|
Budući da je Dubrovnik u ranom srednjem vieku bio još romanski grad, počeo je njegov udio u hrvatskoj književnosti istom koncem 15. st. — dotle žarište hrvatskoga književnoga rada leži na čakavsko-glagoljskom području između Krka i Splita — ali već u drugoj polovici 16. st. Dubrovnik uza svu lokalnu boju ima vodstveno mjesto u hrvatskoj književnosti sve do kraja 18. stoljeća. Već 1564 zove Korčulanin Ivan Vidali Dubrovnik krunom hrvatskih gradova, koji »slavnieh zdrži broj spjevalac neskončan«. U tom razdoblju zadaća je Dubrovnika bila i u tome, da je u doba zaostalosti ostalih pokrajina prenosio na hrvatsku obalu i asimilirao tekovine zapadnoevropske renesanse i svih ostalih duhovnih pokreta. Kad se s hrvatskim ilirskim preporodom u prvoj polovici 19. st. počela sviestno stvarati jedinstvena hrvatska književnost sa središtem u Zagrebu, dubrovačka je renesansna književnost kao klasična hrvatska knjiga postavljena u temelje izgradnji nove hrvatske književnosti.
SREDNJI VIEK. Dubrovnik, u svojem početku romanski grad s posebnim dalmatinsko-romanskim jezikom i sa slavenskim naseljem u neposrednom susjedstvu, proživljava preko romansko-slavenske simbioze polagani proces slaviziranja, koji je trajao od 13. do 15. stoljeća. Za cielo to vrieme Dubrovčani nisu na svojem starom romanskom jeziku stvorili nikakve pismenosti. Naprotiv dubrovačka su vlastela uvela u svoje kancelarije diplomatički latinski jezik, a djelomično i talijanski kao jezik sredozemne trgovine i pomorstva, pa su ti jezici ostali službeni i onda, kad je hrvatski jezik bio postao od 15. st. izključivim jezikom obitelji i književnosti.
Talijanski jezik, kolikogod se u Dubrovnik unosio živim trgovačkim i kulturnim dodirom s Italijom, nikada nije postao jezikom obitelji, a u književnosti su ga pojedinci tek sporadično upotrebljavali (kao na pr. u 16. st. Miho Monaldi, Savko Bobaljević pa i Dinko Ranjina). Ipak se talijanski jezik u Dubrovniku smatrao jezikom nauke i civilizacije uobće, kojim treba pisati, kad se obraćaš svjetskoj javnosti. Odatle pojava, da su svi znanstveni radovi u Dubrovniku sve do 19. st. bili pisani talijanskim (ili latinskim) jezikom, premda su se i protiv toga znali dizati glasovi (kao na pr. sa strane Ignjata Đurđevića u 18. st.). To i u drugim zemljama nije bilo nista neobicno. U dvorima njemačkih država se je na primjer govorilo i pisalo francuski a ne njemački.
Za latinski jezik javlja se već barem u 15. st. i književno-humanistički interes, koji su ovamo unosili i talijanski kancelari kao Ivan Ravenjanin (1384-87) i učitelji kao Filip de Diversis (1434-44), poznati humanisti. Kad su i domaći ljudi u 15. i 16. st. propjevali na latinskom jeziku, u Dubrovniku je već bilo nestalo staroga romanskoga jezika, a na hrvatskom su već bili zametnuli novu renesansnu književnost baš potomci negdašnjih dubrovačkih romanskih plemića. Stoga su dubrovački humanistički pjesnici, kao u Rimu okrunjeni Ilija Criević-Cerva (1463-1520) i Jakov Bunić (1469-1534), uza sav svoj dobar glas u latinskoj versifikaciji ostali zbog svojega prezira prema narodnom jeziku suhe grane na narodnom stablu. Ipak u Dubrovniku nije nikad posve nestalo latinskog stihotvorstva (podržavala ga je škola), a koncem 18. st. doživio je ovdje humanizam pravi preporod i dao gotovo posljednje evropske humaniste.
Hrvatski je jezik već od 13. st. prodirao i u diplomatiku i u književnost namienjenu malom svietu grada i okolice. Dubrovčani su naime, koliko znamo, barem od prve polovice 13. st. uveli dopisivanje na hrvatskom jeziku sa slavenskim vladarima na takozvanom Balkanu. Najstarija je sačuvana izprava iz oko 1238. Već tokom 13. st. oni su u svojoj kancelariji namještali posebne »slavenske« kancelare, koji su redovito bili dubrovački plemići (dok su dubrovački latinsko-talijanski kancelari bili često stranci iz Italije). Stoga se u njihovim izpravama iz 13. st. još opaža slabije, a od 14. st. dobro poznavanje hrvatskog jezika, kojim pišu, a to je dubrovačko narječje.
Sve su dubrovačke hrvatske izprave 14.-15. st. pisane bosančicom, samo su one iz 13. st. još pisane ustavnom ćirilicom. Latinica se u području notariata javlja od 16. st., ali slabije, jer je privatno-pravno poslovanje u rukama latinsko-talijanskih notara. U drugoj polovici 14. st. bio je pozvan u Dubrovnik neki Nicolaus Bulgarus, da poučava dubrovačku mladež »litteras sclavicas«. Da je ćirilsko pismo (upravo bosančica) bilo na dubrovačkom području, osobito u vanjskim župama, udomaćeno, to dokazuju i arhivski podatci i tekstovi iz 14.-16. st. U toku 16. st. u Dubrovniku nestaje bosančice, jer ju je konačno iztisnula latinica. Pokušaj u 19. st., da se u Dubrovnik uvede ćirilica (osobito u časopisu Slovinac od 1878), nije nikada uhvatio koriena.
