Džepni sat Nezavisne Države Hrvatske : [ Više slika ]
Kupi ovdje : .
Njemačka vojna udruga “Handschar” (Handžar) :
Nakon II. Svijetskog Rata je u Njemačkoj nastala vojna udruga, sastavljena od prijašnjih vojnika i častnika SS divizije "Handžar".
U njoj su se skupili Njemci, njemački Volksdeutscheri iz Nezavisne Države Hrvatske te katolički i muslimanski Hrvati u egzilu iz od Jugo-Srba i domaćih izdajnika okupirane Nezavisne Države Hrvatske.
Udruga je izdala 10.4.1955 tri srebrena prstena sa motivom Handžar divizije, grbom Nezavisne Države Hrvatske i motivom Ustaške mladeži.
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Udruga je između 1955 i 1994 godine izdala 80 niza sa 4 do 32 donacijski maraka koje ne možete naći niti u jednim filatelističkom katalogu.
Iste godine je izašla kovanica od 5 Kuna sa motivom “Violator” benda “Depeche Mode”. Ta kovanica je irađena u istim 6 materijalima kao gore opisane kovanica njemačke vojne udruge Handschar/Handžar i kćeri Poglavnika, Višnje Pavelić.
Jedina je razlika da na toj kovanici nema oznaka “TKH” za “Truppenkameradschaft Handschar” (Vojna udruga Handžar).
U našoj e-trgovini možemo vam ponuditi nekoliko ovih kovanica.
Kupi ovdje : .
Novo u eTrgovini :
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
IZDANJE SANDŽAK :
2024te godine su navijaći FK Novi Pazar (Torcida Novi Pazar) izdali marke na spomen proključenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 29.4.1941 godine u dvije veličine.
1993, 1994, 2022 i 2024 godine su izdani nizi od 16 maraka. Tema tih niza su bendovi ili omoti legendarni albuma po muzičkim stilovima.
Kupi ovdje : .
1993 godine su izašli nizovi sljedeći bendova :
- 3 niza od benda Depeche Mode - 1 niz od benda Kraftwerk - 1 niz od benda Front 242 - 1 niz od benda Nitzer Ebb - 1 niz od benda Front Line Assembly - 1 niz od benda Skinny Puppy
i sljedećih muzički stilova :
- 8 niza 70s/80s/90s Synthie Pop, Darkwave, Dark Electro, Italo Disco, Neofolk, ... . - 2 niza Electronic Body Music. - 2 niza Neue Deutsche Welle. - 2 niza House, Dance, ... . - 3 niza Hip Hop, Miami Bass, Freestyle, ... . - 3 niza Heavy Metal, Rock, Hard Rock, ... . - 1 niz Punk, Oi, ... . - 3 niza Italo Disco, Euro Disco, Hi NRG, ... .
- 1 niz od Adele - 1 niz od Ariana Grande - 1 niz od Beyoncé - 1 niz od Christina Aguilera - 1 niz od Lady Gaga - 1 niz od Miley Cyrus - 1 niz od Pink - 1 niz od Rihanna - 1 niz od Taylor Swift
Bogoljub Karić : “Turci su nas KARALI 500 godina!” (Šetanje SRPSKIH opanaka).
Lišeni etičke tradicije i opterećeni hipotekom i komleksom zakona prve bračne noći (Ius Primus Nocti) potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turčin naslađivao ženama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praćeno debelim mukom i sakrivanjem autentičnih svjedočanstava u iluziji da sve što je sakriveno nikada neće izaći na svjetlost dana. Turski izum je bio : uzmi Srbinu ženu i imanje! Svetozar Marković je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem. U tom smislu podigli su najperverzniju građevinu svijeta – Ćele kulu. Ali prije toga potpuno su uništili elementarni ponos srpskog naroda o čemu postoje brojna svjedočanstva.
U “Mađarskoj kronici” opisuju se tatarski odredi turskog askera koji “Djevice i privlačne žene sa ljepote svoje ili sa cvijetne dobi sačuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mučili i silovali. Pred muževima su izvodili nasilje nad njihovim ženama, a zatim očeve primoravali da skrnave rođene kćerke”.
U jednoj turskoj kronici iz 15. vijeka stoji zapisano: “Od Srba oduzmi dvoje : jedno je kćerka, drugo je imanje”. Ivo Andrić u prozi “Mustafa i Madžar” rekonstruira orgije sa najmlađima, dok Lazar Arsenijević Batalaka u svojoj “Istoriji srpskog ustanka (Povijesti srpskog ustanka)” opisuje neobičan običaj, “Igra kraljice”, kojim se upotpunjavao Ius Primus Nocti.
