|
Srpska krađa povijesti malih crvenohrvatskih državica Travunje, Zahumlja i Paganije, ali i nekadašnjih hrvatskih država Duklje i (H)R(v)aške, djelomično je urodila plodom.
O činjenici da su takozvani Srbi sebi prepisali povijest (H)R(v)aške samo zato što su stanovnici te drzžve prešli od katoličanstva u pravoslavlje smo već pisali. Ista stvar sa stanovnicima Duklje koje radi pravoslavlja Srbi vole zvati Srbima. Ima li tu možda neke istine u njihovim tvrdnjama? Ima i nema.
- Nema zato što po genetici naprimjer Crnogorci nemaju "srpske" haplotipe u genetici nego do Ulcinja hrvatske a od Ulcinja do Albanije albanske. Zašto nemaju "srpske" haplotipe? Jer "srpski" haplotipi ne postoje u genetici! Haplotipe imaju samo stari narodi a umjetni narodi nemaju.
Dva primjerka za umjetne narode :
1. Austrijanski haplotipi ne postoje, jer su Austrijanci genetski Njemci.
2. Palestinski haplotipi ne postoje, jer su Palestinci genetski Arapi.
Oni su politički narodi a ne genetski.
Tako je i kod takozvani Srba : srpski haplotipi ne postoje, oni su zapravo genetski Turci jer imaju 49% turski haplotipa u "srpskoj" genetici! [ Pročitaj više ]
- Ima jer su takozvani Srbi politički narod, izmišljen od (ne)sveto-savske sekte unutar paravoslavlja koja je proglasila sve one Hrvate, Vlase, Torlake, Morlake, Burlake, Stratiote, Dukljane, ... samo radi pravoslavne vjere takozvanim "Srbima".
Prije 19. stoljeća srpska narodnost van Srbije i južne Mađarske nije postojala, npr. u Boki Kotorskoj nema dokaza o Srbima i srpskoj narodnosti sve do rečenog – 19. stoljeća.
Srpsku nacionalnu ideologiju – takozvano srpstvo, među Crnogorce je prvi unio Njegošev učitelj, fanatični srpski nacionalista Sima Milutinović Sarajlija i tu je ideologiju usvijestio Njegošu. One Srbe koje Njegoš veliča u Gorskom vijencu i drugim djelima, veličao je prije njega i Sarajlija i vatrenu ljubav koju je on u sebi nosio prema Karađorđu, Dušanu, Obiliću… prenio je i na Njegoša.
Nakon što je u 19. stoljeću elita (ne)sveto-savski pravoslavaca iz Beograda, Vojvodine, Beča… izmislila kako su svi pravoslavci na takozvanom zapadnom Balkanu zapravo po narodnosti Srbi, običan narod to nije dobro razumio i kroz cjelo 19. stoljeće mi imamo puno svjedočenja, da obični, neobrazovani ljudi, termin Srbin razumiju kao vjerski termin.
Dvadesetog prosinca 1355. godine umro je kralj Stefan Dušan, sin kralja Stefana Dečanskog, kralj Srbije od 1331. do 1346. godine – kada se u Skoplju proglasio za cara. Carsku titulu mu nije priznala nijedna veća sila tog vremena!
Kralj Dušan je 1333. godine prodao Dubrovčanima Ston i Pelješac a u povelji je ostalo zabilježeno, Ivan Božić predstavlja:
“Stefan Dušan je 1333. prodao Dubrovčanima prava na Ston i Pelješac, koje su još tanke niti vezivale za Srbiju. . . Sam Stefan Dušan je potvrdio ustupanje Pelješca i Stona u svibnju 1334 i tom prilikom u povelju koju je izdao Dubrovčanima unio posebnu odredbu ‘da prebiva pop srbski i da poje u crkvah koje su u Stonu i Ratu’.”
