|
Najstarija biskupija na tlu Bosne i Hercegovine je Trebinjsko - Mrkanska biskupija sa sjedištem u Trebinju.
Današnji pravoslavni Srbi iz Trebinja nemaju ni svijesti, niti sjećanja da etnički potječu od pravoslaviziranih Hrvata katolika.
Tu spoznaju više imaju njihovi najbliži susjedi i nepatvoreni Srbi iz Bileće, Gackog i Nevesinja koji Srbe iz Trebinja zovu Latinima ili Žabarima.
Na Popovom polju nadomak Trebinja je nakon srednjeg vijeka uspostavljena granica vjera i civilizacija. Ali, u ranom srednjem vijeku Trebinje i okolica su bili dio Crvene Hrvatske. Po dolasku u te krajeve juga Hercegovine Hrvati uspostavljaju razmjerno samostalnu manju kneževinu Humsku zemlju. Trebinjski Hrvati primili su kršćanstvo dosta rano, što svjedoči rimski crkveni navod iz godine 929. kada su ukinute neke ranije biskupije, ali ne i Stonska biskupija na poluotoku Pelješcu. Njoj je crkveno pripadalo današnje trebinjsko područje. Posebna Trebinjska biskupija osnovana je vrlo rano, još u doba pape Grgura V ( 996 - 999 ), te joj je pripadalo ozemlje od Dubrovnika i Kotora, pa dalje u zaleđe spram istočne Bosne. Burni povijesni događaji su potom naizmjence uvjetovali povezanost Trebinjske biskupije s više drugih metropolija.
Zapadni dio Popovog polja danas nastanjuju rimokatolički Hrvati, a istočni dio većinom pravoslavni Srbi. Ipak je i u istočnom dijelu sve do Drugog svjetskog rata bilo više sela pretežno s hrvatskim katolicima kao na primjer Dubljani, Kotezi i Prhinje. Ali, tijekom rata Iz Dubljana su Hrvati sasvim protjerani, a iz drugih većinskih hrvatskih sela djelomično. Proces hrvatskih progona od strane Srba u tim predjelima nastavljen je i nedavno dovršen u Domovinskom ratu, pa su dosad u istočnim selima entiteta Republike Srpske preostali samo još malobrojni Hrvati, pretežito najstarije životne dobi. Povrh toga, velikosrbi su u proteklom ratu devedesetih u blizini Trebinja i i samom gradu redom poklali ili protjerali i sve trebinjske starosjedioce islamske vjere.
Još od davnoga doba pravoslavnih Nemanjića, srbizirane i pravoslavizirane pobočne grane slavne hrvatske dinastije Trpimirovića, traju velikosrpske težnje ka razaranju, zatiranju i uništenju katoličanstva u Trebinju, ali i u svim predjelima nekadašnje Crvene Hrvatske, zemljopisno gledano najjužnijih hrvatskih povijesnih oblasti. Tako su pobornici velikosrpstva još u davna vremena umjesto katoličkih biskupa u Duklji i Stonu silom nametnuli pravoslavne episkope. Tako se srbizirana i pravoslavizirana dinastija Nemanjića svojim utjecajem i nasilnim širenjem svetosavlja, vjerski i potom i etnički širila na jugozapadu Jadrana.
Uz znatne gospodarske povlastice dotad katoličko pučanstvo znatnim dijelom prelazi na pravoslavlje. To je bilo najteže kritično doba za rimokatolike iz Trebinjske biskupije. Tada su Nemanjići oko 1327. nepodobnog biskupa Urbana protjerali iz matičnog Trebinja , pa je ostatak života proveo u progonstvu na otočiću Mrkan kod Cavtata. Nako njegovoga progona, katolicima u Trebinju su silom nametnuli srpsko pravoslavnog episkopa. Postoje izvorni biskupski zapisnici o tome događaju, a to su "Zapisi hrvatskog biskupa Urbana," protjeranog 1327. iz Trebinjske biskupije. U tim zapisima se opisuju tadašnja strahovita nasilja srpskih vladara Nemanjića nad trebinjskim katoličkim Hrvatima uz prisilno prevođenje rimokatolika u pravoslavlje pri nemanjićkim osvajanjima srednjovjekovnih hrvatskih oblasti Travunije i Zahumlja. Ova dokumentirana svjedočanstva su sve dosad očuvana u službenom arhivu Dubrovačke Republike, kao i u papinskoj riznici u Vatikanu.
