Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Vjekovne laži Srpske Pravoslavne Crkve :

NIKOLA TESLA : "Drago mi je što me Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski Koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću dosli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapreci došli preko Novog Vinodolskog. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodolskog. Moj pradjed, stecanjem okolnosti, morao je otići u Bosansku Krajinu (Turska Hrvatska). Tamo jeo oženio pravoslavku i prešao na pravoslavlje.  ...

On je imao isturene zube pa ga je narod prozvao "Tesla" prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud dolazi i moje sadašnje prezime Tesla, sto je zapravo nadimak. Moj djed je bio časnik u (hrvatskoj) ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!"

Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koju neki smatraju u suštini srpskom crkvom bankrotira 1766. i njena dijeceza, u kojoj Hrvatska Lika nikad nije bila prelazi izravno pod Carigradsku patriarhiju, koja je otplatila njezine dugove. Ipekska (Pećka) arhiepiskopija po nazivu države bi morala biti TURSKA pravoslavna crkva. Nikad nije obnovljena.

Sljedećih 113 godina ne postoji nikakva srpska crkva. Na početku tog razdoblja nema niti Srbije.

U sborniku Sintagma tiskanom u Atenu 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. na popisu autokefalnih crkava. Nema nikakve srpske crkve. Da bi tada u Knježevine Srbije (do 1879 dio Turskog carstva) postojala neka autokefalna crkva (a nije) ona bi po nazivu države bila Turska pravoslavna crkva.

U javnosti je u svezi s Nikolom Teslom poznat document, koji je izvod iz rodnog lista. Pisan je čiriličnim pismom, ali jezik je crkveno-slavenski, nije srpski. Naj gore piše koja je crkva – восточно-православная церковь – istočno-pravoslavna crkva. Po nazivu države (Trojedina kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) to je Istočno-pravoslavna crkva u Hrvatskoj, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva tada nazivana Karlovačka arhiepiskopija.

Nije moguće da je otac Nikole Tesle u 1856. bio svećenik u tad nepostojećoj SPC.

Bio je svećenik u Karlovačkoj arhiepiskopiji, koja je po svojoj suštini bila Hrvatska pravoslavna crkva jer je njena dijaceza bila baš na teritoriju Trojedne kraljevine (Hrvatska).

Ministar vanjskih poslova Knježevine Srbije Ilija Garašanin napisao je 1844. knjižicu pod naslovom Načertanije (u stvari prepisao od Čeha, Zaha Františeka). Na početku daje objektivnu sliku kakvi narodi žive na Balkanu. Zanjimljivo je da nije primetio niti Šopa, niti Makedonaca, niti Bošnjaka…

Nije primetio ni Srba bilo gdje izvan granice tadašnje Knejževine Srbije (Beogradski pašaluk). Garašanin daje mišljenje kako se mora Srbija širiti na račun susjednih naroda, a ne da priključi sebi neke Srbe, koje bi živjeli izvan granice Srbije, jer takvih nema!

Oko 1860. navodno zbog političkih razloga Austrijanci počinju nazivati sve južne slavene Srbima što ide na ruku nositeljima velikosrbske ideje – svi oni pravoslavni Hrvati, Bugari, Grci, Stratioti, Morlaki (Torlaci), Cincari, Vlasi … nestaju, jer su kao pravoslavci, proglašeni Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji!

Kralj Leopold donosi odluku o stvaranju pravoslavne(grčko-iztočne) crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi), U Austrijanskom carstvu godine 1791. pravoslavci dobiju „jus civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Ćlankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”.

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861, 1865, 1877, 1884 godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24 ožujak 1887.

U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojedinoj kraljevini nije bilo moguče postojanje nekoj stranoj crkvi – sve je pod nadzorom Njegova Veličanstva.

U Austro-Ugarskoj postojale su tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (Grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE Pravoslavne Crkve najviše ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska Pravoslavna Crkva.

Na temelju toga možemo zaključiti da je Milutin Tesla (1819-1879) bio svećenik Hrvatske pravoslavne crkve, koja se tada zvala Karlovačka arhiepiskopija (Mitropolija). Nakon njegove smrti u 1879 g. autokefalnost dobija Beogradska arhiepiskopija (ne naziva se „srpska”), ali Smiljan je na Hrvatskom teritiriju – udaljen više od 500 kilometara.