(Akademik Ivan Božić knjizi ‘Istorija srpskog naroda’ (Druga knjiga, Doba borbi za očuvanje i obnovu države (1371-1537), Beograd, 1994, str 279)
Stojan Novaković, srpski naučnik i političar, predsjednik Vlade, predsjednik Srpske akademije nauka, 1913. godine je napisao raspravu “Nekolika teža pitanja srpske istorije” i u njoj konstatirao da je već u Dušanovo vrijeme Srbin isto što i pravoslavac. Ovako piše:
“U jednom pismu Dušanovom od 1333. dolazi rečenica, u kojoj srpski već znači pravoslavni: ‘I ješte se zakleli kraljevstvu mi vlastele dubrovačci, da prebiva pop srpski i da poje u crkvi u Stonu i u Ratu (Miklosich, Monumenta serbica, 108)’.”
(Stojan Novaković, Iz srpske istorije, Nekolika teža pitanja srpske istorije, knjiga 63, Novi Sad, 1972, str 74)
Dakle, još prije 700 godina srbin i pravoslavac su bili sinonimi i to je tako ostalo stoljećima. I kroz čitavo 19. stljeće postoje svjedočanstva učenih ljudi kao što su bili Čeh Holeček, Matija Ban, Jovan Sundečić, Aleksandar Giljferding… koji su izričito tvrdili da običan narod (99% populacije) smatra da su riječi srbin i pravoslavac – sinonimi.
No, elita – 1 odsto obrazovanih, iz političkih razloga se trudila da promijeni narodno shvatanje da je srbin konfesionalna odrednica. Elita je uvjeravala narod da je srbin zapravo oznaka za narodnost, što običnom narodu nije bilo lako za razumjeti. I dan danas, istraživanja pokazuju, više od 50 % Srba sebe vide kao Srbe – zato što pripadaju Srpskoj crkvi.
Srpska narodnost u Crnoj Gori izmišljena je nakon dolaska na Cetinje Njegoševog učitelja Sima Milutinovića Sarajlije.
Josef Holeček se u Crnoj Gori sreo sa istom pričom, on zapisuje kako Crnogorci gledaju na svoju vjeroispovijest i narodnost: “Pitaš li ga za vjeru, odgovoriće Crnogorac da je “Srbin”, pitaš li ga za narodnost, reći će da je “Crnogorac”. (Josef Holeček, Crna Gora, CID Podgorica i Izdavački centar Cetinje, 1995, str 25).
Nisu puno griješili. Pravoslavlje i crkveni obred su došli od srednjevjekovnih Srba, nakon što su Nemanjići osvojili Duklju, Sv. Sava je 1219. osnovao Zetsku episkopiju. Duklja/Zeta je do Sv. Save bila rimokatolička zemlja, Savin otac Stefan Nemanja rođen je u Duklji i kršten po rimokatoličkom obredu, jer u Duklji tada nije bilo pravoslavnih svečenika!
Kao što su Matavulj, Holeček i mnogi drugi naveli da je termin srbin za običan narod značio isto što i – pravoslavac, tako je to naveo i Pavel Pavle Rovinski.
U knjizi “Elementa Montenegrina (CFP, 1990), Radoslav Rotković je u radu “O crnogorskom narodu i kontinuitetu njegove države” (strana 6), faksimilno prikazao riječi Rovinskog iz knjige koju je Rovinski objavio 1897. godine.
Tu je Rovinski zapisao: “Ime Srbin je označava pravoslavnog”.
Dakle, ovo je još jedna ubjedljiva potvrda da je crnogorski narod smatrao da srbin nije riječ koja označava narodnost/nacionalnost.
Srpska narodnost u Crnoj Gori je planski izmišljena tek nakon dolaska Simeona Milutinoviča Sarajlije 1827. godine – koji je srpstvom otrovao svog mladog učenika Radivoja Tomova, kasnijeg pjesnika Petra II Petrovića Njegoša.
(Ne)sveto-savski poglavar Porfirije je pokusšo u crnogorkim Vasojevićima da soli ljudima pamet i da srbuje kada je pred publikom ponovio laž kako su “Vasojeviči najveće srpsko pleme”. Vasojevići ne mogu biti srpsko pleme, jer plemena kod srpske nacije – nema. Nema srpskih plemena i nikad ih nije bilo na Kosovu, u Mačvi, Šumadiji, Semberiji, Srijemu, Bačkoj, Banatu, … .Vasojevići su crnogorsko pleme.
