|
Travunja (lat. Tribunia) je srednjovjekovna država koja je obuhvaćala južnu Dalmaciju i dijelove istočne Hercegovine. Poznata je još pod kasnijim nazivom Trebinje. To je srednjovjekovno povijesno hrvatsko područje u primorju između Kotora i Dubrovnika, a u unutrašnjosti teritorij dijela današnje Hercegovine i veoma malog dijela Crne Gore. Općenito, obuhvaćala je teritorij između Zahumlja i prvotnog zemljopisnog jezgra dukljanske države). Kao biskupija, u početku podređena Barskoj, a od 1200. Dubrovačkoj nadbiskupiji. Od 9. stoljeća je pod domaćim vladarima, u 10. stoljeću pod (h)r(v)aškom vlašću, od početka 1040-ih u sastavu dukljanske države, potom 1185–1378. godine Srbije, Bosne od 1378. do 1466. te Turske. Dio uz jadransku obalu, Konavle, nakon 1426. u sastavu je Dubrovačke Republike.
Hrvati su rubno naselili i krajeve južno od rijeke Cetine, tj. Crvenu Hrvatsku (Neretljanska oblast, Hum ili Zahumlje, Travunja, Duklja) gdje se poslije razvila posebna hrvatska državica, Dubrovačka Republika, i gradovi u Boki (Kotor), zatim Bosnu, gdje je u srednjem vijeku postojala zasebna država s katoličkim pučanstvom zapadne orijentacije, te Istru preko rijeke Raše, gdje su Hrvati od doseljenja činili većinu.
Hrvati su naselili također i južne predjele između Cetine i Neretve, koji su se nazivali Pomorjem ili Paganijom, a nastavali su ih Neretljani. Od Neretve do Dubrovnika, prostirala se oblast Zahumlje, od Dubrovnika do Kotora s Konavlima Travunja, a dalje prema jugu Duklja te u zaleđu, oko istoimene rijeke, Bosna. U tim južnim krajevima, koje od povijesnih izvora samo Ljetopis popa Dukljanina naziva Crvenom Hrvatskom, vladajući, plemenski sloj Hrvata nije bio tako brojan kao na području od Raše do Cetine, pa su tu, u imenovanju društvenih zajednica, prevladala lokalna, pretežno zemljopisna imena (izuzimajući Dukljansko Kraljevstvo, koje je bilo posve definirani državni, crkveni i kulturni entitet).
Međutim, ta su područja bila i dalje više ili manje vezana uz Hrvatsku, osobito kad je hrvatska država bila snažna. Naime, žitelji svih tih krajeva uskoro su, kao i ostali Hrvati, preuzeli kršćanstvo i okrenuli se prema Zapadu. Stoga ih visoki svećenik iz Bara (možda Grgur Zadranin), nazvan popom Dukljaninom, priopćavajući događaje iz 8. stoljeća (Duvanjski sabor koji je održan oko 750. godine), posve opravdano naziva Crvenom (dakle, Gornjom Dalacijom ili Južnom) Hrvatskom.
Po Ljetopisu popa Dukljanina, današnjom Hercegovinom prostirale su se do 11. stoljeća samostalna područja i to Neretljanska između rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve do Dubrovnika i Travunja od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Pop Dukljanin navodi da su sva četiri navedena područja, skupa s dijelovima Raške, Bosne i suvremene sjeverne Albanije, bila sredinom 8. stoljeća u sastavu Crvene Hrvatske i činili su zajedno državu Crvena Hrvatska (Croatia Rubea). Crvenoj Hrvatskoj pripadali su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj, Skadar, Drač i čitavi teritorij današnje Hercegovine.
Prvi po imenu poznati župan Travunije bio je početkom 9. stoljeća Beloje (Bela), čiji je sin Krajina dobio za ženu kćer (h)r(v)aškoga župana Vlastimira. U Tomislavovo vrijeme (910.-928.), Travunja je vazal Hrvatskoga Kraljevstva. Krajinu je naslijedio sin Hvalimir, a njega Tišimir Belić, koji je sredinom 10. stoljeća postao podložnik srpskoga velikog župana Časlava. Nakon Časlavova poraza 960. Travunja je ponovno stekla veći stupanj neovisnosti, a Hvalimir i njegov brat Predimir sa sinovima vodili su u drugoj polovici 10. stoljeća česte sukobe s Dukljom.
Iz sukoba je kao jača strana izišla Duklja te su njezini vladari Predimir i njegov sin Petrislav vladali većim dijelom travunijskoga područja. U 10. stoljeću Konstantin Porfirogenet spominje 5 gradova na području Travunje: Trebinje, Vrm, Risan, Lukavete i Zetlivi. Potkraj 10. i početkom 11. stoljeća Travunjom je upravljao dukljanski vladar Vladimir. Od 1016. bila je uspostavljena vrhovna bizantska vlast, a 1018. bizantske su postrojbe ušle u Travunju.
Nakon Vojislavove protubizantske pobune u Duklji 1030. bila je obnovljena dukljanska vlast nad Travunijom Dukljanski vladar Vojislav nakon pobjede nad Bizantom i njegovim raško-zahumsko-travunjanskim vazalima u bici kod Bara 1042. godine, proširuje svoju vlast na Zahumlje. Travunijski biskup bio je isprva podčinjen Barskoj, a približno od 1200. Dubrovačkoj nadbiskupiji. U razdoblju nakon smrti kneza Vojislava, njegova udovica, dukljanska kneginja Neda je Travunju dala na upravljanje sinovima Gojislavu i Predimiru. Kada je Duklja 1077., najkasnije 1078. godine postala prva kraljevina, u njezinom sastavu se i dalje nalazila i Travunja, koja nakon uništenja Dukljanskoga kraljevstva (1186. - 1189.) ulazi u sastav Srbije pod Nemanjićima (1185. - 1278.).
