Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

392. (Hrvatska) Pješačka divizija : "Plava divizija".

392. (hrvatska) pješačka divizija (njemački : "392. (Kroatische) Infanterie-Division"), bila je divizija Wehrmachta koja je novačila dobrovoljce iz Nezavisne Države Hrvatske. Poznatija je bila pod nazivom Plava divizija (njemački : Blaue Division).

Divizija je osnovana 17. kolovoza 1943. u Döllersheimu. Zapovjednik joj je bio general poručnik (Generalleutnant) Johann Mickl. Većina časnika bili su Njemci.

Divizijske uniforme bile su njemačke s hrvatskim grbom na desnome rukavu. Divizija je sudjelovala u čišćenju partizana na otoku Korčuli.

General poručnik Johann Mickl ubijen je u akciji u partizanskoj zasjedi kod Senja 9. travnja 1945. Divizija je povučena sjeverno od Rijeke. Tu su njemački časnici raspustili hrvatske vojnike od službe, gdje su se predali jugoslavenskim partizanima.

3. travnja 2009. Hrvatski helsinški odbor objavio je da se u masovnoj grobnici pronađenoj u blizini Zaprešića nalazi 4500 pripadnika ove divizije.

Mještani tvrde da je za pokolj odgovorna partizanska 21. srpska divizija.

Stjepan Jantolić bio je pripadnik "Plave divizije", po njegovim navodima najspremnije i najelitnije vojne postrojbe uopće za vrijeme Drugoga svjetskog rata koju su činili redovni vojnici Nezavisne Države Hrvatske, domobrani i povratnici s Istočnog bojišta uz njemački časnički kadar. To je bila posljednja hrvatska divizija pod zapovjedništvom njemačkih kopnenih snaga – Wehrmachta. Stjepan je još prije nekoliko godina za Vojnu povijest podijelio svoju priču te se sjeća svih pojedinosti iz tog krvavog ratnog doba.

Okružen unucima i praunucima koji su s pozornošću slušali svaku izgovorenu riječ, Stjepan Jantolic? sa smješkom nas je upitao :

“Pa što se čudite Moja djeca, unuci, pa čak i praunuci, umjesto klasičnih dječjih priča poput Crvenkapice, Vuka i sedam kozlića, Ivice i Marice, svaku večer za laku noć slušala su moje priče iz ratnog iskustva kako bi iz prve ruke čuli i doznali pravu istinu o Drugom svjetskom ratu, a ne da kasnije čitaju povijesne knjige i enciklopedije od različitih povjesničara koji su ideološki opterećeni te su iskrivili povijesne činjenice.” napomenuo je Jantolić i započeo svoju ratnu priču.:

“U travnju 1943. godine došao sam služiti vojsku u Zagreb, gdje sam proveo samo četrnaest dana i odmah se dobrovoljno prijavio da idem na obuku u Austriju.

Čim smo stigli na stari zagrebački kolodvor, shvatio sam da više nema povratka i da ćemo mokriti krv na toj obuci.” prisjeća se Stjepan i objašnjava :

“Kad smo ušli u vagone, nagurani kao sardine u konzervi, i vidjeli kako na vratima stoji Nijemac s puškom, znali smo da nema više izlaska. Vozeći se cijeli dan vlakom napokon smo stigli u Graz, gdje smo bili na raskuživanju i kupanju te zatim opet vlakom odvedeni u Stockerau, gdje smo bili tri i pol mjeseca na osnovnoj tenkovskoj obuci. Nakon te, nimalo lake obuke, uslijedila je još teža i složenija obuka na kojoj smo vježbali gađanje.

