Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Jugo-srpsko komunističke i četničke laži o Velebitskom ustanku :

U noći sa 6. na 7. rujna 1932. oružana grupa hrvatskih patriota napala je žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića, što je poznatije pod imenom Velebitski ustanak. Ustanak je počeo zbog strahovitog terora nad Hrvatima, bio je ugušen, a sjedište UHRO-a (Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija) se nakon toga seli iz Like u Podravinu (Koprivnica).

List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.

Organizatori akcije bili su pripadnici nacionalističke revolucionarne organizacije UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija). Ustanak je ugušen, ali je imao snažan odjek među Hrvatima, pa i u inozemstvu u drugim zemljama, jer je pokazao da se Hrvati neće pomiriti s terorom, progonima i ubijanjem od strane srbijanskih fašista i hrvatskih fašista orjunaša.

Zanimljivo je da je ustanak podržan od Komunističke partije.

U noći sa 6. na 7. rujna u Lici je došlo do oružanog ustanka i napada na žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića. Povod tome je bilo veoma teška situacija u kojoj se našao hrvatski narod u Jugoslaviji nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih parlamentarnih zastupnika u Beogradu, te uvođenja tzv. „šestosiječanjske diktature“ posljedica čega je bio sustavni teror nad našim narodom.

Oružanu akciju su pokrenuli pripadnici organizacije Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) na čijem je čelu bio dr. Ante Pavelić koji je 1941. postao čelni čovjek Nezavisne Države Hrvatske.

Ustanak je poznatiji pod imenom Velebitski ili Lički ustanak.

Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću na čelu sa Andrijom Artukovićem, a poznatiji članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina, bivši austrougarski časnik, Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković.

Velebitski ustanak – prvi znak pobune porobljenog naroda

Velebitski ustanak bio je prvi znak pobune jednog od porobljenih naroda tadašnje Kraljevine Jugoslavije, a događaj su pozdravile političke snage cijele Europe. Posebnu potporu ustanku tada je dala i Komunistička partija Jugoslavije.

Povijesna kretanja su se potom mimoilazila pa se o ovome događaju nije smjelo govoriti do 1990. godine. Prvi organizirani napad na institucije Kraljevine Jugoslavije dogodio se nakon što su tadašnji žandari u Lici teško premlatili i osakatili više od 250 hrvatskih civila, ispitujući ih o tzv. kraljevim neprijateljima. Niti ubijanja hrvatskih seljaka nisu bila rijetkost u teroru koji nije bio poznat u Europi, osim u komunističkoj Rusiji.

Brušanski ustanak bio je poruka vlastodršcima i kralju Aleksandru kako se apsolutizam i terror neće dugo trpjeti.

U noći 6.-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra (tada područje Italije), u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića.

Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u Hrvatskoj su se vratili svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije kao J. Tomljenović i N. Orešković.

Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju. Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.

U selu Jadovno, u zaseoku Krč, ustanik Stjepan Devčić ubio se 14. rujna 1932. godine aktiviravši bombu kako ne bi živ pao u ruke žandara, znajući kakva ga sudbina očekuje.

Ustaše prebacuju stožer iz Like u Podravinu

Nakon ovog ustanka područje od najveće važnosti za sprovođenje ustaničkih akcija u Jugoslaviji postala je Podravina. Sjedište UHRO-a prebačeno je iz Gospića u Koprivnicu, tako da je podravski kraj i u II. svjetskom ratu bio jako uporište ustaša. Velike zasluge u tome imao je tajnik HSP-a Gustav Perčec, koji je imao posjede uz Dravu, a nakon odlaska u emigraciju imao je zadatak rukovoditi akcijama protiv jugoslavenskog režima iz Mađarske.

