|
1389. u poznatoj bitci na Kosovom polju hrvatska vojska nanosi težak poraz turskoj vojsci, ali to ipak ne zaustavlja njihov prodor na Balkan usprkos snažnom otporu, koji pružaju i drugi kršćanski narodi.
10. listopada 1394. u bitci kod Karanovasa Sultan Bajazid doživljava poraz od Vlaškog vojvode Mircea Starog (njega je imenovao Vlaškim vojvodom Bugarski Turnovski car Ivan Šišman 1386).
U proljeće 1395. godine Bajazid prikuplja veliku vojsku i poduzima novi napad na Vlašku. Mircea (Mirča) Stari obraća se za pomoć svim kršćanskim vladarima u regiji. Bugarski car Ivan Šišman daje nalog svojim zapovjednicima Baulu i Aldimiru, koje dolaze u Nikopolj sa svojim odredima. Bugari idu preko Dunava i sudjeljuju u odlučujućoj bitci s Mircea i Vlasima protiv Turaka kod Rovine 17. svibnja 1395. Osmanlije i njihovi srpski vazali su teško poraženi. Bajazid I, Stefan Lazarević i Konstantin Balšić bježe preko Dunava. Zbog sudjelovanja u ovoj bitci Bugarski Turnovski car je bio optužen za izdaju od strane Bajazida I., a Ivan Šišman je uhvaćen i pogubljen 3. lipnja 1395. pod zidinama Nikopolja. Njegov brat Ivan Sracimir tad još uvjek vlada Vidinom ali kao osmanski vazal.
Prije kraja 14. stoljeća Osmanlije, kako su Turci nazivani po osnivaču njihove države Osmanu I. (1259-1326), osvojili su veći dio Balkanskog poluotoka uključujući Bugarsko Trnovsko carstvo, a Bizant je sveden na područje neposredno oko Carigrada, kojeg Turci opsjedaju 1390., 1395., 1397., 1400. i 1422. prije konačnog pada 1453.
Širenje Osmanlija na Balkanu počelo je ozbiljnije prijetiti Europi, koju dotad nije bilo briga za sudbinu osvojenih balkanskih naroda. Sigismund, HRVATSKO-ugarski kralj iz 1387. (kasnije car Svetog Rimskog Carstva iz 1433.) bio je prvi koji je shvatio ozbiljnost situacije. No, budući da mađarsko-hrvatska vojska samostalno ne može odoljeti zamahu otomanskih snaga, on preuzima inicijativu da se formira koalicija kojom bi odbio Turke. Tim povodom on pregovara s Francuzima još 1393. prije što 1394. papa Bonifacije IX. poziva na križarski rat protiv Osmanlija. Stogodišnji rat između Engleske i Francuske je u zastoju i kraljevi ove zemlje su spremni surađivati u ratu protiv Turaka. Najaktivnije za organiziranje i financiranje zalaže se vojvoda Burgundije Filip II.
Organizirana je velika križarska vojska u koju su se uključili na svojim konjima vitezovi iz svih krajeva kršćanske Europe. Bilo je tu francuskih vitezova, poput grofa Philippea de Artoisa, francuskog maršala Jeana Le Maingrea, admirala Jeana de Viennea te ponosnog vlasnika najimpresivnijeg francuskog dvorca, Enguerranda de Coucyja. Vojsku je osobno poveo hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški. Jedan od najbogatijih križara svakako je bio burgundski prijestolonasljednik Jean Neustrašivi.
Moto vitezova bio je „Ako nebo padne, mi ćemo ga zadržati svojim kopljima.”
U očima kršćana na Balkanu dolazak zapadnih vitezova izgleda kao šansa da se zaustavi osmanska invazija i obnovi kršćanska vlast na poluotoku.
Kad križarska vojska dolazi kod Vidina, car Ivan Sracimir otvara vrata tvrđave i predaje turski garnizon križarima. Sam se on pridružuje križarskoj vojsci kao i vlaški vojvoda Mircea Stari.
Mjesno stanovništvo pomaže opskrbljivanjem križarsku vojsku.
Križari očekuju iznenaditi Bajazida svojim dolaskom u sjevernu Bugarsku dok on opsjeda Carigrad. U međuvremenu, Bajazid je bio obaviješten o kretanju križara od Milanskog vojvode Jian Galeano Visconti i odmah krenuo na križare.
Križari nisu donijeli sa sobom opsadne strojeve, a Nikopolj je bio dobro opremljen i zaštićen. Međutim, križari su uvjereni da će grad brzo pasti, a onda će se usmjeriti na pomoć Carigradu. Oni ne očekuju da će se sultan Bajazid I. uskoro pojaviti sa svojim vojnicima, jer je zauzet opsadom Carigrada. Nikopolj je izdržao 16 dana opsade.
Osmanlijska vojska brojila je oko 100.000 ljudi dok je križarska vojska imala oko 60.000 ljudi, gotovo samih konjanika. U bitci koja je trajala cijeli dan pobijedila je Osmanlijska vojska krivnjom francuskih vitezova, koji su se prenaglili i kao prvi, usprkos opomeni kralja Sigismunda, napali Turke.
Sigismund je htio koristiti svoje pomoćne kontingente iz Transilvanije i Vlaške za prvi napad, jer je procijenio da imaju slab borbeni moral i kako bi ih imao bolje pod nadzorom. Francuski su vitezovi pak inzistirali na časti da prvi krenu u boj. Na desnom krilu kraljevske vojske stajali su Hrvati pod Stjepanom Lackovićem, na lijevom krilu vojvoda Mirča s Vlasima a u sredini kralj Sigismund s Nikolom Gorjanskim (također s hrvatskom vojskom) i čete celjskog grofa Herrmanna.
