Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Dubrovački novci.

Od hrvatskih zemalja prva je počela kovati i puštati u obtjecaj svoj novac oko 1196 Slavonija, oko 1302 sliedila je za bana Pavla Šubića primorska Hrvatska i zajedno s njome Bosna, a kao posljednja hrvatska pokrajina počela je 1337 kovati novac Republika dubrovačka.

Za svoju trgovinu i trgovačka poduzeća u balkanskim zemljama Dubrovčani su trebali veće svote gotova novca. Za vrieme bizantske vlasti upotrebljavali su novce bizantske, naročito zlatni solid, a i novac srebrni i bakreni. Za mletačke vlasti kolao je u D-u mletački srebrni grossus ili matapan i — osobito iza 1284 — zlatni dukat ili cekin, koji je ostao i u kasnija vremena glavni zlatni novac u dubrovačkoj trgovini. Ali domišljati Dubrovčani ubrzo su došli na misao, da kuju svoj novac i tako sami vuku one koristi i prihode, koje može davati državna kovnica. Već u 2. polovini 13. st., prije 1294, kolao je u Dubrovniku u malom prometu bakreni novac zvan copucia (v.), koji su posebnici kovali u gradu ili izvan njega. Nije dakle bio službeni ni mletački ni dubrovački novac. Korak dalje učinili su Dubrovčani, kad su, posluživši se i u novčanom pitanju svojom širokom autonomijom, počeli 1337 kovati srebrni novac, dinar (lat. grossus), sa slikom sv. Vlaha i s nadpisom, koji je pokazivao, da je to novac Dubrovnika. Na dubrovačkom dakle novcu nema nikakva znaka mletačkog vrhovničtva, dok se taj znak inače javlja na novcima svakog mletačkog posjeda, makar ti novci bili kovani i u vlastitoj kovnici, kako je to bilo na pr. u Kotoru. Međutim nema ni sačuvanih dokumenata, da bi se Mletci bunili protiv toga dubrovačkoga poduzeća, kao što nema ni dokaza, da bi dubrovački novac bio zabranjivan. Kad je 1358 Dubrovnik dospio pod vrhovničtvo ugarsko-hrvatskoga kralja, dubrovačka je kovnica kovala i puštala u obtjecaj svoj novac u velikim količinama pomažući time dubrovačku trgovinu velikim količinama gotova srebrnog novca. Od 1337 radila je dubrovačka kovnica u neprestanom sliedu sve do pred pad republike. Zadnji dubrovački novac kovan je 1803.

Dubrovačka je kovnica već od 16. st. bila smještena u liepoj palači zvanoj »sponza« ili »divona«. Kako na zemljištu republike nije bilo srebrnih ni bakrenih rudnika, moralo se iz inozemstva dobavljati sve potrebno za rad kovnice. Srebro se dobivalo iz rudnika u Bosni i na takozvanom Balkanu, ili se sa Zapada uvozio dobar srebrni novac pa se prekivao u domaći slabiji po nutarnjoj vriednosti. Isto se tako nabavljao bakar, dok se zlatni novac nije uobće kovao.

Čini se, da u starije vrieme nije postojala glavnica kovnice u gotovu novcu, nego je kovničke troškove podmirivala državna blagajna. Tek 1618 spominje se glavnica kovnice. Odtada ima kovnica dva zadatka: ona kuje i pušta u obtjecaj nove serije novca i ujedno ima ulogu državne banke dajući zajmove na mjenice. Dubrovačkim se trgovcima posuđivao novac uz 6%, pa su tako prihodi kovnice bili dvostruki. Trgovci su za sadržajno dosta slabi domaći novac kupovali na Balkanu različitu robu pa je onda prodavali u Italiji i na Zapadu primajući bolji i solidniji srebrni novac, kojim su odplaćivali dug kovnici. Taj se bolji novac onda prekivao u slabiji dubrovački. O njegovoj valjanosti i vriednosti svjedoči ovaj podatak: dok je dubrovački srebrni novac 14. i 15. st. imao čistoću od 916/1000 do 750/1000 i ubrajao se u dobru valutu; iz spekulativnih razloga njegova je vriednost u 18. st. spala na 566/1000 čistog srebra, dok je smjesa zadnjih perpera 1801 snižena čak na 489/1000 srebra.

Kovnica nije nikad imala posebnog statuta. Zakonske odredbe, kojih se pri kovanju imala držati, primala je od vremena do vremena od Velikog ili Malog vieća ili od senata. Na čelu kovnice stajali su s malim prekidom državni carinici i činovnici iz redova plemstva.

Tehničko osoblje uzimalo se u starije doba između domaćih majstora zlatara. Najvažniji su bili kalupari, koji su priređivali kalupe za pojedine vrste novca i uzto nadzirali kovanje novca. Od 1674 dobavljani su kovničari iz Italije. Posljednji je kalupar bio Antun Obad, dubrovački svećenik, koji je kovničarstvo izučio u Beču. Novci su se kovali do podkraj 17. st. jednostavnim starinskim načinom, t. j. rukom i čekićem na nakovnju. Na taj se način radilo sporo i često nepravilno i s pogrješkama. Talijanski su majstori uveli napredniji način kovanja tieskom. Zadnji krupni novac, libertina, kovan je s pomoću prstena, pa među svim dubrovačkim kovovima ima samo taj talir liepo i pravilno izrađen rub.

