|
Ivan Janković, pravnik i sociolog, jedan od osnivača Fonda za humanitarno pravo, u knjizi "Kata Nesiba i komentari" (Fabrika knjiga) :
"Mnogi Turci, naročito ugledniji i imućniji, držali su kao ljubavnike srpske mladiće, tzv. adžuvane ili đojlene, koji su služili za novac. Sam čestiti vezir držao ih je svu silu, a o njima se starao poseban službenik, koji je bio u istom visokom rangu kao i, recimo, kafedži-baša ili harem-ćehaja. Izdržavanje ove tevabije je padalo na teret budžeta Srbije. Ta budžetska pozicija, koja je različito nazivana: ‘djeci’, ‘đojlenima’, ‘daire djeci’ ili ‘đojle-egbi’, obično je iznosila deset i više hiljada groša”, navodi Janković u knjizi.
Glasoviti talijanski čovjekoljubac Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom poznatom djelu Povijesti iznosi sliedeće :
“ ,... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske''.
" ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur".
1871. godine je srpski književnik Milan Milicević napisao : "Ne mogu naši potomci znati istinu o nama, jer je mi i ne kazujemo, nego izlažemo što nam podmiruje račun"
Srpski “istoričar” Živko Andrijašević je jednom rekao : "Mi kada falsifikujemo ne radimo to po malo, mi krečimo sve”.
1172. piše Helmold von Bosau iz Lübecka nakon svojega putovanja Balkanom : “…zovu se Servi, đavolovi sinovi, bez jarma Božjega, obslužitelji svih prljavština, koji na svojim mjestima na zvjerski način žive, divljiji od životinja.”
Helmoldi Presbyteri Chronica slavorum; In: Monumenta Germanica Historica,
Scriptorum tomus XXI, Hannoverae MDCCCLXVIIII
"...Servi dicuntur, filii Belial, sine iugo Die, illecebris camis & gule dediti & secundum nomen immundiciis omnibus servientes & iuxta locorum qualitatem bellualiter vivendo, bestiis etiam agrestiores."
Grčki znanstvenik George A. Megas, posvetio je više godina u proučavanje etike i morala srpkog naroda i zaključio je:'' Srpski borac ne pozna teren junaštva. Njemu se dopada brutalne, divljanje, akcije: iskopati oči osakatiti neprijatelja jesu kada nije naoružan i radi bilo kakvih motiva''
Pisac Friedriendich Kraus ispitivajući karakter i nacionalne običaje Srbe konstatira : ''Taj narod nosi u sebi neko ljudožderstvo, jer srspki četnik je spreman opljačkati političkog neprijatelja ili bilo koga drugoga, i prije nego ga ubije izvadi mu oči, odreže mu nos i jezik a kada to ne učini jede ga živa kao da je janje.
Ruski pisac i povijesničar Solovjev : ''... da su od cara Dušana do današnjih dana kažnjavali svoje pripadnike režući im jezik, nos i uši, a često su ih i žive spaljivali''
Sigmund Neumann : ''Povijest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem bez granica, nepoznata među civiliziranim zemljama. U toj borbi u kojoj laž, prijevara, izdaja i osveta, ubojstvo i zločin, bijaše priznato kao normalno pravilo, rasla je srpska generacija i četništvo, istomišljenici generala Mihajlovića, pa se tome bez muke može razjasniti politički banditizam koji karakterizira srpske upravljače, političke i vojničke vođe.
Dr.sc. Kaya Atassoy, istaknuti turski znanstvenik u Europi : “Turci su od bizantskih Srba naučili brutalne ratne metode. Nabijanje na ražanj i pečenje na vatri protvničkih ljudi nisu radili Turci, nego Srbi u svojoj zločinačkoj naravi i u turskoj vojsci.”
“Nažalost, u Jugoslaviji, u kojoj su vladali Srbi, prisutni su i rat i komunizam. Moramo biti svjesni da je židovska zajednica omiljena meta propagandista. Beograd osobito zlorabi židovsku osjetljivost na Holokaust u pokušaju da pridobije simpatije Židova na stranu Srba, koji sebe prikazuju kao žrtve, dok skrivaju svoju ulogu zločinaca i anitsemita. S obzirom na naprijed navedene dokaze, čovjek mora propitivati pravu prirodu i značenje novostečene ljubavi Srba prema židovskome narodu.”
Philip J. Cohen, američki povjesničar
''Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž.Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).
George Clemenceau, francuski premijer za vrijeme WW1, na konferenciji u Versailesu : “Srbi su se dovukli za repovima naših konja, oni su strvinari savezničkih pobjeda.”
Srbin Jovan Jovanović Zmaj hvali Hrvate a kudi Srbe :
Hrvat se ne bori da što otme kome,
Čuva sveti oganj na ognjištu svome.
I dok tako čini u najteži dani
I Bog je i pravda na njegovoj strani.
A kuda će Srbin - zar on da se dade
Putu, na kom nema ni Boga ni nade?
Britanski premijer Winston Churchil, na vijećanju na Jalti, rekao je: “Da se postigne mir i mirnoća u Europi neophodno je razoriti ne samo imperijalizam Njemačke, nego i imperijalistički šovinizam male Srbije.”
Rumunjski povijesničar Konrad Bercovici zapisao je: “Srbi su nacionalisti, beskrajni megalomani bez vjere. To je najšovinističkiji narod Europe, ako ne i cijeloga svijeta. Sa Srbima je nemoguće raspravljati, jer su bez razuma. Njih treba mlatiti jer respektiraju samo silu.”
