|
Godine 1946. hrvatski komunisti daruju bratskoj socijalističkoj republici Srbiji hrvatske gradove: Zemun, Petrovaradin i Srijemske Karlovce. Zato i nakon raspada SFRJ ti gradovi ostaju dio teritorija Srbije. Tako i po srbijanskoj tradiciji izmišljanja vlastite slavne povijesti nekadašnja je hrvatska Karlovačka arhiepiskopija naknadno proglašena srpskom crkvom jer su sad Srijemski Karlovci u Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila „srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema, a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve.
Tvrdnja da je HPC nastala za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila bi istinita u slučaju da je početak povijesti bio 1941., ali nije. Pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva postojala je više od 200 godina prije Nezavisne Države Hrvatske kad još nije bilo niti Srbije, a još manje crkve Srbije.
Tradicionalno nakon smrti ili rjeđe umirovljenja mitropolita, održao bi se crkveni sabor gdje bi kandidati bili predloženi od strane klera. Kraljevski namjesnik, kojeg često predstavlja hrvatski ban ili visoki hrvatski dostojanstvenik (npr. Župan, podban, namjesnik zemaljske vlade itd.), te u rjeđim slučajevima i ugarski dostojanstvenik. Tada bi se iz klera birao novi mitropolita, po zaključku tih crkvenih sabora, hrvatski kraljevski namjesnik bi imenovao novog mitropolita. Dok car i kralj potvrdio i time ustoličio istog na tu čast. Tako je kralj Ferdinand V. Habsburško-Lotarinški sazvao narodno-crkveni sabor Grko-istočne (također i pod nazivom „Grčke nesjedinjene“) crkve za imenovanje novog mitropolita.Pri tom je imenovao hrvatskog župana i hrvatsko-ugarskog plemića grofa Nikolu Sečena od Temerina, kao hrvatskog kraljevskog namjesnika (komesara) pri zasjedanju crkvenog sabora u Karlovcima, u odsutnosti hrvatskog bana. Razlog tom postupku leži u činjenici da je tek imenovan za hrvatskog bana grof Franjo Haller 23. lipnja 1842., koji će biti svečano ustoličen tek 18. listopada u Zagrebu. Rezultati crkvenog sabora iz kolovoza-rujna 1842. nosila su tri glavna kandidata od kojeg je biskup Josip Rajačić imao najviše glasova 48, temiški biskup Živković 24 i budimski biskup Atanaković 3. Kroz slijedećih nekoliko dana došla je samo blaga promjena u kojoj je Rajačić dobio sveukupno 50 glasova, time kraljevski namjesnik donosi vladarsku odluku kojom kralj Ferdinand V. samostalno, bez glasanja i izbora od strane sabora, odabire Josipa Rajačića za novog mitropolita Karlovačke mitropolije. Ovakav potez pokazuje nam da je Karlovačka mitropolija i kasnije patrijaršija isključivo biva pod ingerencijom hrvatsko-ugarskog vladara koji je imenovao samostalno mitropolite i patrijarhe bilo po suglasnosti s crkvenim saborom ili mimo njega, što možemo još vidjeti po slučaju imenovanja i ustoličenja karlovačkog patrijarha Germana Anđelića 1881. godine. Imenovanje Josipa Rajačića za mitropolita Karlovačke mitropolije imati će značajan utjecaj na crkveni i time heraldički razvoj. Od samog početka Josip Rajačić je bio otvoren zagovaratelj ilirskih ideja, posebice savezništva Hrvata i Srba na prostoru Habsburške monarhije. Svoj vrhunac zalaganja za stvaranje srpske države na prostoru Ugarske, koja bi bila nalik hrvatskoj državi (Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji), Rajačić vidi u tijeku ugarske liberalne i nacionalne revolucije 1848.-1948. U prilog dolazi i naredba o sazivanju sabora Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koja među prvim zastupnicima poziva tada još karlovačkog mitropolita Rajačića, takva praksa u kojoj karlovački mitropolit biva jedan od viših dužnosnika u hrvatskom saboru ostaje sve do 1918. Unutar tog razdoblja dolazi do uzvišenja Karlovačke mitropolije na razinu patrijaršije, kao i stvaranje Habsburške Srpske Vojvodine. Mitropolit Josip barun Rajačić Brinjski, dobiva prava od ustavnog sabora Vojdovine 1848., kao i kasnije potvrdu od hrvatskog bana Josipa grofa Jelačića Bužimskog, da nosi naslov patrijarha srpskog, što kasnije potvrđuje i vladar. Valja imati na umu da se radi o naslovu vezanom uz svjetovnu vlast (Habsburška srpska vojvodina), te da biva jedini nositelj tog naslova (kasnije nitko ne nosi taj počasni naslov). Time je ostvarena želja za stvaranjem kratkotrajne Habsburške srpske vojvodine čime su Austrija i Hrvatska dobile saveznika u borbi s Ugarskom. Zanimljivo da tokom svibanjskog sabora 1848. godine u Srijemskim Karlovcima kada je proglašena Vojvodina, njezini vođe na čelu s patrijarhom Rajačićem traže da Vojvodina stupi u posebnu državnu zajednicu s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom u kojoj bi bila pod ingerencijom hrvatskog bana. Čak imamo i heraldički dokaz toga, naime Rajačić još kao biskup nosi inačicu srpskog grba, kako tradicija biva u Karlovcima grb mitropolije je spoj iznaka mitropolije (grba s prikazom samostana) i osobnog grba samog mitropolita, tako se spajaju ta dva grba što danas često krivo se tumači kao oznaka da je srpska Crkva iako u povijesti imamo vidljive i hrvatske grbove u oznakama mitropolita. Već završetkom 1849. godine prestaje postojati kratkotrajna Habsburška Vojvodina, čiji teritorij biva pripojen novoj Ugarskoj krunovini, naziva Vojvodstvo Srbije i Tamiškog Banata, koje biva posebna jedinica pod vojnom upravom Beča i Budima. Ovo razdoblje biva vrijeme prestanka ilirskih ideja, počinju bujati narodni pokreti što biva osnova buđenja nacionalizma. Kako su u to vrijeme krenuli narodni pokreti Hrvata, Mađara, Čeha, pa tako i Srbi, posebice u Južnoj Ugarskoj (napose Vojvodini) tvoriti će osnovu za stvaranje srpskih političkih krugova s jasno naznačenom etničkom politikom. Ta politika ranog nacionalizma posebice je bila naglašena u Hrvatskoj i Ugarskoj, u čijim saborima su zastupani u znatno većem broju, nego li je odgovarao stvarnom udjelu u stanovništvu. Sve više prestaje korištenje naziva naroda Vlaha, te dolazi do etničke asimilacije pravoslavnog stanovništva u tada dominantni hrvatski, srpski i bugarski nacionalni korpus, od kojeg u samom prostoru Habsburške carevine Hrvati i Srbi bivaju najdominantniji južnoslavenski etnički faktor. Sam prostor Srijema biva još od 1848. godine točkom prijepora, čas dijelom Hrvatskog Kraljevstva, čas Vojvodine. 