Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Srpska laž o navodnim "srpskim" jeziku kojeg su ukrali od Hrvata iz Hercegovine, Duklje i Sandžaka.

Turci Srbima nisu samo donjeli genetiku i dizajnirali srpsku zastavu, nego su im i ostavili prijeko 8000 turski riječi u "srpskom" jeziku.

Turcizme je i Vuk Karadžić zadržao u jeziku kao njegovu živu i u mnogo čemu nezamjenljivu komponentu.

"Oni jeziku daju ekspresivnost, stilski ga boje, čine ga bogatijim" kaže orijentalista Darko Tanasković. "Dokaz su pozitivne dimenzije kulturnog naslijeđa iz osmanskog doba."

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević, koja istražuje fenomen uticaja turskog na srpski jezik, smatra da je turski jezik utjecao na srpski jezik više nego ijedan drugi jezik : “Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske (Hercegovine, Duklje i Sandžaku) te turskog jezika.”

Austrijske vlasti pokušale su krajem 18. stoljeća Srbe na svojem teritoriju potaknuti da u školama kao obvezatan priručnik rabe riječnik Dubrovčanina Joakima Stullija (štokavska ijekavica). Srbi su Stullija složno odbili. Srpski pravoslavni vladika, gornjokarlovački episkop Petar Petrovic rekao odnosno riječnika Stullja u 1792 g. sljedeće :

„Slavenosrbi su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve više razvijao, pa sad najedanput im se nameće mnogo različitiji jezik hrvatski. ... Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao npr. gornjonemački prema švapskom... Ako se hoće ovo delo da štampa o državnom trošku, tada referent Petrović po svojoj dužnosti mora izreći, da je ovakvo delo onda zgodno samo za Hrvate i Dalmatince...“ (cit. prema Đ. Magaraševiću, LMS 1898).

"I nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. i zemlje Hercegove 1483. sve do polovice prošlog stoljeća vodilo je plemstvo glavnu riječ u ovim zemljama i po njemu i njegovim pravima i povlasticama imala je Herceg-Bosna izniman položaj u osmanskom carstvu. Po dolasku Osmanlija prihvatilo je patarensko plemstvo i velik dio naroda dragovoljno islam, jer prisilne konverzije nije bilo. U narodnosnom pogledu nije se desila skoro nikakva promjena, pa je Bosna i za turske uprave potpuno očuvala svoj slavenski karakter. I seljak i plemić, građanin, obrtnik i trgovac govorili su čistim hrvatskim jezikom i očuvali svoje običaje".

Hamdija Kreševljaković (1888-1959), hrvatski muslimanski knjizevnik i povjesnicar. (Knjiga "Husein kapetan Gradaščević. Zmaj od Bosne", Sarajevo, 1931, 3).

Srpski povijestničar, profesor Miodrag Popović o dubrovačkoj književnosti :

"Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio.

Zato je prirodno sto je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski narodni pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. Dubrovačka književnost bila je i jest sastavni dio hrvatske književnosti."

“U pjesničkom i stilskom pogledu dubrovačka književnost čini cjelinu s hrvatskom književnosti u Dalmaciji i primorju.

U hrvatskoj literaturi dominira renesansa i barok, a stara srpska književnost i ova XVI i XVII vijeka slijedi bizantsku tradiciju i ima vlastite pjesničke i stilske oblike.”

Actas del IX Congreso Nacional de Historia de la Medicina : Zaragoza, 21, 22 y 23 de septiembre de 1989, Knjiga 4. Str.99.

Vladimir Nazor, 1942 :

"..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika.

Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju."

1791-1793. carska habsburška komisija pokušava nametnuti Srbima u Monarhiji Stulićev štokavsko-jekavski veliki riječnik kao temelj školstva među Srbima. Ovi to odbijaju jer se radi, po njima, o nametanju hrvatskoga jezika. Važno je reći da je propao i pokušaj da se Stulićev rječnik preslovi na ćirilicu, zboh srpskog odpora. Dio koji slijedi je iz prikaza srpskoga povjesničara Đorđa Magaraševića, izašlog u letopisu Matice srpske 1904.

Osim toga služio se rječnikom Jurja Habdelića.



U "Putovima hrvatskoga književnog jezika" Zlatko Vince piše (str. 65):

"Rječnik je značajan po svom odličnom latinskom prijevodu hrvatskih riječi, pa će taj bogati latinski leksik Vuk Karadžić, odnosno Jernej Kopitar preuzeti u svoj Srpski rječnik godine 1818."


