|
|
U poznatim njemačkim Michel katalogo mogu se naći redovite i prigodne marke, službene marke, porto marke, doplatne marke te vojne naljepnice za pakete Nezavisne Države Hrvatske sa greškama, Tęte-bęche, itd.
Izdanja Nezavisne Države Hrvatske se mogu naći u redovitom Michel katalogu "Westlicher Balkan 2020" (i ako Hrvatska niti sa odcijepljenim teritorijama nije na "Balkanu") ili u "Michel Kroatien-Special-Katalogu" iz 2004 godine.
Ako ste mislili da taj specialni katalog "Michel Kroatien-Special-Katalogu" sadrži nešto više nego katalog "Westlicher Balkan 2020" onda čete biti razočarani. Nema u njemu dolje navedena izdanja, ali zato nešto više grešaka, Tęte-bęche, itd.
Michel katalozi nemaju na žalost puno veze sa aktualnim cijenama markica Nezavisne Države Hrvatske. Ako se znade da revizori za poštanske marke pišu cijene vrijednosti maraka se mora i znati da oni dobivaju do 4% od vrijednosti navedene u Michel katalogu.
Znaći ako u Michelu piše nerealna visoka cijena oni koji su za te cijene odgovorni u slučaju revizije zarade i više nego da navedu realnu cijenu markica.
Već bi ta činjenica bila za sebe skandal, druga činjenica je da u Michel katalogu nema barem regularna izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji, koja nije nikad pred jugo-srpskim okupatorom kapitulirala i tako Nezavisna Država Hrvatska pravno još i danas postoji.
|
|
|
|
|
|
|
|
Svijetska Postanska Unija (UPU) se je uspostavila 1874 godine u Parizu i jedna je od najstarijih svijetski organizacija. Više od 200 država je danas članica UPU´a.
Interesantno je da se u više dokumenata UPU´a može dokazati da se u njima Hrvatska kao dio Austro-Ugarske vodi kao članica UPU´a od 1.7.1885 godine!
Nezavisna Država Hrvatska je postala članica UPU´a (Union Postale Universelle) 14. travnja 1942 i nakon II. Svijetskog rata nije nikad prestala biti članica UPU´a zato što vlada ili Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske nije nikad pred jugo-srpskim okupatorima kapitulirala i pravno još uvijek postoji!
Zato su i ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u inozemstvu regularna i trebala bi i biti u Michel katalogu.
Pojedinci su se pokušali primiti filatelistički tema, koje Michel neće da obradi.
|
|
|
|
|
|
U katalogu "Yugoslaw Revenues" od J. Barefoot Ltd. možete naći biljege iz Nezavisne Države Hrvatske na engleskom jeziku. Za tu temu preporučujem Vam i dvojezični (engleski/hrvatski) katalog
"Philips J Hughes - Croatia 1941 - 1945 - Revenue Issues" i ako u tim kao i u "Yugoslaw Revenues" nema dosta biljega kao naprimjer ovih :
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Gore : Novinarska mirovinska zaklada, 2 Kune.
|
Gore : Dunav osiguranje, 5 Kuna.
|
Gore : Savez hrvatskih planinarskih društava iz 1941. godine.
|
Gore : Hrvatsko Planinarsko Društvo iz 1943. godine.
|
Gore : nepoznati biljeg od 32 Kune.
|
|
|
|
|
|
Ne mogu se nitii u "Yugoslaw Revenues" niti u "Philips J Hughes - Croatia 1941 - 1945 - Revenue Issues" naći izdanja hrvatskog Crvenog Križa :
|
|
|
|
|
|
|
|
Kraljevina Jugoslavija je sa kapitulacijom pred snagama Osovine prestala postojati 1941. godine, ali se u Michel katalogu mogu naprimjer naći fantazijska izdanja nekakve "Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu" iz Londona. Ista stvar sa zloćinačkom SAO Krajini koja se isto moze naći u Michel katalozima a koja nije niti od jedne države svijeta bila priznata, čak niti od same Srbije.
|
|
|
|
|
|
Pored biljega Nezavisne Države Hrvatske je druga velika tema izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u inozemstvu poslje 1945. godine te privatna izdanja do uspostave Republike Hrvatske odnosno do 1994. godine u slučaju izdanja njemačke vojne udruge “Handžar” (“Handschar”).
Niti vlada Nezavisne Države Hrvatske, niti Hrvatski Državni Sabor ili sam Poglavnik dr. Ante Pavelić nije pred jugo-srpskim komunističkim (i preobućenim četničkim) okupatorom Nezavisne Države Hrvatske kapitulirao.
Državno vodstvo i Poglavnik dr. Ante Pavelić su se odlučili povući prema Englezima u Austriju i od tamo emigrirati u druge zemlje svijeta.
U emigraciji je Poglavnik imenovao vladu Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji koja je djelovala do 1972. godine (prema nekima i do 1976. godine) izdavala je službene marke.
Za to je bio zadužen Jozo Dumandžić kao Ministar za telekomunikacije i poštu.
|
|
|
|
|
|
Pri Hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu postojala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odsjekom, koje je osmišljalo i izdavalo marke.
Primarni cilj izdavanja maraka je bio sakupljanje novčanih sredstava za razne svrhe.
Prigodne i spomen-marke nastoje oteti zaboravu pojedine događaje iz daleke i nedavne hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnju hrvatskog naroda na svoju samostalnost te istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.
Simboli i prikazi na markama u emigraciji pobuđuju rodoljubne i antikomunističke osjećaje.
Nakladno društvo “Domovina” iz Madrida u svojim katalozima registriraju sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji do 1975.
Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. fra Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić.
|
|
|
|
|
Marke su prodavane trgovcima maraka u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.
Tako su neke marke dospjele i do Hrvatske.
Glavni centri distribucije bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su bili uredi izbjegličke vlade.
Privatnim izdanjima hrvatskih maraka cilj je također bila promocija Hrvatske, prikupljanje novčanih sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.
Lijevo : Marka “Hrvatska Socijalna Služba”. Nema nje u niti jednim filatelističkim katalogu koji se bavi sa privatnim izdanjima ili izdanjima vlade Nezavisne Države Hrvatske
|
|
|
|
|
|
Nakon II. Svijetskog Rata je u Njemačkoj nastala vojna udruga, sastavljena od prijašnjih vojnika i častnika SS divizije "Handžar" s istim imenom, pripadnika hrvatsko-njemački divizija : Plave divizije, Vražje divizije, Tigar divizije, preživjeli pripadnika SS pukovnije “Sandžak”, Ustaša, Domobrana, prijašnjih vojnika i častnika SS divizije "Kama" ali i nekoliko pripadnike Njemačko-hrvatskog Redarstva i pripadnika Pomorske legije, Zrakoplovne legije i Protuzrakoplovne legije.
U njoj su se skupili Nijemci, njemački Volksdeutscheri iz Nezavisne Države Hrvatske te katolički i muslimanski Hrvati u egzilu iz od Jugo-Srba i domaćih izdajnika okupirane Nezavisne Države Hrvatske.
Udruga je izdala 10.4.1955 tri srebrena prstena sa motivom Handžar divizije, grbom Nezavisne Države Hrvatske i motivom Ustaške mladeži.
Isto tako je izdala 10.4.1955 godine posebni pečat na markicama Poglavnika Dr. Ante Pavelića (Michel 128 - 147) te Adolf Hitlera (Michel 781 - 798).
Niz Poglavnika Dr. Ante Pavelića sa pretiskom vojne udruge “Handžar” je izdan 75 puta, niz Adolf Hitlera 50 puta.
Vojna udruga “Handžar” je izdala između 1988-1994 80 niza donacijski markica koje se ne nalaze u niti jednim filatelističkim katalogu!
Članovi udruge su sa tim donacijskim markama skupljali novac za hrvatske emigrante jer su u emigraciji predvidili događaje Domovinskog Rata i okupacije ostatka AVNOJske Hrvatske od strane jugo-komunista, domaćih izdanjnika i četnika i zato nastavili izdavati do 1994 godine setove poštanski maraka Nezavisne Države Hrvatske u suradnji sa Višnjom Pavelić, kćeri Poglavnika Dr. Ante Pavelića.