Prvi dokument , koji sadrži naziv SPC je Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1 kolovoza 1947. Smiljan je na teritoriju Socijalističke republike Hrvatske, ali najzad u dijacezi Srpske pravoslavne crkve. Milutin Tesla nije mogao biti svečenik u ovoj crkvi jer je umro 68 godina prije.

Novac se može zaraditi, i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest, vrijednost koja se ne može izraziti cijenom.

Nema naroda bez povijesti. Zato takozvani Srbi imaju samo "istoriju" a nemaju "povijest".

Često se u radovima krivo prikazuje da je ideja o Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi nastala u doba Nezavisne Države Hrvatske.

Ideja je nastala još u drugoj polovici 19. stoljeća, jer je u to doba bilo mnoštvo pravoslavnih Hrvata, a i među hrvatskim uglednicima je bilo mnoštvo pravoslavnih Hrvata ili osoba kojima je jedan ili oba roditelja bio pravoslavni Hrvat.

Na popisu stanovništva 2011. godine kao Hrvati pravoslavci izjasnilo se 16.647 ljudi. To su ljudi koji se ne smatraju ni Srbima, ni Rusima, ni Bugarima, to govorim jer u Hrvatskoj u evidenciji postoje te pravoslavne crkve, ali nema Hrvatske Pravoslavne Crkve', izjavio je Hrvatski episkop Aleksandar u emisiji Markov trg na Z1 televiziji. Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu donijela je prošle godine odluku da se u Hrvatskoj stvori pravoslavna crkva namijenjena Hrvatima pravoslavcima. Postoje tri eparhije po našem statutu u Zadru, Osijeku i Zagrebu, osim mene još su tri svećenika, ali za sada djelujemo u vrlo teškim uvjetima, prije svega zbog financijskih razloga.

'Hrvati, živeći na graničnom području katolika i pravoslavaca, primali su razne utjecaje, stanovništvo se ispreplitalo. Ali najvjerojatnije je to bio Vlaško stanovništvo, koje je jedna grčka etnička skupina. Tako je dolaskom Srba na ove prostore ostalo puno domaćeg pravoslavnog stanovništva koje se nije osjećalo Srbima. Hrvatski su se pravoslavci pokušali oduprijeti tim nastojanjima, ali nikada nisu uspjeli stvoriti svoju crkvu. Ovo je radosna vijest i želim pozdraviti episkopa Aleksandra koji je počeo stvarati Hrvatsku pravoslavnu crkvu. 'Osnivanje HPC je od strane Srpske pravoslavne crkve uvijek proglašavano kao političko pitanje. Srpska je pravoslavna crkva uvijek govorila kako ovdje svi koji su pravoslavni su Srbi. Činjenica je da Hrvatska nije imala svoju državu, zbog toga je bilo moguće da SPC širi svoje područje na ove prostore. Prvi koji je pokušao riješiti to pitanje hrvatskih pravoslavaca je bio Eugen Kvaternik još 1871. godine, ispričao je Kolarić.

Ja dolazim iz Bugarske, upoznao sam se s poviješću HPC, osobito dio koji se veže uz razdoblje Nezavisne Države Hrvatske. Teško mi je shvatiti sve te događaje jer u Bugarskoj su svi pravoslavci uz Bugarsku pravoslavnu crkvu, nikada nije bilo problema s katolicima. Kad je stvorena HPC u proljeće 1942. godine, pozvali su Novomoskovskog episkopa Germogena koji je postao mitropolit HPC-a. Njemu se pridružilo 18 svećenika koji su bili Rusi i Ukrajinci, a ostali su bili svećenici koji su pripadali SPC-u. Kada je stvorena ta crkva prestala su ubijanja pravoslavaca. Bio je to dobar potez. Bila je to sasvim ozbiljan crkva.Germogen je imao puno kvaliteta, bio je profesor na Teološkom fakultetu.