27. prosinca 1860. ukinuta je krunovina Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, čiji je teritorij pripojen Kraljevini Ugarskoj, a Srijemski Karlovci ponovno su potvrđeni kao dijelom Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U razdoblju 1861. u jeku velikih nacionalnih sabora, kralj Franjo Josip I. saziva tzv. Blagoveštenski sabor koji se odnosi na Srbe u Južnoj Ugarskoj i nad kojim predsjeda patrijarh Josip barun Rajačić Brinjski. Kralja je predstavljao kao namjesnik (komesar) hrvatski plemić i general Josip barun Filipović, koji je za vrijeme zasjedanja zabranio odlučivanje o pripadnosti Srijema Hrvatskoj, te Banata i Bačke Ugarskoj, kao i sudjelovanje Srba iz prostora Hrvatske. Na prikazu slike tog sabora, koju je naslikao hrvatski slikar Vlaho Bukovac SLIKA 10 možemo vidjeti glavne zastupnike u saboru, kao i kraljevskog namjesnika, hrvatskog baruna Filipovića kraj portreta kralja Franje Josipa, iznad kojeg se nalazi grb Karlovačke patrijaršije koji biva identičan onome iz 1848. S obzirom na ograničenja, sabor je donio odluke koje su graničile s prostorom Hrvatske i Ugarske, napose da Srijem bude dijelom Vojvodine, koja bi zatim postala dijelom Trojedne Kraljevine Hrvatske. Upravo pripadnost Srijema Hrvatskoj biti će jedna od ključnih točaka političkog sukoba i loših hrvatsko-srpskih odnosa. U konačnici kralj Franjo Josip I. odbacio je sve zaključke Blagoveštenskog sabora, čime je trajno nestala mogućnost oživljavanja ideje srpske autonomije u Južnoj Ugarskoj. To će i povijesno biti posljednji narodno-crkveni sabor, nakon čega se sva pitanja odnose isključivo na crkvenu domenu. U isto vrijeme održan je hrvatski sabor u Zagrebu u čijem sazivu su smjeli sudjelovati delegati iz Vojne krajine i Dalmacije. Time je trajno riješeno pitanje jurisdikcije nad Srijemskim Karlovcima, tj. sjedištem Karlovačke patrijaršije koja je potvrđeno pripala pod jurisdikciju Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Smrću patrijarha Josipa baruna Rajačića 13. prosinca 1861. dolazi do krize u imenovanju njegova nasljednika, kao i etničkim previranjima Srba i drugih naroda (Hrvata, Rumunja, Bugara itd.) unutar klera Karlovačke patrijaršije. Za to vrijeme, upravu nad patrijaršijom imati će eparh i vladika tamiški Samuil Maširević, koji će nakon više od dvije godine praznog prijestolja, za novog patrijarha biti imenovan zaključkom crkvenog sabora 4. kolovoza 1864. kojim će za kraljevskog namjesnika biti imenovan ponovno hrvatski barun Josip Filipović, u vrijeme banovanja Josipa baruna Šokčevića. Pri tom saboru namjesnik barun Filipović naglasiti će da se radi o saboru naroda istočno-pravoslavnog, iako će sam budući patrijarh izjednačiti sve Slavene nazvavši sabor onim naroda Srpskog i Rumunjskog. Čak i u takvoj formulaciji jasno je vidljivo da je Karlovačka patrijaršija bila crkva hrvatskih i ugarskih zemalja, čiji sastav u kleru i vjernicima čini više narodnosti, manjak prepoznavanja te činjenice od pojedinih srpskih nacionalističkih krugova u samoj patrijaršiji dovesti će do niza sukcesijskih kriza, kao i rascjepa. Vodstvo patrijarha Samuila stvoriti će do tada najveće etničke tenzije u samoj Karlovačkoj patrijaršiji, napose nakon dva crkvena sabora, što će rezultirati odvajanjem eparhija na prostoru Erdelja i Banata koje će stvoriti novu pravoslavnu Crkvu pod krunom Habsburga, naziva Sibinska mitropolija (1864.).
Očigledno je da je sama Karlovačka mitropolija kroz povijest održala svoj višenacionalni identitet, no ponajprije se temeljila na zemaljskom principu kao pravoslavne crkve hrvatskih i ugarskih zemalja. Tome u prilog su ranije činjenice da nad crkvenim saborima predsjedava hrvatski velikodojstvenik u ingerenciji Hrvatskog Kraljevstva kao predstavnik vladara (hrvatski baruni, podbanovi, župani itd). Vidljivo je čak i da prilikom dolaska u Hrvatski Sabor biva kraj zagrebačkog nadbiskupa predano mjesto karlovačkom mitropolitu, često mu odajući počast i prvog pri pozivu. Uzmimo i u konačnici činjenicu da zagrebačku pravoslavnu općinu vodi kao predsjednik ugledni Hrvat pravoslavne vjere Kristofor (Hristofor) Stanković koji je sam potvrdio da jest Hrvat i da su braća u Vojvodini Srbi koje treba podržati u nastojanjima da se priključe Trojedinoj Kraljevini Hrvatskoj: “Bedna i stradajuća bratja naša serbska, u Vojvodini nahodeća se, obratjaju u sadašnjoj svojoj velikoj tugi i nevolji na sve čovečanstvo a osobito na nas Hervate…” (25.01.1840.). Upravo u tom odnosu Hrvatske zemlje prema pravoslavnoj Crkvi svojih zemalja i izlazi čin u kojem u isutnosti zagrebačkog biskupa, pred karlovačkim mitropolitom kao i sveukupnim katoličkim i pravoslavnim klerom ban Josip barun Jelačić Bužimski daje svečanu bansku zakletvu. Unatoč teškim nastojanjima da se srbizira ta Crkva hrvatskih i ugarskih zemalja, što dovodi i do etničkih nesuglasica i odvajanja Erdelja, Banata i Dalmacije od Karlovca ona nikada nije postala etničkom Crkvom, uvijek se temeljila na zemaljskom pravu ponajprije Hrvatske, te i Ugarske, ona je bila Crkvom hrvatskih zemalja i krune Habsburga što se ne može poistovjetiti s SPC-om, Crkvom nastalom 1920. na temelju prava Karađorđevića, sljednice prava srpske zemlje i krune tvorene u sada novoj Jugoslaviji.