U Herceg Novom je isti govorio "o vjekovnom srpskom gradu", što Herceg Novi nije bio, jedini srpski identitet koji Herceg Novi ima – je to što su Hercegnovljani dobrim dijelom pripadnici Crkve Srbije.
Povijesni institut iz Podgorice je 26. i 27. svibnja 1997. organizirao naučni skup i kao rezultat rada tog skupa objavljen je 1999. zbornik “Srednjovjekovna istorija (povijest) Crne Gore kao polje istraživanja”. U zborniku se nalazi i rad profesorice Đurđice Petrović “Srednjovekovni Vlasi na teritoriji današnje Crne Gore – primer Riđani”. Između ostaloga, profesorica je napisala o Kosačama: “Funkcija kneza kod srednjovekovnih Riđana svjedoči da su oni imali značajno mjesto u društvenim i političkim zbivanjima u oblastima Kosača, Sandalja Hranića i hercega Stjepana Vukčića, čije porijeklo je također bilo vlaško.” (strana 241)
Petrovićka se u fusnoti pozvala na rad Mihaila Dinića koji je citirao jedan srednjevjekovni dokument u kom se Kosače tretiraju kao Vlasi.
Kosače su bili moćni srednjovjekovni velikaši među kojima se ističu: Vlatko Vuković (umro 1392), koji je učestvovao u Kosovskoj bitci 1389. godine, zatim Sandalj Hranić i Stjepan Vukčić. Kosače su dobile taj naziv po jednom selu koje se nalazi na 14 km od Goražda – jugozapadno. Herceg Stjepan Kosača je osnovao Herceg Novi, i sama Hercegovina je dobila naziv po njemu, to jest po njegovoj tituli.
Đurđica Petrović o Banjanima, Drobnjacima, Nikšićima, piše, u istom radu : “O Vlasima sadašnje Crne Gore dubrovački spomenici obavještavaju o Drobnjacima, Banjanima, Matarugama, zatim o Riđanima, Vlasima Onogošta i Nikšića, manje o Kričima, a koji su se nalazili na teritoriji Hercegovine XV stoljeća . . . Pojedinačne informacije postoje i za katune u Zeti. . . Među tim Vlasima najbrojniji su bili Banjani i Drobnjaci. Prema turskom popisu hercegovčakih Vlaha iz 1477. Banjani su sa Pivom imali 19 katuna sa 623 kuće, a Drobnjaci 18 katuna sa 641 domom. Vlasi Nikšića i Onogošta zajedno, a koji su u kasnijim vejkovima postali vrlo značajni, u vrijeme popisa imali su tri katuna i pet djelova katuna sa 138 kuća. Od svih hercegovačkih Vlaha XV vijeka najmanje se pažnje do sada obraćalo na Riđane, crnogorsko pleme kasnijih vremena, a koje je nestajalo tokom prve polovine XVII stoljeća”. (strane 229 i 230 i 231)
Srbin Goran Komar iz Herceg Novog (mitrolit Amfilohije mu je dolazio na promocije knjiga), istraživao je dubrovački i arhive u Boki Kotorskoj i šire. Iz arhiva je ispisao tisuće ćiriličnih dokumenata i objavio ih u više knjiga. Po svemu sudeći Komar je ovaj posao obavio pošteno. Komar je objavio dosta arhivskih dokumenata koja se odnose na teritoriju koja se u 16, 17, 18, i do duboko u 19. stoljeću voljom Osmanlija nazivala Hercegovina. Imajmo na umu, radi se o ćiriličnim dokumentima, koja nisu pisali stranci. To su prvoklasni povijesni izvori. Evo nekih citata iz dokumenata.
U pismu dubrovačkom knezu i vlasteli od 10. ožujka 1648. godine Miho Kuveljić piše: “… s koijem se združi rečeni Sefer i pođe, koji bješe digo glas da će otuda iz vlaške zemlje nedomak (!) Sarajeva uputiti se hoditi u Ocinj.“ (Goran Komar, Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646. do 1662. godine, Herceg Novi, 2010, strana 34)
Na istoj strani Kuveljić u još par rečenica ovo isto ponavlja, pominje vlašku zemlju, kao neko opštepoznato geografsko područje.
