sovjetski Savez na području Lublina.

Dana 12. srpnja 1941. preuzima vodstvo SS pukovnije "Der Führer" od Georga Kepplera.

SS-pukovnija "Der Führer" je pod zapovijedništvom Obersturmbannführera Kumma održala od siječnja 1942. u bitci kod Rschewa tanku barijera koja je uspostavila vezu sa susjednim vojnim savezima.

Od 2000 vojnika pod Kummom su 35 vojnika preživjeli.

U srpnju 1943. godine Kumm je imenovan načelnikom stožera V. Planinski SS korpusa pod Arturom Phlepsom. U tom je svojstvu bio aktivan u listopadu 1943. u ratu protiv Titovih partizana u Bosni.

30. siječnja 1944. je imenovan za  SS-Oberführera i zapovjednikom VII. SS divizije "Princ Eugen".

Dana 28. ožujka 1944. je SS divizija "Princ Eugen" pocinila na području Knina na stanovništvom nekoliko sela, uključujući Otok na Sinju ratne zločine.

Hrvatski ministar vanjskih poslova Stijepo Perić prosvjedovao je radi toga u Berlinu.

Na sedmom Nuremberskom suđenju za ratne zločince, broj žrtava procjenjuje se 28. ožujka 1944. godine s 2.014 u 22 sela.

Dana 9. studenog 1944. Otto Kumm je postao Brigadeführer i glavni general Waffen-SSa. Povukao se je sa SS divizijom "Princ Eugen" u Mađarsku.

Od 6. do 16. ožujka 1945. godine postaje Otto Kumm zapovjednik 1. SS divizije "Leibstandarte SS Adolf Hitler" (LSSAH), koju je preuzeo nakon ranjavanja Wilhelma Mohnkea početkom veljače.

Sudjelovao je u operaciji "Frühlingserwachen", posljednjoj većoj njemačkoj ofenzivi II. svjetskog rata na području Balatona, što bi, između ostalog, trebalo osigurati lokalne naftne bušotine i rezerve goriva za njemačku ratnu ekonomiju.

Unatoč početnim dobitkom zemljišta, operacija je bila neuspješna.

6. oklopna vojska pod Seppom Dietrichom i LSSAH pod Otto Kummom su se morali povući u Beč.

Nakon što je zarobljen, Kumm je, prebačen u američki logor Dachau i nakon toga bio ispitivan više od pola godine u Nürnbergu kao svjedok u procesu protiv generala u jugoistočnoj Europi, a potom je poslan natrag u Dachau.

Prema njegovu vlastitom priopćenju, izbjegao je izručenje u Jugoslaviju bježanjem preko zida logora Dachaua.

1. siječnja 1949. u Hamburgu je osnovano od oko 50 osoba "Kameradschaftsgruppe der Waffen-SS" (Drugarska grupa Waffen-SSa). Vjerojatno počevši od rujna 1950. pna djeluje kao „Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit (HIAG)" (zajednica uzajamne pomoći (HIAG)). Kumm je postao prvi predsjednik.

Kumm je objavio dvije knjige o SS diviziji "Prinz Eugen" godine 1978. i 1983.

Izdane su se u izdavačkoj kući Munin, koju je osnovao HIAG.

VITEZ AUGUST SCHMIDTHUBER :

1. siječnja 1941. je postao zapovjednik Druge bojne 11. SS pješačke pukovnije, koju je u to vrijeme već vodio mjesec dana u zamjenistvu i napokon od 14. listopada 1941. godine osam dana i cijelu pukovniju, koja je zbog visokih gubitaka 22. listopada raspuštena i podijeljena na pukovnije "Der Führer" i "Deutschland" divizije "Das Reich".

Schmidhuber je ipak zapovijedao ostacima osoblja pukovnije sve dok se divizija nije preselila u travnju 1942. za osvježenje u Francusku.

MAGAZIN VOJNIČKE UDRUGE “PRINC EUGEN” NAKON II. SVIJETSKOG RATA :

IZDANJE NJEMAČKE NARODNE SKUPINE ZA SS DIVIZIJU “PRINC EUGEN” :

Dolje : Njemačka Narodna Skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je izdala 1943 za pristup u SS diviziju “Prinz Eugen” sljedeće pretiske na njemačkim markama za “Dan Wehrmachta”.

