Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Hrvatska Pravoslavna Crkva :

Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55. godine poslije Krista, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Na početku je dalmatinska Crkva pod vrhovnom jurisdikcijom Rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska Crkva, prelazi pod jurisdikciju Carigradskog patrijarha.

Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, i završava u drugoj polovici 9. st. kad Neretvane pokrštavaju bizantski misionari. Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. godine i dalmatinski pravoslavci, koji su najprije pod jurisdikcijom bugarske Ohridske arhiepiskopije a kasnije ispod Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraja 18. st.

U razdoblju od 1400. do 1557. godine, uslijed vojnih uspjeha Otomanskog Carstva u Hrvatsku stižu “Morlaci”, “Stratioti” i različiti “Vlasi”. To su ljudi koji stižu iz dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije – pravoslavni Bugari, Grci, Crnogorci, Albanci. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati.

Godine 1102. Hrvatska se po ugovoru pridružuje Mađarskoj. U Mađarsko-Hrvatskom kraljevstvu stoljećima postoje hrvatske institucije kao Hrvatski sabor, hrvatski ban … Taj ugovor traje do raspada Austro-Ugarske monarhije pod kraj I. sv. rata. Nakon toga Hrvatska postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila je pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije  – Hrvatska Pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijarhije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Njen poglavar nosio je titulu Patrijarh Hrvatski. Toj je Crkvi namijenjeno 5 odluka i 2 zakona, koje je donio Hrvatski sabor samo u 19. st., temeljem kojih je dobivala novac iz hrvatskoga državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja. Karlovačka arhiepiskopija kao i sve institucije u Hrvatskom kraljevstvu i Austrijskom carstvu koristila je grgurevski kalendar.

Dana 17. lipnja 1920., u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca. Država donosi odluku za stvaranje crkve što je kršenje apostolskog pravila br. 30.

Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove Crkve nakon što Vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji. To je kršenje Crkvenim pravilima nazvan simonija kojeg osuđuje apostolsko pravilo br. 29.

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku za pridruživanje novoj crkvi u novoj državi. Takvu odluku nije donjela niti Bukovinska eparhija. Sveti Sinod Crnogorske PC donio je odluku za pridruživanje novoj crkvi u sjednici bez kvoruma i suprotno vlastitog Ustava. Bugarsku PC, čije su sedam eparhija u Makedoniji pripojene novoj crkvi, nitko nije niti pitao.

Nakon stvaranja nove države svi su pravoslavci u njoj prisilno proglašeni Srbima a pravoslavlje postaje „SRPSKO-pravoslavna vjera”.

U par dana nakon travanjskog rata 1941. godine nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.

Dne 10. travnja 1941., obnovljena je samostalna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska, koja uključuje i povjestni hrvatski teritorij današnje Bosne i Hercegovine i koja je bila priznata od 86 država.

Još u prvih mjeseci svog postojanja Nezavisna Država Hrvatska donosi odluku za  posebno oporezivanje Srpske Patrijarhije, a crkvenim općinama je zabranjeno održavati veze s njom. Zabranjen je izmišljeni termin „SRPSKO-pravoslavna vjera”  i zamjenjen prije korištenog u Hrvatskoj termin „grčko-istočna vjera” ili „pravoslavna vjera”.  Sve ove mjere prema SPC Nezavisna Država Hrvatska poduzima ne zato što je pravoslavna crkva nego zato što je srpska, to jest crkva države Srbije. Samostalna država kao što je bila Nezavisna Država Hrvatska nije mogla dopustiti na vlastitom teritoriju djelovanje neke strane crkve što bi značilo da je Nezavisna Država Hrvatska srbijanski vazal. Istodobno država je jamčila slobodno djelovanje pravoslavaca (Hrvata, Bugara, Crnogoraca…) na vlastitom teritoriju. Ruskim izbeglicama (njih više od 20 000) i RPCZ bilo je dozvoljeno korištenje vlastitih crkava u Zemunu, Sarajevu, Petrovaradinu i Crikvenici.

Poglavnik dr. Ante Pavelić je osnivanje autokefalne pravoslavne crkve najavio u svojem govoru u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. »U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. (…) Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, kja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.« (cit. u: Matković, str. 115-116.)

Godine 1920. država je izravno stvorila Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a okrivljuje se Nezavisna Država Hrvatska za to što je 22 godine kasnije uspostavila (zapravo obnovila) Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Razlika je u tome da Nezavisna Država Hrvatska najprije donosi zakon, istodobno potvrđuje i Ustav (Statut) HPC i na temelju tog Ustava, u skladu sa zakonom, Crkva bira svog poglavara, a potom njegov izbor potvrđuje država. Kod Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca prvi ustav stupa na snagu punih 12 godina nakon njenog „osnivanja”, pa tako i nitko ne zna na koji način i na temelju čega je nova crkva „stvorena” a kasnije „izabran” patrijarh Dimitrije.

Sve institucije u Nezavisna Država Hrvatska koriste gregurijanski kalendar pa tako i HPC nakon prekida od 22 godine ponovo uvodi taj kalendar.

Nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1942.) u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Grčke PC, Carigradske patrijaršije.

Na temelju odluke Sv. Sinoda Rumunjske PC za sudjelovanje u rukopoloženju novog episkopa HPC 15. kolovoza 1944. u Zagreb dolazi Kišinjevski Mitropolit Visarion Piu. Taj dolazak je njemu spasio život jer baš u tom vremenu II. i III. Ukrajinski frontovi vojske SSSR-a preuzimaju Kišinjev, a narednih dana i cijelu Rumunjsku. Iz Zagreba se Visarion Piu nikad nije vratio u Rumunjsku što bi značilo povratak u smrt, nego seli na zapad.

Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crvke.

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi.

Vojska Nezavisne Države Hrvatske kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj vojsci. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande i započinju masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata nakon završetka rata. (Danas Hrvatska ima 3,8 mln stanovnika).

Uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a Patriarh Germogen i svi svećenici bili su uhićeni i pritvoreni. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Patriarh Germogen i svi svećenici okrivljeni su zbog pokušaja razbijanje jedinstva srpskog naroda kakvog u Hrvatskoj nema jer je u Hrvatskoj narod hrvatski, za kršenje Ustava SPC kojoj nisu pripadali a i u tom ustavu ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Nitko nije okrivljen za sudjelovanje u nekom ratnom zločinu, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su patrijarh Germogen, sve svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Ne zna se gdje im je grob. Nedavno objavljeni dokumenti govore da su tjela najvjerojatnije spaljena.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Ipak su komunisti dosljedni jer se još 1942. oglasuje Centralni komitet Komunistiške partije Hrvatske : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajce”.

Činjenicu da u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bio progona pravoslavaca, zato što su bili pravoslavci, najprije potvrđuje tadašnje zakonodavstvo, ali tako govore i slijedeće činjenice:

    Već u jesen 1941. u Zagreb dolazi Bugar-pravoslavac Ivan Mihajlov, dugogodišnji vođa VMRO (Вътрешна македонска революционна организация, Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija) na poziv svog starog saveznika Poglavnika dr. Pavelića. Mihajlov više od tri godine iz Zagreba rukovodi VMRO;

    Crnogorac-pravoslavac Savić Marković Štedimlija, koji je pisao o povijesti Crnogoraca i Hrvata i teorijski je objasnio podrijetlo pojma pravoslavlje na tlu povijesne Hrvatske, bio je urednik službenog lista HPC. Njega komunisti šalju na logor u SSSR na punih 10 godina (sveukupno je prošao 26 logora).

    Hrvat-pravoslavac Savo Besarović bio je ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske, kojeg su komunisti strijeljali.

    U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pored HPC je slobodno djelovala i Ruska pravoslavna crkva u izbjeglištvu – RPCZ u četiri crkve koje su izgradile izbjeglice iz Rusije, i to u Crikvenici, Sarajevu, Zemunu i Petrovaradinu. Nakon dolaska komunista broj tih izbjeglica smanjuje se 10 puta, a njihove crkve kao i sve crkve HPC preuzima SPC.

Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država. U zemlji u kojoj je teško ratno stanje zbog stalnih napada dviju vrsta partizana, koji žele srušiti hrvatsku državu – komunističkih, koji se bore za buduću komunističku Jugoslaviju i monarhofašističkih, nazivanih četnicima, koji se bore za Kraljevinu Jugoslaviju. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba.

Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnivanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena.

Evo kako je u svom izvešću predsedniku bugarske vlade bugarski veleposlanik u Zagreb Mečkarov govori o prvoj liturgiji obnovljenoj HPC održanu 5 travnja 1942: „ … mediji su izvijestili da će se u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu služiti povodom Uskrsa. I stvarno, već na Veliku subotu, pravoslavna crkva u Zagrebu, koja je do sada bila zaključena (otvarana je samo dva puta – za potrebe našeg veleposlanstva – u povodu Uznesenja 3. listopada i rođendana njegovog Veličanstva Cara, 30. siječnja), bila otvorena i počeo je služiti svećenik Vaso Šurlan – iz Zemuna, čije se ime spominje već dan prije u novinama povodom objavljivanja zakona o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve. Na uskrsnoj službi prisustvovao sam ja kao i članovi izaslanstva. Crkva je bila puna vjernika. Uzbuđenje mnogima doseglo je takvu razinu da su započeli plakati. Sam svećenik, uzbuđen, održao je govor u kojem je napravio dosta aluzije, kao što je, na primjer, ovo za „odmetanje” od kršćanstva, progon koji je pretrpjelo Kristovo učenje, ali izrazio je uvjerenje da ide na bolje. U „prijenosu” Šurlan jе spomenuo ime Poglavnika, drhtavo, molitvu za „državnog vođu Antu.”

Vrijedi napomenuti da je na isti datum i Katolička crkva slavila Uskrs što je bilo znakovito i išlo je na ruku zagovaratelja ujedinjenja hrvatskog naroda pa tako je u Hrvatskoj unatoč ratnom stanju, zavladao euforični optimizam.

U svibnju l942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.

U međuvremenu je Mitropolit Germogen zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču.

Dne 6. svibnja 1945.(Uskrs) Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve.

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II. sv. rata u Europi. Vojska Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila u ratu sa Velikom Britanijom ali ne i sa SSSR-om, kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbjeglica (U svojoj novoj knjizi o Bleiburgu Ante Beljo objavljuje britanski dokument po kojem su se Britancima predali 200 000 vojnika i 500 000 civila) natrag u sovjetsku zonu svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeluju u ubijanju više od pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

Ulaskom komunističke JNA u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica na Jarunu.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Nije bilo moguće prekršiti kazneni zakon koji nije postojao.

Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a kad bi to čak i bila istina, za to ne može suditi svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava hrvatske pravoslavne svećenike jer su se zamjerili Pravoslavnoj crkvi Srbije. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, od kojih nitko nije djelovao na teritoriju Srbije, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava, to više što nisu čak niti bili optuženi za ikakvi ratni zločin, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije jer je postojanje samostalne pravoslavne crkve dokaz za nezavisnost hrvatske države što je kao i sama hrvatska država smetalo jugoslavenskim komunistima.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Sv. Patrijarh Germogen, Sarajevski episkop Spiridon Mifka (obješen u Sarajevu), svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Posmrtni ostatci onih koji su streljani u Zagrebu, spaljeni su u jednoj peći koja se tada nalazila u Palmotićevoj ulici.