Najpoznatiji izvođač erotskih bizarnih igara u stilu Markiza De Sada bio je brat Kučuk Alije Sali-Aga. Tri žene, kralj, kraljica i barjaktar započinjali su orgiju sa njim, hranjenjem, napajanjem i tetošenjem, pa bi se onda kralj i kraljica smjestile pored njega ili u njegovo krilo i ugađali mu na sramotu cijelom sakupljenom narodu.
Lijevo : Srpkinja uživa s Turčinom.
Kraljice bi ga ispraćale iz sela u selo ustupajući svoje mjesto tamošnjim kraljicama, i tako u nedogled. Etnolog, geograf i antropolog Jovan Cvijić pisao je, zato, da konkubinat srpskih žena i Turaka nije zazoran. Konkubinat, incest i haremluk postali su temeljni običaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom.
O mnogo čemu od već pomenutog progovorio je Petar Džadžić u “Homo Balkanikusu – Homo Heroikusu” i u svojim radovima (Istok, 13/1995/36-37) :
“I pored toga, Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski etički kodeks sublimiran u pojmu čojstvo, uvažavao načelo “Sve za obraz, a obraz nizašto”, srpska hipokrizija je postulirala interes. Tako su se sučelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvišena crnogorska povijest i tradicija raščovječenog srpskog čovjeka. Pripadajući turskom etičkom sistemu nasilja i beščašća i uzimajući ga za svoj, jer drugog nijesu ni imali, viđeni ustanici srpski, predvođeni Crnim Đorđem i kodžom Milošem, svi bez izuzetka, liše Petra Dobrnjca, otvorili su hareme. Preuzimajući turske običaje i sami su postajali “Turci” na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski etički kodeks u kojemu svaki pojedinac zna napamet više pasova svojih predaka sto je za srpskog hipokritu nemoguće, jer, ko je njegov otac? Ličimo li više na očeve ili na Turke ponavljao je, pitajući se, Džadžić (C.D.).”
Kod Crnogoraca, to dolazi otuda, “što on kada stupa u brak dobro pazi od koga uzima svojeg bračnog partnera, odnosno udavača da je budući suprug od dobrog i čistog soja” (Milivoje Matović, O rasnoj teoriji Crnogoraca, Zeta 27. 4. 1941. br. 16. str.2). Obije strane su pazile da je supružnik od dobre kuće, kakvi su mu bili preci, ne samo da li su bili dobri junaci, nego i da li je ko “U obitelji bio mučan (bolestan) od franze (sifilisa), jektike (tuberkuloze), je li ko u lance vezan itd. Negativni inače rijetki slučajevi su se izbjegavali”, a incest je bio onemogućen (isto).
Sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva svojim kanonima nije dopuštala stupanje u brak rođaka do sedmoga pasa. Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije dočarava komparacija dvije majke. One srpske o kojoj piše Vuk Karadžić i one crnogorske koju slika Marko Miljanov. Vukova daruje Turcima kćerku da spase život sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajući im zadnjicu. Naime, ona u izuzetnoj priči svijetske literature saznavši od turskog paše za sudbinu jedinca odgovara: “Pašo, daj ti mene njegovu posječenu glavu, a eto tebe zadnji dio”.
Razvratna srpska princeza i turska sultanija Olivera koja počiva u grobnici srpskih princeza u Bursi, pored Bajazita, nije metafora srpske žene, kao što incestuoznost, haremluk, konkubinatstvo i hipokrizija nijesu srpsko nasljeđe isključivo turske epohe. I prije Turaka interes je bio definicija srpskog etosa. O srpskim princezama i ženama Nemanjića i uopšte ženskom svijetu srednjovjekovne Nemanjićke epohe pisalo je više autora iz Srbije. Pisao je ubjedljivo i S. Živković.