U udrugi su prodavali niz od 4 poštanski maraka za 89 DM, niz od 8 poštanski maraka za 159 DM, niz od 16 poštanski maraka za 319 DM i niz od 32 poštanski maraka za 649 DM. Postoje dvije vrste niza : zupčani koji je ograničen na 150 komada i nezupčani koji je ograničen na 500 komada.
Sve marke su gumirane!
Evo 5 primjera donacijski markica koja je izdala njemačka vojna udruga “Handžar”. Pogledajte [ OVDJE ] sva izdanja njemačke vojne udruge “Handžar”.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Kupi ovdje : 
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
|
|
|
|
|
Istu sudbinu kao i izdanja njemačke vojne udruge “Handžar” dijele i marke talijanske okupacije otoka Ugljana, partizansko izdanje za otok Lastovo, niz izdan prigodom priključenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 29.4.1941. godine, izdanja njemačkog Wehrmachta s imenom "Inselpost" tiskana u Zagrebu i Vukovaru, izdanja Njemačke Narodne Skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te izdanja za novačenje u SS diviziju "Princ Eugen" itd.
Sva ta izdanja nema (skoro) u niti jednim katalogu!
Da se vratimo Michel “Kroatien” katalogu : Trebalo je proći 50 godina da je Michel katalog od 1946 poznato izdanje "Alpenvorland - Adria" ocijenio kao "poslijeratni fantazijski proizvod".
U potrazi za informacijama nismo mogli predvidjeti koliko bi trag tih marki bio zamršen i koliko bi različitih stajališta o autentičnosti ili krivotvorenju bilo.
Nismo uspjeli dobiti informacije o tim markama iz bilo kojeg uobičajenog izvora i bili smo prisiljeni učiti njegovu povijest samo kroz postojeće spise, posebno kroz komunikaciju s nekoliko drugih sakupljača, poznavanje teme i problema.
Već se je u jesen 1943. godine moglo predvidjeti da će se vojna situacija za Italiju i u od Italije okupiranim područjima toliko pogoršati da će Italija biti prisiljena da kapitulira, kao naprimjer u hrvatskim područjima koje im je srpski ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslaviji Pašić poklonio pa sve do Albanije. Vojna nesposobnost Talijana bila je više nego očita. Nakon talijanske kapitulacije su njemačke trupe zauzele talijanske položaje.
Godine 1945. u bečkoj državnoj tiskari tiskano je 14.900 kompleta s panoramskim slikama oko Ljubljane s 16 vrijednosti od 5 Centi do 30 Lira.
Ove marke predstavljaju jedno od najslikovitijih područja u Europi.
Sve je to bio dio starog Austro-Ugarskog carstva, prije nego što ga je razdvojio Versajski sporazum. Tako ga je vidio Adolf Hitler i stoga je pokrajina Ljubljana bila dio III. Reicha.
Za mnoge kolekcionare, ovaj niz i posljednja dva crvena SS i SA izdanja Reicha izgledaju kao kraj poštanskog sustava Trećeg Reicha. Ali je li to bio zbilja kraj?
U knjizi F. W. Deakina "Brutalno prijateljstvo" ("Die brutale Freundschaft") postoji mnogo informacija o Hitlerovom konceptu "životnog prostora" za jedinstveni Veliki Njemački Reich. Iako su bile savezničke sile Osovine, došlo je do neizbježnog neslaganja između Trećeg Reicha i fašističke Italije.
Iako se Hitler divio Mussoliniju, znao je i da su njihovi dani saveznika bili ograničeni. Veliki njemački Reich proširio se južno Alpa do slovenskog puta u Jadransko more, koji je izvorno pripadao austrijskom carstvu.
Hitler je vidio zemlju s obje strane Brennerovog prolaza čvrsto pod njemačkom kontrolom.
U nastojanju da izbjegne neugodan sukob s Mussolinijem, Hitler je povjerljivo imenovao dva vrlo iskusna austrijska dužnosnika za nadzor političke uprave ove dvije glavne teritorije, Hofera iz Obertirola i Rainera iz Koruške. Obojica su vjerovala da ispunjavaju povijesnu misiju da se ove regije pripoje III. Reichu.
Istodobno, vojni neuspjesi talijanske vojske na desnoj strani Jadrana značili su da su mnoge snage bile odsječene od opskrbe i podrške iz njihove domovine.
Wehrmacht je uvidio da su Hrvati bolji ratnici od Talijana.
Suočeni s velikim djelovanju komunistički bandita, Talijani su morali prihvatiti povlačenje svih svojih jedinica sa desne obale Jadrana. Njemci su snažno potisnuli početni uspon partizana, a zatim su se okrenuli zadaći razoružavanja više od 30 talijanskih divizija koje su se smatrale nepouzdanim i slale većinu u Njemačku na rad. Njemačke jedinice zauzimaju Zadar, Rijeku, Split i Boku Kotorsku. Wehrmacht je anektirao talijanske provincije Bolzano, Belluno i Trst.
Kao što je predviđeno planovima za Veliku Njemačku, južni će se bok protezati od Francuske na zapadu do Nezavisne Države Hrvatske na jugu. U tu svrhu trebalo je stvoriti nekoliko područja primjene, prije svega pristup Niedertirolu i Jadranu. Slovenska Ljubljana postala je pokrajina Ljubljana, za koju je bečka državna tiskara izdala set od 16 maraka za civilnu uporabu. Iz svega toga postalo je jasno da su vojne i civilne naredbe za oba područja još uvijek odvojene. Zapravo, vojska je služila poštom preko službene pošte u alpskom podnožju ("Dienstpost Alpenvorland") i službene pošte Adria ("Dienstpost Adria") kao zasebne jedinice.
U proljeće 1945. godine, u ovim posljednjim, strašnim danima europskog sukoba, došlo je vrijeme kaosa i zbunjenosti za snaga Wehrmachta i njihovih dobrovoljackih legija koje su u povlačenju tražile relativnu sigurnost u Austriji.
Paket markica namijenjenih civilnoj uporabi u kombiniranom alpskom predjelu bio je gotovo uništen u savezničkom zračnom napadu na stanici u Trstu. Navodno, samo je nekoliko tisuća nizova tih markica bilo spašeno.
Jugoslavenski partizani zaplijenili su preostale komplete, koji su potom razmijenjeni za rakiju i vino.
Riječ je o poštanskim markama u nizu od 16 primjeraka, blizanskom setu pokrajine Ljubljane. U oba slučaja, 16 vrijednosti su bile između 5 Centi i 30 Lira. Ljubljanski je set sadržavao 6 vertikalnih i 10 horizontalnih maraka, dok je set "Alpenvorland-Adria" imao 8 vertikalnih i 8 horizontalnih maraka.
Laibach izdanje bilo je dostupno za civilnu uporabu od ožujka do travnja 1945. a izdano je 14.900 nizova.
Vjeruje se da je više od 3000 niza "Alpenvorland Adria" preživjelo kaos. Oba niza su tiskana u Wiener Staatsdruckerei (bečka državna tiskara), s tom razlikom što u slučaju izdanja "Alpenvorland-Adria" nije bilo tragova papira ili dokumenata koji bi to dokazali.
Oba niza imala su linearne perforacije, 10 1/2: 11 1/2 s nekim inverzijama na ljubljanskom izdanju i 11 1/2 za "Alpenvorland-Adria". Papir nije imao vodeni žig. Očigledno je da u korištenom stanju nisu postojale marke "Alpenvorland-Adria".
Od ovog "Alpenvorland-Adria" izdanja je sve do 1955. godine bilo malo poznato. Državni revizor Dr. Hermann Schultz je izjavio u "Michel-Rundschau" da je "Alpenvorland-Adria" jedno od najzanimljivijih njemačkih ratnih pitanja i da ih ne bi trebalo propustiti ni u jednoj ozbiljnoj njemačkoj zbirci zbog svog povijesnog značaja.
U njegovom je članku objašnjeno podrijetlo tog niza, kojeg je i odmah ponudio.
U svom priručniku "Deutsche Dienstpost 1939-1945" piše Dr. Schultz na stranici 33 o "Deutsche Dienstpost Alpenvorland - Adria" : "Izdavanje posebne serije poštanskih maraka ... planirano je za 1945. godinu, ali zbog kapitulacije nije ostvareno."