Popis dio ubijenih svećenika i vjernika :

Svećenici :

1. Patrijarh Germogen Maksimov

2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka

3. Protojerej Evgenij Jaržemskij

4. Protojerej Aleksandar Volkovskij

5. Protojerej Serafim Kupčevskij

6. Protojerej Anatolij Paradiev

7. Protojerej Cvetin Čović

8. Protojerej Risto Babunović

9. iguman Miron Federer – nije

10. jerej Joco Cvijanović

11. jerej Vasilij Jurčenko

12. jerej Pavel Kozarski

13. jerej Dmitrij Mrihin

14. jerej Sevastijan Perić

15. jeromonah Amvrosij Veselinović

16. jeromonah Rafail Stanivuković

17. jeromonah Vlasmin Pavlovskij

18. jeromonah Venjamin Radosavljić

19. jeromonah Mihail Milogradskij

20. jeromonah Dimitrij

21. jeromonah Ivan Mračkovski

22. jeromonah Evgenij Pogorečkij

23. jeromonah Petar Popov

24. jeromonah Bogdan Popović

25. jeromonah Nikolaj Semčenko

26. jeromonah Petar Stefanović

27. jeromonah Sergij Selivanovskij

28. jeromonah Ljubomir Svrtilić

29. jeromonah Emilijan Šimatović

30. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika, niti popis ubijenih monahinja. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.

Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov… Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske Nezavisne Države Hrvatske u Beogradu, osuđeni su na smrt i streljani. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS).

Ako je itko preživio poslijeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.

To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera i dio vjernika.

Evo kako je sv. Patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od svetosavlja i bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (6 svibanj 1945):

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše!

Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

Šumski razbojnici koji su u svibnju 1945. godine „oslobodili“ Zagreb bezobzirno su se okomili na sve što ima veze s bilo kojom vjerom. Već se mnogo zna o tome što se sve događalo s kardinalom Stepincem. Neki znaju da je bez ikakve krivnje ubijen islamski muftija Ismet ef. Muftić.

Uz datum 30. lipnja vezan je međutim strašan zločin nad svim dostupnim svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve koja je pod tim imenom djelovala od 1942. do 1945. godine. O tom strašnom zločinu, na žalost samo jednom u nizu takvih i gorih partizanskih zločina, pisao je hrvatski povjesničar rodom iz Đakova Vladimir Geiger u članku pod naslovom: „Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Germogenu 1945. godine“.

GrigorijI vanovič Maksimov (Germogen), mitropolit i poglavar crkve, bio je prvi na listi strijeljanih. Rođen je 10. siječnja 1861. godine u Stanjici Nagorskoj na rijeci Don u Rusiji. Svećenik je postao 1887. godine, a 1909. postao je monah (redovnik), a kasnije i arhimandrit (gvardijan). Godinu dana kasnije izabran je za episkopa (biskupa) namjesnika Donske eparhije u Novočerkasku. Bio je i profesor na bogosloviji u Saratovu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata imenovan je arhiepiskopom Jekaterinoslavskim i mitropolitom Novomoskovskim.

Zbog revolucije emigrirao je iz Rusije. Boravio je najprije u Grčkoj, pa u kraljevini SHS (Jugoslaviji). Rat ga je zatekao u manastiru Fruška gora, tada na teritoriju NDH. Kada je 1942. godine formirana Hrvatska pravoslavna crkvaizabran je za njezinog poglavara. Iako je u Ustavu te crkve pisalo da ima patrijarha, na traženje Srpske pravoslavne crkve on je imao samo naslov mitropolita. Za poglavara je ustoličen 7. lipnja 1942. godine.

Kada je strijeljan bio je u 85. godini života. Ubijen je iako nije počinio nikakav zločin. Njegovi istupi u javnosti bili su potpuno miroljubivi. Pa ipak, u presudi ga se krivi za raspirivanje mržnje zbog čega je „došlo do masovnih zločina“. Dakle samim tim što je bio mitropolit Hrvatske pravoslavne crkve po kriterijima partizana zaslužio je smrt. Na teret mu je stavljeno što je pozivao ljude da ne odlaze u partizane ili da se vrate kući. Njega su krivili zbog toga jer su navodno neki vjernici prešli u HPC ubijeni, pri čemu se ne kaže tko ih je ubio niti ima dokaza da se je to doista dogodilo.

Pobijeni su i drugi pravoslavni svećenici, pa i katolici, samo zato jer su pomagali Germogenu.

Serafim Kupčevski, rođen u Adjigoli kod Odese 1894. godine, eparhijski namjesnik i paroh zagrebački.

Dimitrij Mrihin, rođen 1898, u mjestu Meško, Donska oblast, bio je svećenik u Daruvaru i Bijeljini, a navodno je bio i među četnicima?!

Aleksej Borisov, rođen u Šliserburgu, Rusija, 1894, u HPC bio je protojerej.

Jozo (Joco) Cvijanović, rođen u Gornjem Miholjcu 1888. godine. Bio je protojerej i upravitelj pisarnice HPC.

Spiridon Mifka, rođen u Samoboru 1902. godine, bio je episkop eparhije sarajevske.

Radoslav (Andrija) Glavaš, rođen u Drinovcima, Hercegovina, 1909. godine, katolički svećenik, franjevac. Bio je pročelnik u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja NDH.

Petar Lazić, rođen u mjestu Barlete kod Ličkog Osika1892. godine. Bio je predsjednik pravoslavne crkvene općine.

U presudi se nastoji omalovažiti i poniziti HPC time što ju se naziva takozvana, pa čak i „radna organizacija“, posve u skladu s komunističkim mentalnim sklopom. Svećenike se ubija samo zato jer su bili svećenici.

Pobijeni nisu imali pravo na grob. Njihova tijela nikada nisu pronađena, što znači da su na neki način uništena. Navodno su kremirana u nekoj željezničkoj ljevaonici koja je imala peć s toliko visokom temperaturom.

