Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Lažu kao Srbi :

Može se primnjetiti da se po internetu šire sve više krivoslavni nesveto-savski bradati balkanski nomadi koji ili iz neznanja ili iz manjka inteligencije pišu razne gluposti o Hrvatima , hrvatskoj kulturi, hrvatskoj povijesti i hrvatskom jeziku.

Srpska propaganda je jaka, ali počiva na laži.

Misle da su pametni, ali samo pokazivaju svoje odvratno nesveto-savsko lice kao glupi, zatucani i neuki Srbi, pogotovo kad tvrde da smo "pokatoličeni Srbi" ili da nemamo svoju kulturu, da smo "izmišljen narod" i slično.

Pa kakvi su to glupi kompleksi? Oni koji počivaju na neznanju. Kad te netko sustavno hrani lažima i propagandom, a ne činjenicama.

Pa evo malo činjenica!

Krivoslavni nesveto-savski balkanski nomadi, koji su navikli sami da lažu već kad otvore usta, sad sigurno tvrde da su to "gluposti". No i najneinteligentnija osoba to danas može u dvije minute na internetu potražiti i vidjeti dali je to istina ili ne. Ali kad nekome krivoslavni nesveto-savlje stoljećima djeluje na mozak i na inteligenciju onda to očito i nije moguće.

Neki od njih kažu i lažu : "Tada Hrvatska nije postojala". Sami zaborabljaju da Srbija za vrijeme Osmanllijskog carstva nije postojala do tada kad su im na Berlinskom kongresu odobrili 1878. godine samostalnu Srbiju kao kneževinu a koja je tek 1882 postala kraljevina. 1912. godine su okupirali Kosovo a 1913. godine su okupirali Sandžak. To znaći da su dijelovi današnje Srbije bile skoro 500 godine pod Turcima (cijela ili u dijelovima).

I ako Srbija tada nije postojala, postojali su Srbi (ili oni koji su se radi neveto-savske "vjere" izjasnjavali kao "Srbi"). Moramo se pitati kako je kradljivac Vuk Stefanović Karadžić 1814. godine mogao onda napisati prvu srpsku gramatiku i 1818. godine prvi srpski riječnik kad tada Srbija nije postojala!?

Očito za Srbe ne vrijedi ono što oni sami misle podmetnuti Hrvatima.

Da malo pogledamo dali je Hrvatska ikad kao Srbija prestala postojati?

Ženidbom kćeri ugarskog kralja Helene, hrvatski kralj Zvonimir stupio je u bliske rodbinske veze s dinastijom Arpada. Postojale su i političke veze između dviju zemalja. Kralj Géza podupirao je svog šogora Zvonimira u ratu protiv koruškog grofa Ulricha 1060-ih.

Kad je 1089. Zvonimir umro, njegova je udovica bezuspješno pokušavala osigurati hrvatsko prijestolje svome bratu Ladislavu, koji je tada već vladao Ugarskom. Umjesto njega za kralja je izabran Stjepan II., posljednji potomak dinastije Trpimirovića. Njegova se vladavina nije mogla u dvije godine u cijeloj zemlji uspostavati. Nakon Stjepanove smrti 1091. godine, Helenina stranka ponovno preuzima prevlast, a njezin brat Ladislav iskoristio je vakuum vlasti u Hrvatskoj za vojni upad. Bez većeg otpora krenuo je u Biograd na moru, kraljevsku rezidenciju na dalmatinskoj obali. Međutim, morao se brzo vratiti kući zbog invazije Kumana na Ugarsku. Na povratku je osnovao zagrebačku biskupiju. Barem u unutrašnjosti Slavonije, čini se da je mađarska vlast 1091. bila stabilna. Ladislav je također imenovao svog nećaka Álmosa hrvatskim kraljem. No vjerojatno nikada nije okrunjen, jer je kruna bila u posjedu splitskog biskupa, izvan ugarske sfere utjecaja. Bez krunidbe, Álmos je sve više gubio priznanje u Hrvatskoj te je 1093. za kralja izabran Petar Svačić. Petar je poginuo u bitci na Gvozdu 1097. godine kada je pokušao spriječiti četu ugarskog kralja Kolomana da prođe do Biograda.

Sada nije bilo kandidata za hrvatsko prijestolje osim Kolomana. Ipak, hrvatsko je plemstvo oklijevalo izabrati za vladara ugarskoga kralja, koji je bio oslabljen i u vanjskoj i unutarnjoj politici. Između ostalog, njegov brat Almos osporavao je njegovu vlast u obje zemlje. Tek pet godina kasnije Koloman se u Biogradu okrunio za kralja Hrvatske. Vrlo je vjerojatno da je Koloman učinio opsežne ustupke hrvatskom plemstvu, koji su mnogo godina kasnije zabilježeni u pisanom obliku kao Pacta conventa.

Od god. 1102. Hrvatska i Ugarska su imale istoga vladara, ali kao dvije zasebne kraljevine. U Biogradu na Moru prigodom krunidbe, Koloman je obećao sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj, te je priznao hrvatskim velikašima još neka povlastice. Hrvati su pak priznali Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja i obvezali su se da će ga pomagati u ratu, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave o njegovom trošku.

Pacta conventa je bio ugovor između hrvatskog plemstva i ugarskog kralja koji je bio na snazi ​?od 1102. do 1918. godine.

Taj ugovor je i dalje važio i kad se je Ugarska spojila sa Austrijom u Astro-Ugarsku monarhiju.

Kraljevina Hrvatska i Slavonija je bila od 1745. godine autonomna Kraljevina unutar habsburške Monarhije i carevine Austrije (od 1804).

Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónorság; njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je samosvojno kraljevstvo unutar Austro-Ugarske Monarhije. Njezin je službeni naziv bio Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ili neslužbenije Trojednica. Nastala je 1868. nagodbom s Ugarskom, kojom je Trojednica definirana kao politički narod sa zasebnim pripadajućim teritorijem, koji s Ugarskom stupa u državnu zajednicu. Premda je Nagodbom Hrvatskoj zajamčena široka unutarnja autonomija sa značajkama državnosti, u stvarnosti je hrvatska kontrola nad ključnim stvarima poput poreznih i vojnih pitanja bila minimalna. Kroz različita tumačenja i sustavnim kršenjem Nagodbe, ugarska strana pokušavala je kontrolirati hrvatsku autonomiju, što je rezultiralo brojnim sporovima.

Velikosrpski "istoričari" i  "hrvatske" crvene sluge Beograda ne govore puno o činjenici da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina, to znaći 137. godina nakon Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Hočete jos malo? Dobro, evo vam :

Jeste znali da je Srbija od 1202 do 1918 godine bila hrvatski odnosno hrvatsko-ugarski vazal?