Kupi ovdje :

Dolje : Njemačka Narodna Skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je izdala 1944 za pristup u SS diviziju “Prinz Eugen” sljedeće pretiske na njemačkim markama za
“Dan Wehrmachta”.

Kupi ovdje :

U bečkim pregovorima od 20. do 22. travnja određena je teritorijalna podjela Jugoslavije i aneksije pojedinih sila. Njemačka je dobila dio sjeverne Slovenije, Gornje Kranjske i bivšeg koruškog i štajerskog područja Podunavske monarhije, dok je Italija dobila ne samo Donju Karniolu, neke dalmatinske otoke ali i dio hrvatske obale. Mađarska je obuhvatila Mur područja i zapadnu Vojvodinu. Bugarska je dobila Makedoniju. Dio zapadne Makedonije otišao je u vezu s Italijom u osobnoj uniji Velike Albanije. Na Cetinju je 12. lipnja 1941. proglasila "Ustavotvorna narodna skupština" neovisnost Crne Gore, također usko povezane s Italijom. Ostatak Srbije bio je pod njemačkom vojnom upravom. Nakon što se je proglasila Nezavisna Država Hrvatska potvrđena je u svojim povijesnim granicama. Ova se okolnost često potpuno zanemaruje, jer se lažno uvijek govori da je Hrvatska bila instalacija njemačkog Reicha.

Poglavnik dr. Ante Pavelić nakon što je preuzeo dužnost, odmah je započeo pregovore s predstavnicima hrvatski Nijemaca o statusu njemačkih državljana. Kao prvi znak koncesije imenovao je Poglavnik dr. Ante Pavelić odvjetnika Dr. Jakob Elicker kao velikog župana skoro cijelog Srijema obuhvatne župe Vuka.

Prvi zakon od 21. 6. 1941. proglasio je Njemačku Narodnu Skupinu osobom javnog prava i zajamčio svim pripadnicima ravnopravnost s Hrvatima na području javnog i privatnog života, kao i "neograničeno očuvanje njihove njemačke nacionalnosti i nesmetano priznavanje svog nacionalsocijalističkog uvjerenja”. Dana 31. srpnja 1941. Njemačkoj Narodnoj Skupini dozvoljeno je uspostaviti vojnu formaciju, takozvanu Einsatzstaffel, unutar Ustaša, koja je bila pod zapovjednistvom hrvatskog generalštaba.

Pravni status vođe Njemačke Narodne Skupine Branimira Altgayera utvrđen je 30. listopada 1941., kada je dobio dužnost i ovlasti državnog ravnatelja. U unutarnjim poslovima etničke skupine, dekretom od 30.10.1941. Altgayer je izrekao "zakon o uredbi u okviru zakona" (čl. 4.), čime je sav raspon političkog, društvenog i ekonomskog života hrvatskih Nijemaca prepušten pravnom poretku.

Lingvistička regulativa omogućila je uporabu u javnom životu riječi i pisanja; u administrativnim jedinicama s više od dvadeset posto njemačkog stanovništva hrvatski i njemački smatrani su jednakim službenim jezicima, a javne obavijesti, natpisi, obrasci itd. trebali bi se održavati na dva jezika. U okruzima s više od deset posto njemačkog stanovništva Nijemcima je bilo dopušteno da koriste svoj jezik u službenom prometu. U njemačkim se naseljima, u najvećoj mogućoj mjeri, koriste njemački službenici, kako to zahtijeva dispozicija njemačkih državnih službenika (članak 5.). Njihove prijave za zapošljavanje bile su podložne procjeni vodstva etničkih grupa i ustaškog stožera; Na zakletvi su obećali "čuvati vjeru njemačkom narodu i vođi, kao i državi Hrvatskoj i Poglavniku". Samo u dogovoru s vođom etničke skupine, oni mogu biti premješteni, suspendirani, umirovljeni i otpušteni.

Reorganizacija školskog sustava u Njemačkoj Narodnoj Skupini nije dala potpunu autonomiju škole, već ju je stavila pod vlastiti odjel u Ministarstvu obrazovanja Nezavisne Države Hrvatske, gdje su se pripremali kurikulumi i udžbenici. Na prijedlog Altgayera, njezin je vođa postao bivši rektor njemačke zagrebačke gimnazije, H. Kühn. Škole su ostale državne institucije. Prijem djece se odvijao bez daljnje formalnosti na temelju etničke iskaznice koju je izdala Njemačka Narodna Skupina. Na mjestima u kojima je živjelo najmanje 20 školske djece u krugu od 8 km, trebalo je uspostaviti njemačku osnovnu školu. Ako je bilo samo 10 njemačke djece, tada bi se morale uspostaviti improvizirane škole, s manje od 10 njemačke djece, takozvane "školske baze" za njemačke nastavnike.

