|
U to je vrijeme postojala samo jedna pravoslavna župa u Istri, sv. Nikole u Puli, koju su 1588. osnovali grčki bjegunci, a senat ju je podredio filadelfijskome patrijarhu u Veneciji. Prvi svećenik bio je Teofan Xenaki, koji je kasnije imenovan nadbiskupom svih pravoslavaca koji su se nalazili pod Mletačkom Republikom.
Odbivši 1658. zahtjev crnogorskih kolonista za osnivanjem pravoslavne crkve u Peroju, rašporski kapetan Girolamo Priuli obavijestio je senat da, osim pulske, "nema drugih pravoslavnih crkava u Istri". Upravo je kapetan Priuli 1657. u tzv. Perojskoj povelji zabilježio podatke o doseljavanju Crnogoraca. Nakon višegodišnjih priprema, 1657. godine u Peroj je stigla skupina od 15 obitelji, ukupno 77 osoba: pet obitelji Crnogoraca pravoslavne vjere i deset obitelji neutvrđene pripadnosti, vjerojatno katolika Hrvata. Crnogorce je dopratio pravoslavni svećenik cetinske eparhije Mihajlo Ljubotina, a ostale Miho Brajković. Oko te jezgre nastala je najzapadnija crnogorska enklava u Mletačkoj Republici, a danas jedina u Hrvatskoj.
Znaći da ta crkva nije bila srpska pravoslavna crkva nego grčko-pravoslavna crkva!
U Republici Hrvatskoj se još uvijek koristi iskrivljena komunistička jugoslavenska povijest, koja je krivotvorena u korist jedne države, čija je povijest potpuno izmišljena (akad. Dobrica Čosić), a sve na štetu hrvatskog naroda.
Krivotvoritelji su nastojali razbiti jedinstvo hrvatskog naroda i zato su nametnuli obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi, da postoji muslimanska nacija i da su samo katolici na ovom području Hrvati. Na ovaj način RH sada ima 55 000 km2 teritorij i 4,2 mln. stanovnika – 70 godina prije teritorij je bio 103 000 km2, a stanovništvo – 6,62 mln.
U Republici Hrvatskoj skoro pa nitko ne zna da su Hrvati pravoslavci oduvijek dio hrvatskog naroda.
Svi YU-povjesničari su vrlo "precizni" u istraživanju naziva HPC – prva crkva u povijesti pod ovim imenom je ona u doba NDH, ali bez bilo kakve preciznosti i osnove govore da je SPC „oduvijek” u Hrvatskoj.
Prije par mjeseci povodom dolaska turskog predsjednika veličanstveno je proslavljena stota obljetnica zakonitog djelovanja Islamske zajednice u Hrvatskoj, čije djelovanje je svjetski primjer međureligijske tolerancije koja je sastavni dio svjetonazora hrvatskog naroda.
Dobro je da Republika Hrvatska priznaje zakon kojeg je donio sabor Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije).
Postoje još neki zakoni od tog doba, koji dokazuju da je u stvari HPC povijesna pravoslavna crkva u Hrvatskoj, a SPC je nametnuta nekanonski i protuzakonito.
U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (tad : grčko-iztočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima i upravnim teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva. Osnovao ju je katolički hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. za pravoslavce na hrvatskom teritoriju.
Ne smije se zaboraviti da su Srijemski Karlovci, zajedno s istočnim Srijemom i Zemunom, sve do 1946. u sklopu hrvatske države, gotovo cijelih proteklih tisućljeće i pol.
U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudži Carigradskog patrijarha Karlovačka arhiepiskopija, autokefalna pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju Hrvatskog kraljevstva ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava. (Na ovom popisu nema nikakve srpske crkve).
U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih i hrvatskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop.
U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga Sabora iz 1868., Sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”.
Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887.
U okviгu ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”.
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednom hrvatskom kraljevstvu nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – suprotno bi značilo da je Hrvatska bila srpski vazal. U stvari je Srbija stotine godine bila Hrvatski (hrvatsko-ugarski) vazal (sve do 1896 ), a nikad obrnuto.