Istodobno, poznati austrijski stručnjak dr. med. Ferdinand Wallner je ove nizove potvrdio kao autentične tako što je stavio mali pečat na gumiranu stranu umjesto da koristi svoj uobičajeni potpis sa olovkom. To bi kasnije trebalo dovesti do njegovog isključenja iz Udruge austrijskih stručnjaka.
Godine 1956. jugoslavenski stručnjak Bar Julij prvi je govorio o krivotvorinama.
U međuvremenu, veletrgovac u Düsseldorfu Wilhelm Bartels ponudio je ovaj niz za 190 njemački Maraka kao "neobjavljene" marke s njegovim osobnim jamstvom autentičnosti i privukao mnoge kolekcionare za kupnju. Neki su sakupljači dali svoje kupnje na pregled. Negativnu analizu je prihvatio Michelov katalog, koji je marke "Alpenvorland Adria" proglasio fantazijskim proizvodom poslijeratnog razdoblja.
Ispitivači su u svojoj analizi o markama "Alpenvorland- Adria" došli do sljedeći saznaja :
1. Kvaliteta papira nije bila dostupna u ovoj kasnoj fazi rata.
2. Za ova kaotična vremena perforacije su se činile previše savršene.
3. Svako od tih područja imalo je odvojene sustave vojne službe, o čemu svjedoći obilje rukopisanih pisama iz oba područja.
4. Bivši Gauleiter Anton Franz Hofer iz Tirola bio je povjerenik Reicha za obranu i trebao je znati i odobriti ovo izdanje.
5. Nije bilo dokaza o takvom planu, a Državna tiskara u Beču nije imala takvu evidenciju o planiranju ili tiskanju.
6. Saveznički zračni napad na Trst se nije dogodio, a željeznička stanica nije bila bombardirana.
7. Ako su setovi u bombardiranju oštećeni, zašto se nisu pojavili nepotpuni ili oštećeni setovi?
8. Zašto su marke izdane kao Cent/Lira a ne kao Pfennig/Reichsmark?
Radi tih dokaza, Dr. Schultz je svoje ranije izjave o autentičnosti ubrzo nakon toga povukao.
Bartels je pokušao da sin dr. Schultza na svi 3.000 nizova, koji su se nalazili u vlasništvu trgovca Bartelsa i koje je dr. Ing. Schulz trebao provjeriti, metne na njih ispitivački znak oca, koji je u međuvremenu umro.
Federalni revizor Emil Ludin napisao je u dokumentu "Michel-Rundschau" u prosincu 1968. pažljivo dokumentiran rad u kojem je niz bio oznaćen kao čista krivotvorina.
Poduzete su očajničke mjere kako bi se suprotstavilo Ludinovoj analizi ovog očiglednog problema. Trgovac iz Lübecka, Martin Peschel, tužio je Ludina 1971. kako bi ga prisilio da povuče svoje negativne nalaze i plati sudske troškove i odštetu za 16 nizova koje je posjedovao Peschel.
Pošto Peschel nije mogao predstaviti obećani dokaz o autentičnosti, sud u Karlsruheu je presudio protiv njega. Sudac je naveo da oni nisu pravno izdani, da nisu bili uključeni ni u jedan pravni dokument, niti da su planirani poštanski brojevi u posljednjim danima rata. Peschel je morao platiti sudske troškove.
Jedan trgovac iz Hamburga je nazvao Ludina i zamolio ga da preispita svoje nalaze i ponudio Ludinu 5000 DM za "dodatna istraživanja". Ludina je odbacio ovaj očiti mito. Frustrirani trgovac se nakon toga okrenuo saveznom blagajniku Werneru Pickenpacku, koji je također odbacio isto "dodatno istraživanje". Dr. Damrau, bivši šef "Dienstpost Alpenvorland", primio je mito za neku vrstu "pojašnjenja".
Drugi sudski postupak pokrenuo je trgovac iz Düsseldorfa Armin König. Podnio je tužbu protiv Jürgena Ehrlicha, predsjednika njemački trgovca postanski maraka. U pritužbi se navodi da je Ehrlich procijenio vrijednost set "Alpenvorland - Adria" maraka s 250 DM u svom "Philex" katalogu. Ovaj je predmet riješen u korist tužitelja. Sud je ponovno odlučio, a katalog "Philex" je diskreditiran.
( Izvor : http://www.spiegel.de/spiegel/print/d-42698383.html )
|
|
|
|
|
|
|
|
Dr. Schultz se mogao predomisliti prije smrti. Austrijski stručnjak dr. med. Ferdinand Wallner je sramotno bio isključen iz Udruge austrijskih stručnjaka. Trgovac Bartels bio je potpuno diskreditiran kao i trgovac Peschel. Čak je i Ehrlich dobio problema za svoju reputaciju. Ali ipak, legenda živi.
Talijani, međutim, stvari vide nešto drugačije. U katalogu "Enciclopedico Italiano" od 1999. do 2000., niz je naveden kao neobjavljen niz koji se je pripremio za distribuciju u Beču, kad je dvostruka regija bila u III. Reich uključena. Župčana vrijednost je navedena u visini od 850.000 Lira, a nežupčana u visini od 500.000 Lira.
Poznati milanski prodavač izjavio je da postoje zapravo četiri perforirana i neperforirana tipa na dvije boje papira. On smatra da je priča o partizanskog oduzimanja ispravna.
Mišljenja drugih talijanskih vlasti su različita. 1962. godine Enzo Diena je izjavio da je ovaj niz "bez filatelističkog interesa". Budući da je Venezia Giulia trebala postati dio "Alpenvorland Adria", ovaj se je niz ilustrirao Franco Filanci u svojoj knjizi iz 1995. godine koju je objavila talijanska pošta.
Filanci vjeruje da je ovaj niz tiskan u Beču zbog masovnog povlačenja Njemačke iz regije. Navodi da su ti kompleti morali potjecati iz državne tiskare u Beču, jer su tiskani u dubokom tisku.
U Italiji više nije bilo tiskarsa koji su imali strojeve i vještine za izradu pečata ove kvalitete. Također smatra da bi cijena 16 vrijednosti za duboki tisak bila vrlo skupa, ako se pretpostavlja da bi uopće postojala mogućnost za takav tisak.
Po njegovom mišljenju, niti jedan krivotvoritelj ne bi financirao takve marke, jer bi mnogo jeftiniji niz bio više profitabilan. Zaključuje da su ti nizovi bili ukradeni u Beču i da je očito da se nitko ne bi opteretio priznanjem krađe. Filančeva verzija događaja temelji se isključivo na pretpostavci da su oni tiskani u Beču nedugo prije kraja rata.
GPS bilten iz srpnja 1984. spominje dr. Bohnea, da Gauleiter Hofer kao predstavnik obrane Reicha nikada nije čuo za taj niz ili da ga je odobrio. Dr. Bohne je zatim napisao sljedeće : "Daljnja istraživanja su pokazala da "Alpenvorland Adria" krivotvorine nisu imale nikakve veze s njihovom navodnom zemljom podrijetla. Oni su tiskani dugo nakon rata u Milanu (Italija). Oni su proizvod Hrvata Dr. Kosisa koji je umro u Švicarskoj u šezdesetim godinama."
Dizajn i tiskanje 16 maraka je dosta velika zadaća. Dok bi se većina krivotvoritelja poslužila lažnim pretiskom, ovaj je čovjek odabrao slikovite poglede koji su bili reprezentativni za jedno od najatraktivnijih područja u Europi, koji je zadovoljilo dizajn, vrijednosti i nijanse boja postavljenog u ljubljanskoj pokrajini. Možda su tiskane na tiskarskom stroju koju je dao Marshallov plan.
Ovaj je čovjek uspio prodati ovaj set brojnim navodno časnim i iskusnim trgovcima poštanski maraka. S obzirom na taj stupanj talenta i odlučnosti, taj je čovjek mogao biti uspješan kao političar, odvjetnik, broker, burzovni posrednik, agent osiguranja ili trgovac poštanski maraka.
U GPS biltenu od srpnja 1973. godine, Dr. Bohne otkriva i sličan slučaj u hrvatskoj filateliji, od 500 Kuna marke, kao navodno potpuno lažno izdanje.
U prilogu je priložena slika zajedno s njegovim mišljenjem da ova i niz "Alpenvorland Adria" nisu vrijedile papira na kojem su tiskane.
