Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934. godine do danas : Specijalizirani za biljege Nezavisne Države Hrvatske, regularna izdanja, poštanske marke prve i druge emigracije : privatna izdanja i izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji.
Od Međimurja do Srijema
Od Zagorja do Sandžaka
Nezavisna Država Hrvatska
Što Bog da i sreća junačka. // Na ljutu ranu ljutu travu. // Ž.A.P.
Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!
Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).
Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.
Pošto Nezavisna Država Hrvatska nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.
Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.
Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.
Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.
Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.
Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Kupi ovdje :
Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.
Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.
Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.
Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.
Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.
Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.
Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.
Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.
Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.
Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.
Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.
Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :
Bogoljub Karić : “Turci su nas KARALI 500 godina!” (Šetanje SRPSKIH opanaka).
Lišeni etičke tradicije i opterećeni hipotekom i komleksom zakona prve bračne noći (Ius Primus Nocti) potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turčin naslađivao ženama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praćeno debelim mukom i sakrivanjem autentičnih svjedočanstava u iluziji da sve što je sakriveno nikada neće izaći na svjetlost dana. Turski izum je bio : uzmi Srbinu ženu i imanje! Svetozar Marković je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem. U tom smislu podigli su najperverzniju građevinu svijeta – Ćele kulu. Ali prije toga potpuno su uništili elementarni ponos srpskog naroda o čemu postoje brojna svjedočanstva.
U “Mađarskoj kronici” opisuju se tatarski odredi turskog askera koji “Djevice i privlačne žene sa ljepote svoje ili sa cvijetne dobi sačuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mučili i silovali. Pred muževima su izvodili nasilje nad njihovim ženama, a zatim očeve primoravali da skrnave rođene kćerke”.
U jednoj turskoj kronici iz 15. vijeka stoji zapisano: “Od Srba oduzmi dvoje : jedno je kćerka, drugo je imanje”. Ivo Andrić u prozi “Mustafa i Madžar” rekonstruira orgije sa najmlađima, dok Lazar Arsenijević Batalaka u svojoj “Istoriji srpskog ustanka (Povijesti srpskog ustanka)” opisuje neobičan običaj, “Igra kraljice”, kojim se upotpunjavao Ius Primus Nocti.
Najpoznatiji izvođač erotskih bizarnih igara u stilu Markiza De Sada bio je brat Kučuk Alije Sali-Aga. Tri žene, kralj, kraljica i barjaktar započinjali su orgiju sa njim, hranjenjem, napajanjem i tetošenjem, pa bi se onda kralj i kraljica smjestile pored njega ili u njegovo krilo i ugađali mu na sramotu cijelom sakupljenom narodu.
Lijevo : Srpkinja uživa s Turčinom.
Kraljice bi ga ispraćale iz sela u selo ustupajući svoje mjesto tamošnjim kraljicama, i tako u nedogled. Etnolog, geograf i antropolog Jovan Cvijić pisao je, zato, da konkubinat srpskih žena i Turaka nije zazoran. Konkubinat, incest i haremluk postali su temeljni običaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom.
O mnogo čemu od već pomenutog progovorio je Petar Džadžić u “Homo Balkanikusu – Homo Heroikusu” i u svojim radovima (Istok, 13/1995/36-37) :
“I pored toga, Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski etički kodeks sublimiran u pojmu čojstvo, uvažavao načelo “Sve za obraz, a obraz nizašto”, srpska hipokrizija je postulirala interes. Tako su se sučelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvišena crnogorska povijest i tradicija raščovječenog srpskog čovjeka. Pripadajući turskom etičkom sistemu nasilja i beščašća i uzimajući ga za svoj, jer drugog nijesu ni imali, viđeni ustanici srpski, predvođeni Crnim Đorđem i kodžom Milošem, svi bez izuzetka, liše Petra Dobrnjca, otvorili su hareme. Preuzimajući turske običaje i sami su postajali “Turci” na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski etički kodeks u kojemu svaki pojedinac zna napamet više pasova svojih predaka sto je za srpskog hipokritu nemoguće, jer, ko je njegov otac? Ličimo li više na očeve ili na Turke ponavljao je, pitajući se, Džadžić (C.D.).”