Britanski dnevni list “Manchester Guardian” od 03. kolovoza 1914. donio je: “Kad bi se Srbiju moglo odvući na sredinu oceana i potopiti, tada bi se Europski zrak pročistio.”
Povijesničar Gathorn Hardy naveo je da bi se sukob sa Srbijom mogao lokalizirati, možemo biti sigurni da bi simpatije u Velikoj Britaniji bile za to da se kazne horde nacionalističkih bandi.”
Sigmund Neumann zapisao je: “Povjest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem i laži, bez granica, nepoznata među civiliziranim zemljama. U toj borbi u kojoj su laž, prijevara, izdaja, osveta, ubojstva, zločini, priznati kao normalno pravilo ponašanja. Tako su rasle srpske generacije i četništvo, kao istomišljenici generala Mihajlovića, pa se može bez muke razjasniti ta politička banda!”
Grčki znanstvenik George A. Megas posvetio je više godina u proučavanje etike i morala srpskog naroda i zaključio je: “Srpski borac ne pozna pojam junaštva. Njemu se dopada brutalno, divljanje, iskopati oči, osakatiti neprijatelja, kada nije naoružan, bez ikakvih povoda i motiva”.
|
|
Turski povjesničar Aali (1542.-1599) trideset je godina živio u Bosni na dvoru.U svomu djelu Tarihi Aali on piše :
"Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi ; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostudušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave"
Elvija Čelebija turski putopisac XVII. st., putovao je Bosnom 1660. i 1661. U svomu putopisu više puta spominje Hrvate u Bosni. Tako kaže, da je "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" čist. Livno i Bihać su mu hrvatski gradovi. Hrvate on nalazi i u Boki Kotorskoj. Navodi, da su stanovnici Herceg-Novoga Arnauti, Bošnjaci i Hrvati. Čelebija dva puta spominje muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce". Na Gatačkomu polju "dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih gazija (junaka)". Pridjevak gazija (junak) mogao se dati jedino muslimanima.
Isto tako arhiepiskom Giljeljmo Tirski (1139.-1186.) u njegovim dokumentima pod nazivom “Monumenta Montenegrina” je zapisao : “…a sav ovaj narod vodi porijeklo od onih koji su u tim krajevima, upućeni i dovedeni u progonstvo, bili kaznjeni da sijeku mermer i kopaju rude, pa zato im ime dolazi od ‘ropstva’ – ’servitutis’.
Bogdan Bogdanovic : “Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije. A unesrećili su susjedne narode, o čemu sam već govorio, i u tom ludilu ima i elemenata samoubistva cijele moje nacije. Inače, sve su države i nacije i dobijale i gubile ratove, vrlo važno, ali je važno i strašno to što su Srbi u ovom ratu, ponavljam, izgubili i dušu i čast.Milošević je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo na raspolaganju napravio zemlju budaliju. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije."
Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora Srbije, izjavila je za časopis “Vijenac”, koji izdaje Matica hrvatska, da je “cela srpska istorija jedna velika laž”. Srbija nema pravog pristupa delu istorije koji se odnosi na Otomansku imperiju.
“Inače, Pravni fakultet u Beogradu bio je jedan od stubova velikosrpskog projekta, tu su definisani svi Miloševićevi politički poduhvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negirale su se postojeće jugoslovenske republike, njihovi argumenti korišćeni su u tekstovima objavljivanima u “Književnoj reči” i brojnim publikacijama, novinama i knjigama. I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizovati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoju etničku teritoriju” - naglasila je Sonja Biserko.
Ona se osvrnula i na govor ministra Aleksandra Vulina u Jadovnu označivši ga kao “Vučićev megafon” : “Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca ustaškim vikarom i svaku hrvatsku državu NDH-om? To znači da je svaki Hrvat ustaša” - zaključila je Sonja Biserko.
“Židovsko pitanje” u Srbiji je bilo riješeno već u svibnju 1942., a Beograd je postao prvi veći iudenfrei-grad u Europi. Kroz cijelo vrijeme rata tamo nije bilo nikakvih borbi (od jeseni 1941 do jeseni 1944.). Srbija je vjerno služila nacistima i izvršavala njihove naloge – počevši od Nedića i njegove vlade, do ljotićevaca, četnika, Specijalne policije i drugih postrojbi – o čemu je detaljno pisao i američki intelektualac židovskih korjena Philip J. Cohen u svojoj knjizi Tajni rat Srbije – propaganda i manipuliranje poviješću (Sarajevo 1996.; Zagreb 1997.).
Vladika Vasilije Petrović Njegoš 2. 5. 1753. u pismu grofu Šuvalovu ističe : „Na to Otomanska Porta 1714. godine posla više od 100 hiljada naoružanih vojnika, predvođenih Numan-pašom Ćuprilićem, na našu Crnu Goru (budući da smo mi od svojih saveznika Srba, podanika turskih, ostavljeni bili)…“
Vladika Vasilije isto ponavlja u svojoj “Istoriji o Černoj Gori”, objavljenoj u Moskvi 1754. godine: „Crnogorci od svojih saveznika Srba, turskih podanika, bjehu ostavljeni … .”
