Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Srbi ukrali dvoglavnog orla i "4 C" od bizantske obitelji Palaiologos!

Jedan od načudniji srpski "povijestničara" je Jovan Deretić. Ta osoba je poznata po izjavi da je čak i Isus bio Srbin. Samo po tom izjavom se mora postaviti pitanje dali je taj "povijestničar" možda promašio profesiju? Možda je bolje da je bio posato komičar?

Taj srpski "povijestničar" Jovan Deretić tvrdi naprimjer da je srpski narod nastao od Sorba, koji žive u istočnim dijelu Njemačke na tromeđi Njemačke, Poljske i Česke. Srbi im vole davati ime Lužički Srbi.

Danas ima još oko 60.000 Sorba u Njemačkoj koji su ili katolici ili lutherinski evangelisti.

Po jeziku se sorbski dijeli na Gornjo-Sorbski koji je českim i slovačkim jeziku blizak i na Donji-Sorbski koji je bliži poljskom jeziku.

Srpskim komičaru povijesti Jovanu Deretiću to ne smeta : on zbilja tvrdi da su današnji Srbi nastali od Sorba.

Inteligentne osobe se moraju odmah pitati :

1. Kako to da onda Sorbi imaju drukčiju vjeru od današnji Srba?

Srbi vole drugima tumačiti da su pokatoličeni ili poturčeni. Ako su Srbi nastali od Sorba onda se moramo pitati zašto su oni popravoslavljeni i zašto su do 12. stoljeća bili dio Bugarske Pravoslavne Crkve? Tek u 12 stoljeću su pobjegli od Bugarske Pravoslavne Crkve osnovali su sveto-savsku sektu unutar pravoslavlja.

2. Totalna razlika u genetici Sorba i današnjih Srba može dokazati da su Srbi nisu nastali od Sorba.

To je samo moguće ako se genetika Sorba poklapa sa genetikom Srba. Ona se na žalost Srba ne poklapa sa genetikom Sorba.

Interesantnije je da današnji Srbi imaju u krvi najveći postotak turske krvi : altajsko-anatolski (turski) haplotip Hg2 sa ukupno 49% u krvi Srba. Oni se danas slobodno mogu nazvati po genetici pravoslavnim Turcima!

Sorbi imaju sa Srbima toliko kao Slovenci sa Slovacima : ništa!

Prema studijama iz 2013. i 2015., najčešća Y-DNA haplogrupa među Sorbima koji govore gornjolužičkosorbski u Lužicama (n=123) je R1a, uglavnom njena podklada R-M458 (57%), koju nosi 65% Lužičkosorbski muškarci. Po učestalosti ga slijede I1 (9,8%), R1b (9,8%), E1b1b (4,9%), I2 (4,1%), J (3,3%) i G (2,4%). Ostale haplogrupe su manje od 1%. Studija iz 2003. izvijestila je o sličnoj učestalosti od 63,4% haplogrupe R1a među lužičkosorbskim muškarcima (n=112).Druge studije koje su pokrivale aspekte lužičkosorbske Y-DNK uključuju Immel iz 2006., Rodig iz 2007.,  i Krawczak i 2008. godine.

Rad iz 2011. o autosomnoj DNK Sorba objavio je da govornici gornjolužičkosorbskog (n=289) pokazuju najveću autosomnu genetsku sličnost s Poljacima, a slijede ih Česi i Slovaci, što je u skladu s lingvističkom bliskošću lužičkosrpskog drugim zapadnoslavenskim jezicima. U drugom radu o genomu iz iste godine o Gornjim Lužičkim Sorbima (n=977), koji je ukazao na njihovu genetsku izolaciju "koja se ne može objasniti prevelikim uzorkovanjem rođaka" i bližom blizinom Poljacima i Česima nego Nijemcima. Istraživači međutim dovode u pitanje ovu blizinu, budući da je njemačko referentno stanovništvo bilo gotovo isključivo zapadnonjemačko, a poljsko i češko referentno stanovništvo imalo je mnogo onih koji su bili dio njemačke manjine. U radu iz 2016. Lužički Srbi opet se autosomno grupiraju s Poljacima (iz Poznańa).

Sorbi nemaju genetski ništa sa takozvanim Srbima, koji su samo narod radi pripadanja sveto-savskj sekti unutrar pravoslavlja ali ne na osnovu genetike!

 

GENETIKA SRBA :

- haplotip Hg2 : "altajsko-anadolski (turski) haplotip" : 49%

- haplotip Eu19 : "slavenski haplotip" : 19%

- haplotip Eu7 : "hrvatski haplotip" : 5%

- haplotip Hg9 : "avarsko-mongolski haplotip" : 6%

- haplotip Hg21 : "afro-hamitski-haplotip" : 13%

- ostali haplotipi : 8 %

Kod Srba je dominantan tzv. altajsko-anatolski [ turski ] gen (oko 49%) te su  genetski bliski Turcima, Grcima, Rumunjima, Bugarima i imaju samo 5% hrvatskog gena, dočim imaju 16% afričkog gena (Hrvati samo 1%) i jedini u Europi sačuvane elemente afričke kulture (Strauli).

Najdublji srpski povijesni tragovi (stariji od 1.000 god) mogu se naći jedino u Somaliji na rogu Afrike gdje i danas žive dva ljudožderska plemena : SERBON I GEĐŽA.

