Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Otkrivamo srpsku laž da na katedrali u Magdeburgu (Njemačka) piše anti-hrvatski natpis :

Hrvatsko konjaništvo u tridesetogodišnjem je ratu (1618-1648) nastao je kao kolektivni pojam za  jedinice lagane konjice, nastale od plaćenika iz današnje Republike Hrvatske i odcijepljene i okupirane Bosne i Hercegovine. Hrvatsku konjicu smatra se posebnom kategorijom oružja.

Hrvatska se konjica razvila unutar Habsburške vojne granice i borila se u tridesetogodišnjem ratu, posebno pod Wallensteinom u redovima carske vojske.

Od pripadnika hrvatskog konjaništva su postale sorbske legende od mađioničara Krabata. U tom dobu su se pojavile prve kravate, koje su nosili pripdanici hrvatskog konjaništva.

Još danas su u Njemačkoj zapamćena neka imena polja i takozvani "Kroatenkreuze" ("Križevi Hrvata") kao u Kevelaeru, Saarburgu, Schwäbisch Gmündu, Winkelhaidu, Eichenbergu (blizu grada Suhl) i Altendambachu.

Jedan saksonski mušketier je nakon toga izvijestio : „die Offiziere hätten sie vermanet, sie sollten Stand halten, wehren aber selbst ausgerissen, ein Krawadt hatte das Fändel bekommen, dasselbe abgerissen und umb den Leib gewunden“ ("Častnicima su naredili da drže linije ali su probili. Jedan Hrvat (Krawadt) je dobio zastavu, odkinio zastavu i vezao je oko sebe.") Jedan od zapovjednika hrvatske konjice u ovoj bitci bio je Henrik Graf Holck (1599-1633).

U bitci kod Lützena (1632.) su hrvatski jahači iz Wallensteinovih trupa uspjeli veliki proboj u švedske linije, što je ugrozilo švedskog kralja Gustava Adolfa. Radi toga su Šveđani kasnije pod Gustav Adolfom i pod vodstvom Axela Oxenstiernom bili bez milosti prema zarobljenim Hrvatima.

U ljeti 1633. godine, kada je Holk u roku od dvije godine treći put uspio osvojiti grad Leipzig su dva puka hrvatskih jahača bila su među njegovim postrojbama.

U bitci kod Nördlingena (1634.) su hrvatski jahaći pod zapovjedništvom Johannom Ludwigom Hektorom von Isolani (1586-1640) osigurali desno krilo carske vojske. Njihov vješti manevarski napad na lijevu stranu švedskih vojnika bio je tako jak da su Šveđani pobjegli. Hrvati su slijedili rasute trupe i zarobili su mnoge ratne materijale.

Hrvati su se pod Isolaniem zapovjedništvom pojavili su se pred carskim gradovima Dinkelsbühl, Mergentheim, Rothenburg i zauzeli Salzungen i Meiningen.

U drugoj bitci kod Breitenfelda (1642.) hrvatski su jahači otvorili bitke, prema suvremenom izvještaju koji kaže: "Prije nego što je sjednica završena, Hrvati su se pokazali".

Tijekom završne faze rata, hrvatski se ban Nikola Zrinski borio s grupom hrvatskih plemića pod zapovjedništvom Peterom Melanderom iz Holzappela (1589-1649) u sjevernoj Češkoj i Thüringiji.

Nakon Westfalskog mira (1648) su se većina hrvatski jahača vratili na službu na vojnu granicu ili su bili otpušteni iz službe. Neki su ostali u Njemačkoj i još danas njemačka prezimena kao Kowac, Kovac ili Kowatsch te Horwat ili Horwath dokazivaju podrijetlo od pripadnika hrvatskog konjaništva iz tridesetogodišnjeg rata.

Na vrhuncu Tridesetogodišnjeg rata bilo je oko 20.000 hrvatskih jahača u službi Carstva. Veliki dio Wallensteinovih arkebuzira činili su Hrvati. Srbi, Vlasi, Mađari, Poljaci, Kozaci, Uskokovi, Tatari i Turaci služili su u hrvatskoj konjici.

U knjizi "Kaiserliche, Ketzer und Kroaten” možemo čitati sljedeće : “... Mit dem Troß der kroatischen Reiterei kamen besitzlose Serben und Wallachen ins Land. Diese waren unfreie Diener ihrer kroatischen Herren, Diese Fußtruppen der Kroaten zeichneten sich besonders durch Grausamkeit aus, da sie die Landbevölkerung abschlachteten und alles raubten was sie in die Hände bekamen. Während die kroatische Reiterei zum Beispiel Kassel verschonte, zogen die serbischen und wallachischen Fußtruppen nach Eschwege weiter und zerstörten es komplett. ...”