Ukazom prijestolonasljednika Aleksandra od 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju „Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca“. Carigradski patrijarh Meletij ІV. 19. veljače 1922. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države – Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novostvorenoj crkvi.
Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji. To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29. i dr.)., to jest stvaranje ove nove crkve proturječi crkvenim kanonima.
U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve, uz prethodno pribavljenu suglasnost i priznanje od Carigradske patrijarhije i Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Naknadno, priznaju je i Rumunjska pravoslavna crkva i Bugarska pravoslavna crkva.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata u noći s 29. na 30. svibnja 1945., ubijeni su u od komunista Patrijarh Germogen i svo svećenstvo HPC te zakopani negdje u Zagrebu. Napominjemo da nitko nije niti bio optužen za neki ratni zločin, nego svi su osuđeni „zbog pokušaja razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj”. Mnoštvo hrvatskih pravoslavnih vjernika nastradalo je na Bleiburgu i Križnom putu.
Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu. HPC je jedina crkva u svjetskoj povijesti koja je potpuno uništena ubijanjem cijelog klera i više vjernika.
Ustav Srpske pravoslavne crkve objavljen je1. kolovoza 1947. u FNRJ – i prvi puta u povijesti postoji crkva pod tim imenom.
Samo oni koji su zaboravili da Jugoslavije više nema mogu smatrati da je SPC povijesna crkva u Republici Hrvatskoj. U prosincu 2002. Ivica Račan u ime Vlade RH potpisuje ugovor od zajedničkog interesa sa SPC, koji jer je potpisan s nepostojećom pravnom osobom, je u stvari act inexistant, to jest, akt koji ne postoji. Na temelju tog nepostojećeg ugovora SPC-u dodjeljeno je više od
500.000.000 Kuna i sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj (popis sadrži 30 stranica).
Zanimljivo je da Hrvatski kraljevski zakon od 27. travnja 1916. o islamskoj zajednici nikomu ne smeta. Hrvatskoj islamskoj zajednici temeljem tog zakona omogućeno je slobodno otvaranje škola u skladu s pozitivnim pravom.
Današnji bosanski muslimani u velikom postotku su islamizirano hrvatsko katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine, isto kao što su dobar dio današnjih pravoslavaca na teritoriju RH i BiH pravoslavni bugarski Vlasi i Hrvati, pa bi i za tu vjersku manjinsku skupinu trebao važiti jednaki obrazac.
Bez obzira što je baš turski predsjednik Erdogan bio prisutan povodom svečane proslave stote obljetnice tog zakona, nikomu ne pada na pamet da po postojećim obrazcima proglasi islamske škole u Hrvatskoj turskim školama i da zahtjeva da se u njima edukacija vodi na turskom jeziku, uz učenje turske interpretacije povjesti, a moglo bi jer po toj šabloni muslimani su turci.
Isto tako bio bi red da se u Hrvatskoj prema potrebi i u skladu s povijesnim odlukama Hrvatskog sabora, mogu osnivati pravoslavne škole, na hrvatskom jeziku i u kojima će se učiti hrvatska povijest, a ne na stranom jeziku u kojima će se učiti strana, hrvatskoj neprijateljska interpretacija povijesti.
Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povjesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija. Na temelju nametnutog obrazca su svi pravoslavci navodno Srbi pa je zato i crkva „srpska“ kao što su i škole „srpske“ uz srpski jezik i maštovitu srpsku interpretaciju povijesti podržanu pomno razrađenim sustavom krivotvorenja činjenica.
Navedenih sveukupno devet saborskih odluka i zakona koje su donesene u doba Trojedine kraljevine moramo prevesti s hrvatskog jezika na hrvatski jezik. U okviгu ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”.