Na strani 46 iste knjige Kuveljić 4. srpnja 1648. godine piše: “… činiše Turci svu njih(ovu) čeljad aliti familje iz gradova izvesti i poslati ih u Vlahe na njihove baštine da stoje.“
Na strani 58 iste knjige je pismo Kuveljića Dubrovčanima od 26. kolovoza 1648. godine, gdje kaže : “I tako jošte stvar osta dokle dođe Ali beg Begzadić kapetan Novski s Ljubomira i ostale age iz Vlaha…“
Ljubomir je selo pored Trebinja. Pa 15. studenog iste 1648. Kuveljić piše: “Isto je po Trebinju i na ina mjesta po Vlasima…“ (strana 76)
Kuveljić je dakle Trebinje definirao kao vlaško mjesto.
Knezu i vlasteli dubrovačkoj 15. kolovoza 1651. godine Miho Kuveljić piše: “… što se minutijeh godišta čas učini kadiji u ono doba kada se dolu prid gradom ubii jedan Vlah od Banjana…“ (Goran Komar, Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646. do 1662. godine, Herceg Novi, 2010, strana 117)
Banjani su tada spadali u Hercegovinu, kao i u drugim dokumentima, u Banjanima se uvijek navode Vlasi, sve dok po prirodnom povijesti toku stvari – nisu pripojeni Crnoj Gori.
Goran Komar je 2011. u Herceg Novom objavio knjigu “Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva: Prilog istoriji svakodnevnog života na tromeđi Dubrovnika, Trebinja i Novog 1504. – 1795.” Ima mnogo napomena Vlaha, npr. u pismu dubrovačkoj Vladi od 8. prosinca 1697. godine koje je vjerovatno pisao Niko Kuveljić (sin Miha) kaže se : “Vlasi ovdišnji i gornji, opeta svikolici na prešu spra(v)ljaju imabašadure njihove u Mletke…“ (strana 133)
Donji Vlasi su Vlasi koji žive u Hercegovini bliže Jadranu, a Gornji Vlasi su Vlasi sjevernih planinskih djelova – Drobnjaci, Vlasi Polimlja, Romanije… U istom pismu, malo kasnije, kaže se: “Reče mi jedan prijatelj ne od male krije, jere bez znanja đeneralova učinio je pijenu Burović po sebi da ne davaju panduri pasavati u Konavle Nikšićem i druzijem Vlasima vaše intrade uzimati…“ (ista knjiga, strana 133)
Nikšići su puno puta u arhivskim dokumentima nazivani Vlasima, pa tako i ovdje.
Devetog ožujka 1676. godine Miho Kuveljić piše knezu i vlasteli dubrovačkoj: “I opet podmeću Vlahe iz ove Dračevice…“ (ista knjiga, strana 344)
Dračevica je bila nahija koja je obuhvatala područje od Herceg Novog do Risna i sva sela uz taj pojas obale i sela u zaleđu. Nema tamo Srba tada, samo Vlasi. Osmog travnja 1697. godine Niko Kuveljić piše vlastima dubrovačkim : “I kako nije ovdi beškota bokuna u fundiku Vlasi plaćeni koji su na Trebinju i po druzijema postima i u Popovu pisali su jedne oštre knjige…“ (ista knjiga, strana 467)
Dana 7. XI 1697. god. Niko Kuveljić je pisao dubrovačkim vlastima. Opis pisma dao je Goran Komar i nema potrebe citirati iz pisma, pored ovog Komarevog opisa: “Niko Kuveljić knezu i vlasteli dubrovačkoj o radosti ovdašnjih Vlaha povodom uspjeha carske armije u Bosni, što dijele i žitelji Brda, Crne Gore i Albanije.“ (ista knjiga, strane 473 i 474)
Niko Kuveljić je 25. ožujka 1698. pisao Dubrovčanima: “Njeki Vlasi iz Gacka dođoše“ (ista knjiga, strana 479).