SRPSKI genetičari koji su potvrdili 49% turski haplotipa u takozvanoj “srpskoj” krvi :

Dr. Sanja Glišić i dr. Dragan Alavantić iz Instituta Vinča biokemijski su potvrdili kod Srba 49% altajsko-anatolski marker HG-2.

Institut za nuklearne nauke „Vinča“
p.fah 522
11001 Beograd, Srbija
Tel. : +381 11 3408 101 ; +381 11 3408 102

Laboratorija za radiobiologiju i molekularnu genetiku
Tel. : +381 11 3408 686
Faks: +381 11 6447485

INSTITUTI KOJI SU POTVRDILI 49% TURSKE GENETIKE (Hg2) U KRVI TAKOZVANI SRBA :

- Laboratory for Radiobiology and Molecular Genetics, Institute of Nuclear Sciences “Vinca,” Belgrade;

- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester;

- CRC Chromosome Molecular Biology Group, Department of Biochemistry, and 3Institute of Molecular Medicine, University of Oxford, Oxford;

- Institute of General and Molecular Pathology, University of Tartu and Estonian Biocentre, Tartu, Estonia;

- IPATIMUP and Faculdade de Ciências, Universidade do Porto, Porto, Portugal;

- Department of Zoology, University of Cambridge, Cambridge;

- Centro de Investigacion y Criminalistica, Laboratorio de ADN, Policia Judicial, Guardia Civil, and Laboratorio de Biología Forense, Departamento de Toxicología y Legislación Sanitaria, Universidad Complutense, Madrid;

- Dipartimento di Biologia, Universita di Ferrara, Ferrara, Italy;

- Umeå University, Department of Medical Genetics, Umeå, Sweden;

- Unitat de Biologia Evolutiva, Facultat de Ciecies de la Salut I de la Vida, Universitat Pompeu Fabra, Barcelona;

- Department of Genetics, Trinity College, Dublin;

- University of Oslo, Centre for Biotechnology, Oslo;

- Instituto Nacional de Saúde Dr. Ricardo Jorge, Lisbon;

- Forensic Laboratory for DNA Research, MGC-Department of Human and Clinical Genetics, Leiden University Medical Center, Leiden, The Netherlands;

- Laboratory for Forensic Genetics and Molecular Archaeology, Center for Human Genetics, K.U. Leuven, Leuven, Belgium;

- Research Centre for Medical Genetics, Russian Academy of Medical Sciences, UFA Science Centre, Department of Biochemistry and Cytochemistry, Moscow;

- Department of Physiology, University of Kiel, Kiel;

- Department of Medical Genetics, Institute of Endocrinology, Medical University of Lódz, Lódz, Poland;

- Department of Human Biology, Edith Cowan University, Joondalup Campus, and Western Australian Institute for Medical Research, Royal Perth Hospital, Perth;

- Genetic Research Laboratory, Institute of Legal Medicine, Medical Faculty (Charité), Humboldt-University Berlin, Berlin;

- Institute of Molecular Biology and Genetics, National Academy of Science of Ukraine, Kiev;

- Department of Medical Biology and Genetics, Medical Academy of Latvia, Riga;

- Center of Human Genetics, University of Vilnius, Vilnius, Lithuania;

- Department of Biology, University of Rome “Tor Vergata,” Rome;

- The Cyprus Institute of Neurology and Genetics, Nicosia;

- Unité d'Immunogénétique Humaine, Institut Pasteur, Paris;

- Department of Medical Genetics, Kinderpoliklinik, Munich;

- La Trobe University, School of Genetics and Human Variation, Bundoora, Australia

- Department of Human Genetics, Memorial Sloan-Kettering Cancer Center, New York;

- Laboratory of Biological Anthropology, Institute of Forensic Medicine, University of Copenhagen, Copenhagen;

- Division of Medical Genetics, Department of Obstetrics and Gynaecology, Ljubljana, Slovenia;

- Dipartimento di Medicina Legale e Sanita Pubblica, Pavia, Italy;

- I.C. Biologice, Iasi, Romania; and Bogazici University, Department of Molecular Biology and Genetics, Istanbul;

- Dr. Mark A. Jobling, Department of Genetics, University of Leicester, University Road, Leicester LE1 7RH, United Kingdom;

- McDonald Institute for Archaeological Research, University of Cambridge, Cambridge;

- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester, United Kingdom;

- Max Planck Institute for Evolutionary Anthropology, Department of Evolutionary Genetics, Leipzig;

- Departamento de Biologia Geral, Instituto Ciências Biológicas/Universidade Federal de Minas Gerais, Minas Gerais, Brazil.

Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine te njvečoj genetskoj bazi www,genbase.com iz Kanade. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike.

3. Sorbi nebi Srbe razumjeli, tako da se moramo pitati kakav onda jezik Srbi govore kad ne govore istim kao njihovi navodni preci?

Turcizme je i Vuk Karadžić zadržao u jeziku kao njegovu živu i u mnogo čemu nezamjenljivu komponentu.

"Oni jeziku daju ekspresivnost, stilski ga boje, čine ga bogatijim" kaže orijentalista Darko Tanasković. "Dokaz su pozitivne dimenzije kulturnog naslijeđa iz osmanskog doba."