Dubrovnik ima naročit kulturno-zemljopisni položaj: on je cviet, koji prima sokove od svoga balkanskoga panja, ali ga grije sunce Zapada. Dubrovnik sa svojom okolicom bio je uviek rimokatolički grad. Što se pak tiče liturgijskoga jezika, taj je u samom gradu bio uviek latinski. No prema arhivskim podatcima iz 14.—15. st. na dubrovačkom je području, i to u neposrednoj okolici grada, postojalo u crkvama slavensko katoličko bogoslužje. Na pitanje, da li su »presbyteri sclavici« dubrovačkih izvora bili glagoljaši, može se već danas sa sigurnošću odgovoriti negativno, to više, što na cielom dubrovačkom području nije nađen ni najmanji glagoljski spomenik. Ovi su se svećenici stvarno služili bosansko-ćirilskim pismom (odatle im i nadimak »presbyter chiuriliza«), pa čak i onda, kad su bili podrietlom iz glagoljskog područja (Senja, Zadra).
Za potrebe ove slavensko-katoličke pastve postojao je i jedan mali crkvenoknjiževni repertorij pisan bosanskom ćirilicom. O njem imamo arhivskih viesti već iz 14. st., točnije iz 1329. Tu je bio u prvom redu evanđelistar ili lekcionar, a možda i pravi misal. Tekstovi ove pismenosti sačuvani su nam istom iz 16. st. To su lekcionari, zatim oficiji (jedan tiskan već 1512), jedan zbornik različitoga duhovnog štiva (t. zv. Libro od mnozieh razloga iz 1520) i jedan (Ledesmin) katekizam tiskan 1583, posljednja za dubrovačke katolike bosančicom tiskana knjiga. I prvi pokušaji, da se u Dubrovniku osnuje tiskara, na samom početku 16. st., vezani su uz nastojanje, da se tiskom osigura baš taj repertorij bosanskoćirilskih knjiga.
Paralelno s bosančicom upotrebljavala se već barem od 14. st. u književnosti i latinica. Duhovna latinička književnost na hrvatskom jeziku, koja je zajamčena od 14. st. dalje, čini se da je bila u prvom redu namienjena gradskim dumnama, jer one nisu imale latinsko-talijanskoga školovanja. Njima su naime bili namienjeni najstariji, a i najčešći spomenici ove latiničke pismenosti u Dubrovniku, t. j. oficiji. Jedan nam je takav molitvenik s oficijima sačuvan već iz 14. st., a jedan je već koncem 15. st. i tiskom izišao (prva dubrovačka tiskana knjiga!). U 15. st. još su zasvjedočeni u Dubrovniku i latinički evanđelistar i psaltir, a iz 16. st. je sačuvan jedan podpuni misal na narodnom jeziku. Inače od 16. st. dalje cvate u Dubrovniku ovakva crkvena i uobće duhovna književnost pisana ili tiskana latinicom, ali ona ne spada u književnost u užem smislu.
Ova naoko neznatna religiozna književnost 14.-16. st., bila ona pisana latinicom ili bosančicom, dobiva svoje naročito značenje uoči pokretanja nove, svjetovne, renesansne književnosti, jer je ona stvarala i dubrovački književni jezik i podlogu za književno vrjednija djela. Kako Dubrovnik nije imao svoje hrvatske književne tradicije, razumljivo je, da je prilikom slaviziranja svojega stanovničtva tokom 14.-15. st. morao preuzimati već postojeću stariju književnu tradiciju izvan svojih zidina. I doista analiza spomenutih tekstova, bilo onih pisanih latinicom, bilo bosančicom bez razlike, pokazuje, da to nisu samostalne radnje nastale u Dubrovniku, nego da su gotovo odreda na dubrovački narodni govor navrnuti priepisi i preradbe starijih hrvatsko-čakavskih predložaka (kakav je na pr. Bernardinov lekcionar). Kako ovi hrvatsko-čakavski tekstovi vuku svoje podrietlo iz crkvenoslavenske književnosti, i to baš iz hrvatsko-glagoljskih tekstova psaltira i lekcija, kakvi su se oblikovali negdje u Hrvatskoj tokom 12.-13. stoljeća, to jasno proizlazi, da je dubrovačka književnost izdanak onoga istoga debla, iz kojega je nikla i ciela ostala hrvatska književnost, bila ona pisana glagoljskim, latiničkim ili bosanskoćirilskim pismom. Trag navedenom putu dubrovačke pismenosti osvjetljuju i oni popovi iz glagoljsko-čakavskog područja, koji tokom 14.-15. st. dolaze u Dubrovnik u dušobrižničku službu.
