|
Posmatrajući peripetije, kroz koje je prošlo nastojanje za promjenu imena od Crvena Hrvatska u Crna Gora, dakle od imena, koje je narodu davalo karakter hrvatskog, do imena, koje mu daje karakter dijela srpskog naroda, vidimo da su presudnu ulogu igrali politički događaju i odnosi Crne Gore prema Srbiji. U tom nastojanju vidimo tri karakteristične faze. Prva faza je ona, kada je izgrađivana država Nemanjića. Crna Gora je bila već u znatnoj mjeri natrunjena Srbima iz Raške i prećutno se podavala srbiziranju, jer je u stvaranju jedne slavenske države na Balkanu vidjela najsigurniju garanciju za očuvanje svoje nezavisnosti i opstanka. Njeno nacionalno identificiranje sa Rašanima pod srpskim imenim imalo je karakter, ne samo prihvatanja jednog zajedničkog državnog imena više kategorije, po njihovom hotimičnom shvaćanju, nego i davanje potpore Nemanji kao Zećaninu, da pozivom na nacionalno jedinstvo stvori prema vani slobodnu i nezavisnu državu. Crnogorci su popuštali nastojanju da se napusti staro nacionalno ime pred izgledom mogućnosti stvaranja veće i jače državne zajednice, jer su u tome vidjeli pobjedu svoje koncepcije u borbi za jednu prema vani jedinstvenu i jaču državnu zajednicu. Drgu fazu karakterizira otpor prema toj zajednici, koja nije dala zadovoljenje aspiracijama Crnogoraca, zadovoljenje koje su oni očekivali. U ovoj fazi se primjećuje težnja za isticanjem jednog posebnog imena, jer već nije bilo ni smisla ni mogućnosti da se povrate starom, koje je bilo napušteno. Raspadom Dušanovog carstva omogućeno je ostvarenje ove težnje, jer se tada Crna Gora pojavljuje pod svojim imenom, koje joj je davalo pojam posebnosti i nezavisnosti. U ovoj fazi je Crna Gora, ondašnja Zeta, bila u opasnosti da se pretvori kao samostalna zapadnjačka zemlja u teritorijalno proširenje srpskog Dušanovog carstva, koje je u svojoj kulturnoj orijentaciji naginjalo Vizantiji.Treća faza je ona, koja traje od izdvajanja Zete iz Dušanove državne zajednice, pa do konačnog usvajanja imena Crna Gora sa srpskim nacionalnim karakterom. Za trajanja ove faze srpski narod bio je u glavnom u turskom ropstvu, bez svoje države i nazavisnosti. Slobodna Crna Gora nije imala tada bojazni za svoju egzistenciju od državne koncepcije porobljenog srpskog naroda. Opasnost je prijetila od turske državne koncepcije i najezde, kojoj je Crna Gora sada morala i radi vlastite bezbjednosti suprotstaviti svoje sile. Tada je ona bila jedina u mogućnosti da se bori za oslobođenje Srba, a na to je bila i prisiljena, jer je u njihovom oslobođenju od Turaka mogla vidjeti obezbjeđenje svoje vlastite zemlje od azijskog osvajača. Pravo rada na oslobođenju ostataka Dušanovog carstva od Turaka ona je počela izvoditi iz jedinstvenosti svog i srpskog naroda. U toj oslobodilačkoj misiji na Balkanu Crnoj Gori je bilo potrebno da se za momenat povrati opet srpskom imenu, te da time osvešta svoje pravo osloboditeljke, a s drge strane da ukazivanjem na stradanja i patnje »bratskog srpskog naroda« uzdigne duh Crnogoraca i svestrano pojača njihovu borbenu snagu u davanju otpora zajedničkom neprijatelju. Ova posljednja faza završena je onoga dana kada je Srbija, ne samo konačno postala nezavisnom državom, nego zauzela čitav svoj etnografski neprekinuti teritorij spojivši tako granice sa Crnom Gorom (1912). Toga dana prestala je djelovati ona pogonska sila, koja je održavala u životu težnju za popularizacijom i održavanjem srpskog imena u Crnoj Gori.
Mi ćemo se podrobnije osvrnuti na neke momente iz sve tri ove faze.