Prijevod : "... Sa hrvatskim jahačima su došli i Srbi i Vlasi u zemlju koji su bili bez imetka. To su bili neobvezne sluge njihovih hrvatskih majstora. Pripadnice tih hrvatski sluga su karakterizirali zvjerstva, jer su zaklali seljačko stanovništvo i ukrali sve što im je palo u ruke. Na primjer, dok je hrvatska konjica poštedila Kassel, srpski i vlaški pješaći su pošli u Eschwege i potpuno uništili grad."

Toliko o srpskoj tvrdnji da su Hrvati činili zločine u 30 godišnjem ratu. Nijemci su izdali kratko nakon I. Svijetskog Rata tu knjigu u kojoj piše da su baš neslobodne srpske i vlaške sluge Hrvata činile zločine za koje nas srpski “istoricari” i njihove domaće sluge Beograda optužuju.

Bez obzira na kojoj strani su se borili, plaćenici Tridesetogodišnjeg rata često su bili glavna prijetnja civilnom stanovništvu.

Nasilni napadi, pljačka sela i gradova počinjeni su sa svih strana. Loša reputacija hrvatskih jahača rezultirala je i njihovim korištenjem kao vojni izviđaci (Explorateurs), kroz koje su često dolazili prvi u naselja, koji su do tada bili pošteđeni.

Budući da su se Hrvati i njihove sluge morali brinuti o sebi, ta su područja često bila prva koja su osjećala rat. Dok su se hrvatski jahaći borili u vojničkim borbama su hrvatske sluge (Srbi i Vlasi) se brinuli za hranu, koju su po knjizi "Kaiserliche, Ketzer und Kroaten" krali od seljaka (vidi gore).

Međutim, srpske i vlaske sluge Hrvata, osobito u protestantskom dijelu europske populacije, stekli su negativan ugled zbog navodnih i stvarnih ratnih zločina.

Prilikom zauzimanja Kaiserslauterna (tzv. „Kroatensturm“), Magdeburga i Chemnitza Hrvati su bili optuženi za okrutna djela kao što su ubojstvo, pljačkanje, silovanje i palež (prema knjizi "Carski heretičari i Hrvati", su to činili srpske i vlaške sluge Hrvata), tako da ih je švedski kralj Gustav Adolf nazvao "novim plemićem đavola".

Hrvatski plaćenici nikad nisu bili nasilni prema civilnom stanovništvu, nego njihove neslobodne srpske i vlaške sluge. Posebno tijekom zimske faze svjedoče se duža razdoblja uglavnom mirnog suživota hrvatski jahača i lokalnog njemačkog stanovništva.

Međutim, Tilly, Wallenstein i ostali carski generali mogli su posebno poticati i kroatofobiju, kako bi među protivnicima izazvali najveću moguću ekonomsku štetu.

Reputacija hrvatski jedinica dugo se odražavala u zabavnoj literaturi.

Tako je Hans Jakob Christoffel von Grimmelshausen pustio svog Simplicissimusa provesti neko vrijeme s hrvatskim jahačima, pa čak se i u  "Wallensteinova smrt" Friedrich Schillera pojavljuju stoljeće kasnije.

Za razliku od njemačkih protestantskih područja u kojima su katolički hrvatski jahači, bili protivnici protestantski vojnika (ne stanovništva), bilo je u njemačkim katoličkim područjima upravo obrnuto.

Ovdje se sjeća vrlo pozitivno borbenoj moći Hrvata.

Tako postoji npr. u Altdorfu povijesni klub, takozvani "Altdorfer Kroatenhaufen", koji je obilježio 30 godina postojanja 2017. godine. Nadalje, u Waldmünchenu se nalazi "Hrvatska pukovnija Stjepan Dragije".

Već tijekom tridesetogodišnjeg rata, Hrvati su služili ne samo u carskoj vojsci i drugim državama katoličkog logora kao Bavarskoj i Španjolskoj, nego također i u danskoj i francuskoj vojsci.

Neko vrijeme nakon završetka rata su zemlje koje nisu bile povezane s Habsburgom održavale hrvatsku konjicu.

„Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi (kasnije posrbice) se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad… ” Albrecht von Wallenstein.

„Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu.” Gustav II. Adolf.


 

Francuska :

Na zahtjev kralja Luija XIV. su od strane Conte Jean de Balthazarda 13. kolovoza 1643. godine postvljene tri konjačke pukovnije od hrvatski jahača (régiments-etrangér de cavalerie).

Godine 1667. ostaci triju pukovnija spojeni su u jednu, nazvana "Royal Cravate cavalerie" i ugrađena u liniju konjice.