NOVI VIEK. Koncem 15. st. počinje se u Dubrovniku javljati jedna posve nova književnost na hrvatskom jeziku. Nova je po sasvim novim, svjetovnim temama (to je u prvom redu ljubav), po novim, stranim suvremenim utjecajima, nova je po svojim namjenama odnosno publici, kojoj je upućena (a to je laička, plemićka dokonica): jednom riečju to je nova renesansna književnost, koja je prvi put kod nas stvorila pojam književnika i književnosti. Ova će se renesansna književnost u Dubrovniku razrasti do velikih razmjera, uviek vjerna ambiciji, da u svojem jeziku izrazi sve ono, što je nalazila vriedno u suvremenoj evropskoj, u prvom redu talijanskoj književnosti. Ta je ambicija ugledavanja u tuđu književnost urodila s vremenom vrlo dobrim plodovima: u Evropi nije bilo književnog pokreta ni književne vrste, koja se ne bi odrazila i u Dubrovniku, pa je tu, makar i u tuđim kalupima, često došla do izražaja naša stvarnost; ali odavle i osnovna slaba strana ciele daljnje dubrovačke književnosti, a to je slaba izvornost, knjižka inspiracija, bezlično stihotvorstvo.
Šiška Menčetića (1457-1527) i Džoru Držića (1461-1501), suvremenike Marka Marulića, već je stara dubrovačka književna tradicija (D. Ranjina g. 1563) smatrala prvim dubrovačkim »spjevaocima«. Oni su ostavili zbirke tipizirane lirike, pretežno ljubavno-trubadurske inspiracije, koja je nastala pod utjecajem — kadkada i posve neposrednim — lirike talijanskog quattrocenta, i to naročito u šablonskim motivima. No ti prvi naši »petrarkisti« i renesansni pjesnici ipak imaju oslonca i u domaćoj književnoj tradiciji: oni pišu jednim već staloženim književnim jezikom (a to je štokavski niansiran čakavsko-jekavski), grade stihove, t. j. dvostruko rimovane dvanaesterce, koji se u 15. st. javljaju i u čakavskoj Dalmaciji, a i u jednom dubrovačkom dvostihu čak iz prve polovice 15. st. imitiraju (osobito Držić) dikciju i temu narodne pjesme. To je sve dokaz, da je njima predhodila jedna anonimna domaća poezija »začinavaca«, koja je živjela na cielom našem primorju od Senja do Dubrovnika. Spomenuti elementi starije domaće tradicije žive i dalje u dubrovačkoj književnosti. Komplicirani dvanaesterac uglavnom još živi tokom 16. stoljeća; čakavsko-ikavski niansiran književni jezik osjeća se još u djelima Gundulićevim u 17. st., to je uneke umjetni pjesnički jezik, koji je baština čakavsko-dalmatinske književnosti, jer su prozni i praktični sastavci Dubrovčana u to doba bili pisani domaćim dubrovačkim štokavsko-jekavskim narječjem; elementi narodnoga pjesničtva se do kraja dubrovačke književnosti uviek ponovno pojavljuju, ali se ne stapaju s drugim knjižkim elementima u jedinstven stil.
Već je druga književna generacija, nastavljajući i šablonsku petrarkističku liriku, proširila književno stvaranje na nove i raznoličnije teme i oblike. Tako na polju lirike Mavro Vetranović (1482-1576) predstavlja već prvu reakciju kršćanskoga askete prema renesansnoj erotici — ma da zastupa oportunističku politiku Dubrovnika prema Turskoj — te goji i duhovnu i moralizatorsku, ali i idiličnu i satiričko-političku liriku. Nasuprot nešto oporom i doktrinarnom Vetranoviću stoji dubrovački zlatar Andrija Čubranović, koji je ljubavnu petrarkističku liriku znao originalno zaodjeti u pokladnu pjesmu (Jeđupka), tako da je njome razbio šablonu talij. pokladnih pjesama i u gladkim osmercima dao jedno od najčitanijih djela stare dubrovačke književnosti, u kojoj je našao i imitatora. I dalje, u drugoj polovici 16. st., nastoje lirski pjesnici, kao Dinko Ranjina (1536-1607), Savko Bobaljević (1530-85), Dinko Zlatarić (1555-1609) i drugi, pronaći novih oblika i motiva, ali je od njih jedino Zlatariću uspjelo osloboditi se ukočenosti u imitaciji petrarkističkih talijanskih uzora.
U 16. st. je vrlo slabo zastupano u Dubrovniku epsko pjesničtvo uzprkos dramatske borbe Hrvata s Turcima. Razlog će tomu biti oprezna dubrovačka politika prema Turskoj. I tako je najveći rad na tom polju Pelegrin, po Danteu nadahnuti duhovno-filozofski spjev Mavra Vetranovića, zatrpan alegorijama i refleksijama.
Naprotiv 16. stoljeće bilježi uzpon u dramskoj književnosti, koja je u određenoj mjeri i izvorna, premda ide brazdama poznatih evropskih vrsta. Prije svega je isti Vetranović starim hrvatskim crkvenim prikazanjima (kojih nije valjda ni bilo u Dubrovniku u njihovu pučkom obliku) dao u nekoliko komada suvremeni književni oblik. No značajnija je za dubrovačko stvaranje u 16. st. pastirska igra i renesansna komedija. Pisao ih je u skromnijoj mjeri i Nikola Nalješković (1500-87), ali Marin Držić (1508-67) je po njima postao i najčistiji dubrovački (i hrvatski) renesansni pisac i najbolji komediograf ciele stare hrvatske književnosti. Jednu i drugu vrstu Držić je naučio u Italiji (Sieni), posebno za nj karakteristično ubacivanje prizora seljačkih lakrdija u pastirske igre (Tirena, Plakir i dr.), ali on se, naročito u plautovskim komedijama, elementarnom snagom udaljio od svojih književnih uzora i neizcrpljivom duhovitošću rođenoga komediografa realistički ocrtao život Dubrovčana u cieloj galeriji tipova (Dundo Maroje, Skup i dr.) — i to sve bez moraliziranja. Držićeva je zasluga, da se u Dubrovniku udomio kazalištni rad — jer su se njegove drame i prikazivale — pa su se i drugi ogledali u pisanju ili prevođenju drama. Tako su bile vrlo rano prevedene dvie najbolje talijanske pastirske igre: Tassov Aminta (preveden od D. Zlatarića i izdan prije originala!) i Guarinijev II pastor fido (preveden od Frana Lukarevića). Tragedija nije nikad u Dubrovniku imala sreće, ali je već u 16. st. prevedena i Euripidova Hekuba (od Marina Držića) i Sofoklova Elektra (od D. Zlatarića).