Hrvatska pravoslavna crkva iz Drugog svjetskog rata bila je potpuno legalna. Osnovana je s pristankom Srpske pravoslavne crkve i Carigradske patrijarhije. Ona je zapravo bila sljednica Karlovačke arhiepiskopije koja je djelovala u sklopu Austrijskog carstva na teritoriju Hrvatske sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koji su tada bili u Hrvatskoj. To je u stvarnosti bila hrvatska pravoslavna crkva. Bila je to autokefalna (samostalna) crkva. Autokefalnost je dobila od Carigradske patrijarhije 1707. godine. Njezin poglavar nosio je naslov patrijarh hrvatski. U zborniku koji se je zvao „Sintagma“ tiskan u Ateni 1855. g. po narudžbi

Carigradskog patrijarha, Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 8 na popisu autokefalnih crkava. Na tom popisu nema nikakve srpske crkve.

Srpski kler je uspio već u doba carevine preuzeti ključne položaje u Crkvi u svoje ruke i prikazati ju kao srpsku crkvu, što čine neprestano sve do danas. Nakon formiranja države SHS (Jugoslavije), Srpska crkva je nasilno uključila Karlovačku arhiepiskopiju u svoj sastav. Nitko iz same Karlovačke arhiepiskopije nije potpisao pristanak na taj čin.

Današnja Hrvatska pravoslavna crkva nema oslonac u samoj hrvatskoj državi čije Ministarstvo uprave odbija registrirati tu crkvu kao vjersku zajednicu. S druge strane Srpska pravoslavna crkva se panično boji Hrvatske pravoslavne crkve znajući da bi njezinom registracijom izgubila ne samo mnoge vjernike, nego i mnoge neopravdane privilegije i gomilu novca kojega godinama protupravno dobiva iz hrvatskog proračuna. Ona HPC naziva nasljednicom „ustaške“ ili „koljačke“ crkve iz Drugog svjetskog rata što je izvan svake pameti. U tim uvjetima je nemoguće razvijati bilo kakve odnose s Carigradskom patrijarhijom, pa je HPC dobila autokefalnost od Europske pravoslavne crkve koja okuplja uglavnom emigrantske pravoslavne crkve s istoka koje imaju centar u Parizu.

Od Hrvatske pravoslavne crkve iz Drugog svjetskog rata ostao je samo spomenik bez groba smješten na groblju Miroševec u Zagrebu.

IZVJEŠĆE BUGARSKOG VELEPOSLANIKA J. MEČKAROVA PREDSJEDNIKU BUGARSKE VLADE PROF. BOGDANU FILOVU O USPOSTAVI HPC :

Bugarsko carsko izaslanstvo

                                                                                                                                                                                                                                                    Zagreb, 12. travnja 1942.

79 / T.A.

POVJERLJIVO

Ministre Premijeru,

Jedan od velikih događaja oko uskrsnih blagdana u Hrvatskoj bio je stvaranje neovisne Hrvatske pravoslavne crkve.

U više navrata u razgovorima s odgovornim osobama, a posebno sa ministrom Lorkovićem, obratio sam pozornost na to da je teško natjerati dva milijuna ljudi da odjednom promijene svoju vjeru, s kojom ih veže tradicija, način života i tako dalje i da prakticirani progon, nerazumljiv u današnjem vremenu, donosi novu žestinu u već bolno četničko pitanje u Bosni, gdje ponajviše žive pravoslavci.

Čini se da su sve te moje misli donesene i na samom vrhu države i već 2. travnja, na Veliki četvrtak, bio sam neočekivano pozvan kod Poglavnika koji mi je otvoreno rekao:

“Sada tražimo način usklađivanja s pravoslavljem.”.

Poglavniku su tad bili zanimljivi povijest i struktura naše crkve, raspitivao se o njenim glavnim organizacijskim temeljima, o odnosima s državom i slično i u mojoj izjavi, odgovorio sam prilično detaljno.

Poglavnik mi je zahvalio i već sljedeći dan – 3. travnja u novinama je izašao zakon o stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve, koji glasi:

Čl. 1. Na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske utemeljuje se Hrvatska Pravoslavna Crkva, koja je nezavisna (autokefalna) .

Čl. 2. Struktura i djelovanje Hrvatske pravoslavne crkve je uređeno zakonom, koji je odobren od strane Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske.

Čl. 3. Provedba ovog zakona nalaže se Ministarstvu pravosuđa i vjeroispovjesti.

Čl. 4. Ovaj zakon je na snazi od dana objave.

Nije suvišno napomenuti da je u svom drugom govoru na prvoj sjednici Državnog vijeća,  28. veljače ove godine, Poglavnik rekao da se u hrvatskoj državi ne smije dopustiti postojanje  crkve koja nije međunarodna / imajući u vidu Katoličku crkvu kao međunarodnu, ali i  pravoslavnu crkvu koju Hrvati povezuju sa srpstvom / ali u posljednjem trenutku on je pronašao upravo ovaj način – osnivanje mjesne pravoslavne crkve – za omekšavanje i liječenje zemaljske kuge koja se pojavila preko vjerskih progona i iskopala duboki ponor između dva velika dijela populacije.

Istovremeno objavljujući zakon, mediji su izvijestili da u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu služit će se povodom Uskrsa. I stvarno, već na Veliku subotu, pravoslavna crkva u Zagrebu, koja je do sada bila zaključana (otvorana je samo dva puta – za potrebe našeg veleposlanstva – u povodu Uznesenja 3.X. i rođendan njegovog Veličanstva Cara, 30.І. ) bila otvorena i počeo je služiti svećenik Vaso Šurlan – iz Zemuna, čije se ime spominje već dan prije u novinama povodom objavljivanja zakona o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve. Na uskrsnoj službi prisustvovao sam ja kao i članovi izaslanstva. Crkva je bila puna vjernika. Uzbuđenje mnogima doseglo je takvu razinu da su započeli plakati. Sam svećenik, uzbuđen, održao je govor u kojem je napravio dosta aluzije, kao što je, na primjer, ovo za „odmetanje” od kršćanstva (odbijajući na ovaj način prisilni prijelaz iz pravoslavlja u katoličanstvo) progon koji je pretrpjelo Kristovo učenje (koji se odnosi na progon Pravoslavaca), ali izrazio je uvjerenje da ide na bolje. U „prijenosu” Šurlan jе spomenuo ime Poglavnika, drhtavo, molitvu za „državnog vođu Antu.”

