Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Rukavine : potomci zadnjeg vladara Velike Hrvatske :

U hrvatskoj povijesti se ne moze naći starija plemička obitelj nego Rukavine i ako se hrvatska prezimena mogu još iz doba Hrvata u današnjim Iranu dokazati, kao na primjer iz ranohrvatske države Uratu : Bani (hrvat. Banić, -niček, -ičević), Barzân (hr. Borzan), Buliân (hr. Buljan), Duklân (hr. Dukljanin), Gashân (hr. Gašanić), Ibrisîn (Ibrišimović), Khuréle (hr. Kurelec), Lubura (hr. Luburić), Perwân (hr. Pervan), Setîn (hr. Cetin, -inić), Shupân (hr. Župan, -anić,- nović), Wasili (hr. Vasilić), Wesân (hr. Vesanić, -nović), ...itd.

Poznata su i hrvatska prezimena iz ranohrvatske države Hurrwuhé Mitanni :

Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušić), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Za sva ta prezimena se ne znade dali su bili u tim ranohrvatskim državama plemići. Jedino za Rukavine se znade da imaju najstarije plemičke korijene u Velikoj Hrvatskoj (Velikaya Horvatiya) u današnjoj Ukrajini.

Članovi ove velikaške obitelji obnašali su visoke službe na dvoru bosanskih vladara. Vladimirović Radoslav je uz kralja Stjepana Ostojića. Vladimirović Jurko je na dvoru Tvrtka II. Vladimirović Radivoj sudac je na dvoru kralja Stjepana Tomaša. Vladimirović Vladoje potpisuje povelje kralja Stjepana Tomaševića.

Stari rod Vladimirovića, čiji su potomci Rukavine, poznat je u dolini Neretve, gdje su irnali velike posjede kao nasljednici prastaroga bosanskog plemstva Vladimirovića (ili Miholovića i Vladičijevića) čije je sjedište bilo oko Mostara i Stroge na rijeci Buni. To prezime javlja se još u 10. stoljeću u okolici Mostara i odatle se širilo. na istok i zapad od Neretve pa je njihovo ime bilo ugledno na obje strane Neretve a u 11. stoljeću bili su vrlo utjecajni i u istočnoj Bosni.

Prema Andriji Kačićti Miošiću, prvi Vladimirovići prebivali su u Sladiricu, gdje im je prvi predak bio knez Vladimir Vukotin (890-905). Bili su zaslužni i Mlečanima jer im je dužd Kandijan potvrdio plemstvo u Sladincu i Perki. Prema Kačiću, bosanski kralj Kotrorman je za zasluge knezu Vukotinu 1010. darovao posjede od izvora Žrnovnice do Stoca i dolinu Neretve sve do mora kao i Krupu, Popovo polje i Bijelo polje.

Iz toga je roda i Vladimir I., koji je 1177. bio toparh (guverner) Raške i gornje Zete. U borbi kod Prištine bio je ranjen i umro je u Dubrovniku, gdje je i sahranjen. Nakon toga su Vladimirovići bili i dalje značajan i utjecajan rod na obalama Neretve, gdje su posjedovali velika imanja i bili knezovi više vlastelinstava sa sjedištem u Sladincu te se nazivali knezovi od Sladinca i Perke. Po njima je Sladinac često zvan i Vladinac.

U prvoj križarskoj vojni bili su Vladimirovići u pratnji cara Fridrika Barbarosse 1189, zbog čega je poslije plemićki grb Vladimirovića imao lava s križem na kacigi s lijeve strane.

Vladimir II. oko 1250. upravljao je Dalmacijom, u kojoj je i dolina Neretve, gdje su ženidbom sa susjednim vladarima učvršćivali vlast i položaj.

Oko 1300. Vladimir III. ojačao je vlast Vladimirovića na zapadnom dijelu, kada je od bosanskog vladara dobio imanja oko Ljubuškoga, Klobuka, Pline, Zvirića, Borovaca, Struge, Broćna i Krnje.

Knez Radoš Vladimirović dobio je 1387. od kralja Tvrtka posjede Ljubuški, Broćno i sela u Primorju. Radoš je tada dobio plemićki grb Vladimirovića s lavom i križem na kacigi s lijeve strane, a taj grb imaju poslije i Rukavine pl. Vidovgradski, dok su Rukavine pl Ljubački starom grbu dodali još sablju ruke hercegovačkog primorja (Makarske i Poljica) u Dalmaciji. Vjeruje se da su tada Vladimirovići sagradili svoje utvrde oko Klobuka, u Ljubuškom i na ušću Neretve.

U 17. stoljeću, kada su Osrnanlije prodrli u dolinu Neretve, Šimun Vladimirović boravio je u Perki i poginuo 1620. Njegov sin Ivan Vladimirović bio je knez i branio Neretvu sve do Norina i Vratara.