Položaj Travunje u većem dijelu 12. stoljeća nije potpuno jasan, a od doba Stefana Nemanje potkraj stoljeća područje je ponovno došlo pod vrhovnu vlast raških velikih župana, poslije (h)r(v)aških kraljeva i careva. Iz Travunje potječe srpska velikaška obitelj Mrnjavčevića. Povremeno su njome upravljali pojedini članovi srpske vladarske kuće, primjerice kraljica Helena Anžuvinska u 13. stoljeću.
Godine 1326. Bosna je osvojila susjedno Zahumlje. Slabljenjem Srbije nakon Maričke bitke (1371.), Travunjom i okolnim područjem zavladala je velikaška kuća Vojinovića iz Huma. Nakon poraza srpskoga velikaša Nikole Altomanovića, bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić zauzeo je 1378. Travunju i od tada je to područje čvršće vezano uz bosanski državni entitet, a od 15. stoljeća uz područja hercega Stjepana Vukčića Kosače i povijesni pojam Hercegovine, što se nastavilo i u osmansko doba (nakon 1466.) inkorporiranjem toga područja u sastav Hercegovačkoga sandžaka. Dio toga područja uz obalu, Konavle, prodajom je nakon 1426. ušao u sastav Dubrovačke Republike.
Stare porušene crkve u srednjovjekovnoj Travunji, koje su djelomično arheološki ispitane :
Crkva sv. Petra Apostola u Zavali, u Popovu polju, koje je u srednjem vijeku pripadalo Zahumlju. Do zadnjeg rata bile su vidljive ruševine te crkve, koja se nalazila oko 250 m u jugoistočnom smjeru od današnjega pravoslavnog manastira u Zavali, na lijevoj strani ceste, koja ide iz Zavale u Slano. Crkva je bila građena u 11. ili 12. stoljeću, u hrvatskom preromaničkom slogu, slična mnogim hrvatskim crkvenim građevinama u Dalmaciji od 9. do 12. stoljeća. Tri ploče od oltarske pregrade te stare katoličke crkve prenesene su u sadašnju pravoslavnu manastirsku crkvu, a jedna se nalazi u privatnom posjedu jednoga domaćega Hrvata katolika. Više ploča urešeno je sa starohrvatskim pleterom, a četiri ploče s pleterom i euharističkim motivima. Tropleter na tim pločama sličan je starohrvatskim tropleternim radovima, kakvi su se radili u hrvatskim primorskim zemljama od 9. do 11. st.
Crkve sv. Petra u Čičevu kod Trebinja. Crkve, koje su pripadale benediktinskom samostanu sv. Petra u Polju. Arheološki ih je istraživao dr. Vladimir Ćorović.
Benediktinska opatija svetog Petra u Čičevu kod Trebinja se u 12. stoljeću spominje kao katolički prema Dukljaninovoj kronici. Zauzima ga Dušan Silni, progonitelj katolika, otima benediktincima, a papa ga Klement VI. godine 1345. odlučno traži natrag i dobiva. Za katoličku crkvu i samostan u Čičevu zna nadalje dubrovački kroničar Luccari i neki drugi povjesničari. Crkva u Zavali je sagrađena 1271. Na njezinim ruševinama, poslije, 1513., izgrađen je pravoslavni manastir. Srpski povjesničari su pokušali falsificirati starost manastira, prisvajajući godinu izgradnje katoličke crkve, no glavna prepreka u tome, bilo je latinsko računanje vremena od rođenja Kristova, za razliku od stvorenja svijeta, kako to srpski spisi i pečati uvijek čine.
Katolički narod ostao je bez svećenika usred ljutih osmanskih progona. Pravoslavna crkva sklapa već iza pada Carigrada kompromis s Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva čast turskog paše. U Srbiji se ta ista stvar događa osnutkom Pećke patrijaršije. Iako pravoslavni kaluđeri poput monaha Marka pišu, da su turski sultani ("ismailski car Bajazit") "nečastivi i troicihulni i hrišćanom dosaditelni", ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje širi na račun katolicizma pa tako i u Hercegovini. Započinje sustavno proganjanje katolika kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim fermanima i janjičarskom pomoći sile na plaćanje pravoslavnog vjerskog poreza i podložnost u vjerskim stvarima, sto bi neminovno svršilo otpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i drugi svećenici bore se na turskim sudovima, plaćaju globe i idu u tamnice. Katolici su više progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih stoljeća turske vlade jer su pristaše najvećeg neprijatelja sultana, rimskog pape, i neće poput pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv kršćana. Za turske vlade više puta katolici teže progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih gospodara.
Trebinjski biskup Primi piše u Rim godine 1674. ovako :
"Pravoslavni (kaluđeri) na temelju toga fermana idu i tlače bijedne katolike (po Popovu polju, nezadovoljni s onim, što im je sultan dozvolio) to više, oni obilaze s četom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta više, nego što stoji u fermanu, izjavljujući otvoreno, da će im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogući se oprijeti tolikoj nevolji, katolici samo sto nijesu izgubljeni. Već su izjavili biskupu, da ce morati preci na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda."
