Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Raška je bila hrvatska zemlja a ne “srpska”!

Andrea Dandolo (gore), mletački dužd (1343-1354) u svojim "Mletačkim kronikama" zapisuje sljedeće :

,,Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Makedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom".

Glasoviti talijanski čovjekoljubac Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom poznatom djelu povijesti iznosi sljedeće :

“ ... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske''.

" ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur".

Kad Talijani stvore državu nazovu je Italija, kad Francuzi stvore državu nazovu je Francuska, kad Rusi stvore državu nazovu je Rusija, kad Finci stvore državu nazovu je Finska, kad Hrvati stvore državu nazovu je Hrvatska a kad takozvani Srbi stvore navodno prvu državu nazovu je "Raška"!!! Zamislite!!!

Kako je to moguće i dali je to uopće istina?

Prvo moramo pojasniti ime "Raška". Za to ćemo pogledati samo tri primjeraka naroda i način pisanja :

- Židovi su za vrijeme Isusa i poslje njega pisali riječi bez slova "a", "e", "i" i "u". Ako samo pogledamo kako su pisali ime njihovog boga Yahvea : YHW onda se to odmah može vidjeti. Slova "a", "e", "i" i "u" su se automatski izgovarala ali nikad pisala!

- Njemci su naprimjer imali običaj u stara vremena koristiti slovo "v" za slovo "v" ali i za slovo "u". Tu nije bilo nikakve razlike.

- Englezi su naprimjer u vrijeme engleskog pomorca i istraživača James Cooka pisali "kako se čuje". Tako se pišu na primjer  riječi na njegovim kartama totalno drukčije nego što ih je napisao neki drugi pomorac i istraživač koji je isto kao on crtao karte u isto doba. Englezi nisu imali - kao niti drugi narodi u to doba - nekakav pravopis, pa se je pisalo "onako kako čujes".

Gore vidite kartu hrvatski zemalja za vrijeme duvanjskog sabora iz 753 godine gdje se vidi da je Raša (ne “Raška”) bila dio Crvene Hrvatske.

Ta Raša je bila katolička zemlja : srpska sekta Svetosavlja unutar Pravoslavlja još nije bila izmislena!

Na teritoriju današnje Njemačke su za vrijeme 30 godišnjeg rata postojale bezbrojne države, državice, slobodni gradovi itd. Tada je bio obicčj da sa novim vladarom cijelo stanovništvo pređe na konfesiju aktualnog vladara.

Pošto su tada vladari bili dosta puta kratko na vlasti su neki stanovnici u njohovim životu morali promjeniti više puta konfesiju i tako preci od katoličanstva na protestantstvo i obrnuto

To nije bilo ništa neobično : tada su bila takva vremena!

Nije to samo bio običaj u Njemačkoj. To se je dogodilo i u drugim zemljama a tako i u južnoj pokrajini Crvene Hrvatske, t.j. u kasnijom Raškom koja se je tada zvala Raša.

Kasnije je Raša došla pod bugarsku vlast ili ovisnost. Vlastimir, osnivač roda Vlastimirića, koji je živio sredinom 9. stoljeća, smatra se prvim vladarom relativno neovisne kneževine. Priznao je vrhovnu vlast Bizanta.

Vlastimir je vladao kao Veliki Župan u Raškoj pod bizantskim suverenitetom od oko 825. do 860. godine.

Bio je začetnik dinastije koja će kasnije biti poznata kao Vlastimirić. Vlastimir je vladao onim što je sada zapadna Srbija, sjeverna Crna Gora i istočna Bosna, stekavši neovisnost od Bizanta 830. godine.

U ratu protiv bugarskog kana Presijana I. (836. – 852.) Vlastimir je bio pobjednik. Imao je tri sina, Mutimira, Stroïnika i Goïnika, te jednu kćer.

Kći mu se udala za Krajinu, sina župana Beloje iz hrvatske Travunije (danas istočna Hercegovina). Beloje, a nakon njega i Krajina, priznali su vrhovništvo Vlastimira, koji ih je pak uzdigao u Kneževe. Vlastimira su naslijedila njegova tri sina, koji su svi dobili djelomičnu vlast, a najstariji, Mutimir, kasnije je preuzeo vrhovnu vlast kao Veliki Župan. Njegova su braća pobjegla u Bugarsku.

Srbi nikad nisu imali župane : to je bio običaj kod Hrvata!