Kada su Mlečani 1647. zavladali Neretvom, priznali su mu sve povlastice koje su Vladimirovići imali od starina. I Ivanov najstariji sin Nikola Vladimirović ratovao je s Osmanlijama od Neretve do Ljubuškog i Gabele te osvojio Kulu Norinsku potkraj 1685, za što je od Mlečana odlikovan zlatnom kolajnom.

Njegov sin Juraj Vladimirović bio je jedan od junaka u toj obitelji u borbaina s Osmanlijama jer se istaknuo u osvajanju Hutova, a umro je 1720. u rodnom Sladincu. Njegovi sinovi Ivan i Luka Vladimirović bili su knezovi između 1736. i 1775. te živjeli u kulama oko Sladinca i Pline a Mlečani su im priznali sve prijašnje povlastice i posjede. U to doba Vladimirovićima su, zbog stalnih turskih prodiranja, ostali samo Sladinac, Perka, dijelovi Pline, Struga, Vrbica i dio Župe, dok su im ostali posjedi otuđeni i pripali su begovimai beglucima. Ubrzo je pao i Sladinac; koji je odmah i srušen a cijela je ostala jedino utvrda.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Juraj barun Rukavina Vidovgradski. Kupi ovdje :

U vrijeme zarobljivanja Grga je imao 7 sinova, koji ; su ostali s majkom pod Mlecima. Bili su to:

1.   Vukelja,

2.   Miloš,

3.   Dragić,

4.   Marko,

5.   Ivan,

6.   Nikola i

7.   Blaž.

Obiteljska predaja govori da su ga u zarobljeništvu Turci nagovarali, a potom mu i prijetili da će ga nabiti na kolac ako se ne poturči i ne oženi jednom njihovom udovicom. Pod stalnim prijetnjama ipak se oženio udovicom iz muslimanske obitelji Ogreševića u Livnu i s njom je imao 3 sina. Nakon određenog vremena potajno se vratio obitelji, ženi i sinovima. Ali ni tu nije dugo ostao te se odlučio ipak vratiti nazad drugoj ženi. Svađa s prvom ženom i sinovima bila je tako oštra da ga je najstariji sin Vukelja ubio. Obiteljska predaja navodi da se OD GRGINIH SEDAM SINOVA RAZVILA LOZA RUKAVINA, koja se dalje brzo širila i množila.

Od prvog sina Vukelje poslije su nastali Vukelići u Sv. Jurju i Kosinju te Biondići u Melnicama više Senja.

Od drugog sina Miloša potječu Rukavine u Brlogu, Perušiću i Pazarištu (osim onih s nadimkom Robića u Pazarištu) te Rukavine-Bačići kraj Karlobaga u Podgorju i Primorju.

Od trećeg sina Dragića potječu Bačići u Podgorju, Bačići u Karlobagu, Rukavine u Trnovcu i Ražancu, Bevandići u Trnovcu, Rukavine s nadimkom Robići u Pazarištu, Glavaši u Jablancu te Dragičevići u Jablancu, Gračacu, Sv. Petru, Bruvnu i Sv. Jurju.

Od četvrtoga sina Marka potječu Rončevići u Jesenici, Mihići u Metku, Rukavine u Sv. Roku i Terezinu Polju u Mađarskoj.

Od petog sina Ivana s nadimkom Zule nastao je rod Zulevića (Zalovića ili Žalovića) u Vukšiću.

Od šestog sina Nikole nastao je rod Rukavina na Pagu, Rabu i otocima, koji su početkom 19. stoljeća po muškoj lozi izumrli.

Od sedmog sina Blaža nastali su Blaževići u Lovincu i Vraniku te Miškulini u Sv. Jurju u Primorju te u Smiljanu i Bužimu u Lici.

Od trojice Grginih sinova sudovom Ogreševića u Livnu imena nisu poznata.

Ta priča iz obiteljske predaje o Rukavinarna pokazuje širenje Rukavina po Lici, Primorju i Podgorju, odakle su se dalje razvijale nove loze, u početku s nadimcima uz prezime a poslije i s prezimenima.

Naime, nakon Bečkog rata (1683.-1699.) propisi nisu dopuštali korištenje nadimaka pa su se od tada koristila samo prezimena po popisu. S Rukavinama su u srodstvu bili i baruni Vrkljani, jer je satnik Medina Rukavina udao 1750. kćer Metku za zastavnika Stjepana Vrkljana, čiji je unuk pukovnik Vrkljan poveljom od 27. listopada 1793. dobio njemačko i austrijsko plemstvo s predikatom "Verklein"

Nakon osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj, Slavoniji. Lici, Krbavi i Dalmaciji bilo je čestih migracija, seljenja i naseljavanja koje su provodile Austrija, Venecija i Osmanlije radi naseljavanja napuštenih područja.

