Džepni sat Nezavisne Države Hrvatske : [ Više slika ]
Kupi ovdje : .
Njemačka vojna udruga “Handschar” (Handžar) :
Nakon II. Svijetskog Rata je u Njemačkoj nastala vojna udruga, sastavljena od prijašnjih vojnika i častnika SS divizije "Handžar".
U njoj su se skupili Njemci, njemački Volksdeutscheri iz Nezavisne Države Hrvatske te katolički i muslimanski Hrvati u egzilu iz od Jugo-Srba i domaćih izdajnika okupirane Nezavisne Države Hrvatske.
Udruga je izdala 10.4.1955 tri srebrena prstena sa motivom Handžar divizije, grbom Nezavisne Države Hrvatske i motivom Ustaške mladeži.
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Udruga je između 1955 i 1994 godine izdala 80 niza sa 4 do 32 donacijski maraka koje ne možete naći niti u jednim filatelističkom katalogu.
Iste godine je izašla kovanica od 5 Kuna sa motivom “Violator” benda “Depeche Mode”. Ta kovanica je irađena u istim 6 materijalima kao gore opisane kovanica njemačke vojne udruge Handschar/Handžar i kćeri Poglavnika, Višnje Pavelić.
Jedina je razlika da na toj kovanici nema oznaka “TKH” za “Truppenkameradschaft Handschar” (Vojna udruga Handžar).
U našoj e-trgovini možemo vam ponuditi nekoliko ovih kovanica.
Kupi ovdje : .
Novo u eTrgovini :
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
Kupi ovdje : .
IZDANJE SANDŽAK :
2024te godine su navijaći FK Novi Pazar (Torcida Novi Pazar) izdali marke na spomen proključenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 29.4.1941 godine u dvije veličine.
1993, 1994, 2022 i 2024 godine su izdani nizi od 16 maraka. Tema tih niza su bendovi ili omoti legendarni albuma po muzičkim stilovima.
Kupi ovdje : .
1993 godine su izašli nizovi sljedeći bendova :
- 3 niza od benda Depeche Mode - 1 niz od benda Kraftwerk - 1 niz od benda Front 242 - 1 niz od benda Nitzer Ebb - 1 niz od benda Front Line Assembly - 1 niz od benda Skinny Puppy
i sljedećih muzički stilova :
- 8 niza 70s/80s/90s Synthie Pop, Darkwave, Dark Electro, Italo Disco, Neofolk, ... . - 2 niza Electronic Body Music. - 2 niza Neue Deutsche Welle. - 2 niza House, Dance, ... . - 3 niza Hip Hop, Miami Bass, Freestyle, ... . - 3 niza Heavy Metal, Rock, Hard Rock, ... . - 1 niz Punk, Oi, ... . - 3 niza Italo Disco, Euro Disco, Hi NRG, ... .
- 1 niz od Adele - 1 niz od Ariana Grande - 1 niz od Beyoncé - 1 niz od Christina Aguilera - 1 niz od Lady Gaga - 1 niz od Miley Cyrus - 1 niz od Pink - 1 niz od Rihanna - 1 niz od Taylor Swift
I tu su Srbi popušili : prva hrvatska kovanica 32 - 38 godina prije srpske!
Nedavno otkriće srpskog novčića iz epohe kralja Milutina (* 1253; † 29. 10. 1321) na nalazištu u Splitu po Srbima je navodno "uzburkalo javnost u Hrvatskoj". Pitaju se : "Da li ovaj artefakt svedoči samo o rasprostranjenosti srpskog novca u srednjem veku, ili o još nečemu? Zašto arheolozi u Hrvatskoj redovno nalaze novčiće srpskih kraljeva?" Kao gosta su pozvali srpskog "istoričara" (jer nemaju povijest) Predrag Marković, i srpsku slugu i "istoričara" iz Hrvatske Gorana Šarića.
"Istoričar" tvrdi da se ne moze u Dalmaciji naci novac hrvatski vladara samo sa ciljem da tumaći kako su u tim dobu Srbi imalji svoj novac - a Hrvati po tim teskim "istoričaru" nisu.
Prije nego sto odgovorimo teskim "istroricaru" bez povijesti Goranu Šariću da pogledamu na primjer situaciju u Svetom Rimskom Carstvo Njemačke Narodnosti
Sveto Rimsko Carstvo ili punim nazivom Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, poznato još i kao Njemačko Carstvo i Prvi Reich, bilo je zajednica teritorija u središnjoj Europi tijekom srednjeg i novog vijeka kojom je vladao rimsko-njemački car. Prvi car je bio Oton I., okrunjen 962. Posljednji Franjo II. koji je abdicirao i razriješio Carstvo 1806. tijekom Napoleonskih ratova.
Teritorij carstva se mijenjao tijekom vremena, na vrhuncu je uključivao Kraljevinu Njemačku, Kraljevinu Italiju i Arleško Kraljevstvo; ta područja obuhvaćaju današnje Njemačku (osim južnog Schleswiga), Austriju (osim Gradišća), Lihtenštajn, Švicarsku, Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg, Češku, Sloveniju (osim Prekmurja), kao i znatne dijelove moderne Francuske (Artois, Alsace, Franche-Comte, Savoju i Lorenu), Italije (Lombardiju, Pijemont, Emilia-Romagna, Toskana i Južni Tirol) kao i Poljsku (Šleska i Pomeranija). Većim dijelom povijesti carstvo se sastojalo od stotina malih dijelova, kneževina, vojvodstava, grofovija, slobodnih carskih gradova i ostalih domena. Unatoč svome imenu većim dijelom svoje povijesti Carstvo nije obuhvaćalo grad Rim.
Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti nije na početku kovalo svoj novac nego su regionalni kraljevi, kneževina, vojvodstava, grofovija, slobodnih carskih gradova kovali svoj novac.
Zašto bi to trebalo biti u po teritoriju natno manjoj Hrvatskoj drugačije teški "istoričaru" bez povijesti Šariću?
Ali dobro, da ti malo pomognemu u tvojim neznanju :
U hrvatskoj povijesti u vrijeme narodne državne samostalnosti do kralja Držislava u 10. stoljeću (969.-977.), naši su se vladari služili naslovom: rex Croatorum, a od Držislava pa nadalje oni se nazivlju rex Croatiae et Dalmatiae.
Kada je Bizant vlast nad Dalmacijom predao kralju Krešimiru IV godine 1069., naziv Dalmacije našao se ispred naziva Croatiae, i od tada pa do 1918. godine nazivi svih naših vladara, njihovi natpisi na poveljama i novcu stavlja ime Dalmacije ispred imena Croatiae (osim u nekoliko iznimaka). “Regnum Dalmatiae et Croatiae” bio je naziv kojim se označavala hrvatska zemlja između Drave i Dunava, Jadranskog mora i Neretve. U ispravama 12. stoljeća kao oznaka za Hrvatsku počeo se javljati i naziv Sclavonia, tj. Slavonija. On se najprije pojavio u Italiji, u papinskoj kancelariji, da bi od hrvatskih hercega i banova bio brzo prihvaćen. Oznaka “Sclavonia” podudarao se s oznakom “Dalmatia et Croatia”, te se pod jednim i pod drugim imenom podrazumijevala cijela Hrvatska.
Međutim, od početka 13. stoljeća dobio je naziv “Sclavonia” posebno teritorijalno značenje. Tim se imenom počeo označavati samo onaj dio Hrvatske što se nalazio između Kapele i donje Bosne na jugu i Drave na sjeveru.
Do upravno-političkih promjena u Hrvatskoj došlo je tek nakon personalne unije s Mađarskom 1102. godine. U novom političkom stanju mađarski je vladar ujedno i hrvatski kralj, ali je svaka od tih zemalja posebno upravljala svojim teritorijem. Na čelu političke uprave u Hrvatskoj između Drave i Jadranskog mora nalazio se samostalan i kralju jednak herceg (dux), redovito član kraljevske obitelji. Herceg je obično boravio u jednom od hrvatskih gradova (Zagrebu, Kninu, Zadru ili Bihaću) i otuda upravljao. Herceg je izvršavao razna kraljevska prava u Hrvatskoj: postavljao i skidao banove, sazivao sabore, dijelio plemstvo i povlastice, vodio hrvatsku vojsku u rat, te kao oznaku svoje vladarske samostalnosti, kovao svoj herceški novac, koji je bio zakonito sredstvo plaćanja na teritoriju cijele Hrvatske. Kad nije bilo moguće da netko iz kraljevske obitelji zauzme mjesto hercega, vladao je i upravljao Hrvatskom ban s gotovo istom vlašću kao i herceg.
Do pravne upravno-političke podjele hrvatske zemlje došlo je tek godine 1260. pod kraljem Belom IV. Radi lakšeg upravljanja zemljom on je Slavoniju predao na upravljanje jednom banu, a Hrvatsku s Dalmacijom drugome. Tako se tek od druge polovice 13. stoljeća počeo razumijevati poseban geografsko-politički teritorij pod svakim od dva naziva, posebno Dalmacija s Hrvatskom, a posebno Slavonija.
