Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Pet razloga zašto Hrvat Nikola Tesla nije mogao biti takozvani “Srbin” :

Pošto takozvani “Srbi” nemaju svoje, kradu tuđe teritorije, tuđu povijest i tuđi jezik i pretvaraju tu krađu u svoje. Tako su i svijetu tumačili da je Hrvat Tesla takozvani “Srbin”, ali laž ostaje laž!
 

1. Šta je Nikola Tesla sam rekao :

Nikola Tesla je u svojem osobnom dnevniku otkrio da u njegovim žilama teče i hrvatska krv.

O svom porijeklu Tesla je u osobnom dnevniku koji se danas nalazi u muzeju u Beogradu napisao:

“Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola.

Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (možda ženidba, a možda bijeg pred zakonom) te se tamo oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje.

On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla, prema alatki kojom se obrađuje drvo, i od tuda i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak. Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota“, napisao je genijalac iz Smiljana.

Tu se ništa više ne može dodati ili komentirati, kad je to Nikola Tesla sam rekao! To ne mogu niti takozvani Srbi negirati!

Riječ je o vremenu kada nije došlo do potpunog posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca. Fabriciranje Teslinog srpstva palo je onoga trenutka kada su se pojavili “originalni” zapisi koji mu stavljaju u usta pozivanje na jugoslavensko podrijetlo u vrijeme kada se jugoslavenska ideja tek formirala. Takve konstrukcije bacaju sumnju na mnoge “Tesline” rukopise.

A da malo i pogledamo na kojim je Nikola Tesla jezikom pisao i kojim je jezikom govorio :

Nije govorio takozvani “srpski” niti je pisao takozvani “srpski” jezik nego HRVATSKI!

2. Vjera :

Radi pripadnosti pravoslavnoj vjeri su takozvani Srbi Nikolu Teslu proglasili “Srbinom”, kao sto su to radili u prošlosti i sa Vlasima, Morlacima, Torlacima i Burlacima i pogotova sa pravoslavnim Hrvatima.

Pogotovo takozvana “Srpska Pravoslavna Crkva” tvrdi da je Nikolin otac Milutin bio pripadnik Srpske Pravoslavne Crkve.

No da malo pogledamo dali je to istina ili kao opet tipična srpska laž :

Ipekska (Pećka) arhiepiskopija po nazivu države bi morala biti TURSKA pravoslavna crkva. Nikad nije obnovljena.

Sljedećih 113 godina ne postoji nikakva srpska crkva. Na početku tog razdoblja nema niti Srbije.

U sborniku Sintagma tiskanom u Atenu 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. na popisu autokefalnih crkava. Nema nikakve srpske crkve. Da bi tada u Knježevine Srbije (do 1879 dio Turskog carstva) postojala neka autokefalna crkva (a nije) ona bi po nazivu države bila Turska pravoslavna crkva.

U javnosti je u svezi s Nikolom Teslom poznat document, koji je izvod iz rodnog lista. Pisan je čiriličnim pismom, ali jezik je crkveno-slavenski, nije srpski. Naj gore piše koja je crkva – восточно-православная церковь – istočno-pravoslavna crkva. Po nazivu države (Trojedina kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) to je Istočno-pravoslavna crkva u Hrvatskoj, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva tada nazivana Karlovačka arhiepiskopija.

Nije moguće da je otac Nikole Tesle u 1856. bio svećenik u tad nepostojećoj SPC.

Bio je svećenik u Karlovačkoj arhiepiskopiji, koja je po svojoj suštini bila Hrvatska pravoslavna crkva jer je njena dijaceza bila baš na teritoriju Trojedne kraljevine (Hrvatska).