U jednom od prvih preseljavanja 1605. nakon što su Osmanlije zauzeli Zemunik, prešlo je iz Ravnih korara i Bukovice na stranu Austrije oko 700 osoba, od toga oko 200 za vojsku sposobnih i s oko
20 000 komada sitne i krupne stoke, a naseljeni su u Lič kraj Fužina, koji je od 1522. bio pust i nenaseljen. Ta skupina doseljenika poznata je pod imenom "Krmpoćani" jer je došla s područja starih Krmpota (danas Međiđa) u području između Knina, Benkovca i Obrovca.

Skupinu su vodili knez Damjan Petrović-Krmpoćanin, njegov rođak Tadija Petrović, Tomo Skorupović, Toma Marković i Mile Butorac, a u skupini je bilo 49 prezimena, poslije sve poznata i razvijena lička prezimena. Ti su se doseljenici do 1635. postupno raseljavali iznad Senja prema Ledenicama i Sv. Jakovu, na današnje Krmpote i dio Senjske planine, i tu osnovali sela oko Krivog Puta. Dio njih se zbog ratnih prilika postupno vraćao prema jugu put svojega starog zavičaja.

U drugoj skupini doseljenika 1627. poznatoj pod nazivom "Vojnići", bilo je 16 rodova, među kojima su

-   Blaževići,

-   Jovanovići,

-   Krpani,

-   Pavelići,

-   Pavličevići,

-   Prpići,

-   Radoševići,

-   Starčevići,

-   Šojati,

-   Tomičići,

-   Tomlje(a)novići,

-   Vukelići i druga prezimena.

Doseljeni su s područja južno od Zemunika a stara im je postojbina bilo područje dolina oko Dinare, Svilaje, Moseća, Gornje Krke i Čikole i od 14. do 16. stoljeća su se postupnim selidbama naseljavali prema Zadru, Zemuniku, Benkovcu, Skradinu i Šibeniku te području Ravnih kotara i Bukovice.

U trećoj skupini doseljenika poznatoj pod nazivom "Gvozdenovi ljudi", koju je vodio Gvozden Sladović, bilo je oko 20 obitelji s šireg područja starih Krmpota (Obrovac-Međiđa) i dijelom susjednih Ravnih kotara od Biljana i Zemunika do Novigrada, Posedarja, Vinjerca i Ražanca.

Tu su bila prezimena

Karanović,

Lovrić,

Mikulić,

Vilenica,

Bal(i)enović,

Brusković,

Veljanić,

Mihovilović

Martinović i druga.

U jednoj od sljedećih selidba između 1645. i 1652. doselilo se u senjsko primorje 58 obitelji iz Jesenica kraj Obrovca i iz Perušića kraj Benkovca. Tu skupinu vodila su dvojica iz roda Rukavina te jedan Njegovan i Smokrović a naselili su se u području Sv. Jurja od Senja do Lukova. Odatle su se već oko 1658. preselili na otoke Rab i Pag (pod vlast Venecije), dok se glavni dio te skupine nastanio u Ražancu, Vinjercu i okolici, odakle su se poslije odseljavali.

Tim naseljavanjem do 1655. bili su u senjskom primorju naseljeni Lič, Zagon, Krmpote oko Sv. Jakova i Krivoga Puta, Sv. Juraj i dalje na jug Podgorje sve do Starigrada između Lukova i Jalanca. Zadnja selidba prije početka Bečkog rata (1683) bila je oko 1670, kada su se u Ražanac i područje oko Ljupča, Radovina i Vinjerca naselili većim dijelom oni doseljenici od oko 1645, kada se naselilo 58 obitelji u Sv. Juraj. Oni su se 1653. preselili u područje oko Ražanca i tu izmiješali sa starosjediocirna i doseljenicima koji su se potkraj 16. i početkom 17. stoljeća ovamo doselili iz područja Bukovice i Ravnih kotara. No, ni oni se ondje nisu zadržali, već se oko 1680. uz obalu Podgorja sele prema sjeveru i naseljavaju se oko Karlobaga.

Kako se vidi, takvih naseljavanja te premještanja stanovništva na tom području bilo je više sve do Bečkog rata, nakon kojega dolazi do većih migracija prema području Like, koja je od 1689. napuštena od Osmanlija.

Nakon rata pod bečkim zidinama i uspješne obrane Beča 1683. dolazi do povlačenja Osmanlija a istodobno na području Like i Velebita dolazi do spontanih borbi; protiv Turaka. Još prije 1683. naselili su Ražančani po-. dručje od Baga prema Lici (Konjsko, Ledenik, Kučište i  Stanište) i tako od Oštarijskih vrata osigurali ulaz u Liku.

Nakon prvih pobjeda 1685, počinje i konačno istjerivanje Turaka iz Like, Ravnih kotara i Bukovice 1689, a potom je došlo do naseljavanja napuštenih područja Like i podjele posjeda doseljenicima. Pri toj dodjeli zemlje u Trnovcu i susjednom području naselile su se 52 obitelji s 331 članom, kada je naseljen i Jerko Rukavina, praunuk Grge Vladimirovića-Rukavine.