Radi ovog i drugih razloga prešao je velik dio naroda trebinjske biskupije na pravoslavlje. Biskup Andrijašević piše godine 1627., da je od 12 katoličkih crkava u Popovu 7 dospjelo u ruke pravoslavnih. Narod Neretve i Popova piše 1629., da je veći dio katolika ovih strana otišao u shizmu. Srpski povjesničari u dokaz pravoslavlja spominje oko 50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz pred turskih vremena, samo nikad nisu bile pravoslavne već katoličke kao ni ona u selu Dračevu. Sačuvan je dokument, kako je pravoslavni vladika, valjda pri njezinu osvježenju, dao sastrugati kreč s crkve, porušiti katoličke oltare i izbaciti napolje kosti katoličkih pokojnika. Narod, ozlojeđen, želio se vratiti katoličkoj vjeri, ako mu se pribavi stalan župnik. Od toga nije bilo ništa, a katolici su ostali i dalje pravoslavnim. Prvak srpske historiografije Stanoje Stanojević rekao, da je u cijelosti dokazala svoj predmet, a time i prelaz katolika Trebinjske biskupije na pravoslavlje.
|
|
Trebinjski Hrvati :
Trebinjski Hrvati (rimokatolici iz Popovog polja i jugoistočne Hercegovine): Cijelu Popovsku valu (= ranije hrv., novije jugosrb. "Popovo polje", klasično-lat. Valis Tribunia) i grad Trebinje su u srednjem vijeku većinom nastavali ikavski Hrvati. Tek potom s provalama srbianskih Nemanjića do Jadrana je istočni dio polja prisilno preveden na pravoslavlje, a zatim su s novovjekim provalama Turaka tu još priseljeni i vlaško-jekavski novoštokavci. Rimokatolički Hrvati su odatle opet protjerivani u 2. svj. ratu i Domovinskom ratu, pa su dosad preostali uglavnom tek na zapadu Popovske vale, a najviše oko Ravnoga.
Značajke Popovog polja :
Najranije poznato antičko ime Popovog polja je latinski zapisano iz Rimskog carstva kao Valis Tribunia (= 'Trebinjska dolina'). Smatra se kako noviji naziv Popovog polja potječe od srednjovjekog imena stare župe Papava iz 12. stoljeća u tadanjoj pokrajini Zahumlje (Humska zemlja). Popovo polje je izdužena rječna dolina izmedju Konavoskog gorja na jugu s vrhom Sniježnica Konavoska (1.214 m) i planine Bjelastica ili Leotar na sjeveru (1.396 m), a dalje na jugoistoku je još najviša susjedna planina Orjen (1.894 m). Popovo je veće i zaravnjeno kraško polje kroz koje je donedavna tekla rijeka Trebišnjica kao najduža ponornica na svijetu. Sada je korito te velike ponornice zabetonirano kao odvodni kanal i iz njega voda teče podzemnim tunelima za hidroelektrane Čapljina i Ombla.
Popovo polje je kraško polje na jugoistoku Hercegovine, u jadranskoj ili niskoj Hercegovini. U tom polju su se razvili svi površinski i podzemni oblici izrazitog krasa. Popovska udolina geološki obuhvaća uravnjeni prostor medju brdima od Trebinja na jugoistoku do Hutova blata na sjeverozapadu. U užem smislu je samo Popovo polje dolnji jugozapadni dio doline Trebišnjice koji prekrivaju plodni nanosi zemlje, koji se hrvatsko-ikavski već stoljećima zove Popovska vala.
Pučanstvo ga jednostavno kraće zove – Popovo. To je i izvorni naziv ovoga područja jer je u 12. stoljeću imenom “Papava” nazivana jedna župa u Humskoj zemlji, koji se naziv još upotrebljavao do 19. stoljeća. Međutim širje pučko Popovo, uz krašku depresiju zahvaća i okolna brda do granice s Dalmacijom tj. Republikom Hrvatskom. Još do sredine 20. stoljeća u narodu se Popovo polje češće nazivalo ikavsko-poluromanski kao Popovska vala osobito kod tamošnjih katoličkih Hrvata. U zapadnom dijelu polja se nalazi poznata i velika špilja Vjetrenica. Unutar popovske udoline se jasno razlučuju 3 prirodne cjeline:
Trebinjsko ili Mokro polje je najjužniji dio doline Trebišnjice na zavoju južno kod Trebinja i klinastog je oblika, površine 18 četvornih kilometara i nadmorske visine 275-268 m.
Trebinjska šuma ili starije hrv. Trebinjski Lug je u sredini polja kao kamenita zaravan od Trebinja do Poljica duga 23 km, prosječne širine 4-8 km i površine oko 115 četvornih kilometara. Dio od Dražina Dola do Huma se naziva Šuma, a nizvodno do Poljica je Lug. Potpuno je bez nanosa, s kraškom kamenom površinom izbušenom mnogobrojnim ponikvama i ponorima. Trebišnjica je usječena u kamenu površinu koritom dubine 7 - 8m. Nadmorska visina ove plohe je 270-250 m.
Popovska vala ili Popovo polje u užem smislu je prostor između Poljica i Hutova. Pokrivaju ga plodni aluvialni nanosi dužine oko 37 km i širine 1-3 km, a površine 68,4 četvornih kilometara (Milanović 1983) i nadmorske visine 250-220m, pa je to poljodjelski bio najvrijedniji dio polja (prije elektro-regulacie Trebišnjice). Od Poljica do Ravnog se zove Gornje polje, a od Ravnoga do ponora Trebišnjice je Donje polje.
Reljef oko Popove vale :
Popovo polje s okolnim prostorom povezuju tri suhodoline: na primorskom jugozapadu Zavala – Slano, na sjeverozapadu Hutovo – Neretva i na sjeveru Kotezi – Ljubinje. Slijepa dolina rijeke Trebišnjice je okružena gorskim lancima sa sjeveroistoka, jugozapada i jugoistoka i samo na zapadu je izdvojeno manje brdo Žaba (953 m) oko kojega u polje ulaze najjači sredozemni utjecaji iz toplijega Neretvanskog kanala.