Ulaskom u sastav Nemanjine države nestalo je 1184 Crvene Hrvatske kao samostalne zemlje. U sastavu srednjevjekovne Srbije, ali kao država sa potrebnim atributima, doduše više formalnim nego stvarnim, ostala je ona sve do 1360, kada se u njoj kao gospodari pojaviše Balšići.
Za ovo vrijema za zemlje Crvene Hrvatske bio je u upotrebi obično naziv Duklja, Primorske strane, a kasnije Zeta. Pod tim imenima ona se spominje za čitavo vrijeme trajanja države Nemanjića. Iz značenja koje imaju ova imena, vidjet ćemo da nije bilo razloga da se njihovoj upotrebi i odomaćenju kod naroda pojavi otpor. Tako će nam biti razumljivo zašto su se mogla trajnije održati.
»Premda su oblasti Dukljaninove Crvene Hrvatske više od stoljeća i pol (1184 - 1360) bile pod srpskim Nemanjićima. ipak ih sami Nemanjići nisu nikada smatrali za srpske. No zato se ne može poreći, da se je vladanje Nemanjića znatno doimalo tih zemalja u tom smjeru, da se je ime srpsko stalo u njima polagano širiti. Tomu su dakako najviše doprinijele dvije stvari: državna zajednica sa Srbijom i jedinstvo srpske narodne crkve« (Klaić, Hrvati, 41). Zajednička država kao nosilac nacionalnog imena nametala je to ime svim svojini pripadnicima svojim državnim autoritetom, ali samo u granicama izvan kojih bi to nametanje izazvalo, kao nasilni akt, oružani otpor. Jedinstvena srpska crkva, ustanovljena od države iz političkih razloga, bila je također nosilac srpskog imena. Povlaštena i protežirana od državnih organa, srpska crkva je bila u povoljnoj mogućnosti da suzbija druge crkve i vrši zadatak nametnut joj od države. No ni uspjeh državni ni crkvene organizacije u doba Nemanjića nije bio toliki, da bi oni mogli oblast nekadanje Crvene Hrvatske proglasiti srpskom oblašću i ta imena brisati iz imenika zemalja ujedinjenih u zajedničku državu.
Ime Duklja imalo je karakter samo geografskog naziva jednog kraja, te nije ničim išlo za tim da i nacionalno fiksira njene stanovnike. Geografski teritorij Duklje nije se ni poklapao sa teritorijima naseljenim jednim nacionalno homogenim stanovništvom, pa nije bilo ni moguće stvaranje, u pravom smislu, nacionalnog naziva ime: Dukljani.
Kasnije, kada je postalo popularno ime Zeta, koje je novijeg datuma od Duklje, može se reći da je njena oblast bila naseljena čitava slavenskim i slaveniziranim elementom, ali ni tada nije bilo moguće njene stanovnike nazvati Zećanima, pridajući tom nazivu karakter nacionalnog imena. Imenom Zeta bilo je nadomješteno staro i novom stanovištvu tuđinsko ime Duklja sa potpuno istovjetnim značinjem u svim pravcima, osim u jednom: Zeta je bila bliže mogućnosti da postane i nacionalno ime naroda, kojim je bila naseljena, nego što je bila Duklja. Zato što je u vrijeme, kada je njeno ime bilo dovoljno popularno, bila naseljena slavenskim življem i smještena u etnografski određene granice, kojima se izdvajalo odsječeno od drugih krajeva. Ali ipak nije došlo do usvajanja imena Zećani kao narodnog imena. Zeta je ostala kao ime samo za jedan geografski pojam.
