|
Vrijeme Druge emigracije započinje u svibnju 1945. kada vojska Nezavisne Države Hrvatske i njihove obitelji, koji su izbjegli Bleiburg emigriraju i raspršuju se po svim kontinentima. Većina izbjeglica druge emigracije privremeni smještaj dobiva u tri najveća izbjeglička logora Trst, Fermo (Ancona) i Bagnolo (Napoli) u Italiji.
U poslijeratnoj Jugoslaviji nastavlja se trend iseljavanja iz političkih razloga s tendencijom povećanja do sredine 70-ih godina nakon gušenja “Hrvatskog proljeća”.
Nije bila rijetkost da se već u završnim razredima gimnazije u grupama đaci upuštaju u riskantni pothvat prelaska granice preko mora u Italiju. Pojedine grupe nisu nikada stigle u Italiju, niti se vratile, pa se pretpostavlja da su stradali u nevremenu ili od jugoslavenskih graničara.
Od 1962. pojačava se trend ekonomske emigracije, kada se granicu prelazi legalno s putovnicom, pa se ti emigranti nazivaju “Putničari”.
“Iseljena Hrvatska” daje procijenjeni broj iseljenih iz Hrvatske. Od najezde Turaka do 18. stoljeća – 500 000, a od 19. stoljeća do 1991. - 1100 000.
Hrvatske političke stranke u izbjeglištvu poslije 1945. osnivaju uglavnom visoki civilni i vojni dužnosnici izbjegli iz Nezavisne Države Hrvatske, a članstvo nalaze u domicilnim i novopridošlim Hrvatima emigrantima iz Jugoslavije radi oslobođenja Hrvata od komunizma i uspostave neovisne države Hrvatske. Zbog čestih neslaganja pojedinci se odvajaju u nove stranke, što je postala neminovnost za Hrvate u izbjeglištvu, pa se tako povećava njihov broj, koji je inače bio velik.
Većina stranaka legalno je registrirna u državama gdje su osnovane, a posebno su dobro prihvaćene u Argentini i Španjolskoj, koje su bile sklone svjetonazoru nastalih političkih stranaka.
U zamjenu za azil poštuju zakone države u kojoj legalno djeluju i ne miješaju se u njihove političke i društvene prilike. Neke stranke djeluju ilegalno u državama s većom demokracijom i u državama koje se ne žele zamjeriti vlastima u Jugoslaviji.
Ujedinjeni narodi 1946. osnivaju “Međunarodnu organizaciju za izbjeglice (IRO)” da bi se pravni položaj izbjeglica regulirao konvencijom od 28. lipnja 1951. za one koji se ne žele vratiti u matičnu državu radi vlastite sigurnosti.
Politički emigranti koriste se institucijom “Nansenove izbjegličke putovnice”. Nansen je bio visoki komesar Lige naroda za humanitarne akcije, repatrijaciju ratnih zarobljenika i izbjeglica, koji se brine o raseljavanju i pronalasku nove domovine za izbjeglice. Na njegov prijedlog 5. srpnja 1922. u Ženevi na konvenciji o izbjeglicama uvedena je Izbjeglička putovnica, na početku kao potvrda identiteta i reguliranja pravnog položaja izbjeglica. S Nansenovom putovnicom izbjeglice bez državljanstva mogli su putovati u sve zemlje svijeta, osim u državu iz koje su izbijegli. Radnu vizu moglo se dobiti samo u državi gdje je ostvaren politički azil.
Uspostavom Republike Hrvatske većina stranaka se gase ili postaju minorne s izuzetkom HSS-a .
Hrvatska Bratska Zajednica (HBZ) :
Preteča društva su “Slovinsko-Ilirsko uzajamno i potporno društvo” osnovano 17. studenoga 1857. u San Franciscu od hrvatskih mornara iz Boke Kotorske i “Slovinsko uzajamno i potporno društvo” (Slovinsko društvo od dobročinstva) osnovano 1. svibnja 1874. u New Orleansu od dalmatinskih ribara. Hrvatska bratska zajednica je prvo organizirano okupljanje hrvatskih iseljenika (radnika željezničara) osnovano 1894. u Pittsburgu kao “Hrvatska zajednica”.