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević, koja istražuje fenomen uticaja turskog na srpski jezik, smatra da je turski jezik utjecao na srpski jezik više nego ijedan drugi jezik :

“Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske (Duklji i Sandžaku) te turskog jezika.”

Srbi (i samo Srbi) tvrde za Sorbe koje oni voli nazivati "luzički Srbi", da su oni nastali od Sorba.

Sorbi nebi Srbe razumjeli, tako da se moramo pitati kakav i čiji je to onda jezik Srbi koji govore kad ne govore istim kao njihovi navodni sorbski preci. To je još interesantnije znati pošto Srbi vole tumačiti drugim narodima da govore srpskim jezikom. Da je to nemoguće potvrdžuje sama činjenica da ne govore istim jezikom kao njihovi navodni sorbski preci. Od koga su onda Srbi ukrali jezik koji danas govore? Možda od onih po kojima je navodna prva srpska država dobila ime : (H)R(V)AŠKA"?
 

Več te tri točke bi morale biti dosta da se odreknu te mitomanije i da se takozvani Srbi ne prave sa time majmunom, jer Srbi i Sorbi (koje oni vole zvati "lužickim "Srbima") imaju toliko zajedno kao Slovenci sa Slovacima : ništa!

Ali srpski klaunovi povijesti kao Deretić opet nastavljaju izmišljavati dokaze a ovaj put radi nekakvim navodno “srpskim grbom” na Georgentoru u Dresdenu.

Zamislite, na nekim srpskim web-stranicama niti neznaju gdje se taj navodno “srpski” grb nalazi, pa izmišljaju čak da se nalazi na rusko-pravoslavnoj crkvi u Dresdenu.

Zamislite, na tim veliko-srpskim mitomanskim internet-stranicama im je taj tobože “srpski” grb sada i dokaz da su čak i Nijemci nastali od takozvani Srba!!! Hahahahahahahahahahahahahahaha.

Za takozvane Srbe vrijedi "Tko laže taj i krade" a njbolje biće Srba opisiva ona stara izreka : "Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od drugi jezik, povijest i teritorije ukrade!".

Ne kradu samo jezik, povijest i teritorije nego očito i od drugih i "njihov" grb i dvoglavnog orla. Mora se reći da je zbilja u povijesti jedan srpski vladar bio oženio bizantsku princezu, ali s time nisu njegovi nasljednici imali pravo nositi taj grb ženske linije, tj. obitelji Palaiologos, nego samo on.

[ Pročitajte više o navodno "srpskim" vladarima Srbije ].

Znali su Srbi da nemaju dužu povijest nego nešto više od 1200 godina, pa su ukrali grb i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos sve u skladu s nihovoj izmišljenoj "istoriji". Zato i nemaju "povijest" nego samo "istoriju".

Problem je u tim srpskim tvrdnjama da se laž danas može vrlo lako dokazati. Tako i sa  navodnim "srpskim" grbom na navodnoj katedrali.

I ako se tamo ne nalazi, upustili smo se u te smradske tvrdnje i kontaktirali smo radi toga rusko-pravoslavnu crkvu u Dresdenu i od njih dobili potvrdu da se taj navodno "srpski" grb ne nalazi na katedrali nego na Georgentoru.

Srbi očito ni sami ne znaju gdje se navodno “njhov” grb nalazi.

Evo šta na članak srpskog Telegrafa sa tvrdnjom o “srpskim” grbu u Dresdenu kaže gospodina Roman Bannack od rusko-pravoslavne crkve iz Dresdena ovo :

Prijevod :

Štovani gospodine.

Mogu vam reći da na rusko-pravoslavnoj crkvi nema tetragram grba. Slike sa srpskog članka, kao i vaša slika iz prijašnjog maila, pokazivaju Georgentor u Dresdenu. To nema ništa sa rusko-pravoslavnoj crkvi i ništa sa “katedralom” (tako u srpskim članku, misle možda na Dreifaltigkeits katedralu (Hofkirche) u blizini Georgentora). To nije niti ulaz u crkvu niti u katdedralu.

Da je to kao što članak tvrdi “srpski grb” je neodrživo.

Cijela priča oko grba Palaiologa se može zanemariti. Članak je jednostalno pogrešan.

S poštovanjem

Roman Bannack

4. Srpska tvrdnja da Sorbi i Srbi imaju istu zastavu :

Velikosrpski mitomani vide čak i u zastvama Srba i Sorba dokaz da su Srbi od Sorba, ili kako isto tvrde Sorbi od Srba nastali.

Pogledajmo malo tu tvrdnju :

Zastava Sorba je nastala na "Panslavskom Kongresu" 23.3.1848 u Berlinu u redosljedood gore na dolje : plava, crvena, bijela.

Ali, današnju srpsku zastavu je „dizajnirao“ sultan Mahmud II 1835. godine!

1. veljače 1835. godine u Srbiji je donešen Sretenjski Ustav kojim je bila propisana zastava Srbije. Radoš Ljušić ovako piše u knjizi ”Kneževina Srbija (1830- 1839)” (Beograd, 1986): „Sretenjskim Ustavom Srbija je postala ‘u pravleniju svom nezavisimo knjažestvo’, pa je kao takva dobila zastavu i grb. ‘Boja narodna srbska jeste otvoreno crvena, bijela i čelikasto-ugasita’.”