Poraz Francuza djelovao je i na ostale dijelove vojske. Nu u pravi čas kralj Žigmund ušao je s jezgrom križarske vojske u borbu. Već je pobjeda naginjala kršćanima, ali tijekom te odlučne borbe, Turcima je u pomoć pritekao srpski knez Stefan Lazarević s 5.000 konjanika.
Loše opremljena turska vojska isto je pretrpjela teške gubitke i usprkos tomu što je put prema Mađarskoj bio otvoren, Bajazid nije mogao krenuti u napad niti ponovo opsjedati Carigrad jer i on više nije imao vojsku. Kad je shvatio da je to Pirova pobjeda, Bajazid je u napadu bjesa dao pobiti zarobljenike.
Engleska i Francuska uskoro su nastavili svoj rat.
Vlaška se i dalje suprotstavlja Turcima i zaustavlja dvije turske ekspedicije u nadolazećim godinama.
Anonimni austrijski ljetopis, što se tiče uloge Stefana Lazarevića u bitci kod Nikopolja, uglavnom ponavlja ono što navodi Hans Schiltberger – označava Stefana Lazarevića kao „nečastivi despot, knez Srbije”. Bajazid je kao nagradu Stefanu ustupio veći dio oblasti, kojom je do tad vladao Vuk Branković.
Odmah nakon bitke Bajazid je zbacio Vidinskog cara Ivana Sracimira i dao ga zatvoriti u Bursi. Uhvatio ga na prijevaru, preko spomenutog turskog junaka nikopoljske bitke – Stefana Lazarevića. Unatoč njegovoj velikoj zasluzi u ovom djelu, Stefan ipak nije dobio nagradu, koju je zatražio od sultana – Vidin i Nikopolj.
Stefan Lazarević bio je turski vazal, ali on nije bilo obvezan sudjelovati u tom ratu niti ga je Bajazid pozvao, nego je on došao zbog svoje mržnje prema hrvatsko-ugarskom kralju Sigizmundu. Na ovaj način mržnja Srba protiv Hrvata imala je utecaj na svjetsku povjest.
Tijekom 1403. godine, Sulejman je u Galipolju zaključio s nizom kršćanskih država (Bizant, Genoa, Mlečani, Jovanovci i Naksos) na Balkanu, sporazum kojim je nastojao osigurati svoje posjede u Europi i započeti ofenzivu protiv svoje braće u Maloj Aziji. Jedna od odredbi ovog ugovora odnosila se i na Stefana, iako on najvjerojatnije nije sudjelovao u njegovom sklapanju. Prema njoj Stefan je zadržavao svoje dotadašnje posjede, uz obvezu da i dalje plaća harač i šalje sultanu pomoćne vojne odrede.
Krajem 1403. ili početkom 1404. godine došlo je do sklapanja sporazuma između Žigmunda i Stefana Lazarevića. Prema njegovim odredbama, Stefan je prihvatio vazalni odnose prema Žigmundu, za što je od njega dobio Mačvu i Beograd.
Na ovaj način je Stefan postao dvostruki vazal – i Hrvatsko-ugarski i Turski.
U svjetskoj povijesti postoji samo još jedan vladar kome je uspjelo biti dvostruki vazal – slavni Srpski veliki župan Stefan Nemanja, koji je bio vazal istodobno Bizantskom caru i Hrvatsko-mađarskom kralju Beli III (IV).
Izgleda zato što je uvjek bio vazal (ponekad dvostruki) taj narod dobio je naziv srbi (sorab – sluga)(servus – lat.)
Srpska pravoslavna crkva je kanonizirala Stefana Lazarevića 1927. godine i slavi ga 1. kolovoza (19. srpnja po julijanskom kalendaru) kao svetog Stefana despota Srpskog. U njegovom žitiju ne piše ništa o njegovu sudjelovanju u više bitaka protiv kršćana pa i u bitci kod Nikopolja gdje je ratujući za račun islamske velesile protiv cjele kršćanske Europe ubijao kršćane.
Čuveni povjesničar i intelektualac Ivan Lovrenović u eseju Lament nad Beogradom piše o bitci kod Nikopolja, na bugarskoj obali Dunava, godine 1396. Ta bitka, iako za europsku povijest znatno bitnija od one Kosovske, kod Srba je sistematski prešućivana. Lovrenović piše kako je boj na Kosovu, kojim su Hrvati (i svi drugi u komunističkoj Jugoslaviji) bombardirani iz svih izvora saznanja, od školskih udžbenika, preko televizije do usmene predaje, “realno, tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanslijske vojske i ekspanziji osmanlijske države u jugoistočnoj Evropi”.
Pozivajući se na američku povjesničarku Barbaru Tuchman i njenu knjigu Daleko ogledalo, Lovrenović ovako opisuje posljedice trijumfa srpskog oružja kod Nikopolja: “Cijela tri vijeka od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Bečom 1683., ne će Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama”.
Bitka kod Nikopolja zabranjena je tema, jer kao trulo stablo u samom korijenu ruši Kosovski mit. Jer njegova bit je „srpsko stradanje zbog obrane Europe“. Bitka kod Nikopolja to demantira – srpski angažman nije bio presudan za odbranu, nego za trovjekovni poraz Europe.
Već 25 godina od nestanka zadnje, komunističke Jugoslavije, ali još uvjek u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj postoji jugoslavenska „povijest”.
Moraju Hrvati najzad započeti čitati hrvatsku povjest kroz vlastite oči!
|
