Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Muslimanske milicije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Srbijanski četnici povukli su se, a domaći su ostali u gradu, kao da se ništa nije ni dogodilo.

Ubrzo su ih komunisti : Rodoljub Čolaković, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, pridobili na svoju stranu. Dakle, doskorašnje četničke vojvode kao što su Strajo Kočović, Ranko Popadić, poznati hrvatsko-muslimanskom stanovništvu po njihovim zlodjelima, nakon dolaska komunista postavljeni su za komandni partizanski kadar : četnici su se preobukli u partizane!

Za vrijeme četničkog divljanja u Foči, hrvatski muslimani su, naoružani lovačkim puškama (ukoliko su ih imali), u nekim selima pokušali organizovati manje seoske straže.

Organizator je Fadil Imamović - Pravnik.

Čuče: Asim Begagić, Mustafa Skender, Derviš Talam (harmonika), Aziz i Mehmedalija Huseinspahić, Salih Dorić,
Alija Hodžić, Latif Huseinspahić, Hilmo Fejzić i Midhat Huseinspahić.

Stoje u I redu: Omer Imamović, Ibrahim Vrškić, Nazif Huseljić, Abdurahman Huseinspahić, Suljo Dorić, Derviš Vrškić,
Hasan i Rifet Hodžić, Safet Huseinspahić, Fadil Imamović, Sulejman i Ferid Delić, Mehmed Dorić, Mustafa, Džemal i
Hasan Huseinspahić, Redžib Vrškić.

Stoje u II redu: Kasim Durmo, Zulfo Huseinspahić, Uzeir Vrškić. (1943.)

Muslimanska milicija za odbranu seoskih područja na relaciji Gornja Zenica - Janjići i susjedna sela.

Međutim, da je ova samoodbrana bila na vrlo niskom nivou, govore nam ogromne brojke muslimanskih žrtava. Ipak, u ovom samoorganizovanju možemo naći zametke muslimanskih milicija i uočiti stvarne razloge i neophodnosti njihovog osnivanja. Prvi primjer organizovanja muslimana jeste u fočanskom selu Curevo, čiji su seljani i partizanima odbili predati svoje minimalno oružje. Obećali su da im neće pružati otpor, ali su zahtjevali da zadrže oružje koje trenutno posjeduju radi odbrane sela od mogućih četničkih napada. Međutim, ovaj prijedlog Tito nije mogao prihvatiti, pa je razoružao seljane, a u Curevo poslao desetinu partizana radi odbrane od eventualnih četničkih upada u selo.

Nakon dolaska partizana, situacija u Foči se je stabilizirala, stanovništvo je brzo zaboravilo na svoja stradanja i nastavilo živjeti normalnim životom. Partizani su se ovdje zadržali do polovice svibnja, kada ih smjenjuju hrvatske i talijanske vojne vlasti. Međutim, polovicom kolovoza četnici su ponovo zauzeli grad. Uslijedila je repriza događaja s kraja 1941. godine, o čemu postoje brojna svjedočenja. Navest ćemo samo jedan od brojnih primjera strave i užasa koji su se tih dana događali u Foči.

Četnici su bez ikakve milosti ubijali sve što im je bilo dostupno, ne štedeći pritom ni žene, djecu, starce i iznemogle. U jednoj kući sakupili su oko 65 civila, zapalili je, a žrtve su žive izgorjele. Mnogi se, poučeni ovim gorkim iskustvom, odlučuju na bijeg prema Goraždu i Sarajevu. Ovaj fočanski pokolj bio je povod uglednim sarajevskim muslimanima da 26. VIII 1942. godine sazovu konferenciju, koju je otvorio hafiz Muhamed ef. Pandža, član Ulema-medžlisa.

Na skupu se razgovaralo o problemu smještaja i prehrane izbjeglica, te sabiranju dobrovoljnih priloga za ove stradalnike. Na ovoj konferenciji odlučeno je da se muslimanski vodeći krugovi sami pobrinu za naoružanje svog naroda, pa je s tim ciljem osnovan međudruštveni odbor “Narodni spas”. Na čelo ovog odbora došao je hafiz Muhamed Pandža, koji od druge polovice 1942. aktivno radi na osnutku muslimanskih milicija, čiji je cilj borba protiv svih neprijatelja.

U tu svrhu izdao je Proglas, u kojem se, između ostalog, kaže: “Zbijmo se u čvrste redove da od sebe ostranimo strahovitu neman pokolja i međusobnog uništavanja. Prihvatimo svi za oružje i stupimo u borbu, ne da ubijamo, koljemo, palimo i uništavamo, nego da se odbranimo od svakoga ko pokuša da nas napadne i uništi. Svrstajmo se u čvrste redove u odbrani svoje porodice i domova. Zaboravimo osvetu i kao muslimani nastojmo da se izmirimo sa svima... Svi koji su sposobni za borbu neka prihvate za oružje.”

U ovom proglasu Pandža svoju vojsku naziva “Muslimanski, bosanski oslobodilački pokret”. Pomoć u naoružanju i svu materijalnu podršku ovaj pokret dobijao je od Nijemaca.