Međutim sultan nije odobrio ovu zastavu nego je izdao ferman kojim je propisao kako će da izgleda srpska zastava. Piše Radoš Ljušić u istoj knjizi: „Ferman datiran u prosinacu 1835. godine upućen je knezu i podunavskim vezirima, pašama, ajanima, vojvodama, kadijama i nadzornicima skela. On kaže da srpski narod ima pravo razvijati trobojnu zastavu na trgovačkim lađama koje mogu ploviti rijekama i morem „u Carigrad dohodećim i tuda prolazećim“. Uz ferman, oni su dobili po jedan primerak zastave. Sada je zastava dobila nov raspored boja, za razliku od one koju je propisao Sretenjski ustav. Boje su bile vodoravno poređane: crvena, plava i bijela.“ (293. str)“

Miroslav Ćosović, 14. listopada 2011 : „Nije narodna nego – sultanova trobojka!“,

Veljače 1835. godine u Srbiji je donešen Sretenjski Ustav kojim je bila propisana zastava Srbije.

Radoš Ljušić (dobro poznati srpski povijestničar) ovako piše u knjizi ”Kneževina Srbija (1830-1839)” (Beograd, 1986) : ”Sretenjskim Ustavom Srbija je postala ‘u pravleniju svom nezavisimo knjažestvo’, pa je kao takva dobila zastavu i grb. ‘Boja narodna srbska jeste otvoreno crvena, bela i čelikasto-ugasita’.”

Međutim sultan nije odobrio ovu zastavu nego je izdao ferman kojim je propisao kako će da izgleda srpska zastava. Piše Radoš Ljušić u istoj knjizi : “Ferman datiran decembra 1835. godine upućen je knezu i podunavskim vezirima, pašama, ajanima, vojvodama, kadijama i nadzornicima skela. On kaže da srpski narod ima pravo razvijati trobojnu zastavu na trgovačkim lađama koje mogu ploviti rekama i morem u Carigrad dohodećim i tuda prolazećim”. Uz ferman, oni su dobili po jedan primerak zastave. Sada je zastava dobila nov raspored boja, za razliku od one koju je propisao Sretenjski ustav. Boje su bile vodoravno poređane: crvena, plava i bela.” (293. str)”.

(„Nije narodna nego – sultanova trobojka!“, 14. oktobar 2011, Miroslav Ćosović)

Jedna od ondašnjih varijanti  srpske trobojke u upotrebi sadržavala je na crvenome polju tri bijela polumjeseca sa zvijezdom – simbolom Islama, a na plavome polju grb sa krstom i četiri grčka slova „β” (beta).

Četiri puta „β” se „iščitava” kao „4 x slovo S” („C” ćirilično), ili : „Samo sloga Srbina spašava”.

Zastava Srpske pravoslavne crkve usvojena 1931. je „trobojka : crveno-plavo-belo, sa zlatnim krstom (križom) i ognjilima”.

4 x slova „C” ili „ognjila” nemaju povijesnog utemeljenja; sve to je novokomponirani plagijat.

Istinski akronim 4 x „β” oko križa je tradicionalni bizantski simbol. Znači : „Car Careva caruje nad carevima” (βασιλεὺ???ς βασιλέων, βασιλεύων βασιλευόντων).

4 x „β” su tijkom 13. stoljeća ukradeni od čuvene bizantske carske dinastije Paleologa (Μιχαήλ Η´ Παλαιολόγος). Turski sultani, po osvajanju Carigrada, smatrani su legitimnim nasljednicima krune Bizantske carevine, uključujući i Paleologe.

Njegoš je žalio :

„…Vizantija sada nije drugo

no prćija mlade Teodore;

zvijezda je crne sudbe nad njom.

Paleolog poziva Murata…”

Niti jedan dokument ne svjedoči o prisustvu „srpskoga” simbola „4 x C” naprimjer u Crnoj Gori prije 1918. godine; naravno, toga nema niti na crvenome tepeluku nacionalne kape Crnogoraca.

Sljedeći srpski nonsens je i tvrdnja : ta trobojka je bila zastava Kneževine (Kraljevine) Crne Gore, po Ustavu iz 1905. godine. Ali Ustav ne pominje nikakvu službenu ili neslužbenu zastavu. U čl. 39 Ustava piše sljedeće : „Narodne su boje : crvena, plavetna i bijela”.

U čl. 40 Ustava iz 1905. je zapisao da je Crnogorska crkva – autokefalna.

Što zapravo simbolizira srpska zastava? Da li ona simbolizira zahvalnost Osmanskom dvoru?

Da li je to zahvalnost Turcima jer,  na primjer, u gradu Kotoru prije Turaka nije živio niti jedan pravoslavac, tek se poslije turske najezde pravoslavlje proširilo na Kotor?  A ni u Bosni nije bilo pravoslavlja, kako tvrdi srpski akademik SANU Mihailo Dinić, on je pisao : "Ne treba gubiti iz vida pri tretiranju ovog pitanja da u pravoj Bosni – Hum i delovi Raške se izuzimaju – nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno rešeno.“ (Jaroslav Šidak, Franjevačka Dubia iz g. 1372/3 kao izvor za povijest Bosne, Istorijski časopis, knjiga V, 1954-5, strana 229)

Vidjeli smo nepromjenive povijesne činjenice, Srbi nisu svojom voljom izabrali njihovu državnu zastavu, nego im je sultan darivao, njen izgled je određen voljom sultana Mahmuda II, a ne Srba.