Dr. Bohne je očigeldno zaboravio je da je u hrvatskoj emigraciji postojala emigracijska vlada nakon 1945. godine koja je izdavala u emigraciji poštanske marke. Pošto Nezavisne Država Hrvatska nikad kapitulirala nego bila od jugo-srpskog komunističkog okupatora raskomadana i okupirana je vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigracija imala pravo izdavati svoje marke. Nekakva vlada III. Reicha u emigraciji nije postajala. Zato se hrvatske emigracijske marke sa "Alpenvorland Adria" markama nikako ne mogu usporediti!
Uredi DDP-a "Alpenvorland Adria" zaustavili su svoju službu predajom u sjevernoj Italiji 30. travnja 1945. godine.
|
|
|
|
|
|
|
|
Vratimo se skoro nepoznatim ili od filatelisticke Jugo-Mafije igorinanim izdanjima koje se moraju pod hitno ukljuciti u filateliju Nezavisne Drzave Hrvatske.
Postoje biljegi hrvatskog grada Rume (trenutno jos uvijek okupiran od Srba) koje imaju vrlo interesantnu a u Hrvatskoj totalno nepoznatu povijest.
Na Cvjetnicu 1941. godine u Rumi su partizani i bivši četnici držali kao taoce 42 ugledna njemačka građanina. Na Veliki petak isti bi trebao biti prebačen u Srbiju na likvidaciju. Njemačke jedinice su bile u neposrednoj blizini. Ugledni srpski građani grada Rume oslobodili su taoce i predali im ključeve grada. Njemački tenkovi ušli su u grad rano na uskršnju subotu. Megalomansko općinsko vijeće Rume su se proglasili samostalnom državom u državi Hrvatskoj. Općinsko vijeće odbilo je osnivanje hrvatske vojne komandanture!
Samouprava se je mogla održati 3 mjeseca!
U tom razdoblju dizajnirano je i tiskano 5 maraka. Prema dizajneru Bischofu, te su marke korištene samo kao taksene marke.
Vođa grupe Kammerhofer konačno je dokrajčio tu "Slobodnu državu Ruma" i konačno prisilio građane Rume da se priklone Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
|
|
|
|
|
|
|
|
Te informacije o markicama grada Rume nečete naći u nikakvim hrvatskim katalogima!
Da se je grad Ruma proglasio kao "Slobodna država Ruma" im veze sa planovima njemačke mannine u Srbiji da stvori iz istočnog Srijema, Banata, Bačke i Baranje eksteritorijalnu pokrajinu III. Reicha sa imenom “Prinz Eugen Gau”.
Prije rata III. Reicha protiv tada još postojeće kraljevine Jugoslavije su Njemci prijetili Mađarima da ako ne sudjeluju u tom ratu da će Volksdeutscheri proglasiti njemačku državu na teritoriju Bačke, Banata i istočnog Srijema sve do Beograda. Ta njemačka država je trebala biti spojena sa koridorom koji bi isao djejlomično oko Dunava do teritorija III. Reicha, znaći do slovenskog Prekomurja koji je tada bio dio III. Reicha.
Bila su više imena predvidena za tu njemačku državu : "Prinz-Eugen-Gau", "Reichsgau Banat", "Donauprotektorat", "Schwabenland", "Donaudeutschland" ili "Autonomes Siebenbürgen".
Koncept tvrđave Reicha u Beogradu rođen je u "velikom tajnom memorandumu" državnog tajnika i vođe SS Wilhelma Stuckarta 1941. godine, u kojem se govori o "razmatranja između SSa i ministrstva Vanjskih poslova i ministarstva Unutarnjih poslova" o reorganizaciji jugoistočne Europe nakon rata protiv Kraljevine Jugoslavije. U tom "velikom tajnom memorandumu" se govori o "situacijom i budućom sudbinom Nijemaca na bivšem jugoslavenskom nacionalnom teritoriju" nakon rata protiv Jugoslavije. Rani nacrti za to već su bili izrađeni 1939. godine pod vodstvom Wernera Lorenza i Volksdeutsche Mittelstelle (VoMi).
U memorandumu Wilhelma Stuckarta se je govorilo o ideji vojskovode habsburgške monarhije Eugen von Savoyena (Princ Eugena), koji je predlagao da se beogradska tvrđava pretvori u takozvanu „deutschen Reichsfestung“ (tvrđava njemačkog Reicha), a koja bi bila onda u nekakvoj novoj vojnoj krajini njemačkog III. Reicha i koju bi kontrolirali Volksdeutscheri iz Banata. Ta tvrđava, koja bi se trebala nazivati "Prinz-Eugen-Stadt" je trebala osigurati III. Reichu kontrolu da području Banata, Bačke i istočnog Srijema. U memorandumu predviđaju da bi se svi Volksdeutscheri iz teritiorija bivše Kraljevine Jugoslavije trebali preseliti u tu novu državu.
Kako bi vezali što manje njemačkih jedinica Wehrmachta u Srbiji, Volksdeutscheri (izraz za : "etničke Njemce") trebali bi preuzeti sigurnost područja : “Ideja "Reichsfestung Beograd" može se ostvariti utoliko lakše jer se zaleđe Beograda sastoji od zajednica u kojima Nijemci imaju apsolutnu ili relativnu većinu, a cijelo zaleđe oblikovano je isključivo njemačkim kulturnim dostignućima. Nijemci koji su se tamo nastanili [oko 300 000 dunavskih Nijemaca] mogli su ispuniti regrutaciju u njemačkom garnizonu u Beogradu i tako formirati stalni tim Reichsfestunga". Državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova Reicha Wilhelm Stuckart je u ljeti 1941. godine bio zadužen da izradi koncept "Reichsfestunga" u Beogradu.
Kasniji "specijalni predstavnik za jugoistok" Hermann Neubacher predložio je 1941. godine da se područje oko Beograda uključi u "područje željeznih vrata" ("Eisernes-Tor-Gebiet") s predviđenom elektranom za opskrbu energijom i ekonomski razvoj dunavskog područja, no ta su razmatranja napuštena 1942. i ostali zajedno s ostalim razmatranjima "na području utopijskih planova za državno-ekonomsku reorganizaciju Balkana".
Uz opće oduševljenje "Volksdeutschera" u regiji pobjedama njemačkih jedinica, posebno u prvim danima Drugog svjetskog rata, mnogi od njih pratili su i razvoj procurjelih ideja njemačkih agencija za takvav "Schutzgebiet" ("zaštićeno područje") s velikim zanimanjem, a oko te teme su počele odmah različite špekulacije.
Gore smo naveli već neka imena za to područje te planirane njemačke države. Vođa Nijemaca u Srbiji, Josef Janko je predložio da se i hrvatski istočni Srijem uključi u tu novu državu, ali je taj plan sa strane III. Reicha bio odmah odbaćen.
Političari iz susjednih država Kraljevine Mađarske i Kraljevine Rumunjske prihvatili su te špekulacije sa sumnjom.
Još i predvečer njemačkog rata protiv Kraljevine Jugoslavije je Helmut Triska govorio o mogućnosti da se cijeli Banat prikljući III. Reichu "ali da ce konačna teritorijalna podjela Balkana biti tek nakon rata moguća."
Njemački izaslanik u Zagrebu Siegfried Kasche je izvjestio Berlin da su Njemci u istočnim dijelu Nezavisne Drzave Hrvatske saznali o planu Josefa Janka da krajem travnja 1941 godine proglasi "Slobodni Banat" kao prvi korak prema njemačkoj drzavi koju je njemački izaslanik nazvao "Donaudeutschland" ("Dunavska Njemačka"). Josef Janko je planirao proklamciju 20.4.1941 a ta proklamacija je trebala biti poklon Adolfu Hitler, koji je imao taj dan rođendan. Šef njemačkog Reichssicherheitshauptamta (RSHA) Reinhard Heydrich je bio informiran o tome planiranom činu kroz za rekrutiranje zaduženog Gustava Halwaxa iz Waffen-SSa. Heydrich mu je odmah poslao telegram : "Odmah pokušaj zaustaviti - uhitite one koji su uključeni ako je potrebno."