Kao i druge države željela je i republika da kovanjem novca ne samo podmiruje potrebe svoje trgovine, nego da od toga imade i državna blagajna nekih prihoda. Koliki su ti prihodi bili, ne može se ustanoviti. Tek se zna, da su prihodi kovnice od 16. st. dalje iznosili 2—4% od uložene glavnice. Mnogo je veći dobitak imala država od prekivanja inostranoga boljeg i vrjednijeg srebrnog novca. Taj je prihod iznosio 15—20%.

D. je kovao svoj novac u prvom redu za potrebe republike, pa je taj novac nesmetano kolao na području dubrovačke države. Ali kako je razvio bogatu i obsežnu trgovinu od Jadranskog do Crnog mora, izlazio je taj novac u velikim količinama iz države i širio se po čitavom Balkanu pa i u Hrvatskoj. Iako je Karlo VI. odlukom od 30. VII. 1731 zabranio kolanje dubrovačkih dinarića u Hrvatskoj, hrvatski je sabor želio, da dinarići ostanu o obtjecaju, dok se ne zamiene drugim boljim sitnim novcem. Odlukom od 17. VII. 1733 car je odredio, da dubrovački dinarići ne će više smjeti kolati u Hrvatskoj i Slavoniji, čim sitni novac bude pušten u obtjecaj. Pri većim plaćanjima služili su se dubrovački trgovci stranim zlatnim novcem, osobito mletačkim dukatima, ali za sve manje poslove upotrebljavali su dubrovački srebrni novac, koji je tako na Balkanu postao vrlo omiljelo sredstvo za trgovinu i promet, osobito za dolazka Turaka.

Kako je dubrovačka kovnica radila gotovo bez prekida od 1337 do 1803, stavila je u obtjecaj velike množine bakrenog i srebrnog sitnijeg i krupnijeg novca. Iz te je kovnice izišlo 15 vrsta novca, a te se vrste opet razčlanjuju u vrlo mnoge variante zbog toga, što su se u pojedinim vrstama u toku vremena mienjali ili nadpisi, ili slike, ili veličina i težina. Dok su se u drugim hrvatskim zemljama kovali samo srebrni novci, Dubrovačka je republika puštala u obtjecaj i bakrene novce.

Bakreni i srebreni dubrovački novci :

2. Poludinar, koji se kovao od 1370 do 1626, sitan novac, na licu mu je samo slika glave sv. Vlaha i nadpis: S BLASIVS RACVSII, a na naličju se vidi samo glava Isusova s nadpisom: IESVS CRISTVS; vel. 17—18 mm, tež. 0·310 do 0·665 g;

4. Poludinarić, kovan 1795 i 1796, poveći je novac s likom sv. Vlaha i s nadpisom: PROT(ector) REIP(ublicae) RHACVSINE, a na naličju mu je lik Isusov i nadpis: DEVS REFVG(ium) ET VIRTVS; vel. 24—25 mm, tež. 3·957 g, vried. 3 Solda.

7. Artiluk, kovan od 1627 do 1701, na licu ima sliku grada sa tri kule, sa strana grbove Dubrovnika, nad gradom godina kovanja i broj III, a izpod grada nadpis u tri redka: GROS(us) ARGE(nteus) TRIP(lex) CIVI(tatis) RAGV(sii); na naličju je glava sv. Vlaha pod biskupskom mitrom i nadpis: S BLASIVS RAGVSII; vel. 18—19 mm, tež. 1·150 do 1·906 g, vriednost 3 Dinara, 18 Solda ili 90 Minca;

8. Poluperpera, kovana samo 1801 s nadpisom na licu: GROSSETTI VI; na naličju je lik sv. Vlaha i nadpis: PROT  REIPU  RHAGVSI  1801: vel. 20 mm, tež. 2·005 g;

10. Poluškuda, kovana 1708—50, slikama i nadpisima podpuno jednaka Škudi, samo veličinom (31—32 mm) i težinom (8·291—9·142) manja od nje;

15. Poluvižin / Polutalir ima kao i Talir dvie inačice: a) polubradan, izgledom jednak bradanu, kovan 1731 i 1735, i b) poluvižlin, jednak vižlinu, kovan 1747 i 1748, jedino im je na naličju različit od Talira nadpis, naime: MED(ius)  DV(catus)  ET  SE(mis)  REIP  RHAC i godina kovanja; vel. 35—37 mm, tež. 13·878 g;

Dubrovački se novac, naročito krupni, upotrebljavao u trgovini i plaćanjima još i poslije pada Dubrovnika sve do 31. VIII. 1817, kad mu je naredbama austrijske vlade prestala zakonita vriednost.

LIT.: V. Adamović, Della monetazione ragusea, Dubrovnik 1874; P. Rešetar, La zecca della Repubblica di Ragusa, Bullettino di archeologia e storia dalmata, Split 1891—92; M. Rešetar, Dubrovačka numizmatika I., Karlovci 1924, II., Beograd 1925; Isti, Početak kovanja dubr. novca, Rad 266.I. R-o