SPC time što na svojim hramovima ističu trobojicu (koja je, kao i sve srpsko, importirana u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Boku Kotorsku i u Crnu Goru), zapravo odaje počast Osmanskom carstvu.

To odgovara i srpskoj genetici [ PROČITAJ VIŠE ]

5. Neugodno za Srbe : Sorbi imaju u poljskom dijelu hrvatsku “šahovnicu” u njihvim grbovima općina i gradova :

Da se vratimo još jednom za takozvane Srbe neugodnu činjenicu o Sorbima : pogledajte kakve grbove Sorbi imaju u opčinama gdje oni žive u Poljskoj (na granici sa Njemačkoj) : hrvatski grb i ništa navodno "srpsko".

Gore : interesantno da se hrvatski grb kombinira sa orlom kojed su kasnije koristili poljski kraljevi.

6. Najveći sorbski junak je Hrvat Janko Šajatović alias Johann Schadowitz (1624-1704), koji se smatra kao povijesna predloška sorbske legendarne figure Krabat.

Hrvatska tjelohraniteljska kompanija "Hrvati na konju" (Kroaten zu Ross) bila je 1660. godine osnovana od saksonskog kneza Johann Georg II. i postajala je nedugo nakon smrti kneža do 1680. godine.

Zapovjednik je bio od 1661. do 1680. godine hrvatski grof Janko Peranski († 1689).

Najpoznatiji gardist je bio Janko Šajatović alias Johann Schadowitz (1624-1704), koji se smatra kao povijesna predloška sorbske legendarne figure Krabat.

Kao izraz apsolutističke vlasti prema primjeru francuskog kralja Sunca, su imali i srednji i manji knezovi često stražara iz inozemstva.

U turskim ratovima i u Tridesetogodišnjem ratu su hrvatski jahači stekli vojnu slavu i ugled kao zastrašujući borci.

To je dovelo do uspostave hrvatskih tjelesnih čuvara na različitim europskim kraljevskim dvorima.

Saksonski knez Johann Georg II. je bio jedan od njihovih obožavatelja, jer su saksonski pukovnijci osjetili tijekom tridesetogodišnjeg rata šelnu hrvatskog konjaništva.

Johann Georg II. je trebao suglasnost vladara Hrvata, cara Leopolda I.. Sa pismom od 18. veljače 1659. iz Dresdena, je knez obavijestio hrvatskog bana Petra Zrinskog da je car pristao poslati Hrvate u Saksoniju. Julius von Burckersroda je 23. ožujka 1659. pisao knezu da je poslao pismo Banu i da je taj spreman poslati Hrvate u Dresden.

Baron Barbo je bio planirani kao zapovjednik Hrvata. On je stigao s prijedlozima za ugovore u Beč koje su od strane izbora prihvatili 19. travnja 1659. godine. Dva mjeseca kasnije, Zrinski se također složio s ugovornim aranžmanima.

Projekt je odgođen u kolovozu iste godine činjenicom da Baron Barbo (koji nije bio hrvatski) nije priznat kao zapovjednik i umjesto njega je odbacio zapovjedništvo predložen grof Drašković. Osim toga, Ban Petar Zrinski i njegov brat Nikola Zrinski su bili u tom trenutku na odmazdi protiv Turaka.

U rujnu su za Hrvate stigle putovnice izdane od carske kancelarije.

Prema carsim dekretu izdanim 6. rujna 1659. godine u Bratislavi dopušteno je hrvatskom grofu Janku Peranskom da s 20 hrvatskih jahača ima slobodan i nesmetan prijelaz do Saksonije i da uđe u izbornu saksonsku službu.

Obitelj Peranski, poput hrvatskog bana, došla je iz ogranka plemićke obitelji Šubić.

Konačno je Georg Silly preuzeo zapovijed hrvatski tjelohranitelja krajem listopada 1659. Oglasi za hrvatske tjelesne čuvare su završeni su početkom veljače 1660.

Okupljeni vojnici nisu mogli odmah radi snijega i poplave stići u Dresden.

Dana 15. ožujka 1660. godine su u gradu Pirna bili postrojeni kao „Leib-Compagnie Croaten zu Ross“ (Hrvatski tjelohranitelji na konju).

Hrvatski tjelohranitelj su mjesečno primili plaću od 852 Reichstalera iz kneževog privatnog kovčega.

Nakon pregleda i zakletve, hrvatski su se tjelohranitelj prvi put preselili u grad Meissen da bi konačno bili smješteni u tvrđavi Neu-Dresden.

12. kolovoza 1661. je nasljednik Silliya postao Janko Peranski.

Peranski je bio dokazano do 1678. godine (vjerojatno ali i do raspada 1680.) zapovjednik Hrvatskih tjelohranitelja.

Janko Peranski je primio dopust da za predstojeći rat sa Turcima 1663/1664 odputuje u Hrvatsku.

Peransko pismo od 26. lipnja 1663. godine iz Karlovca upućuje na to da su ih pratili i drugi hrvatski tjelohranitelji. Saksonski knez je bio u nekoliko pisama obaviješten o borbama s Turcima.

Osim toga je primio  nekoliko pljačkaških oružja kao dar, između ostaloga 1664. godine od grofa Nikole Zrinskog tri otomanske puške s dvobojima koji se trenutno nalaze zajedno s darovima čuvara u Dresdenu.