Uostalom, incestuoznu i razvratnu “etičku” prirodu i karakter srpstva ovjekovječila je i beogradska “Politika”, tekstom o snohačestvu. “Snohačestvo (od staroslovenske riječi snaha, to jest žena bratovljeva i sinovljeva) označava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u običaju maloletnicki brakovi. Naime roditelji su maloljetnog sina ženili djevojkom zrelom za udaju i sposobnom za rad. Selo i obitelj su prihvatili snohačestvo do punoljetnosti muža.” (Politika, broj 28752, god. hc, 26. 10. 1993. str 22). Ovaj običaj, zaključuje Politika, “sačuvao se u nekim našim krajevima do naših dana”. Međutim, ovdje nije u pitanju samo maloljetnicki brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenezička običajnost. Snohačestvo se odnosi na punoljetne supružnike o čemu svjedoči i poznata pjesma :
„Brate moj
moje žene sin
trči, reci ocu
da mu ide sin.“
Pjesmu je pjevao mlađi sin, koji je brat po ocu svojem starijem bratu ponavljajući ove izgovorene stihove starijeg brata, kada se ovaj vraćao iz vojske, za koje vrijeme je njegov otac živio sa snahom u bračnim odnosima svojevrsnog konkubinata. Tako je mlađi brat (ponavljač bratove pjesme) svojem starijem bratu (povratniku iz vojske) bio i sin po ženi. Dok su Crnogorci išli u vojsku ili na vojnu, a žene su ih pritom pratile s tainom, dotle u srpskom slučaju, u incestuoznom snohačestvu, svojevrsnom konkubinatu žive snaha i svekar.
Eto i zato, pored ostalog, Crnogorci ne mogu biti Srbi, baš kao i zbog lapota. Lapot je običaj očeubistva ostarjelog roditelja iza ili iznad kuće tvrdim predmetom (najčešće sjekirom po vratu) o čemu je ostalo potresno svjedočansvo sublimisano istoimenom pjesmom Radivoja Lole Đukića. I zbog lapota Crnogorci ne mogu biti Srbi, a crnogorsko čojstvo i etički kodeks srpstvo, kako to ovih dana zagovara jedan kvazi-sociolog iz Podgorice. Jer crnogorski etički kodeks upravo veliča do kulta domaćina kuće, glavu obitelji, najstariju mušku glavu. Za razliku od ovoga, srpska hipokrizija ne može se opravdati ni komonveltskim srpstvom kao eventualnim nosiocem običaja lapota, pošto se posrbljavanjem drugih naroda i eventualnim preuzimanjem od njih ovog zločinackog običaja ne opravdavaju se za učinjeno. Samim posrbljavanjem drugih, Srbi su izvršili lapot (krimen čovjekoubistva) nad drugim narodima. Otuda su oni nosioci ovog običaja.
Od niza drugih etičkih pravila i običaja po kojima se antipodno razlikuju etos i interes, odnosno Crnogorci i Srbi, pomenimo samo još nekrofiliju i panađure kod Srba. O tome je ponesto zapisao kulturolog i pisac Ivan Čolović baveći se srpskom fenomenologijom u radu o divljoj književnosti (“Književnost na groblju”). Naime, srpske posmrtne počasti i parastose dopunjuju luksuzne gozbe na groblju i grobu sahranjenog, čime su svojevrsni panđuri uz cjelokupni jelovnik nacionalne kuhinje u dubokoj opreci sa uzvišenim duhovnim karakterom crnogorskog žaljenja mrtvaca, lelekom, tužbalicom, korotom i dostojanstvom korotnika i saučestvujućih pratilaca. Rađano na nasilju da bi i samo postalo žrtva nasilja, srpsko etičko iskustvo koje se zove interes, sušta je suprotnost realnog i metafizičkog, tradicionalnog crnogorskog etičkog kodeksa-čojstva i njegovog dostojanstva, uzvišenosti pravde i pravice, filantropije i istine. Uprkos brojnim degradacijama, degenerisanju i devastiranju u turbulentnom dvadesetom vijeku, crnogorski etički kodeks je opstao o čemu svjedoči i nedavna burna prošlost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suživot u razlikama, velikodušni samožrtvujući odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruženja i u spašavanju od genocida i holokausta 1999. nad Albancima sa Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukađinija. Urušavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na etičko i etničko biće i duh crnogorstva, Crnogorski etički kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najužoj obitelji nacionalnih entiteta međunarodne zajednice sa najuzvišenijim moralom.
Senzacionalno srpsko svjedočanstvo o spolnom odnosu između Turaka i Srpkinja :
"Kod nji moralo je i svo najlepše i najprikladnije ženskinje, mlade, i devojke Srbske iz sela dolaziti, i pri sviranju gajdi i druge muzike u kolu igrati i pevati, i Turski život time naslaždavati.
Od o ti ženskinja bez razlike stanja i mladosti, Turci birali su najbolje i najlepše Srbkinje koje su im se dopadale pa su s njima pod ladnicima, ladovitim grmovima, i lisnatim šumarcima, ležali, valjali se, grljili i javno na sramotu pred očevima, bračom i muževima, sa nesrećnim Srbkinjama blud u sred belog dana provodili.
Ovakva grozna tiranija Turska po svoj jadnoj Srbiji carstvovala je".