Hrvatska pukovnija je nosila izdužene, karakteristične vratne petlje, koje se danas poznavaju kao "kravate":

Već krajem 17. stoljeća, hrvatski element nije više igrao nikakvu ulogu u pukovniji. 1761, ugrađena je "Régiment de Chabrillan cavalerie".

I ako se je jos uvijek vodila kao „Royal-Cravates“ od tada službeno više nije bila pukovnija stranaca.

Od 1791. do 1803. godine zvala se "10e regiment de cavalerie", a od 1803. do 1940.  "10e régiment de cuirassiers", koja je od 1971. ponovno bila neaktivna rezervna pukovnija.

Saksonija :

Hrvatska tjelohraniteljska kompanija "Hrvati na konju" (Kroaten zu Ross) bila je 1660. godine osnovana od saksonskog kneza Johann Georg II. i postajala je nedugo nakon smrti kneža do 1680. godine.

Zapovjednik je bio od 1661. do 1680. godine hrvatski grof Janko Peranski († 1689).

Najpoznatiji gardist je bio Janko Šajatović alias Johann Schadowitz (1624-1704), koji se smatra kao povijesna predloška sorbske legendarne figure Krabat.

Kao izraz apsolutističke vlasti prema primjeru francuskog kralja Sunca, su imali i srednji i manji knezovi često stražara iz inozemstva.

U turskim ratovima i u Tridesetogodišnjem ratu su hrvatski jahači stekli vojnu slavu i ugled kao zastrašujući borci.

To je dovelo do uspostave hrvatskih tjelesnih čuvara na različitim europskim kraljevskim dvorima.

Saksonski knez Johann Georg II. je bio jedan od njihovih obožavatelja, jer su saksonski pukovnijci osjetili tijekom tridesetogodišnjeg rata šelnu hrvatskog konjaništva.

Johann Georg II. je trebao suglasnost vladara Hrvata, cara Leopolda I.. Sa pismom od 18. veljače 1659. iz Dresdena, je knez obavijestio hrvatskog bana Petra Zrinskog da je car pristao poslati Hrvate u Saksoniju. Julius von Burckersroda je 23. ožujka 1659. pisao knezu da je poslao pismo Banu i da je taj spreman poslati Hrvate u Dresden.

Baron Barbo je bio planirani kao zapovjednik Hrvata. On je stigao s prijedlozima za ugovore u Beč koje su od strane izbora prihvatili 19. travnja 1659. godine. Dva mjeseca kasnije, Zrinski se također složio s ugovornim aranžmanima.

Projekt je odgođen u kolovozu iste godine činjenicom da Baron Barbo (koji nije bio hrvatski) nije priznat kao zapovjednik i umjesto njega je odbacio zapovjedništvo predložen grof Drašković. Osim toga, Ban Petar Zrinski i njegov brat Nikola Zrinski su bili u tom trenutku na odmazdi protiv Turaka.

U rujnu su za Hrvate stigle putovnice izdane od carske kancelarije.

Prema carsim dekretu izdanim 6. rujna 1659. godine u Bratislavi dopušteno je hrvatskom grofu Janku Peranskom da s 20 hrvatskih jahača ima slobodan i nesmetan prijelaz do Saksonije i da uđe u izbornu saksonsku službu.

Obitelj Peranski, poput hrvatskog bana, došla je iz ogranka plemićke obitelji Šubić.

Konačno je Georg Silly preuzeo zapovijed hrvatski tjelohranitelja krajem listopada 1659. Oglasi za hrvatske tjelesne čuvare su završeni su početkom veljače 1660.

Okupljeni vojnici nisu mogli odmah radi snijega i poplave stići u Dresden.

Dana 15. ožujka 1660. godine su u gradu Pirna bili postrojeni kao „Leib-Compagnie Croaten zu Ross“ (Hrvatski tjelohranitelji na konju).

Hrvatski tjelohranitelj su mjesečno primili plaću od 852 Reichstalera iz kneževog privatnog kovčega.

Nakon pregleda i zakletve, hrvatski su se tjelohranitelj prvi put preselili u grad Meissen da bi konačno bili smješteni u tvrđavi Neu-Dresden.

12. kolovoza 1661. je nasljednik Silliya postao Janko Peranski.

Peranski je bio dokazano do 1678. godine (vjerojatno ali i do raspada 1680.) zapovjednik Hrvatskih tjelohranitelja.

Janko Peranski je primio dopust da za predstojeći rat sa Turcima 1663/1664 odputuje u Hrvatsku.