Gligor Stanojević u Istorijskom časopisu za 1984. godinu, u tekstu "Odgovor Rajku Veselinoviću" piše o Bunjevcima, rimokatoličkoj etničkoj grupi iz Vojvodine. Tekst je polemika sa istoričarem Rajkom Veselinovićem. Ovako Gligor izlaže : "Mnogo opasnije je Veselinovićevo pisanje o Bunjevcima. Po pravilu, prvo mene optuži da sam friziranjem dokumenata dobio Srbi i Bunjevci "odnosno Srbi i Hrvati". Ako su ti "Srbi" katolici Duje i Jure, onda su oni za mene Hrvati, a ne Srbi. Veselinović tvrdi da krajem XVII vijeka ima Srba katolika. Takvu besmislicu u životu nijesam pročitao". (strana 281)
"I mi, kao i Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika, da nam država bude čvrsta i dugoveka. Sve je slično, samo što je danas veće nego u vreme Save i Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zećana, Humnjana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas tezimo da se po vremenu, od Srba, Hrvata, Slovenaca i mnogih drugig stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska narodna celina" (Pravoslavlje, od 22.01.1970, članka "O svetom Savi").
Vladimir Ćorović u “Istoriji Srba” veli ovako :
“Savremeni izveštaji donose dosta pojedinosti o tom, kako je u XVII veku katoličko stanovništvo osetno nazadovalo u unutrašnjosti Turske, i to manje u korist islama koliko u korist pravoslavlja. Sima Milutinović izneo je u svojoj Istoriji Crne Gore, da je cetinjski vladika Ruvim preveo u pravoslavlje Kuče, Drekaloviće i Bratonožiće. Ruvim je bio savremenik Pajsijev i sedeo je dugo na vladičanskoj stolici. Njegovu aktivnost potvrđuju i rimski izveštaji. Među Bjelopavlićima bilo je 1633. god. svega još 200 katoličkih kuća, a 1635. god. među Zetom i Moračom broj katoličkih duša nije prelazio mnogo preko hiljade. Piperi, koji su još 1610. god. smatrani skoro svi kao katolici, postali su isto većim delom pravoslavni. U Popovu do 1627. god. od 12 crkava katoličkih 7 je prešlo u pravoslavne ruke; sličnih pojava je bilo i u okolini Trebinja. Ima isto tako vesti o prelasku katolika u pravoslavlje u Sremu, oko Rume i Mitrovice. Glavni razlog za to bio je taj, što katoličko više sveštenstvo u većini nije smelo da živi pod Turcima, nego se zadržavalo mahom u susednim hrišćanskim zemljama. Mnogo izveštaja govori o tom, kako puk po više godina nije video sveštenika među sobom. A bez neposrednog nadzora i stalnog održavanja veza stvari su prirodno morale ići na gore. Bosanski franjevci, koji su inače snosili sve tegobe sa svojim narodom, nisu van bosanskog područja bili rado viđeni, a i njihovom ponašanju u Bosni stavljali su papski vizitatori teške prekore.”
Novi biogenetski nalazi egzaktno najbolje potvrdjuju, u nas dugo presucenu i potom ostro napadanu monografiju fra Dominika Mandića “Hrvati i Srbi, dva stara razlicita naroda” (Roma 1971, Zagreb 1990): jedni i drugi su biogenetski Neslaveni, ali su medjusobno bitno različiti tj. Srbi su uglavnom altajsko-anatolskog iskona s malo Slavena u Vojvodini, a Hrvati su pretezno Vedoarijci s ponesto Slavena u Slavoniji. Dodatni dokaz uz genetiku su nedavni arheonalazi iz Pakistana: na pecatima i keramici su 1999. u praindskom slikopisu nadjena vedska imena prahrvatskih plemena HARAQUATI i HARAXVATI iz 31. do 33. stoljeca prije Krista (J.M. KENOYER & R.H. MEADOW, The latest discoveries, Harappa news 1999),
Eugen Kvaternik svojom knjigom “La Croatie et la confederation italienne” dokazao je sumnjivost navoda slovačkog političara Pavela Josefa Šafarika (koji je u svojim djelima veličao Srbe na štetu ostalih južnih Slavena, posebice Hrvata). Posebice je istakao da se tiskaju brošure i novine koje spomenute hrvatske krajeve prikazuju za srpske, sistematski isključujući hrvatsko ime. Najpodlijim rusko-srpskim spletkama je proglasio onima kojima "usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko: vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom.
Veliki crnogorski domoljub dr. Sekula Drljević piše u “Balkanski sukobi 1905-1941”: "Riječ podvala ni u jednog drugog naroda u susjedstvu ne postoji, ali nitko ne može tako podvaliti kao što to umije Srbin!"
Nikolaj Pavlishchev (1801-1879), ruski povjesničar i državnik, autor geografskog rječnika pod naslovom : „Geografija N.I.Pavlishcheva, Clana Savjeta Narodne Prosvjete u Carstvu Poljskom. Evropa I“, koji je bio tiskan u 1847 g. u Varšavi.
Na str. 56. ovog geografskog djela-rječnika Pavlishchev spominuje pokrajinu Dalmaciju i piše o njoj sljedeće : „DALMACIJA. 240 kv.m. [kvadratnih milja] i 406.000 stanovnika Hrvata, koji se zovu Morljaci [ispravnije pomorci***], vjere katoličke. Preživjeli još na otocima crkve, gdje se misa služe na slavenskom (glagoljskim pismom). Industrija se sastoji u dostavi kruha na svojim brodovima. Četiri kraja ili kotara : Zadarski, Splitski, Dubrovački, Kotorski“.