Da, dobro ste čuli!

1202 godine je počeo rat između Vukana Nemanjića i Stefan  Nemanjića. Vukan je našao u Mađarima saveznika s kojima je uspio pobjediti svog brata i počeo nad cijelom Srbijom vladati. Ali Vukan nije bio kralj, nego samo Veliki Župan. Kralj Srbije je postao formalno mađarski kralj koji je nosio titulu kao svi njegovi nasljednici do 1918 "rex Servie", znaći "Kralj Srbije".

Veliki Župan nije vladar zemlje nego samo administrator teritorija svog kralja. Mađarski kraljevi su gledali na srpske Velike Župane kao njihove vazale. Posto mađarski kralj nije bio samo mađarki nego i radi personalne unije sa Hrvatskom i hrvatsko-mađarski kralj, su s time Srbi bili i hrvatski vazali.

Ista stvar dogodila se je opet dogodila za vrijeme Berlinskog kongresa (1878.), kada su sami Srbi preko Jovana Ristića ponudili vazalizam Austro-Ugarskom carstvu (u koje spada i Hrvatsko kraljevstvo), a potom je Austro-Ugarska Srbiji dozvolila krunidbu svoga kralja.

Ovu činjenicu potvrđuje članak 37. Berlinskog ugovora i takozvana "tajna konvencija".

Po definiciji, vazal duguje odanost svome gospodaru. Kršenje ove dužnosti bilo je zločin.

Kada su Srbi 1914. godine ubili austrijskog nasljednika na prijestolju u Sarajevu, Austro-Ugarsko Carstvo je na to gledalo ne samo kao ubojstvo prestolonasljednika, već i kao zločin koji je prekršio srpsko vazalstvo austrijskom caru, koji je bio i hrvatsko-mađarski kralj.

Mislite da lažemo? Nismo takozvani Srbi da to moramo.

Evo i dokaza da je austro-ugarski car Franjo Josip I. (car od 2.12.1848 - 21.11.1916) - koji je bio i hrvatski kralj - bio i Nadvojvoda Srbije!!!!!!!!!

Uspostavljanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca krajem 1918. može se smatrati djelomično uspješnim pokušajem da sluga (Srbija) postane superiorniji od svog gospodara (Hrvatska odnosno Ugarska-Hrvatska).

Po definiciji, vazal je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara koji mu je dužan služiti i plaćati porez.

Dakle, vazal nije vlasnik, već korisnik.

Kroz cijelo razdoblje od 1202. do 1918. Srbija je bila hrvatski odnosno ugarsko-hrvatski vazal, tj. čitava Srbija, uključujući i Srpsku Pravoslavnu Crkvu, bila je u hrvatskom odnosno mađarsko-hrvatskom vlasništvu.

Krivoslavni bradati balkanski banditi tvrde da "Hrvatska nije postojala" uvijek kad je Nikola Tesla u pitanju i lažu da se Nikola Tesla nije rodio u Hrvatskoj nego u Austro-Ugarskoj!

Ako se to prenese na današnju geopolitičku situaciju Hrvatske bi oni za nekoga koji se danas rodi a da je pravoslavac za 100 godina opet tvrdili da se nije rodio u Hrvatskoj nego u Evropskoj Uniji.

I tu bi oni u dvije minute mogli nesto naučiti ako potraže informacije o Hrvatskoj u tom dobu!

ORIGINALNA GEOGRAFSKA KARTA IZ VREMENA : TO BOLJI KRIVOSLAVE SEKTAŠE I NJIHOVE DOMAĆE CRVENE SLUGE :

Gore : Iz godine 1791. Ime karte . “Special Karte von den Oesterreichischen und Osmanischen Königreiche Kroatien”.
To znaći “Specijalna karta austrijskim i osmanskim dijelom Kraljevine Hrvatske”. Osmanski dio je poznat i kao “Turska Hrvatska”.
Kartograf : Franz J. J. v. Reillyz. [ Više karata ]

Unutar Austo-Ugarske su se nalazile 5 kraljevine : 1. Kraljevina Bohemija, 2. Kraljevina Galicija, 3. Kraljevina Mađarska, 4. Kraljevina Hrvatska i Slavonija, 5. Kraljevina Dalmacija.

Kraljevina Hrvatska i Slavonija te kraljevina Dalmacija su se od 1868 zvale “Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija”.

Tu činjenicu ne mogu promjeniti niti bezpovijesni bradati ballkanski “istoričari” niti njihove domaće crvene sluge!

Takozvani Srbi se pitaju "Gdje su hrvatski kraljevi?" no ti teški bezpovijesni "istoričari" očito ne znaju da je Hrvatima bila titula Ban, koju su koristili već u dobima kad su imali države na području današnjeg Irana, bila važnija nego titula Kralj i ako se za njih znade [ Pročitaj više ].

I za sve hrvatske Banove se znade! A tko su bili hrvatski kraljevi za vrijeme pacte convente pa sve do 1918. godine se isto znade.

Pogledajmo malo "srpsku" dinastiju Nemanjić, koja potjeće iz hrvatske kraljevske dinastije Trpimirović :

1. Stefan Nemanja, supruga mu je bila Ana, kći hrvatskog velikaša i bana Borića.

2. Sin Stefana Nemanje : Stefan Nemanjić (100 % Hrvat). Prva žena mu je bila Eudokija Angelina, Bizantska princeza.

3. Sin Stefana Nemanjića : Stefan Radoslav (50% Hrvat, 50% Bizantinac). Oženio je Grkinju iz Epira, damu Anu Anđelinu Komnenu Duku. Srbi su mu uzeli vlast i dali vlast njegovom mlađem bratu Stefanu Vladislavu, kojem je majka bila druga žena Stefana Nemanjića Ana Dandolo, unuka moćnog mletačkog dužda Enrika Dandola.

4. Sin Stefana Nemanjića : Stefan Vladislav (50% Hrvat, 50% Mlečan). Lišen je vlasti 1243. kada ga, uz podršku vlastele, nasljeđuje polubrat Uroš.

5. Sin Stefana Nemanjića i Ane Dandolo : Stefan Uroš I. (50% Hrvat, 50% Mlečan). Žena mu je bila kraljica Jelena Anžujska. Moguće je da je bila iz francuske kuće Valois (dinastija Valois).

6. Sin Stefana Uroša I. : Stefan Dragutin (25% Hrvat, 25% Mlečan, 50% Francuz). Vjenčanje s kćerkom hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V., Katarinom, iz mađarske dinastije Arpadovića.