Odmah nakon Uskrsa, 8. ovog mjeseca, Poglavnik je primio izaslanstvo nove Hrvatske  pravoslavne crkve i u razgovoru se, kako je najavljeno u priopćenju za medije, raspravljalo o provedbi navedenog Dekreta-zakona o organizaciji pravoslavne crkve u cijeloj zemlji i sl.

U vezi s tom organizacijom, svećenik Šurlan koji primarno djeluje kao načelnik zagrebačke pravoslavne parohije izdao je „obavijest” pravoslavnim svećenicima na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske da prijave svoje prebivalište, kako bi se mogao dogovoriti zajednički sastanak po crkvenim pitanjima.

U svakom slučaju, Zakon o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve ima dobar odjek. Objavljen na početku proljeća, kada se računa da će biti likvidirano četništvo – prije nego što šume olistaju – već daje neki dobar rezultat, a neki pobjegli u šume vraćaju se u svoja sela.

Dok na prvoj sjednici sabora, ministar Puk, ministar vjerskih poslova i vjeroispovjesti, rekao je da su Hrvatskoj prepoznate samo tri crkve – katolička, protestantska i muslimanska –  10. travnja, dan utemeljenja države, obilježen je božanskom službom u prisutnosti državnih uglednika osim u katoličkoj, protestantskoj crkvi i džamiji, također i u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi.

Unatoč nesavršenosti dekreta o osnivanju pravoslavne crkve u Hrvatskoj, međutim, ova mjera bi trebala se smatrati kao ozbiljan korak ka rješavanju bolnog pitanja vezana za vjerskih razlika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Učinkovitost ove mjere ovisit će o tome hoće li pravoslavna populacija pogledati s povjerenjem u nju. Kako osvojiti povjerenje pravoslavcima, s druge strane, će utjecati hoće li Vlada iskreno željeti provjesti svoje nove namjere ili će to ostati samo taktički manevar.

Prihvatite, molim vas, premijer-ministre, izraz moja odlična poštovanja prema Vama,

/ potpis / Jordan Mečkarov

Rastko Nemanjić (monah Sava), brat velikog župana Stefana II. Nemanjića – Prvovenčani (1165—1228.) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije (1219.) bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana. Srbijanska „povijest” bez dokaza tvrdi da je Ipekska arhiepiskopija dobila autokefalnost od Carigradskog patrijarha, a kraljevski naslov od Pape dvije godine prije!? Jesu li Srbi i Papi lagali da imaju već arhiepiskopiju jer i Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru, čija država ima arhiepiskopiju?

Prvi puta u povijesti Srbija je država – kraljevstvo. Kako su postali samostalni kad je Stefan II. Nemanja bio dvostruki vazal, drugo je pitanje.

Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.)(Farlati –V-169)

Srbijanska povijest govori:

„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. – 1219. (6727)…„

Ako je to istina, patrijarh Manuil donio je odluku da Savi dodjeli autokefalnost u crkvi kojoj nije on nadređen. Nema dokaza da se je to dogodilo. Koji su ti „stari srpski ljetopisi”?
Možda oni iz 19. stoljeća? Hahahahahahahahahhahahahahahahahahahahhahahahahahahahahahahaha.

…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…

IMPERIUM SINE PATRIARHA NON STARET

Car je vladar, čija država ima vlastitog crkvenog poglavara.

Vladar Rima je car (do 476.) jer tamo stoluje Patrijarh zapada (Papa). Na početku 4. stoljeća već postoji i Istočno-rimski car u Carigradu (Konstantinopol) (do 1463.) uz patrijarha (i do sada).

Rimski car potvrđuje izbor Pape, Papa kruni cara do 476. kad barbari zbacuju s prijestolja zadnjeg cara Romula Augustula. Germanski kralj Odoakar je carske insignije poslao u Carigrad tamošnjem caru Zenonu pa u narednih 500 godina istočni rimski car potvrđuje izbor i Carigradskog patrijarha i Pape. Kasnije onaj od zapadnoeuropskih vladara, koji vlada Rimom proglašuje sebe carom pa država dobija naziv Sveto rimsko carstvo.

(NE)KANONIČNOST SRPSKE CRKVE :

„Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda srpske urođene inteligencije. Srbi lažu stvaralački, maštovito, inventivno.“„Laž je srpski državni interes.“„Laž je u samom biću Srbina“.„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“ – akademik Dobrica Ćosić, otac srbske nacije.

Na koji način srbijanci stvaraju vlastitu povijest nama u Hrvatskoj izravno nije bitno, ali nažalost još uvijek u hrvatskoj javnosti šire se srbsko-jugoslavenski povijesni obrazci. Među najbitnijima je onaj da oduvijek postoji neka srpska crkva, koja je temelj pravoslavlja pa čak postoji i posebna srbsko-pravoslavna vjera (svetosavlje), kao što je i ćirilica srpsko pismo, naravno sve povezano sa „slavnom“ srbskom poviješću.

1996. u Zagrebu objavljena je knjiga pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti” hrvatskog pravnika (novinara) Petra Požara. Bez obzira što je navedena knjiga na neki način kritika SPC, pisac izgleda vjeruje u slavnu povijest Srbije i zato je ¼ knjige dodjelio povijesti Srpske pravoslavne crkve koristeći samo jedan izvor, i to naravno srpski izvor.