IZVOR: Geografiя N.I. Pavliщeva : Evropa I. Varšava, 1847. Str. 56.
Ivan Franjo Jukic': (1818. - 1857.), bosanski franjevac, pjesnik, publicist, putopisac, jezikoslovac, preporoditelj i knjiievnik, piše o stanovnicima grada Bara (današnja crnogorske pomorska Iuka) i barske nahije kao o katoličkim Hrvatima :
"Bar (tal. Antivari, lat. Antibaris) zato prozvan, sto Iezi naproti talijanskomu preko mora gradu Barrigradu, grad utvrdjen kod mora, ima osrednju Iuku i dosta znatnu trgovinu; odstoji od Skadra 6, od crnogorske obcine Gluhido 1 3/4, a od austrijanske Smiljeva ulica, gdje se sajam drzi, 2 1/2 sata. Ovdje je stolica nadbiskupa katolickoga, koji nosi naslov "Primas Serviae". Ovdje je i nahije barske upraviteljstvo; broji do 4.000 dusah. Stanovnici su vecom stranom, kao i u cjeloj nahii, katolici Slavjani, koji se Hrvati nazivaju, te su dobri mornari, poljodielci, a osobito vrtlari, i mnogi ljetom putuju u Carigrad, gdje se obradjivanjem rtovah zabavljaju".
IZVOR : Bosanski prijatelj : časopis saderžavajući potriebite koristne i zabavne stvari. III. 1861. Str. 17 - 18.
“Hrvati u pocetku vladali su morem do Dubrovnika, imali su veliku mornaricu, vodili opseznu trgovinu, uspjesno ratovali sa Bugarskom i Mlecima, ali nakon pokorili se Ugrima a njihova obala otisla Mlecima“
Aleksandr Tracevskij (1838-1906), ruski povjesničar.
Izvor: Srednяя istorія. [Soč.] professora A. Tračevskago : Vtoroe, ispravlennoe i dopolnennoe izdanіe, sъ 119 risunkami i 10 kartami, sъ ukazatelяmi godovъ, imenъ i predmetovъ. — SPb.: Izdanіe K. L. Rikkera, 1897. Str. 138.
Nezavisno od ove grupe arapskih izvora, pomenuti persijski putopisac Abdul Hasan al Masudi u svom putopisu Kitāb al tanbīh wa’l ishrāf oko 940. godine pominje u Zakarpatju dve velike države: Ad Dir (Kijev) i Ad Firāg (Prag). Kad navodi narode, između ostalih pominje narod ĚÜũų ē ŚÜŜÜř, (Harwātīn), koji naseljavaju oblast između reke Morava i naroda Čeha (Çachin). Po Masudiju, narod Hrvata je „najviši uzrastom, najbrojniji i najhrabriji među Slovenima”. Susedi Hrvata su Ugari, a neprijatenji „Romeji, Franci i Langobardi (an Nukubard)”, protiv kojih se borio vođa Hrvata „Avanğa”.
Igor Mojsilović - ''POMENI SRPSKOG I HRVATSKOG NACIONALNOG IMENA U ZAKARPATJU I POLABLjU''
1506 g. - engleski putopisac i hodočasnik Richard Guylford piše opisujući Dubrovnik (na staroengleskom jeziku) :
"...najutvrđeniji i najčvršći grad Dubrovnik u zemlji Slavoniji i|i Dalmaciji i u provinciji Hrvatskoga kraljevstva" ("the rnoste stronge and myghty Towne Arragonse, in the Coutre of Slauanye or Dalmaoie, and in the Prouynce of the Royalme of Croacie").
Izvor: The Pylgryrnage of Sir Richard Guylforde to the Holy Land, A.D. 1506. Str. 10-11.
1496-1499 g. - Njemački hodočasnik Ritter Arnold von Harff kaze za Dubrovnik (u originalu Regusa) da "item dese stat Iijcht in dem koenynckrijch van Croatijen" (ovaj grad Iezi u hrvatskom kraljevstvu).
Izvor : Die Pilgerfahrt des Ritters Arn. von Harff von Cöln durch Italien, Syrien, Aegypten, Arabien, Aethiopien, Nubien, Palastina, etc. in den J. 1496 bis 1499, durch Zeichnungen erläutert. 1860, p.64.
Madjar Ladislav Antal u svom djelu Geographica Globi terraquei Synopsis", na str. 242, god. 1745. kaže: "U blizini grada Medona kaže se, da je u srednjem vijeku stajala Duklja, glava Crvene Hrvatske".
Isusovac Mihajel Bonhardi pise u 1718 g. u Beču u svom djelu "Topographia Magni Regni Hungariae" pise: "Duklja se u srednjem vijeku držala za glavu one pokrajine, koja se zvala Crvena Hrvatska".
U Karađorđevoj poruci Vasi Carapiću 1803. godine, kaže se između ostalog : ,,Brate Vaso, za naše mladosti i našeg junaštva da skinemo taj zulum da našim ženama ne vire noge ispod turskih ćurkova... Ne samo što siluju žene i djevojke, nego i stare babe koje jedva idu.”
Turci su smatrali, prema riječima Svetozara Markovića, srpski narod kao svoje imanje. „Muž nije gospodar od svoje žene, ni otac od kćeri, ni brat od sestre“, žale se knezovi u pismu Porti 1804. godine.