Informacije o pokušaju samostalnosti Banata su stigle i do mađarske vlade, koja se je zbog toga žalila Berlinu. Tjekom prisutnosti Josefa Janka u Füherhautquartiera sredinom travnja 1941 mu je ministar Vanskih poslova III. Reicha Ribbentrop rekao da njemačka etnička skupina mora prihvatiti ulogu da samo mogu primati zapovjede iz Reicha a ne da budu pokretači politčkih inicijativa.
|
|
|
|
|
|
|
Za planirano proglašenje "Prinz Eugen Gaua" na dan Hilterovog rođenja 20. travnja 1941., njemačka etnička skupina izdala je posebni pretisak "Prinz Eugen Gau" na tri od pet mađarski poštanski maraka izdane povodom 500. rođenja mađarskog kralja Matije Hunyadija Korvida.
Marke nisu nikad izdane pa je jedan dio podijelen izdmeđu pripadnika njemačke narodne skupine a ostale su uništene.
Na svijetu ne postoje više od 20-30 araka.
|
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
|
|
|
|
|
|
Ništa se ne može naći u filatelističkim katalozima koje se bave sa Nezavisnom Državom Hrvatskoj o izdanju “Prinz Eugen Gaua” kao niti o ozdanjima OZAKa (Operative Zone Adriatisches Küstenland = Operativna Zona Jadransko Primorje).
"Operativna zona jadransko primorje" ("Operations Zone Adriatisches Küstenland" ili "OZAK") je postojala od 10. rujna 1943 godine a sastojala se je od do kapitulacije Kraljevine Italije od nje okupiranih hvatski i slovenski područja ali i područja u sjevernoj Italiji, koji su od 8.10.1943 pali pod kontrolu njemačkog III. Reicha a koja je imala smisao kao operativna zona njemačkog Wehrmachta, znaci izključivo vojno.
Generalfeldmarschall Keitel je već 30. kolovoza 1943. godine dao nalog za preuzimanje lučki gradova na Jadranu.
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, županija Raša uspostavljena je iz hrvatskih područja Istre, Kvarerski otoka, grada Rijeke, koji je Kraljevini Italiji darovao srpski ministar Pasić Kraljevine Jugoslavija po Rapalskim ugovorom 1920. godine, grada Trsta i današnje slovenske obale.
Nezavisna Država Hrvatska mogla je samo formalno osnovati Veliku župu Raša, budući da je kapitulaciju Italije na području koje je Kraljevina Italija dobila od Kraljevine Jugoslavije njemački III. Reich već preuzeo 1. listopada 1943. kontrolu i to nad cijelim Istarskom poluotok, gradovima Rijeka, Sušak, Bakar, Kastav, Čabra te otoku Krku. Te hrvatske teritorije su bile uključene u "Operativnu Zonu Jadransko Primorje" ("OZAK") skupa sa talijanskim pokrajinama Furlanijom, Trstom i Goricom te do kapitulacije Italije od Talijana okupiranoj slovenskoj pokrajini Ljubljana.
Pravni temelj za uspostavu Velike župe Raša bila je reorganizacija Velikih županija 5. srpnja 1944., ali bez imenovanja glavnog grada Velike župe Raša.
Vrhovni povjerenik "Operativne Zone Jadransko Primorje" je postao 1. listopada 1944 godine guverner Koruške Friedrich Rainer, koji je dao nalog da se "Operativna Zona Jadransko Primorje" deitalizira. Imena mjesta, ulica i institucija su bila germanizirana, talijanske škole i banke zatvorene.
30. listopada 1943. godine formirano je "Upravno Povjereničtvo Sušak-Krk" iz područja oko grada Sušaka i otoka Krka.
Povjereničtvo je bilo podređeno hrvatskom zamjeniku pokrajine Fiume (Rijeka). Bila je to svojevrsna tampon zona između "Operativne Zone Jadransko Primorje" i Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačke vojne jedinice u hrvatskom dijelu "Operativne Zone Jadransko Primorje" imale su pod zapovjedništvom jedinice Zemljanske zaštite, koje su činile lokalno hrvatsko stanovništvo.
1. Istarska Dombobranska Pukovnija Nezavisne Države Hrvatske sa sjedištem u Sušku je bila isto ukljućena u njemačke vojne jedinice "Operativne Zone Jadransko Primorje".
Iz nekih njemačkih aktivnosti kao naprimjer ukudanjem talijanskog jezika u školama i uvođenjem hrvatskog jezika se može zaključiti da je III. Reich planirao reintegraciju područja "Operativne Zone Jadransko Primorje" u Veliku župu Rašu Nezavisne Države Hrvatske.
Tijek rata je spriječio taj povratak, kao i povratak Sandžaka i Boke Kotorske od strane III. Reicha.
Marke sa pretiskom "OZAK", “Operative Zone Adriatisches Küstenland” itd. pojavile su se na talijanskim markama.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
|
|
|
|
|
Njemačka Narodna Skupina u Nezavisnoj Državi Hvatskoj je imala svoju poštansku marku “Deutsches Haus in Esseg” (Njemačka kuća u Osijeku), gore opisane marke grada Rume ili marke grada Zemuna sa dvojezičnim natpisu (njemački / hrvatski).
I Hitlerjugend u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je izdao na markama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pretisak.
|
|
|
|
|
|
|
|
Njemačka Narodna Skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je izdala 1943. i 1944. godine za pristup u SS diviziju “Prinz Eugen” sljedeće pretiske na njemačkim markama za “Dan Wehrmachta”.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
|
|
|
|
|
Dok se u Hrvatskoj pretisci na markama kao “Slobodna Bosanska Hrvatska” mogu naći u hrvatskim katalozima, su drugi pretisci prešućeni od filatelističke Jugo-Mafije.
Tako se izdanje “Medimurje” ne priznaje (zato što u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nisu priznali to izdanje) a izdanja sa perforacijama firme Gutmann iz Belisca se sa puno sreće nekad spomene.
Vodeće industrijsko poduzeće iz Belišća, firma Salomon Heinrich Gutmann, osnovana od židova njemačkog podrijetla koji je bio oplemenjen od strane cara Franje Josipa I. kao "barun iz Gelsea i Belišća", kupio je dio postojećih marki Nezavisne Države Hrvatske i perforirao ih za svoju poslovnu poštu.
Ova praksa nije se primjenjivala samo na marke Nezavisne Države Hrvatske, već također na i na markama propale Kraljevine Jugoslavije s portretom kralja Petra (Michel broj 393. - 407.).
Te su marke perforirane sa "SHG" za "Salomon Heinrich Gutmann".
U gotovo svim zemljama postojale su marke koje su perforirane za potrebu firma koje su ih koristile.
Deseci tisuća tvrtki koje su primijenile ovu praksu danas su jedva prepoznatljive. Ipak, postoje sakupljači perforacija, neizrecivo veliko područje sakupljanja koje zahtijeva daljnja istraživanja i analize.
Sljedeći izdanje je čak nekim filatelistima kao Filatelija d.o.o. u Rijeci poznato i ako to izdanje vlasnik nikad nije vidio : izdanje prigodom samovoljnog priključenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 29.4.1941 godine kad su carinici i muslimanke Ustaše ušle u Sandžak i uspostavili vlast Nezavisne Države Hrvatske nad Sandžakom.
Na taj dan stiže jedan vod Ustaša u Prijepolje, gdje su tamo oduševljeno pozdravljeni od lokalni hrvatski muslimana. Zapovjednik voda je održao kratak govor a na sastanku u jednoj školi je izrećeno priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a lokalni dužnosnici su se zakleli Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Za sijećanje na taj dan su nekoliko od tih carinika i Ustaša dobili seriju od 15 maraka Kraljevine Jugoslavije sa pretiskom "Sandžak", "29.IV.1941" hrvatskim grbom na polumjesecu i zvijezdi i "Nezavisna Država Hrvatska".
Podjeleno je samo 99 niza!
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
|
|
|
|
|
U slučaju Sandžaka nemaju samo filatelistički Jugo-Mafijasi svoje prste u time da se ne širi istina da je Sandžak od 29.4.1941 godine bio dio Nezavisne Države Hrvatske sve do 27.10.1941, jer je prema bečkom dogovoru između Talijana i Njemaca Sandžak pripao Talijanima i na taj dan su se sve hrvatske jedinice morale povući iz Sandžaka.