U ovom izlaganju potrebno je naročitu pažnju pokloniti činjenici, da oblast nekadanje Crvene Hrvatske nije u prošlosti bila nikad istaknuti nosilac ni hrvatstva ni srpstva, jer nije bila nikad u čvršćem spoju sa centrima, koji su bili nosioci tih značajki. »Kako su to već pokazali Rešetar i Jagić, postojali su od XII—XVI vijeka od Drave pa sve do u Zetu široki pojasi, u kojima nije bilo u običaju ni hrvatsko ni srpsko ime, već opći etnički termin slavenski«, kaže Šuflaj. U ovom pojasu su se nalazila sukobišta ne samo između zapadne i istočne kulture i civilizacije, nego i između zapadne i istočne crkve, a kasnije i između hrvatskog i srpskog imena. Na tim sukobištima su pripadnici i jednog i dugog fronta vremenom prilično za borbu neutralizirani, te su u pomirenju suprotnosti između zapadnog i istočnog uticaja, te njihovih nosilaca, znatno evoluirali u pravcu bilo zadržavanja najstarijih zajedničkih oznaka i pojmova, bilo u stvaranju novih, kojima su se suprotnosti izmirivale. Značajno je da su ovom pojasu ponikli, na sukobištu crkava: nova bogumilska crkva, na sukobištu hrvatskog i srpskog nacionalizma: prvo »slavenski« nacionalizam, a zatim regionalni nacionalističke težnje bez izrazitog hrvatskog ili srpskog obilježja. U novije vrijeme u ovoj oblasti su ponikle sve one težnje i radnje, koje su išle za tim, da izmire istok sa zapadom, srpstvo sa hrvatstvom i pravoslavlje s katolicizmom (bogumilstvo, slavenstvo, narodne umotvorine, jezik, slavenofilstvo, i dr.). Ove težnje i radnje praćene su tradicijama iz najdalje prošlosti.
U takvim prilikama i predispozicijama iz prošlosti u ovom pojasu su morali doći do jačeg izraza i većeg uspjeha težnje i nastojanja onih, koji su u nj dolazili sa većom, organizovanom državnom silom. S jedne strane je bila nosilac hrvatskog imena, katolicizma i zapadne kulture i civilizacije hrvatska država, a s druge nosilac srpskog imena, pravoslavlja i vizantinske kulture i civilizacije srpska. Hrvatska država nije išla za tim da trajno podvlasti i hrvatizira ovu »neutralnu« oblast, i ako je to mogla mnogo lakše i brže da učini nego srpska, a srpska država pod pritiskom historijskih događaja i radi svoga izlaska na more obratila se na ovu stranu. Srbiziranje ovog pojasa počelo je naročito intenzivno da se vrši od onda, kada je srpska država počela padati pod udar osvajača sa istoka, a završeno je konačno kad su ti osvajači suzbijeni i granice srpske države s njihove strane obezbjeđene.
»Mnogo je, napokon, širenju srpskog imena u Dukljaninovoj Crvenoj Hrvatskoj doprinijelo još i neprestano seljenje Srba u tu zemlju. Započelo je to seljenje već u IX stoljeću za bugarsko—srpskih ratova, kada su Bugari stali Srbe potiskivati na zapad i otimati im njihova prva sjedišta na Poluotoku. Car bizantinski Konstantin naročito spominje, kako je srpski veliki župan Zaharije s jednim dijelom svoga puka morao god. 924 bježati u Hrvatsku, pa dodaje, da je tada Srbija ostala gotovo pusta. Vjerojatno je, da se je za malo vremena opet najveći dio srpskih bjegunaca vratio u svoj zavičaj, no nema sumnje, da ih je štogod ostalo u Hrvatskoj. Selenje se je nastavilo i za kasnijih ratova srpskih budi s Bugarima budi s bizantskim carstvom (Klaić, Hrvati 43). Naročito je ovo seljenje bilo mnogobrojno u novije doba, pred navalom Turaka. Zeta je postepeno postala zasićena srpskim stanovništvom, kojem je ona ukazivala gostoprimstvo. Dok su doseljenici kao žrtve političkih borbi i ratnih neuspjeha donosili jače razvijenu političku svijest i veću borbenost, dotle je kod domorodaca bila veća kulturna i civilizatorska premoć. U pomirenju ovih razlika logično je bilo da pobijede i održe se u zemlji obilježja političkih nastojanja došljaka, a kulturna i civilizatorska sadržina narodnog i državnog života i uređenja domorodaca. Postepeno je tako stvoren jedan novi tip države sa nacionalnim imenom došljaka (srpskim) i političkim težnjama, koje su oni donijeli sobom, a sa kulturnom orijentacijom i civilizacijom domorodaca, koje su bili nasljedili od svojih predaka, Crvenih Hrvata. Ukazujući na opasnost od invazije neprijatelja, pred kojima su pobjegli, srpski emigranti su Dukljane pripremali na otpor i vršili uticaj na njihov nacionalni preobražaj i preorijentaciju. Što su ove selidbe bile češće, a iseljenici mnogobrojniji, to je i uticaj na Dukljane sa njihove strane bio veći. Pod tim uticajem počelo je da se ime Hrvat zamjenjuje imenom Srbin.