Njemački izvor "Alter und neuer Staat des Königreichs Dalmatien", Nürnberg, 1718., kaze : "Duklja...bijaše u srednjem vijeku glava jedne pokrajine, koja je počela kod Drača i svršavala kod Trebinja, a na kopnu se širila do brda u Srbiji. Nekoji zovu tu zemlju Crvenom Hrvatskom". str. 314.
Ivan Zovko je zabilježio pjesmu o kralju Krešimir. Istu pjesmu Vuk izdaje, ali piše o kralju Stevanu ili Šćepanu. Zovko je zapisao motiv : “Ko je junak i roda junačkog, i junačke krvi i koljena; Neka sutra na mezevo dođe.” Ali kod Vuka stoji: „Ko je Srbin i roda srpskoga i od srpske krvi i koljena; Neka sutra na Kosovo dođe.“
1791-1793. carska habsburška komisija pokušava nametnuti Srbima u Monarhiji Stulićev štokavsko-jekavski veliki riječnik kao temelj školstva među Srbima. Ovi to odbijaju jer se radi, po njima, o nametanju hrvatskoga jezika. Važno je reći da je propao i pokušaj da se Stulićev rječnik preslovi na ćirilicu, zboh srpskog odpora. Dio koji slijedi je iz prikaza srpskoga povjesničara Đorđa Magaraševića, izašlog u letopisu Matice srpske 1904.
Osim toga služio se rječnikom Jurja Habdelića.
U "Putovima hrvatskoga književnog jezika" Zlatko Vince piše (str. 65):
"Rječnik je značajan po svom odličnom latinskom prijevodu hrvatskih riječi, pa će taj bogati latinski leksik Vuk Karadžić, odnosno Jernej Kopitar preuzeti u svoj Srpski rječnik godine 1818."
„Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi (kasnije posrbice) se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad… ” Albrecht von Wallenstein.
„Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu.” Gustav II. Adolf.
Kjafij, turski filozof, u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada neće povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje će uvijek ispuniti.
U Lici srpsko "etničko" ime šamarčinama uvođeno : "Škola, u kojoj se Danilo Medaković učio nemštini, dobi pravoslavnoga katihetu u liku učenika Lukijanova, mladoga popa Mandića. Medaković mi je pričao na kakav je praktičan način pop Mandić u časku osvestio sve katihumene, da su Srbi, a ne Vlasi. "Kako ti je ime?", zapita na prvome času najbližega maloga "vlaha" iz Like. Kad mu onaj kaza, kako se zove, zapita ga pop Mandić dalje: "A šta si ti?" Čim katihumen odgovori da je Vlah, već je dobra ćuška katihetina bila replika na odgovor. "Srbin si jadniče, kakav vlah", pouči ga uz to pop Mandić i ova pouka bila je tako uspešna da se nijedn "vlah" ne nađe više među katihumenima, nego svi veselo ispovediše da su Srbi." (strane 594 i 595).
Akademici SANU sugerišu da sadašnji Srbi nijesu potomci Srba iz doba Nemanjića : Akademik SANU Radovan Samardžić je 1990. godine, na obilježavanju 300 godina Velike seobe Srba (prenosi akademik Vladeta Jerotić), rekao : "Ako se nešto od bogatstva i sjaja srednjovekovne države Nemanjića i sačuvalo u prvim vekovima turske vladavine, 1690-te godine preobrazilo se to u pustoš i razvalinu: ukoliko se nije sklonio, narod je pobijen ili odveden u sužanjstvo. . . Ako se jednom narodu nekoliko puta u njegovoj istoriji zadaju ovakvi udarci, da li je on, posle svega, upravo taj narod o kome se govori, koji je planiran u genetskom jezgru istorije, kakav je mogao biti?" (Vladeta Jerotić, Vera i nacija, Beograd 2005, strane 56, 59 i 60).
Kad je pao Bihać u turske ruke ( 1592. ), zove ga mletački poslanik u izvješću duždu »glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske«, jer je tu više puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubić, Ogled. knjiž. pov., IL, 167). Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom riekom (Theiner, Mon. slav. mer., II., 75).
1299. Hrvatski ban Pavao Šubić Bribirski uzima naslov "gospodar čitave Bosne" (totius Bosniae dominus).
Bribirski knezovi vladaju Bosnom i Humom.
Povelja Pavla Šubića: "Ja, Pavao Šubić, gospodar cijele Bosne..."
Fernand Braudel kaze u svom djelu "El Mediterraneo y el mundo mediterráneo en la época de Felipe II" da su u pregovorima koristili su hrvatski jezik :
"I rezultat je bio taj da su u decembre iste godine imperijalni ambasadori ispunjavajuci svoje naredbe da se dodje sto prije do zakljucenja primirja, ponudili da katolicki kralj udje u pregovore, i da se za vecu diskreciju sa Mehemetom Sokobijem pregovara na hrvatskom jeziku".
Fernand Braudel, El Mediterraneo y el mundo mediterráneo en la época de Felipe II, Ed.Fondo de Cultura Económica, México-Buenos Aires 1953, p. 304.
Bečki poslanik Marko Antun Pigafetta u svom putopisu (izdanje 1585 g.) pise :
"Et cio usassi parimente a Constantinopoli . . Crovata lingua parlavano, la quale e familiare a tutti quasi Turchi, et specialmente a gli huomini di guerra" / "U Carigradu je običaj da govore hrvatski, koji jezik poznaju gotovo svi Turci (službenici), a posebno ljudi ratnici".
