Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Mračna duša i kameno srce Rastka Nemanjića (Svetog Save) i krvavi tragovi njegove duhovne ostavštvine sve do današnjih dana.

Rastko, najmlađi sin Stefana Nemanje, nakon što se zakaluđerio pod imenom Sava, poduzeo je godine 1219. u srpskim zemljama organizirati srpsku samoupravnu crkvu pod okriljem bizantske crkve, kojoj je tada bilo sijelo u Niceji u Maloj Aziji. Učinio je to Rastko Nemanjić, poznatiji diljem svijeta kao Sveti Sava, samo dvije godine nakon što je Rimski papa 1217. godine okrunio njegovog rođenog brata Stefana Prvovjenčanog kraljevskom krunom. Poslije velike i teške svađe sa starijim bratom kojeg je pokušavao na sve načine ubijediti da papi vrati krunu i Srbe time sa staze rimokatoličanstva ( jer u to doba vrijedilo je kanonsko pravilo da je cijeli puk iste vjere kojoj pripada gospodar, a u ovom slučaju Stefan Prvovjenčani se obvezao papi vratiti se na rimokatolicizam, onda i sve Srbe vratiti rimokatoličkoj vjeri, gdje su prvotno i bili), Sveti Sava je sa sile argumenata prešao na argumente sile. Nemilosrdno je tukao rođenog brata, čak ga je i seksualno zlostavljao, ne bi li se ovaj i pod prijetnjom rođenog brata Rastka ( Svetog Save ) predomislio ili će ga ubiti ne bude li ga poslušao i vratio papi Honoriju kraljevsku krunu, jer Rastko Nemanjić već te 1219. godine ima čvrste i nepokolebljive planove oformiti Srpsku pravoslavnu crkvu, a sebe promovirati za prvog srpskog sveca.

Ova skaradna životna storija o ponoru svega što čovjeka čini ljudskim bićem još davne 1989. godine izvedena je na sceni JDP ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ) u Beogradu u predstavi koju je napisao dramski pisac Siniša Kovačević. No, svećenstvo SPC na čelu sa crkvenim zilotom i pravoslavnim popom Žarkom Gavrilovićem uz svesrdnu pomoć nogometnih huligana, listom samozvanih i lažnih "najvećih" vjernika SPC uzelo si je za pravo da umjesto glumaca i redatelja odigra u nazočnosti publike svoj originalni performans. Uz stalna dobacivanja, vrijeđanja i psovke upućene najviše glumcu Žarku Lauševiću koji je tumačio lik Svetog Save u predstavi, razularena i neobuzdana publika predvođena popom Žarkom Gavrilovićem, zatim bučnom skupinom politički instrumentaliziranih studenata Bogoslovskog fakulteta, a nadasve uz potporu nogometnih huligana, nasilno je prekinula izvedbu kazališnog komada. Bio je to skandal nezapamćenih razmjera i još jedna potvrda da je i umjetnost u Srbiji vrlo često zatočenikom politike posvemašnje srpske nacionalne samoobmane i dubokih zabluda. Kako je slijedećih godina i sve do danas ispaštao glumac Žarko Laušević, kojem su, eto, huliganski cenzori predstave stavili do znanja da su oni pozvani selektirani kazališne predstave po njihovom ukusu, nije potrebno posebno naglašavati. Lauševića je i pokojni glumac Danilo Lazović, za života nevjerojatni sljedbenik lika i nedjela Miloševića i klike bliske bivšem srbijanskom voždu i ratnom zločincu, osuđivao što se, eto, usudio, drznuo i osmjelio uopće prihvatiti tumačenje lika Svetog Save u negativnom kontekstu. Lazović je u svome bezumlju mislio kako je sveta dužnost svakog srpskog glumca odbiti bez predumišljanja ulogu koja duboko vrijeđa ugled, čast i dostojanstvo najvećeg srpskog sveca Svetog Save. S Lazovićem se složio ne mali broj glumaca i glumica u Srbiji, općenito i najveći dio djelatnika u svijetu umjetnosti, a glumac Žarko Laušević tako je ostao na vjetorometini i bez prava na bilo koju riječ obrane, ako je uopće i bilo potrebno dokazivati bilo kome u normalnim uvjetima življenja da se umjetnička uloga ne može i ne smije poistovjećivati s političkim stavovima. Da je umjetnost u Srbiji bila i ostala u pandžama velikosrpske politike, ne svjedoči samo primjer spomenute predstave koju su s repertotara skinuli združeni nogometni huligani i ništa manji nasilnici iz redova SPC-a. Netom nakon predstave njezin tekstopisac Siniša Kovačević osjetio se s pravom zastrašenim i ugroženim za osobnu sigurnost, a nije se realno mogao bilo kome potužiti i obratiti za pomoć i zaštitu, jer bi mu svatko i fašistički obojenoj društvenoj klimi odgovorio na isti ili sličan način kao što su njemu i glavnom glumcu komada "Sveti Sava" to već odgovorili gledatelji na kazališnoj sceni. Epilog je tragikomičan, ali više s primjesama tragedije nego komedije. Siniša Kovačević vremenom je, evo punih 27 godina poslije toga skandala na javnoj sceni u režiji SPC i nogometnih huligana, dakle ujedinjenih srpskih fašista u misiji fašizacije kulturnog i umjetničkog života Beograda i Srbije, postao jednim od gorljivih srpskih, doduše, samo salunskih nacionalista, i time si skinuo anatemu koju su mu prilijepili na javnom mjestu SPC i nogometni huligani najpopularnijih beogradskih klubova, ali i lokalnog beogradskog Rada. Čini se da mu je kao javnoj ličnosti bez ikakve društvene zaštite pred galopirajućim valom nasilja odstupanje od vlastitih životnih stajališta bio jedini način opstanka u sredini koja se duhovno ni za milimetar nije promijenila nabolje od te daleke 1989. godine kada je i ovakvim fašističkim i nacističkim ispadima doma uveliko kreirala podlogu za predstojeće ratne i vojne pohode na susjedne zemlje s druge strane Drine. Životni primjeri glumca Žarka Lauševića i dramskog pisca i redatelja predstave "Sveti Sava" Siniše Kovačevića svaki na svoj način oslikavaju turobni prizor pozicije kazališne umjetnosti u Srbiji, kako nekad, tako ništa manje i sad.