 

O gutunar ga neudavio što to veli! Pa kako pišu ti ljudi? Onako, kako i Lučić, i Ranjina. i Mažibradić, i Lukarević i Hektorević i mnogi drugi hervatski pisci iz Dalmacie. U ostalom ja deržim Dubrovčane za pohervatjene Latince. Kažite sve ovo i g. Šafariku, pa ga upitajte za ovako staro domaće pismo o Rusih, Poljacih ali Česih, kao što je Terpimirova darovnica — Tako je kod Hervatah. Kako stoje tako zvani „Srbi?" Gospodo to je jedini puk, koi nezna ni sam samcat kako mu je ime. Upitajte g. Šafarika, nebi li znao za još koi takov puk. Kažite mi, gospodo i s g. Šafafikom, ima li se govoriti: Srb, ali Srbin, ali Srbljin, ali Srbalj, ali Srbianac, ali Srbljanin itd. Ovako se danas taj puk sam zove, a to valjda znate i vi i g. Šafarik, da je ta zemlja, stara Mysia, i Dacia od sredine VII veka — do najnoviih vremenah poznana kod svih europejskih narodah pod imenom „Servie." — Ime Servus (sužanj, sluga), koje su oholi tudjinci davali jednoj strani naroda našega, nije nikada bilo ime narodno, nego ime tugje, kome su se svi pametni nanašinci vazda uklanjali, i uklanjaju mu se i danas. Slušajte dobro: neima ni pedeset godinah, što je taj preterani srbež nekoje ljude snašao. Otci i dedi onih, koji se danas za srbstvo nadimlju, nadimaše se za Ilirstvo.

Pogledajte gospodo kirilsko knjižtvo. Da vam samo nešto o srbstvu napomenem. Vaš „lietopis" od g. 1827. del II. str. 172. veli da ste se vi sami prozvali Srbi i Srbi i. — Što ćete s onima pismi, iz kojih ste ne preda mnom samim — „narod ilirski" prepisali „narod srbski" — pa ste to tako i naštampali. U vaše „sedmice" broju 7. piše beogradski mitropolit god. 1735. da je on „iliriko-rascianskago (a ne srbskoga) naroda strojasčijasja itd. protektor."

Gde su pisci, gde su pisma toga naroda srbskoga? Gde je taj jezik? Pravo rekuč pisalo se s malom iznimkom — u kirilici do jučer jezikom cerkvenim, a gospodo Hervat je prie imao i svoju cerkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo. Sva pisma kraljah hervatskih pisana su, gospodo, jezikom hervatskim. Pod Krešimirom velikim pokazala je bila Latinština roge, te se i u njoj pisalo, ali je vazda ono isto bilo i hervatski pisano.

Pogledajte u diplomu Krešimira velikoga, od god. 1067. (Lučio knj. 2. gl. 8) pa ćete videti, da je vladika Zadarski ono pismo morao napisati i „lingva rustica" — t. j. pučkim jezikom. — Gde je, gospodo, taj srbski jezik? Pogodite se o njemu barem vi sami, a nepišite kako sada. — Jer „Dnevnik" veli, da naša zmija iz Kotara ravna — Ante Kuzmanić nepiše srbski, a on piše onako, kako su pisala oba Kačića, oba Relkovića, Katančić, Došen, Margitić, i mnogi drugi hervatski pisci; — „novine" i ovaj jezik derže za srbski, a „srbin katolik iz Slavonie" kaže, da je čakavština jezik hervatski. Načinite se gospodo medju se!

Pogledajte, gospodo, u hervatsku kroniku iz 12. ali najdalje iz 13. veka (Arkiv za jug. pov. knjiga 1. str. 4—37) pa vidite skupa s g. Šafafikom kako onaj kronista piše, i — čudite se, — veli, da piše jezikom hervatskim. — Hervati, gospodo, imaju i slova svoja, koja nije Graeculus iznašao, nego narod hervatski. Za ova slova upitajte i veliku Rusiu i izobraženu Česku, pa će vam znat kazati. —

Što još da vam kažem o jeziku? znate li, da su kroz belgrads k o g a praetora prosili Servi novi stan? Dakle je Belgrad stao, dok su se Servi u Tesalii gnjezdili, stao je i narod, koi ga je tako zvao. Jest gospodo, stanovao je tu puno prie narod panonski, narod slavjanski, pa su se Servi s onim narodom pomešali, kako i Hervati jedni s Avari, a drugi isto tako s Panonci. Servi Konstantinovi, to je temelj vaš. Možda ćete se vi i g. Šafarik nada time čuditi, ali se nečude istinu ljubeći ljudi. — Odkuda ima naš narod oko Beograda i po Sremu e u rečih n. p. dete, lepo, mleko itd. Gospodo, kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću da je to glas kajkavacah, kažite im, da je tamošnji jezik još i danas pun kajkavštine. Ja sam vidio, da nekoi Sremac piše otcu: „dragi otac!" To je gospodo, kajkavski vokativ. Vi i danas govorite n. p. „pomoz, ne-daj, oslobodi bog." To je, gospodo, čisti kajkavski modus optativus. Vidite li, kako vas kajkavci još i danas za uši derže?