Pored toga, Njemačkoj Narodnoj Skupini, u koordinaciji s Ministarstvom obrazovanja, bilo je dopušteno da vodi škole i učitelje "o svom trošku", dok su u protivnom bili plaćeni kao državni službenici hrvatske države. Do 1944. godine, njemački školski sustav sastojao se od oko 300 narodnih i improviziranih škola, zavoda za osposobljavanje učitelja u Osijeku, dvije gimnazije u Osijeku i Rumi, trgovačke akademije u Zemunu, osam srednjih škola i privatne protestantske srednje škole u Zagrebu.

8. svibnja 1941. Altgayer je već izdao privremene organizacijske propise po načelu "bezuvjetnog vođe", u kojima su uspostavljeni različiti uredi vodstva Njemačke Narodne Skupine sa sjedištem u Osijeku i službama za vezu s hrvatskom vladom. Područje njemačkog naselja bilo je podijeljeno na četvrti pod Kreisleitern i Ortsgruppen pod Ortsleitern, dok su u selima s manje od deset njemačkih obitelji uspostavljene takozvane "baze". U "Landesbauernschaft" i "Gemeinschaft der gewerblichen Wirtschaft" stvorene su stručne institucije u kojima je članstvo bilo obavezno. Društveno-političke zadatke vršila je "njemačka radna zajednica" po uzoru na "Arbeitsfront". Kao posljedica uništenja jugo-srpske države došlo je i do preusmjeravanja hrvatsko-njemačkoga zadružnog sustava, koji je od tada imao glavu u Osijeku u „Savez njemačkih seljačkih i trgovačkih zadruga u Hrvatskoj“. To je obuhvatilo oko 300 zadruga u proljeće 1942.

Kao "organizacija za političku selekciju", koja se je smatrala "jedinim nositeljem političke volje njemačke etničke skupine", pokrenut je "Nationalsozialistische Deutsche Gefolgschaft in Kroatien (NSDGK)" kojoj su morali pripadati svi šefovi odjela etničke skupine. Osim "Deutschen Mannschaft", vojne organizacije koja je bila sastavljena od muškaraca u dobi od 18 do 45 godina, "Deutschen Frauenschaft" čiji su članovi regrutovani iz "Allgemeinen Frauengemeinschaft" i "Stamm-DJ", NSDGKu su sva udruženja bila automatski uključena. Djeca od 4 do 10 godina već su grupirana u "Kindergruppen" prije ulaska u "Deutsche Jungvolk" i "Jungmädelbund". "S obzirom na posebnu situaciju Njemačke Narodne Skupine", Altgayer više puta tražio da se strogo primjenjuju Nürnberški zakoni.

Status hrvatski Nijemaca se je mogao usporediti sa statusom Nijemaca u Slovačkoj.

Oružani sukob sa partizanima i četnicima su osjetili pogotovo Nijemci, jer su Titovi partizani i u partizane preobučeni četnici iz Srbije otišli ravno na područje Nezavisne Države Hrvatske s njemačkim stanovništvom. Manje ugrožena, zatvorenija naselja u slavonskim i srijemskim krajevima mogla su se sa  "Einsatzstaffel", koju je Poglavnik legalizirao u srpnju, i oružanom lokalnom zaštitom, u kojoj je od ljeta 1942. cjelokupno muško stanovništvo sela ujedinjeno, bolje braniti.

"Einsatzstaffel" bio je pod stegovnom nadležnošću Altgayera, koji je prenio preko Landesmannschaftsführera SS-Obersturmführer Lichtenbergera, njegove naredbe i preuzeo zaštitu njemačkih naselja.

Sjedište je bilo u Osijeku, uključujući i "Stabswache", zapovjedni bataljon "Prinz Eugen" koji je formiran u listopadu 1941. godine sa šest četa od ukupno oko 1500 ljudi i tri bataljona spremnosti "Ludwig von Baden". "General Laudon" i „Emanuel von Bayern“ formirani su do kraja kolovoza 1942. godine, svaki s četiri čete, ukupno oko 1800 vojnika, regrutirani iz dobrovoljaca od 17 do 22 godine, a njima je bio uračuvan hrvatski vojni rok. Sve su jedinice bile u akciji protiv partizana. Podržala su ih od prosinca 1941. dva bataljona njemačkih lovaca i željezničkih-žaštitara koji su tijekom 1942. ojačani u tri bataljona.