Grgurov (treći) sin Dragić Rukavina, od kojega potječu Rukavine u Trnovcu, imao je 3 sina:

1.   Ivana-Bevandu,

2.   Martina i

3.   Juru.

Najstariji Ivan, s nadimkom Bevanda, i imao je sina Jerka Rukavinu, koji je 1683. imao posjed i bio knez u Bagu (poslije Karlobagu), kamo je došao iz Ražanca u Dalmaciji. Kao knez, Jerko Rukavina je na čelu 65 hrabrih junaka 1684, bez pomoći krajiške vojske, napao Turke i na prijevoju Velebita osvojio Baške Oštarije te krenuo prema Lici i osvojio Brušane i Rizvanušu. Tek nakon toga 1686. karlovački general Herberstein  krenuo je s krajiškom vojskom i počeo napade na Turke, nakon čega su brzo zauzeti i ostali dijelovi Like.

Knez Jerko Rukavina, sa sinovima Nikolom (umro 1736) i Dujom (umro 1779) iz Ražanca se prvo 1683. preselio u Karlobag. Za zasluge u borbama s Turcima naseljen je 1689. u Trnovac a dobio je u posjed Bužim i Brušane. Na te posjede naselio je 1696. deset obitelji iz Moravica i to prezimena

Sudar,

Lisac,

Čop,

Abramović,

Naglić,

Pavičić,

Ivančević,

Pleša,

Janković i

Sneburger.

Umro je 29. svibnja 1699. u Karlobagu.

S njim su u Trnovac i susjedna područja naseljeni

  1.   sin njegova strica Martina

        Jure Rukavina-Mamut sa 7 članava,

  2.   Mate Rukavina-Bevanda

        sa 4 člana obitelji, zatim obitelji

  3.   Kovačević,

  4.   Maras,

  5.   Tomljenović,

  6.   Pavičić,

  7.   Račić,

  8.   Dokozić,

  9.   Vrban,

10.   Rudelić,

11.   Mažuran,

12.   Lukatelo,

13.   Miletić,

14.   Laktić,

15.   Zorić,

16.   Šaban,

17.   Devčić,

18.   Lukčević,

19.   Zubčić,

20.   Brkljača, i

21.   Cvitko, 

22.   Čačić,

23.   Rupčić,

24.   Smojver,

25.   Šikić,

26.   Stipan,

27.   Krunić, i

28.   Serdarević,

29.   Prpić,

30.   Sarić,

31.   Špalj,

32.   Žuljević,

33.   Miškulin,

34.   Milnović,

35.   Došen,

36.   Bačić,

37.   Milinović,

38.   Pavelić,

39.   Baburić,

40.   Bulić,

41.   Jelinić,

42.   Pekas i

43.   Budak - ukupno je bilo

        52 obitelji s 331 osobom.

Vođe te seobe bili su iz roda Rukavina kao i u prijašnjoj seobi Jeseničana 1645. Jure Rukavina-Mamut imao je braću Filipa, Matu i Marka.

Od najstarijeg Jure-Mamuta nastala je loza Rukavina-Mamutovići, od trećeg brata Mate potječu Rukavine-Robići u Pazarištu, dok od červrrog brata Marka potječu Rukavine-Glavaši u Jablancu.

Od Dragićeva trećeg sina Jure potječe prezime Dragičević u Podgorju, Gračacu i Sv. Petru u Lici.

Sljedeću selidbu vodio je knez Lovre Milioković (od "Krmpota") iz Jablanca, koji je 1690. s 50 obitelji naselio Pazarište i okolicu, odnosno područje od Podgorja do ušća Otešice u Liku i s druge strane područje do Smiljana. Istodobno je Lovinačko polje naselio pop Marko Mesić 1691. sa senjskim zastavnikom Petrom Balenovićem, s nadimkom Vrkljan.

Iz tih burnih vremena za vrijeme i nakon Bečkog rata obavljeno je u kratkom vremenu nekoliko popisa Like, iz čega se može doznati više podataka o ličkim prezimenima.

Prvi popis Like obavio je senjski biskup Sebastijan Glavinić 1696, slijedio je popis Like biskupa Brajkovića 1700, zatim popis i Vojne krajine 1701. i 1712.

Naseljavanjem do oko 1700. sve su selidbe uglavnom dovršene, a s tih je područja poslije dolazilo do daljnjih; raseljavanja na područje oko Gospića, Široke Kule i Ribnika te Brloga, zapadnog dijela Gacke doline te dio područja oko Udbine, odakle su se poslije u 18. stoljeću naseljavali dijelovi lapačkog i vaganačkog područja te oko i Plitvičkih jezera. Kasnijim raseljavanjem popunjavala su se područja Pokuplja, zapadne Bosne te Slavonije.