Tvrdnja da Germogenova Crkva „…nit je bila hrvatska, nit je bila pravoslavna, nit je bila crkva…” te „nije bila priznata ni od jedne pravoslavne crkve“ pokazuje nisku razinu znanja, ili veliku razinu neznanja onih srbijanaca koji pokušavaju pametovati o temi o kojoj nemaju pojma. Ta Crkva je imala je svoj mjerodavni teritorij, kler i vjernike te imovinu, a vrlo brzo bila je priznata od više pravoslavnih Crkvi. Njeno priznanje došlo je za par godina, dok su ga neke druge pravoslavne Crkve čekale desetljećima. Prva ju je priznala SPC, zatim Rumunjska, Bugarska i Grčka Crkva, a postoje i ozbiljne indicije da ju je priznala i Carigradska (Ekumenska) patrijarhija.
Godine 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha tiskana je u Ateni knjiga pod naslovom Sintagma, koja sadrži relevantni popis autokefalnih pravoslavnih crkava.
Na tom popisu (s. 544) redni broj 7. ima „Autokefalna crkva Austrijske monarhije” čiji je poglavar „Blaženi i sveti arhiepiskop Karlovački (patrijarh) gospodin Josif Rajačić”. Ispod toga i dalje na sljedećoj stranici, slijedi popis eparhija (biskupija) koje sastavljaju tu crkvu. Ovaj je dokument jako bitan jer sljedeće 1856. rođen je Nikola Tesla, kojeg neki smatraju Srbinom jer mu je otac Milutin bio pravoslavni svećenik, a navodno je pripadao nekoj srpskoj crkvi ali u Sintagmi postoji jedino Autokefalna crkva Austrijske monarhije, koje je Hrvatsko kraljevstvo sastavni dio, a još nema nikakve srpske crkve.
Srpska povijest tvrdi da dok Srbije nema, postoje neke „Srpske narodne crkve”, što je notorna glupost na koju nasjedaju samo povjestničari u „regiji”. Crkva je teritorijska (državna) organizacija, a ne plemenska (etnička), što Sintagma potvrđuje: redni broj 6. ima Autokefalna crkva Cipra (ne Ciprana), redni broj 8. Autokefalna arhiepiskopija Sinaja (ne Sinajaca), redni broj 9. Autokefalna crkva Crne gore (ne Crnogoraca). I Karlovačka arhiepiskopija je crkva Austrijske monarhije, a ne Austrijanaca.
Sve je ovo u skladu s crkvenim kanonom koji kaže da granice Crkve prate granice države ( Pravilo 38., VI. Ekumenski sabor iz 681.)
Sve to pišemo u nadi da će hrvatski povjestničari pogledati dokument u prilogu i razumjeti njegov sadržaj. Mi znamo da su se oni naviknuli pozivati se na srbijanske izvore unatoč tomu što znaju da Srbi tradicionalno lažu. Kad na ispitu ponoviš srpsku laž koju tvoj profesor ponavlja, dobit ćeš izvrstnu ocijenu.
Tako ispada da je bitno samo ono što Srbi pišu (lažu) i nikome nisu bitni crkveni kanoni, niti povijestni dokumenti pa tako niti čista istina.
Srpsko-jugoslavenska povijest, koja je još uvijek na snazi u RH govori: Rastko Nemanjić (monah Sava) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije 1219. bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana i tako osniva SPC (ne postoji dokument koji bi sve to potvrdio).
Po prvi se puta u nekom crkvenom dokumentu SPC spominje u Ustavu SPC iz 1947. Dakle prije toga nije postojala crkva koja bi sebe nazivala Srpskom pravoslavnom crkvom.
Dalje ista povijest govori:
„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo tijekom 1218. ili 1219. (6727)…„ (Nije mogao Carigradski patrijarh Manuil donjeti odluku vezanu za Ohridsku arhiepiskopiju, koja kao autokefalna crkva nije nikome podređena pa niti njemu).
„…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…” (monah je član monaškog bratstva (fratar), koji nije dio crkvenog klera). Da bi mogao postati „arhiepiskop” mora najprije biti rukopoložen za đakona, zatim za svećenika (jeromonah) i najzad za episkopa (biskup) koji nakon što je već rukopoložen, može dobiti administrativnu dužnost „arhiepiskop” (nadbiskup). Episkopa rukopolažu (posvećuju) najmanje dvojica episkopa (crkveni kanoni zabranjuju da episkope iz jedne crkve rukopolažu svećenici ili episkopi iz druge crkve).
Ruski povjesničar Pavlov pronašao je i godine 1878. objavio poslanicu četvoricu istočnih patrijarha iz 1531. upućenu bugarskom Ohridskom arhiepiskopu Prohoru u kojoj oni objavljuju da nikad nije postojala priznata srpska crkva. Svi svjetski povjesničari znaju za taj dokument, njega je prije 130 godina Ilarion Ruvarac objavio u Glasniku. Tekst tog dokumenta objavio je i Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u svojoj knjizi „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 46.
Godine 1741. po narudžbi Pečkog patrijarha Arsenija IV. u Beču je objavljena knjiga pod naslovom „Stematografija“ čiji je autor Bugarin Hristofor Žefarović (Христофoръ Жефаровичъ), koji navodi kakva je službena titula Arsenija IV. – „Arhiepiskop i patrijarh svih Srba, (dio) Bugara, Zapadnog Pomorija (dio Slavonije), Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika.”. Dakle pored ostalih spominju se i Srbi ali ništa od SPC ili „Srpske” Pećke patrijarhije. Službeni dokumenti Osmanskog carstva tu crkvu nazivaju „Pećkom patrijarhijom Ugarskih zemalja”.
Pravilo br. 38 IV Ekumenskog koncila (678 g) govori da „crkvena granica slijedi državnu granicu”. To znači da je Crkva vezana za teritorij države. Etnofiletizam, koji Crkvu veže uz narod/pleme umjesto za teritorij, osuđen je od Carigradskog sabora 1872. kao hereza. Sada SPC koja je pravoslavna crkva Srbije proglašava se pravoslavnom crkvom Srba.