Najmlađi sin zadnjeg vladara Velike Horvatiye u Ukrajini - Vladimir - se je doslio u 10. stoljeću na hrvatsko područije koje se danas nalazi u od hrvatske odcijeplene Bosne i Hercegovine, u dolinu Neretve a njegov najstariji brat Ukromir je postao prvi vladar Ukrajine (Kijevske Rus'). Po tom najmlađem sinu se je ta linija zvala Vladimirovic.

Članovi ove velikaške obitelji obnašali su visoke službe na dvoru bosanskih vladara. Vladimirović Radoslav je uz kralja Stjepana Ostojića. Vladimirović Jurko je na dvoru Tvrtka II. Vladimirović Radivoj sudac je na dvoru kralja Stjepana Tomaša. Vladimirović Vladoje potpisuje povelje kralja Stjepana Tomaševića.

Stari rod Vladimirovića, čiji su potomci Rukavine, poznat je u dolini Neretve, gdje su irnali velike posjede kao nasljednici prastaroga bosanskog plemstva Vladimirovića (ili Miholovića i Vladičijevića) čije je sjedište bilo oko Mostara i Stroge na rijeci Buni. To prezime javlja se još u 10. stoljeću u okolici Mostara i odatle se širilo. na istok i zapad od Neretve pa je njihovo ime bilo ugledno na obje strane Neretve a u 11. stoljeću bili su vrlo utjecajni i u istočnoj Bosni.

Prema Andriji Kačićti Miošiću, prvi Vladimirovići prebivali su u Sladiricu, gdje im je prvi predak bio knez Vladimir Vukotin (890-905). Bili su zaslužni i Mlečanima jer im je dužd Kandijan potvrdio plemstvo u Sladincu i Perki. Prema Kačiću, bosanski kralj Kotrorman je za zasluge knezu Vukotinu 1010. darovao posjede od izvora Žrnovnice do Stoca i dolinu Neretve sve do mora kao i Krupu, Popovo polje i Bijelo polje.

Iz toga je roda i Vladimir I., koji je 1177. bio toparh (guverner) Raške i gornje Zete.

I tu se vidi da su Hrvati vladali Raškom i drugim pokrajinama Crvene Hrvatske.

Sredinom 11. stoljeća Raška dolazi pod utjecaj dukljanskog kneza Stefana Vojislava. Njegov unuk Konstantin Bodin je uspostavio župana Vukana, čime je Raška ponovno postala politički faktor.

Duklja kao i Raška su bile provincije Crvene Hvatske, tako da je novi vladar iz Duklje samo bio iz druge provincije ali ipak Hrvat kao i svi Dukljani. Stefana Vojislav je roden u hrvatskoj Travunji.

Zbog visokih poreznih zahtjeva Bizanta, Stefan Vojislav, kao arhont Duklje, središnjeg dijela današnje Crne Gore, usudio se pobuniti i pridobio potporu primorskih gradova koji do tada nisu pripadali Duklji, poput Bara, Ulcinja i Skadra u sjevernoj Albaniji (albanski Skadar). Prvi ustanak 1035/36 nije uspio i Stefan je zarobljen.

Nakon bijega iz Carigrada, drugi ustanak bio je uspješan 1037/38. Stefan Vojislav je istjerao stratega Teofila Erotika i porazio bizantsku ekspedicijsku vojsku, čime je osigurao nezavisnost zemlje. Naknadno je pod svoju izravnu vlast stavio Hum i Travuniju (Hercegovina, južna Dalmacija). Od tada se Duklja često naziva Kraljevstvom Duklje i Dalmacije. Godine 1055. umro je od trovanja dok je bio pozvan na dvor bizantskog cara.

Uroš I. bio je veliki župan kneževine Raške od oko 1118. do 1140. godine.

Nakon što je njegov stric Vukan poražen od Bizanta, Uroš I. je oko 1118. godine postao župan Raške uz potporu Đorđa Vojisavljevića, kralja Duklje. Odrekao se Bizanta, tražio savez s Ugarskom i obnovio utjecaj Raške na Duklju i primorske zemlje.

Nakon smrti Đorđa Vojisavljevića oko 1131. godine, Uroš je Duklju i primorske zemlje doveo u cijelosti pod vlast Raške, pod kojom su ostali do 1360. godine. I sam je postao Veliki Župan. Uroš I je imao dva sina i kćer. Njegov najstariji sin Uroš II naslijedio ga je kao Veliki Župan, dok je mlađi sin Beloš postao princ regent Ugarske, a njegova kći Jelena postala je supruga ugarskog kralja Béle II.