7. Sin Stefana Dragutina : Stefan Uroš II. Milutin (12,5% Hrvat, 12,5% Mlečanin, 25% Francuz, 50% Mađar). Ozenio je bugarsku princezu Anu.

8. Sin Stefana Uroša II. : Stefan Uroš III. Dečanski (6,25% Hrvat, 6,25% Mlečanin, 12,5% Francuz, 25% Mađar, 50% Bugar). Žena mu je bila Theodora Smileta od Bugarske.

9. Sin Stefana Uroša III. Dečanskog : Stefan Uroš IV. Dušan (3,125% Hrvat, 3,125% Mlečanin, 6,25 Francuz, 12,5% Mađar, 75% Bugar.). Žena mu je bila Jelena od Bugarske.

10. Sin Stefan Uroš IV. Dušan : Stefan Uroš V. (1,5625% Hrvat, 1,5625% Mlečanin, 3,125 Francuz, 6,25% Mađar, 87,5% Bugar.).

Da su u laži duge brade, se vidi na primjeru navodno “srpske” dinastije Nemanjić.

Oni su vladali nad Srbijom, ali oni genetski nisu bili Srbi.

Moramo se onda pitati : pošto takozvani Srbi genetski kao narod ne postoje i ako kao u tim primjeru “njihova” dinastija Nemanjić nije bila srpska, koji je onda razlog da bi se netko sam deklariao kao takozvanim “Srbinom”?

Ostaje samo vjera : (ne)svetosavska sekta unutar pravoslavlja.

Znaći da su oni samo narod radi svetosavske sekte : svetosavski Turci koji su imali tuđe vladare iz iste sekte unutar pravoslavlja.

Ništa manje, ali očito i ništa više.

Godine 1371. Osmanlije su porazile Srbe u bitci na Marici (rijeka u današnjoj Bugarskoj). Ova bitka manje je prisutna u svesti Srba od legendama veličane bitke na Kosovom polju (Kosovo polje), ali je bila bar jednako presudna za dalju sudbinu Srbije. Mrnjavčevići su pali u borbi, Uroš V, koji nije sudjelovao, iznenada je umro dva mjeseca kasnije.

Osmanlije su u početku osvojeni teritorij ustupili lokalnim vladarima, od kojih su se neki pokorili. Tako je i Kraljević Marko, sin Vukašina Mrnjačevića, postao vazal osmanskog sultana Murata I. Iako se borio za sultana, postao je jedna od središnjih ličnosti srpskog folklora, nevoljko se pokoravajući svom vladaru.

Nakon osvajanja Srbije od strane Osmanlija 1459. godine, Srbija je nestala sa karte kao samostalna država

Godine 1867. Srbi su pod knezom Mihailom Obrenovićem konačno porazili Osmanlije u svojoj kneževini, čime je Srbija de facto postala neovisna (de jure tek 1878.).

Treba istini u oči pogledati. To je jako bitno u poimanju sebe, nadogradnji sebe kao osobe. Istina je nešto sveto, uzvišeno i kad vam lijepo kažu da ste potomci konjušara, bečkih koliko mi je poznato, da ste nitko i ništa, da vam je povijest obično ulizivanje razno raznim moćnicima kroz stoljeća, unatoč svome Saboru kroz vijekove, velikašima, junacima, pjesnicima i piscima koji su uvijek pronosili ime Hrvatsko, samo sagnite glavu, jer jebiga, to vam dolazi iz usta onih koji su cijelu povijest imali svoje vladare :

U Prvom balkanskom ratu 1912. godine srpske i crnogorske trupe okupirale su Sandžak.

Londonskim ugovorom iz 1913. područje je dodijeljeno dvjema državama. To znači da su do 1912. godine tim "srpskim" teritorijem vladali Osmanlije!

Od godine 1371. kad su Osmanlije zauzele prvi “srpski” teritorij do kad su takozvani Srbi okupirali Sandžak 1912. godine je Srbija djelomično ili totalno bila 541 godina pod vladavinom njihovih turski pradjedova.

[ Pročitaj više ] o turskim haplotipima u “srpskoj” genetici.

Hrvatska kulturna povijest počinje s Baščanskom pločom (oko 1100-te), a i u BiH s Humačkom pločom (11. ili 12. st.).

O plagijatoru Vuku Stefanoviću Karadžiću ne treba trošiti riječi jer je i Lalićev Rječnik nekoliko stoljeća stariji od njihovoga prvoga pisma!

U velikim knjižnicama i pismohranama nalazi se more rukopisa, knjiga i dokumenata. Međutim, u malim knjižnicama i pismohranama nalaze se često biseri. Tako se u Franjevačkoj knjižnici u Mostaru nalazi, prema katalozima, najstariji Arapsko-perzijsko-turski rječnik na svijetu (iz 1464.). U knjižnici Franjevačkog samostana u Omišu pronašao sam dva rukopisa fra Ljudevita Lalića iz Ružića. Na manjem je upisana Godina Gospodnja 1702., a drugi, stariji i deblji rukopis je bez datiranja. Svoje podrijetlo fra Ljudevit je sam upisao na rukopisu... Opera del frate Lodovico de Arcigovina di Rusichi sacerdonte de(i) Minori osservanti. Anno del Signore 1702. - djelo fra Ljudevita Hercegovca iz Ružića, svećenika Male braće. Godine Gospodnje 1702. Listova 352. Drugi rukopis pod br. 257 jest leksikografske naravi. On je naslovljen: Blago jezika slovinskog illi Slovnik u kome izgovarajuse riči diačke, latinske i slovinske. Thesaurus linguae illyricae sive Dictionarium Illyricum. In quo verba latino-italice et ilyricae reddantur. Labore fratris Ludovici collectum. U podnaslovu stoji najsavršeniji rječnik: Perfectissimus Dicionarius sive correctissimum dictionarium ordine alphabetico aedifilcatum; ut A, B, C, D, E, F, G, H, I, K, L, M, N, O, P, Q, R, S, T, U (piše za U i V) i Z. Ukupno rječnik ima 22 slova. In quo verba latina italice, et ilyrice redduntur. Nakon jednog praznog lista slijedi skraćanije naslovljavanje: Slovnik, Ilti dikcionar, slovinski. U komu izgovarajuse riči diačke, latinske i slovinske. - Dietionarium Illyricum... Uvezan je od 61 lage. Količina lage je prosjek šesnaest listova - 32 preko 1900 stranica. Format 20x14 cm.