Ministar vanjskih poslova Knježevine Srbije Ilija Garašanin napisao je 1844. knjižicu pod naslovom Načertanije (u stvari prepisao od Čeha, Zaha Františeka). Na početku daje objektivnu sliku kakvi narodi žive na Balkanu. Zanjimljivo je da nije primetio niti Šopa, niti Makedonaca, niti Bošnjaka…

Nije primetio ni Srba bilo gdje izvan granice tadašnje Knejževine Srbije (Beogradski pašaluk). Garašanin daje mišljenje kako se mora Srbija širiti na račun susjednih naroda, a ne da priključi sebi neke Srbe, koje bi živjeli izvan granice Srbije, jer takvih nema!

Oko 1860. navodno zbog političkih razloga Austrijanci počinju nazivati sve južne slavene Srbima što ide na ruku nositeljima velikosrbske ideje – svi oni pravoslavni Hrvati, Bugari, Grci, Stratioti, Morlaki (Torlaci), Cincari, Vlasi … nestaju, jer su kao pravoslavci, proglašeni Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji!

Kralj Leopold donosi odluku o stvaranju pravoslavne(grčko-iztočne) crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi), U Austrijanskom carstvu godine 1791. pravoslavci dobiju „jus civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Ćlankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”.

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861, 1865, 1877, 1884 godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24 ožujak 1887.

U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojedinoj kraljevini nije bilo moguče postojanje nekoj stranoj crkvi – sve je pod nadzorom Njegova Veličanstva.

U Austro-Ugarskoj postojale su tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (Grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE Pravoslavne Crkve najviše ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska Pravoslavna Crkva.

Na temelju toga možemo zaključiti da je Milutin Tesla (1819-1879) bio svećenik Hrvatske pravoslavne crkve, koja se tada zvala Karlovačka arhiepiskopija (Mitropolija). Nakon njegove smrti u 1879 g. autokefalnost dobija Beogradska arhiepiskopija (ne naziva se „srpska”), ali Smiljan je na Hrvatskom teritiriju – udaljen više od 500 kilometara.

Prvi dokument , koji sadrži naziv SPC je Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1 kolovoza 1947. Smiljan je na teritoriju Socijalističke republike Hrvatske, ali najzad u dijacezi Srpske pravoslavne crkve. Milutin Tesla nije mogao biti svečenik u ovoj crkvi jer je umro 68 godina prije.

Novac se može zaraditi, i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest, vrijednost koja se ne može izraziti cijenom.

Nema naroda bez povijesti. Zato takozvani Srbi imaju samo "istoriju" a nemaju "povijest".

NE POSTOJI NIJEDAN DOKUMENT PRJE 1920. GODINE U KOM SE PRAVOSLAVNA CRKVA U HRVATSKOJ NAZIVA – SRPSKA :

Ne postoji niti jedan jedini dokument prije nego što je srpska vojska 1918. okupirala Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, u kojim se pravoslavna crkva naziva – Srpska.

U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. srpnja 1920. godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donešena 17. srpnja 1920. godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”. Odluka glasi:

“U ime Njegovog Veličanstva Petra i po milosti Božjoj i volji Narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Mi Aleksandar Naslednik Prestola – Na predlog Zastupnika Našeg Ministra Vera, Našeg Ministra Prosvete, a po saslušanju Ministarskog Saveta i saglasno sa odlukom zbora svih srpskih pravoslavnih arhireja iz Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca od 13/26. Maja 1919. godine, rešili smo i proglašujemo: Ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a naime: Arhiepiskopije beogradske i Mitropolije Srbije, Arhiepiskopije Karlovačke i Mitropolije srpske sa dalmatinskim episkopijama dalamtinsko-istrijskom i bokokotorskom, Arhiepiskopije Cetinjske i Mitropolije Crne Gore, Brda i Primorja, Mitropolija Skopske, Raško-prizrenske, Veleško-debarske, Pelagonijske, Prespansko-ohridske, Strumičke, jednoga dela Mitropolije Vodenske, Episkopije Poleanske, Mitropolija Bosne i Hercegovine-Dabro-bosanske, Hercegovačko-zahumske, Zvorničko-tuzlanske, Banjalučko-Bihaćske, – u jednu Avtokefalnu Ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Zastupnik Našeg Ministra Vera, Naš Ministar Prosvete, neka izvrši ovaj Ukaz.