I u Gackom su Vlasi, naravno. Pa pismo od 3. kolovoza 1698. istoga Nika Kuveljića: “Zato je u velikoj smutnji i žalosti neizrečenoj za koga se harvu i u favor mu daju knjige Peraštani, Paštrovići, Budljani, Vlasi od Grahova i od (d)rugdje inđe.“ (ista knjiga, strana 480).
Ima još puno dokumenata koja na isti na čin kao i ova pokazuju etničku sliku zaleđa Boke i Hercegovine. Vjerovatno postoje pomeni Srba u 17. i 18. vijeku u Hercegovini ali u nekim drugorazrednim izvorima, npr moguće je da su neki katolički svečenici iz Dalmacije u svojim izvještajima navodno prepoznavali Srbe u tim krajevima – na osnovu informacija koje su dobili iz starih srednjevjekovnih dokumenata i knjiga u kojima se taj kraj zove Srbija a stanovnici Srbi.
Takođe je sigurno da neki katolički svečenici u 17. vijeku i kasnije pod terminom Srbi smatraju ljude koji upražnjavaju pravoslavni obred koji je potekao od Srpske crkve i to nam jasno pokazuju neka arhivska dokumenta.
Da je riječ Srbin i tijekom 19. vijeka bila samo oznaka za pravoslavca, savršeno jasno je potvrdio i Simo Matavulj koji je konstatirao ono što su konstatiralu i mnogi drugi pisci i intelektualci toga doba. U 19. vijeku za narod(e) na Iliriku srbin je značilo isto što i – pravoslavac:
“Odiskoni pak i na Primorju Srbin je bio samo pravoslavni. – Srpstvo je značilo samo pravoslavlje, kao što u ovijem krajevima (na istoku) znači i danas.” (Bilješke jednog pisca, Matica srpska i SKZ, Novi sad – Beograd, 1969, str 40)
Na terenu Hercegovine i šire, od kraja srednjeg vijeka – Srba kao cjeline, kao homogene grupe, više nema i to konstatiraju najbolji mogući izvori – ćirilična pisma.
Treba ponoviti, Srpsku nacionalnu ideju na teritoriju današnje Crne Gore i Hercegovine donijeli su dva najveća srpska nacionalista u povijesti – Sima Milutinović Sarajlija i Vuk Karadžić, prije njih srpstvo u tim krajevima niko nije organizirao i sistematično propagirao iako je i prije njihovog dolaska kod pravoslavnog svečenstva na Cetinju bilo neke srpske ideje jer su se školovali u srpskim manastirima, išli na hirotonije u Srbiju, čitali stare crkvene knjige koje su slavile Nemanjiće…
Povijestničar Živko Andrijašević je jednom rekao, misleći na "istoričare" iz regiona, parafraziram: “Mi kada falsificiramo ne radimo to po malo, mi krečimo sve”.
Primjer sa Dinarskim Vlasima izuzetno potvrđuje ove riječi. U bezbrojnim dokumentima širom dinarskog masiva prije i tokom 19. stoljeća navode se Vlasi/Morlaci. Kad uzmete da čitate povijestničare koji se bave povijesti – do 19. stoljeća nema niti jednog koji ne citira Vlahe u arhivima, koji ne razmatra pitanje Vlaha i ne piše o njima. No, od svega toga pisanja o Vlasima – potom u udžbenicima i u medijima, nema ništa, baš ništa.
Među desetinama tisuća dokumenata u arhivima koji se odnose na Boku Kotorsku i Bokelje, ne postoji nijedan dokument prije 19. vijeka u kojem stoje riječi – Srbi, Srbin, i srpski narod.
Porfirije i oko njega srpski nacionalisti, šovinisti i nacisti ne smiju fantazirati vjekovne Srbe u Herceg Novom i okolici prije druge četvrtine 19. stoljeća. Ako to nije govorim istina, neka navedu dokument stariji od 19. stoljeća u kojim se spominje srpski narod, niko im ne brani. No, takav dokument, nitko nikada nije vidio, premda u Boki Kotorskoj postoji jedna četa srbošovinističkih istoričara i publicista koja je pregledala sva arhivska dokumenta u tim krajevima.