Ali kad je propala Nezavisna Država Hrvatska 28. Svibnja 1945. godine Vojni sud u Zagrebu osudio je na smrt sve svećenike HPC-a. Oni su osuđeni i pogubljeni pod optužbom, suradnja s okupatorom, ali na koji način svećenik surađuje s okupatorom teško mi je razumjeti. Nitko od njih nije optužen da je nekog ubio ili da je na neki način sudjelovao u nečijem ubojstvu. Od 40 svećenika HPC-a 39 su strijeljani, jedan je obješen u Sarajevu. Na taj je način uništena HPC i arhiva HPC-a se danas nalazi u Beogradu. Zašto je tamo, ne znam, ali to pripada hrvatskoj povijesti i ta bi arhiva morala biti ovdje u Hrvatskoj. Prije dvije godine Nova ruska pravoslavna crkva je episkopa Germogena proglasila svetim zbog mučeničke smrti, jer je poginuo zbog svoje vjere. Njega su nekoliko dana vukli bez odjeće po Zagrebu i nakon toga su ga strijeljali, ispričao je episkop Aleksandar.

Na pitanje voditelja Marka Juriča jesu li imali kao Hrvatska Pravoslavna Crkva kontakte sa SPC-om, Aleksandar je odgovorio : 'Ne, nas ne zanima Srpska pravoslavna crkva ili bilo koja, mi nismo protiv bilo koga. Imamo dobre kontakte s katoličkim svećenicima, ali nisam kontaktirao sa svećenicima SPC-a, budući sam ja episkop onda bih morao kontaktirati s episkopom druge crkve'. Komentirajući izjave nekih svećenika SPC-a da je jedino ta crkva nadležna za pravoslavce na hrvatskim prostorima, episkop Aleksandar je objasnio da SPC nije iznad svih pravoslavaca, jer takva crkva ne postoji. SPC je među mlađim pravoslavnim crkvama. Srpsko pravoslavlje nema neki veliki utjecaj na pravoslavlje, među svecima pravoslavnih crkva je samo jedan Srbin, objasnio je Aleksandar. Zbog toga ne razumije zašto bi bilo koja pravoslavna crkva morala zatražiti dopuštenje baš od Srpske pravoslavne crkve.

Činjenica da netko ne poštuje popis stanovništva govori samo za sebe. Svećenici SPC-a moraju priznati realnost postojanja države Hrvatske i prestati ove prostore nazivati 'našim zapadnim krajevima', kako to uporno čini episkop Atanasije Jeftić ili 'srpsko područje pod upravom hrvatskih vlasti' kako to čini Jovan Pavlović. To je nastavak Garašinove ideje gdje je Srbin tamo je Srbija, gdje je Srpska crkva Tamo je Srbija itd. Ovakve izjave pokazuju da još uvijek ima pojedinaca koje je vrijeme pregazilo i koji misle da tamo gdje su pravoslavni da mogu biti samo članovi SPC-a, objasnio je Kolarić.

U emisiju se telefonom javio ugledni hrvatski poduzetnik iz Australije Marko Franović koji je financijski pomogao rad HPC-a: 'Htio sam pomoći djelovanje HPC-a koja je bila uništena od strane komunista kojima ja nikada nisam bio prijatelj niti namjerava,. Nažalost naša nepoštena vlast nije priznala HPC, niti im je pomogla kao što pomaže drugim crkvama u Hrvatskoj pa sam se osjećao dužnim da im pomognem.Jer ako su priznati u Europskoj uniji, a nisu u Hrvatskoj, zar nije to ogromna sramota Pomažu sve crkve, a ne žele pomoći svoju Hrvatsku pravoslavnu crkvu kojoj je domovina Hrvatska. To je velika sramota za našu vlast. I poželio bih sretan Božić svimhrvatskim pravoslavnim i katoličkim vjernicima'.

Govoreći o Svetosavlju episkop Aleksandar se osvrnuo na povijest Bugarske Pravoslavne Crkve koja je osnovana 927. godine, Srbija je u to vrijeme bila u sklopu Bugarske, 1217. Rasko koga su kasnije nazvali Sveti Savo odlučio je izaći iz Ohridske episkopije, ali nije dobio dozvolu za izlazak. Kasnije je u Austrougarskoj postojalo nekoliko pravoslavnih crkava koje nisu bile srpske crkve, bile su eparhije sa sjedištem u Sremskim Karlovcima koja je bila autokefalna. Bile su još dvije eparhije u Boki Kotorskoj i Zadru.

Na kraju emisije su se javili gledatelji koji su vidno potreseni ispričali iskustva svojih obitelji, očeva koji su stradali od ruke jugoslavenskog režima samo zato jer nisu htjeli odustati od svojeg identiteta Hrvata pravoslavaca.

Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. Te je godine osnovana Dabrobosanska eparhija. Zato se godina 1709. može uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela hrvatska ognjišta. I znatan broj katolika-Hrvata je uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje (Trebinjska biskupija, Semberija, itd.). Tek kasnije, u 19. stoljeću pravoslavna crkva provodi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Bosna nikada u povijesti nije bila “srpska zemlja”. Današnje priče srpskih političara o Bosni kao “vekovnoj srpskoj zemlji” spadaju u običnu fantaziju i grubi falsifikat povijesti. Srbi su i čiste hrvatske pokrajine proglašavali “vekovnim srpskim zemljama”, te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, “gdje se Srbin posere – tamo je i Srbija”!

Godine 1166. Bizantski car Manuil І. Komnen dodjeljuje na korištenje svome vazalu županu Stefanu I. Nemanji (1114-1200) oblast Dendra (sada Šumadija) kako bi širio kršćanstvo, što znači da većina stanovništva još nisu bili kršćani. Taj teritorij kasnije nazvan Raška velik je otprilike 2000 km2 s manje od 1000 stanovnika.

Zanjmljivo je kakav su uticaj na kršćanstvo mogli imati Srbi kad su oni u stvari predposljednji narod u Europi koji je prihvatio kršćanstvo – zadnji su, 1251., bili Litavci. Hrvati i Bugari čije su države već sredinom 9. stoljeća bile kršćanske, morali su pričekati nekih 350 godina da bi ih ‘Srbi mogli nešto educirati’ o kršćanstvu.

U 1168. Guillaume de Tyr (povjesničar križarskih ratova), opisuje srpsku zemlju, planine, šume, neprobojna i nedostupna (nalazi se između Dalmacije, Mađarske i Ilirika). Ovu zemlju on naziva RAŠKA. U njoj nema niti jedan grad, narod je nerazvijen (lat. incultus), bez znanja (lat. absque disciplina), živi u planinama i šumama, zna poljoprivredu – iznimno pastoralno nadareno pleme, njegova su bogatstvo goveda – stoka, mlijeko, sir, maslac, bakar i vosak.(1)

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.

                                                               — Paul. Digesta, 50. 17.29.

Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.

Rastko Nemanjić (monah Sava), brat velikog župana Stefana II. Nemanjića – Prvovjenčani (1165.—1228.) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije (1219.), bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana. Srbijanska „povijest” bez dokaza tvrdi da je Ipekska arhiepiskopija dobila autokefalnost od Carigradskog patrijarha, a kraljevski naslov od Pape dvije godine prije!? Jesu li Srbi i Papi lagali da imaju već arhiepiskopiju jer i Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru, čija država ima arhiepiskopiju? Stvarno nešto nije u redu jer dok je hrvatsko-mađarski kralj Andraš II., koji nosi titulu kralj Srbije, bio na križarskom ratu, Papa dodjelio kraljevsku krunu (i titulu) Stefanu II. Nemanji!!!

Prvi puta u povijesti Srbija je država – kraljevstvo. Kako su postali samostalni kad je Stefan II. Nemanja bio dvostruki vazal, drugo je pitanje.  Stefan II. Nemanja dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli III. (IV.).

Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.) (Farlati –V-169)(3)

Srbijanska povijest govori:

„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. – 1219. (6727)…„

Ako je to istina, patrijarh Manuil donio je odluku da Savi dodjeli autokefalnost u crkvi kojoj nije on nadređen. Nema dokaza da se je to dogodilo. Koji su ti „stari srpski ljetopisi”? Možda oni iz 19. stoljeća?

…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…

IMPERIUM SINE PATRIARHA NON STARET

Car je vladar, čija država ima vlastitog crkvenog poglavara.

Mihailo Dinić (1899. - 1970.), srpski povijestničar, akademik SANU :

"Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni - Hum i delovi Raške se izuzimaju - nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno rešeno" (Jug. istor. časopis, I. god., 151)

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Čuvaj se četnički i partizanski bandita. Kupi ovdje :

VLADIKA TEOFAN ŽIVKOVIĆ : OVDJE SRBA I SRPSKE VJERE NEMA!

E, zaluđeni velikosrbi danas svima drugima drobe da su Srbi nastali i prije nego su na svijet došle amebe.