Po ustaškim izvorima, glavni Pandžin stan bio je u okolici Trnova. U studenom 1944. iz ovih izvora saznajemo da je Pandža uspio sakupiti 8.000 ljudi i da se taj broj još više povećava.

Međutim, komunistički izvori tvrde da je na području istočne Bosne uspio sakupiti samo 400-500 boraca.

Proces organiziranja muslimanske samoodbrane u Foči odvijao se jako sporo, a četnici nisu prestajali sa svojim zločinima. Ipak, Pandža je uspio prikupiti određenu novac od sarajevskih bogataša za naoružanje hrvatskih muslimana u fočanskom selu Jabuci, gdje je zapovjednik muslimanske milicije bio Husin-beg Čengić.

Njegova vojska držala je položaje u Jabuci i okolnim selima, sve do Čajniča.

I Čajniče je doživjelo sličnu sudbinu kao i Foča. Talijani su 7. XII 1941. godine grad prepustili četnicima.

Za nepuna dva mjeseca zloćinački neoprani bradati balkanski barbari "za kralja i otadžbinu" radili su i ovdje sve s ciljem da iskorijene hrvatsko-muslimansko stanovništvo.

Muslimanska milicija u Goraždu :

U travnju 1942. godine Talijani su ponovo osvojili Čajniče, i odobrili osnivanje muslimanskih milicija, koje su ih naoružali. Cilj ovih milicija bila je odbrana muslimanskog stanovništva i od četnika i od partizana, a u ustaškim dokumentima navodi se da je brojala oko 1.500 ljudi.

Čajnička milicija bila je povezana sa pljevaljskom, koja je smještena na Meteljci. Zapovjednik milicije u Pljevljima bio je Mustafa Zuković, a ona je osiguravala put od Čajniča do Boljanića.

Četnici su početkom veljače 1943. godine napali čajnička, fočanska i pljevaljska sela, a Draža Mihailović izdao je naredbu da se milicija s ovih područja u potpunosti uništi.

Nakon što su četnici zauzeli Meteljku, jedan dio razoružane muslimanske milicije uputio se prema Čajniču, odakle su se zajedno s čajničkim milicionerima povlačili u pravcu Ustiprače i Međeđe.

Borba se nastavila na Trebeškom brdu, istočno od Goražda.

Međutim, Talijani su i ovdje razoružali miliciju, pa su četnici prodrli sve do Kopača. Na osvojenim područjima nastavljena je uobičajena četnička praksa ubijanja, pljačkanja, uništavanja, a talijanska vojska sve je to hladnokrvno posmatrala, ne preduzimajući ništa da spriječi stradanja muslimana.

Poslije ovih tragedija, kotarska ispostava u Goraždu ukazuje na neophodnost formiranja dobrovoljačke domobranske pukovnije sastavljene od izbjeglih milicionera.

Osnovana je Goraždanska milicija na čelu s natporučnikom Čengićem, a njen cilj bila je odbrana muslimanskog stanovništva od četnika.

Međutim, ona nije bila “u stanju sama preduzeti akciju čišćenja ovog terena od četnika, jer neima teškog oružja, a niti naboja za oružje koje imaju , pa da bi se spasilo ovo pučanstvo, potrebno je da se što žurnije pošalje jača pomoć ovoj posadi da bi se odmah poduzela temeljita akcija u čišćenju ovih krajeva od četnika”.

Zapovjednik Čengić izdao je “Naređenja” svojim podređenim vodnicima, u kojima se naglašava da :

1. treba dobro paziti na kretanje pravoslavnog stanovništva, zašto je potrebno stalno kretanje patrola po terenu, a posebno po šumama u blizini pravoslavnih sela. Izviđanja trebaju obavljati i žene muslimanke, a podatke o kretanju i namjerama neprijatelja dostavljati zapovjedništvu milicije;

2. pripreme i namjere nekih od odreda muslimanske milicije trebaju se držati u strogoj tajnosti :

3. u slučaju nepokoravanja naredbama ovoj miliciji, primijenit će se kažnjavanje smrću;

4. naročitu pažnju treba posvetiti održavanju veza između vodova, satnija i samog zapovjedništva milicije.

Muslimanska milicija u Goraždu :

Gore : muslimanska milicija u Goraždu u ustaškim i domobranskim odorama.

Na području Rogatice muslimanske vojne formacije organizirao je Zulfo Dumanjić s Borika.

Edhem Hadžialić Efendić bio je načelnik Bratunca i organizator muslimanskih milicija na tom području. Odlučno je odbio da njegova milicija pređe u Ustašku vojnicu, zbog čega je došao u sukob s ustašom Mijom Mijačevićem, koji ga je i ubio.

Odbranu muslimanskog stanovništva u Srebrenici organizirao je Ismet Bektašević.

Do prve polovice 1944. godine, Ismet se nije opredijelio ni za jednu od zaraćenih strana, ali je simpatizirao partizanski pokret.

Početkom 1944. počeo je surađivati s Nijemcima u Zvorniku, gdje je, po izvještaju Štaba III korpusa, radio na mobilizaciji muslimana u SS formacije i na formiranju ustaške uprave za Srebrenicu, Bratunac i Vlasenicu.