Nakon kapitulacije Italije se Sandžak nije mogao odmah vratiti Nezavisnoj Džavi Hrvatskoj, jer su Njemci metnuli Sandžak i Boku Kotorsku pod njemačku vojnu komandanturu koja se ja nalazila u Beogradu. Teški “istoričari” bez povijesti lažu i dijele svoje “istine” da je Sandžak vraćen pod srpsku kontrolu! Ne! Njemaci su trebali Sandžak kao koridor za moguce povlačenje njihovi jedinica iz Grčke.
Nije se tada mogao tijek II. Svijetskog rata predvidjeti, Njemci su htjeli vratiti formalno Sandžak i Boku Kotorsku (koje im je isto bila radi strateških razloga važna) pod kontrolu Nezavisne Države Hrvatske tek nakon pozitivnog završetka rata. No kako je poznato je rat završio drugačije nego sto su Njemci mislili!
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, županija Raša uspostavljena je iz hrvatskih područja Istre, Kvarerski otoka, grada Rijeke, koji je Kraljevini Italiji darovao srpski ministar Pasić Kraljevine Jugoslavija po Rapalskim ugovorom 1920. godine, grada Trsta i današnje slovenske obale.
Pravni temelj bila je reorganizacija Velikih županija 5. srpnja 1944., ali bez imenovanja glavnog grada ove Velike župe.
Nezavisna Država Hrvatska mogla je samo formalno osnovati Veliku župu Raša, budući da je kapitulaciju Italije na području koje je Kraljevina Italija dobila od Kraljevine Jugoslavije njemački III. Reich već preuzeo 1. listopada 1943. kontrolu i to nad cijelim Istarskom poluotok, gradovima Rijeka, Sušak, Bakar, Kastav, Čabra te otoku Krku. Te hrvatske teritorije su bile uključene u "Operativnu Zonu Jadransko Primorje" ("OZAK") skupa sa talijanskim pokrajinama Udine i Gorica te do kapitulacije Italije od Talijana okupiranoj slovenskoj pokrajini Ljubljana.
Vrhovni povjerenik "Operativne Zone Jadransko Primorje" je postao 1. listopada 1944 godine guverner Koruške Friedrich Rainer, koji je dao nalog da se "Operativna Zona Jadransko Primorje" deitalizira. Imena mjesta, ulica i institucija su bila germanizirana, talijanske škole i banke zatvorene.
30. listopada 1943. godine formirano je "Upravno Povjereničtvo Sušak-Krk" iz područja oko grada Sušaka i otoka Krka.
Povjereničtvo je bilo podređeno hrvatskom zamjeniku pokrajine Fiume (Rijeka). Bila je to svojevrsna tampon zona između "Operativne Zone Jadransko Primorje" i Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačke vojne jedinice u hrvatskom dijelu "Operativne Zone Jadransko Primorje" imale su pod zapovjedništvom jedinice Zemljanske zaštite, koje su činile lokalno hrvatsko stanovništvo.
1. Istarska Dombobranska Pukovnija Nezavisne Države Hrvatske sa sjedistem u Sušku je bila isto ukljućena u njemačke vojne jedinice "Operativne Zone Jadransko Primorje".
Iz nekih njemačkih aktivnosti kao naprimjer ukudanjem talijanskog jezika u školama i uvođenjem hrvatskog jezika se može zaključiti da je III. Reich planirao reintegraciju područja "Operativne Zone Jadransko Primorje" u Veliku župu Rašu Nezavisne Države Hrvatske.
Tijek rata je spriječio taj povratak, kao i povratak Sandžaka i Boke Kotorske od strane III. Reicha.
Prigodom reoganizacije Veliki župa 5.7.1944 godine i uspostave Velike župe Raša izdate sljedeće skoro nepoznate poštanske marke Velike župe Raša sa pretiskom “Velika župa Raša ” sa “Kn.
3,50” na talijanskim poštanskim markama iz serije "Imperiale".
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
|
|
|
|
|
Dok je Hrvatska još bila dio KuK monarhije, Boka Kotorska je bila dio hrvatske Dalmacije.
Srpska dominacija u Kraljevini Jugoslaviji pokušala je sve raskomadati hrvatski teritorij, a bivši srbijanski ministar vanjskih poslova, a potom i ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, srpski Nikola Pašić, Talijanima je dao velike dijelove hrvatske Dalmacije, za što su domaći izdajnici, partizani četnici i drugi banditi kasnije optužile Poglavnika Dr. Ante Pavelića.
U duhu te politike, Boka Kotorska je 1929. godine pripojena Zetskoj banovini. Prije toga je Boka Kotorska i u Kraljevini Jugoslaviji od 1918-1929. gogine bila dio Dalmacije.
Kapitulacijom Italije, koja je dogodila 8. rujna 1943. godine, sva područja koja je Italija pripojila su trebale biti vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Na temelju zakona od 20. lipnja 1944. godine uspostavljena je Velika župa Dubrava, koja je uključivala i Bokokotorski zaljev s mjestom Sutomore, područja koja su bila kontrolirana nakon kapitulacije Italije prvo od Nijemaca.
Nakon kapitulacije Italije u Crnoj Gori, Nijemci su u Cetinju osnovali vojnu upravu. Početkom 1943. crnogorska vlada je uspostavljena s crnogorskim nacionalistima i federalistima.
Istodobno, Nezavisna Država Hrvatska poduzela je napore kako bi vratila povijesno hrvatsko područje Bokokotorskog zaljeva hrvatskoj državi. Ante Buić, župan Velike župe Dubrava u Dubrovniku, od Zagreba je 23. rujna 1943. zatražio priključenje Boke Kotorske s Hrvatskom. Kao odgovor, Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske je Ante Buiću poslalo popis osoba koji su predloženi za gradonačelnike u : općina Kotor - Nikolu Biskupovića ili Ferdo Ribica, općina Pračanj - Gracijo Brguljana, općina Krtole - Ivo Ivoševića, općina Muo - Gracio Jankovića, općina Rišan - Stevana Jovanovića, općina Grbalj - Marko Lazarevića, općina Donja Lastva - Anđelko Markovića, općina Stoliv - Josipa Markovića, općina Herceg Novi - umirovljeni učitelja Miljevića, općina Perast - Josipa Montana, općina Dobrota - Ripo Petričevića, općina Budva - Pavle Slovinića, općina Tivat - Šime Skanata i za općinu Lustica - Joso Zambelića.
Ante Buić dobio je mogućnost i predložiti svoje ljude sposobne za te dužnosti.
Predsjednik hrvatske Vlade Nikola Mandić pozvao je 24. rujna 1943 hrvatske oružane snage da zajamče hrvatsku vlast u Boki Kotorskoj.
Hrvati u Bokokotorskom zaljevu čekali su svoje oslobođenje a tamo su se takozvani Srbi pripremali za akciju protiv predstojećeg priključenje Boke Kotorske Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U Kotorskom zaljevu postojala je prava psihoza.
Profesor Mladen Kaštelan je stoga predložio da u Kotor ne uđu ustaške formacije, nego mornarica Nezavisne Države Hrvatske.
Krajem rujna i početkom listopada 1943. kotorsko pitanje još nije riješeno. Velika župa Dubrava izvijestila je Zagreb da se administracija u Boki Kotorskoj ne može provesti bez vojske i policije. Željeznička uprava Nezavisne Države Hrvatske također nije mogla preuzeti njihov rad na željeznici, jer su ih Njemci spriječili u tome.
Dana 5. listopada, predstavnici Mornarice Nezavisne Države Hrvatske došli su u Kotor, gdje su iz odluke njemačkog zapovjednika u Cetinju saznali da je Bokokotorski zaliv trenutno dio teritorije Crne Gore.
Sljedećeg dana, 6. listopada, hrvatski carinici došli su u Kotorski zaljev te policija iz Mostara, ali njemačke vojne vlasti su zahtijevale da se Hrvati povuku na granicu koja je postojala prije kapitulacije Italije.
Vlada Nezavisne Države Hrvatske zatražila je 5. listopada od njemačkog veleposlanika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Edmund Glaise von Horstenaua da se Kotorski zaljev vrati pod kontrolu Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačka vojska imala je i druge namjere s Bokokotorskim zaljevom. Budući da se vojna situacija pogoršavala i za Nijemce, željeli su zadržati Boku Kotorsku pod njemačkom kontrolom i tek nakon pozitivnog završetka rata vratiti Boku Kotorsku kao i Sandžak Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske Mladen Lorković u razgovoru sa njemačkim vojnim dužnosnicima sugerirao je da, ako Nezavisna Država Hrvatska dobije potpunu kontrolu nad cijeloj Velikoj župi Dubravom, njemačke postrojbe mogu koristiti zračnu luku Grude.