Nije njima lako i treba ih razumjeti, jer svi mitovi i legende padaju im u vodu, raspršuju se kao mjehur od sapunice.

Kako će im nesretnicima i biti lako kad odlično znaju i za istinu koju nikad nisu mogli ni sakriti, da je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, jedna od dva starija brata Svetog Save, godine 1217. dobio kraljevsku krunu od pape Honorija.

Ali, samo dvije godine nakon toga, Sveti Sava je silom i batinama primorao starijeg brata da vrati krunu papi, a da se on nadubudni i raskalašni najmlađi brat starije braće Vukana i Stefana proglasi 1219. srpskim vjerskim, duhovnim vođom.

SPC je tako utemeljena silom najmlađeg sina Stefana Nemanje, a mora se reći i to da je i sam Rastko Nemanjić (Sveti Sava) na rođnju u Ribnici kraj današnje Podgorice kršten po latinskom obredu.

Prema znanstvenim saznanjima fra Dominika Mandića, prvi znameniti predak Nemanjića je bio pobočnik Dukljanske, odnosno crvenohrvatske dinastije Vojislavića, koji kao i Nemnjići jesu u izravnom srodstvu sa Trpimirovićima.

Sve to je lako objašnjivo jer je hrvatska dinastija Trpimirovića iz reda vlastite bliže i dalje rodbine u pokrajinama kao što je bila i hrvatska pokrajina Duklja, postavljala namjesnike koji bi u ime Trpimirovića upravljali prostranim hrvatskim kraljevstvom.

Tako u Duklji nalazimo rođake Trpimirovića, kasnije osamostaljenu Dukljansku dinastiju Vojislavića, a Nemanjići su izvorno krvlju vezani za pradjeda dukljanskog kralja Bodina i njegovog prvog palatina Marka.

Sve je kristalno jasno. I Dukljani Vojislavići i Rašani Nemanjići su smao oblasni gospodari koje je u davnini imenovala hrvatska dinastija Trpimirovića, s kojim su u krvnom srodstvu dvije dinastije kojima se danas i Srbi i Crnogorci ponose kao svojim autentičnim, samo zaboravljaju da imaju svi hrvatske korijne i izravne poveznice s Trpimirovićima.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Van iz Nezavisne Države Hrvatske. Kupi ovdje :

U jesen 2017. objlježeno je tri stoljeća pravoslavlja u Rijeci i Istri.

Evo kako poznati zaljubljenici u istine iz Novosti o tom događaju (na srbijanskom jeziku) izvještavaju:

„Srbi su se u ove krajeve doselili 1717., … a stavljeni su pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve.”

Održan je znanstveni skup o kojem je Filozofski fakultet u Rijeci objavio i knjigu, koja sadrži sažetke znanstvenih radova sudionika: „Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem pod naslovom: PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU; Povodom 300. godišnjice povlastica cara i kralja Karla VI. (III.) pravoslavnima u Rijeci (1717.)”

Po srpsko-jugoslavenskoj šabloni, koja još uvjek vrijedi u RH „svi su pravoslavci Srbi” i „SPC je u Hrvatskoj oduvijek” pa i takozvani znanstveni skup pokušava to dokazati na jedan primitivni način.

Objavljen je povijesni document (preslik rukopisnog prepisa) iz 1717. – Povelja austrijskog cara Karla VI, koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Pored teksta na latinskom jeziku objavljen je prijevod na hrvatskom, kojeg se nitko nije osudio podpisati. Razlog je vrlo jednostavan – prijevod nije točan. To je preblago rečeno jer taj prijevod je zapravo samostalni članak, koji pokušava dokazati da su tada u Rijeku došli neki Srbi iz neke srpske crkve pa austrijski car Karlo VI daje povlasticu nekoj srpskoj crkvi.

Činjenice su :

Austrijski car Karlo VI je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Dakle riječ je o hrvatskoj povijesti.

Tekst govori o doseljenicima, koji su nazivani Grcima i pripadnici su istočno-pravoslavne crkve. O kojoj crkvi je riječ zapravo nije izravno rečeno, a zna se da je u Turskom carstvu samo na Balkanskom poluotoku bilo više pravoslavnih crkava – Carigradska patrijarhija, (Ohridska) Arhiepiskopija Prve Justinijane i cjele Bugarske, Pećka patrijarhija ugarskih zemalja. Niti jedna od njih nije „srpska”. Zaključak je da se ne mogu dosjeliti ljudi koji su članovi nepostojeće „srpske” crkve.