Na hrvatskom to znači da u Trojedinoj kraljevini postoji pravoslavna crkva, koja je Hrvatska i njoj je dozvoljeno otvaranje vjerskih škola, to jest pravoslavnih škola po hrvatskom zakonu, uz hrvatski jezik i hrvatsku povijest, jer su one namijenjene hrvatskim državljanima i nemaju ništa s bilo kojom stranom državom ili stranom crkvom, kao što nisu imale ni u to doba u Trojedinoj kraljevini. Srbija tad još nije ni postojala (Smederevački sandžak bio je sastavni dio Turske, crkveni ustroj na teritoriju te turske oblasti dio je Carigradske patrijarhije, a cjelokupno svećenstvo su Grci fanarioti).
Kad je RH odnosno Islamska zajednica prihvatila zakonodavstvo iz Trojedine kraljevine stvoren je zakonski temelj međureligijske tolerancije te raznovjerske i interkulturalne nacionalne integracije koju je Otac Domovine uglavio u temelje slobodarske hrvatske nacionalne misli.
Pozivamo hrvatske državne institucije da pročitaju saborske odluke iz doba kraljevine odnosno Hrvatske pravoslavne crkve i da ih prihvate kao što su prihvatili zakon o Islamskoj zajednici, što je vrlo pozitivni presedan i njegovom djelovanju divi se cijeli svijet.
Zastupnika Domovinskog pokreta Ante Prkačin održao je u Hrvatskome saboru konferenciju za medije na temu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.
”Točno prije godinu dana, na ovom istom mjestu, osvrnuo sam se na izbore u Crnoj Gori, gdje se Hrvatska država i državna vlast nije ponijela kako treba, jer da su reagirali kako treba, ne bi bili zaskočeni od srbijanske službe koja je razbila hrvatsko biračko tijelo u Crnoj Gori, i umjesto jednog glasa, koji smo mogli dobiti, koji bi mogao biti presudan na ovu stranu, mi smo taj glas izgubili i nažalost su pobijedili ovi koji su pobijedili.
Tada sam rekao da umjesto najprijateljskije vlade u okruženju dobivamo najvećeg neprijatelja, dobivamo one koji su žarili i palili po Konavlima i drugdje”, rekao je Prkačin.
Prkačin je istaknuo da je akcent njegovog govora na odnosu hrvatske države i Srpske pravoslavne crkve. Naglasio je da je u saborskoj govornici često znao reći da hrvatska država kroz povijest, odnosno u zadnjih sto godina, nije imala podmuklijeg i upornijeg neprijatelja od SPC-a.
”To je para-politička i para-vojna institucija, ali od svjetovnih institucija nitko nam nikad toliko zla nije nanio. I onda je pitanje zbog čega se Hrvatska vlast ovako velikodušno odnosi prema SPC-u.
Jučer sam želio postaviti dva pitanja, ali kruti običaj Hrvatskog sabora mi ne dozvoli postaviti dva pitanja. Htio sam prvo postaviti pitanje ministru financija Mariću ima li on pod kontrolom financije unutar SPC-a u Hrvatskoj, a drugo pitanje je bilo ministru uprave i pravosuđa glede popisa stanovništva koji je upravo počeo. Taj popis stanovništva je učinjen kao da ga je radio Ilija Garašanin, čuveni utemeljitelj velikosrpskog nacionalizma u onim svojim Načertanijama ili Nacrtu od 1844”, poručio je Prkačin.
Dodao je da je više puta ponovio, i da ga nikada nitko nije demantirao, da nikada kroz hrvatsku povijest nije potpisan besmisleniji i lošiji ugovor. ”Mi u Domovinskom pokretu smo jasno proglasili te ugovore lošim političkim potezom. To što je Račan napravio 20.12.2002.g., tu nema nikakvog opravdanja. Niti prisile, niti potrebe, to je apsolutno najštetniji ugovor potpisan u hrvatskoj povijesti. On je intelektualno ispod svake razine.
Tada je s hrvatske strane ugovor potpisan na razini najvećeg dostojanstva, potpisan rukom predsjednika Vlade, a sa srpske strane od strane izmišljenog predsjednika nepostojećeg episkopskog savjeta nelegalne Srpske pravoslavne crkve. Dakle, s hrvatske strane potpisuje prvi čovjek, a s njihove potpisuje nekakav nitko”, poručio je.