Sa 17. stoljećem počinje u Dubrovniku novo i bogato književno razdoblje nazvano zlatnim viekom dubrovačke književnosti. Ono je potrajalo po prilici do katastrofalnog potresa 1667, u kojem razdoblju žive i glavna tri predstavnika zlatnog doba: Ivan Gundulić (1589—1638), Ivan Bunić Vučićević (1591-1658) i Džono Palmotić (1606-57). Obće je obilježje ove književnosti u pogledu pjesničke dikcije barokna kićenost (kojoj se već nalaze početci i u lirici Dinka Zlatarića), dok se njezina duhovna atmosfera kreće u kršćanskoj ideologiji suvremenog pokreta katoličke obnove — premda je i ona često narušena omiljelom baroknom senzualnošću — i u pokretanju jednoga dosta maglovitoga »slovinskoga« rodoljublja, koje je opet bilo u vezi s misionarskim tendencijama tadašnjeg katolicizma među Slavenima i s oslobađanjem južnih Slavena od Turaka. Iako se Dubrovnika nije gotovo niti dodirnuo pokret reformacije, pokret katoličke obnove za produbljenjem katoličkog života, predvođen od isusovaca, bio je u ovom gradu renesanse na svoj način značajan. Politički oprezan Dubrovnik nikad nije htio da postane otvorena izhodištna točka za ekspanziju katolicizma na takozvanom Balkanu, iako je svojom trgovačkom mrežom učinio dosta mnogo za katoličke kolonije po krajevima pod Turcima. Na duhovni život Dubrovnika imali su znatnog utjecaja isusovci i kao misionari i kao nastavnici, koji su odgojili u svojem kolegiju mnogo generacija u klasično-latinskom i vjerskom duhu. Značajno je, da je iz isusovačkih redova (Aleksandar Komulović, Bartol Kašić, Jakov Mikalja) izašla i misao o štokavskom narječju bosanskoga tipa kao obćem hrvatskom književnom jeziku, pa je ta misao bila uperena i protiv dubrovačke mjestne štokavštine. Kašić je sa svojim književno-jezičnim nastojanjima dobio u Dubrovniku i pristaša i protivnika. Od književnika nastojao je ići njegovim putem Palmotić. Ipak je baš znatna prevaga dubrovačke književnosti 17. stoljeća nad ostalim hrvatskim krajevima konačno djelovala na izbor štokavskoga narječja za obći hrvatski književni jezik.
U 17. stoljeću nastavili su se njegovati književni oblici renesanse, a tematika se proširila i na romantičke motive talijanske renesansne epike i na narodnotradicionalne motive, dok su biblijski motivi i obće kršćanski motiv o zemaljskoj prolaznosti naišli na raznoliko barokno obrađivanje u 17. i 18. st.
Ivan Gundulić, najveći dubrovački književnik, ujedno je primjer, kako se nije u jednoj ličnosti uskladilo kršćanstvo katoličke obnove i renesansa, i kako je knjižka apriorno nametnuta inspiracija kočila subjektivnu stvaralačku snagu i kod jačih duhova. Dok je u mlađim godinama obrađivao mitoložke i romantične motive u stilu tradicionalne pastirske igre ili u stilu tragikomedija (melodrama) Talijana Ottavija Rinuccinija, doskora se takvog rada odriče kao »poroda od tmine« i prelazi na duhovnu liriku. Na novom je putu dao duhovno-lirski spjev Suze sina razmetnoga (1622), djelo najneposrednije lične inspiracije, koje, zaodjenuto u marinističku dikciju, snažno djeluje, jer se u njemu ne osjeća spomenuta duhovna pociepanost. To najbolje dubrovačko djelo svoje vrste našlo je u Dubrovniku više nasljedovatelja. Pod jakim dojmovima znamenitih epova Ariosta i naročito Tassa te suvremene poljske pobjede nad Turcima Gundulić stvara svoje najveće djelo, herojsko-romantički ep Osman, u kojem je dao maha i svojem »slovinstvu« i kršćanstvu. No pociepanost pjesnikove ličnosti, koja se ovdje izpoljila i u asketskoj tendenciji o prolaznosti i u opisivanju renesansno razkošnih scena, jamačno je bila unutrašnjim uzrokom nedovršenosti ovoga epa. Uza sve to djelo se i netiskano vrlo razširilo te našlo epigona i u Dubrovniku i izvan njega. Pastirskoj igri vratio se Gundulić još jednom u djelu Dubravka (1628), ali je tu konvencionalni pastoralni zaplet nadvladan jačinom alegorije o pobjedi dubrovačke tradicije nad opakošću i pjesnikovim zanosom za dubrovačkom slobodom (znamenita himna slobodi!).
