Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Jugo-srpski i komunistički progon Nijemaca u okupiranoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Od oko 540.000 Nijemaca koliko ih je živjelo u Kraljevini Jugoslaviji (Kraljevini Srboslaviji) do 1941. godine, oko 95.000 se našlo u sklopu njemačkih, mađarskih i hrvatskih vojnih jedinica, a oko 245.000 Nijemaca je evakuirano u Njemačku prije nego što je Jugoslavija obnovljena pod Titovim režimom.

U razdoblju od listopada 1944. do travnja 1945., preostalih oko 200.000 Nijemaca. Još od 1941. do 1944. je u napadima partizana na njemačka naselja okrutno ubijeno oko 1.500 civila. U razdoblju od listopada 1944. do lipnja 1945. okrutno je strijeljano ili na neki drugi način ubijeno oko 9.500 muškaraca i žena.

Krajem 1944. oko 8.000 žena i 4.000 muškaraca deportirano je u SSSR. S iznimkom od oko 8.000 ljudi, preostalih oko 170.000 etničkih njemačkih civila (od djece do starijih osoba) je u razdoblju od 1945. do 1948. godine bilo otjerano u logore.

Oko 51.000 žena, djece i staraca podleglo je bolestima, gladi, drugim nedaćama. Od ukupno oko 64.000 žrtava u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1948., oko 40.000 je dokumentirano imenom i prezimenom.

Mirko Tepavac, istaknuti partizanski i komunistički rukovodilac za Banat, osobno je napisao da je jugoslavenska vlada "pobjednički samozadovoljno" izvršila pogrom i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata.

Neki od najpoznatijih logora za Njemce nakon rata bili su sabirni logor Velika Pisanica, sabirni logor Josipovac, radni logor Valpovo, Logor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija.

Nijemci u Hrvatskoj smanjeni su sa 98.990 pripadnika prema popisu stanovništva 1931. na samo 10.114 1948., dakle ostao je samo 1 od 10 Njemaca.

Njemci su u od Jugo-Srba okupiranim hrvatskim područjima, takozvanoj Vojvodini također bili podvrgnuti torturi. 1931. bio je registriran 328.631 Nijemac. 1948., bilo ih je još samo 28.869, a taj broj se nastavio smanjivati do 1980-ih.

U Sloveniji je prije rata bilo oko 24.000 Nijemaca. 1948., samo se još 1.824 osoba izjasnilo kao Nijemci a 745 kao Austrijanci. Najmanje 9.000 je prisilno deportirano od jugoslavenskih vlasti a ostali su dobrovoljno otišli ili su ubijeni.

Oni koji su uspjeli pobjeći prije nego što je Crvena armija napala podunavske zemlje, bili su sretni. U Austriji i opustošenoj Njemačkoj nisu se susreli s neprijateljstvom, ali nitko nije vjerovao u njihove priče o bogatstvu koje su ostavili. No, od svih poteškoća i genocida nad Nijemcima, najokrutnija i najstrašnija tragedija je sudbina naše izgubljene djece u komunističkoj Jugoslaviji.

Danas znamo da je između 40 tisuća i 45 tisuća djece Nijemaca mlađih od 14 godina poslano u Titove logore, a najmanje šest tisuća (13 posto) izgladnjelo je do smrti. Posebno okrutno bilo je brutalno uzimanje djece od majki budući da su gotovo sve mlade žene otpremljene kao ropkinje u Rusiju.

Također je dokumentirano kako je više od 20 tisuća djece odvedeno iz tih logora i poslano u sirotišta diljem Jugoslavije. Braća su odvojena, većina djece dobila su slavenska imena i poslana su na područja daleko od domova svojih predaka kako bi se susrela s novom ideologijom koja bi od njih napravila prave patriote Titove države. Ovaj proces renacionalizacije protivi se ljudskim pravima i osobnom dostojanstvu prema deklaraciji UN-a iz 1948. godine. To je bilo prije 73 godine i sada ništa ne možemo promijeniti. Ali, naša je dužnost da ih ne zaboravimo.

Kako je rat uzeo maha, naši ljudi savjetovali su narod da ode dok se još može. U Slavoniji i Srijemu, gdje su seljaci bili bliže ratnoj izloženosti, većina stanovnika izbjegla je na zapad. Oni koji su naviknuli na različite prirodne katastrofe kao što su glad, gubitak žetve, poplave i potresi raznih vrsta, odlučili su ostati jer su mislili da će doći bolja vremena.

Naravno, pretpostavili su da će nakon rata završiti političke promjene, a već stoljećima uspješno su živjeli s motom lojalnosti prema etničkoj pripadnosti i odanosti državi. Kako su Sovjeti zauzimali Panonsku nizinu, gdje je živjelo više od pola milijuna etničkih Njemaca, njihovu sudbinu prepustili su partizanima. Ti partizani nisu pripadali discipliniranoj vojsci, već gruboj skupini razbojnika iz bosanskih i srbijanskih planina koji su imovinu etničkih Nijemaca prisvajali kao ratni plijen i tako su postupali.

Jesu li se ti partizanski banditi bojali otpora? Naravno da nisu! Svi su bili na fronti, samo su žene, djeca i starci ostali kod kuće i nisu imali nikakvih sredstava za otpor.

Titova uprava u Beogradu 21. studenoga 1944. objavila je sljedeće:

1. Svi etnički Nemci koji su živjeli u Jugoslaviji od tog dana izgubili su svoje državljanstvo i prava građanstva

2. Svu imovinu osoba njemačke narodnosti, pokretnine i nekretnine država je tog dana zaplijenila

S tim zakonom 200 tisuća Nijemaca u Podunavlju ostalo je izvan zakona. Sovjetsko vodstvo ustrajalo je da jugoslavenska vlada plati troškove za njihovu okupaciju Podunavlja odnosno, kako su rekli, "slobodnu Jugoslaviju". Beograd je bankrotirao i nije mogao ispuniti te zahtjeve. Ipak, Sovjeti su ustrajali. Ako Beograd ne bi mogao platiti u zlatu, mogao bi platiti radnicima koji su očajnički bili potrebni u ratno razorenom Sovjetskom savezu. Plaćanje radnicima? Sada je to bilo lako!

Svi Njemci bili su izvan zakona, mogli su uzeti koga god su željeli. Tako su razgovarali o radnim odštetama (Arbeitsverpflichtungen) i otišli u njemačka mjesta kako bi skupljali radnike. Samo u banatskom gradu Apatinu 2400 žena deportirano je u Sovjetski Savez, a u cijelom Banatu, ne računajući žene iz Bačke, Slavonije, Srijema i Bosne, više od 40 tisuća žena. Na Božić 1944. svi muškarci od 18 do 45 godina i sve žene od 18 do 30 godina, poslije do 35 godina, bili su deportirani. Izbačeni su iz svojih domova i poslani vlakom u stočnim vagonima. Putovali su 17 dana kroz rusku zimu do rudnika u Krivij Rihu i Stalinu. U većini slučajeva njihova djeca ostala su sama. Kakve su noćne more imale te majke, zabrinute zbog svoje djece?

Kakve su noćne more imale duboko u rudnicima, a nisu se mogle čuti s obitelji? Samo se jedna od tri žene vratila kući. Dom? Nije bilo doma. Poslani su u Istočnu Njemačku, slomljeni i očajni. Za njih je započelo novo teško iskušenje (Leidensweg): traženje supruga, djece i rodbine.

Za djecu koja su bila rastavljena od majki bio je to neizreciv užas. Ta rana ne može se izliječiti do kraja života. Život male djece pomalo je postao bolji tamo gdje su bila starija braća i sestre koji su se mogli brinuti o njima. U kućama u kojima su djeca ostala sama, ljubaznost susjeda ublažila je bol. Ovisni jedni o drugima, Nijemci su razvili međusobnu solidarnost u protekla dva i pol stoljeća življenja među drugim narodima.

Ali sada su partizani bili gospodari, a nitko nije bio siguran od njihovih zločina. Sakupili su sve preostale Nijemce koji su još bili tamo, djecu i starce te ih stavili u logore. Oni koji su mogli raditi završili su u radnim logorima, a ostali u Titovim najozloglašenijim logorima smrti kao što su to Rudolfsgnad (Knićanin) i Gakovo. AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) planirao je da za tri godine (do 1947.) u cijeloj Jugoslaviji ne opstane ni jedan Njemac.

Prema statističkim podacima, do 1948., kada je većina logora bila zatvorena, od 200 tisuća zatočenih Nijemaca, ostalo je živo samo nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Bijela smrt – tako se nazivala glad – bio je jednostavan način Titove uprave da se riješi Nijemaca. Svakog dana iskopana je rupa veličine dnevnog boravka u koju su bacani mrtvaci. Beogradski sustav funkcionirao je za njih savršeno. Najmanja djeca bila su prva koja su umrla.

Otac Wendelin Gruber iz Filipova (Bačka) proveo je neko vrijeme u logoru smrti Gakovo kao zatvorenik. Posjetio je dječje nastambe u logoru. Dvadesetak mališana u svakoj sobi ležalo je na slami i bilo slabo pokriveno. Samo koža i kosti, bolesni i zaražene rane. Nitko nije brinuo za njih. Preživjeli su razgovarali o starcu iz Filipova, djedu, koji je prikupio sve svoje unuke. Njih 28 završilo je u logoru smrti.

Još jedan starac opisuje situaciju napuštenih mališana: "Djeca su sjedila, plakala, a ako im je netko bacio lubenicu za jelo, bili bi sretni ostatak dana."