Jedinstvo i cjelina nacionalne dužave su garancija za očuvanje nacionalnog imena. Hrvatska država od Tomislava pa dalje nije zahvatala teritorij Duklje, nego se u njoj organizovala posebna država, koja je — naglašujući svoj individualitet — izbjegavala da se po imenu identifi-kuje sa moćnijom državom, makar i jednokrvnog, ali geografski razdvojenog susjeda. Geopolitički položaj Duklje nije dopuštao da se ona sjedini s Hrvatskom u jednu državu, isto onako kao što je spriječavao sjedinjenje i sa srpskom državom na istoku. Kako geografski naziv Duklja nije mogao biti uzet za nacionalno ime njenog stanovništva, a hrvatsko ime, zbog nepripadanja hrvatskoj državnoj zajednici, počelo je bilo da se postepeno napušta i zaboravlja, to su nadiranju srpskog imena bila otvorena sva vrata, jer ga je donosila prvo mnogobrojna emigracija, a kasnije državna vlast i crkva. Otpor ovome novome imenu i njegovom nametanju nije se mogao razviti u dovoljnoj mjeri, jer su oni, koju su ga donosili, bili već srođeni sa domaćim stanovništvom, a osim toga to su bili ratnici, istaknutije ličnosti i redovno imućnije. Geografski položaj Duklje davao je garancije da sa tim novim imenom ne će doći kao zavojevačka nacija pozivom na pravo, koje joj daje isto nacionalno ime i jedinstvo naroda. Kad se ima odlučiti dali da se prihvati i jedno nacionalno ime, koje nosi veliki broj istaknutih doseljenika, ili da se stvara novo, onda je u Duklji, gdje nije bilo nacionalnog ugnjetavanja i opasnosti od tlačenja nacionalno nesrodnih, moglo srpsko ime da se postepeno učvršćuje. Sa strane Hrvata nije vršen nikakav uticaj u pravcu održanja hrvatskog imena, jer su se oni bili pomirili sa tim, da svoje ime sačuvaju u granicama svoje države, koja je nosila narodno ime. Također nije bilo emigracije sa zapada, da bi donosila sobom i hrvatsko ime u Duklju.
Još je jedan faktor doprinio oslabljenju otpora pred nastojanjem da se hrvatsko me zamijeni srpskim, a to je činjenica da Slaveni, kad su došli u Duklju, nijesu autohtono stanovništvo potisli nego su ga apsorbovali i, pom-ješavši se sa njim, u neku ruku nacionalizovali. Tim miješenjem je morao biti znatno oslabljen osjećaj nacionalnosti i svijest o zajedničkoj prošlosti. Primanju novog nacionalnog imena su time bila otvorena vrata.
Nemajući hrvatska država aspiracija na podvlašćenje teritorija Duklje, njeni pripadnici nijesu ni nastojali da tamo očuvaju hrvatsko ime i svijest o zajednici prošlosti i krvnom srodstvu između Crvenih i Bijelih Hrvata. Hrvati su se mogli samo u jednom smislu interesirati za očuvanje status quo—a ante emigrationem u Duklji, a to je zapadne crkve i civilizacije. A kako su i emigranti redovno ili prihvatali ili pak ispočetka tolerirali zapadnu crkvu i postajali njenim pripadnicima, nije ni sa ove strane bilo razloga da im se daje kakav otpor ili podgovara Dukljane, da se sami odupiru njihovom nadiranju. Opasnost po zapadnu crkvu nastala je tek onda, kada je Nemanjića država ojačala, te je silom vlasti nastojala u Duklji uspostaviti istočnu crkvu.