Konavosko gorje :
Niži i bliže moru duž hercegovačko-dalmatinske medje je valoviti primorski greben Konavoskog gorja, čiji su u nizu polugoli kameni vrhovi blaži i većinom zaobljeni, pa se na zapadu i jugozapadu uzdižu po 800-900m visine i tu je viši i šiljati npr. vrhunac Tmor (873 m) iza Slanog. Najviši i strmiji primorski vrhunci toga Konavoskog gorja preko 1.000m se uzdižu kao Sniježnica Konavoska južno od Trebinja, spram primorskog polja Konavli (Konavlje) u Dalmaciji s klisurastim odsjecima na primorskom jugu: glavni je vrh toga južnijeg lanca Sveti Ilija (1.234 m) iznad Kune Konavoske, a istočnije su još Velji vrh 1.156 m, Kosmać 1.046 m i najistočnije Štedar 1.165 m uz hercegovačko-crnogorsku tromedju, pa južnije još izdvojena Bjelotina (1.125 m) već na hrvatsko-crnogorskoj granici.
Bjelastica (Leotar) :
Drugi sjeverni gorski lanac Bjelastica - Leotar prama nutarnjoj Hercegovini je viši i spram polja strmiji, s glavnim višim vrhovima: najzapadniji Siljevac 1.297m (iznad Ravnoga), pa srednji vrh Sv.Ilija
1.338m i najviši vrhunac Bjelina (= hrv., a jugosrb. 'Motka': 1.396 m) i Radoš 1.249m, a još istočnije Leotar (grč. Leioteros, 1.244 m) prama Trebinju. Grčko-antički naziv toga cijelog sjevernog lanca je bio Leukinios oros i rimsko-latinski Mons Leucinius, iz čega je kasnijim slaviziranjem nastao i noviji prijevodni kalk "Bjelastica" (ne pobrkati s višom bosanskom Bjelašnicom - 2.067m).
Do vrha Leotara vodi cesta s TV-tornjem na najvišem vrhuncu. Zbog južnijeg položaja i blizine Jadrana je Leotar najtopliji vrh unutar BiH i ekološki sličan južnijoj Sniježnici Konavoskoj podjednake visine: Zato unatoč većoj nadmorskoj visini snijeg na Leotaru rjedje pada, u prosjeku tek oko 15 dana godišnje, a prosječna godišnja temperatura na samom vrhu je oko 10°C. Po tomu najbližem visokom vrhu se zove i trebinjski nogometni klub "Leotar". Od god. 1903. je Austrougarska preko grebena Bjelastice izgradila brdsku cestu Trebinje - Ljubinje - Stolac, a uz greben je i brdsko selo Korlati (sada napušteno u ruševinama).
Jugoistočni Orjen :
Dalje na jugoistoku od Trebinja, iza Sniježnice Konavoske se još uzdiže i najviša susjedna planina Orjen, 1894m. Orjen zauzima površinu od preko 400 četvornih km, od kojih najveći dio iznad Boke Kotorske pripada Crnoj Gori, manji sjeverozapadni Bosni i Hercegovini spram Trebinja, a periferni jugozapadni rub uz Konavle (granični greben Bjelotina) i Hrvatskoj. Mada ne spada u visoke planine (ispod 2.000 m), Orjen po svojem reljefu već odaje dojam visokogorja. Od glavnog vrhunca Zubački kabao (1.894 m) granaju se brojni grebeni zamalo radialnog smjera širenja, gradeći izmedju crkvički, vrbanjski, zubački i prostor Bijele Gore (1.862 m).
Geotektonska gradja :
Najveći dio ovog ozemlja izgradjuju mezozojske naslage karbonatnih stijena koje su se uglavnom nataložile u doba krede: vapnenci, dolomiti i dolomitski vapnenci. Postotak kalcijevog karbonata iz čistog vapnenca u nekim je slojevima i do 99,98%, što znači da su stijene u dalekoj budućnosti osudjene na potpuno otapanje kao ekstremni kras. Pri dnu Popovog polja su nazočne i veće plodne plohe trošnih kvartarnih nanosa.
Tektonski tu prevladava cjelina koju 'Tumač geološke karte' naziva Navlaka visokog krša (Raić i Papež 1982). Sjeverne i južne granice Navlake su uglavnom paralelne, a nalaze se po desetak kilometara sjevernije i južnije od Popovog polja. Navlaka je premrežena uzdužnim, kosim i poprečnim rasjedima. Posebno se izdvajaju 3 niža rasjeda: uzdužni rasjed Žaba (od brda Žabe do Trstenog na obali), pa poprečni rasjed Trnčina (od Crnoglava preko Trnčine do Slanoga na obali) i drugi poprečni rasjed Zavala: od Ravnoga preko Zavale do Slanog. Ovi su rasjedi izmijenili raspored naslaga stijena i otvorili kanale za podzemnu odvodnju Popova polja, a oni poprečni dijelom služe i za ceste.
Popovo polje ispunjavaju taložine gline, šljunka i zemlje. Ispod njih se nalazi raniji paleokras izpresijecan rasjedima s brojnim škrapama, ponikvama i ponorima. Počev od Poljica, debljina kvartarnog nanosa iznosi dva do tri metra, a izmedju Zavale i Ravnog je dubina naslaga oko deset metara, pa na zapadnom završetku polja oko 25 - 30m metara. Najdublji slojevi su razne fine gline kao dno ranijeg jezera, a iznad njih su nataložene pjeskovite i šljunkovite gline, pa na vrhu pijeskovi i šljunak. Debljina pojedinih slojeva je različita, a izmedju šljunaka i glina granica je oštrija, ali nema pravila. Kod Trebinja u gornjem i središnjem dijelu polja prevladavaju grublji šljunkoviti nanosi, a u donjem nizvodno od Ravnoga je finija glina i pijesak. Najviše šljunka ima na području Zavala – Ravno.