Kod Crnogoraca, to dolazi otuda, “što on kada stupa u brak dobro pazi od koga uzima svojeg bračnog partnera, odnosno udavača da je budući suprug od dobrog i čistog soja” (Milivoje Matović, O rasnoj teoriji Crnogoraca, Zeta 27. 4. 1941. br. 16. str.2). Obije strane su pazile da je supružnik od dobre kuće, kakvi su mu bili preci, ne samo da li su bili dobri junaci, nego i da li je ko “U obitelji bio mučan (bolestan) od franze (sifilisa), jektike (tuberkuloze), je li ko u lance vezan itd. Negativni inače rijetki slučajevi su se izbjegavali”, a incest je bio onemogućen (isto).
Sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva svojim kanonima nije dopuštala stupanje u brak rođaka do sedmoga pasa. Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije dočarava komparacija dvije majke. One srpske o kojoj piše Vuk Karadžić i one crnogorske koju slika Marko Miljanov. Vukova daruje Turcima kćerku da spase život sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajući im zadnjicu. Naime, ona u izuzetnoj priči svijetske literature saznavši od turskog paše za sudbinu jedinca odgovara: “Pašo, daj ti mene njegovu posječenu glavu, a eto tebe zadnji dio”.
Razvratna srpska princeza i turska sultanija Olivera koja počiva u grobnici srpskih princeza u Bursi, pored Bajazita, nije metafora srpske žene, kao što incestuoznost, haremluk, konkubinatstvo i hipokrizija nijesu srpsko nasljeđe isključivo turske epohe. I prije Turaka interes je bio definicija srpskog etosa. O srpskim princezama i ženama Nemanjića i uopšte ženskom svijetu srednjovjekovne Nemanjićke epohe pisalo je više autora iz Srbije. Pisao je ubjedljivo i S. Živković.
Uostalom, incestuoznu i razvratnu “etičku” prirodu i karakter srpstva ovjekovječila je i beogradska “Politika”, tekstom o snohačestvu. “Snohačestvo (od staroslovenske riječi snaha, to jest žena bratovljeva i sinovljeva) označava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u običaju maloletnicki brakovi. Naime roditelji su maloljetnog sina ženili djevojkom zrelom za udaju i sposobnom za rad. Selo i obitelj su prihvatili snohačestvo do punoljetnosti muža.” (Politika, broj 28752, god. hc, 26. 10. 1993. str 22). Ovaj običaj, zaključuje Politika, “sačuvao se u nekim našim krajevima do naših dana”. Međutim, ovdje nije u pitanju samo maloljetnicki brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenezička običajnost. Snohačestvo se odnosi na punoljetne supružnike o čemu svjedoči i poznata pjesma :
„Brate moj
moje žene sin
trči, reci ocu
da mu ide sin.“
Pjesmu je pjevao mlađi sin, koji je brat po ocu svojem starijem bratu ponavljajući ove izgovorene stihove starijeg brata, kada se ovaj vraćao iz vojske, za koje vrijeme je njegov otac živio sa snahom u bračnim odnosima svojevrsnog konkubinata. Tako je mlađi brat (ponavljač bratove pjesme) svojem starijem bratu (povratniku iz vojske) bio i sin po ženi. Dok su Crnogorci išli u vojsku ili na vojnu, a žene su ih pritom pratile s tainom, dotle u srpskom slučaju, u incestuoznom snohačestvu, svojevrsnom konkubinatu žive snaha i svekar.
Eto i zato, pored ostalog, Crnogorci ne mogu biti Srbi, baš kao i zbog lapota. Lapot je običaj očeubistva ostarjelog roditelja iza ili iznad kuće tvrdim predmetom (najčešće sjekirom po vratu) o čemu je ostalo potresno svjedočansvo sublimisano istoimenom pjesmom Radivoja Lole Đukića. I zbog lapota Crnogorci ne mogu biti Srbi, a crnogorsko čojstvo i etički kodeks srpstvo, kako to ovih dana zagovara jedan kvazi-sociolog iz Podgorice. Jer crnogorski etički kodeks upravo veliča do kulta domaćina kuće, glavu obitelji, najstariju mušku glavu. Za razliku od ovoga, srpska hipokrizija ne može se opravdati ni komonveltskim srpstvom kao eventualnim nosiocem običaja lapota, pošto se posrbljavanjem drugih naroda i eventualnim preuzimanjem od njih ovog zločinackog običaja ne opravdavaju se za učinjeno. Samim posrbljavanjem drugih, Srbi su izvršili lapot (krimen čovjekoubistva) nad drugim narodima. Otuda su oni nosioci ovog običaja.
