Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Kako su takozvani Srbi od Burlaka, Morlaka i Torlaka napravili dalmatinske “Srbe” :

Burlak (rus. Бурла́к) – burlaci su plaćeni radnici u Rusiji od 16. do početka 20. stoljeća, koji su, krećući se uz obalu, teglili riječne brodove uzvodno uz pomoć užeta.

U grčkom alfabetu ne postoji slovo „b” i kad je potrebno piše se „mp” što se mora čitati kao „b”. Tako i riječ „burlaki” napisana na grčkom izgledala bi kao „mpourlaki”(mp = b, ou = u). Dva slova „m” i „p” jedno za drugim nikako se ne može izgovoriti što su pokušavali oni, koji nisu dobro znali grčkog jezika i tako su „burlaki” postali „morlaki” ili „morlaci”.

Dana 10. travnja 1750. katolički Zadarski nadbiskup Matej Karaman šalje informativo izvješće Vladi u Veneciju. Prvi dio sadrži samo izvješće, a u drugom djelu razmatra neka kanonska, povijesna i politička pitanja.

Evo kako taj izvještaj prepričava episkop Nikodim Milaš u knjizi „Pravoslavna Dalmacija“, Novi Sad 1901.

„(Karaman)… govori najprije o Grcima, koji dođoše u Mletke i dalmatinske gradove, zatim o Bugarima, koji su dobili ime po rijeci Volgi (gr. Βούλγα – Vulgari, Bulgari gr. Βούλγαρο ) i o Srbima, koji su dobili ime od „Sorab”, a to znači „sluga” (conservus).” str. 384

Dakle Grci su došli u Veneciju i u dalmatinske gradove, Bugari su s porječja Volge (Βούλγαρο – Βούλγα) zato se i tako zovu, a Srbi su sluge.

Dalje Milaš na vrlo komičan način prikazuje dolazak Srba u Dalmaciju. Evo kako on dokazuje da su Morlaki zapravo Srbi :

„Zovu se i Morlaki, a to je isto što i Burlaki, što pokazuje njihovo podrjetlo, jer se i danas zovu Burlacima mužici oko Volge od kuda su i Srbi došli.” str. 385

U prvom pasusu (str. 384) Karaman govori o Bugarima, koje se tako zovu po rijeci Volgi, jer od tamo potiču i više ih ne spominje. Zašto bi ih uopće spominjao kad njih u Dalmaciji nema?

U drugom pasusu (str. 385) govori o ljudima, koje i danas (g. 1750.) rade kao „Burlaki”  na Volgi od kuda i Srbi dolaze.

>>> Nešto nije u redu – tko dolazi s Volge – Bugari ili Srbi?

Nadbiskup Karaman je punih pet godina boravio u Rusiji i po povratku objavio katolički misal (službenik) na slavenskom jeziku. Pravoslavne crkvene knjige tiskane na tom jeziku u Rusiji po prvi puta stižu u Dalmaciju oko 1730. godine. Karaman je dobro znao taj jezik, koji je tada osim crkveni bio i službeni jezik u Ruskom carstvu. Znao je dobro i rusku povijest i kulturu i nikako nije moguće da nakon što je napisao to da su Bugari iz porječja Volge, kasnije napiše da su odatle zapravo Srbi.

Najprije moramo razjasniti na čemu misli Karaman kad kaže da se Bugari zovu po rijeci  Volgi, jer od tamo potiču.

Povolška ili Volška Bugarska (bugarski:Волжка България, ruski:Волжская Булгария ), također Volško-Kamska Bugarska (na ruskom : Волжско-Камская Булгария ) ili Itilska Bugarska (u Tataru : Идел Болгары, Chuvash :  Атӑлçи́ Пӑлха́р), su nazivi za srednjovjekovne Proto-Bugarske države, koja pokriva područje oko spajanja rijeka Volge (Ithyl) i Kame. Ovu je državu osnovao bugarski vladar kan Kotrag 660. godine. Po njima rijeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga.

Gore : Karta Povolžke Bugarske 9-13 st.

Ova bugarska država postoji do 1555. kad nakon više godina ratova Ruski car Ivan IV. Grozni uspijeva preuzeti njen teritorij (tada su glavni gradovi Kazanj i Astrahan), koji postaje dio Rusije. Od tog trenutka Ivan IV. Grozni koristi titulu Car Bugarske kao i svi sljedeći ruski carevi.

Po imenu tog naroda – Bugari (gr. Βουλγάρων – Vulgaron) rjeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga (gr. Βούλγα – Vulga).

Sve je to nadbiskup Karaman dobro znao. Pogrješio je malo kad govori da se Bugari zovu po rjeci Volga, a u stvari se rijeka zove po njima.

Sve je to dobro znao i episkop Nikodim Milaš koji je sto godina kasnije od Karamana isto boravio u Rusiji gdje je studirao na Kijevskoj duhovnoj akademiji.

Već možemo postaviti pitanje tko je pogrješio i je li ta pogrješka slučajna?

Zapravo mi niti ne znamo što je napisao Karaman. Znamo samo što prjenosi Milaš, a on nije neki vjerodostojni izvor kad znamo da je baš on promovirao i godinama tvrdio da je izvoran nadpis na kamenoj ploči u manastiru Krka na kojoj se krivotvorena godina prikazuje kao dokaz da je neka srpska crkva u Hrvatskoj od 1402.