Dukljani su kao Hrvati mogli u svom nacionalnom životu imati samo dva važna događaja, koji se trajno pamte i koji doprinose očuvanju nacionalnog imena, za koje su ti događaji vezani. Ti događaji su: stvaranje hrvatske države i primanje hrišćanstva. Dukljanska država, odnosno Crvena Hrvatska, je stvorena na teritoriji naseljenom Crvenim Hrvatima, ali, za razliku od države Bijelih Hrvata, ona se kasnije prozvala dukljanskim kraljevstvom, pa je tako pojam nacionalnog imena ostao nevezan za državno ime. Hrišćanstvo su Dukljani primili pod imenom Hrvata sa zapada kao i ostali njihovi jednokrvni susjedi u Donjoj Dalmaciji, ali kako se hrvatski naziv identificirao vremenom sa pojmom hrvatske države, kojoj Dukljani ni-jesu više pripadali, a promjenom imena hrvatskog nije bilo opasnosti po hrišćanstvo zapadnog obreda i po uticaj zapadne kulture, prema kojoj su se orijentirali kao i ostali Hrvati, to ni ovaj faktor nije mogao biti uzrok otporu prijema dukljanskog državnog imena, a kasnije i srpskog. Da nije bilo emigracije Rašana, koji su donosili srpsko ime, najvjerojatnije je da bi se hrvatsko ime Dukljana održalo samo u tradiciji, ali bi se nesumnjivo za službeni narodni naziv, iz razloga državno—političkih uzelo jedno drugo ime, na pr. dukljansko, kako su savremenici za dugo i nazivali ovaj narod i njihovu državu, ili kasnije zetsko, odnosno u novije doba crnogorsko.
Može se reći, da je tek od dolaska dinastije Njegoša na upravu Crne Gore srpsko ime popularizirano i službeno usvojeno kao nacionalno ime. To je ime najviše u narodu posvetio vladika Rade, pjesnik »Gorskog vijenca«, ali — naravno — iz posve državno-političkih razloga.*)
*) Iz novije istorije znademo za jedan pokušaj promjene nacionalnog imena iz sličnih motiva no koji nije uspio. Taj pokušaj je bio Ilirski pokret, koji je hto nametnuti mjesto slovenačkog, hrvatskog i srpskog ime ilirsko.
Kasnije, kad je Duklja ušla u sastav države Nemanjića, srpsko ime je bilo protežirano, ali se tada počeo javljati otpor toj protekciji, jer dukljanske državne težnje nijesu našle zadovoljenje u koncepcijama Nemanjića države. Rezultat toga otpora bio je očuvanje etnografskog imena Duklje u nazivima i titulama srpskih vladara. Težnja za povraćanje hrvatskom imenu nije se mogla vid-nije ispoljiti, jer je to ime bilo već napušteno, a nije ni bilo stvarnih državno-političkih razloga kod naroda da mu se vrati, jer ti razlozi bi mogli postojati samo onda, ako bi se uplivu srpske htio suprotstaviti upliv hrvatske državne ideje i težnja za stvaranjem jedinstvene hrvatske države, kojoj bi pripadala i Duklja. Niti je hrvatska država kao takva ispoljavala težnju da Duklju učini sastavnim dijelom svoga teritorija, niti su Dukljani za tim išli već i zbog svoje geografske odjeljenosti od Hrvatske. Oni su se mogli zadovoljavati formalnim priznanjem svoje posebnosti sa strane srpske države i toleriranjem katoličke crkve sa strane srpskih vladara. Nemanjići su, međutim, paralelno sa snaženjem države počeli suzbijati katoličku crkvu u Duklji, ali — da ublaže otpor tome — dali su joj položaj prividno samostalne kraljevine, koji koliko god da je bio samo formalan, ublažavao je oštricu narodnog otpora. Du-kljanski kraljevi su bili katolici, priznavali su vrhovnu crkvenu vlast rimskog pape, ali kao nasljednici srpskog prestola morali su dopuštati širenje pravoslavlja kao službene državne crkve u svojoj zemlji. Njijiovi česti pokušaji da preorijentiraju pravac vođenja srpske državne politike završavali su se mnogobrojnim borbama sa centralnom vlašću i državnim udarima, ali to sve nije moglo da konačno izmijeni smjernice ove politike. Ovi su pokušaju dostigli vrhunac u državnom udaru, koju je izvršio dukljanski kralj Dušan, kada je svrgao svoga oca sa prestola i proglasio se kraljem srpske države. No Dušan, premjestivši svoju stolicu iz Duklje u Srbiju, pošao je putem još većeg radikaliziranja srpske državne politike. On nije, kao njegovi prethodnici iz iste dinastije, svog naslje-dika postavio za kralja dukljanske države. I ne samo sa strane Duklje, nego i sa strane drugih zemalja, počeo je rasti otpor Dušanovoj vlasti i nezadovoljstvo sa njegovom politikom. Njegovom smrću, koja je po svoj prilici bila nasilna, carevina srpska se raspala, a Duklja se potpuno otcijepila i počela živjeti kao nezavisna država. U težnji za što potpunijim otcjepljenjem od Srbije, Duklja je uzela za službeni svoj naziv ime Zeta, a pored nacionalnog imena srpskog počelo je da se uporedo javlja i zetsko, koje će biti u upotrebi samo vrlo kratko vrijeme. Nakon otcjepljenja Duklje od srpske države nastaje u njoj potpun nov period državne politike.