Peransko pismo od 26. lipnja 1663. godine iz Karlovca upućuje na to da su ih pratili i drugi hrvatski tjelohranitelji. Saksonski knez je bio u nekoliko pisama obaviješten o borbama s Turcima.

Osim toga je primio  nekoliko pljačkaških oružja kao dar, između ostaloga 1664. godine od grofa Nikole Zrinskog tri otomanske puške s dvobojima koji se trenutno nalaze zajedno s darovima čuvara u Dresdenu.

Kada je 1664. godine krenuo Johann Georg II. u skupštinu u Regensburg su ga pratili njegovi hrvatski tjelohranitelji sto je izazvalo veliku pozornost. Do 1666. godine su pod Peranskog zapovjedništvom bili 132 hrvatski tjelohranitelja od godine 1676 pa nadalje 75.

Peranski je 1675. godine pomaknut u čin potpukovnika.

Tijekom sastanka kneza sa njegovim braćama su se hrvatski tjelohranitelji postrojili 1. veljače 1678 u Dresdenu i održali paradu.

Nakon smrti Johanna Georga II. je njegov nasljednik Johann Georg III. preselio tjelohranitelje u grad Zwickau a nešto kasnije ih je radi troškova razriješio od obaveza.

Časnici i gardisti su pušteni u natrag u Hrvatsku.

Janko Peranskije već kupio dvorac Brlog u Hrvatskoj 1679. godine i vratio se u Hrvatsku nakon njegove službe 1681. godine

Janko Šajatović ili Johann Schadowitz služio je u saksonskoj "Guard du Corps" i postao je 1690. godine zbog ratnih iskustava, dokazane darežljivosti u mnogim bitkama i duge službe njihov zapovjednik.

OTKRIVAMO SRPSKU LAŽ O NAVODNIM NATPISU NA MAGDEBURŠKOJ KATEDRALI :

Na veliko-srpskim internet stranicama i na Youtubeu se možže pročitati više puta da na katedrali u Magdeburgu navodno piše na njemačkim jeziku sljedeće : "Gott schütze uns vor Hunger, Pest und Kroaten." Prijevod : "Neka nas Bog čuva od gladi, kuge i Hrvata.".

Nakon što smo več otkrili srpske laži o navodno "srpskim" grbu u Dresdenu ćemo sada otkriti srpske laži o navodnim napisu na katedrali u Magedburgu. Kontaktirali smo propovjednika katedrale i povijestničara iz katedrale u Magdeburgu, gospodina Giselher Quasta i pitali smo ga dali postoji takav napis na katedrali.

Objavljamo original e-maijl gospodina Giselher Quasta sa prijevodom na hrvatski jezik :

Prijevod :

Poštovani gospodine,

katedralska zajednica mi je već prije nekoliko tjedana poslala vaše pitanje a ja sam ih već i odgovorio. U mojoj dugogodišnjim radnim vremenu u katedrali i oko katedrale nikad nisam na zgradi ili u literaturi našao takav napis. Ne predpostavljam da se taj natpis krije u jednim od latinskim napisima koje još nisam sve preveo. PRETPOSTAVLJAM DA JE TA SRPSKA TVRDNJA LEGENDA.

Dali ima išta sa (isto mitomanskom) trvrdnjom veze da je jedan kriv Hrvat iz Tillysove vojske da si spasi život pucao u nedostajni krizni cvijet na južnem tornju (koga već nije niti bilo u tridesetogodišnjem ratu) ne znadem. Ovdje bi se trebala traziti jedina motivacija.

S poštovanjem.

Vaš

Giselher Quast.

Javio se je i crkvenjak katedrale Magedeburga na pitanje dali možda on nesto znade o navodnim napisu na katedrali.

Odgovorio nam je sljedeće :

Prijevod :

Poštovani gospodine,

Nedavno smo dobili pitanja iz Zagreba o tim problemu.

Nažalost Vam ne mogu dobro pomoći.

Ja poznajem tu izreku - ali ona završava sa “ ... od strijela Mađara”,

ali to se može lako izmjeniti.

Dokazano je da su hrvatski plačenici sudjelovali u 30godišnjem ratu u Magdeburgu,

na to sjeća na jugu grada i jedna ulica : Kroatenweg (= Put Hrvata).

Neki natpis nam i ovdje nije poznat.

S poštovanjem.

Uwe Jahn

Crkvenjak

Znaći da Srbi nisu samo lagali radi nepostojećeg natpisa na katedrali u Magdeburgu, negu su izmijenili izreku “Bože čuvaj nas od kuge, gladi i strijela Mađara” i od nje napravili : “Bože čuvaj nas od kuge, gladi i Hrvata”.

Ne mogu Srbi bez laži!