Svakako valja istaknuti da se poslije “Velebitskog ustanka” u rujnu 1932. ustaška aktivnost uglavnom vodila preko Janka-puszte u Mađarskoj i Podravine. Ustaške akcije protiv jugoslavensko-velikosrpske diktature iz Mađarske izvodile su se uglavnom preko podravske i zagorske skupine i to primarno preko Ferdinadovca i hrvatskog Prekodravlja nasuprot Koprivnice gdje Drava nije bila granica već livade i šume kroz koje su ustaše prolazili. Te skupine ustaša stvarale su aktivnu antijugoslavensku i proustašku promidžbu u svojim krajevima i regrutirale ljude za revolucionarne akcije protiv jugoslavenskog režima.

Perčec je još u ljeto 1931. posredovanjem mađarskih vlasti uzeo je u zakup posjed Janka-puszta, kamp za obuku u blizini granice s Jugoslavijom iz kojeg su bile poduzimane akcije protiv srbijanske monarhističke diktarute.

Izdajom Stjepana Petrovića iz Hlebina, raspale su se ustaške organizacije i u Podravini, a mnogo Hrvata iz Podravine završilo je tada na jugoslavenskoj robiji.

Komunisti podržali Ustaše

List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.

Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin “ustaški” upotrijebljen u općem smislu (“ustanik”) ili se radi o eksplicitnoj podrški Pavelićevoj ustaškoj organizaciji. Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci” ili “hrvatski nacionalni revolucionari”.

Ono što je sigurno da je stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti.

Tako gledano, u to vrijeme su i ustaše kao nacionalisti i komunisti kao internacionalisti bili na istom zadatku – razbijanja Jugoslavije kao tamnice naroda i generatora velikosrpskog fašizma.

U današnjoj slobodnoj domovini Hrvatskoj Velebitski ustanak trebao bi imati povijesnu važnost jer ga se smatra prvim organiziranim otporom hrvatskog naroda protiv vojno policijskog terora Kraljevine Jugoslavije o čemu svjedoči spomenik u Brušanima podignut 7. rujna 1998. od Gradskog odbora HDZ Gospića i HDZ Brušana i Rizvanuše.

Zašto je spomenik nastao u Tuđmanovom političkom vremenu, a kasnije se zanemario i spomenik i događaj zbog kojeg je postavljen, nije teško zaključiti!

Tragom događaja Velebitskog ustanka uputili smo se u Gospić. U Muzeju Like grada Gospića očekivali smo prigodan postav povodom 80. obljetnice Velebitskog ustanka. Ništa od toga! U tijeku je izložba Povijesno oružje s zanimljivim postavom, no bez ijednog slova na očekivanu temu.

Tamo se može vidjeti slika posljednjeg ličkog hajduka harambaše Laze Škundrića i njegova puška, zatim fotografija austrougarskih vojnika negdje u snijegu Velebita, kao i oružje do Drugog svjetskog rata. No, baš ni spomena o događaju Velebitskog ustanka!

Čak nam u Muzeju nisu ništa znali reći o grobu poginulog Stjepana Devčića, ubijenog ustanika u potjeri nakon napada na srpsku žandarmerijsku postaju u Brušanima.

A Stjepan Devčić, pravi lički junak, rodio se na podgorskoj strani Velebita, u gorštačko-pastirskome selu Dolcu Devčić, kod Lukovog Šugarja.

Zbog državnog terora Kraljevine Jugoslavije Stjepan se s ostalim Lukovčanima priključio ustaškomu pokretu.

Kod sela Jadovna, u sukobu s potjerom poginuo jedan od ustanika Stjepan Devčić, čiji se grob nalazi nedaleko mjesta pogibije. Njegov grob išli smo potražiti prema informacijama s kojima smo raspolagali.

Na ulazu u Jadovno kapelica je Sv. Jakova, a uz cestu ploča s natpisom dobrodošlice, velikim bijelim slovima.

Paradoksalno, upravo odlazimo u mjesto o kojem od nedavno likovi pod raznim maskama natežu nove krivotvorine o “vekovnim” srpskim i inim stradanja. Ove godine Milorad Pupovac je izjavio da su zločini u Jadovnom ‘matica svih kasnijih zločina druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj i BiH’. Očita se želi Jadovno ozloglasiti i proglasiti ga mjestom izvornih “ustaških zločina” prije svih zločina, pa tako opravdati Srb i četnička klanja i paljenja hrvatskih sela, Brotnja, Lapac, Boričevac, Prijeboj i dr.