Do 1947. glasine o logorima došle su do Amerike i Titova administracija konačno je bila prisiljena učiniti nešto. Tražili su "humanistički" način suočavanja s djecom i odlučili da bi ih bilo pametnije indoktrinirati u vlastitu komunističku ideologiju. Mališani od tri godine i mlađi ne bi se sjećali imena, svojih roditelja ili odakle su došli, pa su ih poslali u sirotišta gdje su bili odgojeni da imaju averziju prem

Jedna od djece, Katharina Sesko, udana Mandel iz Sekitscha (Lovćenca), zapisala je u svom dnevniku: "U ljeto su zaprežna kola prolazila kroz logor Gakovo i skupljala svu djecu koja više nisu imala rođake. Dovezeni smo u kuću u Gakovu, gdje su već čekala i druga djeca. Malo poslije svi smo odvedeni. Dovezeni smo u Staru Kanjižu. Tamo je bilo okupljeno oko 400 djece iz različitih logora. Prvi obrok kruha i mlijeka nakon tako dugo vremena primili smo u Kanjiži. Vidjevši kruh, naše oči su ispadale. Svi smo bili grubo pothranjeni i izgladnjeli, a nekolicina nas je bila bolesna. Sada smo dobili medicinsku njegu i također imali dovoljno hrane. Nakon što smo se oporavili, sa srbijanskom djecom bili smo raspoređeni po različitim sirotištima, samo nekoliko etničkih Njemaca u svakom sirotištu, kako bismo učili srpski jezik. Bila sam u sirotištu u Somboru."

U otvorenom pismu Salzburger Nachrichten (Salzburg's News) u siječnju 1950. godine izvijestio je o tragediji 45 tisuća njemačke djece i njihovih roditelja u Jugoslaviji, no Eleanor Roosevelt, koja je u UN-u bila zadužena za ljudska prava, nije reagirala.

Profesor Adalbert Gauss iz Bačke 1950. godine opisao je više od 40 sirotišta o kojima je pisao u knjizi "Kinder im Schatten" ("Djeca u sjeni"). U svojoj knjizi tvrdio je kako su odgojeni na ideologiji da je država njihova majka i otac, kojima su dužni apsolutnu poslušnost.

Još uvijek ima Njemaca koji su preživjeli kalvariju kroz koju su prošli 1945. Naši sugovornici su izgubili i imutak i mnoge članove obitelji, ali ipak hladne glave svjedoče o muci kroz koju su prošli.

Nikola Mak i Jozef Bischof dvojica su Njemaca koji su kao djeca dočekali 1945. godinu. Djetinjstvo im je obilježeno protjerivanjem u logore i oduzimanjem svega što su njihovi preci generacijama stvarali. Svjedoci su pogroma njemačke nacionalne manjine koja je stoljećima živjela u Slavoniji.

Više od 150.000 Njemaca živjelo je na području današnje Hrvatske, a u Kraljevini Jugoslaviji bilo ih je 550.000 tisuća. U logorima ih je umrlo oko 50.000, uglavnom žene, djeca i starci.

Odlukom predsjedništva AVNOJ-a od 20. 11. 1944. godine Njemcima je oduzeta sva imovina. Uz tu odluku postoje i dvije tajne odluke: da se svi Njemci koji nisu bili u partizanima protjeruju iz tadašnje Demokratske federativne Jugoslavije i dok se ne protjeraju iz zemlje, da ih se internira u radne logore.

"Živjeli smo normalno do 11. 5. 1945. kada dolaze ujutro naoružani vojnici sa zapovjedi : Švabe, uzmite što možete ponijeti i stanite ispred kapije, a ključeve ostavite u vratima, idete na saslušanje", priča nam Nikola Mak. "Kada su nas sve skupili, odveli su nas u Valpovo. Od tamo su nas otpravili u dva transporta za Austriju. Prvi transport, koji je krenuo osam dana prije, Englezi su u Štajerskoj primili, ali su shvatili da su napravili grešku jer te ljude je trebalo hraniti. Kasnije su mi rekli da su im sami Austrijanci govorili : Pa vi ste ludi, nas nećete moći hraniti a ne još te cigane. Jer mi smo za Austrijance bili cigani“, objašnjava nam Nikola Mak kojem je tada bilo samo devet godina.

Ljudi iz tog "prvog transporta" su mahom otišli u treće zemlje; Ameriku, Južnu Ameriku, Australiju... Uglavnom, našli su se na Zapadu i tako spasili. Pred onima koji su ostali iza željezne zavjese nevolje su tek počele.

"Vratili su nas nazad i u Velikoj Pisanici istovarili na vašarištu (sajmištu) gdje su nas držali deset dana", nastavlja gospodin Mak. "Nije bilo žice i kod nekog krumpirišta pamtim da sam rukama kopao krumpire i u pepelu ih pekao. To mi je bio najslađi krumpir u životu. Pored nas je prošao 'Križni put' sa domobranima u suprotnom smjeru, a mi smo pješice poslani u valpovački logor", sjeća se Nikola Mak.

Kroz valpovački logor prošlo je oko 3.000 Nijemaca i trećina, dakle oko 1.000 ljudi je umrlo od tifusa, gladi i hladnoće.

"Dolazi zima, glad, tifus, uši, stjenice, buhe, svrab... Na svu sreću Švabo je lukav, pa kada smo u proljeće otjerani, svi smo obukli zimsku odjeću. 16. ožujka je od tifusa umro i moj otac, zajedno sa još 80 ljudi tog dana. Ostali smo majka, brat i ja sami. Beznađe, glad, ljudska tragedija, spavao sam pokraj leševa. Apsurd je da se tada preživjeli Židovi i Srbi vraćaju iz logora, a po istoj logici mi idemo u logore."

Ipak, gospodin Mak osobito naglašava : "Važno je da kažem, kada su nas tjerali u logore, ljudi su plakali. Kada smo se vratili iz logora, ljudi su govorili: što su vam ovi banditi uradili? Bila je to slika gorkog očaja, nismo se smjeli ni približiti svojim kućama. Jer u našim kućama, su bili isto tako nesretnici s Banije, Korduna, Bosne ...“

Život nije postao mnogo lakši niti nakon što su ih otpustili iz logora. Gladni i bez doma, našli su utočište u jednoj napuštenoj kućici u vinogradu, koja im je poslužila kao dom prvih godina. Iskustva iz tih dana nikada nije zaboravio:

"Tu su susjedi počeli dolaziti i svatko; i Srbi i Židovi i Hrvati, donosili su nam po nešto. Haljinicu, gaće, žlicu, stari krevet, ništa nismo imali. Mama je posudila motiku i krenula u nadnicu i tako smo počeli svoj 'novi' život. Brat se oporavio i završio školu za trgovca. Ali od posljedica logora bio je lošeg zdravlja i 1951. je umro od tuberkuloze", sjeća se Nikola Mak.

"I ja sam krenuo u školu vremenom. Učiteljica mi je bila jedna uvjerena partizanka, ali sam bio njen ljubimac jer sam bio najbolji đak. Tito mi je ubio mog oca i brata, ali mi je i dao nešto, od zdravstvenog osiguranja do školovanja... Nikada nisam bio ekstreman i pokušao sam stvari sagledavati u široj slici", kaže nam Nikola Mak koji nikada nije zatražio povrat imovine.

No, kako kaže, od materijalnog je bitnije ono moralno. Da se prizna nepravda, stradanje, pljačka i progon sa obilježjima genocida. Prema njegovim pričama, puno gore su prošli vojvođanski Nijemci koji su bili deportirani u Sovjetski Savez. Tko je preživio, vratio se tek pedesetih godina prošlog stoljeća.

Jozef Bischof, vitalni osamdesetčetverogodišnjak iz Kozarca, sjeća se kada su ga kao dječaka od 14 godina, zajedno sa cijelom obitelji, otjerali u logor. Prvo su razdvojili cijele obitelji i sve ih podijelili na radno sposobne i one nesposobne. One koji su proglašeni radno sposobnima su danima selili iz jednog selo u drugo : Grabovac, Popovac, Batina Skela, Jasenovac... Radili su kao besplatna radna snaga u vinogradima, istovarivali vagone, obrađivali šećernu repu, što god je bilo potrebno. Tu zimu je Jozef Bischof proveo u Osijeku radeći u Šećerani za vrijeme kampanje, ali nakon toga je i on otjeran u Valpovački logor.

"Tamo sam skoro umro od avitaminoze i skorbuta. Jedna me doktorica spasila. Dala mi je svaki dan dvije jabuke. Morao sam ih pojest kod pred njom, u ambulanti jer bi mi ih oteli inače", sjeća se gospodin Bischof.

"Na kraju, 14. siječnja 1946. smo pješice poslani u Beli Manastir. Hodali smo cijeli dan i cijelu noć, a od tamo su nas poslali u Mirkovce. U Mirkovcima su bili dobri stražari, ali jako loš komandant. Još dok sam bio u Jasenovcu, gađao je ljude koji su išli na bunar. Ako ga je pogodio, pao bi u bunar. Mi smo ih onda vadili i opet koristili taj bunar. Zvao se Andrija, iz Belog Brda je bio" kaže nam Jozef Bischof.

Kao što to ponekad biva, kasnije se još jednom susreo s tim "Andrijom", zapovjednikom logora: "Šezdesetih godina sam vozio direktora kao šofer. Zastali smo jednom na putu i taj Andrija je bio tadašnji milicionar. Ponudio nas je nekim šljivama iz košarice. 'Hvala, ne treba' sam samo rekao. Kad smo krenuli direktor je samo rekao; 'Vama su krvave te šljive'. 'Jako su krvave', rekao sam mu. Jednom je naredio da me zavežu za drvo za ruke, da mi noge ne dotiču tlo... Umro je u međuvremenu, neka mu Bog oprosti."

Jozef je oslobođen zajedno s majkom 30. travnja 1946. sa otpusnicom u kojoj piše da je po nacionalnosti Talijan, kako bi ih mogli otpustiti bez previše pitanja. Rodbina, i sama gladna i bez hrane, nije ih mogla primiti. U svoju se kuću nisu smjeli vratiti, pa su zaputili u baranjsko selo Mirkovac.

