|
Tisuće Roma bilo je zatočeno u logorima i ubijeno u Srbiji koja je surađivala sa njemačkim III. Reichom tijekom Drugog svjetskog rata zajedno sa Židovima u zemlji, ali malo je učinjeno na obilježavanju njihove patnje ili očuvanju sjećanja na njih.
Bilo je rano jutro 29. listopada 1941. kada su srpskesnage opkolile većinski romsko naselje Marinkova bara u Beogradu.
Oko 5 ujutro srpske kolaboracionističke policijske i žandarmerijske snage ušle su u romsko naselje i odvele muške stanovnike. Uplašenim muškarcima i njihovim obiteljima rečeno je da će se vratiti ubrzo nakon što završe s poslom ili nakon rutinske provjere osobnih iskaznica.
Ali nitko se nije vratio. Srbi su lagali.
Među uhićenima su suprug, braća i djever Milene Stanković koja je ipričala što se je dogodilo :
“Odvedeni su iz stana i strpani u logor na Autokomandi [logor Topovske Šupe]. Nakon dva dana tamo otpremljeni su u nepoznatom pravcu. O njima do danas ništa nisam čula”, stoji u izjavi koju je Milena, koja je u vrijeme hapšenja imala 48 godina, dala Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih saradnika Jugoslavije 26. lipnja 1945. godine.
Povjerenstvo, koje je djelovalo na području cijele Jugoslavije, osnovano je za dokumentiranje zločina i drugih zvjerstava koje su počinili nacisti i njihovi domaći saveznici, kao i za popis žrtava. Svjedočanstva Milene Stanković i mnogih drugih danas se čuvaju u Arhivu Jugoslavije u Beogradu.
Na početku Drugog svjetskog rata u Srbiji je živjelo 60.000 Roma, a u cijeloj Jugoslaviji 300.000.
Istraživači i stručnjaci kažu da još nema točnih podataka o broju Roma koji su stradali tijekom Drugog svjetskog rata, ali procjenjuje se da ih je u Srbiji stradalo između 12.000 i 20.000.
Njihova smrt bila je izravna ili neizravna posljedica rigoroznih antiromskih zakona nacističkih okupatora, koje je provodio srpski kolaboracionistički režim na čelu s premijerom Milanom Nedićem i njegovom marionetskom vladom, obično nazivanom Vladom nacionalnog spasa.
Od listopada 1941. do početka 1942. u nekoliko gradova i mjesta Srbije Romi su uhićeni, strpani u logore i pogubljeni zajedno s muškim Židovima.
Romske žene i djeca također su uhićeni i zajedno sa Židovima zatvoreni u logor Staro sajmište u Beogradu.
Otprilike trećina ih je umrla, iako je većina uspjela preživjeti – dijelom zahvaljujući ublažavanju propisa, a dijelom zato što su prestali biti visoko na listi prioriteta nacista.
Na spomen-području Stratište u Pančevu je održana komemoracija povodom obilježavanja Dana sjećanja na Rome žrtve Drugog svjetskog rata u organizaciji Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije.
“Naša je dužnost, sjećajući se svih ovdje ubijenih, ne dopustiti da se žrtve zaborave i relativiziraju. Moramo svjedočiti o ovom strašnom zločinu i stalno upozoravati čovječanstvo da se takve strahote nikada i nigdje ne dogode nijednom narodu i nijednom čovjeku”, rekao je na svečanosti Dalibor Nokić, predsjednik Nacionalnog vijeća Roma Srbije.
Aktivisti, rodbina žrtava i stručnjaci tvrde da je ‘Samudaripen’ ili ‘Porajmos’ – romska riječ za holokaust – gotovo zaboravljen zločin u Srbiji, te da se malo učinilo na očuvanju sjećanja na one koji su ubijeni ili progonjeni.
“Postavlja se pitanje zašto se [progonu i ubijanju] Roma nije posvetila pozornost. Nikoga nije baš zanimalo”, rekao je Dragoljub Acković, član Svjetskog parlamenta Roma koji je proveo opsežna istraživanja o holokaustu Roma u Jugoslaviji. “Dakle, čini se da Romi uopće nisu patili.”
Izravni progoni Roma u Srbiji počeli su krajem svibnja 1941. godine, kada su i na njih primijenjeni zakoni koji su institucionalizirali progon Židova.
Od tog trenutka Romi su bili obvezni na prisilni rad i nošenje žute trake oko ruke s natpisom 'Zigeuner' (Cigan na njemačkom), zabranjen im je sa srpske strane rad u državnim institucijama, odlazak u bolnice i druge javne ustanove te korištenje javni prijevoz.
Morali su se sami prijaviti policiji, au nekim slučajevima čak im je bilo zabranjeno napuštati svoje domove.
Milovan Pisarri, povjesničar iz beogradskog Centra za javnu povijest i stručnjak za holokaust Roma, ustvrdio je da su Njemci, iako su bili glavni, imali veliku pomoć od kolaboracionističkih vlasti u Srbiji.
“Kolaboracionističkim vlastima Srbije naređeno je da nadziru Židove i Rome i da vode računa o poštovanju svih nametnutih propisa. I radili su to temeljito”, rekao je Pisarri za BIRN.
U lipnju 1941. kolaboracionističke vlasti usvojile su nekoliko odredaba usmjerenih i na Rome i na Židove.
Jednu od njih izdao je Glazbeni savez Srbije, obavještavajući glazbenike židovskog i romskog podrijetla da im je od tada zabranjen rad. Mnogi Romi u Srbiji tradicionalno zarađuju za život sviranjem i pjevanjem.
"Tako da nisu mogli ništa učiniti, osim što su ostali u svojim domovima i dijelovima grada u kojima su živjeli", objasnio je Pisarri.
No, najgore je tek dolazilo – od sredine listopada 1941. Romi su uhićeni, držani kao taoci i ubijani diljem okupirane Srbije.
Oko 1500 muškaraca internirano je u logor Topovske Šupe, a ubrzo potom strijeljano u Jabuci kod Pančeva; U zapadnom gradu Šapcu ubijeno je 200 Roma zajedno sa Židovima, dok je nekoliko stotina strijeljano u gradovima Kragujevcu i Leskovcu.
“Uvijek se događalo na isti način: nacisti bi naredili uhićenje Roma, njihove snage bi opkolile njihova naselja, a onda bi srpska policija i žandarmerija ulazili u kuće u 4 do 5 ujutro, budili ljude i govorili da muškarci moraju ići s njima. , navodeći kao glavne razloge prisilni rad ili redovitu kontrolu“, rekao je Pisarri.
Uhićene bi prvo odvodili u lokalne srpske policijske postaje, a zatim bi ih srpska policija prebacivala u koncentracijske logore.
“Njemci su naredili uhićenja, ali sve su radile srpske kolaboracionističke vlasti”, rekao je Pisarri.
Bilo je i slučajeva u kojima su lokalni kolaboracionisti mijenjali Rome za uhićene Srbe, ponajviše u južnom gradu Leskovcu u prosincu 1941., dodao je Pisarri.
“Njemci su prvo hapsili Srbe, ali su se onda umiješale lokalne vlasti i rekle: ‘Pustite Srbe, dat ćemo vam Rome'”, rekao je.
|