Ivan Bunić Vučićević nastavlja tradiciju dubrovačke lirike u formi, dikciji i tematici. Teme mu idu od senzualno ljubavnih do pokajničkih motiva (zbirka Plandovanje i duhovno-lirski spjev Mandaljena pokornica) dajući tribut i tradicionalnom petrarkizmu te talijanskom sečentistu G. Mariniju i njegovoj školi. Ipak se njegovo pjesničtvo po najdotjeranijim izražajnim sredstvima smatra vrhuncem dubrovačke lirike.
Džono Palmotić, sav uronjen u kršćansko-moralizatornom duhu, dao je, naravno, svoj obol duhovnoj epici (Kristiada, prepjev epa Girolama Vide), ali daleko pretežniji dio njegova rada jesu mitoložke i romantične drame, krcate klasicizmom i tendencijom. Time on nadovezuje na Gundulićevu mladenačku dramu ne mogavši odoljeti velikoj modi melodrama u Italiji: i u njegovim se naime dramama nalazilo i glasbe i pjevanja i plesa. Većina mu je drama po motivima knjižke inspiracije (iz klasika i talijanske vitežke epike), ali se on u nekima trudi da se oslobodi toga stranoga obterećenja lokalizirajući drame na domaće tlo, a u jednoj (Pavlimir) po Gundulićevu primjeru u Dubravci obrađuje s rodoljubnom slovinskom tendencijom osnutak D-a. Njegove drame (melodrame) bile su repertoarna potreba dubrovačkih glumačkih družina, pa su taj posao nastavili, iako s manje sreće, i drugi pisci.
Dubrovački su zlatni viek upodpunjivali i drugi književnici, od kojih posebnog spomena zaslužuju Stjepo Đurđević (1579-1632) zbog vrlo uspjele i gladke heroikomične parodije Derviš i Vladislav Minčetić (1600-66) zbog slične šaljive pjesme Radonja. Đurđevićeva je pjesma doniela osvježenje, pa su je nasljedovali i Minčetić i drugi. Historijski je zanimljiv Minčetićev spjev Trublja slovinska, panegirik Petru Zrinskomu.
Prema kraju 17. st. i dalje u 18. st. broj književnika u Dubrovniku doduše raste, ali po vriednosti književnost je u opadanju; pjeva se kao po nekom zakonu uztrajnosti, književnost je shvaćena kao otmjena dokonica, a ne kao duševna potreba. Književne su radnje većinom imitacije ili prievodi raznolikih talijanskih pjesnika, a baš talijanska književnost tada nije mogla dati nikakvih većih uzora, jer se i ona nakon jalovog sečentizma izživljavala u još jalovijem arkadizmu. Jedino je svietlo ime u tom bljedilu Ignacije Đurđević (1675-1737) i po širini i po virtuoznosti svojega pjesničkoga rada, premda ni on ne donosi stvaralačkih novosti, jer piše većinom na temelju književne inspiracije i tradicije. Njegova je naime lirika i sečentistički senzualna i strogo bogoljubna, a na nju se nadovezuju arkadijske ekloge, pjesničke ljubavne pripoviesti i jedna šaljiva pjesma (Suze Marunkove) u stilu Stjepova Derviša. Pa i glavno i najsavršenije mu djelo, duhovni spjev Uzdasi Mandaljene pokornice (1728), ide u kategoriju baroknih duhovnih spjevova o sagrješenju i pokajanju poput Gundulićevih Suza; i u njemu se pjesnik uza svu kršćansku podlogu razmeće razkošnim renesansno-baroknim opisima grješnoga života dovodeći pjesnički izraz do neobične bujnosti i retorike, ali i gladkoće. Vrlo je dobar i njegov prepjev psaltira (1729), omiljeli posao dubrovačkih pjesnika već od Vetranovića i Nikole Dimitrovića u 16. st.
Međutim već se u drugoj polovici 17. st. u Palmotićevim brazdama razvila dosta bujna dramska produkcija, koja se u početku 18. st., kad je i u Dubrovniku našla odjeka suvremena talijanska artistička i zatim Moliereova komedija, pretvorila gotovo u neki kazalištni obrt. Spominje se velik broj dramskih pisaca, a još veći broj drama, od kojih danas mnogima ne znamo autora. Kazalištni život, koji u Dubrovniku ima svoje početke, koliko se znade, već u prvoj polovici 16. st. prikazivanjem Vetranovićevih i Držićevih komada, udomaćio se osobito od kraja 17. st. Stoga je tada pretvorena u stalno kazalište zgrada državnog arsenala (»orsan«), dok su se prije predstave davale — osim prigodice po kućama — najčešće vani pred Dvorom (1548-1699). Glumile su redovito domaće kazalištne dilentantske družine, koje su se znale lučiti i prema staležkoj podjeli. U drugoj polovici 18. st. domaće su diletante počele iztiskivati strane, talijanske kazalištne družine, koje su u Dubrovnik dolazile sa svojim talijanskim repertoarom već sredinom 18. st., a od 1778 ćak ih je sama državna vlast angažirala uz svoju podporu (jamačno zbog bolje kontrole nad kazalištem).