"U Mirkovcima je mama je pitala upravitelja da nam da neki posao. Ja sam dobio četiri vola da prevozim. Dobili smo i 200 hvati vrta za krumpir, ali nismo imali gdje spavati. Tamo nam je jedan čovjek dao neku špajzu (ostavu) da spavamo. Tako je vrijeme teklo, radili smo, nismo umrli od gladi. Obitelj se sastala kasnije", priča Bischof.

Mladi Jozef je poslan na tečaj za vozača traktora, u Sloveniju su ga poslali u melioracijsku školu. Završio je i majstorski ispit, radio je kao vozač, geometar, mehaničar, trgovac... Odslužio vojni rok i proveo život radeći i šuteći, pošteno zasluživši mirovinu. Doživio je i denacionalizaciju, vraćen mu je dio imovine, ali kako sam kaže, od vrijednosti mu je bitnije da se prizna kako im je učinjena nepravda iako za ništa nisu bili krivi.

U ionako teškim vremenima, slavonski Nijemci prošli su još teže, počinjući život od počeka, bez ičeg, stigmatizirani od društva, opljačkani od države, osuđeni samo na svoj rad i svoje sposobnosti da iz ničega ponovo stvore svoje živote.

Jugo-srpski logor Krndija u okupiranoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Logor Krndija je bio logor osnovan u pustome njemačkome naselju Krndija kod Đakova od strane komunističkog režima u Jugoslaviji za Njemce i Austrijanace u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.

U službenim logorskim dokumentima, a najčešće i u historiografiji i publicistici, Krndija je označena kao Logor Krndija.

U njemačkoj/podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici, logor Krndija je često naveden i kao Konzentrationslager, Vernichtungslager i Todeslager Kerndia/Krndija, a u hrvatskoj historiografiji i publicistici različito, ali najčešće kao Koncentracijski logor Krndija i Logor Krndija.

U Krndiji je najprije osnovan logor za ratne zarobljenike (njemački i hrvatski vojnici) i političke zatvorenike Hrvate. U logor za folksdojčere Krndija je pretvorena kada su 15. kolovoza 1945. dopremljeni logoraši iz Velike Pisanice. Logoraši su zatim sami morali ograditi logor bodljikavom žicom. Slijedi kasnije i dolazak novih logoraša.

Napušteno njemačko selo Krndija kod Đakova pretvoreno je u logor za preostalo njemačko stanovništvo Slavonije i Srijema, zapadne Hrvatske i bosanske Posavine. Zapovjednik/upravnik logora bio je kapetan Ivan Tomljenović, a zatim Milan Komlenović. Logorsku upravu i stražu činilo je 12 do 14 pripadnika Narodne milicije, od kojih su četiri bile žene, koje su prema iskazima/sjećanjima logoraša bile najokrutnije.

Po logoraše dolaze seljaci iz okolnih sela i koriste ih kao radnu snagu za razne poljoprivredne poslove, odnosno iznajmljuju ih za rad i to plaćaju logorskoj upravi. Mnogi seljaci, prema iskazima/sjećanjima logoraša, iskazali su razumijevanje i dali im pomoć u hrani i odjeći. Na tešku sudbinu logoraša utjecali su, osim nepovoljnih uvjeta smještaja, izrazito slaba prehrana, nedovoljna higijena, pomanjkanje lijekova i liječničke pomoći, razne bolesti, te naporni radovi na koje zatočenici nisu bili naviknuti. Umiralo se većinom od bolesti, posebice tifusa, premorenosti, zime i gladi.

Od zime 1945./46., posebice od siječnja 1946., počinje harati epidemija pjegavog tifusa i ubrzo poprima zastrašujuće razmjere. Potkraj ožujka ili početkom travnja 1946., nakon poduzetih potrebnih mjera tifus je uklonjen. Ubijanja i smaknuća osim nekoliko slučajeva, koji su nedvojbeni, u logoru Krndija nije bilo. Logoraše su pokapali na mjesnom groblju, mnogi i bez nadgrobnih oznaka ili natpisa. Prema izvješću Ministarstva unutarnjih poslova Narodne vlade Hrvatske, u Logoru Krndija u listopadu 1945. smješteno je 3.500 logoraša, uglavnom starijih osoba, žena i djece, koji se koriste za različite radove.

Procjenjuje se da je kroz logor Krndija prošlo oko 3.500 do 4.000 logoraša, te da ih je oko 500 do 1.500 u logoru smrtno stradalo, uglavnom od izgladnjelosti,dizenterije i tifusa. Prema do sada utvrđenim poimeničnim pokazateljima, u logoru Krndija stradalo je najmanje 337 osoba, pretežito starijih osoba, žena i djece. Logor Krndija raspušten je u svibnju 1946.

Oni logoraši koji nisu pušteni na slobodu, prebačeni su do kraja svibnja 1946. u druge logore (Podunavlje u Baranji, Tenja/Tenjska Mitnica kod Osijeka, Gakovo u Bačkoj i Logor Knićanin/Rudolfsgnad u Banatu). Odatle su, zatim, upućivani na rad i drugdje. Nakon ukidanja logora Krndija, velik broj preživjelih interniraca ostao je raditi na poljoprivrednim dobrima i u raznim radnim organizacijama.

Jugo-srpski logor Josipovac u okupiranoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Sabirni logor Josipovac (njemački : Arbeitslager Sankt Josef ), bio je logor koji je osnovao komunistički režim u Jugoslaviji za Nijemce i Austrijanace u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. U službenim logorskim dokumentima, logor Josipovac označen je kao Radni logor Josipovac, a neki drugi ondašnji dokumenti logor Josipovac nazivaju Logor za iseljavanje Njemaca Josipovac, te Centralni logor za protjerivanje Njemaca Josipovac.[

Radni logor Josipovac osnovan je na kraju Josipovca prema Bizovcu, gdje su otprije bile barake njemačke Radne službe “Arbeitsdienst” i bio je ograđen visokom bodljikavom žicom. Tijekom svibnja 1945. godine u logor Josipovac internirano je više od 3.000 osoba, uglavnom starijih osoba, žena i djece.

Prema zabilješkama logoraša Michaela Hantlera, u logoru Josipovac umrlo je 55 osoba. Do sada je poimenično utvrđeno 38 žrtava logora Josipovac, a procjenjuje se da je u logoru Josipovac stradalo oko 100 osoba. Komunističke vlasti su, čini se, namjeravale što više Nijemaca protjerati iz zemlje. Transporti sa slavonskim i bosansko-posavskim folksdojčerima iz Radnog logora Josipovac i Radnog logora Valpovo, a i drugih logora, upućivani su od početka srpnja 1945. iz Osijeka preko Slavonskog Broda, Zagreba te Ljubljane. U prepunim stočnim vagonima, bez dovoljno hrane i vode, iscrpljena većina pobolijeva, a neki višednevno putovanje nisu preživjeli.

Iz logora Josipovac 8. srpnja 1945. godine upućen je željeznički transport s oko 3.000 logoraša, od kojih nitko nije znao odredište. Nakon dugoga iscrpljujućeg puta, logoraši su dva dana bili zatvoreni u prepunim stočnim vagonima u Leibnitzu u Austriji, a zatim ih je oružana pratnja istjerala i jednostavno ostavila. Dva dana kasnije, 10. srpnja 1945. godine, Radni logor Josipovac je raspušten, a manji broj logoraša koji je preostao, prebačen je u obližnji Radni logor Valpovo.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Čuvaj se četnički i partizanski bandita. Kupi ovdje :

Jugo-srpski logor Velika Pisanica u okupiranoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Sabirni logor Velika Pisanica (njemački : Arbeitslager Groß-Pisanitz) je bio logor osnovan od strane komunističkog režima u Jugoslaviji za Nijemce i Austrijanace u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.

U službenim logorskim dokumentima, logor Velika Pisanica je označena kao Sabirni logor Velika Pisanica.

U historiografiji i publicistici, logor Velika Pisanica nazivan je raznim imenima. U hrvatskoj historiografiji i publicistici označen je kao Logor Velika Pisanica / Sabirni logor Velika Pisanica / Radni logor Velika Pisanica / Kažnjenički logor Velika Pisanica.

U njemačkoj/podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici nazivan je Prolazni/Privremeni logor Velika Pisanica (Zwischenlager Velika Pisanica/Groß-Pisanitz / Temporary Camp Velika Pisanica).

Nakon izgona u Austriju 3.000 folksdojčera iz Radnog logora Josipovac početkom srpnja 1945., vlakom je, stočnim vagonima, 22. srpnja 1945. iz Radnog logora Valpova upućeno još 1.800 osoba. Međutim, kako su britanske okupacijske vlasti u Austriji odbile prihvatiti ih, transport se morao vratiti s austrijske granice, a nakon nekoliko dana besciljnog kretanja, završio je u Velikoj Pisanici kod Bjelovara. Isto se tijekom srpnja dogodilo i s još dva transporta folksdojčera, koji su bili upućeni prema austrijskoj granici.

U Velikoj Pisanici najprije je osnovan logor za ratne zarobljenike (njemački i hrvatski vojnici) i političke zatvorenike (intelektualci, svećenici). Dopremljeni folksdojčeri smješteni su u Velikoj Pisanici na otvorenome, jer je nekoliko postojećih baraka već bilo popunjeno. U Veliku Pisanicu najprije je dopremljeno oko 3.000 folksdojčera.

Prema svim vrlo pouzdanim navodima i procjenama, broj vraćenih u tim transportima iznosio je oko 5.000 do 6.000 osoba, pretežno staraca, žena i djece. Smješteni su na bivšem sajmištu, izloženi kiši i lošem vremenu. Zbog loše prehrane, iscrpljenosti, pojave zaraznih bolesti i napornog rada, ubrzo počinju umirati starci i djeca.