Istodobno s tom obukom učili smo i njemački jezik jer, kako su nam svi zapovjednici bili Nijemci, morali smo razumjeti zapovijedi koje smo dobivali. Naime, radili smo na nišanskim spravama te su zapovijedi bile složene i komplicirane i tu nije smjelo biti zabune ni nerazumijevanja, trebalo je znati kako, kamo i gdje nišaniti i gađati. Nakon šest mjeseci krvave obuke, stasali smo u prave vojnike te se krajem 1943. godine, točnije za vrijeme Božića, vratili u Zagreb gdje smo se odmah priključili 392. hrvatskoj pješačkoj diviziji, poznatijoj pod imenom „Plava divizija“, koju su u međuvremenu 17. kolovoza 1943. godine osnovali Njemci. Zapovjednik „Plave divizije“ bio je Johann Mickl, a većina časnika bili su Nijemci.

U dvije godine krvavih ratnih sukoba, Stjepan nije imao ni jedan dan odmora :

“Naime, nakon što su Njemci pustili na odmor moga prijatelja koji je bio najbolji snajperist i najpovjerljiviji borac te se nije vratio u diviziju, više nitko nije mogao dobiti dozvolu za odmor jer zapovjednici su znali; ako se jedan od najboljih nije vratio, neće se vratiti ni drugi i zbog toga nas nisu pustili ni da vidimo obitelj. Iako je sudjelovao u mnogim krvavim i teškim borbama,” Stjepan priznaje kako je za njega najteža bitka bila na otoku Pagu kada je Pag pao u partizanske ruke.

“Ne mogu zaboraviti dan 4. travnja 1945. godine kada su partizani pokrenuli veliku ofenzivu na Pag.

Nakon žestoke i krvave borbe, partizani su nas opkolili. Iako smo bili opkoljeni sa svih strana, nisu nas napadali jer nisu bili sigurni koliko nas ima. U međuvremenu su stigli američki brodovi koji su nas gađali u koordinaciji s partizanima. Žestoko su nas tukli cijelu noć te su granate letjele iznad nas kao divlje patke. Imali smo sreću što je iza nas bilo brdo, tako da nas Amerikanci nisu mogli direktno tući jer u protivnom bi nas bili zasigurno sve pobili.” prisjetio se Stjepan. “Tukli su nas do 4 sata ujutro dok nije svanulo i tada su nas partizani pozivali na predaju. Jedini prolaz za bijeg bio je kroz kuću moje djevojke. Tada sam dobio zadatak topom srušiti tu kuću da se nesmetano možemo povlačiti. Kako sam ja tada namjerno promašio kuću, jer nisam znao je li moja cura u kući ili ju je u međuvremenu napustila, moj me zapovjednik upitao jesam li razumio kote i metu koju trebam pogoditi.” kroz smijeh govori Stjepan te napominje : “Nisam se htio predati partizanima jer sam se bojao da ću završiti u zloglasnom logoru Jablanovac i zasigurno biti streljan. Odlučio sam pokušati provući se kroz partizanske redove i pobjeći, a u toj namjeri sam i uspio.

“Iako smo radili fizičke poslove, bio sam sretan što sam ostao živ. Radili smo i popravljali krovove na crkvi i kućama te sve poslove oko srušenih kuća. Čak smo imali i izbor – tko je htio, dobrovoljno je mogao ići svaku večer prazniti vreće s brašnom i bačve s uljem i to je bilo veoma primamljiv posao.

Sjećam se koliko je moj prijatelj Slovenac riskirao na tom poslu kako bi nam prošvercao malo brašna u džepovima da bismo potajice kuhali palentu i barem malo nešto pojeli. Nekoliko puta su ga otkrili, ali je on uvijek nalazio nove načine da nam donese nešto hrane.” govori Stjepan i nastavlja : “Nakon 14 dana provedenih u Zadru, dobili smo premještaj u Knin, u koji smo preko Benkovca išli pješice.

U Benkovcu su nas dočekale časne sestre te smo se tu odmorili i prespavali jednu noć, koliko je tko uspio. Naime, časne sestre su nas upozorile kako partizani, misleći da spavamo, znaju stavljati papire među nožne prste te ih paliti tako da smo bili na oprezu cijelu noć. Isto tako, nismo smjeli ni proviriti, a kamoli izići iz baraka jer, tko bi izašao, više se ne bi vratio, na što su nas također upozorile časne sestre.