Domaće se družine nisu žacale davati ni ozbiljne komade, kakve su bile drame Petra Kanavelovića, inače rodom Korčulanina (1637-1719), Muka Isukrstova i Vjerni pastier (po Guariniju), pa ni onda, kad su drame tražile pjevanje, plesanje i vitežke igre (»moreške«). Čini se, da su se i neki Palmotićevi komadi pjevali kao prave opere, te bi njegova Atalanta — prikazivana 1629 — bila najstarija hrvatska opera. Ali su se u svrhu prikazivanja prevodile i prerađivale i talijanske melodrame. Od ovih je valjda najstarija prievod Rinuccinijeve Euridice od Paše Primovića (1617). Početkom 18. st. prevodile su se različite mletačke melodrame (Antun Gleđević), a malo zatim i Metastasiovi (Ivo Franatica Sorkočević); manji je broj bio domaćih melodrama (A. Gleđevića i P. Kanavelovića). Koncem 17. st. nastalo je u D-u više šablonskih artističkih komedija, kojima se ne znaju autori (ako nisu to Đanluka Antica i Ivan Bunić Sarov). U prvoj polovici 18. st. prevedeno je i lokalizirano dvadesetak Moličreovih komedija; najviše ih je preveo, i to pučkim žargonom, Marin Tudisi (1707-88). Ta je činjenica svakako značajna kao dokaz nove dubrovačke književne orientacije. Goldonijeva komedija nije, čini se, dospjela na dubrovačke daske, jer su njegove komedije došle u modu onda, kad su već dubrovačke domaće družine prestajale raditi.
Osamnaesto stoljeće nije pokazalo stvaralačtva na pjesničkom polju. Reakcija na sečentizam stvara razpoloženje za traženje novih staza, bilo u vraćanju na humanizam bilo u potrazi za osvježenjem iz narodnih tradicija. Stoga i kod nas, posebno u Dubrovniku, niču književne akademije po talijanskom uzoru (u prvom redu Akademija izpraznih), koje su imale zadaću da odgajaju književni ukus, ali i da njeguju jezik. Iako akademije nisu kao takve imale većih zasluga ni za književnost ni za znanost, ipak su u neposrednoj vezi s njima bili i neki pjesnici (pa i Ig. Đurđević), u njihovu krilu stvaralo se razpoloženje za latinsko pjesničtvo, koje je u Dubrovniku krajem stoljeća donielo većih plodova, ali se isto tako u njihovoj eruditskoj atmosferi rađao interes za narodni jezik, njegovu čistoću i narodno blago. Iako Akademija izpraznih nije uspjela izraditi rječnik i gramatiku hrvatskoga jezika (pretekao ju je stranac isusovac Ardelio Della Bella 1728), ipak je taj rad bio stvarno započet, jezik su književnici doista učili i dotjerivali te zahtievali, da se piše hrvatski. Sviestno dotjerivanje jezika provodi na pr. i Ignacije Gradić, autor pjesme Plam sjeverski u slavu Petra Velikoga (1710), Baro Bettera, koji pjeva pjesmu U pohvalu jezika slovinskoga, Đuro Matijašević, koji ekscerpira rieči iz starijih pisaca, i t. d., a i pjesnik Ignacije Đurđević diže glas protiv upotrebe talijanskog jezika u proznim sastavcima te piše gotovo jedini dubrovački primjer hrvatske književne proze Život sv. Benedikta. U takvu sredinu dolazi Splićanin Ivan Dražić sa željom, da ondje nauči izpravan hrvatski književni jezik. Tu nastaje zanimanje za narodno blago još krajem 17. st., pa se sačuvala jedna zbirka narodnih poslovica iz kraja 17. st., druga iz početka 18. st.; Đuro Matijašević je također već 1697 započeo pisati zbirku narodnih pjesama, koja je kasnije bila nastavljena i sačuvala jedan dio naših bugarštica.
Prirodno je, da takav viek eruditizma dovodi i do sabiranja i rekapitulacije kulturnih vrjednota prošlosti. Takav je rad započeo Ignacije Đurđević velikim znanstvenim torzom Antiquitates Illyricae, a naročito djelom Vitae illustrium Rhacusinorum, što je — ako se izuzmu neznatniji stariji pokušaji — prva dubrovačka književna poviest ili bolje bio-bibliografija. U takvom su ga radu sliedili i Saro Criević, najvažniji dubrovački biograf, Đurađ Bašić i Sabo Slade (Dolci), a konačno već na početku 19. st. i Frano Marija Appendini. Stoga je u drugoj polovici 18. st. bila sazrela i misao, da se sistematski izdaju djela starijih dubrovačkih pisaca. Nakanio je bio izdavati ih g. 1783 Karlo Antun Occhi, inače prvi tiskar u D-u, ali je tada izdao samo talijanske pjesme S. Bobaljevića i M. Monaldija. No još je zanimljivija činjenica, da je 1790 nikla i u Zagrebu misao, da se tiskaju važnija dubrovačka pjesnička djela, jer je to dokaz, da se već tada dubrovačka književnost ovdje smatrala klasičnom hrvatskom književnošću.