Aleksandar, s. r.”

Odlukom "Svetog Arhijerejskog Sinoda Vaseljenske patrijaršije" br. 2056 od 19. ožujka 1920. godine se ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija.’’ O tome se nalazi podatak u "Glasniku Srpske pravoslavne crkve" od 14. listopada 1920. godine, gdje piše da Carigradska patrijaršija ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija’’.

Srpska pravoslavna crkva je od Carigradske patrijaršije dva puta anatemisirana, jer je njena ‘’autokefalnost nekanonski ustanovljena’’!

Gore : U dokumentu iz Matice rođenih (gore) nacionalnost nije navedena jer se u to doba u knjigama bilježila samo vjeroispovijest, a kod Tesle je navedeno da je istočnopravoslavne vjeroispovijesti.
Još jednom : on je bio istočnopravoslavne vjeroispovijesti i nikakve sveto-savske pravoslavne.

Prije nekoliko vremena sam gledao dokumentarac o Kosovu u kojim jedan Rom kaže sljedeće : "Ja sa po nacionalnosti Cigan a po vjeri Srbin!" Molim? "Po vjeri Srbin"?

Crnogorci tvrde isto. Kazu da nije bilo razlike u tome kako su se sveto-savci nazivali : "pravoslavac" ili "Srbin". I SPC je djelovala po istim principu i porglasila je Burlake, Torlake, Morlake, Vlahe i hrvatske pravoslavce takoznanim "Srbima".

Tako je postao naziv za narod "Srbin naziv za sve pravoslavce i sveto-savce a iz naziva za tu vjeru su postali svi ti narodi po narodnosti takozvani "Srbi".

To je čisti zloćin SPC´a nad Burlacima, Torlacima, Morlacima, Vlasima i nad hrvatskom pravoslavcima.

3. Zemlja u kojoj se je rodio :

Krivoslavni bradati balkanski banditi tvrde da "Hrvatska nije postojala" uvijek kad je Nikola Tesla u pitanju i lažu da se Nikola Tesla nije rodio u Hrvatskoj nego u Austro-Ugarskoj!

Ako se to prenese na današnju geopolitičku situaciju Hrvatske bi oni za nekoga koji se danas rodi a da je pravoslavac za 100 godina opet tvrdili da se nije rodio u Hrvatskoj nego u Evropskoj Uniji.

I tu bi oni u dvije minute mogli nesto naučiti ako potraže informacije o Hrvatskoj u tom dobu!

Unutar Austo-Ugarske su se nalazile 5 kraljevine : 1. Kraljevina Bohemija, 2. Kraljevina Galicija, 3. Kraljevina Mađarska, 4. Kraljevina Hrvatska i Slavonija, 5. Kraljevina Dalmacija.

Kraljevina Hrvatska i Slavonija te kraljevina Dalmacija su se od 1868 zvale “Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija”.

Tu činjenicu ne mogu promjeniti niti bezpovijesni bradati ballkanski “istoričari” niti njihove domaće crvene sluge!

Gore : Iz godine 1791. Ime karte . “Special Karte von den Oesterreichischen und Osmanischen Königreiche Kroatien”.
To znaći “Specijalna karta austrijskim i osmanskim dijelom Kraljevine Hrvatske”. Osmanski dio je poznat i kao “Turska Hrvatska”.
Kartograf : Franz J. J. v. Reillyz. [ Više karata ]

Bezpovijesni bradati balkanski nomadi i pripadnici sotonske neveto-savske sekte očito neznaju sljedeću činjenicu :

Nikola Tesla bio je Likota novovinodolskog podrijetla. Rodio se 10.07.1856 u Smiljanu.

Napominjem da je Austro-Ugarska monarhija konstituirana dvadesetijednu godina kasnije i trajala je od 1867 - 1918!

Nikola Tesla nije mogao biti roden u Austro-Ugarskoj monarhiji kad nje tada nije bilo, ali je postojala Kraljevska hrvatska, slavonska i dalmatinska zemaljska vlada Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja mu je izdala i putovnicu (vidi dolje).