Primoz Trubar piše u svom djelu "Ta prvi dejl tiga Noviga testamenta" :
"Hrvatski jezik se piše, kakor veste, z dvojnimi hrvatskimi črkami, a govori se ne samo po vsej Hrvatski in Dalmaciji, ampak govore ga tudi mnogi Turki. Sam sem slišal od mnogih da ga govore in pišejo v Carigradu na dvoru turškega cesarja" (Rupel 1966: 72).
Episkop Nikodim Milaš u knjizi „Pravoslavna Dalmacija“, Novi Sad 1901.: „(Karaman)… govori najprije o Grcima, koji dođoše u Mletke i dalmatinske gradove, zatim o Bugarima, koji su dobili ime po rijeci Volgi (gr. Βούλγα –Vulgari, Bulgari gr. Βούλγαρο) i o Srbima, koji su dobili ime od „Sorab”, a to znači „sluga” (conservus).” str. 384
Alfred Nicolas Rambaud (1842-1905), francuski državnik i povjesničar :
„Između Hrvatske, kojoj je područje bilo na okupu, a kraljevstvo bolje učvršćeno, i između Srbije, koja još nije bila našla svoje središte, prednost u pitanju političke snage i civilizacije treba očevidno da pripadne Hrvatskoj. Ona se znala oduprijeti bugarskoj najezdi bolje od Srbije, a onda i osvajanjima bizantskoga carstva. Bolje od Srbije znala je ona da očuva stečenu blagodat kršćanstva i nije opet natrag pala u poganstvo u međuvremenu vladanja Heraklija i Vasilija I. Bolje od Srbije znala je da se ukloni i opasnosti građanskoga rata. Pored toga još i bliže moru i uglađenim narodima, Hrvatska doista stajaše u X. stoljeću na čelu južnoslavenske civilizacije“.
IZVOR : Alfred Nicolas Rambaud. L’empire grec au dixičme sičcle : Constantin Porphyrogénčte. Paris, 1870. P. 458.
„Što se tiče Hrvatske, i ona je od svoje strane pridonijela, da se održi ravnoteža na Balkanskom poluotoku. Ona je spriječila izvršenje sna cara Simeuna: proširenje bugarskoga carstva do Jadranskoga mora; ona je osujetila barbarsko istrjebljenje žiteljstva Srbije; ona je dala zakloništa srpskim izbjeglicama; ona je do posljednjega čovjeka uništila, ako možemo vjerovati Konstantinu, bugarsku vojsku poslanu protiv nje poslije osvojenja Srbije, a vođenu Alogoboturom. Hrvatske planine bijahu tvrđava nezavisnosti južnoslavenske protiv pohlepe Bugarske (koja se tada još nije bila poslavenila).Hrvatska na sjeveru mnogo je više nego Drač na jugu omela nasljednicima Simeunovim gospodstvo nad Jadranom“.
IZVOR : Alfred Nicolas Rambaud. L’empire grec au dixičme sičcle : Constantin Porphyrogénčte. Paris, 1870. P. 464.
Trebinjski biskup Primi piše u Rim god. 1674. ovako: »Pravoslavni (kaluđeri!) na temelju toga fermana idu i tlače biedne katolike (po Popovu polju, nezadovoljni s onim, što im je sultan dozvolio.) to više, oni obilaze s četom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta više, nego što stoji u fermanu, izjavljujući odtvoreno, kako će im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogući se oduprieti tolikoj nevolji, katolici samo što nijesu izgubljeni. Vec su izjavili biskupu, da će morati prieći na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda« (K. Draganović, Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72).
“U prvoj polovici X vijeka do 30ih godina, politička granica Hrvatske prema istoku dopirala je po svoj prilici do planinskog vijenca koji cine planine Zelengora, Lelija, Treskavica, Jahorina, Romanija, Ozren i Zvijezda."
Relja Novaković : O nekim pitanjima granica Srbije, Hrvatske i Bosne u X veku, Zbornik Fil.fak. u Beogradu, VII/1, 1963, str. 178.
Za vrijeme Ugarsko-Bizantijskih ratova prvi put se spominje i jedan Bosanski Ban. Radi se o Banu Boricu, koji, kao samostalni gospodar cijele Bosne, sa Bosanskom vojskom pomaze Ugarskim vojnim formacijama u njihovom ratu protiv Bizantijskog Cara Manuela Komena...O ovim zbivanjima opsirno pise Bizantijski kronicar Kinamos, koji Bana Borica naziva saveznikom Ugarskog Kralja i jasno razgranicava Bosnu od ostalih drzava...pa,tako 1154 godine pise :"... Kada je bio blizu Save, odatle prema drugoj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, NEGO JE SAMA ZA SE, narod koji svojim ZASEBNIM nacinom zivi i SAM SOBOM UPRAVLJA ..."(Jo.Connamis,Historiarum epitome.lib III 7,A.Meineke,Bonnae,1836.
U Konobi (Rmanj) spominje se 1386. katolički samostan, vjerojatno benediktinski, koji je kasnije Hasan-paša Predojević predao pravoslavnim kaluđerima. Kao pravoslavni, on se spominje tek u prvim desetljećima XVII. stoljeća (usp. S. Stanojević, Narodna enciklopedija, Zagreb, 1928., t. III., str. 953).
Antonije Orešković (1829-1906), pravoslavni Srbin, srpski časnik, kapetan u austrijskoj vojsci (1862), pukovnik srpske vojske (1877-1878).