Ipak uza sva slična rodoljubna razpoloženja i pjesničke tirade o ljubavi prema narodu, njegovoj prošlosti i jeziku u Dubrovniku se što dalje sve manje piše hrvatski i sve manje ima poezije. Sklonost humanizmu u prvoj polovici 18. st., koja je imala tek da odgoji književni ukus, izrodila se u drugoj polovici stoljeća u čisti preporod humanizma. To je doba dalo nekoliko proslavljenih pjesnika (i učenjaka) na latinskom jeziku. To je tim razumljivije, što su mnogi od njih stekli školovanje u Italiji i ondje dugo živjeli. Domovina im nije, naravno, mogla pružiti mogućnosti za razvitak i slavu. Među njima je na pr. bio slavni matematičar i fizičar Ruđer Bošković (1711-87), koji čak o pomrčini sunca piše latinski spjev; Beno Stay (Stojković, 1714-1801), koji u latinskim stihovima opieva modernu filozofiju; Rajmund Kunić (1719-94), koji se bori za slavu vještog prevodioca Homerove Iliade na latinski; Brnja Zamanja (1735-1820), isto takav prevodilac Odiseje, i drugi. Sve se to radi - značajno za konzervativne Dubrovčane - u doba, kad se pomalja evropski romantizam, u doba francuzkih enciklopedista i revolucije. Neki Dubrovčani i u knjizi izravno napadaju francuzke novotarije; tako gospar Džono Resti (1755-1814) u svojim latinskim epigramima i satirama među ostalim napada i Voltairea i Rousseaua, ma da voli prirodu i - u stilu vremena - pjeva pjesmu o krumpiru. Na prielazu u novo stoljeće Francuzi su imali u Dubrovniku i pristaša (t. zv. sorbonezi, dok su se konzervativci zvali salamankezi), ali oni su se vrlo proriedili, kad je francuzka vojska ugrozila dubrovačku samostalnost. Dokumenat je vremena protufrancuzka Pjesan Minčeti od Đure Hiđe (1808).
Ipak dodiri s novim vremenom dolaze od kraja 18. st. i nehotice. Tako Đuro Ferić (1739—1820) pišući latinskim jezikom basne na temelju narodnih poslovica (1794) upozorava svjetsku javnost u osobi Johannesa Müllera na hrvatsko narodno blago te mu zatim šalje naše narodne pjesme. Na početku 19. st. Đuro Hiđa prevodi na hrvatski latinske klasike i nagovara na skupljanje narodnoga jezičnog blaga, a naturalizirani Francuz Marko Bruerović (1774 do 1825) postaje poklonik dubrovačkih tradicija, oduševljava se rousseauovski za svježinu narodnog izraza, pjeva na hrvatskom pjesme kolende i jednu komediju te kori Dubrovčane zbog nemara za svoj jezik i hrvatsku starinu (S Pivnice jer [= zašto] svako do glasovita Pregata— slavne bi se lako hrvatske odreko starine?). U tom vremenu kontrasta, kad je Đ. Ferić prevodio na latinski narodne pjesme, značajno je, da i Brnja Zamanja i Vlaho Getaldić iz rodoljubnih pobuda pokušavaju prevesti na latinski Gundulićeva Osmana. Iz istih je pobuda nastalo i posljednje veliko dubrovačko djelo Rječnik hrvatskog, talijanskog i latinskog jezika (1801-10) od Joakima Stullija.
U jadnim je dakle književnim prilikama i obćoj duhovnoj razrožnosti i kontrastima zatekao Dubrovčane konac njihove državne samostalnosti 1808 odnosno 1814. Nakon toga nastala je obća pometenost i apatija za sve duhovne pokrete. Dubrovčane, osobito vlastelu, ujedinjavala je, i razpršene po svietu, još jedino ljubav prema rodnom gradu i njegovoj prošlosti. Letargija nakon pada republike vrlo se nepovoljno odrazila i na književnosti. Iako se gradilo vrlo mnogo stihova na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku, to je gotovo sve bezvriedno prigodničarstvo, u kojem se ogledalo često bezkarakterno puzanje pred velikima.
Kad je zagrebački ilirski pokret pokazao volju da u novu jedinstvenu hrvatsku književnost primi kao klasični temelj dubrovačku književnu prošlost, a uzto je odrasla i nova, četrdesetosmaška generacija, Dubrovnik polako prilazi u zagrebačko književno i preporodno kolo. Antun Kaznačić (1784 -1874) jedan je od prvih intelektualaca, koji izlazi iz apatije, proširuje svoje rodoljublje i veže se uz Gajev pokret. On u svoj književni rad, koji je još nosio sve oznake starih dubrovačkih predaja, unosi novo rodoljublje. Upravo je simbolično povezivanje tradicija, kad on 1838 svoje izdanje Čubranovićeve Jeđupke posvećuje Ljudevitu Gaju, i kad Matica Ilirska 1844 izdaje ponos dubrovačke književnosti Gundulićeva Osmana s dopunom »ilirca« Ivana Mažuranića. Tako su se u Zagrebu nastavila i dalje izdavati djela stare dubrovačke književnosti, a D. je i u novom duhovnom okviru nastavio njegovati svoje tradicije, kako to svjedoči među ostalim rad Ive Vojnovića (Dubrovačka trilogija, Ekvinocio i dr.).