Primajući srpsko ime Dukljani, odnosno Zećani, nijesu bili primili i ostale atribute i odlike srpskog naroda. Oni su ostali u katoličkoj vjeri i izloženi uticaju zapada, te su se tako izgrađivali kao poseban narod, makar što su imali formalno zajedničko ime sa Srbima. Čak su i jezično narječje zadržali isto ono, koje su imali i ostali Hrvati (ijekavsko). Putevi uticaja istočne, vizantijske, kulture i mentaliteta izgrađenih na balkanskom podneblju pod okriljem Vizantije bili su i ostali do kraja za Duklju zatvoreni. Njen geografski položaj i istorijska prošlost sa svojim tekovinama i očuvanim tradicijama od toga su ju najsigurnije čuvali.
Pitanje, zašto su Crnogorci prihvatili srpsko ime u vrijeme odlaska Crnojevića, pa do vladike Rada, koji je tome imenu dao najveću popularnost, nije ni tako jasno ni tako jednostavno. Crna Gora je bila i suviše malena da bi kao jedna nacionalna cjelina mogla, po mišljenju vla-dičinom, da uzdrma savjesti velikih evropskih naroda i zainteresuje ih za svoju sudbinu. Tek prikazana kao dio jednog većeg, tada porobljenog naroda, ona je mogla da to postigne. Zatim prikazujući se dijelom toga naroda, ona je mogla da sebi pribavi pravo osloboditeljke srpskoga naroda od Turaka, čime bi ujedno sebe oslobodila jedne velike napasti, koja joj je ugrožavala egzistenciju, miran život i napredak. Stoga je tada uzela srpsko ime.
Uživajući zaštitu moćne pravoslavne Rusije, a to je bila jedina zaštita Crne Gore u ono vrijeme, ona je morala da barem po spoljnoj formi održi pravoslavlje, koje je bilo crkva sa izrazito srpskom državnom i nacionalnom koncepcijom. Na taj način je ostala u najbližem srodstvu sa Srbima, za koje se Rusija također interesirala. Da bi ovu zaštitu mogla i dalje uživati Crna Gora se približavala onom narodu, koji je bio pravoslavni i koji je uživao ruske simpatije, a nalazio se u položaju ugroženom od istog neprijatelja kao i Crna Gora.
Da uputi sve borbene snage svoga naroda na istok, otkud je dolazio Turčin, Njegoš je morao da ukazuje na ono što tom narodu pripada, a što je Turčin zauzeo. Stoga je činio sve što je trebalo, da prisvoji Crnogorce za one srpske zemlje, koje su Turci osvojili. Iz tih razloga on je morao da naglašava da su Crnogorci Srbi i da njihova misao mora biti uvijek na ono što su im Turci oteli i prisvojili. Time je postizavao dvoje: budio je u narodu borbeni duh i osiguravao se od najezde Turaka, kojima su se borbeni Crnogorci suprotstavljali, a zatim je ukazivao na pravac, u kom treba da se proširuje crnogorska državna teritorija.