Hrvatski vladari u doba narodne samostalne države od 819.-1102. godine, nisu kovali svoj novac. U dokumentima iz toga vremena vidljivo je, da je bizantinski novac služio za potrebe trgovine. Bizantinski novac bio je cijenjen zbog čistoće srebra i zlata, dok je za sitna podmirivanja služio bakreni. Uz kovani novac Bizanta Hrvati su kao plaćevno sredstvo koristili čisto srebro i zlato, koje se u većim ili manjim komadima mjerilo vagom, a jedinica mjere bila je libra ili pondus, čija je težina iznosila 327,45 grama. No uz novac i plemenitu kovinu Hrvati su još uvijek upotrebljavali i stari način - razmjenu dobara.
Stupanjem u personalnu uniju s Mađarskom prilike u novčarstvu u Hrvatskoj nisu se promijenile. Hrvati su se već bili potpuno navikli na solidne bizantinske kovanice, koje nije mogao zamijeniti niti istisnuti neugledni mađarski novac. Za vladanja kralja Emerika (1196.-1204.), Hrvatskom je od Drave do mora i Neretve tada upravljao kraljev brat herceg Andrija, Njegova vlast u Hrvatskoj bila je jednaka kraljevoj u Mađarskoj. Vladao je suvereno i nosio je naslov “dei gratia Dalmatiae et Croatiae, Chulmeque dux”. Kao kralju ravnopravan suvladar počeo je Andrija, prvi u hrvatskoj povijesti, kovati svoj poseban novac. Na to je imao pravo na državno pravnom temelju, po kojemu je Hrvatska bila posebno autonomno upravno područje, kraljevstvo, udruženo s Mađarskom samo osobom kralja, kao i na temelju tradicije u kući Arpadovića, po kojoj su “mlađi kraljevi” ili hercezi imali pravo kovati svoj vlastiti novac.
Na hercega Andriju djelovao je još jedan jak povod da kuje svoj novac. U doba između 1125. i 1130. počeo je salzburški nadbiskup Konrad kovanjem srebrnog novca u svojoj kovnici u Friesachu. To su kovanje nastavili svi njegovi nasljednici sve do vremena hercega Andrije. Frisatici, kako su brzo dobili nadimak ti novci, zbog dobrog srebra, bili su u trgovini rado primani, tako da su se brzo širili i udomili. Babenberški biskupi i akvilejski patrijarhe poveli su se za salzburškim nadbiskupom i imitirali “frisatike”, te ih stavljali u promet u Hrvatskoj. Taj sve veći optjecaj frisatika potaknuli su hercega Andriju da i on kuje svoj novac, tim više, što vlastita kovnica donosi i velike prihode. Tako je došlo do kovanja prva novca hercega Andrije. Taj je novac također bio sličan frisaticima, odnosno bio je u neku ruku njegova imitacija. Na naličju je imao zabat crkve sa dva tornja, dok na licu ima prastari hrvatski grb: polumjesec i zvijezdu i natpis: Andreas - D (ux) CR(oatiae), čime se razlikuje od frizatika. Svojom djelomičnom imitacijom frisatika na naličju mogli su se ti novci brzo i bez teškoća staviti u kolanje, kao i da budu rado primani.
Da sad malo pogledamo koji je to hrvatski novac postojao prije nocva srpskog kralja Milutina (* 1253; † 29. 10. 1321) : POGLEGAJ neznalica Šariću?
Gore : Frizatik, Herceg Andrija 1196-1204, Rengjeo 12, Ag, 0.74 g, 17 mm.
Gore : Slavonski banovac, Denar, Bela IV. 1235-1270; sigle dvije točke, Ag - 0,84 g, 15 mm.
Gore : Slavonski banovci, Denar, Stjepan V. 1270-1272; sigle S-R, Ag - 0,94 g, 16 mm.
Gore : Slavonski banovac, Denar, Ladislav IV. 1272-1290; sigle R-L, Ag - 0,95 g, 15 mm.
Gore : Obol, vrijeme Bele IV 1235-1270, Rengjeo 78, Ag, 0.42 g, 12 mm.
Gore : Banovac, vrijeme Bele IV 1235-1270, MONETA B REGIS P SCLAVONIA, Rengjeo 62, Ag, 0.81 g, 14 mm.
Gore : Banovac, vrijeme Bele IV 1235-1270, DVCIS, sigle ljiljani, Rengjeo 95, Ag, 0.84 g, 16 mm.
Gore : Banovac, vrijeme Bele IV 1235-1270, REGIS, sigle ptice, Rengjeo 110, Ag, 0.83 g, 15.5 mm.
Gore : Banovac, vrijeme Bele IV 1235-1270, REGIS, sigle h - R, Rengjeo 99, Ag, 0.80 g, 15.5 mm.
Gore : Banovac, vrijeme Stjepana V 1270-1272, sigle S - R, Rengjeo 128, Ag, 0.95 g, 16 mm.
Gore : Banovac, vrijeme Stjepana V 1270-1272, sigle R - S, Rengjeo 144, Ag, 1.00 g, 15.5 mm.
Gore : Banovac, vrijeme Ladislava IV 1272-1290, VNGARIA, sigle R - L, Rengjeo 184, Ag, 0.73 g, 15 mm.
Gore : Banovac, Ban Stjepan Babonić 1280-82, križ iznad kune, sigle S - R, Rengjeo 183, Ag, 0.73 g, 15 mm.
Gore : Bagatin, vrijeme Ladislava IV 1272-1290, sigle R - L, Rengjeo 187, Ag, 0.21 g, 10 mm.
Gore : Banovac, vrijeme Andrije III 1290-1301, sigle R - A, Rengjeo 193, Ag, 0.80 g, 15 mm.
Gore : Bagatin, vrijeme Andrije III 1290-1301, sigle A, Rengjeo 207, Ag, 0.10 g, 8 mm.
Gore : Banovac, Ban Stjepan IV Babonić 1310-16, sigle K - S, Rengjeo 210, Ag, 0.72 g, 15.5 mm.
Gore : Obol, vrijeme Bele IV 1235-1270, Rengjeo 73, Ag, 0.34 g, 12 mm.
Gore : Banovac, Ban Nikola 1322-25, Rengjeo 229, Ag, 0.62 g, 15 mm.
Gore : Banovac, Ban Mikac 1325-43, sigle B - M, Rengjeo 284, Ag, 0.62 g, 15 mm.
Gore : Banovac, Ban Ivan Babonić 1316-22, sigle R - I, Rengjeo 220, Ag, 0.73 g, 15 mm.
A sad Smradiću ... eh, Šariću?
Ti voliš Smrde zato sto si ti otkrio da ti je obitelj donomadizirala iz okolice Novog Pazara u Hrvatsku, ali ne znadeš da je (H)R(v)aška bila od 631. do 806. godine hrvatska pokrajina?
Da ti samo malo nešto o Srbiji u tom dobu otkrijem :
1172. piše Helmold von Bosau iz Lübecka nakon svojega putovanja Balkanom : “…zovu se Servi, đavolovi sinovi, bez jarma Božjega, obslužitelji svih prljavština, koji na svojim mjestima na zvjerski način žive, divljiji od životinja.”
Helmoldi Presbyteri Chronica slavorum; In: Monumenta Germanica Historica,
Scriptorum tomus XXI, Hannoverae MDCCCLXVIIII
"...Servi dicuntur, filii Belial, sine iugo Die, illecebris camis & gule dediti & secundum nomen immundiciis omnibus servientes & iuxta locorum qualitatem bellualiter vivendo, bestiis etiam agrestiores."
Fuj, Šariću, fuj ... kome si ti sluga, hahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahaha.
Hrvatski herceg :
Hrvatski herceg (lat. dux Dalmatiae et Croatiae, dux totius Sclavoniae), uvriježen prijevod latinskog naslova dux kojom se od vremena dinastije Arpadovića označavao kraljev namjesnik u hrvatskim zemljama. Od vladavine dinastije Arpadović herceg je zamjenik vladara (vicarius regis) u Hrvatskoj i potpuno mu je ravnopravan. Ponekad je ban istovremeno bio i herceg. U pravilu bio je član kraljevske dinastije (kraljev sin ili brat), a kada nije bilo hercega od kraljevskog roda, onda bi vrhovnu upravu nad čitavim hrvatskim kraljevstvom preuzeo slavonski ban.
Godine svoga vladanja računao je kao kralj, a imao je i čitav dvor te zasebnu dvorsku kancelariju s kancelarom na čelu. Stolovao je u Zagrebu, Kninu i Zadru, a kasnije i u Bihaću. Herceg je vršio u Hrvatskoj sve kraljevske ovlasti pa je tako namiještao banove, sazivao sabore, dodjeljivao plemstvo, potvrđivao privilegije, zapovijedao vojskom, sudio i imao pravo kovati vlastiti novac.