Najteže je u trebinjskom kraju bilo katoličkim Hrvatima u doba vladavine cara Dušana. Tada su u toj velikosrpskoj devet godina dugoj carevini, svi katolici javno proglašeni hereticima.Ipak je i pod tim najtežim uvjetima katolicizam dijelom preživio na trebinjskom području i u srednjovjekovnoj Trebinjsko - mrkanskoj biskupiji, gdje se sve do kasnije nadirućih Turaka, tamo još i dalje hrvatski jezik govorio pretežito staroštokavskom ikavicom. Na velikim kušnjama i izazovima bili su Hrvati katolici u drugoj polovici 17. stoljeća i početkom 18. stoljeća. Tada je i najveći broj Hrvata katolika prešao pod prisilom Turaka i Srba s katoličanstva na pravoslavlje, To je dokumentirao u izvješću Kongregaciji u Rimu i fra Marko Andrijašević i ta dokumentirana građa pohranjena je u pismohrani u Rimu. U to vrijeme Srbi su uz pomoć SPC i odobrenje Turaka osam od ukupno dvanaest katoličkih crkava i samostana u Trebinju i Popovu polju nasilno pretvorili u pravoslavne božje hramove. Do današnjih dana SPC nikad nije niti pomislila vratiti Rimokatoličkoj crkvi otete crkve i samostane.
Povijest Trebinjske biskupije, naknadno prezvane u Trebinjsko - Mrkansku biskupiju seže u rano srednjovjekovlje. To je najstarija katolička biskupija na tlu Bosne i Herecgovine. Krajem 10. stoljeća za pontifikata pape Grgura V od 996 - 999. Trebinje se prvi puta pismeno navodi kao biskupija. U prva dva stoljeća od njenoga osnutka od 1000 - 1250. sjedište biskupije je bilo u gradu Trebinju. Stara trebinjska katedrala je bila posvećena zaštitniku biskupije Svetom Mihovilu Arkangelu. S prodorom Tatara od 1240. do 1242. trebinjski je kraj opustošen i razoren. Nakon što je raški kralj Uroš Prvi ( 1242 - 1276 ) iz Trebinja protjerao biskupa Slavija 1252. godine, trebinjski je biskup 1284. godine primio u posjed od dubrovačke plemićke obitelji Theophilis tri dubrovačka otočića kod Cavtata. To su Sveti Marko ili Markan, koji je danas nenastanjen, zatim Sveta Barbara ili Bobara, danas također nenastanjena, te Sveti Petar ili Supetar i luku Cavtat. Od gradskoga vijeća još je trebinjski biskup primio u posjed i poluotok Molunat, danas najjužniju luku u Hrvatskoj.
Od 1218. godine datira i prvi spomen benediktinskoga samostana na otoku Svetog Marka, Markana ili Mrkna. Godine 1322. se prvi puta u domaćim, premda ne i u vatikanskim dokumentima, spominje "episcopus Mercane" ili mrkanski biskup Nikola franjevac. S provalama Turaka u Hercegovinu od 1482. godine Trebinjska je biskupija oslabila. Ostaci katolicizma su preživljavali u ozračju čestih prijelaza u pravoslavlje i pod pritiskom otomanske vlasti na islam. Oko 1600. godine biskupija počinje opet institucionalno živjeti u svoje dvije župe Ravno i Gradac. Kler se oporavljao osobito zahvaljujući Kongregaciji za širenje vjere, utemeljene 1622. koja je ustanovila više sjemeništa u Rimu, Loretu, Fermu, što su primala na školovanje i trebinjske svećeničke kandidate.