Međutim, hrvatska strana prepoznala je potrebu za njemačkim trupama u Bokokotorskom zaljevu, kao i njemačkoj administraciji, sve dok nije razjašnjeno posljednje pitanje o sudbini Boke Kotorske između Nezavisne Države Hrvatske i Njemačkog Reicha.
21. listopada 1943. godine, ministar Mladen Lorković izdao je naredbu da se području Velike župe Dubrave ukljuci i oslobođen dio Konavala, tj. Grude, Boka Kotorska, grad Kotor i grad Herceg Novi.
Njemački ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Edmund Glaise von Horstenau potvrdio je 3. prosinca 1943. godine ministru Lorkoviću potrebu za njemačkim trupama u Bokokotorskom zaljevu i priznao Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zahtjev na priključenje Boke Kotorske.
Nijemci su kao gradonačelnika Kotora postavili Hrvata Niko Vukića. On je bio ubijen 25. ožujka 1944., vjerojatno od srpskih četnika. U Grudama je još bilo 5-6 hrvatskih policajaca.
Naposljetku su svoje mišljenje izrazile i njemačke vojne vlasti. 26. travnja 1944. njemački Wehrmacht predao je dio Konavala, koji je do tada bio pod njegovom kontrolom, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a u Grude je ušla hrvatska vojska.´
Zbog katastrofalne opskrbe u Bokokotorskom zaljevu Nezavisna Država Hrvatska vodila je brigu o gladi i poslala vagone pune graha i žita u Kotor i Herceg Novi. U roku od nekoliko dana isporučeno je hrane u vrijednosti od 3 milijuna Kuna.
Stanovništvo je bilo zahvalno sto se Nezavisna Država Hrvatska brine za sve nacionalnosti u Boki Kotorske i očekivalo se brzo priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je ugušila njihovu glad i znatno poboljšala njihovu životnu situaciju.
Hrvati su ustrajali na tome da se hrana podjeli od strane Hrvata tako da bi srpska propaganda naletjela na prazninu da su te humanitarne zalihe stigle iz Srbije.
Iz strateških razloga, Njemci su zadržali kontrolu nad Sandžakom i Bokokotorskim zalivom sve dok rat nebi završio pozitivno za sile Osovine a tek onda vratiti Boku Kotorsku i Sandžak Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Budući da nije došlo do toga, kotorska uvala ostala je kao povijesno hrvatsko područje do danas u stranoj zemlji, koja se naziva Crna Gora.
Ali i Crna Gora se temelji na povijesnoj hrvatskoj zemlji Duklji, a zahvaljujući genetici poznato je da Crnogorci imaju hrvatsku genetiku sve do grada Ulcinja.
Sjedište Velike župe Dubrava je bilo u Dubrovniku, a djelovala je od 30. lipnja 1941. do 5. srpnja 1945. godine. Građansku upravu u župi vodio je veliki župan kao pouzdanik vlade kojeg je imenovao Poglavnik. Za župana Velike župe Dubrava postavljen je dr. Ante Nikolić. Od 1941. do 1943. obuhvaćala je područje kotarskih oblasti :
Bileća
Čapljina
Dubrovnik
Gacko
Ljubinje (od 15. rujna 1941. postaje kotarska ispostava, kotarska oblast je Ravno)
Ravno (od 15. rujna 1941.; Ljubinje postaje kotarska ispostava)
Stolac
Trebinje
grad Dubrovnik
a od 1. ožujka 1943. djeluje kotarska ispostava u Janjini .
Pad Italije mijenja granice ove velike župe. Pored gore navednih kotara, u sastav velike župe ušli su :
kotari Kotor i Korčula
gradovi Herceg Novi (kao kotarska ispostava) i Kotor (kao kotar); općine Kotor, Prčanj, Krtole, Muo, Risan, Grbalj, Donja Lastva, Stoliv, Herceg Novi, Perast, Dobrota, Budva, Tivat i Luštica.
upravne općine Lastovo i Babino Polje
te oslobođeni dio upravne općine Konavle-Gruda.
Uspostava vlasti bila je problem. U Konavlima je nastupila njemačka vojna i crnogorska civilna uprava, a uz to bila je velika nazočnost partizanskih snaga. Početkom 1944. potisnuti su partizani, koji su se vratili svibnja iste godine. Na području Boke kotorske nije sprovedeno zbog sukoba s njemačkim i crnogorskim interesima.
20. svibnja 1944. proglašeno je iznimno stanje u obalnom području. Proglašenje se odnosilo i na ovu veliku župu, pa je vojna vlast zamijenila civilnu. Poslove građanske uprave preuzeo je vojni zapovjednik obalnog odsjeka Neretve.
Od 5. srpnja 1944. kotari Stolac, Čapljina i Gacko iz Velike župe Huma pripojeni su ovoj velikoj župi.
28. ožujka 1945. za poslove građanske uprave imenovan je poseban glavar, unatoč proglašenom iznimnom stanju. Glavar je dodijeljen vojnom zapovjedniku obalnog odsjeka Neretve.
Prigodom reoganizacije Veliki župa 5.7.1944 godine su radi uključenja područja koji su bili do kapitulacije Italije pod talijanskom okupacijom su izdate sljedeće skoro nepoznate poštanske marke Velike župe Dubrava sa pretiskom “N.D. Hrvatska” sa “Boka je naša!” i “Kn. 3,50”.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
Kupi ovdje :
|
|
|
|
|
|
Ne znade se točno tko je dao nalog da se markice Velike župe Raše i markice Velike župe Dubrave preštampaju.
Pošto su izdane na isti dan, se može pretpostaviti da su izdane po nalogu Velike župe Dubrave i Velike župe Raše. Ali postoji i mogućnost da su to i privatna izdanja. No pošto su uništeni skoro svi dokumenti iz Velike župe Dubrave i Velike župe Raše se to neće nikad više sa sigurnosti moći reći!
Dođimo na kraju do preštampani markica Kraljevine Jugoslavije njemačke vojske za otoke Korčula, Hvar i Brač.
Neki časnici 3. bataljona 738. puka 118. divizije Wehrmachta, koji su u siječnju 1944. zauzeli hrvatski otok Brač, očito su imali dovoljno vremena i hrabrosti da proizvedu neke od najčudnijih hrvatskih maraka.
Pod izlikom da žele pomoći siromašnima na otoku, kojima su željeli dati povlastice, došli su na ideju izdavanja markica. Za razliku od sličnih publikacija otoka Hvara i Korčule, geneza bračkih marki je dobro poznata.
U drugoj polovici travnja 1944. dvojica časnika njemačke postrojbe poslana su u Dubrovnik iz Nerežišća, glavnog grada na otoku Braču. U pratnji terenskog žandarma zapovjednika mjesta, posjetili su poznatog filatelistu Erwina Zwergera i zamolili ga za savjet kako stvoriti filatelistički besprijekorni dobrotvornu marku za otok Brač.
Sutradan su gospoda obišla tiskaru "Jadran" i zatražila da tiskara u najkraćem roku izradi izdanje maraka od 5 ili 6 vrijednosti. Kao predložak za ilustracije o namjenskim markama, trebala bi poslužiti donesena razglednica otoka.
Tiskara je odbacila taj zahtjev s obrazloženjem da su tehnički nesposobni i da nemaju dopuštenje za ispisivanje pečata. Dvojica su tada nestala i vratila se u popodnevnim satima s pojačanjem od zapovjednika mjesta i podnijela pismenu naredbu, koja je tiskari izručena pod prijetnjom pravnog postupka ako nebi bi načinila željene marke.
Budući da tiskara iz tehničkih razloga zbilja nije bila u mogućnosti proizvesti etikete, promijenili su plan i odlučili proizvesti pretiske za koje su, naravno, bile potrebne originalne marke.
Za ovo nije bilo moguće uzeti njemačke marke, zato što je to izričito iz O.K.W. bilo zabranjeno.