Društvo je potporno i osiguravajuće hrvatskih radnika i iseljenika u SAD-u i Kanadi. Tri godine kasnije (1897.) ime društva je “Narodna Hrvatska zajednica”. Ujedinjenjem svih sličnih organizacija u SAD-u i Kanadi 1926. dobiva svoje današnje ime. Službeno glasilo društva je časopis “Zajedničar” koji izlazi u Pittsburgu od 1904. isprva kao mjesečnik, a potom kao tjednik.
HBZ održava dobre odnose s poslijeratnom Jugoslavijom i zato nije prihvaćena u emigrantskim krugovima Nezavisne Države Hrvatske.
Hrvatska Seljačka Stranka (HSS) :
Braća dr. Antun (Trebarijevo Desno 11. VI. 1868. - Zagreb 10. II. 1919.) i dr. Stjepan Radić (Trebarijevo Desno 11. VI. 1871.- Za-greb 8. VII. 1928.) osnivaju u prosincu 1904. “Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS)”.
U svom ranom političkom programu stranka se zalaže za slavenstvo i oslanjanje na Rusiju. Mišljenja su da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod, te Južni Slaveni narodna i gospodarska cjelina. Stranka se zalaže za pravicu, slobodu i napredak, te pravo seljaka na zemlju.
Kao odgovor na ujedinjenje SHS stranka 1920. mijenja ime u “Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS)” koja želi voditi politiku umjesto “pokvarene gospode”. Nisu za nasilnu borbu. Od 1925. stranka se naziva današnjim imenom “Hrvatska seljačka stranka (HSS)”, koja vodi politiku monarhističke Jugoslavije i zalažu se za federalno uređenje Jugoslavije s očuvanjem hrvatskih interesa.
Poslije dr. Stjepana Radića stranku vodi dr. Vladko Maček (Jastrebarsko 20. VII. 1879. – Washington 15. V. 1964.) zaslužan za stvaranje Banovine Hrvatske.
Politička pozicija stranke je desni centar, a ideološki demokrščanstvo i konzervatizam.
HSS je protiv svih stranaka koje vode bivši ustaški dužnosnici.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske stranka je zabranjena kao i sve ostale stranke ali HSSovci sudjeluju u saboru Nezavisne Države Hrvatske.
Pripadnici stranke politički se svrstavaju na: “Sredinski dio”, koji zagovara nesudjelovanje i čekanje, “Desno krilo” aktivnu suradnju s Nezavisnom Drzavom Hrvatskom. a “Lijevo krilo” suradnju s Narodnooslobodilačkim pokretom.
Pojedinci se priključuju “Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi” u Londonu (četnicima !). Stranka djeluje neprekidno u iseljeništvu prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata.
Stranku na Radićevim principima u iseljeništvu poslije Drugog svjetskog rata vodi dr. Vladko Maček, koji i dalje prihvaća Jugoslaviju s Banovinom Hrvatskom.
Smatra da samo HSS ima legalitet predstavljati Hrvate, pozivajući se na rezultate izbora iz 1938. Stranku od 1964. vodi dr. Juraj Krnjčević (Ivanić grad 19. II. 1895.- London 9. I. 1988.). Tek na konvenciji stranke 1969. u Torontu HSS se zauzima za suverenu republiku Hrvatsku. Sjedište stranke je neprekidno u Londonu uz podružnice po cijelome svijetu.
U Liegu 1979. od dviju frakcija unutar stranke nastaju dvije organizacije HSS-a. Dr. Jurja Krnjčevića naslijeđuje dr. Josip Torbar (Zagreb 1922.). Mnogi članovi HSS-a 1989. približuju se inicijativi dr. Franje Tuđmana. Stranku predstavljaju glasila “Slobodni Dom” u Londonu, “Hrvatska sloboda” u Australiji, “Hrvatska riječ” u Belgiji, “Hrvatski glas” u Winnipegu (Kanada) i “Danica” iz Chicaga.