Po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u Sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati “Grčko-iztočna mjestna crkvena općina”, a ona u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: „srbske pravoslavne mjestne općine u Zagrebu”. Sve to je kršenje crkvenih kanona, a slično tomu SPC ne priznaje samostalnost nekih svojih općina u Australiji i Novom Zelandu. Evo kako je sve to vrlo kvalitetno u svom članku obrazložio jedan svećenik SPC:
„Pravoslavna crkva ne prihvaća teorije zapadnih kanoničara da je imovina Crkve vlasništvo lokalne crkvene zajednice ili države… Iako su ovo besmislice, one imaju odjeka među prostima…“
U zborniku Sintagma iz 1855. tiskanom u Ateni po narudžbi Carigradskog patrijarha, koji daje popis autokefalnih crkava, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Na tom popisu nema nikakve srpske crkve. Redni broj 6. ima Autokefalna crkva Cipra (ne Ciprana), redni broj 8. ima Autokefalna crkva Sinaja (ne Sinajaca), redni broj 9. ima Autokefalna crkva Crne Gore (ne Crnogoraca). Vrijedi napomenuti da je sljedeće godine (1856.) rođen Nikola Tesla, koji je navodni Srbin jer mu je otac Milutin kao pravoslavni svećenik bio u nekoj srpskoj crkvi koje tada nije bilo niti u Srbiji još manje u Hrvatskoj.
Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prjestolonasljednik Aleksandar Karađorđević svojim ukazom suprotno crkvenim kanonima stvorio je novu crkvu – Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (nije SPC!), ujedinjenjem nekoliko od prije postojećih crkava. Takvo ujedinjenje je moguće samo na temelju odluka tih crkava.
Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela takvu odluku a nije niti mogla jer u to vrijeme nije imala izabranog poglavara bez kojeg se ne može donijeti takva odluka. Nije imala izabranog poglavara jer je godine 1913. zadnji Karlovački arhiepiskop Lukijan nestao u Austriji. Širile su se glasine da je počinio samoubojstvo sve dok tjedan dana kasnije nije pronađen s odsječenom glavom – samoubojstvo sigurno nije (a za svega devet mjeseci nakon toga, Crna ruka mučki ubija prijestolonasljednika Ferdinanda).
Godine 1922. podmićivanjem Carigradskog patrijarha Miletija Metaksakisa, dobiven je Tomos kojim se dodjeljuje autokefalnost novoj crkvi u novoj državi. Sama činjenica da je nova crkva dobila Tomos potvrđuje činjenicu da prije 1922. nije postojala bilo kakva autokefalna crkva koja bi mogla sebe nazivati srpskom jer je Tomos dokument koji se daje jednom u povijesti.
Carigradska patrijarhija nije nadređena ostalim autokefalnim crkvama pa niti onima, koje su „ušle” u novuj crkvu, da bi izdala Tomos. Činjenica da hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nije donijela takvu odluku znači da ona de jure još uvijek postoji.
Zapravo Srpska pravoslavna crkva nije pravoslavna crkva Srba nego pravoslavna crkva SRBIJE i svojim mjerodavnim teritorijem slijedi granice Srbije. Od toga slijedi da kad nije bilo Srbije nije moglo biti niti srpske crkve. Pa tako nije bilo moguće da u Hrvatskom kraljevstvu postoji pravoslavna crkva države Srbije, države koje tad još ni nema. Sve tvrdnje da je u Hrvatskoj prije 600 godina postojala SPC ili općenito bilo kakva srpska crkva su srpsko-jugoslavenske izmišljotine.
Na popisu stanovništva iz 1802. u svih sedam hrvatskih područja u Austrijskom carstvu Srba nema. Od sveukupno 1 678 000 stanovnika bilo je 410 000 pravoslavaca – svi Hrvati. Prava hrvatskih pravoslavaca jamči Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. U okviru ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „…pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona.” a zemaljski zakoni odnose se na Hrvatsko kraljevstvo i njegovu pravoslavnu Crkvu.
Nacionalni (državni) predznak pred nazivom pravoslavnih crkava pojavljuje se tek u drugoj polovici 19. st. Prvi državni dokument, koji sadrži naziva SPC je Zakon o SPC iz 1929. a prvi crkveni dokument u kojem sama crkva sebe naziva na ovaj način je Ustav SPC iz 1947.
Ovakvo stanje kad u Hrvatskoj kao nacionalna PC djeluje PC Srbije, dokaz je podređenosti (vazaliteta) RH prema Srbiji.
Ugovor od zajedničkog interesa
Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica NN 83/02, 73/13 na snazi je od 16. srpnja 2002. kad je objavljen u NN(ZPPVZ).
Dana 20. prosinca 2002. Predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan potpisuje Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa.
SPC je registrirana u Srbiji godine 2006., tj. četiri godine nakon potpisivanja Račanovog ugovora. De jure na dan podpisivanja ugovora Pravoslavna crkva Srbije (SPC) ne postoji. Ne postoji niti država Srbija (Zadnja Jugoslavija nestaje 15. travnja 2006. i tek od tog trenutka postoji samostalna Srbija).
ZPPVZ Članak 1. Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva (u daljnjem tekstu: vjerska zajednica) u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovjedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere (u daljnjem tekstu: vjernici) upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Evidencija).
SPC nije upisana u Evidenciju. Niti „SPC u Hrvatskoj”, s kojoj Račan podpisuje ugovor nije upisana. Od toga slijedi da nije Crkva/vjerska zajednica u smislu Zakona.
Sve registrirane vjerske zajednice najprije su upisane u Evidenciju vjerskih zajednica, a potom je potpisan ugovor sa državom. Samo sa SPC to nije slučaj. Potpisan je ugovor sa nepostojećom pravnom osobom „SPC u Hrvatskoj”, koja nije upisana u Evidenciju niti prije niti nakon potpisivanja ugovora sa državom.
ZPPVZ Članak 3. (1) Vjerska zajednica u promicanju vjere i drugom svom djelovanju ne smije širiti netrpeljivost i predrasude prema drugim vjerskim zajednicama i njihovim vjernicima ili drugim građanima.
Članak 4. Vjerska zajednica ne smije djelovati sa sadržajem i načinom obavljanja vjerskih obreda i drugih očitovanja vjere koji su protivni pravnom poretku, javnom moralu ili na štetu života i zdravlja ili drugih prava i sloboda njenih vjernika i drugih građana.
Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde i Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima ju se optužuje za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. To je prvi i jedini slučaj u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim zločinima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.
Baš s tom SPC-om čiji je Sveti Sinod 5. srpnja 1994. godine uputio svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” jer oni imaju legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku” i koja je 1995. osuđena za genocid u Parizu, Vlada RH 2002. potpisuje Ugovor od zajedničkog interesa. I to nije bilo jednostavno, jer je Račan tražio formu ugovora koja će zadovoljiti SPC. On je želio uvesti SPC u Hrvatsku pod svaku cijenu, a sama SPC to nije htjela pod svaku cijenu, nego isključivo na način da ne preuzima na sebe nikakvu formalnu obvezu i naročito da ne prizna hrvatsku državu ravnopravnom ugovornom stranom. To je razlog zašto ugovor nije potpisala osoba ovlaštena za zastupanje Crkve (a u Crkvi to je samo i jedino patrijarh, koji ne smije svoje pravo delegirati nikome), nego je kao nekom (ilegalnom) tijelu dodijeljena punomoć. Na taj način osigurano je da SPC ne mora priznati RH kao državu, pravni subjekt i ravnopravnu ugovornu stranu, a može obilato i bez odgovornosti trošiti ustaške kune, naravno sve dok se krčag koji ide na vodu, ipak jednom ne razbije. Odluka Svetog arhijerejskog sinoda broj 3081/ZAP.1444 od 2. prosinca 2002. godine koja je kao punomoć za podpisivanje ugovora, ne postoji u arhivi Vlade RH! Možda nikad nije niti postojala.
Članak 8. …(3) Naziv i obilježja vjerske zajednice ne smiju sadržavati službene nazive drugih država i njihova obilježja.
Srpska pravoslavna crkva je zapravo pravoslavna crkva Srbije pa tako vjerska zajednica sadrži u svom nazivu naziv države Srbije, a zastava SPC je zastava države Srbije (Članak 4. Ustava SPC).
Tzv. SPC u Hrvatskoj stječe pravnu osobnost po hrvatskom pravu potpisom ugovora kojeg se ne može potpisati bez pravne osobnosti!
SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava. To nije niti ugovor s nekom crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj“, jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de juro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj” nego u RH postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji. UGOVOR O DJELOVANJU SPC NA TLU RH JEST, DAKLE, DE FACTO NIŠTETAN. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila registrirana čak ni u Srbiji. Tamo je SPC registrirana godine 2006. – dakle četiri godine nakon ugovora s Račanom. Sve to znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2020. dobila protuzakonito, odnosno stekla bez osnove mnoštvo povijesno i novčano vrijednih nekretnina i više od pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna. Iz proračuna lokalnih jedinica isto.
Ugovor se temelji na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciju vjerskih zajednica te na ovaj način nije mogao niti biti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Kad su u Evidenciji upisana 428 organizacijska oblika možda je utvrđeno 428 ustava? (Račan podpisuje ugovor sa „SPC u Hrvatskoj”. Naveden je popis organizacijskih oblika ”SPC” a sam popis sadrži organizacijske oblike „SPC u Hrvatskoj”. Sada je organizacijskih oblika 430 – godine 2017. upisan je organizacijski oblik SPC Episkopski savjet. To je ono u Ustavu SPC nepostojeće tijelo čiji je predsjednik potpisao ugovor s Račanom 2002, dakle 15 godina prije. U Ustavu SPC „episkopski savjet” još uvijek ne postoji.)
Ugovor ne propisuje koji iznos mora dobivati tzv. SPC u Hrvatskoj iz državnog proračuna kao što je to slučaj kod drugih vjerskih zajednica nego „Episkop odnosno episkopski savjet podnosi zahtjev”. Kako to da je episkop i (nepostojeći) episkopski savjet jedno te isto nije jasno, ali jasno je da podnositelj zahtjeva traži ne neki propisani ili reglamentirani iznos nego onoliko koliko hoće. „Sredstva za uzdržavanje dostavljaju se Episkopskom savjetu SPC u Hrvatskoj, odnosno njegovom središnjem fondu“ (čl.23 ZPPVZ), a Ustav SPC tvrdi da u SPC postoji samo jedan budžet – onaj u Beogradu i njemu se dostavljaju svi prihodi. Znači novac iz hrvatskog državnog proračuna odlazi ravno u Beograd!
Sve sljedeće hrvatske vlade nakon Račanove isto dodjeljuju hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – crkvi strane države koja Hrvatskoj duguje desetke milijardi dolara ratne odštete, i koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora. Ivica Račan je lijepo darovao stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH bez obzira na to što je većina te imovine stečena u stoljetnom postojanju Pravoslavne Crkve Hrvatskog kraljevstva zvane Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države dok jugoslavenski komunisti iz Hrvatske nisu istočni Srijem s hrvatskim gradovima Zemunom, Petrovaradinom i Srijemskim Karlovcima velikodušno darovali „bratskoj“ socijalističkoj republici Srbiji.
Napominjemo da sve crkve, zgrade i sve što koristi SPC u Srbiji je u vlastništvu države Srbije oduvijek. SPC nema u svom vlastništvu crkve u Srbiji ali ima u Hrvatskoj!?
Po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) srbijanska država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više! Zato i se SPC u Srbiji mora samouzdržavati.
U RH država podmiruje sve troškove poslovanja vjerskih zajednica pa tako i plaće episkopa i svećenika, stan, režije … Svećenika SPC u Hrvatskoj ima sveukupno oko 50, u svih pet eparhija. Znači deset svećenika po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, naravno da ne mogu uzdržavati arhijereja, uz troškove administracije, stanove, režije, automobile… pa koga je briga koliki i kakvi su troškovi kad Hrvati sve plaćaju.
Osnovna plaća svećenika SPC u RH je duplo veća od plaće svećenika SPC u Srbiji. Za dodatne tri parohije u RH ide još 25 % dodatka na plaću. Znamo da ima svega 50 svećenika na 400 parohija – prosječno osam parohija po svećeniku. Svećenik može biti i član nekog eparhijskog savjeta ili drugog organa i za to bi dobivao još jednu plaću. Osim toga plaćeni su i stan, režije … Iz svega navedenoga slijedi da svećenik SPC u Hrvatskoj u usporedbi sa svećenikom SPC u Srbiji dobije i do 10 puta veću plaću. Sve to plaća država Hrvatska.