”Tog episkopskog savjeta nigdje nema. Pošto SPC u Hrvatskoj nema svoj ustav, pregledao sam ustav SPC iz Beograda. Rekao sam za saborskom govornicom da se trebam ispričati samome sebi zašto ja spominjem dokument nama neprijateljske države, ali sam ga spomenuo radi toga na ukažem na apsurdnost potpisanog ugovora. A za SPC sam rekao da je nelegalna. Pogledajte evidenciju vjerskih zajednica i vidjet ćete da naslova SPC u Hrvatskoj nema. A što se tiče ustava SPC, tamo nema episkopskog savjeta, kao ni predsjednika. Izmišljeni predsjednik nepostojećeg episkopskog savjeta nelegalne SPC”, izjavio je Prkačin.
Rekao je da preko SPC univerzalno srpstvo s riznicom i centralom u Beogradu dobije ogroman novac iz hrvatskog državnog proračuna i da je ta SPC dobila ogromnu pravoslavnu imovinu u hrvatskoj državi na koju nikakvo pravo nema, ni povijesno ni zdravorazumski. ”Zato što se SPC na ovim prostorima pojavila prvi put od 1947., ali prijedlog da se ona utemelji je došao od Aleksandra Karađorđevića 17.06.1920. na prostoru bivše Jugoslavije, koja je tada bila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ne bi smjela biti Srpska pravoslavna crkva Srba, nego Srbije, jer postoji SPC Rusije, Ukrajine, Bugarske, Grčke itd.
SPC je trebala ići u granicama Srbije. Ali pravoslavna crkva Hrvatske je Srpska pravoslavna crkva, a pravoslavna crkva Crne Gore je Srpska pravoslavna crkva. A sada ću spomenuti i Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Do sada nisam jer se odmah skoči na Pavelića, NDH itd. Obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva od Pavelića ’42. priznata je u roku tri mjeseca, zato što su u NDH, znam da je ovo bolno za mnoge, ljudi poznavali kanon pravoslavlja i u skladu s kanonom pravoslavlja utemeljili pravoslavnu crkvu koja je sljednica pravoslavne crkve u hrvatskom kraljevstvu od 1707.g.
Da apsurd bude veći, tu hrvatsku pravoslavnu crkvu je priznao srbijanski patrijarh”, pojasnio je Prkačin.
”Crkva, koja je potpisala ugovor preko izmišljenog episkopskog savjeta s hrvatskom državom i dobila ogromna sredstva, ta sredstva transferira u Srbiju. Ako je u jednom političkom dokumentu upisan episkopski savjet, a on ne postoji, to može proći, ali kako u financijama i bankarstvu nešto što ne postoji može svake godine ubirati 20 milijuna kuna iz državnog proračuna?
To je problem koji ministar Marić mora rješavati i bez mog pitanja. Ta SPC iz državnog proračuna dobije tri puta više novaca nego što joj treba za izdržavanje, dvije trećine ide u Beograd, a iz Zagreba su, prošećite Cvjetnim trgom, najatraktivnije lokacije pripale SPC-u. One se rentaju za ogromne novce i taj kompletan novac ide u Srbiju. Nad njima nema kontrole ni srbijanska država.
Uvjeren sam da je u Srbiji sada stanje kao 1914. g. , kada Srbijom nije istinski vladao Aleksandar Karađorđević, ni Nikola Vlašić, nego je vladala Crna ruka. Na snazi je sinergija SPC i crnorukaške ekipe, s tim da je SPC broj jedan nositelj jednog zla”, istaknuo je Prkačin.
Govoreći o popisu stanovništva, Prkačin je podsjetio da se na prošlim popisima stanovništva 2001. i 2011. godine 196 pravoslavaca u Hrvatskoj nije izjasnilo kao pripadnici jedne nacije ili kao pripadnici jedne crkve. ”40.000 ih se izjasnilo kao pripadnici SPC-a, a 196 kao hrvatski pravoslavci.