Stefan Nemanja je ujedinio Rašku sa Zetom oko 1183. i proširio vlast prema istoku.

Nema danas sumnje da je Stefan Nemanja bio 100% Hrvat i kršćen u katoličkoj crkvi. To su morali i srpski lazovi priznati!

 

Da malo pogledamo Nemanjiće za koje Srbi tvrde da su oni bili "Srpski" vladari :

1. Stefan Nemanja, supruga mu je bila Ana, kći hrvatskog velikaša i bana Borića.

2. Sin Stefana Nemanje : Stefan Nemanjić (100 % Hrvat). Prva žena mu je bila Eudokija Angelina, Bizantska princeza.

3. Sin Stefana Nemanjića : Stefan Radoslav (50% Hrvat, 50% Bizantinac). Oženio je Grkinju iz Epira, damu Anu Anđelinu Komnenu Duku. Srbi su mu uzeli vlast i dali vlast njegovom mlađem bratu Stefanu Vladislavu, kojem je majka bila druga žena Stefana Nemanjića Ana Dandolo, unuka moćnog mletačkog dužda Enrika Dandola.

4. Sin Stefana Nemanjića : Stefan Vladislav (50% Hrvat, 50% Mlečan). Lišen je vlasti 1243. kada ga, uz podršku vlastele, nasljeđuje polubrat Uroš.

5. Sin Stefana Nemanjića i Ane Dandolo : Stefan Uroš I. (50% Hrvat, 50% Mlečan). Žena mu je bila kraljica Jelena Anžujska. Moguće je da je bila iz francuske kuće Valois (dinastija Valois).

6. Sin Stefana Uroša I. : Stefan Dragutin (25% Hrvat, 25% Mlečan, 50% Francuz). Vjenčanje s kćerkom hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V., Katarinom, iz mađarske dinastije Arpadovića.

7. Sin Stefana Dragutina : Stefan Uroš II. Milutin (12,5% Hrvat, 12,5% Mlečanin, 25% Francuz, 50% Mađar). Ozenio je bugarsku princezu Anu.

8. Sin Stefana Uroša II. : Stefan Uroš III. Dečanski (6,25% Hrvat, 6,25% Mlečanin, 12,5% Francuz, 25% Mađar, 50% Bugar). Žena mu je bila Theodora Smileta od Bugarske.

9. Sin Stefana Uroša III. Dečanskog : Stefan Uroš IV. Dušan (3,125% Hrvat, 3,125% Mlečanin, 6,25 Francuz, 12,5% Mađar, 75% Bugar.). Žena mu je bila Jelena od Bugarske.

10. Sin Stefan Uroš IV. Dušan : Stefan Uroš V. (1,5625% Hrvat, 1,5625% Mlečanin, 3,125 Francuz, 6,25% Mađar, 87,5% Bugar.).

Da su u laži duge brade, se vidi na primjeru navodno “srpske” dinastije Nemanjić.

Oni su vladali nad Srbijom, ali oni genetski nisu bili Srbi.

Moramo se onda pitati : pošto takozvani Srbi genetski kao narod ne postoje i ako kao u tim primjeru “njihova” dinastija Nemanjić nije bila srpska, koji je onda razlog da bi se netko sam deklariao kao takozvanim “Srbinom”?

Ostaje samo vjera : (ne)svetosavska sekta unutar pravoslavlja.

Znaći da su oni samo narod radi svetosavske sekte : svetosavski Turci koji su imali tuđe vladare iz iste sekte unutar pravoslavlja.

Ništa manje, ali očito i ništa više.

Sjetimo se gore opisane tradicije da su stanovnici jedne njemačke države, državice, pokrajine, slobodnog grada ... morali preći na konfesiju aktualnog vladara.

Rašćani su za vrijeme duvanjskog sabora bili katolici. Kad je Raška došla pod bugarsku vlast ili ovisnost su njihovi stanovnici dosli prvi put u dodir sa pravoslavljem. Ali pravoslavlje nije bilo "srpsko" nego bugarsko. Takozvani Srbi još nisu "izumili" Svetosavlje.