Povelja dalje govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni mitropolitima, koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM MITROPOLITU. Rječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Srjemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski (3). Karlovačka arhiepiskopija proglašava autokefalnost godine 1707.  što i nešto kasnije potvrđuje Carigradska patrijarhija. Nakon 1918. u Kraljevini SHS stvorena je Autokefalna ujedinjena Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku o pridruživanju toj crkvi. Hrvatski grad Sriemski Karlovci postaje dio Srbije tek 1946. kad ga hrvatski komunisti na čelu s Titom otimaju Hrvatskoj i daruju bratskoj Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila „srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema, a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve.

U povelji napisano je da doseljenici-pravoslavci dolaze brodovima. Srpskim lažljivcima nije bitno da se ne mogu Srbi iz tada nepostojeće Srbije doseljiti u Rijeku brodovima jer Srbija nije nikad imala izlaz na bilo koje more. Ipak, Ljubinka Toševa-Karpowitz govori da su ti ljudi doseljenici iz Peloponeza što potvrđuje da su to zapravo grko-pravoslavci, koji prirodnim tijekom života preuzimaju hrvatski jezik za svoj majčinski i tako postaju hrvofoni. Knjiga ne objavljuje kakvo je mišljenje dvojice grčkih sudionika Mihaila Tritosa i Vaiosa Kiritsisa na tom djelu povelje i jesu li se oni složili s time da se Grke proglasi Srbima. Talijan Marco Dogo iz Sveučilišta u Trstu govori o gradnji pravoslavne crkve u Trstu za vrijeme Marije Terezije kada u Austrijskom carstvu Srba nije bilo. Nije bilo niti SPC. Nije jasno zašto je sad ta lijepa i veličanstvena crkva u vlasništvu baš SPC ali baš to daje objašnjene zašto se povijest mora krivotvoriti u korist SPC.

Povelja kralja Karla VI (III) temelji se na tadašnjem zakonodavstvu Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva i propisuje kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti grgurevski kalendar, koji je tada na snazi već više od 120 godina. Sadašnja SPC ponosi se time kako nikad nije koristila taj kalendar što je zapravo priznanje da doseljenici nisu bili Srbi niti su bili pripadnici neke srpske crkve, koje tada nije ni bilo.

Cilj tzv. znanstvenog skupa je zapravo širenje „slavne” srpske povijesti o kojoj srbijanski akad. Dobrica Ćosić tvrdi da je maštovito izmišljena („Deobe” 1965). Žalosno je da hrvatska država financira takav paraznanstveni skup i širenje primitivnih srbijanskih laži, koje prenosi i članak u Novostima, kojeg opet financira hrvatska država.

Znao je akad. Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrbske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije napisao u knjizi Promene (Novi Sad, 1992) o postjugoslaveskim vremenima: „Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje… i ne trovati decu ‘nacionalnom istorijom’“ Dakle Republika Hrvatska ne samo da daruje dio vlastite povijesti stranoj državi nego i plaća za širenje njene izmišljene „nacionalne istorije”.

Izgleda da postjugoslavenska vremena o kojima govori akad. Ćosić u Hrvatskoj još uvjek nisu došla.

Filatelističko izdanje : Čuvaj se Jugoslavena!. Kupi ovdje :

OVO TAJE (NE)SVETO-SAVSKI SRBI :

Ima velike razlike izmedu srpski lažljivi "istoričara" i povijestničara drugih naroda. To se najbolje može vidjeti i na Wikipediji.

Dok kao u sljedećem slučaju Srbi niti sa jednom rečenicom u njihovoj verziji oko Stefana Uroša II. Milutina ne spominju da su Srbi tek pod njim 1288 prešli u grčko-pravoslavnu crkvu (a ne na svetosavsko pravoslavlje!), se to može pročitati na njemačkoj verziji o Stefanu Urošu II. Milutinu.

U članku se govori da su Srbi bili od 7. stoljeća katolici i 1288 pobjegli od vjere u grčku-pravoslavnu crkvu a ne u svetosavsku sektu unutar pravoslavlja.