Rukopis Blago jezika slovinskog illi Slovnik je latinsko-talijansko-hrvatski rječnik. To je biser fra Ljudevita Lalića iz Ružića koji je prije malo više od 300 godina ispisao prvi trojezični rječnik s latinskim ulaznim stupcem i s ekvivalentima na talijanskom i slovinskom (hrvatskom) kao odredišnim jezicima u Herceg-Bosni. Premda se nalazi u samim temeljima hrvatske leksikografije u Bosni i Hercegovini, do danas je autor ostao sasvim nepoznat. Rječnik je nastajao najmanje kroz jedno desetljeće, a možda i više. To je bilo po svoj prilici između 1680. i 1696.

Na temelju dosadašnje literature pisac je bio nepoznat. Na temelju zapisa u Matici krštenih Tučepa saznao sam za fra Ljudevita da se prezivao Lalić iz Ružića. Točno 1697. 6. listopada »Ja fra Ljudevit Lalić iz Ružića krsti Katu kći Ivana Lucića i njegove žene Filipe. Kuma bijaše Kata žena Križana Rudanovića iz Tučepa« je zapisao. Rođen je vjerojatno oko polovice 17. stoljeća. Škole je mogao započeti u jednom od franjevačkih samostana - možda na Otoku u Prološcu, Omišu, Zaostrogu. Studirao je po svoj prillici negdje u Italiji. Tamo je usavršio znanje latinskog i talijanskog jezika. Po povratku je mogao biti pastoralni djelatnik. Fra Petar Bačić u svom Nekrologu piše: Lalić o. fra Ludovik. Pomagao na župi Tučepi 1680. - 1696. Po svoj prilici kroz to razdoblje, uz druge službe i dužnosti fra Ljudevit je sastavljao svoj rječnik. Fra Ljudevit je umro početkom 18. stoljeća.

Fra Ljudevit Lalić iz Ružica preuzeo je prvi dio naslova Mikaljina rječnika: Blago jezika slovinskog illi slovnik, ali je promijenio redoslijed riječi. On na prvo mjesto stavlja latinski, pa diački (talijanski) i domeće nama najznačajniji hrvatski jezik. Po posljednjoj označici slovinski-hrvatski važan izvor fra Ljudevitovu rječniku je baštinjeni hrvatski jezik u Hercegovini miješane grafije - bosančice i glagoljice. Tako je upravo hercegovački jezikoslovac fra Ljudevit Lalić, koliko je poznato, prvi sastavio veliki rječnik latinsko-talijansko-hrvatskog jezika pisan bosančicom i glagoljicom. On je svojim radom živi hrvatski jezik u Herceg Bosni povezao s mrtvim jezikom nekadašnjih Rimljana. Za most između tih jezika uzeo je talijanski. Prostor kao pozornica kulturnih događaja u njegovom je Blagu jedno od glavnih lica. Taj prostor dokumentiran s Bašćanskom i Humačkom pločom te Konavoskim fragmentima već jedno tisućljeće zanimljiv je po mnogostranosti i raznolikosti poticaja koji pokreću kulturne procese.

Fra Ljudevit Lalić je uzdigao materinski jezik na pijedestal s latinskim i talijanskim jezikom. Svojim je rječnikom, prvim takve vrste na području Herceg Bosne, uvelike obogatio cjelokupni hrvatski leksički korpus. Samo po tome ovaj rječnik zavređuje da ga se predstavi hrvatskom puku na području Herceg-Bosne, a i u kulturnim središtima diljem Republike Hrvatske. Njega bi iz zahvalnosti i ponosa trebalo pripremiti za tisak baš u Herceg-Bosni. Radujem se što je mene pala čast da prvi predstavim Blago jezika slovinskog mog zaboravljenog sumještanina. Još bi mi draže bilo da mogu predstaviti i objavljene primjerke ovog rječnika, jer njegovo objavljivanje predstavlja važnu kariku za proučavanje hrvatske povijesne leksikografije.Dobro bi bilo da Republika Hrvatska pronađe sredstva i na svoju diku, uz pomoć hrvatskih rodoljuba pomogne objaviti ovaj rukopis. Tako će fra Ljudevitova riznica doći do ruku stručnjaka za hrvatski jezik i dat svoj doprinos razvoju hrvatske leksikografije.

Plagijator i kradljivac Vuk Stefanović Karadžić je putujeci po hrvatskim krajevima krao price hrvatskih junaka i pretvorio ih u srpske junake. To je dokazano.

Kad bi se neuki i priučeni srbijanski vlastodršci samo za tren okrenuli znanosti, lako bi i brzo ustvrdili kako je povijest vrsta znanosti koju najslabije poznaju. A kad bi barem netko iz vrha današnje četničke vlasti pročitao samo dio povijesnih rasprava o podrijetlu i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri u Srba, sigurno bi se takav istoga časa zapitao gdje je to, kako i zašto lutao i tumarao po bespućima cijeloga života. Brojni i uvaženi srpski povjesničari što su za svoju temu znanstvenog rada odabrali široku oblast srednjevjekovlja, potanko i vrlo precizno u svojim djelima pišu o izvornom podrijetlu Srba, koje je neposredno vezano za pripadanje prvotne Raške u državnom smislu tek kao hrvatske pokrajine u sklopu hrvatskog kraljevstva. O tome svjedoči i pisanje Dominika Mandića u poglavlju o Duvanjskom saboru, pohod Ljudevita Posavskog 822. godine u Rašku u pokušaju da državno tek odmetnuto hrvatsko pleme Rašana privoli zarad njihovog opstanka kao malobrojne skupine da se vrate pod okrilje Hrvatske i Hrvata od kojih i Rašani iliti Srbi potječu, pa do poznate vojne pomoći kralja Tomislava Rašanima, do nogu potučenim u vojnom okršaju s Bugarima. I spasio je hrvatski kralj Tomislav Srbe i teže pogibelji, a sami srpski povjesničari kao Ivan Božić, vele i mogućeg zatiranja, jer su dimenzije bugarske vojne pobjede nad Srbima bile upravo epohale veličine. I osim Ivana Božića, o tom plemenitom i uzvišenom činu hrvatskog vladara govore i drugi glasoviti srpski povjesničari, specijalisti za srednjevjekovno doba. Među takve iskrene i objektivne srpske povjesničare mogu se ubrojiti još i Sima Ćirković, Relja Novaković, Jovanka Kalić, Božidar Ferjančić, Rade Mihaljčić i mnogi drugi.