U dokumentima se naziva dux totius Sclavoniae, što označava ujedno i Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije i dukat Slavonije koja se pravno nalazila u okviru rečenog kraljevstva. Unatoč tome, katkad se upotrebljavao i puniji naslov, dux totius Sclavoniae, Croatiae et Dalmatiae. Također, u nekim ispravama i dokumentima primjetno je da se hrvatski herceg naslovljava kao dux Dalmacie atque Croatie. Budući da je bio ravnopravan ugarskom kralju i upravljao Hrvatskom posve samostalno, u izvorima se oslovljava s "božjom milošću" (dei gratia) "herceško veličanstvo" (ducalis maiestas).
Godine 1198. ugarski kraljević Andrija Arpadović naziva se dux Dalmacie, Chroacie Chulmeque, da bi njegov sin Bela nosio 1222. godine naslov dux totius Slavonie. Belin brat Koloman nosio je od 1226. godine naslov dux Dalmatie atque Croatie (do 1228.), a od 1229. dux totius Sclavonie.
Upravna odvojenost srednjovjekovne Slavonije od Ugarske za vladavine Arpadovića očitovala se i u pravu kovanja vlastitog novca, koji se od hercega Andrije nazivao frizatik, a od hercega Kolomana banski denar (denarius banalis) ili banovac. Kovnica se isprva nalazila u Pakracu, a kasnije u Zagrebu, u razdoblju od 1235. do 1384. godine.
Hrvatski hercezi :
Almoš Arpadović (o.1095. – 1115.)
...
Stjepan (III.) Arpadović (1141. – 1162.)
Bela (III.) Arpadović (1162. – 1172.)
...
Emerik Arpadović (1194. – 1196.)
Andrija (II.) Arpadović (1197. – 1205.)
...
Bela (IV.) Arpadović (1220. – 1226.)
Koloman Arpadović (1226. – 1241.)
Dionizije od Turja (1242. – 1245.)
Stjepan (V.) Arpadović (1245. – 1260.)
Bela Arpadović (1261. – 1269.)
Ladislav Arpadović (1270. – 1272.)
Stjepan Postum Arpadović (1270. – 1271.)
...
Andrija Arpadović (1274. – 1278.)
...
Elizabeta Kumanka (1280. – 1283.)
...
Tomasina Morosini (o. 1290. – 1297.)
Albertin Morosini (1297. – 1301.)
...
Stjepan Anžuvinac (1349. – 1354.)
Margareta Bavarska (1354. – 1356.)
Ivan Anžuvinac (1356. – 1360.)
...
Karlo Drački (1369. – 1376.)
...
Ivaniš Korvin (1490. – 1497.)
Novci s natpisima i grbovima hrvatskih zemalja :
Simboli, kojima se označavala Hrvatska do kraja 14. stoljeća bili su polumjesec i zvijezda. Međutim, na dvostrukom pečatu kralja Sigismunda (1387.-1437.) na njegovoj povelji iz 1406. godine, prvi puta se pojavljuje grb s tri okrunjene leopardske glave. Tim grbom bila je označena sva hrvatska zemlja kojom je Sigismund vladao, a to su bile Dalmacija, Croatia i Sclavonia. Taj grb s tri okrunjene leopardske glave upotrebljavao se i kasnije kao grbovna oznaka svih hrvatskih zemalja kako na kraljevskim pečatima tako i na novcu.
Drugi hrvatski grb dodijelio je kralj Ladislav II (1490.-1516.) svojom poveljom od 8. XII 1496. kraljevini Slavoniji (regno Sclavonie). Taj grb sastoji se od štita s plavim poljem i na njemu dvije poprečne srebrne pruge, koje predstavljaju rijeke Dravu i Savu. Između tih pruga kreće se u lijevu stranu na crvenom polju jedna kuna, dok se iznad gornje pruge nalazi šestokraka zvijezda. Ovaj grb nije dan Slavoniji kako je mi danas shvaćamo, već je dan tadašnjoj Slavoniji sa sjevernom Hrvatskom i Zagrebom kao svojim glavnim gradom. A kako su u ono vrijeme južni hrvatski krajevi bili pod turskom ili mletačkom vlasti, ovaj je grb vrijedio kao grb svih hrvatskih zemalja. Krajem 15, st. (1495.) načinjen je pečatnjak s natpisom “Sigillum nobilium regni Sclavonie 1495.”, koji je od onda pa do kraja 18. st. služio kao službeni pečat cijele trojedne kraljevine. Tek u 19. stoljeću dobiva taj pečatnjak značenje grba današnje Slavonije.
Grb sa crvenim i bijelim kockama prvi put se pojavio na talirima Ludovika I, a na pisanom dokumentu nalazi se prvi puta na izbornoj ispravi, kojom su hrvatski velikaši 1. I 1527. na saboru u Cetinu izabrali Ferdinanda I Habsburgovca za hrvatskog kralja. U toku vremena taj je grb dobio značenje grbovne oznake za Hrvatsku u užem smislu.
Dok se na poveljama zajedničkih ugarskih i kasnije austrijskih vladara često javljaju nazivi i grbovi naših zemalja, na njihovu kovanu novcu to nije bio slučaj. Ime Sclavonia nalazilo se na našim slavonskim banovcima kroz 130 godina, od 1258. do 1384. godine. Kovanje banovaca prestalo je 1384. godine, kada je kraljica Maria ukinula kovanje slavonskog novca i umjesto njega uvela i u Slavoniji kraljevski novac.
Danas poznajemo tek mali broj kovanica, na kojima se nalaze natpisi Dalmacije i Hrvatske, te su takve kovanice u numizmatičkom smislu velika rijetkost. Prvi novac na kojemu se nalazi natpis naših zemalja je groš Ludovika I (1342.-1382.) s natpisom DALMATIAE, CROATIAE na naličju. To je prva kovanica u povijesti, na kojoj se pojavljuje natpis Dalmacije i Hrvatske
Godine 1409. grad Zadar s užom okolicom potpadne pod Veneciju. Da bi pokazala svoj suverenitet nad Dalmacijom, Venecija je između 1410. i 1414. kovala poseban novac za taj dio teritorija, koji se nalazio pod njenom vlašću. U kovnici u Veneciji kuje se srebrni soldo u nekoliko varijanti. Na aversu imao je natpis Moneta Dalmatiae.
lako je Venecija bila u posjedu neznatnog dijela Dalmacije, ona kuje novac s natpisom Dalmacije, falsificirajući obujam svoje vlasti i prisvajajući cijelu Dalmaciju kao svoj teritorij.
Zatim su sačuvani denari iz vremena interegnuma (1444.-1446.) s natpisom Moneta regni Ungariae na aversu i natpisom “Dalmatiae Croatiae etc.” Na reversu. Svi do sada pronađeni komadi vrlo su loše očuvani.
Kralj Matijaš Korvin (1458.-1490.) kovao je denare s natpisom Ungarie. Dal. moneta r. na reversu. No Matijaš Korvin kovao je svoje ostale novce s grbom s 3 okrunjene glave leoparda, što se vidi na večem broju sačuvanih denara, polugroševa i groševa, kao i na njegovu zlatnom novcu.
Vladislav II (1490.-1516.) kuje svoj novac u svim veličinama od denara do talira, kao i zlatni novac s našim grbom, s 3 glave leoparda. Na naličju njegova talira iz 1506. g. prvi se puta u povijesti nalaze tri glave leoparda na jednoj talirskoj veličini. Talir je kovan u Kremnici (K - B) a izradio ga je poznati kremnički majstor Turzo.
Ludovik II Mohački (1516.-1526.) stavlja na svoje denare i obole naš grb, ali na njegovu zlatnu novcu ih nema. Na nekoliko jednostrukih i dvostrukih talira, kao i na spomenicama, stavlja natpise Dalmatie et Croatiae, a na širokom taliru iz 1525. godine (vidi sliku 9 na str. 13) na reversu ispod krune nalaze se grbovi kralja i kraljice, između njih inicijali L i M (Ludovicus i Maria) i sigle kovnice (K-B). Unaokolo je postavljeno 7 grbova, gore lijevo i desno grbovi Ugarske i Dalmacije, a ispod njih Hrvatske, Bosne, Šlezije (orao), Lužice (vol) i Moravske (orao).
Iza smrti Ludovika II očekivao je Ferdinand I nadvojvoda Austrije, da će na osnovi nasljednog prava biti izabran za ugarskog i hrvatskog kralja (on je brat žene pokojnog Ludovika II)na temelju ranijih ugovora. Plemstvo Hrvatske je Ferdinanda I faktično i izabralo za svog kralja, na saboru u Cetinu 1. I 1527., ali se plemstvo Slavonije s većinom plemstva Ugarske odlučilo za Ivana Zapoljskog (1526.-1538.). Tako su istodobno postojala dva vladara. Ivan Zapoljski kovao je svoj novac, stavljajući na srebrni i zlatni novac grb s tri glave leoparda.