Poštanske marke Nezavisne Države Hrvatske se nije htjelo koristiti, jer bi se te marke moralo kupiti a postojala je i opasnost od diplomatskih koraka od strane hrvatske vlade u vladi Reicha.
Stoga su korištene marke bivše Kraljevine Jugoslavije, koje su, međutim, morale biti nabavljene u poštanskom skladištu u Cetinju u Crnoj Gori. To nije izazvalo velike poteškoće, jer su ta dva gospodina organizirala tada vrlo oskudno gorivo za svoje privatne potrebe i u Cetinju dobili tražene jugoslavenske marke.
Po povratku, nabavljene arke su poljski žandari doveli u tiskaru i istodobno izdali naredbu da pretici budu napravljeni istog dana. Feldgendarm je čekao u tiskari i nakon četiri sata mogao je uzeti pretiskane marke. Tiskara nije dobila potvrdu za isporučene marke a kamoli plaćanje. Samo dva probna tiska na debelom bijelom papiru i naredba da se marke pretiskaju su ostale u tiskari.
Od tih marki, 50 niza dobilo je zapovjedno središte mjesta, a svi ostali arci odvedeni su na otok Brač. Marke koje su ostale u Dubrovniku došle su u posjed filatelista Erwina Zwergera i vjerojatno su jedine preživjele.
Daljnja sudbina marki donesenih na Brač je sljedeća : početkom svibnja 1944. u poštanskom uredu u Nerežišću prodano je više markica kako bi se žigovima dodijelila pravna marka. Također, šest pisama s adresama u Dubrovniku proizvedeno je i dostavljeno od strane Wehrmachtskuriera na mjesto zapovjedništva Dubrovnik. Sve ostale marke vjerojatno su uništene početkom lipnja 1944. godine tijekom bitki za otok, jer od tih maraka se do danas nije niti jedna pojavila a osobe koje su dali u nalog marke su u borbama poginule.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Ovo je dokaz da se već 1944 znalo o izdanju o dobrotvornim izdanjima za otok Brač.
U glasilu Hrvatskog filatelističkog saveza u Zagrebu u izdanju broj 7-9 od srpnja-rujna 1944. godine se na stranici 84 i 85 moze pročitati o dobrotvornim izdanju za otok Brač.
U njemu se moze pročitati da su neki zagrebački trgovci sa markama primili od gospodina E. Zwergera iz Dubrovnika pismo, u kojem oferira kupnju maraka koje je izdalo zapovjedničtvo njemačkog oklopjeničkog sastava na otoku Braču u korist siromašnog stanovničtva na otoku Braču.
Izdanje Brač nije moglo biti posljeratno izdanje kako se dosta puta tvrdi i nekakvim katalozima filatelističke Jugo-Mafije kad su o tim markicama pisalo već u glasilu Hrvatskog filatelističkog saveza u Zagrebu iz 1944. godine!
|
|
|
|
|
|
Marke izdanja “Hvar” pojavile su se 1970. godine. Dva pisma i jedan dio pisma sa četiri pretiska na jugoslavenskim markicama sa pretiskom kralja Petra II od 1 + 1: 0,25, 2 + 2: 0,50, 3 + 3: 1 i
4 + 4: 1,50 Dinara, kao i tiskarska pogreška od 4 + 4: 1,50 Dinara, gdje je ime otoka niže i gore navedena vrijednost, umjesto obrnuto.
Dio pisma prikaziva je jasni R-žig s umetnutim rukopisom br. 108 i ostaci adrese.
Godine 1968. prvi put se je na filatelističkom tržištu ponuđena serija pretisaka na markama Kraljevine Jugoslavije iz 1935. godine, na kojima se vidi jugo-srpski kralj Petar II. a za koje se je tvrdilo da su izdane na otoku Hvaru.
Na markama se vidi pečat "Hvar", no može se čitati i kao "Huar". Zato se u literaturi govori odmah o "pogrešnom pisanju" imena otoka Hvara. Izgleda da ti kritičari zaboravljaju da se, ovisno o odabranom fontu, slovo "v" malo razlikuje od slova "u" ili obrnuto! Zato se kritike ne mogu uzeti ozbiljno, da je to "pogrešno pisanje" imena otoka Hvara. Da je to onda "krajnji dokaz" krivotvorenja je apsurdno!
Osim naziva "Hvar" se vidi na markama i nova vrijednost : 10+10, 20+20, 30+30, 40+40, 50+50, 100+100, 250+250. Ne navodi se koja je valute novi vrijednosti. Ne znade se dali su to Dinari, Kune, Pfenningi ili Centi!
Marke se samo mogu naći na hrvatskoj poštanskoj dopisnici od 1 Kune te na pismu skupa sa hrvatskom doplatnoj marki u visini od 20 Kuna.
Pošto su te marke izdane na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske ne može biti točno da se te marke deklariraju po nominali kao "Dinari" nego bi trebale biti "Kune". Dinari se nisu više od tri godine nisu koristili!
Pored gore navedenih maraka postoje i pretisci na jugoslavenskim zračnim poštanskim markama sa istom navodnom "greškom" u imenu "Hvar".
Kao drugi dokaz falsifikata tih maraka kritičari navode datum pečata tih pisama : 6.5.1944.
Na temelju zapisa u ratnom dnevniku OKW-a poznato je da na otoku Hvaru 24. travnja 1944. godine nisu vise bili njemački vojnici.
Oba ova problema, "u" problem i pogrešan datum u pečatu su dokaz kritičarima da su te marke napravili samo nepoznati poduzetnici dugo nakon rata.
Mi na to gledamo drugačije!
O korištenom fontu i sličnosit slova "u" i "v" smo već napisali.
Za nas su samo markice na pismima očigledne krivotvorine, ali zašto bi se i marke 10+10, 20+20, 30+30, 40+40, 50+50, 100+100, 250+250 po tim isto trebale smatrati lažnima nema nikakvog smisla.
Ako netko uzme naprimjer neku nekorištenu dopisnicu iz Nezavisne Države Hrvatske, nalijepi poštansku marku iz Nezavisne Države Hrvatske i napravi sam neki pečat sa godinom 1946, onda taj falsifikat ne može biti dokaz da nikad nisu postojale marke iz Nezavisne Države Hrvatske od 1941-1945. godine. Naravno da ne, ali sa Hvar markama se to tako radi (ista stvar sa markama Korčule).
Ono što također govori protiv teze o fantazijskom izdanju jest činjenica da se u otisku ne spominje valuta.
Kada je fašistička Italija kapitulirala, hrvatske teritorije koje je okupirala Italija automatski su se vratile Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Valuta Nezavisne Države Hrvatske bila je Kuna i stoga je trebala biti na otisku "Kuna" ili skraćenica "Kn".
Vjerojatno kako bi izbjegli diplomatske probleme, odbacili su oznaku "Kuna", a otisak u Reichsmarku bio je zabranjen sa strane OKWa.
Posljeratno navodno fantazijsko izdanje nebi imalo tih problema a nominala u Kunama bi bilo normalnije nego bez valute.
|
|
|
|
|
|
|
|
Problem sa markicama Korčule leži jedino u jednim pismo upućeno primatelju u Blati nosi jednokratni "Geprüft" i nejasan pečat "MANDAN". Poštanska oznaka "Curzola Poste (Dalmazia)" je dva puta čista i nosi datum 24.12.1943.
Mjesto Korčula nalazi se na istočnom kraju, mjestu Blata na zapadu otoka.
Problem opet nije u samim markama, već u pečatu na pismima.
Kao u slučaju hvarski poštanski maraka, ne može se vidjeti konačan dokaz potpunog krivotvorenja korčulanskih marki u činjenici da je snalažljiv poduzetnik krivotvorio pismo tako što je na njega zalijepio korčulanske marke i utisnuo na njega lažni pečat!
Ne mogu, na primjer na pismo nalijepiti bilo koju marku Nezavisne Države Hrvatske, napraviti pečat sa godinom 1946. i po pojavljivanju ovog pisma sve marke Nezavisne Države Hrvatske od 1941-1945 nazvati krivotvorine!
Normalno da ne, ali to očito ide kod poštanski maraka Korčule i Hvara!
Problem u datumu pečata leži u tome da njemački vojnici nisu sletjeli na otok do 26. prosinca 1943., a tek tjedan dana kasnije zauzeli su Blato.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