U rujnu 1944. godine u Vlasenici predao se partizanima i bio strijeljan kao narodni neprijatelj.

Dakle, za razliku od sjeveroistočne Bosne, samoodbrana muslimanskog stanovništva na području jugoistočne Bosne bila je na vrlo niskom stepenu organiziranosti.

Djelovala je nejedinstveno, a blizina granice sa Srbijom i Crnom Gorom, gdje je bilo jezgro četništva, imali su za rezultat masovne zločine nad muslimanskom populacijom.

Ipak, ni ove pokušaje organiziranja hrvatsko-muslimanskih vojnih formacija u cilju odbrane muslimanskog stanovništva ne možemo zanemariti.

Muslimanska milicija u Salke Ćatića :

U Nevesinju su organizitrane muslimanske vojne formacije pod zapovjedništvom bivšeg austro-ugarskog oružničkog narednika Salke Ćatića (1884.-1952.).

Sjedište ove milicije bilo je u osnovnoj školi u selu Kljuna (13 km od Nevesinja), a branila je područje Općine Kruševljani, osim sjevernog dijela koji se nalazio pod vlašću partizana.

Radi osiguravanja hrane i oružja Salko Ćatić je često vodio pregovore s predstavnicima talijanskih vojnih vlasti.

Zbog nedostatka dovoljno štamparija, ove su milicije u početku imale iste legitimacije kao četnici, pisane ćirilicom, ali s natpisom “muslimansko udruženje”.

Počekom 1942. godine, kada je osnovana ova milicija, u Nevesinju nije postojala ustaška organizacija.

Talijanska vlast je sredinom 1942. godine dozvolila djelimičan povratak oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske u Drugu zonu.

Dogovoreno je da domobranske formacije zamijene talijanske na području Stoca, Gacka, Bileće i Nevesinja.

Talijani su postavili uvjet da hrvatske vlasti ne upućuju ustaške snage na ova područja, jer bi to izazvalo pobunu Srba.

Krajem listopada u Travniku je od domobranskih dobrovoljaca iz Hercegovine, među kojima je bio i Salko Ćatić, osnovana DOMDO pukovnija.

Međutim, ustanovilo se da je jedan dio pripadnika ove pukovnije došao iz Ustaške vojnice, pa su Talijani predložili da se ona, umjesto u istočnu Hercegovinu, rasporedi na područje Sinja, Imotskog, Zadvarja i iskoristi za borbu protiv partizana.

Salko Ćatić se, kao pripadnik ove DOMDO pukovnije, ipak vratio u Nevesinje i nastavio organizirati muslimansku odbranu.

Okružni sud u Mostaru je 1946. godine ustanovio da je Ćatićeva milicija “bila obična seoska muslimanska milicija”, čiji je cilj bila odbrana svog zavičaja.

Kao što je bilo kod većine muslimanskim Hrvatima, prema kojima je sud jugokomunističke Jugoslavije bio znatno blaži nego prema katoličkim Hrvatima, na koje je svalio sav krimen navodnih ustaških nedjela i krimen uloge razbijača Jugoslavije, tako je bilo i s Ćatićem.

Sud je uvažio izjave svjedoka Srba da nisu čuli da je Ćatićeva milicija ikome zla nanijela.

Sudilo mu se kao organizatoru i zapovjedniku nevesinjske muslimanske milicije.

Prvobitno je bio optužen kao zapovjednik postrojbe koja je ubila srpske seljake, a ustanovljeno je da je to učinila jedna druga postrojba te je Ćatić oslobođen te optužbe.

Osuđen je na oduzimanje slobode i prisilni rad u trajanju od 18 mjeseci i jednogodišnji gubitak političkih i pojedinih građanskih prava.

Sličnim zapovjednicima dosuđena je i konfiskacija imovine, no Ćatiću nije jer ju nije ni imao.

Svjedočenje pravoslavnih seljaka u njegovu korist rezultiralo je da je Okružni sud u Mostaru primijenio na nj Ukaz o amnestiji i pomilovanju.

Muslimanska milicija u Sandžaku i SS pukovnija “Sandžak” :

Nakon kapitulacije Italije je Sandžak preuzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu.

Sandžaklije su svojevoljno po drugi put 1943 zatražili pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od Poglavnika dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Poglavnik dr. Ante Pavelić je pristao na pripojenje (koje formalno niti nije nikad prestalo nakon talijanske okupacije) radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada tek vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U Sandžaku je bilo i nekoliko lokalni hrvatsko-muslimanski milicija. Svi su se borili protiv četnika i većina protiv partizana.

Radi talijanskog zahtjeva su se muslimanske Ustaše morale povući iz Sandžaka a lokalne hrvatsko-muslimanske milicije su bili prisiljene za suradnju sa talijanskim okupatorom ili u nekim dijelovima Sandžaka sa Nijemcima i Albancima.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943 su četnici napali i osvojili dosta talijanski garnizona u Sandžaku. 11 i 12 rujna 1943 su pokušali zauzeti Prijepolje, ali su napade Nijemci i hrvatsko-muslimanske milicije odbili.