Povećavao se broj novih župa kao što su Dubrave, Trebinja, Hrasno, Klepci, Trebinje. Kroz idućih 430 godina od 1391. do 1819. ova je biskupija imala vlastite domaće biskupe s boravkom u Dubrovniku. Od 1819. do 1839. biskupijom upravljaju kao apostolski delegati članovi Dubrovačkoga katedralnog kaptola. Danas je Trebinjsko - Mrkanska biskupija najstarija na ozemlju Bosne i Hercegovine kao crkvena dijeceza u Hercegovini u sklopu Vrhbosanske nadbiskupije. Biskupija ima sjedište u Trebinju i graniči sa Splitsko - Makarskom i Barskom nadbiskupijom, pa s Mostarsko - Duvanjskom, Dubrovačkom i Kotorskom biskupijom. Na ćelu joj je sadašnji biskup Ratko Perić kao apostolski upravitelj.
Kronološki niz biskupa, što su ravno tisuću godina bili na čelu Trebinjsko Mrkanske biskupije zaista dug i dojmljiv. I to je svjedočanstvo dugovječnosti i postojanosti najstarije biskupije na tlu sadašnje Bosne i Hercegovine. Pogledajmo sad i cijeli kronološki pregled imena i prezimena biskupa Trebinjsko - mrkanske biskupije od njenih početaka pa do današnjih dana :
Konstantin (1142 - 1154.)
Salvije (1250 - 1276.)
Nikola (1322 - 1333.)
Bonifacije (1344.)
Ivan de Mobili (1345.)
Matija de Altamuta (1355.)
Nikola de Paden (1371.)
Ivan (1389.)
Biskupi samo s mrkanskim naslovom :
Dessa ili Uljaš (1362 - 1370.)
Franjo (1370 - 1374.)
Ratko (1385 - 1393.)
Jakov Norvegije (1391 - 1416.)
Ivan Muzarić (1417.)
Dominik Grancorve (1425 - 1435.)
Ivan (1435.)
Mihovil Natalis (1436 - 1456.)
Blaž (1464 - 1481.)
Donat Đurđević de Georgiis (1481 - 1513.)
Đuro Kružić (1493 - 1513.)
Augustin Nalješković Nallius (1514 - 1527.)
Franjo Pucić (1528 - 1532.)
Toma Crijević (1532 - 1562.)
Jakov Lukarić (1562 - 1575.)
Šimun Menčetić (1575 - 1599.)
Toma Budislavić (1606 - 1608.)
Ambrozije Gučetić (1609 - 1615.)
Krizostom Antić (1615 - 1647.)
Sabin Cvjetković (1647 - 1661.)
Scipion de Martinis (1663 - 1668.)
Antun Primović (1669 - 1703.)
Ante Righi (1703 - 1727.)
Franjo Jeronim Bunić (1727 - 1731.)
Marko Andrijašević (1731 - 1733.)
Šiško Tudišić (1733 - 1760.)
Anzelmo Katić (1760 - 1792.)
Nikola Ferić (1792 - 1819.)
Dubrovački kapitularni vikari i apostolski delegati upravitelji Trebinjsko Mrkanske biskupije :
Dominik Sokolović (1819 - 1837.)
Nikola Đuran (1837 - 1839.)
Dubrovački biskupi apostolski upravitelji Trebinjsko - mrkanske biskupije :
Antun Giuriceo (1839 - 1842.)
Toma Jederlinić (1843 - 1855.)
Vinko Čubranić (1856 - 1870.)
Ivan Zaffron (1872 - 1881.)
Mato Vodopić (1882 - 1890.)
Mostarsko duvanjski biskupi apostolski upravitelji Trebinjsko mrkanske biskupije :
Paškal Buconjić (1890 - 1910.)
Alojzije Mišić (1912 - 1942.)
Petar Čule (1942 - 1980.)
Pavao Žanić (1980 - 1993.)
Ratko Perić (1993. - )
|