U vjerskim školama SPC u RH svi su učitelji iz Srbije i BiH (RS), ponajviše u bogosloviji u manastiru Krka gdje uopće nema državljana RH – niti učitelja niti učenika. Dakle nitko od njih nije državljanin RH ali država RH uzdržava i takve ustanove.
Episkop je poslodavac svećenicima zato i svećenici SPC dobivaju plaću od episkopije (mitropolije). U Zagrebu je sjedište Mitropolita „Zagrebačko-Ljubljanski i cijele Italije“ i na popisu svećenika te eparhije ima 10 koje služe u RH i još 10 njih u Sloveniji (još ne znamo što je s onima u Italiji), koji po Ustavu SPC moraju dobivati plaće iz Mitropolije u Zagrebu. Dakle RH uzdržava svećenike SPC, koji služe u Sloveniji.
Nikome nije jasno na temelju čega je eparhija „Zagrebačko-Ljubljanska i cijele Italije“ dio tzv. SPC u Hrvatskoj kad ona obuhvaća osim dio hrvatskog teritorija i skoro cijeli teritorij Slovenije te dio teritorija Italije (Trst…).
U ugovoru je navedeno pet eparhija SPC ali u stvari u RH osim navedenih djeluju i Zahumska eparhija (Dubrovnik, Metković i Korčula) sa sjedištem u Mostaru (BiH), čiji poglavar episkop Dimitrije već potpisuje odluke tzv. episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj kao šesti član kao i Srijemska eparhija (Srbija) sa tri sela na istoku RH (Ilok, Tovarnik, Bogdanovci).
Kad bi ugovor Račan – SPC u Hrvatskoj bio potpuno zakonit (što nije) kako to da po ugovoru eparhije je pet a u stvarnosti sedam? Na temelju čega Zahumska i Srijemska eparhija koji nisu u ugovoru djeluju kao da jesu – uz financiranje i sve ostalo?
PITANJE br. 1
U normalnim državama kad postoji opravdana sumnja da se novac iz državnog proračuna troši na nezakonit način, državna tijela moraju to ispitati a dok traje taj postupak prekida se isplaćivanje novca do donošenju odluke.
Kako to da tzv. SPC u Hrvatskoj na temelju ništetnog ugovora dobije hrpe novaca iz hrvatskog državnog proračuna?
PITANJE br. 2
Veliki dio hrvatske pravoslavne imovine koju je na nezakonit i nelegitiman način Ivica Račan darovao tzv. SPC u Hrvatskoj iznajmljuje se. Poznato je da samo u Zagrebu od iznajmljivanja 97 nekretnina tzv. SPC u Hrvatskoj zarađuje 15 000 000 kuna godišnje.
Je li tzv. SPC u Hrvatskoj iakd platila porez na to i ako jest, kada i koji iznos?
Tko je zapravo porezni obveznik kad znamo da u Evidenciji vjerskih zajednica nije upisana tzv. SPC u Hrvatskoj nego 428 ( već 430) organizacijskih oblika SPC, koja niti je upisana u Evidenciji niti ima ugovor sa državom?
PITANJE br. 3
Postoje li svećenici tzv. SPC u Hrvatskoj, čije su parohije na teritoriju neke druge države a dobivaju plaće u RH, dakle iz hrvatskog državnog proračuna?
PITANJE br. 4
„Srpska pravoslavna crkva, odnosno njen organski dio u Republici Hrvatskoj, kojeg čine eparhije: Zagrebačko-Ljubljanska; Gornjokarlovačka; Dalmatinska; Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska (u daljnjem tekstu: Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj)… „(Ugovor od zajedničkog interesa između Vlade RH i SPC).
Taj popis nije istinit.
SNV objavljuje ispravljeni popis – Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj sačinjavaju Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i eparhije Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Slavonska, Osječkopoljska i baranjska, Zahumsko-hercegovačka i primorska, koja u svom sastavu ima grad Dubrovnik.
Ali niti taj ispravak ne daje punu sliku. Navedeno je pet eparhija SPC ali u stvari u RH osim navedenih djeluju i Zahumska eparhija sa sjedištem u Mostaru kao i Srijemska eparhija (Srbija) sa tri sela na istoku RH.
Baš Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji Vlada Zorana Milanovića godine 2013. uplaćuje 12 000 000 HRK odštete za oduzetu imovinu?! SPC nema imovinu u Srbiji gdje je sve u vlastništvu države, a imala je u Hrvatskoj pa čak joj je tu imovinu država oduzela?!
Dobivaju li eparhije Zahumska i Srijemska novac za uzdržavanje iz državnog proračuna RH i na temelju čega?
PITANJE br. 5
Većina episkopa (biskupa), svećenika, monaha, učitelja u vjerskim školama tzv. SPC u Hrvatskoj nisu državljani RH nego su državljani Srbije ili BiH (RS), koje nisu članice EU. Da bi oni dobili posao u RH najprije moraju dobiti boravište.
Na koji su način zaposleni episkopi(biskupi), svećenici, monasi, učitelji u vjerskim školama, službenici SPC, koji nisu državljani RH?
Tko je njihov poslodavac kad znamo da u Evidenciji vjerskih zajednica nisu upisani niti „SPC u Hrvatskoj” niti SPC, a poslodavac mora biti neka pravna osoba?
Rade li sve već navedene osobe još uvijek kod poslodavca, koji je pokrenuo postupak njihovog zapošljavanja i za kojeg nije izdana dozvola za boravak i rad što traži Zakon o strancima?
U slučaju da je poslodavac neki od onih 428 (sad već 430) evidencijskih oblika SPC napr. parohija A, u slučaju da je svećenik dobio nalog i za parohiju B, je li prekršen zakon o strancima, dakle rade za poslodavca, a nije izdana dozvola za boravak i rad?
Na temelju čega su oni, koji su državljani Srbije ili BiH (RS) dobili boravište u RH da bi bili nakon toga bili zaposleni u RH?
Jesu li dobili boravište?
U slučaju da nisu dobili boravište – na temelju čega su zaposleni?
PITANJE br. 6
Hrvatski mediji više puta objavljuju kako su članovi klera SPC, koji nisu hrvatski državljani, ratovali protiv RH. Napr. Slavonski episkop Jovan Čulibrk (niški specijalac?) sa sjedištem u Pakracu i svećenik Malobabić u Korenici.
Postoje li svećenici „SPC u Hrvatskoj” državljani Srbije, Crne Gore ili BiH (RS), koji su ratovali protiv Hrvatske u Domovinskom ratu. Zakon o strancima propisuje da takvi ne mogu dobiti zaposljenje u RH.