Iz Trnovca (kuće br. 69) je general Jerko Rukavina Pl. Vidovgradski (Trnovac, 1796 - Zagreb, 17. 12. 1880), praunuk Grge  Vladimirovića-Rukavine i sinovac generala topništva Gjure baruna pl. Vidovgradskog. za vrijeme francuske okupacije 1809-1813. školovao se u vojnoj akademiji La Fleche u Francuskoj, od 1813. do 1818. služio je u Otačkoj i Slunjskoj pukovniji, od 1819. bio je zastavnik u II. banskoj pukovniji u Petrinji, od 1827. imao čin natporučnika, oko 1840. bio je satnik a 1846. dobio je čin majora. U ljeto 1848. s 1. bataljunom II. banske pukovnije na talijanskom ratištu borio se protiv 9000 Piemonteza za tvrđavu u Mantovi, zbog čega je dobio čin potpukovnika a ubrzo i čin pukovnika. Od 1849. do 1853. bio je zapovjednik II. banske pukovnije a potom je umirovljen. Umro je 17. prosinca 1880. Il Zagrebu, gdje je sahranjen na groblju Mirogoj.

Iz Tmovca (kuće hr. 96) je genernl topništva Gjuro barun Rukavina pl. Vidovgradski (Trovac, 21. 3. 1777. - Temišvar, 9. 9. 1849.). Otac mu Duje kao natporučnik zbog zasluga u ratu i odanosti dvoru dobio je 1800. ausuijsko plemsto s predikatom Vidovgradski (de Vidovgrad). Kao mladić Gjuro je već 1791. stupio u vojnu službu pri Ličkoj pukovniji i 1793. bio kadet u Ogulinskoj pukovniji, s kojom se 1794. istaknuo u austrijsko-francuskom ratu u jurišu na San Giacomo kod Genove, gdje je s 18 godina dobio zlatnumedalju za hrabrosr i junaštvo u borbi, 1795. istaknuo se u borbi u Tirolu i 1796. postao zastavnik, kada je kao zapovjednik izgubio mnoge vojnike i bez časnika zauzeo neprijateljske položaje te zarobio top i 200 vojnika, od 1800. bio je poručnik, od 1801. kao natporučnik premješten je iz Ogulinske u Otočku pukovniju i nakon borbe kod Trienta dobio čin satnika. Za vrijeme Napoleonove Francuske uprave od 1806. do 1809. ostao je vjeran Austrji i kao satnik bio dodijeljen njemačko-banatskoj pukovniji. Godine 1809. istaknuo se u borbi kod Landshuta, kada je na čelu kompanije (satnije) branio most od nadmoćnijeg neprijatelja. Nakon teškog ranjavanja dobio je zlamu kolajnu za hrabrosr i junaštvo u bici kod Aspema i postao major, 1813. sudjelovao je u osvajanju Otočca od Francuza i vodio jedan bataljun graničara protiv Talijana.

Godine 1814. borio se s tri kompanije u borbi kod Mantove protiv četiri puta jačeg neprijatelja, kada je na bajunete jurišao, ubio francuskog pukovnika Vasalea i još dva časnika te zarobio 50 vojnika i postao potpukovnik Otočke pukovnije.

Od 1818. bio je pukovnik i do 1829. zapovjednik Ogulinske pukovnije, od 1829. bio je generalmajor i imenovan brigadirom Banske brigade u Petrinji do 1833. Godine 1835. bio je u Karlovcu i istaknuo se protiv Turaka kada je vodio jedan odred vojnika kod Velike Kladuše i porazio tursku vojsku od 120 000 vojnika, zbog čega ga je car Ferdinand V. odlikovao Viteškim redom cara Leopolda. Od 1836. imenovan je vlasnikom ("Inhaber") 61. ugarske pješačke pukovnije iz Temišvara, nakon toga je podmaršal i zapovjednik divizije u Petrovaradinu (1836-. 1844). Godine 1840. dobio je titulu baruna te 1844. - 1849. bio zapovjednik tvrđave u Ternišvaru, 1848. postao je pravi tajni savjetnik i zapovjednik Banata: za vrijeme. mađarske revolucije 1848/49. hrabro je i uspješno obranio 107 dana opkoljenu tvrđavu u Ternišvaru. za uspješnu; obranu tvrđave dobio je čin maršala a car Franjo Josip I. odlikovao ga je visokim Redom željezne krune I. srupnja i viteškim redom Marije Terezije. Njegova obrana tvrđave, na koju je palo oko 20 000 topovskih granata, ušla je u vojnu povijest obrane tvrđava. I kao genernl topništva tri je puta bio ranjen, od toga jednom teško. Bio je i potkapetan Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1834-1838) a umro je u Temišvaru, gdje je i sahranjen.