Što svjetska povijest zna o srpskoj povijesti i o kanoničnost srpske crkve.

Jedini izvor koji govori o dolazku Srba na Balkan je knjiga pod naslovom De administrando imperio (pisana u razdoblju od 948. do 952.). Njezin autor bizantski je car Konstantin VІІ Porfirogenet (913-959), koji govoreći o prvoj pojavi Srba u povijesti što se dogodilo u vrijeme cara Herakla (610-641), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „Kad je Bugarska bila izpod vlašću cara, umro je knez Srba, koji je pobjegao kod Cara” (ed. Bonnae. III. De adm. Imper., p. 44 et cet.).

Dok Porfirogenet govori o Bugarima između ostalog kaže da je umro knez Srba, koji je pobjegao kod Cara. Ime tog kneza nije poznato, isto kao ni njegovo obiteljsko/etničko podrijetlo ni razlog njegovog bijega kod cara.

Srbi prihvaćaju kršćanstvo od Istočnog rimskog carstva (Bizant), ali to je proces, koji je trajao stoljećima. Porfirogenet kaže da je taj proces započeo u doba cara Bazila І. (nakon 885.) što dokazuju i kršćanska imena srpskih poglavara, koji se tada prvi puta pojavljuju. Na početku su Srbi izravno ili kao vazali izpod vlašću bizantskog cara, zatim na isti način izpod bugarskog cara, zatim ponovno izpod bizantskog cara.

Bugarski vladar kan Krum Strašni 803. preuzima Beograd od Istočno-rimskog carstva (Bizant), a 809. – Sofiju te je u razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje Makedonije pripojeno Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena arhiepiskopija, koja je dio Bugarske pravoslavne crkve. Kad u bugarsku tvrđavu Beograd 886. stiže petero učenika svete braće, srpska plemena (tada bugarski vazali) još nisu prihvatili kršćanstvo. Tako i Kliment (oko 840–916) i Naum (oko 830–910) postaju Ohridski arhiepiskopi u bugarskoj crkvi. U ono doba Srbi su na početku bizantski vazali, a kasnije vazali Bugarskog carstva. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je vladao nad Srbima 886., kad su stigli učenici Svete Braće. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom carstvu svi su Bugari, a u bogoslužju je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika (uz ćirilisko ili glagoljsko pismo).

Povijest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba i da je izgubio rata protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od bugarske sile. To govori Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Rat između Bugarskog carstva (300 000 km2) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila onog doba jer u njemu sudjeluju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Kao da danas zarate npr. Francuska i Njemačka. Rat protiv Tomislava je jedini, koji je car Simeon ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u  njemu). Svjetska povijest zna o ovome događaju baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava nikako zbog nekih Srba čiji je teritorij i stanovništvo u to doba veličine prosječnog sela u Hrvatskoj ili Bugarskoj.

Bizant pobjeđuje Bugarsko carstvo 1018. i preuzima njegov teritorij, tako da su pored  Bugara i Srbi izravno pod vlašću Bizanta. Glavni grad administrativne oblasti Bugarske u Bizantskom carstvo postaje grad Skoplje i to sve do 1185., kad se nakon ustanka obnavlja Bugarsko carstvo. Car Vasilij II Bugaroubojica 1020. ukida Bugarsku patrijarhiju i proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju u Ohridu, jer tamo je stolovao zadnji bugarski patrijarh Damjan nakon što su Rusi kao saveznici Bizanta srušili stolni grad Preslav.

Tek u 1166. Bizantski car Manuil І. Komnen poklanja svome vazalu županu Stefanu I. Nemanji (1114-1200) oblast Dendra kako bi širio kršćanstvo, što znači da većina stanovništva još nisu bili kršćani. Taj teritorij kasnije nazvan Raška velik je otprilike 2500 km2 s manje od 2000 stanovnika.

Zanjmljivo je kakav su uticaj na kršćanstvo mogli imati Srbi kad su oni u stvari predzadnji narod u Europi koji je prihvatio kršćanstvo – zadnji su, 1251., bili Litavci. Hrvati i Bugari čije su države već sredinom 9 stoljeća bile kršćanske, morali su pričekati nekih 350 godina da bi ih Srbi mogli nešto educirati o kršćanstvu.

U 1168. Guillaume de Tyr (povjesničar križarskih ratova), opisuje srpsku zemlju, planine, šume, neprobojna i nedostupna (nalazi se između Dalmacije, Mađarske i Ilirika). Ovu zemlju on naziva RAŠKA. U njoj nema niti jedan grad, narod je nerazvijen (lat. incultus), bez znanja (lat. absque disciplina), živi u planinama i šumama, zna poljoprivredu – iznimno pastoralno nadareno pleme, njegova su bogatstvo goveda – stoka, mlijeko, sir, maslac i bakar i voska.

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.

                                                               — Paul. Digesta, 50. 17.29.

Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.

                                                                  (Katonovo pravilo)

DUŠANOVO KRALJEVSTVO / CARSTVO :

Dušanovo kraljevstvo (također Dušanovo carstvo, Srpsko carstvo, Srpsko-grčko carstvo ili Srpsko-bugarsko carstvo) , bila je kratkotrajna balkanska država u srednjem vijeku, proglašena 1346. Država počinje se raspadati odmah nakon Dušanove smrti 1355., da bi definitivno prestala postojati smrću njegovog sina Uroša V – 1371. Novoproglašeni patrijarh Joanikije je na Uskrs 1346. proglasio kralja Dušana carem Srba, Grka, Bugara i Albanaca, punom titulom: “Stefan u Hristu Bogu blagovjerni car i samodržac Srba i Grka, Bugara i Arbanasa.” Dušanovu titulu cara nisu priznavali ni Papa ni car “Rimljana” na Zapadu ni Hrvatsko-mađarski vladari. Njegova država je smatrana kraljevinom. Dušanovo kraljevstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvatanjima države, nije bilo nacionalna država u današnjem smislu rieči, jer su u njoj živeli kao priznati narodi Srbi, Grci, Bugari i Albanci.