Broj žrtava Sabirnog logora Velika Pisanica nije utvrđen. Do sada je poimenično utvrđeno 15 žrtava. Procjenjuje se, da je broj žrtava oko 100. Po logoraše dolaze seljaci iz okolnih sela i koriste ih kao radnu snagu za razne poljoprivredne poslove, odnosno iznajmljuju ih za rad i to plaćaju logorskoj upravi.

Mnogi seljaci, prema iskazima/sjećanjima logoraša, iskazali su razumijevanje i pomogli im u hrani i odjeći. Nakon kraćeg zadržavanja folksdojčera u Velikoj Pisanici, od početka, a zaključno s 10. kolovoza 1945., krenuli su transporti prema logorima za folksdojčere prema istoku Hrvatske (Krndija, Valpovo).

To je značilo i nastavak stradanja slavonskih, srijemskih, baranjskih i bosansko-posavskih Njemaca koji su bili u tim transportima.

Jugo-srpski logor Valpovo u okupiranoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Radni logor Valpovo (njemački : Arbeitslager Walpau) je bio logor osnovan od strane komunističkog režima u Jugoslaviji za Nijemce i Austrijanace u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Logor je fukcionirao od 1945. do 1946. godine. Radni logor Valpovo osnovan je na prostoru između stare valpovačke ciglane i sajmišta gdje su otprije bile barake njemačke Radne službe “Arbeitsdienst” i bio je ograđen visokom bodljikavom žicom i s kulama stražarama.

Nijemcima i Austrijancima sa području Hrvatske kolektivno je pripisana krivnja za navodne “nacističke zločine”.

S jugo-srpskom okupacijom Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. godine, kampovi za hrvatske Njemci su formirani u Valpovu, Josipovcu i Krndiji.

Tri tisuće ljudi sprovedeno je kroz logor.

Od svibnja 1945. do travnja 1946. godine, kroz logor je prošlo oko 3.000 žena, djece i staraca njemačke nacionalne manjine, službeno je evidentirano 1.076 žrtava toga logora, ali se procjenjuje da ih je bilo još nekoliko stotina.

Zatvorenici su umirali od gladi i tifusa, među ostalim čimbenicima u otežanim uvjetima života.

Godine 2003. podignut je spomenik žrtvama logora.

Otkriću su prisustvovali prestavnici njemačke manjine u Hrvatskoj, gradonačelnik Valpova i đakovački biskup Marin Srakić.

Podatci o logoru :

Vrsta smještaja: kamp vojarna s ogradom od bodljikave žice

Broj logoraša: do 3000

Trajanje postojanja: od svibnja 1945. do svibnja 1946. = 12 mjeseci

Umrli: 1.000 – 2.000

Uzroci smrti: distrofija, dizenterija, tifus

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Komunistički monstrumi. Kupi ovdje :

Jugo-srpski logor Knićanin u okupiranoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Koncentracijski logor Knićanin (Rudolfsgnad) ili Sabirni logor Knićanin bio je jugokomunistički koncentracijski logor nakon završetka Drugog svjetskog rata. Osnovala ga je Jugoslavenska vlast u Knićaninu u listopadu 1945.

Koncentracijski logor je bio korišten za starosjedilačke njemačke žene, djecu i starijie osobe većinom iz srednjeg i južnog Banata ali i Srijema. Prosječan broj ljudi unutar logora bio je 17.200, a najveći broj je 20.500.

Procjenjuje se da oko 13.000 ljudi ubijeno ili umrlo u logoru, od kojih su 7.767 slučajeva smrti dokumentirano.

Nakon raspuštanja logora Nijemcima starosjediocima je oduzeta imovina i naseljene su srpske obitelji iz BiH, Hrvatske i Crne Gore.

Spomen ploča za žrtve iz masovne grobnice u blizini je izgrađena u 1998.

Logor je raspušten u ožujku 1948 nakon (ukupno 29 mjeseci ili 880 dana).

Podatci o logoru :

Koncentracijski logori za radno nesposobne Nijemce, prvenstveno iz srednjeg i južnog Banata

Prvobitno stanovništvo Rudolfsgnada: 3 200

Broj interniranih: prosječno 17.200 (maks.: 20.500)

Trajanje postojanja: 10. listopada 1945. do sredine ožujka 1948. = 29 mjeseci

Smrti: oko 11.000

Uzroci smrti: tifus, malarija, pothranjenost

Filatelističko izdanje : Čuvaj se Jugoslavena!. Kupi ovdje :

Memorandum Vase Čubrilovića iz studenog 1944. godine :

Pisac memoranduma Isterivanje Arnauta iz 1937. godine Vasa Čubrilović, kojega su komunističke vlasti nakon svojega dolaska u Beograd postavile za svojega komesara na Filozofskom fakultetu, predaje novim vlastima svoj memorandum (15 stranica gusto ispisanih pisaćim strojem) od 3. studenog 1944. godine, kojim novim vlastima izlaže iste teme, naglašavajući da je upravo sada pravi povijesni trenutak za prisilno iseljavanje nacionalnih manjina.

Taj beogradski sveučilišni profesor i budući ministar u vladi DF Jugoslavije predlaže u tom memorandumu, kako bi trebalo protjerati ne samo Njemce, nego i sve druge nacionalne manine :

"Mi se možemo slagati ili neslagati u pojedinim pitanjima državne politike, ali smo danas složni u jedno, da sa Folksdojčerima u Jugoslaviji, treba jednom zauvek prečistiti račune. Oni su to zaslužili svojim nelojalnim držanjem prema državi u kojoj su živjeli,svojom svirepošću i verolomnošću, svojom gramljivošću i i bezobzirnošću... Osim nelojalnog držanja ima i drugih du!okih državnih razloga koji nas prisiljavaju daiskoristimo ovaj rat i da rešimo manjinsko pitanje iseljavanje manjina. Naše manjine, već smo podvukli, nisu za nas opasne zbog svog broja već zbog svog geopolitičkog položaja i zbog svoje povezanosti sa se!i srodnim susednim narodima... Vojvodina je žitnica cele Jugoslavije, a da u njoj nema nijednog Srbina ili Hrvata, morali bi se za nju boriti zbg ishrane miliona naših građana južno od Save i Dunava. Kad čovek pokušava da stvara privredni za buduću izgradnju jugoslovenskih zemalja, on ga ne može zamisliti Bez Vojvodine, kao žitne rezerve... Samo hladni državni račun mora da upravlja na ovom politikom po ovom pitanju... Pošto smo izneli razloge zašto treba očistiti državu od manjina, da vidimo ima li mogućniosti za izvođenje toga plana. Objektivno uzevši, uslovi za taj posao su veoma povoljni. Ako se prilikom izgrađivanja Evrope polazilo sa stanovišta da se manjinsko pitanje može rešiti preko povlastica tim manjinama iskustvo iz ovoga rata su pokazala cijeloj Evropi da to nije tačno. Bezobzirno iskorištćavanje nemačkih manjina od strane Trećeg Rajha, doveli su do saznanja, da je jedino pravično rešenje tog pitanja, preseljavanje manjina... Sam Treći Rajh poveo je jednu brutalnu kolonizatornu politiku prebacujući milione s jednog kraja Evrope na drugi .Šta više, on je spremao planove za iseljavanje čitavih naroda i putem jedne smišljene kolonizacione politike težio je da zavlada jugo-istočnom i istočnom Evropom. Da je on pobedio u ovom ratu, nas Južnih Slovena, posebice Srba nestalo bi sa lica zemlje.Ovaj način rešavanja manjinskog pitanja primili su bili i nemački saveznici Italija i Mađarska. Zato, je i razumljivo da su i naši saveznici stali na stanovište da se u ovom ratu manjinsko pitanje reši putem preseljavanja. Prvi bratski Sovjetski savez primjenjuje još pre rata ovu metodu u rešavanju manjinskih problema. On je već davno raselio Karelce na granicama Finske. Iz primorskih oblasti na Dalekom istoku iseljeni su Koreanci i Kinezi čak u Turkestan. Kada je Sovjetski Savez još 1940. zaposeo Besarabiju on je iselio iz nje 150.000 Besarabskih Nemaca. Čitav grad od baraka izgradili su te godine Nemci na ušću Save u Dunav u zemunskom polju. Mi Beograđani imali smo tada prilike da gledamo transporte tih Nemaca, u tom logoru prilikom odlaska za Nemački Rajh. I sada vrši Sovjetski Savez još u toku rata izmenu stanovništva, preseljavajući Poljake iz Ukrajine i Bele Rusije preko nove poljsko-sovjetske granice, a dovodeši otud Ukrajince i Belo-Ruse u Sovjetski Savez. Pozivajući se na ove primere i mi ćemo imati pravo, da tražimo od naših saveznika, da se i naše manjinsko pitanje reši na isti način, iseljavanjem... Po pitanju naroda koje trebamo iseliti mišljenja sam, da treba uzeti u red: Nemci, Mađari, Arnauti, Talijani i Rumuni... Posle onih strahota što su ih Nemci počinili po našim zemljama i po celoj Evropi, oni su izgubili svako pravo a nikakav obzir zato ih treba nemilosrdno goniti. Mađarski narod i kod nas, kao i u Mađarskoj..., i pored pokolja u Bačkoj i pandurske službe Nemcima po Rusiji, ipak zaslužuju nešto obzira...To isto važi i za Arnaute... Međutim, prikom rešavanja manjinskog problema mi moramo po svaku cenu etnički osvojiti Bačku, Kosovo i Metohiju, izbacujući pri tom koju stotinu hiljada Mađara i Arnauta iz naše države. Fašistički režim u Italiji strahovito je postupao sa našim svetom u Istri, Gorici i Gradišci. Kad dobijemo te zemlje natrag mi se moramo potruditi da ih ponovo etnički osvojimo, iseljavajući iz njih sve one Talijane, koji su se tamo naselili posle 1. decembra 1918."