Kada je 1664. godine krenuo Johann Georg II. u skupštinu u Regensburg su ga pratili njegovi hrvatski tjelohranitelji sto je izazvalo veliku pozornost. Do 1666. godine su pod Peranskog zapovjedništvom bili 132 hrvatski tjelohranitelja od godine 1676 pa nadalje 75.

Peranski je 1675. godine pomaknut u čin potpukovnika.

Tijekom sastanka kneza sa njegovim braćama su se hrvatski tjelohranitelji postrojili 1. veljače 1678 u Dresdenu i održali paradu.

Nakon smrti Johanna Georga II. je njegov nasljednik Johann Georg III. preselio tjelohranitelje u grad Zwickau a nešto kasnije ih je radi troškova razriješio od obaveza.

Časnici i gardisti su pušteni u natrag u Hrvatsku.

Janko Peranskije već kupio dvorac Brlog u Hrvatskoj 1679. godine i vratio se u Hrvatsku nakon njegove službe 1681. godine.

Janko Šajatović ili Johann Schadowitz služio je u saksonskoj "Guard du Corps" i postao je 1690. godine zbog ratnih iskustava, dokazane darežljivosti u mnogim bitkama i duge službe njihov zapovjednik.

Umro je 1704. godine u Saksoniji i postao povijesnim modelom sorbske legendarne figure mađioničara Krabata.

Krabat (verzija njemačkog za Hrvat : Croat / Kroate) je legendarna figura Sorba. Krabat saga je varijabilno sastavljena zbirka legendarnih i bajkovitih epizoda raznih podrijetla i širenja, pripisana regionalno osobi po imenu Krabat i povezanu različitim opisom okvira.

U njemu se opisuje Krabat kao uobičajeni smrtnik i stanovnik regije koji dolazi u posjed čarobnih moći, koje koristi uglavnom u dobre svrhe.

Scenarij događaja uglavnom je područje između Hoyerswerda i Königswarthe.

Najstariji pisani dokazi o postojanju Krabatove sage nalaze se u zapisniku Akademskog društva koju su 1838. godine osnovali studenti Sveučilišta u gradu Breslau.

Iz tih dokumenata se moze dokazati da je 12. siječnja 1839. Awgust Bulank pričao priču o "Särchner Krabat". 1840. godine je Jan Awgust Warko napisao te usmene priče na papiru.

Samo oko deset godina kasnije, 1848-1852, u rukopisu Franz Schneidera "Khronika Kulowa" ili "Kronika Wittichenaua i susjedstva", u pisanom je obliku spominje "Krabata".

Schneider je također bio član Akademskog društva od 1838. do 1839. godine i pripadao kao A. Bulank i J. A. Warko tzv. "vendskoj sekciji" (Wendischen Section).

Od 1847. radio je kao kapelan, a kasnije kao župnik u Wittichenauu. Pozivajući se na zapise u crkvenim knjigama Wittichenauer, na njemačkoj verziji kronike piše :

„1704 d. 29. svibnja umro je u Särchenu pukovnik Johann Schadowitz (Janko Šajatović), 80 godina star, iz Agrama (Zagreba) u Hrvatskoj. Pokopan je u župnoj crkvi Wittichenau ispod prezbiterije na zvoniku. Godine 1795., kada je svećenik Georg Brückner pokopan na istom mjestu, tamo je pronađen gospodarski mač pukovnika. Taj hrvatski Schadowitz je isti koji je poznat u našem području kao Krabat : ime "Croat" (Hrvat) se je u narodnom jeziku promijenio u "Krabat". Hrvat je bio bogat - gospodar Särchena - i bio je u pozivu mađioničara. On je jednom - po narodnoj legendi - u župi Wittichenau bacio šaku zobi u lonac i iz njega je izišao puk vojnika koji su se pred crkvom postrojili. Sa knezom Saksonije i poljskim kraljem je taj Hrvat bio dobar prijatelj. Kod kralja je bio puno puta na ručku, a jednom je put iz Särchena prema Dresdenu letio zrakom. Tijekom ovog letenja, udraio je sa svojim vozilom u toranj crkve u Kamenzu i savijo toranj. Kneza Saksonije je jedanput sa magijom spasio u Turskoj."

Godine 1903. je Heinrich Andreas Schömmel napisao esej "Der Lausitzer Zauberer Krabat (Johann von Schadewitz)" u časopisu "Gebirgsfreund" u sjecanje hrvatskog pukovnika i dodao neke biografske detalje, a vodio je i primjer nekih Krabatovih epizoda iz različitih izvora.

Godine 1954. Měrćin Nowak-Njechorński objavio je prvu suvremenu verziju materijala Krabat, prvo u sorbskim jeziku pod imenom "Mišter Krabat", a godinu dana kasnije objavljen je njemački prijevod Jurij Brězan (njemački naslov : "Meister Krabat der gute sorbische Zauberer" = majstor Krabat dobar sorbski mađioničar. Měrćin Nowak-Njechorński je preveo materijal u socijalistički duh.

Krabat je protagonist tri romana velikog sorbskog pisca Jurij Brězan : "Crni mlin" (1968), "Krabat ili Transformacija svijeta" (1976) i "Krabat ili očuvanje svijeta" (1993).

