U časopisima se je Seizinger s oduševljenjem slavio. Do 1934. izradio je sva izdanja čehoslovačke države. Nakon toga bio je odgovoran samo za dio čehoslovačkih marki, dok je drugi gravuraš, Bohumil Heinz, izradio ostale marke. 1938. godine blok za prvu izložbu praških maraka pojavio se kao posljednje od Seizingerovih brojnih čehoslovačkih izdanja. Nakon toga odlazi u kraljevinu Jugoslaviju.
Radeći na svojim posljednjim jugoslavenskim markama, Seizinger je uspostavio prve kontakte sa Zagrebom, što mu je bilo od koristi kada je njemački Wehrmacht u travnju 1941. okupirao Jugoslaviju i oslobodio Hrvatsku. Seizinger je ponovno bio u sličnoj situaciji kao tri godine ranije u Čehoslovačkoj. I opet je samo želio ostvariti svoje umjetničke snove i maštu, iskoristio je svoje veze s Hrvatskom i otišao u Zagreb. Tamo se Hrvatska proglasila neovisnom 10. travnja 1941. pod Poglavnikom dr. Ante Pavelićem (1889-1959). Raširenih ruku su primili poznatog gravera poput Seizingera, kako bi za NDH izradio poštanske marke.
U Zagrebu je, međutim, trajalo dvije godine dok prvi put nisu objavljeni radovi Seizingera, jer preduvjeti za visokokvalitetnu proizvodnju markica u početku nisu bili ispunjeni i stoga su prvo trebali biti stvoreni takvi uvjeti.
Novostvorena hrvatska poštanska uprava je dala Seizingeru nalog da izradi mali niz portreta triju ličnosti hrvatske povijesti iz rodova „Zrinskih“ i „Frankopana“. Dizajne je izradio poznati hrvatski slikar i profesor umjetnosti Ivo Režek, rođen 1898. godine u Varaždinu, umro 1979. u Zagrebu. Tri motiva prikazuju Katarinu Zrinsku (1625-1673, vidi gore) na marki 1 Kn, Krsto Frankopana (1643-1671) na marki 2 Kn i Petra Zrnskog na marki 3,50 Kn ( 1621-1671). Plemić Petar Zrinski i pjesnik Krsto Frankopan pogubljeni su 1671. godine zbog otpora Habsburškoj monarhiji. Pjesnikinja Katarina Zrinska bila je sestra Krsta i supruga Petra. Za hrvatske filateliste ove teme predstavljaju jednu od najznačajnijih prekretnica u povijesti hrvatske marke.
Ubrzo nakon što je započeo rad na gravurama ovog seta, Karl Seizinger dao je hrvatskom filatelističkom časopisu "Hrvatska filatelistika" detaljan intervju 1943. godine o svom životu i radu kao žigoslikant. U ovom je intervjuu opisao i pokazao razvoj markica od prvog nacrta do gotove markice koristeći primjer gore navedenog izdanja. Iz ovog članka također dolazi crno-bijela ilustracija, koja dokumentira primjerne razvojne faze marke Katarina Zrinska. U ovom intervjuu on također govori o svom boravku u Zagrebu i odgovara na pitanje kako se osjeća prema hrvatskim filatelistima, sljedećim citatom :
"Ja se među vama osječam dobro i kao kod kuće. Da nisu tako ozbiljna vremena, bilo bi kao u zemlji šlarafa."
Karl Seizinger, 1943. godine.
Činilo se da mu se zemlja mlijeka i meda može ostvariti. Graviranjem marke za 3. filatelističku izložbu u Zagrebu 1943. godine postigao svoj apsolutni umjetnički vrhunac. Mnogi ovu marku vide kao najbolju izradnju u međunarodnoj povijesti pošte. Za stručnjake treba napomenuti da Hrvatsko poštansko ministarstvo posjeduje ograničeno izdanje od 15 primjeraka ove marke na maksimalnoj kartici i prigodnu omotnicu koju potpisuju dvojica umjetnika marke - Vladimir Kirin i Karl Seizinger.
Za svoje umjetničke uspjehe dobio je zvanje profesora u Zagrebu, a zbog uspješnog graviranja markica povjereno mu je graviranje hrvatskih novčanica, koje više nisu izdavane zbog propasti hrvatske države.
Za vrijeme boravka u Hrvatskoj morao je ići na kompromise i ipak se pomiriti s ne voljenim "Trećim Reichom". Budući da tehničke mogućnosti tiska markica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u to vrijeme još nisu bile dostupne, markice su tiskane u Staatsdruckerei u Beču (i to na račun tadašnjih uvjeta u njemačkom Reichu).
Nakon ponovne uspostave jugoslavenske države Seizinger je morao napustiti zemlju kao Nijemac i izgubio čitavo bogatstvo.
U svojoj domovini Hildburghausen nije mogao naći posao, a brinuli su ga i o politički uvjeti u sovjetskoj okupacijskoj zoni. Stoga je odlučio krenuti dalje i prijavio se 1947. u nizozemskoj tiskari za novčanice i markice Joh. Enschedé en Zonen u Haarlemu.
Od 1948. do 1961. tamo je radio i izrađivao novčanice i marke u ime ove tvrtke, između ostalog, za Nizozemske Antile i Curacao, za Portugal, Siriju, Indoneziju i nizozemsku Novu Gvineju te za poštansku upravu Ujedinjenih naroda u New Yorku.
|