O brojnim rimokatoličkim i najviše hrvatskim toponimima mjesta diljem centralne Srbije, od Beograda, preko Kragujevca, Čačka, Kruševca, Kraljeva bespotrebno je i trošiti riječi, pogotovo nabrajati brojne nazive hrvatskih naselja u Šumadiji i Pomoravlju, srcu i utrobi srbijanske države. O Mačvi, Pocerini, Podrinju i Kolubarskom kraju već je bilo sve podrobno opisano u osvrtu na rimokatoličku i hrvatsko – mađarsku prošlost i iskon tih krajeva gradova Šapca, Loznice i Valjeva koji davnom starinom svi od reda imaju hrvatku osnovicu. O kraju oko Užica, čije stanovnike Srbijanci zovu Erama jer korijenom dolaze iz Hercegovine, suvišno je elaborirati budući su svi Užičani doseljeni iz istočne Hercegovine potomci popravoslavljenih Hrvata istočne Hercegovine, o čemu postoje i povijesni zapisi fra Grge Andrijaševića iz okolice Trebinja, a nalaze se u rimskim arhivama. I sve to je na najbolji način opisao i dočarao i hrvatski povjesničar, etnolog, arheolog i antroplog dr. Ćiro Truhelka. Nitko bolje i detaljnije od svestranog znanstvenika češkog podrijetla rođenog u Osijeku nije napisao istinu o etnogenezi i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri Srba. I njegovo impresivno djelo je i tijekom rata bilo dostupno na čitanje i svim zainteresiranim srpskim čitateljima u nekoliko najvećih gradskih knjižnica u Beogradu, uključujući i Sveučilišnu knjižnicu “Svetozar Marković” kao i NBS ( Narodnu biblioteku Srbije ). Što sve to vrijedi, kad se Srbi i samim pogledom na naslov i sadržaj knjige, nevoljno okrenu u stranu, ne želeći spoznati istinu čitanjem svjetski priznate literature.

Ali, nije uvijek srpski problem u odbijanju suočavanja s istinom o sebi i svojim korijenima samo u imenu i prezimenu autora što dolazi iz hrvatskog grada Osijeka. I mnogi učeni i nepristrani srpski povjesničari u svojim su knjigama namijenjenim i pučkoškolcinjoškolcima i studentima društvenih znanosti na isti način pripovijedali o najranijoj prošlosti Srba. Tako u udžbeniku “Nacionalna i pravna istorija naroda Jugoslavije” iz 1989. godine grupa autora koju su sačinjavali Đorđe Janković, Mirko Mirković i Dragoš Jevtić ilustrativno piše o mješovitoj rimokatoličkoj i pravoslavnoj vjerosipovijesti Srba u vrijeme Dušanova carstva od 1346 – 1355. godine. Profesor Dragoš Jeftić tada je potkraj osamdesetih studentima pravnog fakulteta gjde je držao satove povijesti, objašnjavao kako je u doba cara Dušana bilo 35% Srba rimokatolika i kako se to odnosi poglavito na Srbe u unutrašnjosti današnje Srbije, tamo oko Šumadije i Pomoravlja, kao i središnjih gradova Kragujevca, Čačka, Kraljeva, Kruševca, Jagodine… Nikako se te brojke ne vezuju za tradicionalno područje srpske kleptomanije i posezanja današnje srbijanske političke i znanstvene elite za izmišljenim i fantomskim Srbima katolicima u Dubrovniku, Hercegovini i Dalmaciji.

Trebalo bi još napomenuti i činjenicu da je u osvjedočenom bastistionu velikosrpstva, točnije u centralnoj gradskoj knjižari “Nikola Pašić” na istoimenom gradskom trgu u srcu Beograda znatiželjnim i željnim znanja čitateljima, bila na raspolaganju i iznimno obimna građa iz pera crkvenih autora. Skupina autora i nakladnika SPC iz gradova centralnog dijela Srbije poput Kruševca i Kraljeva pisala je vrlo opširno i uz obilje dokumentarne građe o rimokatoličkoj prošlosti Srbije u razdoblju koje je prethodilo dolasku dinastije Nemanjića potkraj dvanaestoga stoljeća. Znači, sami vrh SPC zna za objavu ovakvih djela iz krugova SPC koji time decidirano priznaju na toj crkvenoj razini da su Srbi jedini pravoslavni narod na Balkanu koji se odmetnuo od rimokatoličke vjere i prešao na pravoslavlje, a pritom su kao narod, kao što se vidi iz povijesnih vrela koje priznaju i svi srpski povjesničari, eksperti za srednji vijek, Srbi samo otkinuti dio grane hrvatskog nacionalnog stabla. Jer, kako može ijedan Srbin logično objasniti gomilu hrvatskih toponima u samoj Srbiji, a svi su starinom stariji od bilo kog srpskog toponima u samoj Srbiji. Jedan od poznatih je i Hrvatsko selo podno planine Avale iznad Beograda. Postojalo je pod hrvatskim imenom i u doba Kraljevine SHS, a u Titovoj Jugoslaviji je preimenovano. Ili primjer sela Rvati kod Obrenovca, prigradske beogradske općine. Svi tamošnji stanovnici danas se očituju kao Srbi, a kako i zašto je to tako naopako, potpuno je jasno na temelju višestoljetnog srpskog asimiliranja Hrvata.