Za vrijeme vladanja Ferdinanda I (1527.-1564.) kovalo se mnogo tipova novca s natpisima Dalmacije i Hrvatski. Ovdje sam izdvojio samo 5 tipova njegovih talira: Na prvome (vidi sliku 10 na str. 13) s mladenačkim likom kralja u oklopu na aversu, uokolo između ostalog nalazi se natpis DAL. CRO. etc. Rex.
Jedan od najljepše iskovanih talira uopće je talir Ferdinanda I iz 1541. godine, Zapravo je to talir i pol, kovan u povodu 10-godišnjice krunisanja Ferdinanda I za kralja (5. I 1531.), promjera 53 mm. Talir je kovan u Kremnici, a izradio ga je jedan od najboljih majstora gravera i medaljera u Evropi u 16. st. majstor-umjetnik Slovak Krištof Füssl, koji je tim talirom stekao svjetsku slavu. Na aversu ovog talira Ferdinand u oklopu s velikom perjanicom jaše bogato opremljena konja, a ispod je naznačena godina 1541. i između ostalog natpis “Dalma Croa rex”. Na reversu jednoglavi orao sa štitom i grbovima na njemu.
Na trećem taliru iz 1554. godine nalazi se na aversu lik Ferdinanda I s dugom bradom i brkovima, kao i s kraljevskim insignijama u ruci. Ferdinand je pustio bradu nakon smrti svoje supruge Ane (umrla 17. I 1547.), i na svim kasnijim njegovim novcima on je prikazan s bradom i brcima. Na aversu, uz ostale, nalazi se i natpis “Dal. C. rex”.
Na reversu, iznad velikog štita s grbovima i jednoglavim orlom, gdje se nalaze grbovi Ugarske, Češke, Dalmacije i u sredini Austrije, nalazi se lik Madone s djetetom. S obje strane grba nalaze se sigle K - B (Kremnica), gdje su se taliri početi kovati 1553. godine, dakle bila je to druga godina kovanja kremničkih talira.
Na taliru spomenici, koji je kovan 1529. godine, u spomen prve turske opsade Beča 1520. godine, nema uobičajenih natpisa, već se na reversu nalaze grbovi Ugarske, Češke, Dalmacije i Hrvatske, između kojih se u sredini nalazi štit s grbom Austrije i Kastilije.
Jedan od njegovih također rijetkih kovova je tzv. trocarski talir debeljak, promjera 35 mm i težine 35 gr, kovan 1558. Na aversu se nalaze prikazane glave trojice careva: Maksimilijana, Karla V i Ferdinanda I, dok se na reversu uz ostale nalazi i natpis “Dal et Cro”.
Jedan od najrjeđih Ferdinandovih kovanica je takozvani “augsburški-valztalir”. Na licu tog talira nalazi se natpis “Dal. Croat. Rex”. To je jedini poznati talir na kojem je natpis Hrvatske prikazan s pet slova, tj. “Croat”, dok se na svim dosad poznatim kovanicama Hrvatska označavala sa slovima “C”, “Cr”, “Cro” i “Croa”.
Na Ferdinandovim novcima iza 1558. godine nema više natpisa Dal. Croa. Najvjerojatniji razlog za to bit će činjenica, što je već u drugoj polovici 16. stoljeća cijela Dalmacija bila pod vlašću Turaka i Venecije, a i veći dio Hrvatske sa Slavonijom bili su pod Turcima. Dalmacija, dakle, u cjelini, a Hrvatska svojim većim dijelom nisu potpadale pod bečkog cara.
Iza Ferdinandove smrti 1564. godine na kovanicama njegovih nasljednika Maksimilijana II i Rudolfa II (1564.-1608.) ne nalaze se više natpisi Dal. Croa, ali u grbovima i nadalje ostaje grb s tri leopardske glave. Izuzetak ovdje čine kovovi spomen-novca, koje je u kovnici Hall kod Insbrucka kovao tirolski nadvojvoda Ferdinand (1564.-1595.). To su trocarski kovovi u srebru i zlatu u raznim težinama. Na aversu su glave Maksimilijana, Karla V i Ferdinanda I, kao i na taliru debeljaku iz 1558. godine, samo su glave okrenute u obratni pravac, tj. u lijevo, i imaju oznaku godine 1590. kao i natpise Dalm. i Croa na reversu. Poznati su kovovi od jednog, dva i četiri talira te deset i dvadeset dukata.
Istovjetne trocarske novce kovao je i Matija II (1608.-1619.). I na njima se također nalaze natpisi Dalmacije i Croatie. Matija II je poznat po svojim kovovima polutalira, talira i dvostrukih talira, koji su dobili nadimak “hrvatski taliri”, a kovani su četiri godine od 1613. do 1616. Ti su “hrvatski taliri” kovani u nekoliko varijanti, s malim razlikama u crtežima, a poznate su dvije osnovne varijante. Jedna, koja je kovana 1613.-1615. i druga 1616. godine. Naziv “hrvatskog talira” dan je tim kovanicama zbog toga, što se na reversu novca u štitu sa grbovima nalaze grbovi Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te Češke.
Ugarski grb, koji bi trebao biti na uočljivijem mjestu, nalazi se unutar natpisa, koji se pruža unaokolo kovanice, dakle na njenoj periferiji. Ugarski su velmože u saboru izrazili svoje nezadovoljstvo zbog takva isticanja zemalja u glavnom štitu i zatražili su od kralja Matije II da se te kovanice povuku iz prometa te da se kuju nove. Matija je pokušao njihovu zahtjevu udovoljiti, te je počeo povlačenjem tih kovanica iz prometa. No taj je posao tegoban i za njegovu provedbu treba strpljivosti i vremena. Zato je dao kovati novu polovicu talira i jedan talir 1616. godine. Na tim kovovima na aversu između natpisa umetnuta je Bogorodica s jedne i ugarski grb s druge strane kraljevog lika, dok je na reversu ugarski grb otpao a grbovi u štitu ostali su isti, tj. grbovi Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
Iza takvog rješavanja nastalog problema za zaključiti je, da je Matija II kompromisno rješavao nastalu situaciju, jer je s jedne strane htio udovoljiti velikašima Ugarske, a s druge strane nije htio povrijediti velikaše Hrvatske. Na ovim kovanicama se prvi puta u povijesti pojavljuju sva tri grba naših zemalja zajedno kao grbovna oznaka Hrvatske zemlje. Ove su kovanice kovane u Kremnici, prema siglama K - B na njima. Novci Matije II koji su kovani u drugim kovnicama Austrije, nemaju hrvatskog grba, dok na ostalim kovanicama kovanim u Kremnici Hrvatska je predstavljena s tri leopardske glave, kako je to ostalo u običaju iz prve polovice 16. stoljeća. Iza smrti Matije II češko plemstvo nije htjelo priznati Ferdinanda II (1619.-1638.) za svoga kralja. Njih je u tom buntu podržalo plemstvo Ugarske, pod vodstvom erdeljskog kneza Gabriela Bethlena (1580.-1629.), koji je ustao protiv Ferdinanda II. U nastalom oružanom sukobu, čime je započeo trideset-godišnji rat (1618.-1648.) ili otvoreni sukob između katoličke i protestantske crkve u Evropi, Gabriel Bethlen sazvao je ugarski sabor u Požunu 1619. godine, ali se hrvatsko plemstvo tom saboru nije odazvalo. Slijedeće godine izabran je Bethlen za kralja Ugarske, ali se Bethlen nije dao i formalno okruniti za kralja, već se zadovoljio samo kraljevskim naslovom.
Bethlen je kovao svoj novac kao ugarski kralj i erdeljski knez s naslovom Dalm. Croa. Scl. rex, i to samo u 1621. godini. Kovao je novac u srebru od malih nominala pa do talira, te zlatnike.
Na kovanicama Ferdinanda II (1637.-1657.), na kovanicama Leopolda I (1658.-1705.), Josipa I (1705.-1711.) i Karla VI (1711.-1740.) ne nalaze se ni natpisi ni grbovi naših zemalja. Iznimku čini talir Karla VI, oca Marije Terezije, njegove nasljednice. Taj talir, koji je kovan u Bratislavi (Pressburg), na naličju ima natpis Dal. Cro. Sclav. Dakle, u periodu od preko stotinu godina samo dvije kovanice s naslovima naših zemalja, i to one kovane 1617. i 1618. godine.
Zanimljivo je za spomenuti da su svi vladari kovali spomenice u srebru i zlatu povodom krunidbi, vjenčanja, uspješno završenih ratova i si. i da su na svim tim kovanicama dani grbovi ili natpis Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kao na primjer na spomen-kovanici Ferdinanda III.