Intencija Zakona o popisu i pravila popisivanja je da se svi ti hrvatski pravoslavci, ili što veći broj hrvatskih pravoslavaca, deklariraju kao Srbi i kao pripadnici SPC-a. To hrvatska vlast radi. To hrvatska vlast čini”, zaključio je Prkačin.
Nije SPC samo nelegalna nego je SPC i osuđena za sudjelovanje u genocidu!
Nedavno se u javnosti pojavila informacija da je 1995. Srpska pravoslavna crkva izgubila sudski spor u Parizu protiv poznatih francuskih novina Libération koje su ih u tekstovima optužile za podržavanje genocida u Bosni i Hercegovini.
Suđenje se dogodilo u Parizu zbog članka Pravoslavna solidarnost u novinama Libération, u kojem je autorica Hélčne Despic-Popovic objasnila kako funkcionira odnos između države i pravoslavne crkve. U jednom dijelu članku je napisala kako „Srpska pravoslavna crkva opravdava etničko čišćenje koje provode snage Radovana Karadžića, u zamjenu za povrat imovine i vjersko obrazovanje u školama – koje je postalo obavezno u srpskim područjima Bosne, ali ne i u Srbiji kojom vlada bivši komunist Slobodan Milošević“.
U članku je implicitno prozvala patrijarha Pavla (tadašnjeg poglavara Srpske pravoslavne crkve) jer je otvorio sjemenište u Foči, u gradiću gdje je prije otvaranja sjemeništa napravljen genocid nad većinskim muslimanskim stanovništvom. Dolaskom srpske vojske sve su džamije bile uništene.
Srpsku pravoslavnu crkvu je u sudskom postupku zastupao episkop zahumsko-hercegovački A. Jevtić (poznati justinovac i promicatelj ideje Velike Srbije). Ugledni Le Monde je prenio vijest o suđenju, naglasivši kako je tijekom suđenja napose bilo necivilizirano ponašanje episkopa Atanasija. Ovdje možete pročitati članak.
Srpski povjesničar Ivan Đurić, protivnik Miloševića, je tijekom suđenja rekao da se „Srpska pravoslavna crkva nikada nije javno ogradila od onoga što su radili bosanski Srbi“, i bio je iznenađen što SPC podnosi tužbu protiv Libérationa kada se u „srpskim novinama pojavljuju tisuću puta žešći članci“.
Na suđenju je svjedočilo više novinara, uključujući Florencea Hartmanna iz Le Mondea i Béatrice Toulon iz La Croixa, koji su prepričavali protivljenje Srpske pravoslavne crkve mirovnim planovima međunarodne zajednice.
Povjesničar Paul Garde, autor studije Vie et Mort de la Yugoslavia (hrv. Život i smrt Jugoslavije), na suđenju je izjavio kako Srpska pravoslavna crkva nikad nije javno osudila genocid nego je pokazivala „solidarnost s arhitektima (tvorcima) ove politike“.
Pravni zastupnik Libérationa zatražio je od predsjednika suda Jean-Yvesa Montforta da presudi protiv Srpske pravoslavne crkve, jer je ona tada bila „neprijavljena udruga prema francuskom zakonu“ koja „nema sposobnost tužiti“ i dokazi upućuju na njenu krivicu.
U srpskim medijima se tada uvelike pisalo o tome kako je bratska Francuska izdala Srbiju. Srpska pravoslavna crkva je za sada jedina vjerska institucija osuđena za sudjelovanje u najtežim zločinima protiv čovjeka u povijesti čovječanstva.
Postavlja se pitanje: Treba li Hrvatska i dalje financirati Srpsku pravoslavnu crkvu, vjersku organizaciju koja je osuđena za sudjelovanje u genocidu?
Ovdje možete pročitati prvi članak iz Libé?rationa o presudu protiv Srpske pravoslavne crkve, a ovdje drugi.
|