Za veću javnost izvan istočne Njemačke legendarni lik je uglavnom bio poznat kroz knjigu mladih "Krabat" od pisca Otfried Preußler iz godine 1971.

Dječja opera Krabat iz 1982 godine Cesara Bresgena (po knjizi Otfried Preußlera) premijerno prikazana 1983. godine.

1983 je prikazana premijera u kazalištu düsseldorfske Marionette.

Godine 1997. premijerno je prikazana dvodjelan opera "Die Legende vom Krabat" u operi Neukölln u Berlinu : Winfried Radeke (glazba i smjer), Peter Lund (knjiga i redatelj), Hans-Peter Kirchberg (glazbeni smjer).

Godine 1994., dramu "Krabat" premijerno je prikazala Nina Achminow na Prinzregententheater Münchenu (postavljanje : Alexander Schulina, scenografija : Cornelia Brunn, glazba : Estampie). Krabat : Konstantin Moreth, Učitelj : Joseph Hannesschläger, Kantorka : Juliane Kosarev.

2003. prikazao je domaći klub Groß Särchen e. V. igru "Nitscho" oko legendarne figure Krabat u Hoyerswerdi.

U svibnju 2007. opera "Krabat" Fredrika Zellera imala je svoju svjetsku premijeru na Nationaltheater Mannheimu u okviru programa "Junge Oper".

"Erlebnishof Krabatmühle" u Schwarzkollmu organizira svake godine "Krabat festival".

Njemačko-argentinski koreograf Demis Volpi stvorio je balet Krabat na temelju romana Otfrieda Preußlera za "Stuttgart Ballet". Svjetska premijera bila je 22. ožujka 2013.

1975. godine je redatelj Celino Bleiweiß snimio film "Crni mlin" po priči Jurija Brězansa sa istim imenom za istočnonjemačku televiziju.

Godine 1977. izašao je češko-njemački animirani crtić "Krabat" redatelja Karela Zemana, temeljen na knjizi Preußlera, koji je također pogodan za malu djecu (FSK 6+).

Dana 9. listopada 2008. godine "Krabat", razrađena adaptacija romana Preußlera u stvarnom životu, puštena je u njemačkim kinima (u Austriji 28. studenog). Marco Kreuzpaintner vodio je ovaj projekt. Koštao više od osam milijuna Eura.

Vodeće uloge : David Kross (kao Krabat), Daniel Brühl (kao Tonda), Robert Stadlober (kao Lyschko) i Paula Kalenberg (kao Kantorka).

Godine 2011. je filmski redatelj Jörg Herrmann predstavio film "Sedmi gavran", 70-minutni film s silueta je najduži siluetni film na svijetu.

Godine 1999. objavljen je balet "Die Krabat-Sage - balet na temelju lužičkih tekstova" za veliki orkestar Martina Haubera.

Godine 2001, bend "Stillste Stund" preuzeo je legendu o Krabatu u njihovoj pjesmi "Mühle mahlt", iz albuma "Ursprung Paradoxon".

Godine 2006. glazbena formacija "ASP" započela je provedbom legende u obliku petnaestogodišnjeg ciklusa pjesama Krabat, koja je objavljena 29. kolovoza 2008. kao konceptualni album.

U kolovozu 2008. godine održana je 15-minutna kratka radio emisija "Krabat i crna pumpa" (Daniel Ebert i Sebastian Tschöpel), koji je bio jedan od nominiranih natjecatelja "Premiere-in-Netz-2008" u kontekstu ARD radija.  Ovo je reinterpretacija trenutne rudarske situacije u Lužici.

Stara Krabatova legenda ispričana je u audio knjizi "Krabat - Čarobnjak". (Listopad 2008, predsjednik : Heinz Drewniok, izdanje "Sächsische Zeitung"). Audio verzija temelji se na verziji saga Kraljevine Saksonije.

Svake godine održava se Krabatfest u regiji oko Hoyerswerda i Wittichenau.

Također u Wittichenauu postoji osnovna škola Krabat.

Njemački rock bend Krabat (osnovan 1992.) nosi svoje ime po narodnoj legendi.

Godine 2001. Krabat je dobio prvu računalnu igru (PC CD-ROM) objavljenu u gornjosorbskim i donjosorbskim jeziku. Razvio ga je projektna skupina RAPAKI (sorbski za "gavrani") u ime Zaklade za sorbski narod.

29. listopada 2015. izdana je podloga "Krabat und das Geheimnis des Wendenkönigs" ("Krabat i tajna venskog kralja") za Windows PC. Ona također predstavlja drugu računalnu igru ikad razvijenu na sorbskom. Igra sadrži gornjosorbsku i donjosorbsku te njemačku tekstualnu verziju.
 