Za vrijeme Njemačke administracije Sandžaka su Nijemci zahtjevali od lokalni milicija da šalju sposobne muškarce za obuku u SS koji je bio u Novim Pazaru. Nekoliko od njih su bili nakon obuke poslani odmah na istočno bojište. Kad su Nijemci preuzeli od Talijana Pljevlju su odmah naoružali 400 pripadnika milicije. U Sjenici je lokalna milicija pod njemačkim zapovjedništvu pobila oko 50 četnika. Tamo je dobila i njemačke uniforme sa dozvolom da koriste fez.

U rujnu je Karl von Krempler imenovan kao vođa SS Policije za Sandžak i odmah je osnovao "SS Policijsku Obrambenu Pukovniju Sandžak" (Njemački : "SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak"). Od listopada 1943 je počeo sa sakupljanjem dobrovoljaca iz lokalni muslimansko-hrvatski milicija, anti-komunistički i anti-srpski dobrovoljaca i brzo skupio oko 5000 ljudi u kojim su i tri bataljona Albanaca bili uključeni. Ova formacija je i zvana "Boračka skupina Krempler" (Njemački : "Kampfgruppe Krempler" ili i "Muselmanengruppe von Krempler"). Prema različitim izvorima je pukovnija imala čak od 8000 - 12000 pripadnika.

Novi rekruti su poslani na dvomjesečnu obuku u gradove Rašku i Vučitrn. Obuku su predvodili Volksdeutscheri. Tamo su i učili njemački jezik.

Zapovjednik te četvrte hrvatske SS postrojbe nakon "Princ Eugena", "Handžara" i "Kame" je bio Hafiz Sulejman Pačariz.

U Bijelom Polju je pukovnija imala 2 odreda. Jedan je zapovjedan od Ćazima Sijarića a drugi od Galjana Lukača.

3. veljače 1944 su milicije pod zapovjedništvu Mula Jakupa, Biko Dreševića, Sinan Salkovića i Faik Bahtijarevića napale mjesta oko Kolašina. U napadima su podržavane od snaga Ballia Kombëtara iz Drenice.

U rujnu 1944 Tito objavljuje generalnu amnestiju za snage osovine. Nekoliko pripadnika pukovnije dezertijaru. 22 rujna odred u Pljevjli predaju grad partizanima.

Zapovjednik Hafiz Sulejman Pačariz napušta Sandžak sa preostalim snagama u smjeru Sarajeva gdje dolaze pod zapovjedništvo ustaškog generala Vjekoslava "Maksa" Luburića.

Hafiz Sulejman Pačariz je pomaknut u čin ustaškog pukovnika.

ODBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA :

1. Novi Pazar - Aćif Hadžiahmetović - Uspio da spasi grad od tri velika napada četnika. Sva tri puta porazio neprijatelje. Zadnji pokušaj četnici su čak prevarili Nijemce da su u Novom Pazaru kontrolu nad gradom preuzeli komunisti kako bi im ovi pomogli u napadu što se i dogodilo. Ipak, Sandžaklije pobijedjuju. Poslije prvog napada na grad organirao je kontra-napad na grad Rašku (sjeverno od Novog Pazara) i stigao skroz do u grad gdje je dobio naređenje od Njemaca da se mora vratit. Strijeljan je od strane Komunista 1945. godine na Hadžetu (Novi Pazar) gdje je strijeljana večina sandžačkih gazija.

2. Tutin - Džemail Koničanin - Njegova milicija bila je jedna od najjačih u Sandžaku iz dva razloga. Prvi, stanovnistvo Tutina je 99% muslimansko, a drugi razlog je sto je bio mlad, pametan i lukav borac te je odmah efikasno zavladao svim dijelovima koje je branio. Pošto nije imao puno problema u samom Tutinu, sa svojim borcima je išao u odbranu drugih sandžačkih mjesta. Najviše se pokazao u odbrani Novog Pazara na poziv Aćifa Hadžiahmetovića. Osim Novog Pazara, svojom borbom je zauvijek zadužio i Sjenicu, Prijepolje, Bijelo Polje i Berane. Gine 1944. godine u borbama protiv partizana koji tom pobjedom zauzimaju njegov kraj.

3. Sjenica - Hasan Zvizdić - Pošto mu se obitelj seli iz Hercegovine, koju non-stop napadaju Crnogorci, on dolazi sa obitelji u Sjenicu. Pošto Sandžak pada u ruke Srbije i Crne Gore 1912., na kraju Prvog svjetskog rata 1918. godine četnici mu ubijaju čitavu obitelj, na njega pucaju ali on iskaće kroz prozor i spašava glavu. U Drugom svjetskom ratu prvi staje na odbranu ovog, po svemu sudeći najgoreg za odbranu mjesta u Sandžaku. Najpoznatije je njegovo djelo kojim je zaplašio četnike 1941. godine iako u tom trenutku nije imao ni jaku vojsku, a ni oružija. Kada su četnici došli na "pregovore" vidjeli su topove, tenkove i veliku vojsku, i odmah su se pokajali i odlučili da prvo napadnu Novi Pazar. Ustvari ti tenkovi i topovi bili su sulendari od sporeta i furuna postavljeni na kolima za konje i pokrivenim ceradom. Vojska je također bila "velika" jer su poslije prolaska pored četnika utrčavali i mijenjali odjeću i prolazili drugi put kao druga vojska. Komunisti ga po padu Sjenice proganjaju i bježi u Tursku gdje umire 1980. godine.