Tako i ovdje možemo smatrati da Karaman u drugom pasusu (str. 395) ponavlja ono što je i prije rekaо da su iz Volge Bugari jer mu nije bilo potrebno lagati. Malo je vjerojatno da su se u Dalmaciju doselili Bugari iz Povolške Bugarske udaljene 3 000 km. Svakako su to Bugari iz Dunavske Bugarske, koji su susjedni narod Hrvatima i baš tada ratuju protiv Osmanlija. Srbi nemaju bilo kakve veze sa rijekom Volgom i moramo zaključiti da nakon Grka u Dalmaciju dolaze Bugari.

Po Milašu ispada da su ti Grci i Bugari po dolasku u Dalmaciju postali članovi neke srpske crkve. To je nemoguće jer Rastkova nekanonska Ipekska arhiepiskopija, koja nikad nije bila priznata, pod kraj 14. stoljeća više ne postoji, a cjela Dalmacija i djelovi Italije tada su u dijacezi bugarske Ohridske arhiepiskopije. Dakle niti su doseljenici Srbi, niti je crkva srpska. Nažalost srpsko-jugoslavenski kao i hrvatski povjesničari još uvjek ne znaju da je takva autokefalna crkva ikad postojala i to punih 747 godina (od 1020. do 1767.).

Za seobu nekih ljudi mora postojati opravdani razlog i to je najvjerojatnije neki ratni sukob. Godine 1393. sultanu Bajazidu uspijeva preuzeti središnji dio Bugarskog carstva i prjestolnicu Veliko Turnovo uz izravnu vojnu pomoć svog vjernog srpskog vazala Stefana Lazarevića, zato i Bugari sele prema zapadu. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov… Na ovaj način s prezimenima, koja završavaju na -ov i -ev i dan danas prezivaju se Bugari i ljudi bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci …) u Srbiji njih više od milijun kao i oni u Bugarskoj i Republici Makedoniji – sveukupno više od 11 milijuna!

Stefan Lazarević sudjeljuje u više bitaka protiv kršćana pa ima i odlučujuću ulogu u najvećoj bitci kršćana iz cijele Europe protiv Turaka, kod Nikopolja 1396., koju Osmanlije dobivaju baš zbog odlučujućeg sudjelovanja istog tog Stefana Lazarevića na strani turskih snaga. Nakon Nikopoljske bitke on pomaže osmanljijma da na prjevaru zarobe Bugarskog cara Ivana Sracimira. (njegova kćer Doroteja supruga je Bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, istog onog koji je, zajedno s hrvatskim križarskim snagama Turke pobijedio 1389. u glasovitoj bitci na Kosovom polju). Anonimna austrijska kronika, što se tiče uloge Stefana Lazarevića u bitci kod Nikopolja, uglavnom ponavlja ono što navodi Hans Schiltberger – označava Stefana Lazarevića kao „nečastivi despot, knez Srbije”. Njega je SPC proglasila svetcem.

Komu je odgovaralo lagati o podrjetlu tih doseljenika?

Naravno poznatom lažljivcu Milašu. Tako je on u drugom pasusu (str. 395) samo umjesto Bugara postavio Srbe. Zamjenjuje samo jednu rječ ali na ovaj način mijenja povijest jer tako dokazuje da su Morlaki, koji su se doselili u Dalmaciju godine 1394. zapravo Srbi i tako potvrđuje onu laž iz krivotvorene ploče da bi dokazao da su Srbi u Hrvatskoj „oduvijek” ili najmanje od godine 1402.

Milaš nabraja kako se nakon Grka i Morlaka (Bugara) u Dalmaciju doseljavaju i Crnogorci (1443. u Šibenik), 1514. – Stratioti (Grci), a 1580. – Grci iz Cipra, nakon što ga Osmanlije zauzimaju…

Svi ovi pravoslavni doseljenici nazivani su Vlasima.Većina stručnjaka smatra da nikad nije postojao etnos Vlasi. U srednjem vijeku na širem područiju Balkanskog poluotoka Vlasima su nazivani pastiri-nomadi bez obzira na njihovo etničko podrijetlo. Istodobno u središnjem dijelu Europe katoličko stanovništvo je sve pravoslavce nazivalo Vlasima.

Svi ti takozvani Vlasi tek pod kraj 19 st. i početkom 20 stoljeća, a najviše nakon stvaranje Kraljevine SHS postaju Srbima.

Bugari i Grci, koji su ratovali protiv Turaka i preživjeli su morali su odseliti prema zapadu (Dalmacija) gdje Turaka nema. Nije to slučaj kod Srba, koji nemaju razloga bježati od Turaka jer postaju osmanski vazali još 1389. i na turskoj strani ratuju protiv ostalih europskih kršćana – Bugara i Grka, a kasnije protiv Hrvata i Mađara. Srbi uživaju u svom vazalnom položaju punih 415 godina zato je i prvi srpski ustanak protiv Osmanskog carstva tek godine 1804. Niti to nije bio pravi ustanak protiv Osmanskog carstva nego borba Srba protiv dahije koju je podupirala centralna vlast. Kosovski mit po kojemu neki Srbi u obrani kršćanske Europe pokušavaju zaustaviti Turke nema veze s povjesnim događajima i pojavljuje se stoljećima kasnije.

Tako to ide u srbijanskoj povijesti – jedna laž potvrđuje prijašnu i tako do beskraja.

Opet primitivna krivotvorina kao i kod Krčke ploče, ali niti jedan ozbiljan stručnjak – povjesničar ili jezikoslovac to ne istražuje jer svi vjeruju Srbima o kojima svi znaju da maštovito ali primitivno izmišljaju vlastitu „slavnu” povijest.

Nitko ne primjećuje niti Ilariona Ruvarca, koji još davne godine 1900. naziva povijestničarska nastojanja Nikodima Milaša „pukom izmišljotinom”.