Nije poznato u kojoj mjeri je taj Čubrilovićev dokument - popraćen tabelama sa statističkim podatcima i konkretnim prijedlozima organizacije "posla" etničkog čišćenja utemeljenima na njegovom dobrom poznavanju rada državne uprave - utjecao na odluku vrha komunističke vlasti da pristupi etničkom čišćenju Njemaca na području Jugoslavije, ali valja opaziti da je kod komunista očito dojam o Čubriloviću bio dobar, kada vidimo da je on u danima preuzimanja vlasti u Beogradu postavljen za komesara za Filozofski fakultet, da bi potom od travnja 1945. do 1950. godine bio i ministrom u vladi komunističke Jugoslavije; najprije kao ministar poljoprivrede, a potom kao ministar šumarstva.

Ukupan broj njemački žrtvava u okupiranoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Zločinac Josip Broz Tito je, nakon što je s dijelom Vrhovnog štaba NOV i POJ pristigao 4. listopada 1944. u vojvođanski Vršac, da bi odatle rukovodio borbama radi oslobođenja Beograda. Našavši ondje dosta civila Folksdojčera, upućuje 16. listopada 1944. komandantu 1. armijske grupe NOVJ Peki Dapčeviću depešu u kojoj je naređuje : “Pošalji mi hitno preko Bele Crkve za Vršac jednu od najboljih, jakih brigada eventualno krajišku. Potrebna mi je da očistim Vršac od švapskih stanovnika.“ Od listopada do prosinca 1944. nekoliko tisuća civila folksdojčera, ali i drugih, pretežno muškaraca, odvedeno je u obližnji likvidacijski logor. Prema poimeničnim pokazateljima u Vršcu i okolnim mjestima utvrđeno je 1.038 žrtava.

Na sličan način postupalo se i u drugim krajevima koje su nastanjivali Folksdojčeri. Na sjednici NKOJ-a održanoj 30. listopada 1944., zločinački predsjednik NKOJ-a maršal Jugoslavije J. Broz Tito je objasnio : “Uspostavu vojne vlasti u Vojvodini diktirali su specijalni problemi u Vojvodini, - isterivanje Nemaca ... Pitanje iseljavanja Nemaca mi moramo rešiti, jer je to večita opasnost za našu zemlju. To pitanje ćemo postepeno rešavati. Zasada će se sve sposobno od 16 do 60 godina svrštavati u radne bataljone i upotrebljavati na razne radove. Kolonizaciji našeg stanovništva u Vojvodini namesto isteranih Nemaca treba odmah pristupiti. Tj. na nemačka imanja odmah naseljavati Srbe, Crnogorce, Ličane i td, i to siromašne i poštene porodice.“

Odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine - pod očitim utjecajem dotadašnjih odluka okupatorskog zločina Nezavisne Države Hrvatske Josipa Broza Tita, a moguće i pod utjecajem memoranduma Vase Čubrilovića od 3. studenog 1944. godine - proglašeni su svi etnički Njemci na području Jugoslavije (primjenjivalo se to i na Austrijance) neprijateljima, osim onih koji su surađivali s NOVJ. Odlučeno je da se svima njima bez naknade oduzme svu imovinu. Procjenjuje se da je od oko 500.000 Nijemaca, koliko ih je živjelo na području kasnije Jugoslavije do potkraj Drugoga svjetskog rata, oko 240.000 evakuirano pred naletom Crvene armije i NOV i POJ. Potkraj 1944. godine snage Crvene armije odvode na prisilni rad u Sovjetski Savez oko 30.000 “jugoslavenskih” folksdojčera, bez protivljenja jugoslavenskih komunista.

Državna komisija za repatrijaciju je 22. svibnja 1945. zabranila povratak na teritorij Jugoslavije i s time na okupiranom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske svim Folksdojčerima s područja Jugoslavije koji su se zatekli izvan njenog teritorija. Predsjedništvo Ministarskog savjeta (vlade) Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu izvijestilo je 11. lipnja 1945. : “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Nijemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.”

Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske, Zagreb, izvijestila je 7. srpnja 1945. oblasne i okružne Narodne odbore koga se treba smatrati Nijemce, internirati u logor i protjerati : “[...] u obzir za iseljavanje dolaze svi Nijemci i Njemice po slijedećem kriteriju :

1) Kome je materinski jezik njemački (potječe iz braka Nijemca ili Nijemice).

2) Tko potiče iz braka u kome je otac Nijemac.

Od ovoga se izuzimaju :

1. Tko je aktivno pomagao narodno-oslobodilačku borbu (ostaje zajedno sa svojom užom porodicom – djeca, otac i majka).- [...]

2. Nijemice udane za Jugoslavene sa djecom.

3. Djeca do uključivo 16 godina iz braka Jugoslavenke sa Nijemcem, ukoliko se takova Jugoslavenka odluči da ostane u zemlji i napusti muža Nijemca. Ženi Jugoslavenki udatoj za Nijemca ostaje slobodno da bira dali će poći sa mužem ili će ostati u zemlji sa djecom do 16 godina. U koliko se radi o ženskom bračnom partneru nejugoslavenske narodnosti takva je žena dužna da slijedi muža Njemca.- [...].”

Od približno 200.000 Nijemaca civila koji su nakon kraja ratnih operacija ostali na teritoriju Jugoslavije, bilo je od kraja 1944. godine do početka 1948. godine u logore internirano njih oko 170.000.

Smatra se da je oko 60.000 Foldsdojčera pomrlo u tim logorima, uslijed nehumanih uvjeta u njima.

Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova FNR Jugoslavije, u siječnju 1946. se području Jugoslavije u logorima nalazilo (do tada preživjelih) 117.485 Folksdojčera, od toga 34.214 muškaraca, 58.821 žena i 24.422 djece; na slobodi se u tom trenutku nalazilo samo 12.897 Folksdojčera. Na području Hrvatske u logorima se tada nalazilo 10.600 Folksdojčera, od toga 3.000 muškaraca, 4.500 žena i 3.100 djece; na slobodi se nalazilo 2.000 Folksdojčera, od toga 700 muškaraca, 1.000 žena i 300 djece. Jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković iznosi u u opsežnom izvješću Vladi FNR Jugoslavije da je “stanje u ovim logorima ... vrlo loše u svakom pogledu. Smeštaj, higijenske prilike, ishrana, odeća i obuća su daleko ispod minimalnih zahteva za uredno življenje.”

Od prijašnjih oko pola milijuna, ostalo je do prvog popisa stanovništva u poslijeratnoj Jugoslaviji 1948. godine živjeti samo 55.000 Folksdojčera. U Hrvatskoj ih je ostalo oko 10.000, od ranijih oko
150 tisuća.

U čl. 30. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije" br. 40/45 i 70/45) bilo je propisano da se u cijelosti ima nastaviti s konfiskacijom "imovine lica njemačke narodnosti" prema odluci AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine.

U kuće i na imanja Folsdojčera kolonizirano je slavensko stanovništvo, u Vojvodini pretežno Srbi, a u Hrvatskoj pretežno domaće hrvatske crvene izdajice. Ministarstva poljoprivrede svake od federalnih republika je na temelju Općeg zakona o Agrarnoj reformi i kolonizaciji odredilo broj obitelji za svaki kotar i naselje koje će imati "pravo na unutarnju i vanjsku kolonizaciju". Prema planovima Banat je trebalo naseliti 16.500 obitelji (3.000 iz Slovenije, 2.000 iz Makedonije, 3.000 iz Srbije i 8.500 iz Bosne i Hercegovine). Bačku je trebalo naseliti 20.000 obitelji (7.000 iz Crne Gore, 7.500 iz Hrvatske,
3.000 iz Bosne i Hercegovine i 2.500 iz Srbije). Za Srijem je prema prioritetima planirano naseljavanje boračkih obitelji iz Srijema, nakon njih 500 obitelji iz susjednih kotara Bosne i Hercegovine i 500 obitelji iz Srbije. Borci invalidi i obitelji boraca gardijskih jedinica Jugoslavenske armije trebale su naseliti staropazovački i zemunski kotar. Oko 6.500 tisuća obitelji iz same Vojvodine dobilo je mogućnost da se naseli na imanje Folksdojčera. Planirano je doseljavanje 1.000 obitelji iz Hrvatske u Baranju, a i u najzapadniji dio Srijema koji je ostao u sastavu Hrvatske planiralo se doseliti 500 obitelji iz drugih dijelova Hrvatske. Prosječna obitelj koja je kolonizirana imala je 5,69 članova. Na području Hrvatske, bilo je planirano dodijeliti pravo na koloniziranje tako da među kolonistima bude
61,1 posto Hrvata i 38,9 posto Srba, ali je u izvedbi kolonizacije udio Srba bio naposljetku znatno veći od planiranog; uz to se dio etničkih Hrvata nakon doseljavanja predomislio i vratio u svoj zavičaj. Nakon provedene kolonizacije, kolonisti su na popisu stanovništva provedenom 1948. godine činili 14% ukupnog stanovništva Vojvodine. Ako se ne računaju kolonisti iz same Vojvodine, njih je bilo u Bačkoj 131.045, u Banatu 80.879, te u Srijemu 14.153. Iz Hrvatske je u Vojvodinu preseljeno 9.279 obitelji s 52.868 članova. Od 225.696 kolonista naseljenih u Vojvodini, bilo je 162.447 Srba, 40.176 Crnogoraca, 12.000 Makedonaca, 7.134 Hrvata (ukupni broj Hrvata u Vojvodini se nije povećao, zbog znatnog broja pobijenih i iseljenih srijemskih Hrvata pri kraju rata), 2.091 Slovenaca i 1.848 Bošnjaka (hrvatski Muslimana).

Anti-hrvatski elementi kao teški "istoričari" (oni nisu povijetničari) kao Markovina, Jakovina, Goldstein, Srboje Klasić te jugo-srpske sluge "hrvatski" filizozofski fakulteta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci ili Splitu koji ponavljaju mitomanske jugo-srpske brojke o srpskim "žrtvama" u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zaboravljaju baš brojke iz srpsko dominirane Kraljevine Jugoslavije iz 1931 godine i srpsko dominirane SFRJ iz 1948 godine o popisu stanovništva.