Nastanak polja :
Priroda nastanka polja je djelomično poznata, ali mnoge okolnosti još nisu razjašnjene. Smatra se kako su važnu početnu ulogu imala razlomna pomicanja u zemaljskoj kori, osobito neotektonske aktivnosti. Zatim je važnu ulogu odigralo okršavanje, tj. otapanje karbonatnih stijena pa tzv. fluvialno-glacialni procesi, tj. razna drobljenja, spiranja i nanošenja površinskog materiala. Oni oblikuju polje i njegovo podzemlje. Popovska udolina je oblikovana iz nekoliko različitih cjelina: Mokro i Popovo polje su u početku bile kotline koje su nastajale i širile se primarnim okršavanjem i potom su izpunjene taloženjem različitih materiala. Šumska zaravan je nastala eroziom vapnenačke površine.
U hladnijem pleistocenu, geološkom razdoblju koje je trajalo oko dva miliuna godina i završilo prije desetak tisuća godina, smijenilo se nekoliko ledenih i medjuledenih doba. Oštre klimatske promjene su razdrobile stijene, koje su vode spirale i nosile u kotline. Stručnjaci se pozivaju na dokaze satelitskih snimaka, na kojima su zapažene 3 doline kojima je iz zaledjenog Orjena dotjecala velika količina vode. Već dobrim dijelom okršena površina tada je ubrzano preoblikovana: proširena je kotlina i stvarana prostrana kraška zaravan Trebinjske šume. Brojni humovi rubom Popova polja tvore komplekse otpornijih stijena koje voda nije uspjela raztopiti. Snižavanjem i uravnjivanjem današnjeg područja Trebinjske šume, pa izpunjavanjem depresije Popova polja je omogućen jedinstven tijek Trebišnjice od Bileća sve do Hutova (Zubčević 1975).
Hidrografija Popova polja :
Hidrografija ovog područja se s vremenom dosta promijenila. Ranije su vode iz nekadanjeg Popovog jezera otjecale površinski rasjednim valama prama Slanomu i preko Hutova donjoj Neretvi, a zatim se oblikovala izdužena slijepa dolina Popovog polja s jedinstvenim vodnim režimom ponornica. Dotjecale su znatno veće količine vode, ispunjavale dolinu i oblikovale sustave brojnih kraških ponora u najnižemu zapadnom dijelu polja. U Popovu je izvorno bio prirodno aktivan dvostruki vodni režim, koji je hidrotehničkim radovima iz 1970tih većinom umjetno uništen. Nova oskudica vode sad je osobito izrazita ljeti za velikih suša. Medjutim i tada se veće količine vode nalaze u podzemnim šupljinama na različitim dubinama. U kišnom dijelu godine su u Popovo polje pristizale ogromne količine vode. Slijevale su se niz okolne padine, izbijale izvorima po rubu polja većinom sa sjeverne strane ispod lanca Bjelastice, a najviše ih je dolazilo Trebišnjicom iz sjeveroistočne Hercegovine preko Bileća.
Izmedju dotoka u Popovo polje i protoka kroz njegove ponore nije se mogla uspostaviti ravnoteža, pa se u Donjem polju stvaralo povremeno jezero različite veličine i trajanja. Pučanstvo je to jezero zvalo Popovo blato, a dubina mu je dosezala do 30 metara. Izračunato je kako je 1883. u velikoj poplavi na tom polju bilo 350 miliuna kubičnih metara vode i ta voda bi se u prosjeku zadržala kroz vlažniji dio godine od jeseni do proljeća oko 250 dana, a 1915. čak kroz 303 dana tj. veći dio godine. Razumljivo, to je posve promijenilo način života. Dok je polje bilo suho, ljudi su se ljeti bavili poljodjelstvim, a kada bi potonulo, Popovci su preko noći postajali ribari. Ribolov i prijevoz izmedju velikih ponora i pod jakim burama bi donosio dosta opasnosti i stradanja, ali i poveće količine ulova posebne endemske ribe – popovske gaovice (Delminichthys ghetaldii).
Rijeka Trebišnjica :
Trebišnjica je hercegovačka rijeka ponornica dugačka 96,5 km koja izvire na nadmorskoj visini od 398 metara. Trebišnjica je dio kompleksa podzemnih i nadzemnih rijeka koje se ulijevaju u Jadransko more, tj. najviše rijeka Ombla (poznata kao Rijeka dubrovačka) koja se ulijeva u more kod Dubrovnika. Prije kanalskog betoniranja korita i izgradnje niza novijih hidrocentrala, prirodna Trebišnjica je bila najduža rijeka ponornica u svijetu. Na Trebišnjici je planirana izgradnja 7 hidrocentrala od kojih su dosad izgradjene 4: Trebinje I. i II., Dubrovnik i Čapljina. Kod hidrocentrala Trebinje I. i Trebinje II. su napravljena i 2 umjetna jezera: Bilećko i Goričko jezero.
Širji slijev Trebišnjice je tipično i izrazito kraško područje Dinarida. Za hidroenergetski potencial su tu važna izim riječnih vodotoka, još kaskadno poredana i hidrološki zatvorena kraška polja, koja se pružaju od visine oko 950m do 220m nad morem. Slijev rijeke Trebišnjice je jedan od najbogatijih oborinama u Europi, koje tu prosječno iznose 1.800 mm godišnje. Kako protječe kroz izraziti karbonatni kras, Trebišnjica ima vrlo složeni sustav nadzemnih i podzemnih voda, koji je razmjrno najsličniji kraškomu vodnom sustavu Korana - Mrežnica s pritocima u Hrvatskoj.
Izvorišta Trebišnjice: Rječna mreža Trebišnjice započinje od 2 izvorišta iz planina Čemerno (1.895 m) i Lebršnik (1.985 m) na sjeveroistoku Hercegovine: Jedan duži izvorišni krak s imenom Mušnica teče iz Lebršnika preko Gatačkog polja od istoka na zapad i prolazi kroz jezero Klinje (pod raznim imenima zbog njezina uzastopnog poniranja). Drugi izvorišni krak s imenom Gračanica teče s planine Čemerno južnije do Gatačkog polja gdje se spaja s Mušnicom kod sela Srdjevića. Zatim ta zajednička rijeka ponire, pa nakratko opet izvire kao Fatnička rijeka u Fatničkom polju.