Ikavština (dite, lipo, itd.) je, kako svak izvan vas i g. Šafafika zna, čista čakavština, o kojoj na tisuća starih pisamah govori, a čakavci su koreniti Hervati, t. j. oni, koji su se najpervi, kao gospodujući narod za Hervate izdali. Blekavština (diete, liepo itd.) to je, što opet izvan vas i g. Šafafika svak zna, sintetizam ili sdruženje ikavštine i ekavštine, a taj se smes najprie u cerkvi hervatskoj zametnuo. Kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću, da se ovaj sintetizam i kod mnogih kajkavacah nalazi, kažite im, da nekoji slovenci našim blekavcem protivno sdružuju i i e, t. j. oni ne-vele n. p. piesma, nego peisma, ne viera, nego veira, itd.

Gde je taj srbski jezik? Ja vas opet pitam! Kajkavština nije, čakavština nije, nebi li bila možda štokavština? Ali je to, kako vam rekoh, čedo kajkavacah i čakavacah. Pokažite jedan glas, jednu formu štokavacah, koju nebi čakavci ali kajkavci imali. I ja sam štokavac. Ko je taj štokavski jezik skovao? Hervatski narod gospodo, i stotine hervatskih pisacah, Kako Dalmacia malo po malo prima štokavštinu, može se videti iz njezinih spisateljah, ali se i svoje čakavštine derži na toliko, da n. p. Gundulić, Gjorgjić, Palmotić i ost. sasvim u čakavštini plivaju. — Ovo stoji ne samo o Dalmatincih nego i Ličanih, n. p. o Došenu i Kermpotiću, o Slavoncih, n. p. Relkovićih i Katančiću, o Bošnjacih, n. p. Margetiću i Divkoviću. Ovaj poslednji piše blekavski, pa veli, da piše srbski, t. j. Divković veli: ako ja pomešam Petrov pir s Pavlovom zobju — ono je onda moj karišik. Ja nisam tako parne-tan, da bi mogao tu premudrost dokučiti. Koje li je taj srbski jezik? Je li onaj, kojime se hervatski pisci — na koliko znamo — od šeststo godinah služe — onaj kojime narod hervatski govori? Tako je, gospodo, vi tako hoćete, tako vi i iztočnu veru zovete srbskom verom, tako hervatsko-gerčko-latinska slova zovete srbskima, tako gerčku kapu srbskim fesom, orientalske dimlie srbskim dimliam, hervatski ćurak ili šubac srbskom haljinom, pesme naroda hervatskoga srbskim pjesmam, itd. itd. Vi medju se, ako hoćete, i s g. Šafafikom radite i odsele tako, ali znajte, da drugi ljudi znadu da te stvari drugačie stoje, nego li vi mislite. —

U novia vremena sjediniše Hervati u književnome razumku sve desnodunajske Slavjane pod imenom ilirskim kakono i stara Helas učini, ostavljajuć svakome puku svoju dogodjajnicu i ost. Da su Hervati ono u Ilirii, što biahu Atenjani u Helasu, to niti je učinio g. Gaj, ni ja, ni iko drugi, nego stari Hervati, otci naši, a to je primila dogo-djajnica, koju, gospodo, niti ćete srušiti vi, ni g. Šafafik, ni ja ako se k vami pridružim. Pod imenom ilirskim radili su Hervati kako i vazda, više za druge nego li za se, zamučali su mnogo, što zamučati nebi bili imali. To su Hervati radili u ime ljubavi i sloge bratinske; a kad je na to došlo, da svak za svojom žlicom gleda, budite uvereni, da se ni Hervati s nikim neće kladati. — Gospodo, ne samo ja, i vi, ako hoćete, nego i drugi narodi znadu, što su Hervati radili i uradili. — Ali zato nemislite da se Hervati kaju u toj stvari za pervašnje čine: to ne, oni su toj harnosti privikli, i dočim bi drugi na našemu mestu bili već davno zavapili: „ecce homo!" mi Hervati nalazimo utehu u: „o passi graviora." —

Gospodo, vi se možete pozvati za starost imena servianskoga na Ptolomea i Plinia, pa na vremena Dušanova, itd. Nepropustite to učiniti, a ja ću vam, kako se pristoji, odgovoriti, što mi sada prostor nedopusća. Kad ste vodu zamutili, nastojtc da se čim prie izbistri, ali, prosim vas, prie razmotrite dobro ovaj članak, jer ako se već nebudete hteli oglasiti, ali ako mi što u njemu neoprovergnete, to ću ja za priznanu i od vaše strane istinu uzeti.