Portal Aktuelno je u članku ”Čuveni italijanista Srđan Musić prije 34 godine dokazao da nijedan Srbin nije 1687. oslobođao Herceg Novi od Turaka” pokazao da nema nikakvog spomena o Srbima kad se od Osmanlija oslobađao Herceg Novi, u 17. stoljeću.
Goran Komar je ljekar, istraživač povijesti i publicista iz Herceg Novog. Komar se već dvadesetak godina često javlja na crnogorskoj javnoj sceni. Zastupnik je mitomanskog/romantičarskog pogleda na povijest ovih Crne Gore i u tome ga zdušno podržava i Crkva Srbije, mitropolit Amfilohije je govorio na promocijama njegovih knjiga. U jednom takvom viđenju povijesti Srbi su na ovim prostorima oduvijek, premda je, uistinu, srpsku nacionalnu misao (i uz to narodnost) na ovim prostorima importirao Simo Sarajlija, 1827. godine. Kad Komar govori o Srbima na ovim prostorima prije 19. stoljeća to su njegove fantazije, koje je on sam svojim radom i svojim knjigama – sam DEMENTIRAO! Kad kažem “na ovim prostorima” naročito mislim na Boku i Hercegovinu, Komar je naročito istraživao povijesne izvore vezane za te dvije regije.
Komar je istraživao dubrovački i arhive u Boki Kotorskoj i šire. Iz arhiva je ispisao tisuće ćiriličnih dokumenata i objavio ih u više knjiga.
– Godine 1997. Goran Komar je objavio knjigu “Planinska sela Dračevice pod vlašću Venecije”. U izvornim dokumentima koja je prikazao nema spomena Srba.
– Godine 1999. u Beogradu Goran Komar je objavio knjigu “Sušćepan – selo u Boki Kotorskoj”. U izvornim dokumentima koja je prikazao, nema nijedan spomena Srba.
– Godine 2005. Goran Komar je objavio knjigu “Falsifikovanje hercegnovske istorije o Morejskom ratu (1684-1699)”. U izvornim dokumentima koja je prikazao, nema spomena Srba.
– Godine 2007. u H. Novom Goran Komar i Nikola Urdešić objavili su knjigu “Luštica – zemlja maslina, zemlja gomila, zemlja pravoslavlja”. U izvorima/dokumentima koja su prikazali (knjiga ima 200 strana), na Luštici se Srbi ne spominju, nema ih. Iz knjige saznajemo da je Luštica u kasnom srednjem vijeku bila naseljena i nekim Albancima. Danas neki Luštičani i ne sanjaju da su albanskog porijekla.
– Godine 2009. Komar je objavio knjigu „Boka Kotorska: Ćirilski spomenici 17, 18. i 19. vijeka (Acta Serbica): mješovita građa (1608-1917)” u kojoj je prikazao 578 dokumenata do 1840. kada se prvi put u jednom dokumentu u toj knjizi vidi jasna srpska nacionalna misao. Prije te godine ne postoji u ovoj knjizi nijedan dokument u kojem se nalaze riječ Srbin i Srbi.
– Godine 2010. Komar je objavio knjigu „Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646 do 1662. godine”. Sva objavljena pisma nastala su od 1646. do 1662. godine. U ova 52 pisma iz 17. vijeka ne postoji nijedan spomen Srba, pisma se odnose na događaje u Herceg Novom i zaleđu. Ali zato su spomenuti Vlasi i Crnogorci.
– Godine 2011. Goran Komar je objavio knjigu “Hercegnovski ćirilični popisi (1750-1826)”. Knjiga ima oko 300 strana. U prikazanim izvornim dokumentima nema niti jedan spomen Srba.
– Godine 2011. Goran Komar je objavio knjigu “Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva: Prilog istoriji svakodnevnog života na tromeđi Dubrovnika, Trebinja i Novog 1504. – 1795.” U 388 dokumenata ne postoji nijedan pomen riječi Srbi ili Srbin, a su zato puno puta spomenuti Vlasi i Crnogorci.
– Godine 2012. Goran Komar je objavio knjigu “Danilovići – Zubački i Novski prvaci”. U izvornim dokumentima koja je prikazao nema niti jedan spomen Srba.