Drugi dan, nakon napornog i dugog hodanja, stigli smo u Knin te su nas odmah rasporedili po barakama u kojima je bilo po 45 ljudi. Prvu vijest koja nas je dočekala nije bilo nimalo ugodno čuti.

Naime, vladao je veliki tifus među Njemcima, a svi smo znali što to znači. Umrlo je mnogo zarobljenika, ali i njemačkih vojnika. Međutim, ja sam dobro prošao jer, kad su nas kod dolaska ispitivali tko je tko i kad sam rekao da sam Hrvat, Jugoslaven, jedan oficir nas je odmah izdvojio i dao nam oficirsku baraku s obrazloženjem kako će nas jednog dana možda trebati. Ubrzo su došli i pitali tko zna što raditi. Naime, tražili su tesare, stolare, zidare i kako bi se tko javio, išao bi raditi. Jednog dana došli su i tražili šofere te kako više nisam mogao izdržati u tim barakama javio sam se i ne znajući što me čeka. Odveli su me u upravu gdje su nas sekretari popisali, no kada sam čuo komentar kako je sreća što je tu i jedan vozač Jugoslaven, uhvatila me panika jer ja uopće nisam znao voziti te sam se bojao što će mi učiniti kada to otkriju. Dobili smo zapovijed da odemo vlakom u Split i odatle dovezemo devet automobila natrag u Knin. Cijelim putem sam razmišljao u kakve probleme sam se uvalio i nadao se da ću to ipak nekako uspjeti odraditi. Kad sam došao u Split i vidio te američke džipove, prvo što sam pomislio jest samo da mi to ne daju voziti jer nisam bio siguran da bih ga znao i upaliti. Međutim, ništa se bolje nisam osjećao ni kad sam vidio da nećemo dobiti džipove već neke kamione jer odmah sam shvatio da ni to neću znati voziti. Kad sam sjeo u taj kamion, počeo sam petljati po žicama i, vjerujte mi, do dandanas ne znam kako sam ga upalio, ali vjerojatno zbog straha jer, da su otkrili da nisam šofer, mislim da danas ne bih razgovarao s vama.”

Priznaje kako mu nije laknulo kad je naposljetku uspio upaliti kamion jer sada ga je morao i voziti te stići do Knina : “Iako mi to danas izgleda smiješno, ali moj izlazak i vožnja kamiona kroz portu bilo je nešto strašno. Toliko sam krivudao po cesti i svi su bježali ispred mene da sam samo gledao tko će izvaditi oružje te me upucati jer nije se moglo ne primijetiti da prvi put sjedim za volanom. Možete zamisliti kakva je to bila vožnja jer svi smo bili neiskusni vozači, a što je bilo najgore, još nam je i cesta bila jako loša. Iako je jedan vozač izletio, mi smo ga izvukli tako da je svih devet kamiona sretno stiglo do Knina. Nakon što sam ostao u logoru u Kninu dva mjeseca, prebačen sam u logor u Metković nadajući se da ću biti konačno oslobođen jer su mi partizani obećali, kad sam dovezao kamion, da ću biti otpušten, ali nažalost, to se nije dogodilo. Taj dan kad sam stigao u Metković, pušteno je mnogo Talijana pa sam upitao komesara hoću li i ja biti sada otpušten kako mi je bilo obećano, a on mi je arogantno odgovorio: „Drug Tito još nije donio odluku o rehabilitaciji Ustaša, što znači da si i dalje logoraš i da ostaješ u zatvoru.”

Avantura vožnje kamiona od Splita do Knina za Stjepana je bila na neki način i spas od teškoga prisilnog rada u logoru. Budući da partizani nisu imali dovoljno vozača, Stjepan je promaknut u šefa partizanskoga voznog parka i rijetko je boravio u logoru. : “Za mene je vožnja bila spas jer stalno sam vozio partizane i njihov teret na relaciji Metković – Zagreb. Zahvaljujući stalnom boravku na putu i vremenu provedenom s partizanima, s njima sam i jeo i pio tako da sam nakon duljeg vremena gladovanja konačno nešto normalno pojeo i popio.