Izvori :

- Marie-Luise Ehrhardt : Die Krabat-Sage. Quellenkundliche Untersuchung zu Überlieferung und Wirkung eines literarischen Stoffes aus der Lausitz, (= Kultur- und geistesgeschichtliche Ostmitteleuropa-Studien; Band 1), N. G. Elwert Verlag, Marburg 1982, ISBN 3-7708-0715-4

- Susanne Hose : Erzählen über Krabat. Märchen, Mythos und Magie. Lusatia-Verlag, Bautzen 2013, ISBN 978-3-936758-81-8

- Kristin Luban (Hrsg.) : Krabat : Analysen und Interpretationen, Brandenburgische Technische Universität Cottbus, IKMZ-Universitätsbibliothek, Cottbus 2008. ISBN 978-3-940471-08-6 (PDF; 4,1 MB)

- Paul Nedo : Krabat. Zur Entstehung einer sorbischen Volkserzählung. In : Deutsches Jahrbuch für Volkskunde. Zweiter Band Jahrgang 1956, herausgegeben vom Institut für deutsche Volkskunde an der Deutschen Akademie der Wissenschaften zu Berlin durch Wilhelm Fraenger, Akademie-Verlag, Berlin)

- Krabat – Aspekte einer sorbischen Sage, Zentrum für Lehrerbildung der Universität Potsdam, Herausgeber Martin Neumann; Das Dokument enthält die Inhalte verschiedener Krabat-Sagen und historische Bezüge. (PDF; 10,9 MB; CC BY-NC-SA 2.0)

7. Srbi ukrali 4C i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos :

Srbi nisu imali pravo koristiti orla i dvoglavnog orla bizantinske obitelji Palaiologos izvan doba kad su bili bračni par.

Četri bizantisnka "B" su kračenica za "ΒΑΣΙΛΕΥΣ ΒΑΣΙΛΕΩΝ ΒΑΣΙΛΕΥΩΝ ΒΑΣΙΛΕΥΣΙΝ" (Vassileus Vassileon Vassilevon Vasileusin = Kralj kraljeva vlada nad kraljevima). Taj bizantski križ sa četri "B" se zove "tetragram križ" ili "beta križ".

Srbi su pretvorili četri bizantinske "B" obitelji Palaiologos u srpska četri "C" i od toga napravili izreku "Samo sloga Srbina spašava".

To znaći da je srpski grb čisti plagijat i da su Srbi ukrali grb i dvoglavnog orla.

Evo dva primjera kako se je grb bizantske obitelji Palaiologos koristio nakon ženidbe od muževa :

Cinično rečeno se moramo pitati zašto srpski mitomani onda ne pripisivaju povijest obitelj Gonzaga i grofa of Menferrata sebi kad i oni nose navodno "srpski" grb kao što tumaće za "srpski" grb na “Georgentoru” u Dresdenu? Sigurno su svijesni toga da bi se onda laž i krađa oko grba bizantske obitlji Palaiologos saznalo.

Sa Srbe vrijedi : "Tko laže taj i krade".

Evo dva primjera tetragram grba bizantske obitelji Palaiologos na kovanicama :

Nakon što su Srbi izgubili rat protiv bizantskog crstva su im oni ipak dali neku vrstu autonomije, tako da se je ta srpska država prvi put 1190. godine spomenula. Najstariji srpski grb se tek može dokazati u samostanu Dečani iz godine 1397 u vrijeme vladavine Stefana Lazarevića.

Kao vrhunac srpski laži oko "njihovog" grba se može vidjeti srpski pokušaj da se i tetragram križevi iz antičkog doba u grčkoj dokaziva kao "srpski" grb. Tada niti nije bilo Srba na njihovim današnjem području a tada niti još nisu ukrali grb bizantske obitelji Palaiologos.

Na ovim antičkom posuđu se vide bizantinski tetragram križevi koje Srbi prodavaju kao "srpski" grb :

Gore : Motiv sa tetragram križom na odjeći Aiasa.

Gore : Motiv sa tetragram križom na odjeći nepoznate boginje (lijevo). Na motivu se vidi suđenje Parizu.

Gore : Motiv sa tetragram križom na odjeći Helene Meleanos.

Najnovija srpska laž je da se radi ovih objekata iz Vinča kulture na kojoj se sa puno puno puno fantazije vidi 4C Srbi već “oduvek (bre)” žive na današnjim područjima.

Nesveto-savlje djeluje očito jako na mozak!

No cilj im je da se Srbi, koji kradu drugima teritorije, povijest i jezik tako prikažu kao “stari narod” a ne kao skupina sektaša koja vjeruje u (ne)Svetosavlje.

Jedva se mogu dokazati 1000 godina i to samo jer kradu povijest prijašnje državice Crvene Hrvatske : (H)R(v)aške!

Sa tim propalim potezom bi se takozvani Srbi mogli dokazati 7400 godina! Hahahahahahahaha.

Ali dobro, hajmo onda istim smiješnjim “istorijskim” metodama kao takozvani Srbi “dokazati” Hrvate na današnjim prostorima. Kako vidite na karti se Hrvatska sa svim povijesnim teritorijama nalazi na kulturi Impresso-keramike (Cardium Pottery Culture). Impresso-keramika se je dokazala od 6500 prije Krista. Znaci da po istim “istorijskim” kriterijama koje koriste takozvani Srbi za Vinča kulturu da su Hvati na današnjim područjima 8500 godina stari, a takozvani Srbi u Vinča kulturi 7400 godina.

Jebi ga i tu ste popušili.

Gore : Kako se vidi na karti Vinča kultura se ne nalazi samo u Srbiji nego dodatno i u zapadnoj Rumunjskoj, južnoj Mađarskoj, Makedoniji i Grčkoj.
U biti se najveći dio Vinče nalazi u drugim državama a manji dio samo u Srbiji!

Sa kojim pravom onda mogu Vinču prepisati sebi?