U lažima su duge brade ...

NE POSTOJI NIJEDAN DOKUMENT PRJE 1920. GODINE U KOM SE PRAVOSLAVNA CRKVA U HRVATSKOJ NAZIVA – SRPSKA

Ne postoji niti jedan jedini dokument prije nego što je srpska vojska 1918. okupirala Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju , u kojim se pravoslavna crkva naziva – Srpska.

U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. srpnja 1920. godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donešena 17. srpnja 1920. godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”. Odluka glasi:

“U ime Njegovog Veličanstva Petra i po milosti Božjoj i volji Narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Mi Aleksandar Naslednik Prestola – Na predlog Zastupnika Našeg Ministra Vera, Našeg Ministra Prosvete, a po saslušanju Ministarskog Saveta i saglasno sa odlukom zbora svih srpskih pravoslavnih arhireja iz Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca od 13/26. Maja 1919. godine, rešili smo i proglašujemo: Ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a naime: Arhiepiskopije beogradske i Mitropolije Srbije, Arhiepiskopije Karlovačke i Mitropolije srpske sa dalmatinskim episkopijama dalamtinsko-istrijskom i bokokotorskom, Arhiepiskopije Cetinjske i Mitropolije Crne Gore, Brda i Primorja, Mitropolija Skopske, Raško-prizrenske, Veleško-debarske, Pelagonijske, Prespansko-ohridske, Strumičke, jednoga dela Mitropolije Vodenske, Episkopije Poleanske, Mitropolija Bosne i Hercegovine-Dabro-bosanske, Hercegovačko-zahumske, Zvorničko-tuzlanske, Banjalučko-Bihaćske, – u jednu Avtokefalnu Ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Zastupnik Našeg Ministra Vera, Naš Ministar Prosvete, neka izvrši ovaj Ukaz.

Aleksandar, s. r.”

Odlukom "Svetog Arhijerejskog Sinoda Vaseljenske patrijaršije" br. 2056 od 19. ožujka 1920. godine se ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija.’’ O tome se nalazi podatak u "Glasniku Srpske pravoslavne crkve" od 14. listopada 1920. godine, gdje piše da Carigradska patrijaršija ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija’’.

Srpska pravoslavna crkva je od Carigradske patrijaršije dva puta anatemisirana, jer je njena ‘’autokefalnost nekanonski ustanovljena’’!

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Komunistički monstrumi. Kupi ovdje :

DUŠANOVO KRALJEVSTVO

Dušanovo kraljevstvo (također Dušanovo carstvo, Srpsko carstvo, Srpsko-grčko carstvo ili Srpsko-bugarsko carstvo) (5), bila je kratkotrajna balkanska država u srednjem vijeku, proglašena 1346. Država se počinje raspadati odmah nakon Dušanove smrti 1355., da bi definitivno prestala postojati smrću njegovog sina UrošaV. – 1371. Novoproglašeni patrijarh Joanikije je na Uskrs 1346. proglasio kralja Dušana carem Srba, Grka, Bugara i Albanaca, punom titulom: “Stefan u Hristu Bogu blagovjerni car i samodržac Srba i Grka, Bugara i Arbanasa.” Dušanovu titulu caranisu priznavali ni Papa ni car “Rimljana” na Zapadu ni Hrvatsko-mađarski vladari. Njegova država je smatrana kraljevinom. Dušanovo kraljevstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvaćanjima države, nije bilo nacionalna država u današnjem smislu rieči, jer su u njoj živeli kao priznati narodi Srbi, Grci, Bugari i Albanci.

Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji (možda) nije bio ničiji vazal, što je, sad kad znamo srpsku povijest, presedan.

Istodobno sjeveroiztočno od Dušanovog kraljevstva postoji Bugarsko carstvo koje s teritorijem vlaških vazala ima veći teritorij. Zapadno je Bosansko kraljevstvo koje je nešto manje.

A gdje je Hrvatska u tom vremenu? Hrvatsko-mađarsko kraljevstvo ima teritorij veći od sveukupnog teritorija navedenih tri država i njegov vladar nosi i titulu kralj Srbije.

Dakle tvrdnje nekih suvremenih hrvatskih povjesničara da je Srbija vladala Hrvatskom i Bugarskom su velikosrbske izmišljotine.