S natpisom “Dalma et Alban” u raznim varijantama, kuje Venecija u toku 17. stoljeća nekoliko nominala bakrenog i srebrnog novca. To su od bakra 1/2 solda (jedna peča), 1 soldo i II solda te, VIII i IIII solda iz srebra.
Marija Terezija kovala je novac s našim grbovima na polutalirima od 1748. do 1778. godine, ali samo u kovnici Karlsburg (Gyula Fehervar) u Erdelju. U istoj su kovnici kovani pola talira i taliri s grbovima Dalmacije i Hrvatske, dok je ta ista kovnica u raznim godinama kovala 3, 4, 5, 6 i 10 dukata s našim grbovima.
Iz austrijskih kovnica izašla su samo dva polutalira i talira s našim grbovima, i to oni iz kovnica Beč i Günsburg. Na reversu tih kovanica u štitu s grbovima 15 zemalja, u prvom redu gore nalaze se grbovi Dalmacije, kao prvi, i Hrvatske kao peti. (Vidi sliku 24 na str. 16) Na ostalim novcima M. Terezije, kao i na novcima njenih nasljednika Josipa II (1780.-1790.), Leopolda II (1790.-1792.) i Franje I (1792.-1835.), nisu stavljani natpisi ili grbovi naših zemalja.
Venecija je za vrijeme dužda Mocenigo (1700.-1709.) kovala srebrni novac s natpisom “Dalmat et Alban” na reversu. To su kovanice od 10, 20, 40 i 80 soldi u raznim varijantama i siglama. Sigle BG i GB (Bernardo Gritti) te BC i CB (Benedetto Covran) označavale su gravere venecijanske kovnice u to vrijeme.
Ferdinand I (1835.-1848.), stavio je u natpis svojih kovanica opet natpis Dalm, ali I natpis Illyria. Već je Franjo I njegov prethodnik, uveo Napoleonov naziv za naše zemlje, tj. Illyria, a on je to nastavio. Na reversu je za vidjeti natpis Dalm. i III. Ovakvim natpisom kovao je Ferdinand sve svoje kovanice u srebru i zlatu od groša do talira, od dukata do 4 dukata Kovanice s austrijskim i habsburškim grbom u štitu, koji se nalazi u dvoglavom orlu, kovanice su za austrijske zemlje, ali su vrijedile i u Ugarskoj. U Karlsburgu je istodobno kovan novac, na čijem se aversu nalazio cjelokupan kraljevski naslov, a na reversu se nalazi Bogorodica s djetetom u ruci. Takav je novac kovan za Ugarsku, ali je vrijedio i u austrijskim zemljama.
Neposredno pred početak revolucije 1848/49. godine kovana je u Kremnici dvadesetica, koja na aversu ima natpis Ferdinand V, kralj Mađarske, Hrvatske i Slavonije i veliki vojvoda Erdelja.
Te iste godine - revolucionarne 1848. - Bansko vijeće trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije zaključilo je u mjesecu prosincu kovati vlastiti bakreni i srebrni novac. U svom izvještaju centralnoj vladi u Beču obrazlaže ovaj korak nestašicom sitnog novca. Zagrebačka kovnica počela je kovanjem desetica i dvadesetica od srebra i jednog križara iz bakra.
Suvereno pravo Hrvatske označava ovaj bakreni novac: na prednjoj strani natpis “jedan križar” i godina 1849. te dvije grančice, ispod kojih je oznaka zagrebačke kovnice, slovo Z. Na stražnjoj strani novca nalazi se natpis: Trojedna kraljevina Hervat. Slav. Dalm., unutar kojega se nalaze grbovi Slavonije Hrvatske i Dalmacije, a iznad njih se nalazi simbol kraljevstva - kruna.
Još prije kovanja ovog srebrnog i bakrenog novca Bansko je vijeće na temelju člana XXII Zakona o državnom zajmu dalo štampati prvi hrvatski papirnati novac - asignate. U Zagrebu su tiskani asignati od 25 i 1000 forinti u srebru, što su za tadašnja shvaćanja bile ogromne nominale, a ukupna je naklada bila tiskana u vrijednosti od 1 milijun forinti. Sve te novčanice bile su proviđene vlastoručnim potpisom bana Josipa Jelačića. Na licu toga privremena papirnatog novca otisnut je grb trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kojemu se u sredini nalazi ilirski grb. Ovi asignati glasili su na određenu osobu i određeni rok, pa je s te strane taj papirnati novac jedinstven u općim financijama jedne zemlje.
Nažalost, tek što je zagrebačka kovnica počela kovanjem i tiskanjem ovoga hrvatskog novca, centralna vlada u Beču putem svog ministra financija, a preko grofa Kulmera, osporila je pravo Banskom vijeću na kovanje vlastita novca, jer da za to nema dozvolu cara, te da se kovanje ima odmah obustaviti, jer je suvereno pravo samo vladara da kuje novac. Poseban odbor je dobio zadatak nadziranja obustave kovanja novca, kao i uništenja svega što je bilo pripremljeno za kovanje. Isto su tako uništene sve dvadesetice i desetice a srebro rastopljeno, dok su i uništeni i kalupi. Ostalo je sačuvano nekoliko bakrenih križara kao i njihovi kalupi, koji su deponirani u bečkom Državnom arhivu.
Sto se papirnatog novca tiče, njega je u državnoj blagajni nađeno 902 komada od 25 forinti i 302 komada od 1000 forinti. Članovi izaslanog odbora uništili su 896 komada od 25 forinti i 296 komada od 1000 forinti. O spaljivanju asignata sastavljen je zapisnik u 6 primjeraka za svaku vrednotu. Zadržano je po 6 primjeraka od svakog asignata i priloženo zapisnicima o uništenju kao dokazni primjerak. Ispod potpisa bana Jelačića perovođa Odbora napisao je ovo: Sličnih asignatah sa podpisom svetl. Bana proviđenih no u cirkulaciju nestavljenih spaljeno je i uništeno po nalogu svetl. Bana 896 komadah. Ovaj komad prideržan je za uspomenu i priklopljen dotičnome zapisniku. U Zagrebu 22 serpnja 1850. Lijevo potpis Franje Zengavalla, predsjednika Odbora, desno potpis Ivana Gregurića, perovođe Odbora.
Ovaj je prvi hrvatski papirnati novac, isto kao i bakreni križar, vrlo, vrlo rijedak.
Banovac :
Banovac je naziv za prvi hrvatski novac kovan u Pakracu i Zagrebu otprilike u razdoblju od 1235. do 1384. godine.
Godine 1256. Pakrac je imao povlasticu kovanja novca. Smatra se da je to ujedno prva kovnica novca u Hrvata. MONETA REGIS P(ro) SCLAVONIA, naš banovac, je srebrni novac na kojemu je na prednjoj strani kuna u trku, a na naličju patrijarhalni (dvostruki) križ s dvjema okrunjenim glavama. Bio je najljepša i najcjenjenija od svih hrvatskih kovanica te prihvaćen kao stabilno platežno sredstvo i izvan područja za koje je prvobitno namijenjen.
Uz dubrovačke srebrnjake najkvalitetnija i najraširenija hrvatska srednjovjekovna autohtona moneta, poznata i priznata kao zdrava i stabilna srebrna valuta u mnogim europskim zemljama, bila je »moneta banalis« — slavonski banovac, koji je kovan u 13. i 14. stoljeću u kovnicama u Pakracu (od 1237. do 1260.) a zatim u Zagrebu od 1260. do 1384. kao »denarius zagrabiensis«. Ona je temelj velikog ugleda i doprinosa hrvatskoga kovničarstva europskoj i svjetskoj povijesti novčarstva jer su banovci kovani u postojanoj vrhunskoj finoći srebra i kvaliteti kovanja, tako da su u toj epohi bili jedna od vrhunskih europskih moneta. On je bio djelo hrvatskih umjetnika i kovničara, a zbog državne zajednice Hrvata s Mađarima nosio je zajedničke oznake — uz hrvatsko državno znakovlje tu su bili ugarski kraljevski simboli. Banovci su zbog čistoće srebra i lijepe izrade već u 13. stoljeću postali »europski novac« i bili rabljeni u međunarodnoj trgovini za sva plaćanja diljem srednje Europe. Zbog ugleda kovničarske tradicije i zaštite kvalitete banovci su imali svoju posebnu slavonsku marku od otprilike 238 g (poslije 224,5 g) srebra iz koje se kovalo 5 penza od po 40 banovaca ili ukupno 200 banovaca (denara) ili 400 obola odnosno 1000 groša ili 2400 sitnih srebrnih bagatina. Da bi zaštitili kvalitetu banovca, srednjovjekovni hrvatski banovi i hercezi uvodili su vrlo stroge kovničke propise o kontroli kvalitete novca, često su se koristili i prekivanjem novca (renovatio monetarum) uz kompletnu zamjenu novčane mase. To je omogućavalo i otkrivanje krivotvoritelja, što se vidi iz sačuvane sudske dokumentacije.