4. Prijepolje - Sulejman Pačariz - Hodža koji je pod svojom kontrolom držao grad kroz čitav rat, iako hrvatski Muslimani u tom dijelu nisu bili velika većina. Prijepolje je nekoliko puta napadato od strane četnika i svaki put Hodža je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog četnika Pavla Djurišića na pregovorima ošamarao jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 hrvatsko-muslimanska sela. Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni četnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili. Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su metnuli mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali četnike kojih je bilo puno više. Poslije rata sakrio se u Kozarcu gdje ga nalaze partizani i ubijaju 1945. godine.

5. Nova Varoš - nije imala Muslimansku miliciju i zato 75% hrvatskog muslimanskog stanovništva pada ispod 10%.

6. Priboj - Čamil Hasanagić - Zato što je branio Priboj morao je da prodje kroz dosta stvari što ostale vodje nisu morale. Posto je Priboj na granici sa NDH, četnicima je postao dosta važan. On ga nije predao. Morao je dosta puta da pregovara sa četnicima ali ga nije predao. Branio je većinom svoj kraj. Poslije pada u ruke partizana, kreće sa ostalima preko NDH u bjegstvo i stiže u Austriju. Tamo ih zarobljavaju Britanci i izrucuju nazad partizanima u novosonovanu Jugoslaviju. Najžalosnije je da ga je prepoznao nekadašnji četnik, koje su na veliko pomilovavali, protiv koga je ratovao. Čamila ubijaju komunisti na kraju rata 1945. godine.

7. Pljevlja - Hamdija Krijestorac - Borio se isključjivo protiv četnika. Ni jednom nije napadao partizane. Nažalost, Pljevlja strada na pravoslavni Božić 1943. Tim napadom je upravljao sam Pavle Djurišić. Taj napad je osakatio ovaj kraj za sva vremena. Pošto je Italija kapitulirala 1943. godine on i njegovi borci se priključuju partizanima uz obečanje da će isti spriječiti pokolj hrvatski Muslimana. U Partizanima ostaje do kraja rata. Nakon rata hapše sve njegove borce pa i njega. Osuđuju ga na 20 godina zatvora. Poslije 8 godina, ipak ga nalaze nevinim i puštaju ga iz zatvora. Umire 1990. godine.

8. Bijelo Polje - Čazim Sijarić - Bio je sigurno najaktivniji vodja Muslimanske milicije. Razlog toga su veliki napadi na njegovu teritoriju od strane i crnogorskih četnika i crnogorskih partizana koji su htjeli da se preko ove teritorije pripoje svojim jedinicama u Srbiji. Surađivao je najviše sa vođama iz Prijepolja, Sjenice, Tutina i Berana. Na pravoslavni Božić 1943. godine Pavle Djurišić predvodi četnike koji pale čak 33 hrvatsko-muslimanskim sela na njegovoj teritoriji. Bio je to sigurno najveći napad na Sandžak za vrijeme rata. Poslije toga, u pomoć pristižu borci iz Prijepolja, Sjenice, Berana i Tutina i za par mjeseci Čazim ponovo uspostavlja svoju vlast nad ovim teritorijom. U tom kontra-napadu poznata je bila i bitka gdje je skroz porazio poznatog četnika Rada Kordu. Njegove jedinice poslije ovog poraza više nisu postojale. Čazim je u toj bitci izgubio dosta boraca ali je jednom za sva vremena zgazio četnicki pokret tog kraja. Pri kraju rata partizani pobjedjuju na skoro svim frontovima, i Čazim kao i dosta ostalih vođa im se pridružuje uz obečanje da će ovi stititi hrvatske Muslimane. U partizanima učestvuje kao obićni vojnik. Na kraju rata 1945., Čazima ubijaju ti isti kojima se pridružio.

9. Berane - Osman Hrastoder - Talijani ga natjeravaju u sarađivanje sa četnicima. On pregovara i prijeti četnicima da ne napadaju njegovu teritoriju i da neće imati problema. Tako i biva... par nedelja. Četnici hvataju Osmanovog sina i na jednoj svojoj pijanci ga kolju. Osman istog dana napada isto selo i ubija nekoliko četnika. Nije još stigao nazad u svoje selo, a četnici su već napali isto. Četnici napadaju i dolaze skroz do njegove kuće. Osman pruža jak otpor i na kraju bježi kroz prozor. Nakon toga se vode jake bitke za ovaj prostor koji je bio odmah na meti poslije ona 33 zapaljena sela. Sarađuje sa vodjama iz Rozaja i Bijelog Polja i odbija napad. Nije htio da se priključi partizanima i sa svojim borcima se krije. 1946. godine partizani su saznali da se nalazi u jednoj pečini sa svojim borcima i natjeravaju njihove obitelji da nose slamu i sijeno pored ulaza jer ovi neće pucati, i slamu onda pale. Zbog gušenja koje je izbilo, Osman nekako uspjeva pobjeći iz pečine. Drugi nisu imali takve sreće. Odmah nakon toga ga opet pronalaze i ubijaju u pokušaju da pobjegne.