I ne zaboravimo i ono najaktualnije, a stiže nam sa srpske verzije interneta. Izgleda je i Srbima postalo pomalo dosadno živjeti u vječnom carstvu laži, te glede srpskog osvrta na korijene dinastije Nemanjića, na srpskoj wikipediji možemo pronaći senzacionalna priznanja Srba. Tamo su bjelodano priznali kako Nemanjići vuku korijene kao pobočno krilo hrvatske slavne dinastije Trpimirovića. Kakav je to samo elektrošok za sve velikosrbe i sama pomisao da su i utemeljitelj srpstva i te novokomponirane nacije Stefan Nemanja, kao i Sveti Sava ( rođen kao Rastko Nemanjić ) i najveći srpski vojskovođa i kasnije i car Dušan, svi iz loze Nemanjića čistokrvni Hrvati. U srednjem vijeku po tadašnjim kanonskim načelima, važilo je pravilo da je cijeli narod jedne države one vjere i one nacije koje je i sam vladar. E, zaluđeni velikosrbi danas svima drugima drobe da su Srbi nastali i prije nego su na svijet došle amebe. Nije njima lako i treba ih razumjeti, jer svi mitovi i legende padaju im u vodu  raspršuju se kao mjehur od sapunice. Kako će im nesretnicima i biti lako kad odlično znaju i za istinu koju nikad nisu mogli ni sakriti, da je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, jedna od va starija brata Svetog Save, godine 1217. dobio kraljevsku krunu od pape Honorija. Ali, samo dvije godine nakon toga, Sveti Sava je silom i batinama primorao starijeg brata da vrati krunu papi, a da se on nadubudni i raskalašni najmlađi brat starije braće Vukana i Stefana proglasi 1219. srpskim vjerskim, duhovnim vođom. SPC je tako utemeljena silom najmlađeg sina Stefana Nemanje, a mora se reći i to da je i sam Rastko Nemanjić (Sveti Sava) na rođnju u Ribnici kraj današnje Podgorice kršten po latinskom obredu. Prema znanstvenim saznanjima fra Dominika Mandića, prvi znameniti predak Nemanjića je bio pobočnik Dukljanske, odnosno crvenohrvatske dinastije Vojislavića, koji kao i Nemnjići jesu u izravnom srodstvu sa Trpimirovićima. Sve to je lako objašnjivo jer je hrvatska dinastija Trpimirovića iz reda vlastite bliže i dalje rodbine u pokrajinama kao što je bila i hrvatska pokrajina Duklja, postavljala namjesnike koji bi u ime Trpimirovića upravljali prostranim hrvatskim kraljevstvom. Tako u Duklji nalazimo rođake Trpimirovića, kasnije osamostaljenu Dukljansku dinastiju Vojislavića, a Nemanjići su izvorno krvlju vezani za pradjeda dukljanskog kralja Bodina i njegovog prvog palatina Marka. Sve je kristalno jasno. I Dukljani Vojislavići i Rašani Nemanjići su smao oblasni gospodari koje je u davnini imenovala hrvatska dinastija Trpimirovića, s kojim su u krvnom srodstvu dvije dinastije kojima se danas i Srbi i Crnogorci ponose kao svojim autentičnim, samo zaboravljaju da imaju svi hrvatske korijne i izravne poveznice s Trpimirovićima.

Teško je danas Srbima prihvatiti gorke istine o njihovim stoljetnim zabludama i samoobmanama. No, isto tako je vrlo zanimljivo i srpsko znanstveno priznanje kako u narodnim pjesmama opjevani srpski junak Marko Kraljević, prema najnovijim istraživanjima, koje opet i Srbi teška srca priznaju na vlastitoj wikipedijii, zapravo jest Hrvat iz Imotskog. Iz Imotske krajine dolaze svi u narodnim srpskim pjesmama opjevani srpski velikaši iz obitelji Mrnjavčevića, uključujući i dvojicu najpoznatijih velikaša iz reda Mrnjavčevića Vukašina i Uglješu. Ovu temu je posebno obradio hrvatski znanstvenik i jezikoslovac Mate Šimundić koji i sam potječe iz krajeva odakle je loza Mrnjavčevića, pa je lako proučavanjem prošlosti svoga kraja ušao u trag srpskim lažima o izmišljenom srpstvu hrsrednjevjekovnog viteza Marka Kraljevića. Srbima je još teško pojmiti i javno predočiti i da je Miloš Obilić Milo Kobilović i da dolazi rodom iz Turopolja. Još ga je kao sasvim mladog bojovnika angažirao srpski vladar car Dušan koji je kraljevao i carevao devet godina od 1346. do 1355. kada se potkraj života u grčkom gradu Serezu u današnjem grčkom dijelu Makedonije na sjeveru današnje Grčke okrunio carskom krunom. Iste su ga godine sami Srbi otrovali i preminuo je u 46. godini života. Hrvatski znanstvenici smatraju kako je car Dušan u razdoblju svoga kraljevanja i carevanja između 1346. i 1355. otišao u posjet u Hrvatsku i u Turopolju angažirao tada mladoga Mila Kobilovića, koga su Srbi prezvali u Miloša Obilića. Tako je Milo Kobilović, alijas Miloš Obilić u vrijeme Kosovskog boja, kad je rasporio turskoga sultana Murata imao 68 godina, a ne samo 24 kao što mu pripisuju srpski mitomani. Beskonačno bi se moglo govoriti o ispraznim i pustim srpskim mitovima i legendama, koji nemaju nikakvog znanstvenog uporišta, jer ih nema nigdje u arhivama, muzejima, knjižnicama… Pohranjeni su samo u hrpi ispranih mozgova megalomanskog naroda, kasno nastalog koji tako ima i neodoljivu potrebu preotimati od drugih povijesnu i kulturnu baštinu i sve tuđe tradicije, jezik, običaje, folklor prikazivati kao svoje izvorne vrednote, osporavajući istinskim nositeljima svega pobrojanog prvotno vlasništvo.

I ne može se ništa drugo očekivati od naroda koji, evo, tijekom prošloga prosinca u beogradskom “Blicu” navodi popis najčešćih, navodno, srpskih prezimena, a u opisu svakog prezimena ponaosob za jedno od nekoliko desetina najučestalijih današnjih prezimena, nisu mogli ustvrditi i napisati da je poteklo iz Srbije, nego navode da su sva najčešća “srpska” prezimena došla iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like… I tu sami sebi skaču u usta i u potpunosti razotkrivaju vlasite laži prisvajanja velikog broja hrvatskih prezimena, jer svi ti krajevi su povijesno bili dio hrvatske države, dakako i sva prezimena ljudi koji dolaze iz krajeva Bijele i Crvene Hrvatske. Srbi su četvorodnevni serijal o “svojim” prezimenima zaključili krunskim priznanjem vlastitih laži. U završnom komentaru konstatiraju kako je tek 1851. srpski knez Aleksandar Prvi Karađorđević državnim ukazom naredio Srbima da moraju kao i svi civilizirani Evropski narodi uzeti stalna prezimena. Sve do 1851. Srbi nikad u svojoj povijesti nisu imali stalna prezimena, već bi ih svaki novi pripadnik generacije mijenjao. Tako su djed, otac i sin u tri uzastopna koljena nosili tri različita prezimena. I eto Srbi se sad usude i osmjele prisvajati hrvatska prezimena kao “svoja,” a sami, evo i u “Blicu” i ne samo u njemu, priznaju da nemaju više od 165 godina tradicije prezimena. Neupućeni Srbi trebali bi znati da ima hrvatskih obitelji koje imaju svoju poznatu lozu predaka i do pola tisućljeća unatrag, a pojedini Hrvati imaju dokaze i o tisuću godina podrijetla i stabla obitelji. Najdulji srpski rodoslovi ne prelaze više od stotinu pedeset godina. i kako će biti kad su eto u moru najnovijih iznenadnih povijensih priznanja, neprijeporno kazali da se slažu s mađarskim i njemačkim povjesničarima koji odavno tvrde da ime Srbin i naziv države Srbije potječe tek iz druge polovice dvadesetog stoljeća. Dotle su Mađari i Nijemci Srbe u Vojvodini zvali imenom Raci, što se nastavlja na ime Rašani prema prvotnoj Raškoj. Srb kroz povijest, jer eto, znali nisu sigurni kako se zovu. O srpskom prvotnom rimokatolicizmu i životu Rašana i Raške u sklopu srednjevjekovne kraljevine Hrvatske pisao je još potkraj osamdesetih u “Politici” jedan dugi i zanimljivi feljton povjesničar iz Srbije Duško Lopandić. On tu obrađuje u srpskoj historiografiji namjerno prešućenih pet prvih stoljeća Srba, bolje reći rimokatoličkog oblasnog plemena Rašana hrvatskog nacionalnog korijena. Nakon 2000. godine Duško Lopandić je kraće vrijeme bio srpski diplomat za vladavine DOS-a.