Svi su ovi razlozi eminentno političkog značaja, a oni su bili jedini uzrok što je Njegoš onako glasno istakao srpsku nacionalnost Crnogoraca. No, uprkos toga pjesnik Njegoš je u svojim literarnim djelima ostao čisti zapadnjak sa najmanje pravoslavnog u sebi. Odoljevajuči glasu svoje unutrašnjosti, on nije uspio da se povede za koncepcijama, koje je u politici imao i propagirao. Glas njegovog srca odzvanjao je zapadnjački na vibracije misli, kojima je upućivao svoju zemlju ka istoku i ka Rusiji. U borbi ovih oprečnosti, kojima je nošen kroz svoj život, on ostaje tipični pretstavnik zapadnjaštva na jednom vještački zastrtom terenu duhom vizantinskog pravoslavlja.
Nije bez interesa obratiti posebnu pažnju na pojam imena Crna Gora, ne obazirući se na sva ona objašnjenja, koja postoje o tome u današnjoj literaturi. Nesumnjivo je da je ovo ime postojalo daleko prije, nego se počelo spominjati u pisanim dokumentima, samo možda u nešto starijem i drugačijem obliku. U vrijeme kad se ono pojavilo još je u memoriji naroda živjela uspomena na naziv crv e n a (od Crvena Hrvatska), a postojala je tada živa želja da se ova zemlja otrgne konačno ispod imperija dinastije Nemanjića ili eventualnih njihovih nasljednika. Ona je tada bila svedena u glavnom na g o r e i planine, jer su nizine bile pod najžešćim udarom istočnih i drugih osvajača (»Oro gnijezdo vrho timora vije, jer slobode u ravnici nije«). Sudbina hrvatske države, od koje je Zeta bila i prirodnom i vještačkom granicom tada odjeljena, nije joj mogla ulivati neke povoljne nade u ono vrijeme, niti biti privlačna baza za spajanje u jedan neprekinuti državni teritorij, već osim drugog i zbog gorkog iskustva sa Dušanovom carevinom. Sav državni i narodni život u njemu niti je bio ugodan niti zaslužan veličanja i slavljenja, to je bio crn život u crnim zetskim gorama. U narodnoj svijesti se kravila već uzmućena i snena uspomena na nekadanju samostalnu državu, na nacionalno ime Crvena Hrvatska. Ta se uspomena osvježavala kao reagens na centralističke težnje Dušanove države ukoliko je značila pojam samostalnosti i nezavisnosti, ali je ovome reagensu suprotstavljan drugi: saznanje sudbine hrvatske države, od koje se bilo udaljeno i za koju se nije više moglo čvrsto povezati. Kad bi se ispitivalo psihološko opravdanje traženju novog narodnog i državnog imena u ovim teškim danima, onda bi se ono jedino moglo naći u pravljenju kompromisa između starog imena i spontanih težnji naroda. Taj kompromis je nađen u izvoru imena, koje sjeća na staru samostalnost i nezavisnost i na novu sudbinu. Hrvatsko ime je već odmah otpalo iz već poznatih razloga, a naziv crvena više nije odgovarao novom stanju, u kojem je živio zetski narod. Njihovoj planinskoj gorštačkoj zemlji pristajao je naziv gora, ali ta gora je trebala dobiti i svoju tradicionalnu boju, samo nešto više prilagođenu novom shvatanju i novoj situaciji. Život na toj gori bio je crn i težak, pa je zato u njenom imenu to izraženo: Crna Gora. U to ime je dakle evoluirao stari naziv Crvena Hrvatska!
Da ova promjena u narodnim očima ne bi značila neki otstup od sadržaja, već samo od forme, pogodovala je još jedna okolnost, koja se dade samo filološki objasniti. To objašnjenje sastojalo bi se u etminološkom izvođenju porijekla riječi crna i crvena. Analogijom sličnih primjera mi za ovo objašnjenje imamo dovoljnu argumentaciju.