Jer Nezavisna Država Hrvatska je proglašena 10. travnja 1941. a logor Jadovno je po Zatezalu i njegovim slijednicima proradio, odmah drugi dan – 11. travnja. Istina ili podvala?

Tako bi i Velebitski ustanak kao hrvatski revolucionarni pokušaj mogao biti proglašen zločinačkom namjerom s predumišljajem na budućnost!

Ako nam služi na čast i ponos, zašto onda hrvatske lokalne i državne vlasti zaziru od dostojnog obilježavanja tog revolucionarnog događaja hrvatske povijesne čežnje za slobodom?

Zašto šute o tom događaju u Jadovnom, kad su u etnoprigodi svi u Jadovnom? Ima li to neke veze sa etnobiznisom? Dokle će se dopuštati da nam razni pupavci i zatezala rastežu iskrivljenu prošlost i stigmatiziraju budućnost? Spirala zločina ima svoj početak u Beogradu, s mnoštvom repova po Hrvatskoj.

Nije li vrijeme i zločin lažnih optuživanja prozvati zločinom? Prozvati i zločin krivotvorenja istine, i zločin laži o pokrštavanjima, i zločin širenja napuhanih brojki žrtava, i zločin izmišljenih događaja, i zločin neistraženih jama, i zločin prešućivanja, i zločin preskakanja zločina, i zločin neutvrđivanja uzroka zločina, i zločin posljedica međusobnih zločina, konačno i zločin etnoiskorištavanja zločina, i starih i novih.

U pozitivnom sukobu mišljenja ide se od negativnog k pozitivnom, od destruktivnog prema konstruktivnom zaključku, iza kojeg slijedi ili zajedništvo ili razlaz. Pa ne mora svatko živjeti u zemlji ‘zločina’, u zemlji koju ne voli, u zemlji koju mrzi. Iskorištavati državu i medije, izluđivati narod iskrivljenim nametanjem zločina, nije li to isto zločin?

Za otrežnjenje njima i svima nama, usred Jadovnog treba postaviti veliki križ i povijesnicu o Velebitskom ustanku s odgovorom na pitanje: Zašto su ustali lički seljaci, ustanici, pravaši, revolucionari i Ustaše 1932. godine i pokrenuli Velebitski ustanak?

Usred Jadovnog postaviti i velebni spomen poginulome junaku Stjepanu Devčiću. Tako da se sve pupavce, zatezala i natezala na putu prema Šaranovoj jami, podsjeti na istinu i početak svih priča o zločinima.

Kasnije, napadom Njemačke na SSSR u Komunističkoj partiji je prevladala ideja obnove Jugoslavije, što je i učinjeno 1945. godine. Tim činom ponovno dolazi do još goreg stanja nego u prvoj Jugoslaviji, a komunistički režim u kome dominiraju Srbijanci provodi državni teror nad Hrvatima čije je finale bila agresija na Hrvatsku 1991. godine i etničko čišćenje Hrvatske od Hrvata.

Velebitska koljana :

Koljana je dodijeljena u dvije vrste :      Srebro (10 nagrada Ustašama, koji su došli u zemlju za "Velebitski ustanak")      Brončana (4 nagrade Ustašama, koji su u domovini podržali "Velebitski ustanak")

Velebitska koljana u srebru :

    Ivan Devčić

    Ante Pejković

    Jakov Rukavina

    Petar Šarlija

    Rafael Boban

    Mile Barešić

    B. V. Ninski (Ventura Baljak)

    Jure Devčić

    Pavao Devčić

    Manda Devčić, za poginulog sina Stjepana (Stipe) Devčića

Velebitska koljana u bronci :

    Ivica Abramović

    Jerko Sudar

    Antun Šuper

    Josip Barić