Iz svega ovoga očevidno je da Srbi mrze Hrvate i Hrvatsku jer su, ako ne svjesno, ono barem ogromna većina, podsvjesno sigurni da potječu od Hrvata, a kako vidimo istinu o tome polako podastiru i interneta, ali i u školskoj literaturi. I za vrijeme trajanja SFRJ povijest Srba i Srbije se u školama izučavala nakon lekcija o povijesti svih bivših jugoslavenskih republika, sve od Slovenije, preko Hrvatske, pa Bosne i Hercegovine do Crne Gore i Makedonije. I na upite radoznalih srpskih učenika zašto se ide tim redosljedom lekcija, profesori povijesti u školi pošteno su odgovarali da je to zato jer je državnost Srbije iliti Raške došla poslije svih ostalih. Eto, sad najmlađi najmlađe države u krugu svih bivših jugoslavenskih republika svima redom soli pamet o svojoj izmišljenoj veličini, a realno mogli bi Srbi svima samo posoliti umjesto što pokušavaju soliti pamet. Naposlijetku, ne bi Srbima bilo zgorega proučiti, primjerice, malo religijsku prošlost glavnog grada Beograda. Samo u Beogradu danas ima deset katoličkih crkava. To su Franjevačka crkva u Zemunu, crkva Krista Kralja, crkva Presvetog Trojstva u Zemunu, crkva Svetog Ante, crkva Josipa Radnika, crkva Svetog Petra, crkva Svetog Ćirila i Metodija, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Beogradu, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Zemunu i crkva Uznesenja Svetog Križa u Borči. Tu je i šest rimokatoličkih samostana na području Beograda. To su samostani Isusovih malih sestara, Sestara kćeri kršćanske ljubavi, Sestara Milosrdnica u Beogradu, Sestara Milosrdnica u Zemunu, Školskih Sestara Svetog Franje u Zemunu i Sestara franjevačkog bezgrešnog začeća.

U Beogradu je točno trideset pravoslavnih crkava, ali treba reći da je veliki broj novosagrađenih pravoslavnih hramova SPC podignut u posljednjih dvadeset pet godina, tako da je do 1990. omjer pravoslavnih crkava u odnosu na rimokatoličke bio tek za oko desetak više, odnosno dvaput veći, a danas je triput više pravoslavnih od rimokatoličkih crkava u Beogradu. Zaključimo na kraju činjenicu da Srbi za razliku od ostalih balkanskih pravoslavaca Grka, Bugara i Rumunja nisu izvorni pravoslavci, nego bivši rimokatolici. To odlično zna i Vatikan koji nikad nije zaboravio šamar kojega je dobio od Svetog Save ( rođenjem Rastka Nemanjića ), kad je drsko i bezobrazno vratio papi bratovljevu krunu. U kazališnoj predstavi “Sveti Sava” iz 1990. godine u kojoj glavnu ulogu igra glumac Žarko Laušević, redatelj predstave je publici prikazao i povijenso potkrijepljene podatke da je Sveti Sava čak i silovao rođenog brata, okrunjenog krunom pape Honorija, Stefana Prvovjenčanog da bi ga i seksualnim zlostavljanjem primorao da papi vrati krunu, a prijetio mu je i ubojstvom. Na koncu je Stefan u strahu od nasrtaja poremećenog mlađeg brata i vratio krunu papi, a Vatikan Srbima to jasno nikad nije ni zaboravio niti oprostio. Srbi i danas poremećenog i seksualno nastranog i izopačenog bolesnika i manijaka Rastka Nemanjića slave kao svoga najvećeg Svetog Savu. Koliko je Srbima teško prihvatiti stvarnost najbolje pokazuje sudbina predstave “Sveti Sava”. Nju su nasilnim upadom u kazalište prekinuli mladi studenti teologije Bogoslovskog fakulteta u Beogradu koje je predvodio jedan stari srpski svećenik i po uvjerenju pravoslavni zilot Žarko Gavrilović,blizak samom vrhu SPC i tadašnjem parijarhu Pavlu, koji se uopće nije očitovao bilo kakvom osudom postupka, kao što kasnije i tijekom ratova devedesetih nikad nije osudio niti jedan od bezbroj srpskih ratnih zločina u srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Da sve bude još crnje po renome SPC u brutalnom prekidu kazališne predstave “Sveti Sava” sudjelovali su uz znanje i odobrenje srpkih svećenika kao i mladih studenata teologije i nogometni huligani Zvezde i Partizana, sve pod njihovom uobičajenom krinkom  obrane srpstva i pravoslavlja od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nagore je u svemu prošao glumac Žarko Laušević koji je tumačio lik Svetog Save. Nabrijani Srbi iz Crne Gore su ga po nalogu Miloševićevih vlasti uhodili i pokušali upucati u kafiću u Podgorici, sve iz osvete što se , eto, usudio raditi svoj glumački posao i igrati lik Svetog Save, a oni su milsili da je bio obvezan odbiti ulogu koja, po njima skrnavi Svetog Savu, a zapravo ga prikazuje u njegovom pravom i mračnom izdanju kakvim ga velikosrbi ne žele vidjeti pojmiti u svojim glavama. Žarko Laušević je skupa sa starijim bratom u samoobrani, munjevito reagirao u kafiću i bio je brži na obaraču, te je uspio ubiti i smrtno raniti trojicu napadača koji su prvi potegli oružje na njega i njegovog starijeg brata. Usprkos tome, osuđen je na sudu u Podgorici, tad 1993. u vrijeme ubojstva trojice mladića četničke orijentacije na višegodišnju robiju. Drugostupanjski sud mu je naknadno  prepolovio kaznu, a tek ga je prije nekoliko godina tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić javno abolirao. No, on je nakon više od 23 godine stanke u bavljenju glumom voljom organiziranih srbijanskih fašista izgubljen za glumački poziv, posebice poslije trauma pretrpljenih u zatvoru. Danas je slobodni građanin, ali stalno u strahu od često najavljivane krve osvete rođaka ubijenih velikosrba koje je ubio u samoobrani, ka sud ustvrdio trećem ponovljenom sudskom postupku. Ali, Lauševiću nitkoo ne može vratiti godine provedene nezasluženo u zatvoru, niti ga osloboditi straha od osvete četničkih obitelji koje najavljuju da će uzeti pravdu u svoje ruke, a srbijanska država na ove prijetnje šuti, kao što je šutjela i sve one godine poslioje izdržane robije koje je Žarko Laušević prinudno proveo u dobrovoljnom izgnanstvu u SAD-u gdje je pod tuđim imenom, da bi pokrio tragove od veliksrpskih uhoda radio i kao fizički radnik da bi preživio. Metak ga, srećom, nije sutigao, ali ta prijetnja i sad neprekidno visi u zraku. Tako sve to izgleda u zemlji i u narodu gdje je i vrag odavno rekao:”Laku noć svima koliko vas ovdje ima.” Laušević najbolje zna i osjeća težinu ove poruke, s obzirom da je nakon famozne prekinute predstave, doživio da ga, ostave i napuste i žena i prijatelji i kumovi i rođaci, sve pod izlikom da je igranjem Svetog Save oskrvnuo lik najvećeg srpskog sveca i da mu to ne mogu oprostiti. Nije imao ni podršku matičnog kazališta, gdje su mu kolege i kolegice masovno okrenuli leđa. Vjerojatno su i svi vrli srpski glumci iz JDP-a ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ), mislili kao i njegovi rođaci, kumovi, lažni prijatelji i njegova supruga da se svi trebaju politički solidarizirati sa huliganima sa stadiona i objesnim popovima. Žarko Laušević je prošao pravi pakao u životu, a to mu je priredila cijela srpska država, jasno mu stavljajući do znanja kako i glumačka umjetnost u Srbiji može postojati samo ako se kreće u krugu razmišljanja pomahnitale i razularene politike srpskog velikodržavlja. Ovog vrsnog glumca naglo prekinute karijere što je išla zvjezdanim stazama, upamtila je i hrvatska publika iz druge polovice osamdesetih. Tada je igrao vodeće uloge u tri filma hrvataske filmske produkcije. U tumačenju Žarka Lauševića, rodom Crnogorca iz Cetinja, ostat će posebno upamćena uloga poručnika Horvata u filmu “Oficir s ružom” u kojem glavnu žensku ulogu igra Ksenija Pajić.I sve ovo apostrofirano u ovome članku je slika i prilika države i naroda koji nema pojma ni o vlastitom podrijetlu, a voli drugima samouvjereno tumačiti tuđu povijest i korijene nacije i državnosti.