Hrvatski Domobran :
Organizaciju za borbena djelovanja “Hrvatski domobran” osnovao je Poglavnik dr. Ante Pavelić (Bradina 14. VII. 1889. - Madrid 28. XII. 1959.) 1.listopada 1928. u Hrvatskoj, a preteča je ustaškog pokreta.
Po nalogu Poglavnika dr. Ante Pavelića iz izbjeglištva u Italiji dr. Branko Jelić (Donji Dolac 28. II. 1905.- Zapadni Berlin 30. V. 1972.) osniva nove organizacije istog imena 12. svibnja. 1931. u Argentini i zemljama Južne Amerike, te 21. VIII. 1933. u New Yorku. Starješina “Hrvatskog domobrana” 1947. u Argentini je dr. Vjekoslav Vrančić (Ljubuški 25. III. 1904. - Ramos Meija 25. III. 1990.), zadnji živući član posljedne vlade NDH, a kasnije i ing. Ivica Frković (Lički Novi 3. II. 1894.- Buenos Aires 21. XI. 1980.).
Glasilo organizacije je tjednik “Hrvatski domobran” i kasnije “Hrvatska republika”.
Hrvatska Državotvorna Stranka (HDS) :
Stranku osniva Poglavnik dr. Ante Pavelić po dolasku u Argentinu 1949. Zbog lokalnog karaktera stranka djeluje kratko vrijeme.
Hrvatska Emigrantska Politička Stranka (HEPS) :
Stranku osniva Poglavnik dr. Ante Pavelić u Argentini. Djeluje kratko vrijeme, prestaje s radom iako nikada nije raspuštena.
Hrvatski Narodni Odbor (HNO) :
Preteča HNO je “Društvo Hrvata u Engleskoj iz 1948., a predsjednik društva dr. Branko Jelić se distancira od dr. Vladka Mačeka radi njegove političke orijentacije. Potkraj listopada (21. - 22.) 1950. u Münchenu dr. Branko Jelić osniva “Hrvatski narodni odbor” zajedno s bivšim ustaškim dužnosnicima dr Stjepanom Bućom (Dubrovnik 7. III. 1888. – München 8. IV. 1975.), dr. Matom Frkovićem (Lički Novi 31. XII. 1901. - Buenos Aires 17. IX. 1987.), dr. Ernestom Bauerom (Zagreb 4. IV. 1910. – Zagreb 20. XII. 1995.) i vlč. prof. dr. Krunoslavom Draganovićem (Brčko 30. X. 1903.- Sarajevo 5. VII. 1983.), po političkom opredjeljenju raznoliki sastav. Dr. Branko Jelić od studentskih dana (1929.) neprekidno je u emigraciji.
HNO propagira borbu protiv komunističke tiranije u domovini, uspostavu suverene Hrvatske, jednakost svih pred zakonom, bez rasne, vjerske i narodne diskriminacije, demokratsku autonomiju BiH unutar Hrvatske, ideal ujedinjene Europe i ostanak pučanstva u Hrvatskoj.
Primat daju strankama koje su bliže Hrvatskoj, a za buduće političke ciljeve bilo bi najbolje da se Poglavnik dr. Ante Pavelić povuče iz političkog života.
Dr. Branko Jelić zagovara pomirbu s hrvatskim komunistima, a podržava veze i s komunistima SSSR-a.
Odbor po cijelome svijetu osniva predstavništva, u državama tajništva, a u gradovima ogranke. Osniva poluvojničku organizaciju “Hrvatska obrana”, a od 1955. u Münchenu mjesečnik “Hrvatska država” (Hrvatska do Drine).
Izdaje i putovnice koje naziva “putnice”, taksirane s vlastitim “Porto” markama.