– Godine 2012. Komar je objavio knjigu – “Bijeljanski ćirilični arhiv (1706 – 1855)” U knjizi je prikazao 68 dokumenata, nema nijedan spomen riječi Srbin ili Srbi.
– Godine 2013. Goran Komar je objavio knjigu “Ćirilična dokumenta peraškog arhiva (1633-1851)”, a u knjizi je prikazao 176 dokumenata. Nema nijedan spomen riječi Srbin ili Srbi.
Ono što je sigurno, i dan danas ogroman broj Srba su Srbi isključivo zato što su pripadnici Srpske crkve. To su dokazali i Albanac musliman Mahmut Bušatlija i Musliman/Bošnjak Emir Kusturica, oni su se proglasili Srbima zato što žive u Srbiji, ali su odmah prešli iz islama u Srpsku crkvu. Zašto su to uradili ako su Srbi narod, ako nisu vjerska skupina?
U spomenutom radu iz 1991. godine Barjaktarović je zapisao: “Ili, na Kosovu i Metohiji do našeg vremena moglo se čuti ‘ja sam Šiptar, ali sam Turčin’. To ‘Turčin’ znači turske vere. Ili, ‘Mi smo Cigani, ali smo Srbi’. Ovde ‘Srbin’ znači čoveka pravoslavne vere.”. (strana 261)
Suvremene Srbe ujedinjuje Srpska crkva i izmišljeni jezik Vuka Karadžića. Zajedničku povijest, tradiciju, običaje, folklor, mentalitet… suvremeni Srbi – nemaju.
Svi mi znademo da latinska rijeć za slugu znaći "serv" tj. Srbin. Srbi su znaći bili sluge. Sluge Bizanta od kojeg su ukrali "svoga" dvoglavnog orla i 4 B koje su pretvorili u 4 C. [ Pročitaj više ]
Te sluge su morale čak i ukrasti tuđu rijec za "povijest" jer nemaju svoju (kako bi i imali kao bezpovijesni narod?) i sad sebi izmišljaju takozvanu "istoriju", koju nitko drugi narod ne može potvrditi. Ali to takozvane Srbe ne može zaustaviti. Oni su poznati kao narod u kojemu tri puta izrećena laž postaje istina.
Svi mi znademo za staru izreku : "Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, povijest i teritorije ukrade!" .... i uz to još i debelo slaže!
Ali koliko su sad slagali u vojoj dijaboličnoj "istoriji", to je vrh vrha i nitko (osim samim Srbima) ih u toj laži neće moći dugo neki drugi narod pretjeći!
Sad su sebe i Veliku Smradiju te 40 kraljeva izmislili već u 490. godini - čak prije nego što su došli na ova područja!
Zamislite takvog čuda!
Pod naslovom : "NEMCI ŠOKIRALI SVET: Srbija je osnovana 490. godine sa prestonicom u Skadru, obuhvatala je ceo Balkan i imala preko 40 kraljeva!" takozvani Srbi lažu da su Njemci otkrili to što oni tvrde u naslovu.
U tom članku Slobodan Jarčević, član Srpske razvojne akademije (RAS) u Beogradu; član Udruženja književnika Srbije i član Petrovske akademije nauka i umetnosti (Rusija) pise da Stefan Prvovenčani Nemanjić je bio samo prvi okrunjen vladar u dinastiji Nemanjića, a nikako prvi okrunjen srpski kralj Srednjeg vijeka. Jer, Srbija je osnovana 490. godine s centrom u Skadru, a od tada – pa do 1171. godine, kad vlast preuzima Nemanja, Srbija je trajala oko 700 godina i imala je više od četrdeset okrunjeni kraljeva!
Taj teški "istoričar" bez povijesti tvrdii da takozvani Srbi nisu došli u 7. stoljeću na današnja područja, nego da se nisu opismenuli i pokrstili u 9. stoljeću i da je to sve falsifikat!
Dobro, o pismenosti takozvani Srba svjedoći karta o pismenosti iz kraljevine Jugoslavije (aka Velike Srbije) iz 1931. godine.
|