Prof. A Pavić, po Klaićevoj interpretaciji, u svojoj studiji »Cara Konstantina VII Porflrogeneta de administrando imperio glave 29—36« (Zagreb 1906) piše: »Današnja Crna Gora... još se u XV vijeku zvala Črmna i Crmna Gora (a to je od adjektiva čr m n, koji je oblik stariji od crven). Od crnina postala je crna kao od Crmnica (kraj u Crnoj Gori) Crnica. Pavić još dodaje: «...u Gornjoj Dalmaciji, nekad Crvenoj Hrvatskoj, danas u Crnoj Gori, ima još i danas »Crveni Brijeg«, brdo između Crmnice i Paštrovića! Polemizirajući sa Jirečekom A. Pavić piše u drugom izdanju iste svoje knjige: »Mi se možemo dosjetiti, da se donji Hrvati u Dalmaciji prozvaše Bijeli, Bjelo-gorci, valjda po onom dobro znanom Strahonovom »Albion« i Ptolomejevom »Albanon oros«, to bijaše u njihovoj zemljf, a gornji da se prozvaše Crljeni (Crmnogorci: Crnogorci, kao što Crmnica: Crnica, obramnica: obranica) opet po nekoj gori Crvljenoj u onim krajevima, jer još danas ima »Crveni brijeg« između Crmnice i Paštrovića u Crnoj Gori. Vidi akad. rječnik s. v. »crveni brijeg«. Pavić dalje ne istom mjestu nastavlja: »još u XV i XVI vijeku dva Srbina Crnu Goru više Želigova i Skoplja pišu Črmna — Crna Gora, a to je Crvena Gora. Tako kaže Daničić, koji ona dva pisma cituje u akad. rječniku s. v. Crna Gora pak još dodaje, »da se ona Crna Gora može biti prije doista zvala tako « t. j. Crmna — Crvena Gora! Da T se nije i Dukljanska arhontija, danas Crna Gora, u kojoj je nekoć bila i Croatija Rubea, iznajprije zvala Crmna Gora?«
Kao što se vidi Pavićevi izvodi nijesu lišeni osnova, a kada im se još dodadu razlozi za nastojanje za krivim izvođenjem riječi crna od crvena, onda postaju posve uvjerljivi i logični.
Ako se uzme u obzir da pored prezimena Crvenko, koje je po svom postanku vezano za Crmnički teritorij, postoji između Crmnice i Paštrovića Crveni Brijeg, a zna se, da je postojala Črlena Pećina i blizu Budve župa Kučeva (kuč = crven), onda je logično, i kad to ne bi filološki bilo objašnjivo, da je Crmnica ovo svoje ime dobila ne od crnica, nego od crvenica. Zašto bi onda ime Črmna Gora poticalo baš od pojma crna, a ne od crvena, to se ne da dokazati niti logičnim izvođenjem zaključaka, a niti filološkom analizom riječi crven. Nema dakle nikakva razloga da se pravi razlika između porijekla riječi crna (Gora) i Crnica, pošto je očigledno da su obje nekada imale značenje crven, a danas pojmovno znače crn. Dok nam filologija i povijest mogu dati objašnjenje za ovu promjenu, dotle nam narodna sklonost za označavanje stanja i životnih prilika u zemlji u narodnom imenu te zemlje daju mogućnost da vidimo uzrok »izigravanja« filologije sa strane naroda u tome što je, čuvajući njene formalne principe, izvedena od riječi, koja znači jedan određeni pojam, druga riječ sa sasvim drugim pojmovnim značenjem, a da time pravila o jeziku nijesu pretrpjela nikakvu znatno primjetnu povredu sa formalne strane.
U konačnom sukobu dviju suprotnosti, istok—zapad, u Crnoj Gori, a u nedostatku onih političkih razloga, koji su navodili Njegoša, da se orijentira prema istoku, u ovoj zemlji danas odnosi trijumfalnu pobjedu duh zapadne kulture i civilizacije, duh odbrane tradicija čuvanih vjekovima od predaka današnjih Crnogoraca. Vođena tim duhom ona polazi u budućnost putevima, kojim se kreću veliki zapadni narodi, a da li će njeno kretanje biti za njima ili sa njima, zavisiće od brzine, kojom će Crna Gora stresti sa površine lica svoga naslagane slojeve mrtve povijese prašine, koju su za sobom ostavili mučni događaji iz njene duge prošlosti.
|