Iz knjige “Kojekude Srbijo”, Beč, 1883. godine, Konstantin Nenadović.
Dolaskom Hrvata na današnje područije su naišli na Ilire/Dalmatine sa kojima su se opet izmješali. Današnja genetika to potvrdžuje jer se u današnjoj AVNOJ-skoj Hrvatskoj, Bosni, Sandžaku i Duklji najviše može naći Dinarski gen Eu7, za koji znatnstvenici govore da je Hrvatski gen. Problem je trenutno da i Srbi tvrde da imaju taj gen Eu7 (u nižem postotku) i da je taj gen zato "Srpski gen". Posto su se Iliri proširavali i na područje današnje Srbije je jedino logično da bi se taj Dinarski gen trebao nazvati "Ilirski gen", jer se on u razlicitim postotcima moze nači u narodima ovih prostora.
Ipak se genetika razlikuje od naroda do naroda u postotku ostalih genski markera. Hrvati imaju zato totalno drukčiju genetsku strukturu od naprimjer Srba, koji vole tvrditi da su Hrvati nastali od Srba što nije samo genetski nemoguće nego je i poviesno nemoguće, jer se Srbi nisu pojavili prije ovih prostora a hrvatski tragovi se mogu dokazati do 3750 prije Krista u Iranu. Srbi najviše kao dokaz navode šalu satiričkog hrvatskog internet portala "news-bar" (http://www.news-bar.hr/vijesti/regija/okantno-otkrie-o-podrijetlu-hrvata). Očito su narod koji ne znade šta je satira!
Bilo kako bilo. Srbi imaju 49% altajsko-anadolski (turski) gena.
Mislim da vam je poznato da su Srbi živjeli 500 god. pod Turcima. Ono sto Srbi izbjegavaju reči je da su u tih 500 god. Srpkinje u pravom smislu riječi bile pod Turcima.To je neupitno i sa tim se vjerujem svi slažemo. Isto tako je poznato da su turske Age, Paše itd. morao prvu bračnu noć provesti sa svakom srpskom mladom nevjestom.
Isto tako nam je poznato da su nakon toga sto su radili te prve bračne noći vjerovatno mnoge mlade nevjeste (Srpkinje) ostale i u drugom stanju.
Sad kad se dijete rodilo što je to dijete bilo? Pola Turcin, pola Srbin. Mislim da se i oko toga možemo složiti i da je to nepobitna istina.
E sad idemo dalje.
Kad su ta djeca narasla, a bilo je među njima kao i u svim drugim slučajevima muških i ženskih i ona su se ženila i udavala. I sad imamo slučaj da je polu-turkinja oko koje smo se složili kod udaje ponovo bila prisiljena spavati sa turčinom. Ako je ona tada ostala u drugom stanju, a veliki broj od njih je, dijete koje se je nakon toga rodilo po mojoj računici bio je 75% Turčin, ili Turkinja. To se je dogodilo več u drugoj generaciji. Ako su se takva djeca kad su odrasli ženili imeđu sebe i njihova djeca su bila automatski 75% Turci. Sad ako se ta 75% srpkinja kod udaje ponovo spava sa Turčinom dijete tako začeto je več skoro 100% Turčin. I to nakon samo nekoliko generacija. Pošto je sve to trajalo 500 god. i oprilike 25 generacija osavljam sad vašoj mašti i vašim matematičkim sposobnostima da izračunate nakon 25 generacija kakvu genetsku sliku imaju naši istočni susjedi.
Srbi su tu genetiku samo mogli okrenuti zato što je Srpska Pravoslavna Crkva assimirilara druge pravoslavne narode : pravoslavne Dukljane (Hrvate), pravoslavne Vlahe, pravoslavne Hrvate itd. S tim potezom su uspjeli smanjiti dio anadolski (turski) gena na 49%.
Hrvatski Muslimani u nekim krajevima Bosne imaju veči postotak tog hrvatskog genskog markera Eu7.
Kroz stoljeća je samo muslimanski muškarac mogao uzeti ženu ne-muslimanku i u nekim slučajiva ne-hrvaticu (Srbkinju, Vlahkinju, ...) koje je ond morala prihvatiti Islam. Dok su kod hrvatski katolika i muškarac i žena mogia uzeti ne-Katolika i u nekim slučajima ne-Hrvata (Srbina, Vlaha, ...) i pokvariti s time svoji genetiku, to naprimjer muslimanska žena nije mogla.
Islam je zato više očuvao hrvatsku krv nego katoličanstvo. To se baš vidi u Bosni i Sandžaku.