Od niza drugih etičkih pravila i običaja po kojima se antipodno razlikuju etos i interes, odnosno Crnogorci i Srbi, pomenimo samo još nekrofiliju i panađure kod Srba. O tome je ponesto zapisao kulturolog i pisac Ivan Čolović baveći se srpskom fenomenologijom u radu o divljoj književnosti (“Književnost na groblju”). Naime, srpske posmrtne počasti i parastose dopunjuju luksuzne gozbe na groblju i grobu sahranjenog, čime su svojevrsni panđuri uz cjelokupni jelovnik nacionalne kuhinje u dubokoj opreci sa uzvišenim duhovnim karakterom crnogorskog žaljenja mrtvaca, lelekom, tužbalicom, korotom i dostojanstvom korotnika i saučestvujućih pratilaca. Rađano na nasilju da bi i samo postalo žrtva nasilja, srpsko etičko iskustvo koje se zove interes, sušta je suprotnost realnog i metafizičkog, tradicionalnog crnogorskog etičkog kodeksa-čojstva i njegovog dostojanstva, uzvišenosti pravde i pravice, filantropije i istine. Uprkos brojnim degradacijama, degenerisanju i devastiranju u turbulentnom dvadesetom vijeku, crnogorski etički kodeks je opstao o čemu svjedoči i nedavna burna prošlost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suživot u razlikama, velikodušni samožrtvujući odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruženja i u spašavanju od genocida i holokausta 1999. nad Albancima sa Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukađinija. Urušavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na etičko i etničko biće i duh crnogorstva, Crnogorski etički kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najužoj obitelji nacionalnih entiteta međunarodne zajednice sa najuzvišenijim moralom.
Senzacionalno srpsko svjedočanstvo o spolnom odnosu između Turaka i Srpkinja :
"Kod nji moralo je i svo najlepše i najprikladnije ženskinje, mlade, i devojke Srbske iz sela dolaziti, i pri sviranju gajdi i druge muzike u kolu igrati i pevati, i Turski život time naslaždavati.
Od o ti ženskinja bez razlike stanja i mladosti, Turci birali su najbolje i najlepše Srbkinje koje su im se dopadale pa su s njima pod ladnicima, ladovitim grmovima, i lisnatim šumarcima, ležali, valjali se, grljili i javno na sramotu pred očevima, bračom i muževima, sa nesrećnim Srbkinjama blud u sred belog dana provodili.
Ovakva grozna tiranija Turska po svoj jadnoj Srbiji carstvovala je".
Iz knjige “Kojekude Srbijo”, Beč, 1883. godine, Konstantin Nenadović.
Dolaskom Hrvata na današnje područije su naišli na Ilire/Dalmatine sa kojima su se opet izmješali. Današnja genetika to potvrdžuje jer se u današnjoj AVNOJ-skoj Hrvatskoj, Bosni, Sandžaku i Duklji najviše može naći Dinarski gen Eu7, za koji znatnstvenici govore da je Hrvatski gen. Problem je trenutno da i Srbi tvrde da imaju taj gen Eu7 (u nižem postotku) i da je taj gen zato "Srpski gen". Posto su se Iliri proširavali i na područje današnje Srbije je jedino logično da bi se taj Dinarski gen trebao nazvati "Ilirski gen", jer se on u razlicitim postotcima moze nači u narodima ovih prostora.
Ipak se genetika razlikuje od naroda do naroda u postotku ostalih genski markera. Hrvati imaju zato totalno drukčiju genetsku strukturu od naprimjer Srba, koji vole tvrditi da su Hrvati nastali od Srba što nije samo genetski nemoguće nego je i poviesno nemoguće, jer se Srbi nisu pojavili prije ovih prostora a hrvatski tragovi se mogu dokazati do 3750 prije Krista u Iranu. Srbi najviše kao dokaz navode šalu satiričkog hrvatskog internet portala "news-bar" (http://www.news-bar.hr/vijesti/regija/okantno-otkrie-o-podrijetlu-hrvata). Očito su narod koji ne znade šta je satira!