Srednji tijek: nakon 30 km ponornice, Trebišnjica ponovno izvire kod Bileće, pa tu teče na jug do depresije Miruša. Na jugu te depresije, rijeka sada ulazi u umjetno akumulacijsko jezero 'Bileća' (pola tog jezera je u Crnoj Gori). Zatim Trebišnjica nizvodno zavija prama zapadu u Trebinjsko polje izmedju sela Lastva i Donje Grnčarevo, gdje ponovno ponire u selu Gorica. Potom se nastavlja kroz grad Trebinje i sela Tvrdoš, Gornja i Donja Kočela, pa ulazi u veliko Popovo polje. Tu rijeka zakreće na sjeverozapad uz sela Staro Slano, Đedići, Dobromani, Žarkovo, Tilje, Sedlari, Grmljani i Zavala blizu špilje Vjetrenica. Nakon toga rijeka teče izmedju hrvatskih sela Dvrsnica, Orašje, Čavaš i Turkovići već blizu dalmatinske medje.
Donje primorske ponornice: Nakon prolaza duž najniže Popovske vale, Trebišnjica prirodno opet otječe kroz 3 primorske ponornice: Čapljina koja na zapadu uz Hutovo Blato ulazi do delte donje Neretve, pa isto nizom podmorskih vrulja na jugozapadu kod luke Slano i još na jugu kroz pećinu Gruž izvire kao Dubrovačka rijeka - Ombla.
Hrvatska općina Ravno :
Ravno je naselje i općina u južnoj Hercegovini, do Domovinskog rata u sastavu općine Trebinje. Ravno je ranije do 1963. godine bilo sjedište općine, tada u nešto drugačijem sastavu naselja, a od 1963. godine se ta općina ukida i pripaja općini Trebinje. Nacionalni sastav glavnog naselja Ravno iz 1991. je bio s ukupno 198 stanovnika: Hrvati - 173 (87,37%), Srbi - 16 (8,08%), Jugoslaveni - 5 (2,52%), Muslimani - 1 (0,50%) i ostali - 3 (1,53%). Na ranijem popisu iz 1961. godine je općina Ravno bila naseljenija, tj. imala je 5.964 stanovnika: 3.215 Hrvata (53,90%) i 2.654 Srba (44,50%). U jesen 1991. od 2. do 5. listopada je napadnuto i uništeno većinski hrvatsko mjesto Ravno, nakon sukoba lokalnih Hrvata s postrojbama JNA, do kojega je došlo na periferiji Domovinskog rata u Hrvatskoj, čime je započeo i nedavni rat u BiH.
Ispred zgrade Općine u Ravnom je spomenik hrvatskom znanstveniku Rugjeru Boškoviću, čiji je otac bio iz ravanjskog sela Orahov Do izmedju Slanoga i Ravnog, gdje se nalazi i njegova rodna kuća. Glavne ine znamenitosti općine su velika špilja Vjetrenica, rodna kuća oca R. Boškovića u Orahovom Dolu, ostatci crkve Sv.Petra u Zavali iz XI. stoljeća, crkva Sv.Roka na Trebinji iz V. stoljeća, itd. Ovdašnja sredozemna klima s blagim zimama, toplim ljetima i velikim brojem sunčanih dana omogućava oko Ravnoga najviše uzgoj vinove loze, smokve, duhana i ranih povrtlarskih kultura. U općini Ravno nalazi se nakon Neuma, jedno od turistički najperspektivnijih hercegovačkih naselja: Ivanica je vrlo atraktivna zbog veličanstvenog pogleda na Jadransko more i zbog blizine Dubrovnika i Trebinja. Od mora je udaljena 5km, od Dubrovnika 8km i od Trebinja 15km, a blizu je i špilja Vjetrenica.
Špilja Vjetrenica :
U blizini Ravnoga se nalazi najveća i najpoznatija hercegovačka špilja Vjetrenica. Zaštićeni je spomenik prirode od 1950. godine i otvorena je za posjetitelje, a udaljena je 12 km od luke Slano na obali Jadranskog mora (Republika Hrvatska) i 80 km od grada Mostara. Speleološke posebnosti ove jedinstvene špilje su prostrani hodnici i dvorane, brojne nakupine siga, pa bogat hidrografski svijet s brojnim podzemnim jezerima i nekoliko vodopada, više stalnih potoka i na desetke manjih periodičnih tokova. Ukupno je odkriveno oko 6.300 metara podzemnih hodnika. Unutarnja temperatura zraka je oko 11,4 0C, a vode 11,3C.
Vjetrenicu karakterizira iznimna i najbogatija špiljska fauna u Europi, u kojem je zabilježeno skoro 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih 91 izključivih troglobionata (ne žive izvan špilja), što ju čini prvom u svijetu po bioraznolikosti, a 37 njih je prvi put pronadjeno i opisano upravo u ovoj špilji (locus typicus). U fauni Vjeternice je veliki broj uskih lokalnih endema, tzv. stenoendema, od kojih je najslavniji nalaz jedinoga slatkovodnog koralja na svijetu izvan mora: Marifugia cavatica (Absolon). U Vjetrenici je do sada pronadjen cijeli niz zanimljivih paleontoloških nalaza, medju njima cjelovit kostur leoparda (Panthera pardus) pronadjen 1968. godine (nalaz: South West Caving Club), pa više djelomičnih nalaza ostataka inih životinja.