Istodobno sjeveroiztočno od Dušanovog kraljevstva postoji Bugarsko carstvo koje s teritorijem vlaških vazala ima veći teritorij. Zapadno je Bosansko kraljevstvo koje je nešto manje.

A gdje je Hrvatska u tom vremenu? Hrvatsko-mađarsko kraljevstvo ima teritorij veći od sveukupnog teritorija navedenih tri država.

U vrijeme raspada SFRJ, učesnici Miloševićevih antibirokratskih revolucija su imali popularni slogan “Mi ne ćemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo.”

Onima koji se ne razumiju u zemljopis moramo napomenuti da Dušanovo kraljevstvo (carstvo) nije niti Carstvo nebesko niti je to Rusko carstvo (15 % svjetskog teritorija). Njegov je teritorij za otprilike 30 % veći od teritorija današnje Srbije. Dušanu uspijeva da 1346. dobije Makedoniju od Bizanta, koji tada ratuje protiv Turaka. Ovi teritoriji ostaju mu do njegove smrti u 1355. to jest država postoji SAMO DEVET GODINA !

Od velikosrpskih priziva za obnavljanje Dušanovog kraljevstva (carstva) moraju biti zabrinute sadašnje države Kosovo, Makedonija, Bugarska, Grčka, Albanija i Crna gora. NIKAKO Hrvatska, jer to „carstvo“ nije uključivalo bilo koji dio hrvatskog teritorija. Moramo napomenuti da je Stefan Dušan izgubio čak dva rata protiv Hrvatskog kraljevstva). Hrvatsko kraljevstvo nije nikad priznalo Dušana carom pa zato i nema razloga da ga hrvatska povijest tako naziva.

Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji nije bio ničiji vazal, što je, kad znamo srpsku povijest, presedan.

Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopćenje-ekskomunikacija) Dušanu i njegovoj crkvi.

Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju.

„… 1375 godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i crkvenu autokefalnost.”

Navedeno je nemoguće. Najprije nema razloga da Bizant baš s Lazarom razgovara o patrijarhiji kad znamo da je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko. Drugi razlog je da je sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) van granice Srbije, pa nema razloga za autokefalnosti.

Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе“), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται), da Ipek i cijela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)”

Srbijanska povijest kaže da je Ipeksku arhiepiskopiju obnovio veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1557. i stavio za „patrijarha” vlastitog brata Makarija. Nigdje ne postoji informacija kad je Makarij dobio dozvolu od mjerodavnog bugarskog Ohridskog arhiepiskopa. Ipekska (Pećka) arhiepikopija postoji do 1766. kad bankrotira. Carigradski patrijarh podmiruje njena dugovanja i preuzima njene dijaceze. Ipekska (Pećka) arhiepiskopija koju u suštini smatraju srpskom crkvom nije nikad obnovljena.

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske (do 1767.) i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.

U sborniku Sintagma tiskan u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava. Naravno nema nikakve srpske crkve, kao niti turske.

Godine 1879. autokefalnost od Carigradske patrijarhije dobija jedna nova crkva – Beogradska arhiepiskopija.

17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.

19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935) potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novoj crkvi.

U Tomosu jasno piše: „…Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija…”. Navedeno potvrđuje da je u stvari „srpska” samo Beogradska arhiepiskopija. Da bi bile sve ove crkve srpske, Meletij bi napisao „sve srpske crkve.”

Novoosnovanoj crkvi pripojene su i “…eparhije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Carigradske Patrijarhije i to metropolije: Skopska, Raško-prizrenska, Veleško-debarska, Pelagonijska, Prespansko-ohridska i dio metropolije Vodenske, epijskopija Polijanska na osnovi Bukureškog ugovora od 10. kolovoza 1913. , Metropolija Strumička na osnovu Nejskog ugovora od 27. studenog 1919.,…”.

Zapravo su ove eparhije (metropolije i biskupije) dio Bugarske pravoslavne crkve. 28. veljače 1870. vlada sultana Abdula Azisa izdala ferman (dekret), kojim je ozakonila obnavljanje autokefalne Bugarske pravoslavne crkve pod nazivom Bugarska egzarhija.

Tim fermanom Bugarska egzarhija je priznata kao službeni predstavnik bugarske nacije u Osmanskom Carstvu. Sjedište Bugarskog egzarha tad je bio Carigrad. Nakon 1913. sjedište je preseljeno u Sofiju.

KRIVOTVORENJE POVIJESTI U MANASTIRU KRKA

Imamo dokaz da je  kamena ploča u manastiru Krka krivotvorena

Brojanje godina (letobroenije) “od stvaranja svijeta”, karakteristika je bizantskih i slavenskih rukopisa, ikona, spomenika umjetnosti i kulture i još mnogo toga.

Često se koristi, sve do početka 20. stoljeća.

Uvedeno je od strane Carigradskog patrijarhata oko 691., dok ga je Istočno Rimsko Carstvo, u kojem je do tada bio na snazi Julianski kalendar, uvelo 988. Prema kronologiji “od stvaranja svijeta“, svijet stvoren je 1. rujna, a Isus Krist je rođen 5508.

Prema odluci Prvog općeg sabora (Niceji) od 325. na kojem se utvrđuju konačnu proslavu Pashe, godina počinje 1. rujna.

U Bizantu – crkvena i građanska godina počinju 1. rujna.

U 10. stoljeću zapadna Europa gotovo u potpunosti prelazi na brojanje godina od rođenja Kristovog – “novu eru”.