Svi su članovi tih formacija bili prebaćeni do proljeća 1943. u Waffen SS, a starije generacije Njemačke Narodne Skupine morale su popuniti te bataljone. Stoga je lokalna zaštita reorganizirana u veljači 1943. u "Heimatwache der Deutschen Volksgruppe" za sve muškarce od 16 do 60 godina.

Zbog sve vidljivijih partizanskih napada se je uključio Himmler iste godine.

Njemačka Narodna Skupina i Altgayerovo osoblje bili su podređeni neposrednom Himmlerovom podređenom "predstavniku RFSS-a" pri "opunomoćenom njemačkom generalu u Hrvatskoj", SS Brigadeführeru Kammerhofer, koji je na tom mjestu imenovan u Zagrebu, trebao je "osigurati konačno umirenje" područja "oslobođenog od partizanskih postrojbi".

Prema podacima rukovodstva Njemačke Narodne Skupine u listopadu 1941. bilo je oko 1200 muškaraca u Waffen-SSu.

Internim sporazumima Waffen-SSa prvotno je dodijeljen udio od deset posto svih regrutirani hrvatskih Nijemaca, što ona, međutim, nikako nije bilo dosta. Himmlerovo inzistiranje na iskorištavanju narodnih rezervi ljudi jugoistočne Europe isključivo za SS konačno je uspjelo u svibnju 1942. postići OKW zapovjedništvo u kojem su "regrutivanje i obuka sposobnih Volksdeutschera u jugoistočnoj regiji" bio jedino zadatak Waffen-SSa.

Ne čekajući stupanje na snagu sporazuma, SSovska novačka komisija je već započela svoju aktivnost u Osijeku 1.9.1942., iako je Altgayerov - također još uvijek preuranjen - poziv za saziv bio datiran tek 15.9.1942. Prije toga se je trebalo zavrsiti preseljenje Nijemaca (takotvani "Streudeutschtum") u bosanskim dijelu Nezavisne Države Hrvatske.

Do sredine listopada prikupljeno je 15.000 muškaraca koji su prebačeni u Waffen-SS i aktivne policijske jedinice SS-a u Reichu. Cijeli "Einsatzstaffel" i njemački Domobrani, prebačeni su u SS diviziju "Prinz Eugen", pri čemu se vodstvo Njemačke Narodne Skupine osjećalo obveznim za novo, odlučno produženje obveze vojne službe. S druge strane, plan o osnivanju hrvatsko-njemačke "SS brigade" propao je zbog Hitlerovog odbijanja, koji nije htjeo imati probleme radi toga s Poglavnikom dr. Ante Pavelićem. Regruti su bili raspodijeljen u razne SS jedinice, uključujući SS diviziju "Prinz Eugen" i SS žandarmeriju.

U to je vrijeme pripadalo Waffen-SSu : 17538 muškaraca, njemačkom Wehrmachtu : 1386, hrvatskom Domobranstvu : 2636, vojnim formacijama Njemačke Narodne Skupine : 3488 muškaraca. Pored tih 25048 hrvatskih Nijemaca bilo je 410 hrvatskih Nijemaca pripadnika hrvatske Državne Radne Službe, 2200 članova „Organizacije Todt“ i oko 4500 radnika. Materijalna opskrba članova obitelji vojnika Waffen SS ostala je neprestana. Strašna monetarna devalvacija snažno ju je pogodila, tako da je u siječnju 1944. Himmler bio primoran narediti da socijalna sredstva budu zamijenjena tjednim obrocima hrane.

Prema „Godišnjaku njemačke nacionalne grupe u Hrvatskoj“ iz 1943. godine, broj članova njemačke mladeži u Hrvatskoj iznosio je više od 15.000. Poput Hitlerove omladine, i ona je imala svoju konjicu, moto-sport-jedinice i jedinice-jedrilice.

Volksdeutscheeri su također bili integrirani u hrvatske jedinice, npr. kao u :

- Jedinicima koje govore njemački jezik u hrvatskoj Državnoj Radnoj Službi

- Njemački zaštitni željeznicki-bataljon

- Njemački lovački bataljon u hrvatskim Domobranima