Dr. Branko Jelić razilazi se s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem i HSS-om u drugoj polovici pedesetih godina.
Vodi odbor do smrti 1972. kada ga nasljeđuje brat dr. Ivan Jelić (Donji Dolac 17. IV. 1912. - 14. VII. 1988.).
Od 1988. do raspuštanja odbora uspostavom države Hrvatske stranku vodi dr. Ernest Bauer, kada se većina članstva uklapa u HDZ.
Otpadnik odbora Miroslav Varoš i bivši komunist dr. Ante Ciliga (Šegotići 20. 2. 1898. - Zagreb, 21. 10. 1992.) u Italiji 1967. osnivaju “Hrvatski demokratski odbor (HDO)”.
Hrvatska Republikanska Stranka (HRS) :
Nakon razlaza s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem prof. Ivan Oršanić (Županja 2. VII. 1904. - Buenos Aires 17. XII. 1968.) i brat Ante Oršanić (Vukovar 28. IV. 1909. - Temperley, Buenos Aires 2. X. 1959.) osnivaju stranku u Buenos Airesu 9. siječnja 1951.
Ideja o stranci u prof. Ivana Oršaniča sazrijeva već u emigrantskom logoru u Italiji. HRS osim ustaških i načela stranke prava nastavlja Radićevu misao da narod treba “osvijestiti, dati mu organizaciju i snagu, revolucija se mora odigrati u domovini, a ne u emigraciji”.
Prof. Ivan Oršanić bio je suradnik kardinala Stepinca, za Banovine Hrvatske interniran u Bosni u logoru Kruščica, ministar propagande Nezavisne Drzave Hrvatske, osnivač “Ustaške mladeži”, te urednik časopisa “Hrvatska smotra” i “Republika Hrvatska”.
Od 1969. stranku do preseljenja u Zagreb 1991. vodi dr. Ivo Korsky (Osijek 22. II. 1918. - Buenos Ai-res 12. XII. 2004.), kada stranka mjenja ime u “Hrvatska republikanska zajednica (HRZ)”.
Tromjesečnik “Republika Hrvatska” tiska se u Buenos Airesu od 1951. a mjesečnik “Hrvatska budućnost” u Los Angelesu.
Poznate su propagandne akcije HRS : u rujnu 1975. bacanje letaka s balkona za vrijeme Opće skupštine UNa na nogometnoj utakmici Australija-Velež 1976. zapaljena jugoslavenska zastava, na rukometnoj utakmici Zapadna Njemačka-Jugoslavija zapaljena jugoslavenska zastava, nasilni ulazak u Jugoslavensku misiju UN-a u New Yorku 1977.
Hrvatski Narodni Odpor (HNO) :
Ideja o organizaciji zamišljena je na Ivan planini krajem 1944. kao organizacija za borbu iza partizanskih linija. Brza realizacija izostaje te je osnivanje ostvareno tek 1955. godine.
Preteča organizacije je društvo “Prijatelja Drine”, na čijem je čelu zapovjednik Vjekoslav Maks Luburić (Humac-Ljubuški 6. III. 1914. - Carcagente 20. IV. 1969.) sa sjedištem u Carcagente kraj Valencije.
Od početka organizacija posjeduje vlastitu tiskaru “Drina Press” u kojoj se tiskaju novine “Obrana”, revija “Drina”, letci, politički članci i rasprave o gerilskom ratovanju, te ostali propagandni materijali.
Luburić tekstove potpisuje kao bojnik “Dizdar” ili general “Drinjanin”.
Zalaže se za rušenje Jugoslavije, te promicanje i zajedništvo svih političkih struktura u iseljeništvu i domovini, dolazili oni s lijeve ili s desne opcije.
Podružnice organizacije su u Južnoj i Sjevernoj Americi, Australiji i Zapadnoj Europi.
Poslije 1969. zapovjednici su Stipe Bilandžić iz Kölna i Rudolf Erić iz SAD-a.