U vrieme raspada SFRJ, učesnici Miloševićevih antibirokratskih revolucija su imali popularni slogan “Mi ne ćemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo.”

Onima koji se ne razumiju u zemljopis moramo napomenuti da Dušanovo kraljevstvo (carstvo) nije niti Carstvo nebesko niti je to Rusko carstvo (15 % svjetskog teritorija). Njegov je teritorij za otprilike 30 % veći od teritorija današnje Srbije. Dušanu uspjeva da 1346. dobije Makedoniju od Bizanta, koji tada ratuje protiv Turaka. Ovi teritoriji ostaju mu do njegove smrti u 1355. to jest, država postoji SAMO DEVET GODINA !

Gore : njemačka karta Dušanovog Smradstva.

Sada zbog nerazumljivih razloga srpsko-jugoslavenski povjesničari smatraju Dušana nasljednikom Istočnorimskog carstva (Bizanta). Istina je da Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopćenje-ekskomunikacija) Dušanu i njegovoj crkvi. Izopćenje (anatema) nije blagoslov!

Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju.

„… 1375. godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i crkvenu autokefalnost.”

Navedeno je nemoguće. Najprije nema razloga da Bizant baš s Lazarom razgovara o patrijarhiji kad znamo da je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Drugi razlog je da je sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) Peć, van granice Srbije.

Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе“), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται),  da Ipek i cijela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih, tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)” (7)

Nakon godine 1453. bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske) uspjela je preuzeti cijelu dijacezu srpske Ipekske (Pećke) arhiepiskopije uz pomoć turskih vlasti. Razlog zbog kojeg su Turci dozvolili da srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija bude podređena bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji, a ne Carigradskoj patrijarhiji je taj što je Ohridski arhiepiskop dokazao da se srpska crkva nezakonito odvojila prije otprilike 240 godina od Ohridske arhiepiskopije i pokazujući dekrete (hrisovule) izdane od više bizantskih careva, dokazao da je dijeceza Srbije oduvijek bila dio Ohridske arhiepiskopije, a odluke bizantskih careva Turci su poštivali.

Peć – sjedište srbijanskog arhiepiskopa je van granice Srbije još od 1371. i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koja je bila u rasulu (još više nakon 1389.) nije bila u stanju plaćati nametnuti veliki porez turskom sultanu pa je nakon preuzimanja njene dijeceze taj porez nastavila plaćati bugarska Ohridska arhiepiskopija.

U tom razdoblju bugarska Ohridska arhiepiskopija dostiže najveće proširenje – sadrži 33 eparhije. Njena dijeceza obuhvaća Makedoniju, Staru Albaniju, Staru Srbiju, Crnu Goru, Srbiju (bez Timočke krajine), Bačku, Banat. Još više, ona je preuzela i pravoslavne općine u Hrvatskoj (Srijem i Dalmacija), Veneciji i Italiji (Apulia, Kalabria, Sicilia), koje su odvojene u posebnoj Talijanskoj eparhiji pod vodstvom mitropolita.

Kad se ova činjenica zna, lako je zaključiti koji su to pravoslavci bili u Dalmaciji [osim stanovnika Istočnog Rima (Bizanta), koji su tamo bili od prije] i naravno objašnjava podrijetlo prezimena Ivanov, Petrov, Marinov, Vlahov, Kovačev… koje tamo postoje. Moramo napomenuti da na ovaj način – s prezimenima, koja završavaju na –ov i –ev i dan danas se u Srbiji prezivaju ljudi, koji su Bugari ili bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci … njih više od milijun!).

Svi oni, koji su se doselili iz drugih djelova dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije u Sriemu i Dalmaciji u bogoslužiju su koristili bugarski jezik, nazivan još i crkvenoslavenski i staroslavenski i ćirilićno pismo. Ne može biti srpski, jer u 15. st. takav jezik još ne postoji. Bugari Grigorij Camblak i Konstantin Filozov (Kostenečki) smatrani su osnivačima srbijanske literature pod kraj 14. st. i početkom 15. st. ali i oni su pisali na bugarskom, dakle stvaraju srbijansku literaturu na bugarskom jeziku. Kad ne postoji srbijanski jezik nema niti knjige na srbijanskom jeziku iz 15. st., a bez takvih knjiga je nemoguće održavati bogoslužje.