Prvi spomen naše Vjetrenice kao zanimljive prirodne pojave je bio još kod Plinija Starijeg u njegovom djelu "Historia naturalis” iz god. 77. po Kr. Najveća biološka otkrića je tu napravio češki speleolog Karel Absolon od 1912.- 1914., dok ju je prvi geološki opisao beogradski istraživač Mihajlo Radovanović 1929. Kasnija istraživanja su bila u sklopu zajedničkog projekta uređenja spilje Vjetrenice, kojeg su izveli speleološko društvo "Bosansko-hercegovački krš” i poduzeće "Energoinvest” iz Sarajeva od 1958.- 1961. Novu topografsku kartu područja je izradio SO "Velebit" iz Zagreba 2002. godine. Najcjelovitiji paleontološki opis ove špilje je dosad uredio dr. Mirko Malez 1969. godine.
Grad Trebinje :
Grad Trebinje se nalazi na krajnjem jugu BiH u jugoistočnoj Hercegovini. Kroz Trebinje protječe rijeka ponornica Trebišnjica, čija je ukupna dužina 96,5 km. Po posljednjem službenom popisu pučanstva iz 1991. godine je grad Trebinje brojao 21.870, a cijela općina Trebinje je imala 30.996 stanovnika, raspoređenih u 178 naselja. Nakon podpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio općine Trebinje s gradom Trebinjem je ušao u sastav Republike Srpske. U sastav Federacije BIH su ušla iduća zapadnija naselja: Baljivac, Belenići, Bobovišta, Cicrina, Čavaš, Čopice, Čvaljina, Dvrsnica, Glavska, Golubinac, Gorogaše, Grebci, Ivanica, Kalađurđevići, Kijev Do, Kutina, Nenovići, Nevada, Orah, Orahov Do, Podosoje, Prosjek, Ravno, Rupni Do, Slavogostići, Slivnica Bobani, Slivnica Površ, Sparožići, Šćenica Bobani, Trebimlja, Trnčina, Uskoplje, Velja Međa, Vlaka, Vukovići, Začula, Zagradinje i Zaplanik, Zavala, pa dijelovi naselja Baonine, Orašje Popovo i Rapti Bobani. Od ovog područja je formirana općina Ravno.
Trebinje je do 1992. bio razvijeni grad, čiji su nosioci bili metalna indrustrija (Industrija alata Trebinje), konfekcijska proizvodnja (Novoteks), lokalne prehrambene firme i hidroelektrane na Trebišnjici. U doba nedavnog rata i nakon njega, dolazi do izolacije ovoga kraja i naglog pada zaposlenosti, a iz grada se seli ili je protjeran dio glavnih nosilaca gospodarstva. Nakon zadnjeg rata se Trebinje takodjer nalazilo pod gospodarskim sankcijama zbog podrške ratnim zločincima. Danas je u tom gradu stopa nezaposlenosti preko 20% gradjana.
Povijest Trebinja :
Najnoviji arheonalazi objavljeni 1997. i 1998. godine, potvrdili su kontinuiran život ljudi oko Trebinja od paleolita sve do danas. Prapovijesnih gradnji kao tumuli i gradine je okolo na tisuće i dosad ih je proučeno samo oko 1%. Sjevernije kod Bileće je pronadjena ilirska grobnica s neobičnim načinom pokopa u polušpilje: Kacanjska grobnica s vrijednim predmetima od kojih su neki uvezeni čak iz Grčke. To govori kako prastanovnici Kacnja nisu bili pustinjaci, već ljudi s intezivnim komunikaciama na širokom prostoru. Trebinje (rana Tribessa) je uz ilirski Daorson, bilo u prapovijesti jedno od najranijih kopnenih naselja uz jugoistočni Jadran.
Već u antičko doba je kasnije slavizirano naselje Trebinje bilo poznato pod starogrčkim imenom Tribessa (moguće već pelazgički naziv) i zatim u Rimskom carstvu kao Tribunia. U srednjem vijeku je jedna od najstarijih područno-političkih jedinica formiranih po dolasku Slavena na Balkan bila pokrajina Travunija, koja se prostirala na jugu do Dubrovnika, na jugoistoku do Risna, a na sjeverozapadu preko Veličana do Gackog i Pive. U ovom području se nalazilo 5 srednjovjekih gradova medju kojima i Trebinje. Ovi su gradovi bili vojni centri i utvrdjena naselja, a glavno središte tih gradova je bio Trebinje, po čemu se i ovo područje naziva.
Trebinjska biskupija :
Na Popovom polju je nakon srednjeg vijeka dosad granica vjera i civilizacia. U ranomu srednjem vijeku su Trebinje i okolica bili dio Crvene Hrvatske. Po dolasku u ove krajeve Hrvati tu uspostavljaju razmjerno samostalnu manju kneževinu Humsku zemlju. Trebinjski Hrvati primaju kršćanstvo dosta rano, što svjedoči rimski crkveni navod iz godine 929. kada su ukinute neke ranije biskupije, ali ne stonska u kojoj je tada bilo ovo područje. Posebna Trebinjska biskupija postoji najkasnije iz doba pape Grgura V. (996.- 999.), gdje je pripadalo ozemlje od Dubrovnika i Kotora dalje u zaledje spram istočne Bosne. Burni povijesni dogodjaji su potom naizmjence uvjetovali povezanost Trebinjske biskupije s više inih metropolija.
Zapadni dijel polja danas nastanjuju rimokatolički Hrvati, a istočni dio većinom pravoslavni Srbi. Ipak je i u istočnom dijelu sve do 2. svjetskog rata bilo više sela pretežno s hrvatskim katolicima kao npr. Dubljani, Kotezi i Prhinje, ali su u tom ratu iz Dubljana Hrvati posvema protjerani, a iz inih djelomično i taj je proces hrvatskih progona oko Trebinja dalje nastavljen i većinom nedavno dovršen u Domovinskom ratu, pa su dosad u istočnim selima Kotezi i Prhinje u okviru 'entiteta Republike Srpske' preostali samo još malobrojni hrvatsko-katolički starci. Povrh toga su Velesrbi nedavno kod Trebinja redom poklali i sve donedavne islamske starosjedioce.