U svom djelu "Slavenska zadruga" (1872.) kaze o Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti :
"Znatna cest harvackog naroda pripada pravoslavnoj crkvi; pa i ako zajedinštvu nesluži vjeroispovest temeljom isključivim kao ono u Bosni, to ikap pravoslavni Hrvati u glavnome više nagiblju srbstvu nego hrvatstvu, ne sto bi sa Srbima iste narodnosti bili, sto ih dobra cest i jest, nego sto su Srbi ponajviše pravoslavnog vjerozakona. Pravoslavni ma se i priznavao Hrvatom za čisto hrvacku ideju redko da je tako oduševljen kao što je pravoslavni Srbin za srpsku..."
IZVOR : Антониjе Орешковић. Славенска задруга. Н. Стефановић, 1872. Стр. 41.
Uz američke i evropske laži, ravnopravno, ali sramnije i besmislenije su srpske laži u režiji Slobodana Miloševića, a koje raznose i umnožavaju generali, političari i novinari: okupacija Kosova tumači se odbranom državne celine i suvereniteta. U porušenoj, obogaljenoj i poraženoj Srbiji sa hiljadama ubijenih i ranjenih, proglašava se nacionalna pobeda. Farsa za farsom! Nadrealizam istorije". Dnevnik Dobrice Ćosića, u noći kada je NATO obustavio bombardovanje Jugoslavije.
Prema francuskoj karti u izdanju 1821 g. (tiskana u Parisu) Hrvatska se dijeli na austrijski i turski dijelovi :
“Austrijska Hrvatska uključuje gradovi Sisek (Sisak) i Karlstat (Karlovac), a takodjer svu jadransku obalu od Bakara do Antivari. U sklopu austrijskog dijela Hrvatske vidimo primorski gradovi : Zara (Zadar), Sebenico (Šibenik), Spalato (Split), Trau (Trogir), Stagno (Ston), Lesina (Stari Grad na Hvaru), Raguse (Dubrovnik), Cataro (Kotor) itd.
Turska Hrvatska uključuje gradovi Bihać i Jajce.
Conrad Grunnenberg, 1487 godine : "Dubrovnik je glavni grad u Hrvatskoj Kraljevini" (Doppelseite, aus Conrad Grunenberg: Beschreibung der Reise von Konstanz nach Jerusalem. Bodenseegebiet, um 1487. Badische Landesbibliothek Karlsruhe, Cod. St. Peter, pap.32)
CASOPIS MINISTARSTVA NARODNE PROSVJETE RUSIJE, 1910 g.:
„…svi marljivosti [pokušaji] upisati dalmatinske knjizevnike XV-XVIII stoljeća u red srpskih literatora jeste i će biti dalje neplodni; bez obzira na porijeklo Drzića, Mencetića, Gundulića, Palmotića itd., svi oni su izvukli svoji ideali ne na bizantskom istoku a na rimskom zapadu i, zovući se Slavenima ili Hrvatima, nikad nisu osjećali se Srbima…“
IZVOR : Žurnal Ministerstva narodnago prosvѣ?щeniя. V Tip. Imperatorskoй Akademіi nauk, 1910. Str. 399.
GENOCIDNI VELIKOSRPSKI PLAN :
Srbija, koja je u ovom ratu dala 1˝ miliona žrtava za oslobođenje i ujedinjenje svoje jednokrvne braće preko Dunava, Save i Drine, ne može ni u kom slučaju dozvoliti, da se na njenim granicama formira neka nova država, koja bi u svoj sastav uzela sve njezine sunarodnike i da - posle 4-godišnjih muka i potpunog poraza neprijatelja - ostane u pozadini i sve plodove dobivene pobede prepusti drugome, koji je u ratu učestvovao na neprijateljskoj strani.
Srbiji, po pravu oružja na osnovu ugovora s Madarskom koji je potpisao vojvoda Mišić, kao opunomoćenik komandanta Savezničkih vojsaka na Solunskom frontu; denerala Franchet d'Espereya, pripada sledeća teritorija :
- Banat do linije Oréava - Karansebeé - Maroé - Arad
- ispod Segedina;
- Bačka do linije Horgoé - Subotica - Baja;
- Baranja do linije Batasek - Peéuj - Baré i dalje rekom Dravom do Oseka;
- Srem i Slavonija do linije žel. pruga Osek - Dakovo - Samac;
- Ce|a Bosna i Hercegovina i
- Dalmacija do rta Planke (kod Šibenika op.a).
Van te teritorije, da se možete opredeljivati po volji, da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu državu
Joakim Stulli Raguseo (1730-1817) – poznati dubrovački leksikograf. Autor rječnika „Vocabolario italiano–*illyrico–latino“, koji je bio tiskan u Dubrovniku u 1810 g. U str. 731-732 kaze za „ilirski“ jezik :
„Illyrice – Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski“
Ivan Smirnov (1856-1904), ruski povjesničar i etnograf, profesor Kazanskog sveučilista, u još jednom svom djelu pod nazivom „Esej povjesti Hrvatske države prije njezinoj podređenosti ugarskoj kruni“ (Kazan, 1879.) piše o morskoj moći Hrvatske kraljevine :
„S pripojenjem Dalmacije Hrvatska je morala dominirati na Jadranu. Jos u IX stoljecu, kako znamo, između Mletaka i Hrvatske bila je borba za prevlast na ovom moru. Ona završila se već, čini se, nesretno za Mletci. Ovo je vidljivo iz toga da Mletci od davnina plaćali Hrvatskoj trgovački danak za garanciju svojim brodovima slobodne plovidbe oko dalmatinske obale, po drugim izvještajima, po svemu Jadranskom moru. Zasada, kad Hrvati zarobili pod svoju vlast svu dalmatinsku obalu i konačno odobrili svoje gospodstvo na Jadranskom moru, Mletci morali očekivati još više prepreka za svoju trgovinu. Uništiti ovi prepreci mogao samo prijelomom morske moći Hrvata“
IZVOR : Smirnov I. Očerk istorii Horvatskogo gosudarstva do podčineniя ego ugorskoй korone. Monografiя. – Kazanь : Universitetskaя tipogr., 1879. Str. 56.