Popis stanovnika u Jugoslaviji 1931. godine kaže kako je tada Hrvata bilo 6.085.428, a Srba 6.758.499. Popis stanovništva 1948. godine kaže kako je u to vrijeme Hrvata bilo 5.199.770, a Srba
7.783.046. Znači 884.712. manje Hrvata, a skoro milijun više Srba.

Tu se mora još napomenuti, da su na tom popisu iz 1931 godine nema Hrvata iz Istre (osim dijela općine Kastav), grada Zadar, otoka Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te iz grada Rijeke. Ta područja je srpski ministar vanjskih poslova Pašić u Kraljevini Jugoslaviji poklonio Talijanima u Rapalskim ugovoru, koji su potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije 12. studenog 1920. godine.

Na tim od Kraljevine Jugoslavije Kraljevini Italiji poklonjenim hrvatskim područjima se procjenuje da je živilo oko 350.000 Hrvata.

Znaći da se tim broju od 884.712 nestali Hrvata mora još dodati tih 350.000 Hrvata.

Konačni broj manjka Hrvata između popisa 1931 i 1948 godine je znaći otprilike 1.230.000 Hrvata!

Prema njemačkim podatcima u svibanju 1941. godine su na području Nezavisne Države Hrvatske živjeli 150.000 Nijemaca. Nakon II. Svijetskog Rata je preostalo jedva 10.000 Nijemaca.

Pošto su Nijemci u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili državljani Nezavisne Države Hrvatske se hrvatskim žrtvama jugo-srpskom teroru i okupaciji mora dodati i broj njemačke nacionalne manjine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

To znaći da za vrijeme partizanskog i četničkog terora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te okupacijom Nezavisne Države Hrvatske od strane Jugo-Srba broj hrvatski i njemački žrtava leži kod 1.370.000!

Etničko čišćenje Folksdojčera u komunističkoj Jugoslaviji :

U bečkim pregovorima od 20. do 22. travnja određena je teritorijalna podjela Jugoslavije i aneksije pojedinih sila. Njemačka je dobila dio sjeverne Slovenije, Gornje Kranjske i bivšeg koruškog i štajerskog područja Podunavske monarhije, dok je Italija dobila ne samo Donju Karniolu, neke dalmatinske otoke ali i dio hrvatske obale. Mađarska je obuhvatila Mur područja i zapadnu Vojvodinu. Bugarska je dobila Makedoniju. Dio zapadne Makedonije otišao je u vezu s Italijom u osobnoj uniji Velike Albanije. Na Cetinju je 12. lipnja 1941. proglasila "Ustavotvorna narodna skupština" neovisnost Crne Gore, također usko povezane s Italijom. Ostatak Srbije bio je pod njemačkom vojnom upravom. Nakon što se je proglasila Nezavisna Država Hrvatska potvrđena je u svojim povijesnim granicama. Ova se okolnost često potpuno zanemaruje, jer se lažno uvijek govori da je Hrvatska bila instalacija njemačkog Reicha.

Poglavnik dr. Ante Pavelić nakon što je preuzeo dužnost, odmah je započeo pregovore s predstavnicima hrvatski Nijemaca o statusu njemačkih državljana. Kao prvi znak koncesije imenovao je Poglavnik dr. Ante Pavelić odvjetnika Dr. Jakob Elicker kao velikog župana skoro cijelog Srijema obuhvatne župe Vuka.

Prvi zakon od 21. 6. 1941. proglasio je Njemačku Narodnu Skupinu osobom javnog prava i zajamčio svim pripadnicima ravnopravnost s Hrvatima na području javnog i privatnog života, kao i "neograničeno očuvanje njihove njemačke nacionalnosti i nesmetano priznavanje svog nacionalsocijalističkog uvjerenja”. Dana 31. srpnja 1941. Njemačkoj Narodnoj Skupini dozvoljeno je uspostaviti vojnu formaciju, takozvanu Einsatzstaffel, unutar Ustaša, koja je bila pod zapovjednistvom hrvatskog generalštaba.

Pravni status vođe Njemačke Narodne Skupine Branimira Altgayera utvrđen je 30. listopada 1941., kada je dobio dužnost i ovlasti državnog ravnatelja. U unutarnjim poslovima etničke skupine, dekretom od 30.10.1941. Altgayer je izrekao "zakon o uredbi u okviru zakona" (čl. 4.), čime je sav raspon političkog, društvenog i ekonomskog života hrvatskih Njemaca prepušten pravnom poretku.

Lingvistička regulativa omogućila je uporabu u javnom životu riječi i pisanja; u administrativnim jedinicama s više od dvadeset posto njemačkog stanovništva hrvatski i njemački smatrani su jednakim službenim jezicima, a javne obavijesti, natpisi, obrasci itd. trebali bi se održavati na dva jezika. U okruzima s više od deset posto njemačkog stanovništva Njemcima je bilo dopušteno da koriste svoj jezik u službenom prometu. U njemačkim se naseljima, u najvećoj mogućoj mjeri, koriste njemački službenici, kako to zahtijeva dispozicija njemačkih državnih službenika (članak 5.). Njihove prijave za zapošljavanje bile su podložne procjeni vodstva etničkih grupa i ustaškog stožera; Na zakletvi su obećali "čuvati vjeru njemačkom narodu i vođi, kao i državi Hrvatskoj i Poglavniku". Samo u dogovoru s vođom etničke skupine, oni mogu biti premješteni, suspendirani, umirovljeni i otpušteni.

Reorganizacija školskog sustava u Njemačkoj Narodnoj Skupini nije dala potpunu autonomiju škole, već ju je stavila pod vlastiti odjel u Ministarstvu obrazovanja Nezavisne Države Hrvatske, gdje su se pripremali kurikulumi i udžbenici. Na prijedlog Altgayera, njezin je vođa postao bivši rektor njemačke zagrebačke gimnazije, H. Kühn. Škole su ostale državne institucije. Prijem djece se odvijao bez daljnje formalnosti na temelju etničke iskaznice koju je izdala Njemačka Narodna Skupina. Na mjestima u kojima je živjelo najmanje 20 školske djece u krugu od 8 km, trebalo je uspostaviti njemačku osnovnu školu. Ako je bilo samo 10 njemačke djece, tada bi se morale uspostaviti improvizirane škole, s manje od 10 njemačke djece, takozvane "školske baze" za njemačke nastavnike.

Pored toga, Njemačkoj Narodnoj Skupini, u koordinaciji s Ministarstvom obrazovanja, bilo je dopušteno da vodi škole i učitelje "o svom trošku", dok su u protivnom bili plaćeni kao državni službenici hrvatske države. Do 1944. godine, njemački školski sustav sastojao se od oko 300 narodnih i improviziranih škola, zavoda za osposobljavanje učitelja u Osijeku, dvije gimnazije u Osijeku i Rumi, trgovačke akademije u Zemunu, osam srednjih škola i privatne protestantske srednje škole u Zagrebu.

8. svibnja 1941. Altgayer je već izdao privremene organizacijske propise po načelu "bezuvjetnog vođe", u kojima su uspostavljeni različiti uredi vodstva Njemačke Narodne Skupine sa sjedištem u Osijeku i službama za vezu s hrvatskom vladom. Područje njemačkog naselja bilo je podijeljeno na četvrti pod Kreisleitern i Ortsgruppen pod Ortsleitern, dok su u selima s manje od deset njemačkih obitelji uspostavljene takozvane "baze". U "Landesbauernschaft" i "Gemeinschaft der gewerblichen Wirtschaft" stvorene su stručne institucije u kojima je članstvo bilo obavezno. Društveno-političke zadatke vršila je "njemačka radna zajednica" po uzoru na "Arbeitsfront". Kao posljedica uništenja jugo-srpske države došlo je i do preusmjeravanja hrvatsko-njemačkoga zadružnog sustava, koji je od tada imao glavu u Osijeku u „Savez njemačkih seljačkih i trgovačkih zadruga u Hrvatskoj“. To je obuhvatilo oko 300 zadruga u proljeće 1942.

Kao "organizacija za političku selekciju", koja se je smatrala "jedinim nositeljem političke volje njemačke etničke skupine", pokrenut je "Nationalsozialistische Deutsche Gefolgschaft in Kroatien (NSDGK)" kojoj su morali pripadati svi šefovi odjela etničke skupine. Osim "Deutschen Mannschaft", vojne organizacije koja je bila sastavljena od muškaraca u dobi od 18 do 45 godina, "Deutschen Frauenschaft" čiji su članovi regrutovani iz "Allgemeinen Frauengemeinschaft" i "Stamm-DJ", NSDGKu su sva udruženja bila automatski uključena. Djeca od 4 do 10 godina već su grupirana u "Kindergruppen" prije ulaska u "Deutsche Jungvolk" i "Jungmädelbund". "S obzirom na posebnu situaciju Njemačke Narodne Skupine", Altgayer više puta tražio da se strogo primjenjuju Nürnberški zakoni.

Status hrvatski Nijemaca se je mogao usporediti sa statusom Nijemaca u Slovačkoj.

Oružani sukob sa partizanima i četnicima su osjetili pogotovo Nijemci, jer su Titovi partizani i u partizane preobučeni četnici iz Srbije otišli ravno na područje Nezavisne Države Hrvatske s njemačkim stanovništvom. Manje ugrožena, zatvorenija naselja u slavonskim i srijemskim krajevima mogla su se sa  "Einsatzstaffel", koju je Poglavnik legalizirao u srpnju, i oružanom lokalnom zaštitom, u kojoj je od ljeta 1942. cjelokupno muško stanovništvo sela ujedinjeno, bolje braniti.

"Einsatzstaffel" bio je pod stegovnom nadležnošću Altgayera, koji je prenio preko Landesmannschaftsführera SS-Obersturmführer Lichtenbergera, njegove naredbe i preuzeo zaštitu njemačkih naselja.