U Camberri 29. studenoga 1977. otvaraju Hrvatsko poslanstvo koje opstaje tri godine.
Organizacija je odgovorna za oružane akcije na jugoslavenski konzulat u Goeteborgu 10. veljače, 1970., ubojstvo oficira tajne jugoslavenske službe Vladimira Rolovića 6. travnja 1971., otmica švedskog zrakoplova u rujnu 1972. i iznuda oslobađanja hrvatskih političkih zatvorenika.
Od 1972. organizacija se predstavlja kao državotvorni pokret.
Rad organizacije zabranjen je u Njemačkoj 1978., a u SAD-u i Kanadi 1979. Poslije uspostave Hrvatske države HNO se 19. lipnja 1990. raspušta.
Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP) :
Na kraju drugog svjetskog rata u iseljeništvu se našlo na tisuće bjegunaca, od visokih političkih i državnih službenika u NDH, do profesora, novinara i drugih intelektualaca različitih smjerova. Najviše je bilo nižih časnika i običnih vojnika. Još kad su se nalazili u iseljeničkim taborima u Italiji i Austriji, počeli su se politički povezivati i tiskati razne biltene. Kad su se preselili u nove države, njihovo političko, organizacijsko i društveno djelovanje bilo je olakšano, posebno stoga što su se tamo već nalazile hrvatske iseljeničke organizacije, koje su osnovane baš u vrijeme rata.
Poglavnik dr. Ante Pavelić je uskoro nakon propasti NDH raspustio Ustaški pokret i sve članove razriješio zakletve. Bio je mišljenja da u novonastalim uvjetima nije moguće djelovati pod takvim imenom. Kad je stigao u Argentinu, promijenio je i ime biltena "Hrvatski "domobran u "Hrvatska". Ustanovio je "Hrvatsku državotvornu stranku", ali ona nije ispunila njegova očekivanja. Službeno nije bila nikada raspuštena, ali u stvarnosti je ubrzo prestala postojati.
U Argentini još od prije rata izlazi glasilo "Hrvatski domobran" kojeg Ante Pavelić nakon dolaska preimenuje u "Hrvatska". Zatim je osnovao Hrvatsku državotvornu stranku, koja je u stvarnosti ubrzo prestala postojatim, ali nikad nije raspuštena.
Lipnja 1956. godine Poglavnik dr. Ante Pavelić je odlučio osnovati Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Izjavu o osnivanju HOP-a. koja je bila objavljena u dvotjedniku "Hrvatska", su u prisutnosti dr. Pavelića potpisali dr. Džaferberg Kulenović, dr. Vjekoslav Vrančić, ing. Ivica Frković, dr. Andrija Ilić i ravnatelj hrvatske državne željeznice u NDH Josip Marković (pripadnici bivšeg Ustaškog pokreta) te dr. Ivan Kordić, dr. Stjepan Hefer, ing. Ivo Sarinić i Stipe Matijević ( pripadnici desnog krila HSS-a).
Još prije osnivanja HOP-a postojale su organizacije raznih političkih smjerova, koje su kasnije postale članice HOP-a. Osim Hrvatskog domobrana u Južnoj Americi, tu su još bili Ujedinjeni kanadski Hrvati, Ujedinjeni Hrvati Njemačke, Ujedinjeni Hrvati Francuske, društvo Hrvata u Velikoj Britaniji, društvo Hrvatska švedska zajednica, Australsko hrvatsko društvo, kao i Hrvatski domoljub u SAD, koje se 1958 preimenovalo u Hrvatski domobran.
Travnja, 1957. godine, Udba je organizirala atentat na Poglavnika dr. Ante Pavelića i teško ga ranila. Zbog političkih promjena u Argentini, Poglavnik dr. Pavelić se preselio u Čile. Kako ni tamo nije bio siguran, preselio se u Španjolsku, gdje je zbog posljedica atentata umro. 28. prosinca 1959. godine.
Na čelu HOP-a nasljedio ga je radićevac dr. Stjepan Hefer.
|