Naravno, iz svih dalmatinskih gradova, najvazniji pisci su bili iz Dubrovnika, „kruni hrvatskih gradova“, no izlagati dubrovacku književnost ne doticajuci se dijelovanja splicanina Marulica, hvarana Lucica i Hektorovica te zadranina Barakovica, znaći rezati živi organizam i izucavati njegovu fiziologiju na odrezanim njemu dijelovima“.
IZVOR : Žurnal Ministerstva narodnago prosvѣ?щeniя. V Tip. Imperatorskoй Akademіi nauk, 1910. Str. 399
"It is unfortunate for all that no moral issue has ever been clearer. Any attempt to plea - bargain with outlaws and renegades will only be at the expense of honor, decency and self- respect. The Serbs are two-dimensional people with a craving for simplicity and an ideology so basic it can be understood without effort. They need enemies, not friends, to focus their two-dimensional ideas. Life forthem is a simple tune, never an orchestration, or even a pleasant harmony. Animals make use of their resources with far greater felicity than these retorted creatures, whose subscription to the human race is well in arrears"
The new evil, demons, baby killers, destructors, ethnic cleansers, tyrants the Serbs, prevent the world of today to develop.
The Serbs have not been punished enough. Serbs, the Slavic Nazis and their Serb Orthodox Church eagerly cooperated to create a purified Greater Serbia."
- Peter Ustinov
1496 g. - Njemački hodočasnik iz grada Breslau Peter Rindfleisch piše u svom djelu da Dubrovnik je jako Iijep grad, koji se nalazi u Hrvatskoj :
"Item Wir seint kommen gen Regus... Das ist eine schone Statt und Iigt in Crabaten"
Izvor : R. Rdhricht, H. Meisner, Deutsche Pilgerreisen nach dem hl. Lande (i880). Str. 323.
1486-1487 g. - Njemački plemić i hodočasnik iz Konstanza (regija Bavarija) Conrad von Grunenberg ostavio puno važnjih svjedooanstva za srednjovjekovni Dubrovnik. Uradio je sliku Dubrovnika, na kojoj sačuvan crveni natpis u gornjem Iijevom kutu, koja kaže :
"Ragusa hobstat in kunglion Croatie" ili "Dubrovnik je glavni grad u Hrvatskoj Kraljevini". Takodjer kaze da Dubrovnik da je "ist die kunglioh nobstat in Croattyen" (1) ili "kraljevski glavni grad u Hrvatskoj" i "Erizbistum, und nat ooh das gantz kungrich Croatyen" (2) ili "nadbiskupija, čija jurisdikcija obuhvaća cijelo hrvatsko kraljevstvo".
lzvori : (a) Doppelseite, aus Conrad Grunenberg: Besonreibungder Reise von Konstanz nach Jerusalem. Bodenseegebiet, um 1487. Badisone Landesbibliothek Karlsruhe, Cod. St. Peter, pap. 82.
(b) Pilgerreise von Konstantz nach Jerusalem 1486, Forsohungsbibliothek Gotna, signatura Chart. A 541.
1433 g. - Sudionici Sabora u švicarskom gradu Baselu, porijeklom Cesi ("Gestis Bohemorum"), kažu za teologa Baselskog Sabora i kardinala, Dubrovcanina Ivana Stojkovica da je iz Raguse, koja je grad u Hrvatskoj :
"Johannes de Ragusia, (quae est Civitas in Carvatia)" Prema Monumenta conciliorum generalium seculi decimi quinti. 1857, p.306.
1154 g. - Arapski geograf, kartograf i putopisac Muhamed AI-ldrisi (1099-1164), opisujuci Hrvatsku (Bilad Garwasija), piše u svom djelu "Kitab al Rudjar" sljedeće :
"Ragusa, Ragusah udaljen je od Stona 30 milja. (Stanovnici) su Dalmatinci koji imaju brojne brodove za dugu plovidbu. Ovo je posljednji grad u Hrvatskoj (Garwasijah)".
Izvor : Italia descritta nel "Libro del re Ruggero" compilato da Edrisi, Salviucci, 1888, str. 108-109.
Takodjer prema knjizi Henri Bresc; Ann Liese Nef: Idrisi, La premiere geographie de l'Occident, Paris, 1999, p.387.
Dubrovački povijestničar i književnik, plemić Seravino Cerva (Crijević, 1696-1759) piše u svom djelu "La Sacra Metropoli Ragusina": "Dioclea metropolis Croatiae Rubeae, tempore Samuelis Bulgarorum imperatore". Prijevod : "Duklja bijaše metropolija Crvene Hrvatske u vrijeme Samuela, cara bugarskoga".
|