Sjedište je bilo u Osijeku, uključujući i "Stabswache", zapovjedni bataljon "Prinz Eugen" koji je formiran u listopadu 1941. godine sa šest četa od ukupno oko 1500 ljudi i tri bataljona spremnosti "Ludwig von Baden". "General Laudon" i „Emanuel von Bayern“ formirani su do kraja kolovoza 1942. godine, svaki s četiri čete, ukupno oko 1800 vojnika, regrutirani iz dobrovoljaca od 17 do 22 godine, a njima je bio uračuvan hrvatski vojni rok. Sve su jedinice bile u akciji protiv partizana. Podržala su ih od prosinca 1941. dva bataljona njemačkih lovaca i željezničkih-žaštitara koji su tijekom 1942. ojačani u tri bataljona.

Svi su članovi tih formacija bili prebaćeni do proljeća 1943. u Waffen SS, a starije generacije Njemačke Narodne Skupine morale su popuniti te bataljone. Stoga je lokalna zaštita reorganizirana u veljači 1943. u "Heimatwache der Deutschen Volksgruppe" za sve muškarce od 16 do 60 godina.

Zbog sve vidljivijih partizanskih napada se je uključio Himmler iste godine.

Njemačka Narodna Skupina i Altgayerovo osoblje bili su podređeni neposrednom Himmlerovom podređenom "predstavniku RFSS-a" pri "opunomoćenom njemačkom generalu u Hrvatskoj", SS Brigadeführeru Kammerhofer, koji je na tom mjestu imenovan u Zagrebu, trebao je "osigurati konačno umirenje" područja "oslobođenog od partizanskih postrojbi".

Prema podacima rukovodstva Njemačke Narodne Skupine u listopadu 1941. bilo je oko 1200 muškaraca u Waffen-SSu.

Internim sporazumima Waffen-SSa prvotno je dodijeljen udio od deset posto svih regrutirani hrvatskih Nijemaca, što ona, međutim, nikako nije bilo dosta. Himmlerovo inzistiranje na iskorištavanju narodnih rezervi ljudi jugoistočne Europe isključivo za SS konačno je uspjelo u svibnju 1942. postići OKW zapovjedništvo u kojem su "regrutivanje i obuka sposobnih Volksdeutschera u jugoistočnoj regiji" bio jedino zadatak Waffen-SSa.

Ne čekajući stupanje na snagu sporazuma, SSovska novačka komisija je već započela svoju aktivnost u Osijeku 1.9.1942., iako je Altgayerov - također još uvijek preuranjen - poziv za saziv bio datiran tek 15.9.1942. Prije toga se je trebalo zavrsiti preseljenje Njemaca (takotvani "Streudeutschtum") u bosanskim dijelu Nezavisne Države Hrvatske.

Do sredine listopada prikupljeno je 15.000 muškaraca koji su prebačeni u Waffen-SS i aktivne policijske jedinice SS-a u Reichu. Cijeli "Einsatzstaffel" i njemački Domobrani, prebačeni su u SS diviziju "Prinz Eugen", pri čemu se vodstvo Njemačke Narodne Skupine osjećalo obveznim za novo, odlučno produženje obveze vojne službe. S druge strane, plan o osnivanju hrvatsko-njemačke "SS brigade" propao je zbog Hitlerovog odbijanja, koji nije htjeo imati probleme radi toga s Poglavnikom dr. Ante Pavelićem. Regruti su bili raspodijeljen u razne SS jedinice, uključujući SS diviziju "Prinz Eugen" i SS žandarmeriju.

U to je vrijeme pripadalo Waffen-SSu : 17538 muškaraca, njemačkom Wehrmachtu : 1386, hrvatskom Domobranstvu : 2636, vojnim formacijama Njemačke Narodne Skupine : 3488 muškaraca. Pored tih 25048 hrvatskih Nijemaca bilo je 410 hrvatskih Njemaca pripadnika hrvatske Državne Radne Službe, 2200 članova „Organizacije Todt“ i oko 4500 radnika. Materijalna opskrba članova obitelji vojnika Waffen SS ostala je neprestana. Strašna monetarna devalvacija snažno ju je pogodila, tako da je u siječnju 1944. Himmler bio primoran narediti da socijalna sredstva budu zamijenjena tjednim obrocima hrane.

Prema „Godišnjaku njemačke nacionalne grupe u Hrvatskoj“ iz 1943. godine, broj članova njemačke mladeži u Hrvatskoj iznosio je više od 15.000. Poput Hitlerove omladine, i ona je imala svoju konjicu, moto-sport-jedinice i jedinice-jedrilice.

Volksdeutscheri su također bili integrirani u hrvatske jedinice, npr. kao u :

- Jedinicima koje govore njemački jezik u hrvatskoj Državnoj Radnoj Službi

- Njemački zaštitni željeznički-bataljon

- Njemački lovački bataljon u hrvatskim Domobranima

Pisac memoranduma Isterivanje Arnauta iz 1937. godine Vasa Čubrilović, kojega su komunističke vlasti nakon svojega dolaska u Beograd postavile za svojega komesara na Filozofskom fakultetu, predaje novim vlastima svoj memorandum (15 stranica gusto ispisanih pisaćim strojem) od 3. studenog 1944. godine, kojim novim vlastima izlaže iste teme, naglašavajući da je upravo sada pravi povijesni trenutak za prisilno iseljavanje nacionalnih manjina.

Taj beogradski sveučilišni profesor i budući ministar u vladi DF Jugoslavije predlaže u tom memorandumu, kako bi trebalo protjerati ne samo Nijemce, nego i sve druge nacionalne manine : "Mi se možemo slagati ili neslagati u pojedinim pitanjima državne politike, ali smo danas složni u jedno, da sa Folksdojčerima u Jugoslaviji, treba jednom zauvek prečistiti račune. Oni su to zaslužili svojim nelojalnim držanjem prema državi u kojoj su živjeli,svojom svirepošću i verolomnošću, svojom gramljivošću i i bezobzirnošću... Osim nelojalnog držanja ima i drugih du!okih državnih razloga koji nas prisiljavaju daiskoristimo ovaj rat i da rešimo manjinsko pitanje iseljavanje manjina. Naše manjine, već smo podvukli, nisu za nas opasne zbog svog broja već zbog svog geopolitičkog položaja i zbog svoje povezanosti sa se!i srodnim susednim narodima... Vojvodina je žitnica cele Jugoslavije, a da u njoj nema nijednog Srbina ili Hrvata, morali bi se za nju boriti zbg ishrane miliona naših građana južno od Save i Dunava. Kad čovek pokušava da stvara privredni za buduću izgradnju jugoslovenskih zemalja, on ga ne može zamisliti Bez Vojvodine, kao žitne rezerve... Samo hladni državni račun mora da upravlja na)om politikom po ovom pitanju... Pošto smo izneli razloge zašto treba očistiti državu od manjina, da vidimo ima li mogućniosti za izvođenje toga plana. Objektivno uzevši, uslovi za taj posao su veoma povoljni. Ako se prilikom izgrađivanja Evrope polazilo sa stanovišta da se manjinsko pitanje može rešiti preko povlastica tim manjinama iskustvo iz ovoga rata su pokazala cijeloj Evropi da to nije tačno. Bezobzirno iskorištćavanje nemačkih manjina od strane Trećeg Rajha, doveli su do saznanja, da je jedino pravično rešenje tog pitanja, preseljavanje manjina... Sam Treći Rajh poveo je jednu brutalnu kolonizatornu politiku prebacujući milione s jednog kraja Evrope na drugi .Šta više, on je spremao planove za iseljavanje čitavih naroda i putem jedne smišljene kolonizacione politike težio je da zavlada jugo-istočnom i istočnom Evropom. Da je on pobedio u ovom ratu, nas Južnih Slovena, pose!ice Srba nestalo bi sa lica zemlje.Ovaj način rešavanja manjinskog pitanja primili su bili i nemački saveznici Italija i Mađarska. Zato, je i razumljivo da su i naši saveznici stali na stanovište da se u ovom ratu manjinsko pitanje reši putem preseljavanja. Prvi bratski Sovjetski savez primjenjuje još pre rata ovu metodu u rešavanju manjinskih problema. On je već davno raselio Karelce na granicama Finske. Iz primorskih oblasti na Dalekom istoku iseljeni su Koreanci i Kinezi čak u Turkestan. Kada je Sovjetski Savez još 1940. zaposeo Besarabiju on je iselio iz nje 150.000 Besarabskih Nemaca. Čitav grad od baraka izgradili su te godine Nemci na ušću Save u Dunav u zemunskom polju. Mi Beograđani imali smo tada prilike da gledamo transporte tih Nemaca, u tom logoru prilikom odlaska za Nemački Rajh. I sada vrši Sovjetski Savez još u toku rata izmenu stanovništva, preseljavajući Poljake iz Ukrajine i Bele Rusijee preko nove poljsko-sovjetske granice, a dovodeši otud Ukrajince i Belo-Ruse u Sovjetski Savez. Pozivajući se na ove primere i mi ćemo imati pravo, da tražimo od naših saveznika, da se i naše manjinsko pitanje reši na isti način, iseljavanjem... Po pitanju naroda koje trebamo iseliti mišljenja sam, da treba uzeti u red: Nemci, Mađari, Arnauti, Talijani i Rumuni... Posle onih strahota što su ih Nemci počinili po našim zemljama i po celoj Evropi, oni su izgubili svako pravo a nikakav obzir zato ih treba nemilosrdno goniti. Mađarski narod i kod nas, kao i u Mađarskoj..., i pored pokolja u Bačkoj i pandurske službe Nemcima po Rusiji, ipak zaslužuju nešto obzira...To isto važi i za Arnaute... Međutim, prikom rešavanja manjinskog problema mi moramo po svaku cenu etnički osvojiti Bačku, Kosovo i Metohiju, izbacujući pri tom koju stotinu hiljada Mađara i Arnauta iz naše države. Fašistički režim u Italiji strahovito je postupao sa našim svetom u Istri, Gorici i Gradišci. Kad dobijemo te zemlje natrag mi se moramo potruditi da ih ponovo etnički osvojimo, iseljavajući iz njih sve one Talijane, koji su se tamo naselili posle 1. decembra 1918."