Glede životnog puta Svetog Save, valja zamijetiti da je on u staroj domovini Srba, dakle u Raškoj, osnovao sedam episkopija. Posebnu episkopiju osnovao je u benediktinskom manastiru u Prevlaci kod Kotora za Duklju, a drugu u Stonu, također sjedištu stare katoličke zahumske biskupije. U to doba pravoslavnih nije bilo ni u Duklji, ni u Zahumlju. Uostalom, sam Rastko Nemanjić je rođen i kršten kao Hrvat rimokatoličke vjere po katoličkom obredu, da bi se do svoje 30. godine i očitovao Hrvatom i katolikom, a tad je prešao na pravoslavlje, postao samoproglašenim Srbinom, iako ništa krvno nije imao sa srpskim narodom i još poželio da i ostali katolički i hrvatski narod stare Crvene Hrvatske makar i silom prevede na pravoslavlje i srpstvo. Srbi tako opakog čovjeka i danas slave za svog najvećeg sveca, štoviše i prvog narodnog prosvjetitelja. Ako je takav posve negativan čovjek Srbima vrijedan pozornosti kao viševjekovni uzor, onda se nije čuditi neshvatljivim reagiranjima današnjih pripadnika crkve koju je on samovoljno ustoličio 1219. godine, prethodno prebijajući rođenog brata Stefana, a onda ga još i silujući, te mu prijeteći i klanjem ako ga ne posluša i ne vrati Rimskom papi kraljevsku krunu koju je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani dobio samo dvije godine prije toga bezumnog čina Rastka Nemanjića, znači 1217. godine. No, novopečeni srpski svetac Sveti Sava nije gubio vrijeme. U katoličkim i hrvatskim zemljama Duklji, Zahumlju i Travunji Sava Nemanjić je osnovao srpske episkopije u nadi da će te zemlje uslijed djelovanja srpske državne vlasti s vremenom postati pravoslavne i srpske. Ali se prevario. Srpski se episkop u Stonu na Pelješcu nije mogao održati ni 25 godina, jer nije imao vjernika, točnije  ni vrhovine ni ima, ni biri, ni jednoga dohodka ni otkuder..." Episkopija u Prevlaci životarila je sve do turskih vremena, kada se preselila na Cetinje u današnjoj Crnoj Gori. Na cijelom području tadašnje Bosne, koja je bila prostorno opsežnija nego stara Raška, Sava nije osnovao nijednu episkopiju. To nam govori da Sava tadašnji bosanski narod nije smatrao Srbima ni pravoslavnima, niti stvarno, niti potencijalno, niti je držao da su tada bili Srbi i pravoslavni da bi s vremenom mogli takvi postati.

© Dragan Ilić

Molimo Vas za donacije na Paypal račun gosp. Dragana Ilića na : dragan.ili@yahoo.com .