Hrvatske kovanice kroz povijest :
Novac u doba hrvatskih narodnih vladara
U razdoblju od 7. do početka 12. stoljeća na tadašnjem području Hrvatske optjecao je samo tuđi (bizantski) novac, jer hrvatski narodni vladari, knezovi i kraljevi nisu iskoristili pravo kovanja novca koje im je pripadalo. U to doba, među novcem koji se priznavao kao platno sredstvo spominje se 852. godine libra argentea u vrijeme kneza Trpimira; 896. godine aurea libra (zlatna libra) u vrijeme kneza Mutimira; 918. godine solidus, u vrijeme kneza a kasnije prvog hrvatskog kralja Tomislava. Oko 1000. godine, potkraj vladavine Svetoslava i početkom vladavine Krešimira II pojavljuje se denarius. 1056. godine za vladanja Stjepana I u Hrvatskoj se pojavljuje aureus. 1070.-1078. god. Potkraj vladavine Krešimira IV u Hrvatskoj optječe solidus romanatus. Za vladavine kralja Zvonimira (oko 1080. god.) plaća se romanatusom i argenteusom.
Kovnica Dubrovačke Republike
Na području Hrvatske najdulje je djelovala kovnica Dubrovačke Republike od 1337. do 1803. godine. Još dok je bio pod vlašću Mletaka Dubrovnik je imao vlastiti novčani sustav. Novčana jedinica tada je bio srebrni grosus i bakrena kopuća. Na licu novca bio je prikazan sveti Vlaho, a na naličju Isus Krist. U gotovo 500 godina svoga rada ta je kovnica izradila 18 vrsta dubrovačkog novca. Od 13. do 17. stoljeća kovani su bakreni folar, caputia ili minca i srebrni denar, te od 14. do 17. stoljeća srebrni denar i poludenar kao i srebrni denarić i artiluk. Bakreni solad kovan je od konca 17. do konca 18. stoljeća. Od početka 18. do polovice 18. stoljeća kovane su srebrne škude i poluškude. Srebrni dukat kovan je 1723. i 1797. godine, srebrni talir od 1725. do 1779, srebrni polutalir od 1731.-1749, srebrna libertina od 1791.-1795. Koncem sedamnaestog stoljeća pa do polovice osamnaestog stoljeća kovan je srebrni perper te početkom devetnaestog stoljeća srebrni poluperper i perper. Među neuobičajenim novcima Dubrovačke republike treba istaći unikatnu zlatnu perperu iz godine 1618. Sačuvan je i unikatni primjerak zlatnog dukata iz godine 1739, promjera 39 mm i težine 19,55 grama. Posebnu ljepotu ima i unikatni talir iz 1751. godine, na čijem je licu sveti Vlaho i slika grada Dubrovnika i natpis ET. PRAESIDIVM. - ET. DECVS. 1751. S.B.P.R.RH. (S. Blasius protector republicae rhaqusinae), a na naličju je Bogorodica i natpis RP. RHAC. PATRONA-COELI. REGINA. (Dubrovačke republike zaštitnica - nebeska kraljica).
Frizatik i hrvatski frizatik
U 12. stoljeću na jednom dijelu hrvatskog područja pojavljuje se u optjecaju frizatik. Naziv tog novca potječe od naziva koruškog grada Friesacha, gdje su ga između 1124. i 1130. godine počeli kovati salzburški biskupi. Taj je novac bio cijenjen kako u Austriji, Furlaniji i Ugarskoj, tako i u Hrvatskoj i Sloveniji. U 12. stoljeću Hrvatska stupa u personalnu uniju s Ugarskom ali prilike u novčarstvu nisu se bitno promijenile jer je bizantski novac ostao i dalje u optjecaju a mađarski novac se i ne spominje u našim povijesnim izvorima 12. stoljeća. Hrvati su bili naviknuti na dobar bizantski novac pa nisu prihvatili mađarski novac koji je kovan od lošijeg srebra što je uvjetovalo pad vrijednosti mađarskog novca tijekom cijelog 12. stoljeća. Koncem 12. stoljeća u hrvatskom gospodarstvu pojavio se je prvi hrvatski novac. Tada je vladao kralj Emerik (1196.-1204.) a Hrvatskom je upravljao njegov brat, herceg Andrija, koji će postati i hrvatsko-ugarski kralj (1205.-1235.). Herceg Andrija je kao suvladar ravnopravan kralju prvi u našoj povijesti počeo kovati hrvatski novac 1196. godine. Povod herceg Andriji za kovanje hrvatskog novca bili su kvalitetni frizatici, koji su se preko alpskih država širili u Hrvatsku. Opticaj frizatika donosio je veliku korist hercegu Andriji, te ga je to potaknulo na kovanje sličnog srebrnog novca. Na taj način on je stvorio konkurentske – hrvatske frizatike, i brzo i sigurno ih uveo u hrvatski platni promet. Prvi hrvatski frizatici svojim naličjem - crkveni zabat s dva tornja - identični su novcu iz Friesacha, ali na licu imaju prastari hrvatski grb polumjesec i zvijezdu te natpis Andreas D(ux) CR(oatiae), čime se razlikuju od frizatika salzburških biskupa.
Slavonski banovci
Hrvatsko-ugarski kraljevi su za područje Slavonije, tijekom 13. stoljeća kovali poseban novac - slavonske banovce (moneta banalis; denarii banales). Banovci su se još nazivali i kuna, kunovina ili marturina14 zbog utisnutog lika kune na novčiću. Banovi i hercezi također su imali pravo kovanja novca. Prvi ban koji je kovao banovce bio je ban Stjepan od plemena Guthkeled (1248.-1260.), koji je 1256. godine kovao hrvatske banovce u našoj najstarijoj kovnici novca u Pakracu. Kovnica je iz Pakraca oko 1260. godine, preseljena u Zagreb. Novci kovani u zagrebačkoj kovnici zvali su se denarii zagrabienses. Treba spomenuti da je banova komora ubirala poreze i daće. Najpoznatija je kunovina (marturina). Još za vladara hrvatske krvi, porezi i globe, plaćali su se kuninim krznima a koncem 12. stoljeća, kad je nestalo kuna, kunovina se počela namirivati novcem. Svaki porezni obveznik morao je u ime kunovine plaćati 12 dinara. Kao dodatni izvor svojih prihoda banovi i hercezi , koristili su pravo prekivanja novca. Po njihovom nalogu svake su se godine morala zamijeniti tri stara novčića za dva nova novčića. Komora je pri tom imala veliku dobit jer je narod prilikom zamjene gibio jednu trećinu novca. Pošto je ovaj porez za narod postao nesnosan, zamijenjen je izravnim porezom od 7 dinara, kojeg je godišnje morao plaćati svaki slobodan čovjek. Sadržajem i težinom slavonski su banovci bili vrijedniji od ugarskog novca.Obično se računalo za marku srebra 200 slavonskih banovaca. Zbog svoje vrijednosti banovci su bili u optjcaju i u susjednim krajevima, osobito u Ugarskoj. U Slavoniji banovci su prevladavali u novčarskom prometu gotovo dva stoljeća. Na licu banskih denara utisnuta je poprijeko u sredini kuna (grb kraljevstva) kako bježi na desno, nad njom i pod njom smještena je po jedna zvijezda a oko ruba natpis: moneta regis p. Sclavonia, ili moneta ducis p. Sclavonia, ili moneta bani p. Sclavonia. Na naličju je dvostruki križ kojem je na gornjoj poprečnoj gredi na lijevo polumjesec a na desno zvijezda danica, pod donjom poprečnom gredom je s jedne i s druge strane po jedna okrunjena glava okrenuta jedna prema drugoj. Nad glavom je početno slovo imena onog kralja, hercega ili bana koji je dotični denar (banovac, kunovinu, križanac) dao kovati. U povijesnim izvorima susrećemo slavonske banovce kralja Bele IV (1235.-1270.), kralja Stjepana V (1270.-1272.), kralja Ladislava IV 1272.-1290.) U vrijeme navedenih kraljeva više hercega i banova kovalo je svoje banovce. Za vrijeme svoje vladavine kralj Andrija III (1290.-1301.) je također kovao slavonske banovce. U njegovo vrijeme banovce su kovali Radoslav i Stjepan Babonić. Novci Karla Roberta (1301. -1342.) kovani u ugarskim kovnicama bili su po uzoru na slavonske banovce. On je posebnu pažnju posvetio financijskom stanju. Unaprijedio je kopanje zlatnih i srebrnih ruda i kovao posebno vrijedan novac. Prvi je od ugarskih kraljeva kovao zlatni novac po primjeru grada Firence. Temeljem toga je i njihov naziv florin tj. forinta. Za vrijeme njegova vladanja banovce kuju Stjepan i Ivan Babonić, te ban Mikac Mihaljević (1325.- 1343.) . Na njegovim banovcima nalazimo jednu promjenu - kuna na njima trči na lijevo umjesto na desno. Posljednji kralj za kojega su kovani banovci je Ludovik I (1342-1382). U razdoblju njegove vladavine banovce su kovali Nikola Banić od Lendave (1343.-1346.) i (1353 -1356.), ban Nikola Seć (1346.-1349.) i herceg Stjepan 1350. i (1353.-1354.) Na banovcima hercega Stjepana je na licu umjesto kune veliki krin (ljiljan) u sredini. Od godine 1350. nastojao je kralj Ludovik ukinuti u Slavoniji, ne samo bansku kovnicu i banovce već i sve banske daće, kunovinu i dobit banske komore i uvesti ugarski porezni sustav. U Slavoniji su se tada plaćale one daće i porezi koji su se plaćali i u 12. stoljeću. Svaki slobodan čovjek plaćao je godišnje u ime kunovine 12 dinara a u ime dobiti banske komore 7 dinara. To plaćanje poreza i daće zadržalo se je sve do bitke na Mohačkom polju. Službeno su banovci 1384. godine povučeni iz optjecaja odredbom kraljice Marije, starije kćeri Ludovika I. Nakon te odluke kraljica Marija je počela kovati kreljevski novac.