10. Rozaje - Jakup Kardović - Hodža koji je uživao veliko poštovanje svih hrvatski Muslimana u Sandžaku. Posto je Rožaje, kao i Tutin, bilo većinski hrvatsko-muslimansko, nije imao problema iz unutrašnjosti već je večinom branio druge dijelove Sandžaka. Učestvovao je u dvije važne bitke. Prva, u odbrani Novog Pazara. Na poziv vođe iz Pazara, odmah je stigao. Njegovi borci su bili među prvim na linijama i uništili su važna četnicka područija. Druga bitka bila je posto su četnici bili krenuli ka Rožajama. Dobija pismo od Osmana, vođe iz Berana, da se prema njim uputila velika četnicka vojska. Bilo je to za vrijeme Ramazana. On svojim ljudima govori da se odma hvataju pušaka. Neki ga pitaju zar mogu jer je Ramazan i zbog toga što poste. Tu Jakup izgovara poznate riječi da, iako je hodža, on će prvi popiti vodu i krenuti u boj jer u pitanju je odbrana doma i naroda, a propušteni dani će se ispostiti nakon toga. Tako i biva. Dobro su se ukopali na jednom brdu kojim su trebali ovi preći i čekali četnike koji su nasjeli. Porazili su četnike. Nakon rata komunistička vlast dobija vijest da se zna gdje je Jakup. On se navodno "krio" u svom domu. Jakup se nije krio jer se nije osječao krivim, zbog toga je i bio u svom domu. Ali po njihovim navodima, on se "krio u svom domu" gdje dolaze i ubijaju ga jer je pokušao "pobjeći posto je saznao da oni znaju gdje se nalazi". Tako gine još jedan od vođa otpora.

11. Plav - Adem Sabanhaković - Crnogorski četnici, mislili su preko Plava i Gusinja preći na teritoriju Kosova. Ovo mjesto, kao i druga do sada, planirali su prekrstiti u Donje Vašojeviće, a hrvatske Muslimane i Albance prognati, a potom naseliti posrbljenim Crnogorcima. Na liniju im staje Adem sa svojim borcima. U jakom napadu, četnici zauzimaju skoro pola njegove teritorije. U tom trenutku kreće jaki protuudar koja ih ne samo vrača na svoje pozicije, već nastavlja kako bi ih totalno uništio. U toj bitci, četnici su pokušavali spasiti glavu preplivavajući rijeku Lim, ali su se tu mnogi podavili. Poslije ove bitke nisu se usuđivali za nove napade. Partizani proganjaju Adema jer je odbio da im se prikljući zbog toga jer je znao njihove planove, a planovi su im bili napadi na Albance sa Kosova koji su pomogli Ademu da porazi četnike. Pošto je odbio, počeli su da ga proganjaju i on bježi sve do 1947. godine. Te godine mu partizani dovode obitelj na čelu kolone i pozivaju ga da se preda. On to čini i biva uhapšen. Prvo je osuđen na smrtnu kaznu, a onda su to promijenili na 18 godina robije od kojih je odležao 12. Umire 1977. godine.

Muslimanska milicija “Huskina legija” :

Husein Miljković, poznat po nadimku Huska (Trnovi-Podzvizd kraj Velike Kladuše, 7. 3. 1906 - Mala Kladuša, 27. 4. 1944) bio je muslimanki vojni komandant odnosno gospodar rata iz doba drugog svjetskog rata čija je biografija predmet kontroverzi.

Huskina legija, Huskina milicija ili Huskina vojska su nazivi za muslimansku paravojnu formaciju koja je od 1943. do 1944. djelovala na području sjeverozapadne Bosne i Hercegovine, nominalno na strani Nezavisne Države Hrvatske i sila Osovine.

Ime je dobila po svom vođi i osnivaču Huseinu "Huski" Miljkoviću, koji je zajedno sa nekoliko stotina sljedbenika za račun osovinskih snaga čuvao red i mir na području Cazinske krajine, neposredno nakon ofenzive Weiss odnosno nestanka Bihaćke republike.

Huskine snage, koje su s vremenom narasle na 3000 ljudi, su uglavnom funkcionirale kao lokalna seoska milicija na etnički homogenom muslimankom području.

Iako je Huska bio formalno podređen Hrvatskom domobranstvu i dobio čin pukovnika, u stvarnosti je djelovao kao nezavisni gospodar rata, odnosno zauzeo pragmatični stav o "miroljubivoj koegzistenciji" sa svim vojnim i paravojnim formacijama, uključujući četnike i partizane.

Nijemci su mu predložili da njegovu jedinicu moderno opreme i naoružaju, da mu daju velike količine municije i uniformi ali da ne pusta partizane na svoju teritoriju. U isto vrijeme, partizani su mu ponudili pregovore.