Iz Tmovca je unuk kneza Jerka Rukavine (umro: 1699) sin njegova sina Nikole, Pavao barun Rukavina pl. Ljubački (1708-1782). Bio je 1730. porkulab (predstojnik), zatim je služio u Ličkoj pukovniji, gdje je u borbi 1744. teško ranjen, 1746. bio je sartik i istaknuo se u borbi u bici kod Kunersdorfa, gdje je zapovijedao dijelom Ličke pukovnije a 1761. se posebno istaknuo u bici i kod Veletre, gdje je za junačke zasluge postao barun i dobio nasljedno plemstvo s predikatom Ljubački (von Liebstadt) po imenu sela između Ražanca i Nina.

Iz Tmovca je i unuk kneza Jerka Rukavine (umro : 1699) i sina Duje drugi sin Juraj-Đuro barun Rukavina : zvan "Ružac" (1700-1790), koji je 1744. bio satnik i zapovjednik u Ličkoj pukovniji a 1761. i zapovjednik u bici kod Veletre. za zasluge u toj bici zajedno s Pavlom Rukavinom dobio je plemićku titulu s predikatom Ljubački (od Liebstadta) i postao barun. U vojsci je bio 56 godina, od toga 46 godina u činu satnika.

O ulozi mnogobrojnih Rukavina u borbama i njihovim zaslugama za vrijeme ratova za Carevinu i Habsburšku Monarhiju ima dovoljno izvora, podataka i zapisa iz rodoslovlja da bi se samo o tom prezimenu mogla napisati cijela knjiga.

U staroj zadružnoj kući Rukavina pl. Vidovgradskih u  Trnovcu postoji soba uređena kao muzej, s raznim oruži jem, puškama i sabljama, a na zidovima su slike mnogih: generala i časnika, gdje se čuvao i plemićki list te druge znamenitosti kako bi se sačuvao spomen na rod te loze i Rukavina.

Na kraju ovog priloga o rodu Rukavina podsjećuno da i je odavno u Lici kružila uzrečica kako "BOG STVORI LJUDE, LIČANE I RUKAVINE". A među Rukavinama ostala je sačuvana i predaja koja navodi da je u Habsburškoj Monarhiji stalno bilo u službi 99 časnika i generala s prezimenom Rukavina.

U jednoj od seoba nakon Bečkog rata naseljeno je i Hrvatsko Selo ("Horvatsko Berdo") nedaleko od Topuskog u Pokuplju. To naseljavanje provodio je oko 1700. biskup zagrebački Stjepan Selišković. Među oko 50 naseljenih obitelji, po popisu Vojne krajine u proljeće 1769. još nema prezimena Rukavina, ali je u popisu upisana Helena Kesman (Kežman), udovica s jednim djetetom.

Uvidom u matične knjige župe Tmovac u Lici zapisano je da se iz te župe potkraj 18. stoljeća odselio Martin Rukavina s obitelji, dok je u matičnim knjigama župe Topusko vidljivo da se Martin Rukavina (oko 1727. - 18. 4. 1822.) doselio iz Like u Hrvatsko Selo (vjerojatno u ljeto nakon popisa) iste 1769. godine kao udovac s mlađim bratom Markom (oko 1733-10.2.1793) i sestrama Katarinom i Martom. Iste zime 27. studenog 1769. Marko Rukavina vjenčao se s udovicom Helenom Kesman (Kežman) i s njom zasnovao obitelj, a ondje su se udale i sestre te zasnovale svoje obitelji.

Prezime Rukavina u Hrvatskom Selu pripada rodu plemenitih Vidovgradskih. Iz te obitelji iz Hrvatskog Sela potječe Josip Rukavina (7. 10. 1866 - 5. 1. 1938), općinski bilježnik u Topuskom i Bučici, oženjen Katom Kapac iz istog sela, koji su imali djecu Baibaru (23. 12. 1885 - 29. 11. 1959) udanu Šterk i sinove Tomislava-Tomu (29. 6. 1888 - 8. 1. 1966), učitelja (supruga Ana Dančuo) i Josipa
(30.4. 1892 - 3. 3. 1972), učitelja čiji je životopis opisan u Hrvatskoj reviji br. 1 iz 2006. na strani 4-11.

Nakon Bečkog rata (1683-1699) i naseljavanja Like, krajiška uprava obavila je popis naselja i stanovništva 1712. i popisala Rukavine u Budaku u 16 kuća, u Perušiću u 13 kuća, dok je na drugim područjima (oko Pazarišta, Smiljana i dr.) bilo pojedinih kuća. Već tada je u Pazarištu bio knez Luka Rukavina popisan s 33 osobe u obitelji.

Po službenom popisu Ličko-krbavske županije 1915. Rukavine su u Lici i Primorju popisani u 301 obitelji.