Novci Pavla Šubića
Od 1273. god. pa tijekom cijelog daljnjeg vladanja kralja Ladislava primorskim banom (Hrvatske i Dalmacije) bio je Pavao I od plemena Šubić. Za njegova vladanja Hrvatska južno od Gvozda je dosta mirno živjela. Pavao Šubić, koji je vladao svim dalmatinskim gradovima osim Zadra, uspio je okupiti i ujediniti najveći dio nekadašnje hrvatske države. Podložna mu je bila cijela Hrvatska, Dalmacija, Bosna i dio Humske zemlje, jedino je Slavonija bila izvan njegove vlasti. Pavao je nosio naslov Banus Croatiae, Dalmatiae et Dominus Bosnae. Novac Pavla Šubića i njegova sina Mladena (1312.-1322.)ne nalikuju na slavonske banovce, nego je izrađen po uzoru na mletačke soldine-matapane. Poznate su dvije vrste groševa bana Pavla Šubića, na jednoj vrsti je uz njegovo ime i ime njegova brata Mladena a na drugoj sina mu Mladena II. Na licu tog novca je stojeći svetac oko čije je glave biserna aureola. Svetac daje banu desnicom barjak a u ljevici drži knjigu. Desno od sveca stoji ban; uzima desnicom barjak, a u lijevoj ruci drži hrvatsko žezlo. Natpis do sveca je Dux Paul, niz držak barjaka; ban Mladen. Na naličju Pavlova novca je Isus koji sjedi na prijestolju s aureolom na kojoj je križ, a do glave je monogram: IC XC.
Novac hrvatskih banova i kraljeva iz Bosne
U vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I poznati su srebrni denari bosanskih banova; Stjepana II Kotromanića (1322.-1353. god.) i Stjepana Tvrtka (1353.-1377.) Stjepan Tvrtko postao je kralj Bosne ( 1377. - 1391.) i kralj Hrvatske i Dalmacije 1385. godine. U to vrijeme pripojio je Boku Kotorsku u kojoj je kovao svoj bakreni novac - folare. Za svoga vladanja kralj Tvrtko II Tvrtković (1420.-1443.) kovao je groševe, denare i poludenare. U vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina (1458.-1490), poznati su novci bosanskih kraljeva Stjepana Tomaša (1443.-1461.) Stjepana II Tomaševića (1461.-1463.) i Nikole Iločkog (1471.-1477.). Kralj Stjepan Tomaš kovao je groševe denare i poludenare.Za vrijeme svoga vladanja kralj Stjepan Tomašević uz denare i poludenare kuje i jedinstvene četverostruke zlatne dukate, promjera 30 mm i težine 14,05 grama. Nikola Iločki se kao kralj služio realnim pravom kovanja novca. Sačuvano je njegovih šest vrsta novca i nekoliko inačica. Njegov novac je bio imitacija denara akvilejskih patrijarha Antonija II Pancijere de Portogruara i Ludovika de Tecka. Kralj Nikola Iločki kovao je i denare po primjeru denara kralja Matijaša Korvina koji su tada bili u optjcaju. Ta mu je sličnost njegova novca s ugarskim omogućila njegovo lakše i sigurnije puštanje u optjecaj.
Novac iz vremena Hrvatskougarske državne zajednice i zajednice zemalja Habsburške krune
Na novcu koji je kovan u ovo vrijeme bili su natpisi i grbovi hrvatskih zemalja. Kralj Ludovik I (1342.-1382.) kovao je groševe. Za vladanja hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda (1387.-1409.) na hrvatskom prostoru bili su znani njegovi novci, zlatna forinta,srebrni denar i srebrni kvarting. Za vrijeme vladanja kralja Albrechta Austrijskog (1437.-1439.) koji je bio kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije u optjcaju su bili srebrni dinar i zlatna forinta. Za vrijeme vladanja kralja Vladislava I Varnenčika (1440.-1444.) i Ladislava Postumusa (1444.-1457.) u optjcaju su bili zlatna forinta, srebrni denar i obol.15 U vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina (1458.-1490), u optjecaju su zlatna forinta, groš, denar i obol. Vladislav II (1490.-1516.) kovao je zlatne guldene, groševe, denare i obole. Za vrijeme Ludovika II (1516.-1526.) u optjecaju je denar i obol. U vremenu od 1526. -1540. Ivan Zapolja kuje zlatne guldene, groševe, denare i obole. Talire su kovali Maksimilijan I (1486.-1519.), Ferdinand I (15271564.), Maksimilijan II i Rudolf II (1564.-1608.). Hrvatsko gospodarstvo je 1527. godine stalo uz Habsburgovce. Dok je u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj prevladavalo poljodjelosko gospodarstvo u austrijskim pokrajinama prevladavala je trgovina i industrija a time i novčano gospodarstvo. U to vrijeme kolali su i vrijedili u hrvatskom kraljevstvu novci dviju valuta; ugarske i rajnske (njemačke) koje se nisu mogle posve izjednačiti. U Hrvatskoj i Slavoniji bio je prije zakoniti novac ugarski forint i ugarski denar. Sada je iz austrijskih pokrajina dolazio njemački novac, rajnski forint, krajcar15, beč.16 Jedan rajnski forint vrijedio je 60 krajcara ili 240 beča. U početku je bilo određeno da rajnski forint vrijedi 80 ugarskih denara ili 4/5 ugarske forinte. No istovremeno su pritjecali iz austrijskih zemalja i druge vrste novca kao talir, groš, njemački zlatni forint ili dukat. Zbog toga su nastajali nesporazumi kod preračunavanja obiju vrsta novca pe se Hvatski Sabor cijelo 16. stoljeće morao baviti novčanim pitanjima. Za vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Matije II (1608-1619), koji je od 1608. bio i kralj Austrije i Moravske, od 1611. i Češke a 1612. godine izabran je i za rimsko-njemačkog cara, poznato je više vrsta novca; od velikih zlatnih guldena17 do minijaturnih srebrnih obola. Za povijest hrvatskog novčarstva je osobito značajna činjenica da je kralj Matija II kovao poseban hrvatski novac. Poznati su srebrni taliri kralja Matije II. Na naličje tih srebrnjaka bili su postavljeni u grbovni štit uz grb Češke i grbovi Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Tada su sva tri hrvatska grba prvi put u povijesti skupa stavljena u jedan grbovni štit - grb trojedne kraljevine. Ugarska kovnica u Kremnici kovala je od 1613. do 1616. godine "hrvatske talire" s gologlavim kraljem na licu novca a na naličju s dvoglavim orlom pod austrijskom krunom i grbovima Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Sićušni grb Ugarske stavljen je ispod repa dvoglavog orla. Tijekom 16. stoljeća Hrvatska je stalnim turskim napadima gubila dio po dio svog teritorija. Početkom 17. stoleća najveći je dio nekadašnjeg Hvatskog kraljevstva bio u turskoj i mletačkoj vlasti. Hrvatska je postala " reliquiae reliquiarum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae". Među novce koji su imali natpise i grbove hrvatskih zemalja svakako trebamo uvrstiti i talire Marije Terezije (1740.-1780.), četverostruke dukate Ferdinanda I (1835.-1848.) i forinte Franje Josipa (1848.- 1916.) s grbom grada Rijeke.