Bilo kako bilo. Srbi imaju 49% altajsko-anadolski (turski) gena.
Mislim da vam je poznato da su Srbi živjeli 500 god. pod Turcima. Ono sto Srbi izbjegavaju reči je da su u tih 500 god. Srpkinje u pravom smislu riječi bile pod Turcima.To je neupitno i sa tim se vjerujem svi slažemo. Isto tako je poznato da su turske Age, Paše itd. morao prvu bračnu noć provesti sa svakom srpskom mladom nevjestom.
Isto tako nam je poznato da su nakon toga sto su radili te prve bračne noći vjerovatno mnoge mlade nevjeste (Srpkinje) ostale i u drugom stanju.
Sad kad se dijete rodilo što je to dijete bilo? Pola Turcin, pola Srbin. Mislim da se i oko toga možemo složiti i da je to nepobitna istina.
E sad idemo dalje.
Kad su ta djeca narasla, a bilo je među njima kao i u svim drugim slučajevima muških i ženskih i ona su se ženila i udavala. I sad imamo slučaj da je polu-turkinja oko koje smo se složili kod udaje ponovo bila prisiljena spavati sa turčinom. Ako je ona tada ostala u drugom stanju, a veliki broj od njih je, dijete koje se je nakon toga rodilo po mojoj računici bio je 75% Turčin, ili Turkinja. To se je dogodilo več u drugoj generaciji. Ako su se takva djeca kad su odrasli ženili imeđu sebe i njihova djeca su bila automatski 75% Turci. Sad ako se ta 75% srpkinja kod udaje ponovo spava sa Turčinom dijete tako začeto je več skoro 100% Turčin. I to nakon samo nekoliko generacija. Pošto je sve to trajalo 500 god. i oprilike 25 generacija osavljam sad vašoj mašti i vašim matematičkim sposobnostima da izračunate nakon 25 generacija kakvu genetsku sliku imaju naši istočni susjedi.
Srbi su tu genetiku samo mogli okrenuti zato što je Srpska Pravoslavna Crkva assimirilara druge pravoslavne narode : pravoslavne Dukljane (Hrvate), pravoslavne Vlahe, pravoslavne Hrvate itd. S tim potezom su uspjeli smanjiti dio anadolski (turski) gena na 49%.
Hrvatski Muslimani u nekim krajevima Bosne imaju veči postotak tog hrvatskog genskog markera Eu7.
Kroz stoljeća je samo muslimanski muškarac mogao uzeti ženu ne-muslimanku i u nekim slučajiva ne-hrvaticu (Srbkinju, Vlahkinju, ...) koje je ond morala prihvatiti Islam. Dok su kod hrvatski katolika i muškarac i žena mogia uzeti ne-Katolika i u nekim slučajima ne-Hrvata (Srbina, Vlaha, ...) i pokvariti s time svoji genetiku, to naprimjer muslimanska žena nije mogla.
Islam je zato više očuvao hrvatsku krv nego katoličanstvo. To se baš vidi u Bosni i Sandžaku.
Jedna od tipicnih srpski laži je ta da su hrvatski muslimani iz Bosne i Sandžaka poturice.
To genetika ne dokaziva, ali dokaziva da su današnji Srbi u njihovoj genetskoj strukturi 49% Anadolci (Turci). Znaći da su Srbi pravoslavni Turci.
U genetici Srba zato ima sljedeći problem : ako se uzme genetske analize Srba iz Srbije ispadne totalno drukčiji postotci i haplotipi kao naprimjer u Bosni ili Hrvatskoj. To samo može znaćiti da se danas ne-srpski narodi uračunavaju u Srbe, a za to je u zadnjim stoljećima odgovorna Srpska Pravoslavna Crkva. Ona je hrvatskim pravoslavcima te pravoslavnim Vlasima u Hrvatskoj i Bosni tumačila da su "Srbi" i uspješno ih koristila u ratovima 1990tih protiv vlastiti država i naroda jer više nemaju tu isto nacionalnu svijest.