Iza Uzelaca po brojnosti bili su drugo prezime u Lici. Najviše kuća Rukavina tada je bilo

u selu Konjsko Brdo kraj Perušića, i to u 50 kuća,

u selu Vlaško Polje kraj Brloga u 37 kuća,

u Trnovcu kraj Gospića u 30 kuća,

u Volarici kraj Ličkoga Petrova Sela u 28 kuća,

u Klancu kraj Pazarišta u 24 kuće,

u Gornjem Pazarištu 21 kuća,

u Sv. Roku 20 kuća i

u Sv. Jurju 14 kuća,

dok su ostali bili u 22 naselja, gdje ih je bilo od jedne do 9 kuća.

Po službenom popisu 1931. prezimena Rukavina je na području Hrvatske bilo ukupno 492 kuće, samo u Lici i Primorju 295 kuća, od toga na području Perušića 85 kuća (Konjsko Brdo, Kosa i Magarice), na području Pazarišta 50 kuća (Budžak i Podastrana), na području Smiljana i Gospića 56 kuća (u Tmovcu 30 i Gospiću 15), na području Lovinca 20 kuća (Sv. Rok), na području Ličkoga Petrova Sela 9 kuća (Vaganac), u Brlogu 30 kuća te u Jurjevu 45 kuća. Sva ostala popisna mjesta izvan Like i Primorja (Zagorje, Moslavina, Slavonija i dr.) slabije su nastanjena tim prezimenom.

Prema popisu stanovništva SR Hrvatske iz 1948, na osnovi kojega je izrađen Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske, s prezimenom Rukavina ukupno je bilo 3355 osoba u 857 obitelji. Od toga je najviše Rukavina tada bilo na području Perušića (973 osoba u 156 obitelji), na području Zagreba (423 osobe u 164 obitelji), na području Gospića (233 osobe u 51 obitelji), oko Otočca (210 osoba u 44 obitelji), dok su ostala područja slabije nasranjena tim prezirnenom.

NEŠTO INTERESANTNO ZA KRAJ :

Vladarsko pravo u Hrvatskoj koje se temelji na Cetingradskom ugovoru iz 1527. i hrvatskoj pragmatičkoj sankciji iz 1712. godine u kojoj se napominje da osoba koja bude hrvatski kralj u isto vrijeme bude vladar Kranjske, Štajerske i Koruške.

Današnja Slovenija se sastoji uglavnom od Kranjske, Štajerske i Koruške.

Ako bi Hrvatska dobila kralja, bi taj kralj bio i ujedno kralj Slovenije!

Petar Snačić (Svačić), je bio zandnji hrvatski kralj (1093. do 1097. godine) hrvatske krvi.

Ako bi se danas morao birati kralj iz redova Hrvata, tko bi bio jedini logičan kandidat?

Dinastija Trpimirović je izumrla, ali postoji još jedna hrvatska obitelj koja bi imala još i veće pravo na hrvatsku krunu nego sami Trpimirovići, a to je obitelj Rukavina.

U 10. stoljeću je došao najmlađi sin vladara Velike Hrvatske (Velikaya Horvatiya) iz svoje stare domovine u Hrvatsku i nastanio se prvo oko Mostara i kasnije oko Struge na rijeci Buni. On se je prezivao Vladimirović, po njegovom ocu, vladaru Velike Hrvatske Vladimiru. Nastariji sin i nasljednik Vladimira je postao prvi kralj nove Ukrajine koja je nastala iz Velike Hrvatske.

Potomci toga Vladimirovića su bili na dvoru bosanskog kralja Stjepana Ostoje (Radoslav Vladimirović), na dvoru bosanskog kralja Tvrtka II. Kotromanića (Jurko Vladimirović), na dvoru bosanskog kralja Stjepana Tomasa (Radivoj Vladimirović).

Prema pisanju Ivana Viteza Tomcića Gorickog, praotac svih Rukavina je bio Vladimir I. Vukotin Vladimirović iz Vladnice, koji je oko 1177. godine bio guverner srednjevjekovnog područja Raške i Gornje Zete. Sin Vladimira I. Vukotina Vladimirovića, Vladimir II. Vukotin Vladimirović, bio je guverner Dalmacije a spominje se u dokumentima isto kao knez Hercegovine i vlasnik grada Vladinjca (Sladinca) te gospodar zapadne Hercegovine.

Kasnije su Rukavine postale generali u Austro-Ugarskoj i u njoj dobili plemičke pridjevke “von Vidovgrad”, “von Liebstadt”, “von Morgenstern”, “von Vezinovac”, “von Bojnograd” ili “od Klanačkog polja”.

Da ne nabrajamo više podataka : i ako ima sigurno drugi hrvatski plemičkih obitelji koji su kao Zrinski i Frankopani oni nemaju nešto što Rukavine (Vladimirovići) imaju : Rukavine potjeću iz kraljevske obitelji Velike Horvatiye a po najstarijim sinom Ukromirom su nazvali Ukrajinu.