Ne vjerujete? Goolajte!

4. Državljanstvo :

Nikola Tesla je rođen u Hrvatskoj i u njoj je živio 19 godina. Ovdje se školovao,  imao je putovnicu koju mu je izdala  Zemaljska vlada kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Postoje i tu krivoslavci koji ne vjeruju da je imao tu putovnicu a ne nekakvu “Austro-Ugarsku”.

Tesla je prije 1882 godine putovao u Maribor, Graz, Prag ili Budimpeštu, ali tada nije trebao za to putovnicu jer su se ti gradovi nalazili u od 1867. godine postoječoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

1882 je putovao izvan Autro-Ugraske monarhije u Pariz pa je najkasnije tada morao imati putovnicu. Ne znade se točan datum kada je dobio putovnicu.

Odmah čujem krivoslavce i domaće crvene izdajnike da to ne može biti da su Kraljevine, Vojvodstva, Velika Vojvodstva itd. izdale unutar Austro-Ugarske monarhije putovnice.

Ali nije to samo tako bilo u Austro-Ugarskoj monarhiji nego i na primjer i u Njemačkom Reichu.

U Srbiji je bio jednom u životu. Njegov posjet Beograd trajao je 31 sat, zabilježili su kroničari.

Matica srpska dva puta je odbila njegove molbe za stipendijom.

Koliko su takozvani Srbi voljeli “svoga” Teslau pokaziva i ovac clanak iz novina :

5. Genetika :

Nikola Tesla : “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (možda ženidba, a možda bijeg pred zakonom) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak. Moj djed bio je časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!”

Nikola Tesla priča o svojim pradjedu koji je stjecajem okolnosti morao otići u Bosansku krajinu (tada Turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. To je bio pradjed sa strane njegovog oca.

Njegov djed (otac njegovog oca) je bio časnik u ličkim regimentu. Hrvatska vojna granica sastojala se od tri dijela :  Varaždinske krajine (Bilogora i Podravina), Karlovačke krajine (Lika i Kordun) i Zagrebačke krajine (Banovina).

Karlovačkoj krajini su pripadale sljedeće hrvatske pukovnije :

I. Lička pukovnija (od 1769: br. 60)

II. Otočanska pukovnija (br. 61)

III. Ogulinska pukovnija (br. 62)

IV. Slunjska pukovnija (br. 63)

Znaći da je djed Nikole Tesle bio pripadnik hrvatske  I. Ličke pukovnije (od 1769: br. 60) (njem. Liccaner Grenz Infanterie Regiment Nr. 1) i ako je bio pravoslavac i nikakve nepostojeće srpske pukovnije.

Život u Ličkoj pukovniji bio je težak, stanovništvo se bavilo  vojnom službom i poljoprivredom, uz vrlo slabo razvijeno gospodarstvo. Dječaci su mogli birati između vojne službe ili odlaska u svećenike. Otac Nikole Tesle  je bio pravoslavni prota. Očito nije htjeo ići u vojsku.

Nema podataka koje je nacionalnosti bila njegova prabaka ili baka sa očeve strane. Uglavnom on sam govori o tome da je njegov pradjed bio iz obitelji hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići su u 16. stoljeću došli u Liku i tamo ostali. Znaći da ako sa strane njegovog oca njegov djed i pradjed nisu oženili ženu druge nacionalnosti je on morao biti Hrvat i ako je njegov pradjed promjenio vjeru.

Sa strane njegove mame Nikola Tesla kaže da su Kalinići također hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Tu onda nema nikakvih sumnjih da mu je majka bila čista Hrvatica kad on to sam kaže.

Genetiku razumijeti nije baš teška stvar.

Ako se napimjer danas nađe kostur u sjevernoj Italiji iz rimskog doba onda se sa pomoču genetike može utvrditi dali se radi o Rimljaninu ili o Etruščaninu.