Cazinska krajina je tada bila vezana za Hrvatsku i sa njim je pregovarao Veco Holjevac (popularni partizanski komandant, komesar korpusa, poslije rata gradonačelnik Zagreba), komesar korpusa. Uspjeli su ga nagovoriti da prihvati njemački prijedlog, pa da prijedje u partizane kada ga naoružaju i opreme.

Obećan muje čin pukovnika, Halilu, njegovom zamjeniku čin potpukovnika, svim komandantima bataljona čin majora, komandantima četa čin kapetana, a komandirima vodova čin poručnika.

Osim toga, obećano mu je da će biti komandant divizije i pošto je prije bio u vezi sa Pokretom da će biti primljen u Okružni komitet i Komitet divizije. Još mnogo toga mu je obećano.

O liku Huske Miljkovića, njegovoj muslimanskoj miliciji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i refleksiji na Cazinsku Krajinu bilo je riječi u zapaženim predavanjima dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i mr. sc. Fikreta Midžića.

O njima postoje samo neki fragmentarni osvrti, osim studije o ovoj temi koju je obradio Adnan Jahić pod nazivom “Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu”.

Iz publiciranih izvora i fragmentarnih osvrtao muslimanskim vojnim formacijama, vidljivo je da su one formirane na više mjesta u BiH.

Stvaranje ovih muslimanskih vojnih formacija u gotovo svim dijelovima BiH je bio prirodni izraz muslimanske svijesti o nužnosti vlastite odbrane, odnosno, samoobrane u vremenu kada jednom dijelu muslimana nije bilo do političkih igara i ideoloških špekulacija.

Sve političke konotacije došle su kasnije kada su muslimanske vojne formacije pod različitim imenima bile formirane kao: Zeleni kadar, Oružnička legija, Muslimanska milicija, Muslimanski oslobodilački pokret, Muslimanska nacionalna organizacija, Bosanski planinci, itd.

Poseban osvrt, u studiji mr. sc. Fikreta Midžića odnosio se na fenomen formiranja Muslimanske milicije Huske Miljkovića na prostoru Cazinske Krajine 1943. godine, formirane upravo iz logike muslimanske samoobrane, odnosno, zatvaranja i izoliranja. Oslanjajući se na brojnu i dobro naoružanu vojnu formaciju, Huska Miljković je bio stvarni gospodar Cazinske Krajine. Igra, koju je vodio između ustaša, Nijemaca, četnika i partizana predstavljala je metodu političkog ponašanja u kojoj je pokazao svoju nadmoć prema svim sudionicima tadašnjih događaja, a u narodu stvorio uvjerenje da je on vlast. Time je na području Cazinske Krajine, kompletno naseljenim muslimanskim stanovništvom, stvorena jedna specifična kontraverzna situacija čiji je izraz upravo bio partizanski dezerter Huska Miljković oko koga se okupila vojska dezertera.

O slučaju predratnoga krajiškog komunista Huske Miljkovića, koji je trajao tek godinu dana,od sredine travnja 1943. do travnja 1944. kada je ubijen pod djelomice nerazjašnjenim okolnostima, nadasve zanimljivo jegovorio i povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović : “Miljković je, kao jedan od komunističkih organizatora srpskog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske iz ljeta-jeseni 1941., u tranju 1943. neočekivano napustio partizane i s nekoliko svojih ljudi se predao zapovjedniku 11. pješačke domobranske pukovnije u Velikoj Kladuši, pukovniku Nardeliju. Nakon toga oblikuje samostalnu protupartizansku vojnu skupinu kojoj pristupaju mjesni muslimanski bjegunci iz ustaških i domobranskih postrojbi. Miljkovićev pokret ima nominalno lojalističko držanje prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske, koje ga nastoje pridobiti za suradnju i uključiti u sklop Ustaške vojnice putem nikada postrojenog Ustaškoga krajiškoga dobrovoljačkog zdruga.

Ovakav odnos je prekinut u ožujku 1944. kada je Miljković partizanima predao skupinu ustaških časnika za vezu s njegovim pokretom i mjesnih upravnih dužnosnika čime je nagovijestio prelazak na partizansku stranu. To je dovelo do nezadovoljstva među njegovim protukomunistički raspoloženim pristašama, pa je Miljković u travnju 1944. pod nejasnim okolnostima likvidiran od ljudi iz svoga neposrednog okruženja”, objasnio je Hasanbegović.

Prema riječima rahmetli Saliha Miskića, Husku je iz zasjede ubio Bajro Baba Keserović, a partizani su za atentat optužili Nijemce.

Važno je napomenuti da je većina Huskine milicije učestvovala u Cazinskoj buni i da se nezadovoljstvo njegovim ubojstvom, prema nekim mišljenjima, dovodi u vezu s podizanjem tog ustanka.

Ova verzija o Huskinom ubistvu bila je „istina“ koja se nije smjela dovoditi u pitanje sve dok je trajala vladavina Partije. Zvanično nije se smjelo spominjati ni Huskino ime. Međutim, Huskina smrt, kao i njegova uloga u ratu, bila je predmet istraživanja brojnih historiografa. Veoma značajan doprinos rasvjetljavanju ove tabu teme dao je mr. Fikret Midžić u svom radu „Muslimanska milicija Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini“, iznesenom na naučnom skupu Zagrebu 2010. godine. Na osnovu arhivskih dokumenata gospodin Midžić nedvojbeno dokazuje da su partizani planirali likvidaciju Huske Miljkovića, da su te pripreme vršene vješto u dužem periodu, prikazujući ga da je on „kriv za smetnje u Cazinskoj krajini“ i slično.