Jedna od tipicnih srpski laži je ta da su hrvatski muslimani iz Bosne i Sandžaka poturice.
To genetika ne dokaziva, ali dokaziva da su današnji Srbi u njihovoj genetskoj strukturi 49% Anadolci (Turci). Znaći da su Srbi pravoslavni Turci.
U genetici Srba zato ima sljedeći problem : ako se uzme genetske analize Srba iz Srbije ispadne totalno drukčiji postotci i haplotipi kao naprimjer u Bosni ili Hrvatskoj. To samo može znaćiti da se danas ne-srpski narodi uračunavaju u Srbe, a za to je u zadnjim stoljećima odgovorna Srpska Pravoslavna Crkva. Ona je hrvatskim pravoslavcima te pravoslavnim Vlasima u Hrvatskoj i Bosni tumačila da su "Srbi" i uspješno ih koristila u ratovima 1990tih protiv vlastiti država i naroda jer više nemaju tu isto nacionalnu svijest.
Oni se radi pravoslavlja sami sebe uračunavaju u Srbe koji su tek nastali iz Bugarske Pravoslavne Crkve, koju su je napustili u 12 stoljeću i svoju Srpsku Pravoslavnu Crkvu kao nepriznatu sektu unutar pravoslavlja uspostavili.
Ovaj uspored pokazuje da je nemoguča tvrdnja Srba da su Hrvati nastali od Srba. To je kao da tvrde da ke pas nastao od mačke.
A da se ne spominje da je hrvatsko ime prvi puta 12.700 prije Krista u indisjskim Vedama (Rig-Vedi) (kasnije i Avesti, Bibliji i Kuranu) kao pisanim tragovima. Arheloški se Hrvati mogu dokazati prema iranskim arhelolozima u današnjem Iranu i Afghanistanu 3750 prije Krista.
Srbi se tek negdje prije 1000 godina spominju i to samo što su ukrali povijest “(Crvene) (H)R(v)aške”.
Etnik "Srb" prema "Webmaster Dictionary" se pojavljuje po prvi put u povijesti tek 1799. godine.
Ali ipak oni to i dalje tvrde. Dali iz manjka inteligencije ili iz drugi razloga se ne znade.
Srpski akademik Dobrica Ćosić (lijevo) u svojoj knjigi “Deobe” o svojim Srbima na stranici 135 kaže :
- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja.
- Lažemo zbog slobode.
- Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
- Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
- „Laž je srpski državni interes.“
- „Laž je u samom biću Srbina“.
- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
- „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“
Dobrica Ćosić u svojoj knjigi “Deobe”, (Otokar Keršovani, Rijeka, 1977.) na stranici 168 piše :
- "Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici,na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži."
Ima i A. G. Matoš nešto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”
U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.
Veliki crnogorski domoljub dr. Sekula Drljević piše u “Balkanski sukobi 1905-1941”: "Riječ podvala ni u jednog drugog naroda u susjedstvu ne postoji, ali nitko ne može tako podvaliti kao što to umije Srbin!"
Srpska predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko kaže : "Cijela srpska povijest je laž!"
Srpski “istoričar” Živko Andrijašević je jednom rekao : "Mi kada falsifikujemo ne radimo to po malo, mi krečimo sve”.
Patrijarch Bartolomej Srbima : "Živite već 800 godina u lažima!"
Sigmund Neumann zapisao je: “Povjest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem i laži, bez granica, nepoznata među civiliziranim zemljama. U toj borbi u kojoj su laž, prijevara, izdaja, osveta, ubojstva, zločini, priznati kao normalno pravilo ponašanja. Tako su rasle srpske generacije i četništvo, kao istomišljenici generala Mihajlovića, pa se može bez muke razjasniti ta politička banda!”
“Uz američke i evropske laži, ravnopravno, ali sramnije i besmislenije su srpske laži u režiji Slobodana Miloševića, a koje raznose i umnožavaju generali, političari i novinari: okupacija Kosova tumači se odbranom državne celine i suvereniteta. U porušenoj, obogaljenoj i poraženoj Srbiji sa hiljadama ubijenih i ranjenih, proglašava se nacionalna pobeda. Farsa za farsom! Nadrealizam istorije". Dnevnik Dobrice Ćosića, u noći kada je NATO obustavio bombardiranje Jugoslavije.
1871. godine je srpski književnik Milan Milicević napisao : "Ne mogu naši potomci znati istinu o nama, jer je mi i ne kazujemo, nego izlažemo što nam podmiruje račun"
U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori je poznata izreka : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, teritorije i povijest ukrade i uz to još i debelo slaže!”.
Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934. godine do danas :