Kriška mesa, komad ribe, a uz to malo krumpira pa kad dobiješ još čašu vina, misliš da si u raju.” prisjeća se Stjepan. Nakon zatočeništva u logoru koje je trajalo punih pet mjeseci, Stjepanovoj sreći nije bilo kraja jer ga je partizanski komesar obavijestio da je drug Tito osobno naredio da bude pušten na slobodu, a sve to zahvaljujući dobrom ponašanju.

“Početkom listopada 1945. godine u ranim jutarnjim satima komesar Jovan rekao mi je kako danas nema vožnje i da vratim ključeve kamiona te me upitao hoću li čekati kad idu partizani da idem s njima ili ću se sam snaći i otići za Zagreb? To je bio najsretniji dan u mom životu. Nisam htio čekati da ne bi drug Tito promijenio mišljenje.” kroz smijeh govori Stjepan te napominje kako mu je put od Metkovića do Zagreba trajao punih deset dana. Stjepanova sloboda, nažalost, nije dugo trajala jer tri mjeseca nakon što je izišao iz logora, dobio je poziv za odsluživanje vojnoga roka.

“Poziv me šokirao jer partizani su bili donijeli zakone da svi koji su bili u neprijateljskoj vojsci ne smiju služiti u JNA. Odmah sam otišao u vojni odsjek u Zagreb i rekao da su očito krivo poslali poziv jer ja sam bio pripadnik „Plave divizije“.” govori Stjepan i nastavlja : “U vojnom odsjeku su mi kazali kako su upoznati gdje sam bio i što sam bio te da će mi priznati dvije godine domobranske vojske te da ću odslužiti u JNA samo šest mjeseci i to u Skoplju.

Bio sam sretan kada sam saznao da su me raspodijelili u jedinicu autobataljuna jer već sam do tada naučio voziti i postao pravi vozač, a tamo sam dobio priliku koju sam iskoristio te položio vozački ispit i dobio drugu klasu, što je bilo i više nego dobro jer samo su oficiri imali prvu klasu.” zadovoljno i kroz smiješak ispričao je Stjepan, a otkrio nam je i do sada neke nepoznate pojedinosti koje je do raspada Jugoslavije JNA držala u strogoj tajnosti :

“Kako sam bio vozač, dobili smo naredbu da vozimo streljivo i naoružanje iz Skoplja do Strumice. Jedni su išli prema Turskoj, a drugi prema Grčkoj granici. Vozili smo noću i to bez svjetala, a danju smo se sakrivali. Sredinom ožujka 1956. godine bez naredbe su naši graničari pucali na američke zrakoplove koji su nadlijetali Prilep. Američki zrakoplovi tada su se okrenuli i raketirali položaje JNA.

U tom napadu poginulo je i ranjeno mnogo jugoslavenskih vojnika, a ja sam osobno u nekoliko navrata u svom kamionu prevozio mrtve vojnike te bio upozoren kako ne smijem nikome ništa govoriti ako ne želim da me vojni sud osudi na smrt.” prisjeća se Stjepan i napominje kako je sada, nakon toliko godina, prvi put ispričao taj nemili događaj. Nakon što je šest mjeseci služio vojni rok, Stjepan se konačno osjetio slobodan kao ptica. Štoviše, oficiri JNA rekli su mu da više nikada neće biti pozvan u rezerve JNA.

“Nakon vojske konačno sam se vratio kući i odmah se zaposlio u tvornici namještaja „Šavrić?” gdje sam radio sve te sam od običnog radnika došao do šefa proizvodnje i nakon 35 godina rada otišao u mirovinu.”

Bitke :

Operacija Nibelungenfart

Operacija Krbavsko polje

Operacija Adler

Operacija Drežnica

Operacija Dolhštih

Operacija Kojlenšlag

Operacija Morgenštern

Operacija Floret

Operacija Keselštajn

Operacija Vehselbalg

Operacija Vaseršlauh

Kninska operacija 1944

Ličko-primorska operacija