Novac Nikole Zrinskog
U vrijeme svoje vladavine kralj Matijaš Korvin izdao je povelju knezu Petru II Zrinskom, kojom je dozvolio njemu i njegovom potomstvu da mogu na svojim posjedima kopati rude zlata, srebra, olova i druge bez naplate daće. Petrov sin Nikola III Zrinski kovao je denare sa svojim grbom još u vrijeme Ludovika II. Petar je otvorio rudnke pored kojih je za vrijeme vladanja Ferdinanda I otvorena kovnica novca u kojoj su Zrinski kovali svoj novac. Nikola III (1488.-1534.) je od kralja Ferdinanda I dobio pravo kovanja srebrnih ugarskih filira. U vrijeme Ferdinanda I, Nikola Zrinski kovao je denare, groše i talire u svojoj kovnici u Gvozdanskom. Poslije novca što ga je kovao Nikola Zrinski u Gvozdanskom srebrnih denara u doba Ludovika II, te denara, groša i talira, u doba Ferdinanda I, u sjevernoj Hrvatskoj nije bilo domaćeg novca već je kolao novac zajedničkih hrvatsko-ugarskih kraljeva a kasnije novac austrijskih careva.
Hrvatski novac
Tijekom 17. stoljeća Hrvatska je u sklopu hrvatsko-ugarske državne zajednice imala poseban državno-pravni položaj. Za provođenje novčanih patenata na području Hrvatske bio je potreban zaključak Hrvatskog sabora. Ipak kralju je pripadao "ius cudendae monetae" tj. uz pravo donošenja odredaba o kovanju novca, još i pravo samog kovanja novca, te odlučivanje o vrstama novca i određivanje tečaja svih vrsta novca u optjecaju. Sabor je imao pravo neposrednog nadzora nad provođenjem odredbi o novčanim pitanjima. Tijekom 18. stoljeća prava Hrvatskog sabora glede novčanih pitanja su se ograničila. Iako se Sabor protivio, bečki dvor je progurao na naše područje novac manje vrijednosti uz viši tečaj. U isto vrijeme se na području Hrvatske pojavio "horvacki novac" nazvan još "denarius Croaticus" ili "nummus Croaticus". Taj "horvacki novac" je ustrajno odolijevao svim kraljevskim otpisima i zabranama sve do konca 18. stoljeća, kad je kraljevsko vijeće za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju dalo strogi nalog da se umijesto "horvackog novca" mora koristiti ugarski bakreni denar i grešlja. Hrvatska financijska samostalnost nakratko je oživjela za vrijeme hrvatskog bana Josipa Jelačića, koji u ime Hrvatske preuzima sve financijske urede i pravo ubiranja poreza i daća, kao i osobito pravo kovanja novca i izdavanja novčanica. Iz tog vremena valja spomenuti i talire dubrovačke republike. (1743.-1779.) Taliri su popularno nazivani vižlini. Poznati su alter Vizlin - stari vižlin; neuer Vizlin - novi vižlin i Halbvizlin - poluvižlin. Ti reprezentativni primjerci novca Dubrovačke Republike kovani su po primjeru klasičnih austrijskih i ugarskih talira; Na licu vižlina je poprsje dubrovačkog kneza okrenuto nalijevo i natpis RECTOR REIP(UBLICAE) RHACVSIN(ae) - knez dubrovačke republike. Na naličju novca je grb Dubrovačke Republike pod kneževom krunom u ukrašenom okviru pod kojim se križaju žezlo i mač. S obje strane grba nalazi se natpis; desno -DVCAT(us) ET SEM(is) (dukat i pol), a lijevo REIP(ublicae) RHAC(usinae) i godina kovanja. Težina im je bila stalna i iznosila je 28,305 g. Promjer talira je tijekom vremena varirao između 41 i 45 mm.
Valuta Nezavisne Države Hrvatske
Početkom II svjetskog rata došlo je do raspada Jugoslavije. Već 10. travnja 1941. osnovana je Nezavisna država Hrvatska. Ubrzo je bila osnovana Hrvatska državna banka i uvedena nova valuta Kuna, pa je njen novčani sustav počeo funkcionirati već 8. srpnja 1941. Zamjena Kune za Dinar bivše Narodne banke Kraljevine Jugoslavije obavljena je prema nominalnoj vrijednosti. Tijekom rata vrijednost Kune je radi ratne situacije stalno padala i nakon rata u optjecaju je bilo 242 milijarde Kuna. Interesantno je da Nezavisna Država Hrvatska nije ostavila okupatorskoj Jugoslaviji državni dug!
Valuta Republike Hrvatske
Nakon 1990. godine svjedoci smo povijesnih promjena koje su se dogodile u Hrvatskoj. Koncem 1990. Hrvatska je donijela novi Ustav, a 26. lipnja 1991. proglasila se samostalnom i nezavisnom republikom. U Hrvatskoj je 19. prosinca 1991. u optjecaj pušten hrvatski Dinar, zapravo bon što ga je izdalo Ministarstvo financija. Republika Hrvatska je 30. svibnja 1994. godine pustila u optjecaj vlastitu valutu Kunu, koja se dijeli na sto Lipa. Novčanice su tiskane u Njemačkoj u Münchenu (ista firma koja je tiskala papirnati novac Nezavisne Države Hrvatske). Kao idejno rješenje novčanica prihvaćeni su nacrti akademskog slikara Miroslava Šuteja. Kune su tiskane u osam različitih banknota. Na licu novčanica je lik nekog od hrvatskih velikana, a na naličju panorama ili karakteristični detalji hrvatskih gradova.
Međunarodno priznavanje Republike Hrvatske otvorilo je pravi put i za međunarodno priznavanje vrijednosti naše valute, što jamče dostatne devizne rezerve, promjene u sustavu privređivanja i racionalno upravljanje državom. Samo razvijeno gospodarstvo može rezultirati pozitivnom platnom bilancom države, i održavati stabilnu vrijednost valute, a to je jedini put za priznavanje i očuvanje međunarodne vrijednosti naše Kune.
Republika Hrvatska je 1. siječnja 2023. godine primila Euro kao članica Evropske Unije.
Najstarijim hrvatskim novcem smatra se novac Bijelih Hrvata, koji su kao moćno pleme živjeli na području današnje Češke. Tamo su u X. stoljeću hrvatski kneževi Slavnikovići kovali svoj novac. Poznate su brojne vrste i inačice srebrnih senara Sobjeslava Slavnikovića (985.-995.) i njegova brata biskupa Vojtjeha Adalberta (982.-988. i 992.-994.)
Srpski akademik Dobrica Ćosić (lijevo) u svojoj knjigi “Deobe” o svojim Srbima na stranici 135 kaže :
- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja.
- Lažemo zbog slobode.
- Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
- Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
- „Laž je srpski državni interes.“
- „Laž je u samom biću Srbina“.
- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
- „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“
Dobrica Ćosić u svojoj knjigi “Deobe”, (Otokar Keršovani, Rijeka, 1977.) na stranici 168 piše :
- "Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici,na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži."
Ima i A. G. Matoš nešto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”
U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.
Veliki crnogorski domoljub dr. Sekula Drljević piše u “Balkanski sukobi 1905-1941”: "Riječ podvala ni u jednog drugog naroda u susjedstvu ne postoji, ali nitko ne može tako podvaliti kao što to umije Srbin!"
Srpska predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko kaže : "Cijela srpska povijest je laž!"
Srpski “istoričar” Živko Andrijašević je jednom rekao : "Mi kada falsifikujemo ne radimo to po malo, mi krečimo sve”.
Patrijarch Bartolomej Srbima : "Živite već 800 godina u lažima!"
Sigmund Neumann zapisao je: “Povjest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem i laži, bez granica, nepoznata među civiliziranim zemljama. U toj borbi u kojoj su laž, prijevara, izdaja, osveta, ubojstva, zločini, priznati kao normalno pravilo ponašanja. Tako su rasle srpske generacije i četništvo, kao istomišljenici generala Mihajlovića, pa se može bez muke razjasniti ta politička banda!”
“Uz američke i evropske laži, ravnopravno, ali sramnije i besmislenije su srpske laži u režiji Slobodana Miloševića, a koje raznose i umnožavaju generali, političari i novinari: okupacija Kosova tumači se odbranom državne celine i suvereniteta. U porušenoj, obogaljenoj i poraženoj Srbiji sa hiljadama ubijenih i ranjenih, proglašava se nacionalna pobeda. Farsa za farsom! Nadrealizam istorije". Dnevnik Dobrice Ćosića, u noći kada je NATO obustavio bombardiranje Jugoslavije.
1871. godine je srpski književnik Milan Milicević napisao : "Ne mogu naši potomci znati istinu o nama, jer je mi i ne kazujemo, nego izlažemo što nam podmiruje račun"
U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori je poznata izreka : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, teritorije i povijest ukrade i uz to još i debelo slaže!”.
Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934. godine do danas :