Miljković, koji je među svojim sljedbenicima uživao ogromnu karizmu, se zbog svoje pragmatične politike često naziva svojevrsnim duhovnim ocem i pretečom Fikreta Abdića.

Muslimanska milicija “Hadžiefendić legija” :

Priznat mu je čin bojnika i postavljen je za zapovjednika III. bojne 8. pješačke pukovnije.

Datum smrti : 13. lipnja 1943.

Prilikom napada srpskih ustanika s Ozrena na većinski muslimansko mjesto Puračić, početkom studenog 1941. godine, domobrane Hadžiefendićeve III. bojne zahvatila je panika i počeli su se u neredu povlačiti. Hadžiefendić je s pištoljem u ruci djelomično zaveo stegu i vratio domobrane na položaje, ali je uvidio da su daleko veći otpor pružili naoružani domaći ljudi. Hadžiefendić je shvatio da domobrani - a bili su to uglavnom vojni obveznici iz Slavonije (dok su u isto vrijeme domobrani iz Bosne služili po Slavoniji) - nisu imali motivacije da se bore tako daleko od svojih kuća, u tuđem i nepoznatom kraju. Posljedica toga je bila činjenica da oružane snage Nezavisne Države Hrvatske nisu bile u stanju pružiti učinkovitu zaštitu muslimanskim naseljima izloženim strahovitim četničkim napadajima i pokoljima. Stoga je bojnik Hadžiefendić odlučio osnovati jednu samozaštitnu vojnu formaciju organiziranu na teritorijalnom principu.

Hadžiefendić je 7. prosinca posjetio ministra domobranstva Slavka Kvaternika, izloživši mu svoje prijedloge. Kvaternik se složio s tom idejom, te se Hadžiefendić vratio u Tuzlu i 20. prosinca pozvao općinske načelnike, predstavnike vojnih vlasti i druge ugledne ljude na sastanak na kojem je dogovoren ustroj formacije pod nazivom Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića. Formacija je ustrojena dva dana kasnije i isprva se sastojala iz nekoliko satnija raspoređenih po selima istočno od Tuzle i oko Živinica, koja su tada neposredno bila ugrožena četničkim napadima. Nepuna četiri mjeseca kasnije, Dobrovoljački odjel je preimenovan u Zdrug dobrovoljačke legije Hadžiefendića, da bi u svibnju taj zdrug konačno bio preustrojen u Domobransku dobrovoljačku pukovniju ili Domdo pukovniju. Pukovnija se sastojala od stožera u Tuzli, te šest bojni raspoređenih po gradovima i mjestima sjeveroistočne Bosne (Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću). U narodu je najčešće nazivana "legijom", dok su je partizani i četnici nazivali "muslimanskom legijom".

Gore : Formiranje legije 22.12.1941: Muhamedaga Hadžiefendić stoji u sredini,
Husein ef. Jahić sjedi drugi s desna, Omer Gluhić stoji desno od njega.

Bojnik Muhamed Hadžiefendić je u političkom pogledu bio blizak tzv. bošnjačkim autonomistima u Sarajevu, političkoj grupaciji koja se zalagala za izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava Nezavisne Države Hrvatske i njezino stavljanje pod izravan njemački protektorat, što svjedoče i izvještaji predstavnika policijskog atašea u njemačkom konzulatu u Sarajevu, Rudolfa Treua. S tim u vezi, djelatnici UNS-a su sastavili nekoliko povjerljivih izvještaja o "protudržavnom radu" bojnika Hadžiefendića, slikajući najcrnjim bojama njegovu pukovniju. Hadžiefendić je podržao osnivanje SS divizije od bosansko-hercegovačkih muslimana, jer su autonomisti općenito taj korak promatrali kao njemačku podršku njihovim zahtjevima.

U svrhu promicanja za vrbovanje dragovoljaca, Hadžiefendić je tijekom ožujka i travnja 1943. obišao nekoliko bosanskih gradova, a naposlijetku je i sam pristupio u Waffen SS, gdje je dobio čin SS-Sturmbannführera (bojnika). Međutim, njegov primjer nisu slijedili drugi časnici DOMDO pukovnije: nekoliko njih je odmah dezertiralo u partizane (među njima i čuveni književnik Meša Selimović), uputivši više proglasa muslimanima da ne idu u SS, već da podrže partizane.

To je za vlasti Nezavisne Države Hrvatske bilo previše, pa je bojnik Hadžefendić odmah smijenjen s mjesta zapovjednika DOMDO pukovnije. Ipak, nije se aktivirao ni u Waffen SS-u, zbog zdravstvenih problema. Cijelo ljeto 1943. je proveo na liječenju u Zagrebu, a vratio se u Tuzlu negdje u rujnu iste godine.