Oni se radi pravoslavlja sami sebe uračunavaju u Srbe koji su tek nastali iz Bugarske Pravoslavne Crkve, koju su je napustili u 12 stoljeću i svoju Srpsku Pravoslavnu Crkvu kao nepriznatu sektu unutar pravoslavlja uspostavili.
Ovaj uspored pokazuje da je nemoguča tvrdnja Srba da su Hrvati nastali od Srba. To je kao da tvrde da ke pas nastao od mačke.
A da se ne spominje da je hrvatsko ime prvi puta 12.700 prije Krista u indisjskim Vedama (Rig-Vedi) (kasnije i Avesti, Bibliji i Kuranu) kao pisanim tragovima. Arheloški se Hrvati mogu dokazati prema iranskim arhelolozima u današnjem Iranu i Afghanistanu 3750 prije Krista.
Srbi se tek negdje prije 1000 godina spominju i to samo što su ukrali povijest “(Crvene) (H)R(v)aške”.
Etnik "Srb" prema "Webmaster Dictionary" se pojavljuje po prvi put u povijesti tek 1799. godine.
Ali ipak oni to i dalje tvrde. Dali iz manjka inteligencije ili iz drugi razloga se ne znade.
Srpski akademik Dobrica Ćosić (lijevo) u svojoj knjigi “Deobe” o svojim Srbima na stranici 135 kaže :
- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja.
- Lažemo zbog slobode.
- Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
- Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
- „Laž je srpski državni interes.“
- „Laž je u samom biću Srbina“.
- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
- „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“
Dobrica Ćosić u svojoj knjigi “Deobe”, (Otokar Keršovani, Rijeka, 1977.) na stranici 168 piše :
- "Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici,na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži."
Ima i A. G. Matoš nešto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”
U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.
Veliki crnogorski domoljub dr. Sekula Drljević piše u “Balkanski sukobi 1905-1941”: "Riječ podvala ni u jednog drugog naroda u susjedstvu ne postoji, ali nitko ne može tako podvaliti kao što to umije Srbin!"
Srpska predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko kaže : "Cijela srpska povijest je laž!"
Srpski “istoričar” Živko Andrijašević je jednom rekao : "Mi kada falsifikujemo ne radimo to po malo, mi krečimo sve”.
Patrijarch Bartolomej Srbima : "Živite već 800 godina u lažima!"
Sigmund Neumann zapisao je: “Povjest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem i laži, bez granica, nepoznata među civiliziranim zemljama. U toj borbi u kojoj su laž, prijevara, izdaja, osveta, ubojstva, zločini, priznati kao normalno pravilo ponašanja. Tako su rasle srpske generacije i četništvo, kao istomišljenici generala Mihajlovića, pa se može bez muke razjasniti ta politička banda!”
“Uz američke i evropske laži, ravnopravno, ali sramnije i besmislenije su srpske laži u režiji Slobodana Miloševića, a koje raznose i umnožavaju generali, političari i novinari: okupacija Kosova tumači se odbranom državne celine i suvereniteta. U porušenoj, obogaljenoj i poraženoj Srbiji sa hiljadama ubijenih i ranjenih, proglašava se nacionalna pobeda. Farsa za farsom! Nadrealizam istorije". Dnevnik Dobrice Ćosića, u noći kada je NATO obustavio bombardiranje Jugoslavije.
1871. godine je srpski književnik Milan Milicević napisao : "Ne mogu naši potomci znati istinu o nama, jer je mi i ne kazujemo, nego izlažemo što nam podmiruje račun"
U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori je poznata izreka : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, teritorije i povijest ukrade i uz to još i debelo slaže!”.
TRANSPONDER - 10. TRAVANJ :
Poslušajte bendove :
Transponder (Electronic Body Music, Anhalt EBM, Dark Electro)
Ton Agram (Rhythmic Industrial, Oldschool Industirial, Drum N´ Bass)
Želite prodati biljege Nezavisne Države Hrvatske, poštanske marke prve i druge emigracije : privatna izdanja i izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji?
Kontaktirajte nas :
Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolačića.