Izvori :

Joseph Strack Die Generäle der österreichischen Armee, Wien, 1850, s. 86-91.

Wurzbach von dr. Constant : Biographisehes Lexikon des Kaiserthums Österreich, Wien, 1874, Theil 27, s. 248-251. 1885, Theil 51. s. 101-102.

Godišnjica Nikole Čupića, knjiga 8, Beograd, 1877. s.195-207. Obzor, Zagreb, 10. veljače 1876. br. 23/1931, br. 285/1935, br. 125/1937. i br. 13111938.

xxx : "Tmovac i Trnovčani" Dragoljub, kalendar za 1883. godinu, Zagreb, s. 44-46.

Gjuro Deželić : "Rod Rukavina"., Dragoljub, kalendar za 1887. godinu, Zagreb, s. 45-52.

Gjuro Deželić : "Ličani časnici", Dragoljub, kalendar za 1888. godinu, Zagreb, 1888, s. 66-76.

I. Tomičić Narodni list, Zagreb, br. 79-80, 1890.

xxx : Gjuro barun Rukavina, Dom i.sviet, Zagreb, 1891, br. 5, s. 86.

Ivan Tomičić "Porod Rukavina", Hrvatska domovina, Zagreb, 1898.

Ivan pl. Tomičić od Gorice: "Rod Rukavina", Prosvjeta, Zagreb, 1898, s.128-130.

don Rade Jerković : Križ na kuli Norinskoj, Metković, 1900, s. 9-15. Rade Gerba i Ivan Tomičić za kralja i dom, životopisi 230 hrvatskih generala, Bjelovar, 1908.

dr. Lujo pl. Vojnović : Pad Dubrovnika, Zagreb, 1908.

Dragutin Franić Plitvička jezera, Zagreb, 1910, s. 314-323.

Josip Šterk : "Rukavine", Banovac, Petrinja, 1911, br. 40-44.

Ivo Filjak : "Još jedna uspomena na Rukavine", Banovac, Petrinja, 1911, br. 45.

Radovan Grujić : "Plemenski rječnik ličko-krbavske županije prema stvarnom stanju 1915. godine", Zbornik za narodni život i obićaje, JAZU, knj. 21, Zagreb, 1917, s. 56.

A. Spaić : "Likaner aus der Familien Rukavina", Morgen, 18. travnja 1926.

St. Stanojević : Narodna enciklopedija, Zagreb, sv. 3, 1928, s. 985.

Stjepan Pavičić : "Naseljavanje Like", Lički kalendar za 1934. godinu, s.67-93.

Jutarnji list, Zagreb, 13. lipnja 1937.

Gjuro Szabo : "Kroz hrvatsko Zagorje", Revija, br. 5, Zagreb, 1940.

Lička sloga, Zagreb, br. 19/1937. i br. 1/1941.

Šime Lulić "Istaknutiji ljudi općine Pazarište", Lički kalendar za 1940. godinu, 1940. s. 91-104.

Hrvatski domobran. Zagreb, br. 10 i 11/1941. i br. 1411942.

Napredak, Sarajevo, 1941, br. 6-12.

Grgur Urlić-lvanović : Knezovi Vladimirovići, Matica, Zagreb, 6, 1956.

Stjepan Pavičić : "Seobe i naselja u Lici", Zbornik za narodni život i obiöaje južnih Slavena, JAZU, knj. 41, Zagreb, 1962, s. 296.

Andrija Kačić Miošić Rat:govor ugodni naroda slovinskoga, Zagreb, 1967.

Rikard Pavelić : Bunjevci, Zagreb, 1973.

Leksik prezimena Socijalističke Rpublike Hrvatske, Zagreb, 1976, s. 570.

Siebmacher`s grosses Wappenbuch, Der Adel in Kärnten, Krain und Dalmaltien, Band 29, Neustadt an der Aisch, 1980, Tafel 70. .

"Vojnički lik Jurja baruna Rukavine Vidovgradskog". Hrvatska revija, München-Barcelona, 38,1988,3. 151, s. 463-467.

Ivica Golec : Petrinjski biografiki leksikon, Petrinja, 1999, s. 405-406.

HDA, Ugarska dvorska komora, sign 22, Urbarski spisi i popisi posjeda, Acta Urbalia et Conscripciones, kutija VI, fasc. 102, spis 15, popis Hrvarskog Sela 22. veljače 1769. godine.

HDA, sign 34, Zagrebačka županija, kutija 82, fasc. 24/1800. godina, popis Hrvatskog Sela.

HDA, Matične knjige, sign. 883, Matice krštenih, vjenčanih i umrlih župe Topusko.

HDA, Matične knjige, sign. 883, Matice krštenih, vjenčanih i umrlih župe Trnovac.

Enver Ljubović, Znameniti Bunjevački i Lički rod Rukavina, 264 strana, 2012.