Povijest biskupije :
Krajem 10. stoljeća za pontifikata pape Grgura V. (996.- 999.) Trebinje se prvi puta pismeno navodi kao biskupija. U prvih 2 stoljeća (oko 1000.- 1250.) je sjedište ove biskupije bilo u gradu Trebinju. Stara trebinjska katedrala je bila posvećena zaštitniku biskupije Sv. Mihovilu Arkandjelu. S prodorom Tatara (1240.-1242.) je taj kraj opustošen i razrušen. Nakon što je raški kralj Uroš I. (1242.-1276.) iz Trebinja protjerao biskupa Slavija, 1252. godine je trebinjski biskup 1284. godine primio u posjed od dubrovačke plemićke obitelji Theophilis 3 dubrovačka otočića kod Cavtata: Sv. Marko ili Markan (danas nenastanjen), Sv. Barbara ili Bobara (sad nenastanjena) i Sv. Petar ili Supetar uz luku Cavtat - danas naseljen s par obitelji, pa još od Gradskoga vijeća poluotok Molunat (Molonto) = danas lučica najjužnija u Hrvatskoj.
Od godine 1218. je i prvi spomen benediktinskoga samostana na otoku sv. Marka, Markana ili Mrkna. God. 1322. se prvi put u domaćim (ne u vatikanskim) dokumentima spominje „episcopus Mercane” tj. mrkanski biskup, Nikola franjevac. S provalama Turaka u Hercegovinu od god. 1482., Trebinjska je biskupija oslabila. Ostatci katolicizma su preživljavali u ozračju čestih prijelaza u pravoslavlje i pod pritiskom otomanske vlasti na islam. Oko 1600. godine biskupija počinje opet institucionalno živjeti u svoje 2 župr Ravno i Gradac. Kler se oporavljao, osobito zahvaljujući Kongregaciji za širenje vjere (osnovana 1622.), koja je ustanovila više sjemeništa (Rim, Loreto, Fermo), što su primala na školovanje i trebinjske svećeničke kandidate.
Povećavao se broj novih župa: Dubrave, Trebinja, Hrasno, Klepci, Trebinje. Kroz idućih 430 godina (1391.-1819.) je ova biskupija imala vlastite domaće biskupe s boravkom u Dubrovniku. Od 1819. do 1839. biskupijom upravljaju kao apostolski delegati članovi Dubrovačkoga katedralnog kaptola Danas je ta Trebinjsko-mrkanska biskupija najstarija na ozemlju BiH, kao crkvena dieceza u Hercegovini u sklopu Vrhbosanske nasbiskupije. Biskupija ima sjedište u Trebinju i graniči sa Splitsko-makarskom i Barskom nadbiskupijom, pa s Mostarsko-duvanjskom, Dubrovačkom i Kotorskom biskupijom. Na čelu joj je sadanji biskup Ratko Perić kao apostolski upravitelj.
Progoni hrvatskih katolika :
Kroz cijelo to doba prijeti opasnost iz srednjovjeke Velesrbije i umjesto katoličkih biskupa u Duklji i Stonu su nametnuti pravoslavni episkopi, gdje srbianskoa dinastia Nemanjića nasilno proširuje pravoslavlje na jugozapadu sve do Jadrana. Uz znatne gospodarske povlastice dotad katoličko pučanstvo znatnim dijelom prijelazi na pravoslavlje. To je bilo najteže kritično doba za rimokatolike iz Trebinjske biskupije. Tada su Nemanjići oko godine 1327. nepodobnog biskupa Urbana protjerali iz matičnog Trebinja pa je ostatak života proveo u progonstvu na otočiću Mrkan kod Cavtata, pa su odonda kršćanima u Trebinju nametnuli srpsko-pravoslavnog episkopa.
Postoje izvorni biskupski zapisnici "Zapisi hrvatskoga biskupa Urbana" protjeranog oko god. 1327. iz Trebinjske biskupije, koji opisuju tadanja nasilja srbianskih vladara Nemanjića nad trebinjskim katoličkim Hrvatima, uz prisilno prevodjenje rimokatolika u pravoslavlje pri nemanjičkim osvajanjima srednjovjeke Travunje i Zahumlja. Ova dokumentarna svjedočanstva su sve dosad očuvana u službenom arhivu Dubrovačke Republike, kao i u papinskoj riznici u Vatikanu.
Najteže je tu katoličkim Hrvatima bilo u doba vladavine cara Dušana, kada su u toj velesrbskoj carevini svi katolici javno proglašeni hereticima. Ipak je i pod tim najtežim uvjetima katolicizam dijelom preživio na trebinjskom području i u srednjovjekoj Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, kada se sve do kasnijih Turaka ondje još i dalje hrvatski govorilo pretežno staroštokavskom ikavicom (V. Boban 2006.).
Literatura :
Biskup Urban: Zapisi trebinjskog biskupa Urbana, Otok Mrkan kod Cavtata oko 1327. (danas: Dubrovački arhiv)
B. Pandžić: De Dioecesi Tribuniensi et Mercanensi (= Biskupija trebinjska i mrkanska), Roma 1959. i
I. Puljić (ured.): Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988.
Vjekoslav Boban, Doktorska disertacia (D.Ph. Thesis), Univ. London 2006.
Živko Jakić 1994: Orontska banovina, kronološki razvoj srednjovjekovne hrvatske države pod narodnim vladarima. Ognjište 6: 107-120, Karlovac.
Bjelovučić, Nikola Zvonimir, 1929: Crvena Hrvatska i Dubrovnik. Matica hrvatska, Zagreb.
Mandić, Dominik, 1972: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora. Roma, ZIRAL.
Štedimlija, Savić Marković, 1937: Crvena Hrvatska. (pretisak Split, Laus 1991).
|