Kako?

Svaki stari narod ima u genetici takozvane Haplotipe, ali svaki narod nema svoje Haplotipe nego samo stari narodi (umjetni narodi nemaju svoje Haplotipe). U genetskoj analizi  se može vidjeti koliko postotaka različitih Haplotipa taj kostur ima. Rimljani i Etruščani imaju raličite postotke razlicitih Haplotipa (djelomično svojih ali i puno drugi Haplotipa : to je normalno u genetici). Pošto se znade koje postotke Haplotipa imaju Rimljani i koje Etruščani se odmah znade kojem narodu taj kostur pripada. Vrlo jednostalno.

Temelj tih genetski analiza su Haplotipi koji samo imaju stari narodi. Umjetni narodi to nemaju.

Šta su umjetni narodi?

Evo nekoliko primjera :

- Austrijanci ne postoje u Haplotipima, jer su genetski Nijemci. Nijemci imaju svoje Haplotipe. Austrijanci su politički narod a ne genetski.

- Palestinci su isto tako umjetan narod jer ne postoje palestinski Haplotipi. Oni su genetski Arapi. Arapi imaju svoje Haplotipe.

Znaći umjetni narodi postoje radi povijesni prilika, politike ili iz vjerski razloga.
 

U našim krajevima Srbi, Crnogorci i Bošnjaci nemaju svoje Haplotipe što znaći da su umjetni narodi. Hrvati kao stari narod imaju svoj Haplotip Eu7.

Srbi tvrde za Hrvate da su Hrvati nastali od Srba. To je genetski nemoguće : stari narod kao Hrvati sa svojim Haplotipen Eu7 ne može nastati od umjetnog naroda koji nema svoj Haplotip. To se ne može niti primitivnoj Amebi dokazati.

Za Crnogorce do Ulcinja i za takozvane Bošnjake je najveći genetski laboratorij u Kanadi potvrdio šta se je uvijek znalo : Bošnjaci, Crnogorci do Ulcinja ali i takozvani Bosanski "Srbi" su genetski Hrvati. Srbi u Srbiji - pogotovo u Šumadiji a manje u Srijemu - su genetski Turci, jer imaju 49% turski (altajsko-anadolski) Haplotipa.

Pročitajte više o tome u doljnjem dijelu članka.

Aktualno se sve manje koristi genetska analiza koja se temelji na Haplotipima starih naroda, nego se koristi nekakva regionalna genetika. Zašto? U duhu današnjeg doba se smatra Haplotipe po starim narodima za umjetne narode kao rasizam i zato se (trenutno) koristi genetika po regionima.

To odgovara Srbima, Bošnjacima ili Crnogorcma ali pošto se znade za genetiku po Haplotipima stari naroda kao Hrvata im to ništa ne pomaže : Srbi ostaju genetski Turci koji se samo radi Svetosavlja nazivajum posebnim narodom. Bošnjaci kao pripadnici Islama se isto radi te religije smatraju od 1990 posebnin narodom, a Crnogorcima - i ako znadu od koga potjeću - su Srbi stoljećima tumačili da su radi Svetoslavja - znaći religije - kao oni Srbi, samo što su Srbi svetosavski Turci a Crnogorci do Ulcinja svetosavski Hrvati. Poslje Ulcinja su tamošnji Crnogorci genetski Albanci!

Vidi se naprimjer na genetskim Hrvatom Vojislavom Šešeljom kao pripadnikom Svetosavlja da se on radi te sekte unutar pravoslavlje sam naziva Srbinom. Isti slučaj sa Miloradadom Dodikom. I za njega se znade da je genetski Hrvat, ali se radi Svetosavlja isto naziva Srbinom. Otkad je Milorad Dodik postao čelnik Srba u BiH, u duvanjskom kraju kruže priče da je njegovo podrijetlo iz Studenih Vrila, nedaleko od Tomislav Grada, u kojem i danas žive Hrvati s istim prezimenom. Treći primjer je  Novak Đoković, koji je po majci Hrvat a po ocu Crnogorac (znaći genetski Hrvat). On je po tim 100% genetski Hrvat ali igra za Srbiju i sam sebe naziva Srbinom.