Na temelju čega su dobili boravak i dozvolu za rad?
PITANJE br. 7
Postoje li svećenici „SPC u Hrvatskoj”, čije su parohije u Slovenije ili druge države (Srbija i/ili BiH (RS) a dobivaju plaću iz neke biskupije čije je sjedište u RH, to jest zaposleni su u nekoj drugoj državi kao svećenici SPC, a dobivaju plaću iz hrvatskog državnog proračuna?
PITANJE br. 8
U bogosloviji u manastiru Krka nema državljana RH. U ovom su manastiru svi iz Srbije ili BiH (RS) – učitelji, učenici, monasi.
Na temelju čega su učenici vjerskih i drugih škola „SPC u Hrvatskoj”, (bogoslovije u manastiru Krka i gimnazije u Zagrebu), koji nisu državljani RH dobili dozvolu za školovanje u RH?
PITANJE br. 9
Mitropolija zagrebačko-ljubljanska osnovala je Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske odobrilo je rad gimnazije 10. svibnja 2005.
Po ZPPVZ vjerske zajednice mogu otvarati vjerske škole. U tom zakonu nema niti riječi kako vjerska zajednica može otvoriti manjinsku školu.
Manjinsko zakonodavstvo daje mogućnost manjinama otvarati manjinskih škola. U tom zakonodavstvu nema niti riječ kako neka narodnostna manjina može otvoriti vjersku školu. Kad bi to bilo moguće u RH postojale bi talijanske katoličke gimnazije ili zurske islamske gimnazije ali takvih nema.
U slučaju da je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb osnovana kao vjerska ustanova ona može biti „pravoslavna”. U slučaju da je ta gimnazija otvorena kao manjinska (Zašto baš u Zagrebu?) ona može biti „srpska”.
Na temelju čega je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb istodobno i „pravoslavna” i „srpska”?
PITANJE br. 10
U bogoslovlju u manastiru Krka svi su učitelji i učenici stranci – državljani Srbije i/ili BiH (RS).
Zašto RH uzdržava bogosloviju u manastiru Krka kad u njoj nema uopće hrvatskih državljana?
PITANJE br. 11
Po ZPPVZ vjerske zajednice mogu otvarati vjerske škole ali jer je u RH službeni jezik hrvatski (članak 12. Ustava RH) edukacija u vjerskim školama mora biti na hrvatskom jeziku. U bogosloviji u manastiru Krka svi su učitelji i učenici državljani Srbije i/ili BiH (RS) i edukacija je na srpskom jeziku. Slično je stanje i u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Zagrebu.
Tko i na temelju čega je dozvolio da se u vjerskim ustanovama tzv. SPC u Hrvatskoj – Bogoslovlje u manastiru Krka i Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb održava edukacija na stranom, srpskom jeziku?
Pravilo 38, IV Ekumenskog sabora (678 g.) glasi „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, tj. „crkvena granica slijedi državnu granicu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva Hrvatske, čije je postojanje uvjet punine hrvatske državnosti i suvereniteta.
U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga sabora iz 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju.”. Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. U okviru ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „…pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona.” a zemaljski zakoni odnose se na Hrvatsko kraljevstvo i njegovoj pravoslavnoj crkvi.
Svi ti zakoni dokazuju neupitnu činjenicu da je više od 200 godina postojala Pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koji je povijesni hrvatski grad, a postaje dio Srbije tek 1946. kad ga Maršal i hrvatski komunisti poklanjaju bratskoj Srbiji. Poglavar Karlovačke arhiepiskopije nosio je titulu Patrijarh Hrvatski.
Samo kad je u pitanju pravoslavlje u Hrvatskoj, RH oštro odbija biti nasljednica Hrvatskog kraljevstva i baš ti zakoni ne vrijede u RH.
NEKRŠĆANSKA SPC
Za sebe SPC tvrdi da je „svetosavska” jer za njih je sveti Sava entelehija (grčki: entelekhija), odnosno, savršenstvo (samoostvareni oblik bića, organizam koji postoji sam po sebi), dakle, ravan Bogu.
Nama kršćanima je to Isus Krist pa zato smo i kršćani.
PITANJE br.1: Je li SPC kršćanska crkva ili svetosavska?
HERETIČKA SPC
Ne postoje više vrsta pravoslavlja. Svaka suprotna tvrdnja je hereza ali SPC tvrdi kako vjera koja ona zastupa je srpsko-pravoslavna!
PITANJE br.2: Smatrate li da postoji posebna inačica pravoslavlja koja bi mogla biti nazvana SRPSKO-PRAVOSLAVNA VJERA?
SPC I ETNOFILETIZAM
Pravilo br. 38 IV Ekumenskog koncila (678 g.) govori da „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”. Od toga slijedi da je Crkva vezana za teritorij. Etnofiletizam je osuđen od Carigradskog sabora 1872. kao hereza, koja tvrdi da je crkva vezana za narodnost/pleme, a ne za teritorij. Sada SPC koja je pravoslavna crkva Srbije proglašava se pravoslavnom crkvom Srba.
PITANJE br.3: Je li SPC pravoslavna crkva Srbije ili pravoslavna crkva Srba.
IZMIŠLJENA POVIJEST SPC
Rastko Nemanjić (monah Sava) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije 1219. bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana.
PITANJE br.4: Na temelju kojeg dokumenta sad SPC tvrdi da je monah Sava stvorio SPC?
Po prvi se puta u nekom crkvenom dokumentu SPC spominje u Ustavu SPC iz 1947. Dakle prije toga sam pojam Srpska pravoslavna crkva ne postoji.
PITANJE br.5: Na temelju kojeg dokumenta sad SPC tvrdi da je 1219. monah Sava stvorio baš SPC? Jeli uopće nešto stvorio? Na temelju kojeg crkvenog kanona?
Povijest SPC govori:
„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo tijekom 1218. ili 1219. (6727)…„
PITANJE br.6: Kako to da je Carigradski patrijarh Manuil donio odluku za Ohridsku arhiepiskopiju, koja kao autocefalna crkva nije nikome podređena pa niti njemu. Otkud znamo da se je to uopće dogodilo?
Povijest SPC govori:
„…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…”
Monah je član monaškog bratstva (fratar), nije dio crkvenog klera. Da bi mogao postati „arhiepiskop” mora najprije biti rukopoložen za đakona, zatim za svećenika (jeromonah) i najzad za episkopa koji nakon što je već rukopoloženi episkop može dobiti administrativnu dužnost „arhiepiskop”.