Nije poznato u kojoj mjeri je taj Čubrilovićev dokument - popraćen tabelama sa statističkim podatcima i konkretnim prijedlozima organizacije "posla" etničkog čišćenja utemeljenima na njegovom dobrom poznavanju rada državne uprave - utjecao na odluku vrha komunističke vlasti da pristupi etničkom čišćenju Nijemaca na području Jugoslavije, ali valja opaziti da je kod komunista očito dojam o Čubriloviću bio dobar, kada vidimo da je on u danima preuzimanja vlasti u Beogradu postavljen za komesara za Filozofski fakultet, da bi potom od travnja 1945. do 1950. godine bio i ministrom u vladi komunističke Jugoslavije; najprije kao ministar poljoprivrede, a potom kao ministar šumarstva.

Josip Broz Tito je, nakon što je s dijelom Vrhovnog štaba NOV i POJ pristigao 4. listopada 1944. u vojvođanski Vršac, da bi odatle rukovodio borbama radi oslobođenja Beograda. Našavši ondje dosta civila Folksdojčera, upućuje 16. listopada 1944. komandantu 1. armijske grupe NOVJ Peki Dapčeviću depešu u kojoj je naređuje: “Pošalji mi hitno preko Bele Crkve za Vršac jednu od najboljih, jakih brigada eventualno krajišku. Potrebna mi je da očistim Vršac od švapskih stanovnika.“ Od listopada do prosinca 1944. nekoliko tisuća civila folksdojčera, ali i drugih, pretežno muškaraca, odvedeno je u obližnji likvidacijski logor. Prema poimeničnim pokazateljima u Vršcu i okolnim mjestima utvrđeno je 1.038 žrtava.

Na sličan način postupalo se i u drugim krajevima koje su nastanjivali Folksdojčeri. Na sjednici NKOJ-a održanoj 30. listopada 1944., predsjednik NKOJ-a maršal Jugoslavije J. Broz Tito je objasnio : “Uspostavu vojne vlasti u Vojvodini diktirali su specijalni problemi u Vojvodini, - isterivanje Nemaca ... Pitanje iseljavanja Nemaca mi moramo rešiti, jer je to večita opasnost za našu zemlju. To pitanje ćemo postepeno rešavati. Zasada će se sve sposobno od 16 do 60 godina svrštavati u radne bataljone i upotrebljavati na razne radove. Kolonizaciji našeg stanovništva u Vojvodini namesto isteranih Nemaca treba odmah pristupiti. Tj. na nemačka imanja odmah naseljavati Srbe, Crnogorce, Ličane i td, i to siromašne i poštene porodice.“

Odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine - pod očitim utjecajem dotadašnjih odluka Josipa Broza Tita, a moguće i pod utjecajem memoranduma Vase Čubrilovića od 3. studenog 1944. godine - proglašeni su svi etnički Nijemci na području Jugoslavije (primjenjivalo se to i na Austrijance) neprijateljima, osim onih koji su surađivali s NOVJ. Odlučeno je da se svima njima bez naknade oduzme svu imovinu. Procjenjuje se da je od oko 500.000 Nijemaca, koliko ih je živjelo na području Jugoslavije do potkraj Drugoga svjetskog rata, oko 240.000 evakuirano pred naletom Crvene armije i NOV i POJ. Potkraj 1944. godine snage Crvene armije odvode na prisilni rad u Sovjetski Savez oko 30.000 jugoslavenskih folksdojčera, bez protivljenja jugoslavenskih komunista.

Državna komisija za repatrijaciju je 22. svibnja 1945. zabranila povratak na teritorij Jugoslavije svim Folksdojčerima s područja Jugoslavije koji su se zatekli izvan njenog teritorija. Predsjedništvo Ministarskog savjeta (vlade) Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.”

Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske, Zagreb, izvijestila je 7. srpnja 1945. oblasne i okružne Narodne odbore koga se treba smatrati Nijemcem, internirati u logor i protjerati: “[...] u obzir za iseljavanje dolaze svi Nijemci i Njemice po slijedećem kriteriju: 1) Kome je materinski jezik njemački (potječe iz braka Nijemca ili Njemice).- 2) Tko potiče iz braka u kome je otac Nijemac.- Od ovoga se izuzimaju: 1) Tko je aktivno pomagao narodno-oslobodilačku borbu (ostaje zajedno sa svojom užom porodicom – djeca, otac i majka).- [...] 2. Njemice udane za Jugoslavene sa djecom.- 3. Djeca do uključivo 16 godina iz braka Jugoslavenke sa Nijemcem, ukoliko se takova Jugoslavenka odluči da ostane u zemlji i napusti muža Nijemca. Ženi Jugoslavenki udatoj za Nijemca ostaje slobodno da bira dali će poći sa mužem ili će ostati u zemlji sa djecom do 16 godina. U koliko se radi o ženskom bračnom partneru nejugoslavenske narodnosti takva je žena dužna da slijedi muža Njemca.- [...].”

Od približno 200.000 Nijemaca civila koji su nakon kraja ratnih operacija ostali na teritoriju Jugoslavije, bilo je od kraja 1944. godine do početka 1948. godine u logore internirano njih oko 170.000. Smatra se da je oko 60.000 Foldsdojčera pomrlo u tim logorima, uslijed nehumanih uvjeta u njima.

Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova FNR Jugoslavije, u siječnju 1946. se području Jugoslavije u logorima nalazilo (do tada preživjelih) 117.485 Folksdojčera, od toga 34.214 muškaraca, 58.821 žena i 24.422 djece; na slobodi se u tom trenutku nalazilo samo 12.897 Folksdojčera. Na području Hrvatske u logorima se tada nalazilo 10.600 Folksdojčera, od toga 3.000 muškaraca, 4.500 žena i 3.100 djece; na slobodi se nalazilo 2.000 Folksdojčera, od toga 700 muškaraca, 1.000 žena i 300 djece. Jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković iznosi u u opsežnom izvješću Vladi FNR Jugoslavije da je “stanje u ovim logorima ... vrlo loše u svakom pogledu. Smeštaj, higijenske prilike, ishrana, odeća i obuća su daleko ispod minimalnih zahteva za uredno življenje.”

Od prijašnjih oko pola milijuna, ostalo je do prvog popisa stanovništva u poslijeratnoj Jugoslaviji 1948. godine živjeti samo 55.000 Folksdojčera. U Hrvatskoj ih je ostalo oko 10.000, od ranijih preko 100 tisuća.

U čl. 30. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije" br. 40/45 i 70/45) bilo je propisano da se u cijelosti ima nastaviti s konfiskacijom "imovine lica njemačke narodnosti" prema odluci AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine.

U kuće i na imanja Folsdojčera kolonizirano je slavensko stanovništvo, u Vojvodini pretežno Srbi, a u Hrvatskoj pretežno Hrvati. Ministarstva poljoprivrede svake od federalnih republika je na temelju Općeg zakona o Agrarnoj reformi i kolonizaciji odredilo broj obitelji za svaki kotar i naselje koje će imati "pravo na unutarnju i vanjsku kolonizaciju". Prema planovima Banat je trebalo naseliti 16.500 obitelji (3.000 iz Slovenije, 2.000 iz Makedonije, 3.000 iz Srbije i 8.500 iz Bosne i Hercegovine). Bačku je trebalo naseliti 20.000 obitelji (7.000 iz Crne Gore, 7.500 iz Hrvatske, 3.000 iz Bosne i Hercegovine i 2.500 iz Srbije). Za Srijem je prema prioritetima planirano naseljavanje boračkih obitelji iz Srijema, nakon njih 500 obitelji iz susjednih kotara Bosne i Hercegovine i 500 obitelji iz Srbije. Borci invalidi i obitelji boraca gardijskih jedinica Jugoslavenske armije trebale su naseliti staropazovački i zemunski kotar.

Oko 6.500 tisuća obitelji iz same Vojvodine dobilo je mogućnost da se naseli na imanje Folksdojčera. Planirano je doseljavanje 1.000 obitelji iz Hrvatske u Baranju, a i u najzapadniji dio Srijema koji je ostao u sastavu Hrvatske planiralo se doseliti 500 obitelji iz drugih dijelova Hrvatske. Prosječna obitelj koja je kolonizirana imala je 5,69 članova. Na području Hrvatske, bilo je planirano dodijeliti pravo na koloniziranje tako da među kolonistima bude 61,1 posto Hrvata i 38,9 posto Srba, ali je u izvedbi kolonizacije udio Srba bio naposljetku znatno veći od planiranog; uz to se dio etničkih Hrvata nakon doseljavanja predomislio i vratio u svoj zavičaj. Nakon provedene kolonizacije, kolonisti su na popisu stanovništva provedenom 1948. godine činili 14% ukupnog stanovništva Vojvodine.

Ako se ne računaju kolonisti iz same Vojvodine, njih je bilo u Bačkoj 131.045, u Banatu 80.879, te u Srijemu 14.153. Iz Hrvatske je u Vojvodinu preseljeno 9.279 obitelji s 52.868 članova. Od 225.696 kolonista naseljenih u Vojvodini, bilo je 162.447 Srba, 40.176 Crnogoraca, 12.000 Makedonaca, 7.134 Hrvata (ukupni broj Hrvata u Vojvodini se nije povećao, zbog znatnog broja pobijenih i iseljenih srijemskih Hrvata pri kraju rata), 2.091 Slovenaca i 1.848 Bošnjaka (hrvatski Muslimana, prema tadašnjoj terminologiji).