U samo ta tri primera se vidi da su Srbi samo vjerski/politički narod a ne narod po genetici po kojoj su sa 49% altajsko-anadolskog Haplotipa Turci.

Dinarokavkaski genom İ?/Eu7 (mutacija S31, prije: haplotip I1b1, I. Jurić: hrvatski haplotip), biokemijska formula: M170 - A>C327 tgcttcacacaaatgcgttt / ccaattactttcaacatttaagacc. Haplogrupa İ?/Eu7 (S31) je u ljudskoj genetici, haplogrupa muških Y-kromosoma u jugoistočnoj Europi i prednjoj Aziji. Njena veća i naša inačica tj. haplotip I2a2/Eu7 je tipična za naše dinarske i kavkaske etnogrupe, ponajviše kao 1/2 do 3/4 pučanstva za Hrvate, islamske Bošnjake, Crnogorce, kavkaske Swanete, Dargyne i kurdske Delamite (Zazaki), zatim manje oko 1/4 do 1/3 populacije za zapadne Srbe (jekavski Prečani), Moldavce, ine Kurde, Abhaze i Teheran, a rjedje s nižim udjelom za ostale susjedne narode jugoistočne Europe i prednje Azije tj. Starog istoka. Druga manja inačica ili İ?a1/Eu8 (ranije: I1b2), je u visokom udjelu specifična za otočne starosjedioce na Sardiniji i s manjim udjelima u Baskiji, Italiji, Francuskoj, itd. Nasuprot učestalosti na jugoistoku Europe i u prednjoj Aziji podgrupe I2 i na jugozapadu inačice I2b, varijanta I1 se može najčešće naći kod pučanstva sjeverozapadne Europe, osobito u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj itd.

SRPSKI genetičari koji su potvrdili 49% turski haplotipa u takozvanoj “srpskoj” krvi :

Dr. Sanja Glišić i dr. Dragan Alavantić iz Instituta Vinča biokemijski su potvrdili kod Srba 49% altajsko-anatolski marker HG-2.

Institut za nuklearne nauke „Vinča“

p.fah 522

11001 Beograd, Srbija

Tel. : +381 11 3408 101 ; +381 11 3408 102

Laboratorija za radiobiologiju i molekularnu genetiku

Tel. : +381 11 3408 686

Faks: +381 11 6447485

INSTITUTI KOJI SU POTVRDILI 49% TURSKE GENETIKE (Hg2) U KRVI TAKOZVANI SRBA :

- Laboratory for Radiobiology and Molecular Genetics, Institute of Nuclear Sciences “Vinca,” Belgrade;

- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester;

- CRC Chromosome Molecular Biology Group, Department of Biochemistry, and 3Institute of Molecular Medicine, University of Oxford, Oxford;

- Institute of General and Molecular Pathology, University of Tartu and Estonian Biocentre, Tartu, Estonia;

- IPATIMUP and Faculdade de Ciências, Universidade do Porto, Porto, Portugal;

- Department of Zoology, University of Cambridge, Cambridge;

- Centro de Investigacion y Criminalistica, Laboratorio de ADN, Policia Judicial, Guardia Civil, and Laboratorio de Biología Forense, Departamento de Toxicología y Legislación Sanitaria, Universidad Complutense, Madrid;

- Dipartimento di Biologia, Universita di Ferrara, Ferrara, Italy;

- Umeå University, Department of Medical Genetics, Umeå, Sweden;

- Unitat de Biologia Evolutiva, Facultat de Ciecies de la Salut I de la Vida, Universitat Pompeu Fabra, Barcelona;

- Department of Genetics, Trinity College, Dublin;

- University of Oslo, Centre for Biotechnology, Oslo;

- Instituto Nacional de Saúde Dr. Ricardo Jorge, Lisbon;