Godine 1219. Raška biskupija, koja je do tada bila podređena Ohridskoj nadbiskupiji, ušla je u sastav Pećke arhiepiskopije. Stefan Nemanjićev sin Rastko je izumio Svetosavlje i od tada Srbi vide još više "razloga" da prisvojavaju povijest Raške sebi!

Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koju neki smatraju u suštini srpskom crkvom bankrotira 1766. i njena dijeceza, prelazi izravno pod Carigradsku patriarhiju, koja je otplatila njezine dugove. Ipekska (Pećka) arhiepiskopija po nazivu države bi morala biti TURSKA pravoslavna crkva. Nikad nije obnovljena.

No da vidimo kad su sami Srbi prešli na pravoslavlje :

Ima velike razlike izmedu srpski lažljivi "istoričara" i povijestničara drugih naroda. To se najbolje može vidjeti i na Wikipediji.

Dok kao u sljedećem slučaju Srbi niti sa jednom rečenicom u njihovoj verziji oko Stefana Uroša II. Milutina ne spominju da su Srbi tek pod njim 1288 prešli u grčko-pravoslavnu crkvu (a ne na svetosavsko pravoslavlje!), se to može pročitati na njemačkoj verziji o Stefanu Urošu II. Milutinu.

U članku se govori da su Srbi bili od 7. stoljeća katolici i 1288 pobjegli od vjere u grčku-pravoslavnu crkvu a ne u svetosavsku sektu unutar pravoslavlja.

U lažima su duge brade ...

No dobro, Raška je tada bila dio Srbije i od tog doba prestaje biti hrvatska zemlja i pretvare se u "srpsku" i to samo radi religije.

I tu se vidi da su Srbi samo narod po vjeri a ne po genetici kao stari narodi podput Hrvata.

Da se vratimo gore opisanim posebnostima u pisanju drugih naroda : i u hrvatskim zemljama nije bilo pravopisa kao niti u jednoj drugoj zemlji iz tog doba.

Raška ili Raša se je pisalo, jer se je tako fonetski čulo ali izgovaralo se ili "Hrvaška" ili "Horvaška". Slova kao “h” i “v” se nisu pisalam sao izgovarala!!!

Sad i sami možete vidjeti zašto se je navodno "prva srpska država" nije nazvala Srbija!!!

Lijevo : Mjesto Rvati u dananšnjem Sandžaku / prijašnjoj Raškoj i danas svjedoći o hrvatskoj povijesti te pokrajine u Crvenoj Hrvatskoj.   Lanac imena koji povezuje sarasvatske-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako : Sarasvat - Bharatvarsha - Ho~urwatha, Hu~urwatha - Harahvaiti - Huravat - Harvat - Aurvat - Harauvatish - Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Rvat - Harvat - Horvat - Hrvat. Iz tog doba je ostao naziv “Rvat” za današnje Hrvate. Da sad malo pogledamo koliko je dugo Raška bila hrvatska zemlja a koliko dugo "srpska". Ako se samo uzme da je Raša/Raška bila od 631. godine hrvatska zemlja do 806. godine i opet od 1073 - 1094, od 1138 -1150 i opet od 1156 - 1166 godine. Hrvat Stipan Nemanja je 1166 godine izmislio Srbiju kad je postao kralj nad Servima (pobjeglim bizantskim slugama). Nećemo uračunati 6 mjeseci kad je Sandžak (Raška) bila dio Nezavisne Države Hrvatske! [ Pročitaj više ] ali po gore navedenim podatcima je Raška bila totalno ili djelomično 218 godina pod hrvatskom vlašću. Nek Srbima bude od 1166 godine radi nesveto-savlja od tada Raška “srpska država”, jer su Srbi samo vjerski narod a ne genetski. Genetski su sa 49% Turci! [ Pročitaj više ]. Od sredine 15 stoljeća Osmanlije zauzimaju teritorij Raške, znaći oko 1450. godine. Od 1288 do 1450 godine su to 162 godine srpske okupacije hrvatske Raške.

Tek 1912 godine Raška pada pod crnogorsku i srpsku kontrolu. To su još jednom 111 godina djelomično srpske okupacije Raške.

Zanemarimo u toj računici da je Sandžak (Raška) bila dio Nezavisne Države Hrvatske od 29.4.1941 do 27.10.1941.

Raška je bila 218 godina pod hrvatskoj vlasti a 273 godina pod srpskoj okupaciji.