U katoličkim zemljama tijekom usvajanja grgurevskog kalendara (1571-72., drugim zemljama kasnije, sve do 18. stoljeća), godina započinje 25. ožujka, po tradiciji iz rimskog kalendara.

Ovaj nadnevak je sada blagdan Blagovijest. Napis iz Bojanske crkve u Sofiji u Bugarskoj, piše: “… Indikt 7. ljeti 6767.” (= 1259.) – nadnevak dovršetka gradnje, isto je upisan nadnevak vojne pobjede bugarskog cara Samuila na Bitolskom napisu: “… slomljen bide car Vasilija iz 6522. godine od stvaranja svijeta” (= 1014.).

Dakle, kada mjesec nije naznačen prevode se godine od rujna do siječnja, stari nadnevak oduzimanja 5508. Siječanjsku godinu (koja počinje 1. sječnja), ranije koriste samo zapadni slaveni (Hrvati kršćani u Bosni – Povelja Bana Kulina, 1189.) te u zapadnoj Rusiji – Smolensk (1229.), Polock i Galicija često u 14. stoljeću.

Nu, u zapadnim ruskim područjima tek u kasnom 16. stoljeću. Dvostruki nadnevci – “od stvaranja svijeta” i “od rođenja Hristova” nalaze se u tiskanim knjigama: na teritoriju današnje Srbije u 15. i 16. st. i na zapadu Rusije (i Moskva), od kraja 17. st. Grgurevski kalendar uveden je u Rusiji kao građanski u 1918.

Sve ostale pravoslavne crkve prihvatile su ga u razdoblju od 1915. do 1918.

Bugarska je novi kalendar uvela 31. ožujka 1916. kad je sljedeći dan bio 14. travnja.

Kako u to doba Srbija ne postoji, jer je podjeljena između Austro-Ugarske (manji zapadnji dio) i Bugarske (veći istočni dio) te je i tamo novi kalendar na snazi od tog nadnevka.

Nešto kasnije su većina crkvi izjednačile crkveni kalendar sa građanskim.

Ruska pravoslavna crkva i SPC to nisu učinili. Dakle, Bugarska i Ruska pravoslavna crkva slave Božić na iste nadnevke, ali u različite dane – po različitim kalendarima. Srbska crkva koristi julijanski kalendar kao i Ruska, a svi ostali pravoslavci koriste grgurevski kalendar (ispravljen julijanski), pa tako i HPC.

Ploča na glavnom ulazu manastira Krka sadrži tekst na crkveno-slavenskom jeziku i godinu 1402., napisanu arapskim brojkama.

U svom današnjem obliku, ovaj natpis:  Ne bi mogao biti iz Katoličke crkve jer ona u 15. st. već 500 godina koristi grgurevski kalendar i piše godine arapskim brojkama, a nije šire koristila crkveno-slavenski jezik i ćirilićno pismo. Ne bi mogao biti djelo Hrvatskih glagoljaša, jer oni bi napisali cjeli tekst glagoljicom te godine glagoljskim slovima.  Ne bi mogao biti iz Crkve bosanske jer bi morao biti od Rođenja Hristova i ćirilićnim slovima.

Hvalov sbornik iz 1404.- “ljeto od Rođenja Hristova 1404”. napisano je ćirilićnim slovima. Na isti način je napisana godina i u Povelju bana Kulina, oporuka bl. kraljice Katarine…) Ne bi mogao biti pravoslavni (grčko-iztočni) – vlaški (bugarski) niti  srbski natpis iz 1402., jer na ploči bi morala biti zapisana 6910. godina „od stvaranja svieta“, napisano ćirilićnim slovima, ne arapskim brojkama.

Onaj tko bi 1402. pisao tekst crkveno-slavenskim jezikom napisao bi godinu ćirilićnim slovima i to brojanjem od postanka svijeta.

Samo u slučaju ako je netko naknadno krivotvorio godinu koja mu nije odgovarala, a nije bio dovoljno školovan da zna kako napisati godinu na način kako bi ju napisao pravoslavni svećenik u Hrvatskoj 1402., napisao bi ju kako se pisalo u vrijeme krivotvorbe, arapskim brojkama od rođenja Hristova, nadajući se da će oni, koji će kasnije to čitati, biti u istoj mjeri nepismeni.

Sporna je pismenost i učenost onih, koji  taj natpis smatraju izvornim. Znaju li oni kako bi natpis morao izgledati ili se moraju još školovati?

Natpis na kamenoj ploči Arhimandrit Jerotej Kovačević naveo je – “…1859 godine popravljena je sadašnja portena vrata, koja su prije mnogo nižija bila.”. Iznad tih vrata se sad nalazi ploča sa natpisom (Mr. Milenko Pekić – Dva kamena natpisa manastira Krke, 1985.).

Najvjerojatnije je taj natpis krivotvoren baš prigodom tog popravka. Moramo još dodati i to da je bio manastir pravoslavan nikako ne znači da je on pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer ona tad uopće nije postojala, kao niti srpska država u bilo kojem obliku.

U Austro-Ugarskoj monarhiji nakon odluke kralja Leopolda o stvaranju grčko-iztočne crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi), doneseno je još par zakona i odluka o pravoslavnim crkvama: 1868. Mađarski zakon o grčko-iztočnoj crkvi te Odluke Hrvatskog sabora o grčko-iztočnoj crkvi iz 1884. i 1887.

U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv GRČKO-IZTOČNA. Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve.

Ne zna se kad je manastir Krka postao pravoslavan, ali nikad u povijesti nije pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer takva crkva u Hrvatskoj prije 1922. nije postojala – a i kad je stvorena simonijom (kupnjom), imala je i zanimljivost u nazivu – Autokefalna ujedninjena srpska pravoslavna crkva Kraljevine Srba, HRVATA i Slovenaca.