- Forensic Laboratory for DNA Research, MGC-Department of Human and Clinical Genetics, Leiden University Medical Center, Leiden, The Netherlands;

- Laboratory for Forensic Genetics and Molecular Archaeology, Center for Human Genetics, K.U. Leuven, Leuven, Belgium;

- Research Centre for Medical Genetics, Russian Academy of Medical Sciences, UFA Science Centre, Department of Biochemistry and Cytochemistry, Moscow;

- Department of Physiology, University of Kiel, Kiel;

- Department of Medical Genetics, Institute of Endocrinology, Medical University of Lódz, Lódz, Poland;

- Department of Human Biology, Edith Cowan University, Joondalup Campus, and Western Australian Institute for Medical Research, Royal Perth Hospital, Perth;

- Genetic Research Laboratory, Institute of Legal Medicine, Medical Faculty (Charité), Humboldt-University Berlin, Berlin;

- Institute of Molecular Biology and Genetics, National Academy of Science of Ukraine, Kiev;

- Department of Medical Biology and Genetics, Medical Academy of Latvia, Riga;

- Center of Human Genetics, University of Vilnius, Vilnius, Lithuania;

- Department of Biology, University of Rome “Tor Vergata,” Rome;

- The Cyprus Institute of Neurology and Genetics, Nicosia;

- Unité d'Immunogénétique Humaine, Institut Pasteur, Paris;

- Department of Medical Genetics, Kinderpoliklinik, Munich;

- La Trobe University, School of Genetics and Human Variation, Bundoora, Australia

- Department of Human Genetics, Memorial Sloan-Kettering Cancer Center, New York;

- Laboratory of Biological Anthropology, Institute of Forensic Medicine, University of Copenhagen, Copenhagen;

- Division of Medical Genetics, Department of Obstetrics and Gynaecology, Ljubljana, Slovenia;

- Dipartimento di Medicina Legale e Sanita Pubblica, Pavia, Italy;

- I.C. Biologice, Iasi, Romania; and Bogazici University, Department of Molecular Biology and Genetics, Istanbul;

- Dr. Mark A. Jobling, Department of Genetics, University of Leicester, University Road, Leicester LE1 7RH, United Kingdom;

- McDonald Institute for Archaeological Research, University of Cambridge, Cambridge;

- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester, United Kingdom;

- Max Planck Institute for Evolutionary Anthropology, Department of Evolutionary Genetics, Leipzig;

- Departamento de Biologia Geral, Instituto Ciências Biológicas/Universidade Federal de Minas Gerais, Minas Gerais, Brazil.

Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine te njvečoj genetskoj bazi  iz Kanade. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.

Da se vratimo Nikoli Tesli : On je po majčinoj i očevoj strani čisti Hrvat. Hrvat pravoslavac. Tu nema sumje.

Da bi bio takozvani Srbin onda bi bio 49% Turčin, jer toliko posto imaju takozvani Srbi turski haplotipa u svojoj genetici. Samo u od Srba okupiranom Srijemu oni iamju 19% slavenski haplotipa!!!.

Žene imaju X-kromoson a muškarci Y-kromoson.

Majke daju svojim kćerima svoje kromosome dalje a muškarci su mješavina majčinih i očevih kromosoma.

Znaći ženske linije uvijek nose istu genetiku!

Logičan zaključak bi bio uzeti DNK probu ženske linije obitelji Tesla da se vidi dali imaju haplotipe koje su se ustanovile u genetici Srbi ili imaju haplotipe kao Hrvati.

Genetiku nije briga dali se je netko pokorio srpskoj propagandi i dali se danas možda izjasnjava kao Srpkinja. To genetiku ne zanima i to je izključivo umjetna politička ili vjerska opredjelenost.

Pošto je Teslina majka bila Hrvatica - bila ona pravoslavka ili ne - su njezine kćeri, unuke, praunuke itd. ipak imale njezine hrvatske haplotipe koje se ne mogu izbrisati jer ne utjeće na njih muški Y-kromoson!