Ante Starčević »Odgovor srbskome dnevniku i beogradskim novinam«, 1852.

HRVATSKI JEZIK NASTAO IZ INDIJSKOG SANSKRTA!

Lingvist James Robinson Cooper, koji se bavi proučavanjem sanskrta tvrdi da je hrvatski nastao upravo iz tog jezika.

Na nekoliko je primjera James Robinson Cooper pokazao da hrvatski jezik ima jasne poveznice sa sanskrtom, svetim jezikom hinduizma i jednim od najstarijih jezika.

Argumente za ovo iznio je na portalu koji objavljuje tekstove o hindskoj tradiciji Sutra Journal.

Sanskrt govori manje od jedan posto Indijaca, a većinom su to hinduistički svećenici.

Prema akademskom tumačenju naziv Hrvat dolazi od Hrovat koja dolazi od slavenskog Horvat što potječe iz Indo/slavenskog Harvat što vodi u konačnici do Perzije i imena Harahvaiti. Međutim, Harahvaiti je prerađeno ime Sarasvati, velike vedske Boginje, Majke sanskrta, velike rijeke Rig Vede i Boginje učenja.

Perzijanci su imali tendenciju zamijeniti sanskrtsko ‘S’ sa perzijskim ‘H’, tako da je riječ Haravaiti zapravo Sarasvati. Takav primjer se može vidjeti kod riječi – ‘tjedan’, hapta, koja je u sanskrtu – sapta. Njihovo ime za ‘Sunce’, Hvar, u sanskrtu je Svar. U Avestanu nalazimo sedam rijeka arijske zemlje opisane kao hapta hendu, što očito dolazi od – sapta sindhuu, sedam rijeka u Indiji.

Konačno, tu su rijeke Irana, Haravaiti i Harayu – a zapravo su vedske rijeke Sarasvati i Sarayu. Dakle, ako ime Hrvat dolazi iz riječi Harvat koja pak dolazi iz Harahvaiti, moramo zaključiti da je izvor Sarasvati.

Sarasvati je jedna od mnogih riječi koje su srodne s hrvatskim jezikom.

Hrvatska riječ med dolazi od sanskrtskog Madhu, koje je jedno od Krsninih imena. Ruska riječ „medvedev“ i Hrvatska „medvjed“ u prevodu znače „onaj koji jede med“ a obje dolaze od Sanskrtske riječi Madhava, koje je također jedno od Krsninih imena, a u prijevodu znači „onaj koji opija poput meda“.

Ovdje su neke od mnogih sličnosti koje dijele sanskrt i hrvatski jezik.

“Izvorni naziv indo/iranske Boginje bio je Sarasvati ‘ona koja posjeduje vodu’. U Indiji je i dalje obožavaju pod ovim imenom koje je dalo male, ali vrlo svete rijeke u Madhyadesa – i (Punjab), dok je u Iranu Sarasvati postala, prirodnim jezičnim promjenama Harahvati, naziv sačuvan u regiji nazvan Avestan – Harakhvaiti i poznat Grcima kao Anachosia, regija bogatu rijekama i jezerima.

Izvorno, Harahvaiti bio personifikacija velike rijeke koja teče iz visoke Hare u more Vourukasa i izvor vode na svijetu, a baš kao što su lutajući Iranci nazivali velike planine u blizini kojih je živjela Hara, dali su ime Harahvaitis rijekama koje daju život a njihovi indijski rođaci su učinili isto.”

Iz “Povijest Zoroastrizma – rano razdoblje”, Mary Boyce.

“Još je vjernije očuvana od pripadnika Zoroastrizma koji su migrirali iz Indije na sjeverozapadu i čija religija je sačuvana u Zind Avesta, iako samo u fragmentima. Pripadnici Zoroastrizma su bili kolonija iz sjeverne Indije.“

Iz “Znanost o jeziku” profesor, Max Muller.

Najstariji stvarni kontakt, kao što je u Zagrebu lingvist Radoslav Katičić istaknuo u nedavnom kolokviju, nalazi se u iskonskoj religiji Slavena, koja je podrijetlom Indijska, dijelom kroz posredovanje perzijanaca. Međutim, ta činjenica, dokazano analizom izražajnosti u štovanju božanstava je zajednička svim slavenskim narodima “.

Ivan Slamnig, Odsjek za komparativnu književnost, Zagreb.