PITANJE br.7: Kako je monah Sava mogao postati arhiepiskop i poglavar crkve usprkos tome što nije dio crkvenog klera?
Episkopa rukopolažu (posvjećuju) najmanje dvojica episkopa. Crkveni kanoni zabranjuju da episkope iz jedne crkve rukopolažu svećenici ili episkopi iz druge crkve.
PITANJE br.8: U slučaju da je Sava bio rukopoložen za episkopa to su mogli učiniti samo episkopi, koji nisu iz Ohridske arhiepiskopije. Tko su ti episkopi i iz koje crkve?
Ruski povjesničar Pavlov pronašao je i objavio poslanicu četvoricu istočnih patrijarha iz 1531. upućenu bugarskom Ohridskom arhiepiskopu Prohoru u kojoj oni objavljuju da nikad nije postojala priznata srpska crkva. Svi svjetski povjesničari znaju za taj dokument, njega je prije 140 godina Ilarion Ruvarac objavio u Glasniku. Tekst tog dokumenta objavio je i Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u svojoj knjizi „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 46.
PITANJE br.9: Kako to da su svi poglavari pravoslavnih crkava godine 1531. potvrdili da do tada nije postojala priznata srpska crkva a 488 godina kasnije SPC slavi 800 godina postojanja?
Prije dvije godine su srbijanski mediji objavili interview Carigradskog patrijarha Vartolomeja koji tvrdi da nije istina da SPC postoji od 800 godina.
PITANJE br.10: Laže li Carigradski patrijarh Vartolomej?
Godine 1741. po narudžbi Pečkog patrijarha Arsenija IV. u Beču je objavljena knjiga pod naslovom „Stematografija“ čiji je autor Bugarin Hristofor Žefarović (Христофoръ Жефаровичъ). Žefarović navodi kakva je službena titula Arsenija IV. – „Arhiepiskop i patrijarh svih Srba, (dio) Bugara, Zapadnog Pomorija (dio Slavonije), Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika.”. Dakle pored ostalih spominju se i Srbi ali ništa od SPC ili „Srpske” Pećke patrijarhije.
Godine 2017. srbijanski patrijarh dodao je svojoj tituli i titulu Patrijarh Pećki.
PITANJE br.11: Smatrate li da je taj čin svojatanje teritorije drugih država – Bugarske, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Kosova suprotno crkvenim kanonima?
U isto to vrijeme (1741. kad je objavljena „Stematografija”) u Srijemskim Karlovcima već 50 godina postoji autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva – Karlovačka arhiepiskopija. U slučaju da su Pećkomu patrijarhu podređeni svi Srbi kao što to govori njegova titula, to je dokaz da u Hrvatskoj u to vrijeme Srba nema (jer onda ne bi bio Pećki patrijarh poglavar SVIH Srba) niti je Karlovačka arhiepiskopija srpska crkva, nego pravoslavna Crkva Hrvatskog kraljevstva suvremenije rečeno Hrvatska pravoslavna crkva!
Vi kao Srpski patrijarh nosite i titulu Arhiepiskop Karlovački unatoč tome što Pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva (Karlovačka arhiepiskopija) nikad nije donijela odluku za pridruživanje novoj crkvi u Kraljevini SHS(koja nije SPC).
PITANJE br.12: Smatrate li da je taj čin svojatanje teritorije drugih država – Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Italije, Rumunjske suprotno crkvenim kanonima?
Znamo da na popisu stanovništva iz 1802. u svih 7 hrvatskih područja u Austrijskom carstvu Srba nema. Od sveukupno 1 678 000 stanovnika bilo je 410 000 pravoslavaca – svi Hrvati.
PITANJE br.13: Otkud sada Srbi u Hrvatskoj?
Po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u Sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati “Grčko-istočna mjestna crkvena općina”, a ona u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: „srbske pravoslavne mjestne općine u Zagrebu”. Sve to je kršenje crkvenih kanona, a slično tomu SPC ne priznaje samostalnost nekih svojih općina u Australiji i Novom Zelandu. Evo kako je sve to vrlo kvalitetno u svom članku obrazložio jedan svećenik SPC:
„Pravoslavna crkva ne prihvaća teorije zapadnih kanoničara da je imovina Crkve vlasništvo lokalne crkvene zajednice ili države. Iako su ovo besmislice, one imaju odjeka među prostima…“
PITANJE br.14: Smatrate li da je moguće da u hrvatskoj Karlovačkoj arhiepiskopiji postoji „srpska općina”?
Srpska „povijest” tvrdi kako je Ipekska (Pećka) arhiepiskopija bila priznata srpska crkva ali do godine 1531. nije bila. Ne postoji dokument kojim bi ona dobila autokefalnost od (Bugarske) Ohridske arhiepiskopije ali zna se da je ta Crkva kasnije ipak dobila priznanje. Problem nije u njenom priznavanju nego u tome što nije bila srpska. O Pećkoj patrijarhiji nitko ne govori na temelju kojeg je crkvenog dokumenta ona dobila dozvolu od bugarske Ohridske arhiepiskopije kao Crkve-majke za odvajanje od nje. Sad se o Pećkoj patrijarhiji u RH prihvaća mišljenje da je to bila neka srpska crkva – nitko ne pokušava objasniti zašto osmanski dokumenti govore o njoj kao „Pećkoj patrijarhji Ugarskih zemalja”.
Apsolutno nemoguće je bilo gdje u povijesnim knjigama ili enciklopedijama pisanim na teritoriju bivše Jugoslavije pronaći potpuni naziv Crkve koju se skraćeno naziva Pećkom patrijarhijom i koja je navodno srpska.
Godine 1741. po narudžbi Pećkog patrijarha Arsenija IV. u Beču je objavljena knjiga pod naslovom „Stematografija“ čiji je autor Bugarin Hristofor Žefarović (Христофoръ Жефаровичъ), a njen jezik je crkveno-slavenski. Nije srpski jer tada srpski jezik još ne postoji. Žefarović navodi kakva je službena titula Pečkog patrijarha Arsenija IV. – „Arhiepiskop i patrijarh svih Srba, (dijela) Bugara, Zapadnog Pomorija (dio Slavonije), Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika”. Dakle pored ostalih spominju se i Srbi ali ništa od Srpske pravoslavne crkve ili „Srpske” Pećke patrijarhije.
|