Nepismeni i zalutali u svijet politike su bili i knez Miloš Obrenović i Dobrica Ćosić, pa su se u Srbiji ostvarili kao glasoviti “umovi.” Kako gedže misle, bili su bogomdani i prirodno predodređeni da vladaju i da ih narod slijedi. Tako su čobani slijedili i pastira zvanog Nikola Pašić. Nije znao niti jedan strani jezik, a htio je biti ministar inozemnih djela tek ustoličene kraljevine SHS. I samo zato je kralj Karađorđević morao pozvati u pomoć Antu Trumbića i postaviti ga na položaj, koji je nedoučeni Pašić već vidio kao svoj.

Uz sve pobrojano, neuki srbijanski vladari su mislili i misle kako pamet ništa ne znači, što je, inače, glavna misao velikog “mislioca” Šešelja. Jer, Srbima je lukavstvo i tisuću puta ponovljena laž u maniru oca nacije Dobrice Ćosića glavna vodilja u politici. Još je priučeni i polupismeni Vuk Karadžić, vrli srpski jezikoslovac, Srbima suflirao u svoje vrijeme: “Idite, braćo Srbi kod Hrvata preko Drine. Oni ne znaju krasti i lagati. Lako ćete s njima izaći na kraj!” I tu je srž srpskog pogleda na Hrvatsku i na Hrvate. Srbi vjeruju po poimanju svojih mislilaca Vuka Karadžića i Dobrice Ćosića kako je pošten čovjek ujedno i naivan, a onda i lakovjeran i lakomislen, naposljetku, to po Srbima znači jedino glup. Zato, unatoč, očitoj hrvatskoj supremaciji nad Srbima u mnogim oblastima ljudskog delanja, Srbi vjeruju da su superiorni u srazu sa Hrvatima, jer misle da su Hrvati, kako vele srpski očevi nacije, naivni, lakovjerni i glupi.

Zavidni su i zato i pakosni što su Hrvati načitaniji, ali Srbi tvrde da njihova seljačka i prirodna lukavost, pomiješana s neibježnim lažima i lopovlucima nosi prevagu u sistemu ljudskih i životnih vrijednosti. Od velikosrba i pristaša četničke ideje, samo je Jovan Dučić, inače okorjeli protivnik Hrvata, Srbe upozoravao da lukavost, podlost i prevrtljivost nisu vrline nego mane. Jer, prevejan, podmukao i prijetvoran može biti i kradljivac i ubojica, ali to ne znači da je pametan.

Srbe je teško ubijediti da je to tako. Oni vjeruju obratno. Zato se i služe trikovima viđenim samo u science fiction serijama. Sjećam se početkom osamdesetih iz doba djetinjstva serije “Planet majmuna.” Tamo su zarobljene ljude, Zemljane, majmuni što su u imaginaciji redatelja ovladali Zemljom, vezali za stol i do besvijesti ih okretali u krug za 360 stupnjeva i tako u nedogled dok se ljudima ne zavrti u glavi. Majmuni i njihov glavni vođa po imenu Urko mislili su da time ljudima uspijevaju isprati mozak. Tako i srbijanski političari majmunlucima poput zamišljenog antijunaka serije majmuna Urka, podmetačinama i podvalama pokušavaju pred vanjskim svijetom iskompromitirati Hrvatsku i Hrvate, ali uvijek ostaju začuđeni što im prozirne igre ne pale kod ozbiljnih ljudi. Tko još u svijetu može ozbiljno shvaćati rulju ratnih zločinaca na vlasti u Srbiji sem što oni sami sebe tako doživljavaju? Izgleda takve čovjekolike primate na vlasti u Srbiji još ozbiljno tretiraju samo pojedini političari u Hrvatskoj kada im povremeno daju dobronamjerne upute kako da se ophode da bi ih svijet bolje razumio. Oni tu poruku razumiju kao i majmun Urko u znanstveno fantastičnoj seriji gdje majmuni vladaju svijetom.