|
|
O srpskom prisvajanju dubrovačke književnosti: zašto ne stoje argumenti srpskih povjesničara
Jovan Popov tvrdi da je u srednjem vijeku iz „srpskih zemalja“ došao znatan dio dubrovačkih žitelja, „koji su doneli svoju tradiciju, običaje i jezik“. Uporabu ćiriličnoga pisma smatra specifičnom tradicijom „srpskih zemalja“ pa spominje da je ćirilicom napisan najstariji sačuvani dubrovački pjesnički fragment iz 1421. Popovljeva argumentacija tipična je velikosrpska argumentacija koja nema uporišta u činjenicama. Srba katolika u Dubrovniku prije 1815. nije bilo
U ediciji Matice srpske Deset vekova srpske književnosti objavljena je 2010. knjiga Poezija Dubrovnika i Boke kotorske. Upravo se za tisak priprema knjiga posvećena Ivanu Gunduliću, a u planu je i knjiga posvećena Marinu Držiću. U Koncepcijskim i uređivačkim načelima Uređivačkoga odbora iz 2009. i 2011. piše da će Edicija „prikazati celovit razvitak srpske književnosti… od književnih radova iz XII veka do XXI veka, uključujući sve žanrove usmene i pisane književnosti koja je nastala na srpskom jeziku.“ Uvrštavanje dijela hrvatske književnosti u srpsku književnost osudilo je 2011. Ministarstvo kulture RH, a glavni i odgovorni urednik edicije Deset vekova srpske književnosti Miro Vuksanović priopćio je tim povodom medijima da u uredništvu Edicije poštuju pravilo „dvojne pripadnosti“ dubrovačke i bokokotorske književnosti iz vremena „slovinskoga jezika“, pri čemu da uvažavaju njihovu punu srodnost s „istočnohercegovačkim govorom“ i to da su „nastale na narodnom štokavskom, a ne na čakavskom i kajkavskom narječju“. Srpsko presezanje prema hrvatskoj književnoj baštini osudila je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Društvo hrvatskih književnika, a od pojedinaca posebnim su tekstovima reagirali Viktoria Franić Tomić 5. svibnja 2011. u listu Vijenac Matice hrvatske, Mirko Tomasović u knjizi Raspre i rasprave (Zagreb, Matica hrvatska, 2012), autor ovoga članka u časopisu Filologija (br. 56, 2011) i drugi.
U obranu Matice srpske ustao je srpski povjesničar književnosti Jovan Popov u Letopisu Matice srpske (2012, knj. 489, 4–5, str. 661–662). On polemizira protiv argumentacije Viktorije Franić Tomić u Vijencu, koju je autorica uvrstila i u svoju knjigu Tko je bio Marin Držić (Matica hrvatska, 2011). U povodu te knjige Dubrovačke knjižnice organizirale su 14. studenoga 2013. u Dubrovniku književno-lingvističku večer pod naslovom Dubrovačkim književnicima nije mjesto u ediciji Deset vekova srpske književnosti. Sudjelovali su Nenad Vekarić, Viktoria Franić Tomić, autor ovoga članka i Slobodan Prosperov Novak kao voditelj.
Opravdavajući uvrštavanje dubrovačke i bokokotorske književnosti u srpsku, Popov tvrdi da je u srednjem vijeku iz „srpskih zemalja“ došao znatan dio dubrovačkih žitelja, „koji su doneli svoju tradiciju, običaje i jezik“. Uporabu ćiriličnoga pisma Popov smatra specifičnom tradicijom „srpskih zemalja“ pa spominje da je ćirilicom napisan najstariji sačuvani dubrovački pjesnički fragment iz 1421. Nadodaje da se u dubrovačkim „zvaničnim aktima“ na više mjesta jezik slavenskoga življa naziva „lingua serviana“ i da je među uglednim dubrovačkim intelektualcima 19. i 20. stoljeća bilo Srba katolika (spominje M. Bana, Milana Rešetara i Petra Kolendića). Svoju argumentaciju zaokružuje „podatkom“ da je 1815, kada je Dubrovnik postao dijelom Habsburške Monarhije, započela „sistematska kroatizacija onog dela stanovništva koje je sebe smatralo srpskim, a bilo katoličke vere“.
Velikosrpska argumentacija
Popovljeva argumentacija tipična je velikosrpska argumentacija koja nema uporišta u činjenicama. To što su se pojedini Dubrovčani poput filologa Milana Rešetara (1860–1942) potkraj 19. stoljeća i u 20. stoljeću smatrali Srbima katolicima nema veze s Držićem i Gundulićem i ne znači da je Srba katolika u Dubrovniku bilo prije 1815. Nije ih moglo biti zato što je Dubrovačka Republika od samih svojih početaka bila strogo katolička država u kojoj je (ne samo u njoj) ime „Srbin“ bilo oznaka za pripadnika pravoslavne crkve. Potvrdivši 1334. prodaju Pelješca Dubrovačkoj Republici, srpski car Dušan zatražio je od Dubrovčana da se dopusti da ondje „prěbiva pop’ sr’b’ski, i da poie u cr’kvah“. Prihvativši samoidentifikaciju srpstva s pravoslavljem, Dubrovčanima je i na prostoru bivše Srbije u Osmanskom Carstvu posrbiti i postati Srbin ili Rašanin značilo poprimiti vjeru koju srpski odnosno raški popovi prenose. To ilustriraju pisma napisana na bosančici 1578. koja su potpisali katolici iz Janjeva i okolice zauzimajući se kod pape Grgura XIII. za svojega bivšega duhovnoga pastira Dubrovčanina fra Marina Brajanovića. Sadržaj pisama i njihov jezik pokazuju da je u pisanju glavnu riječ imao fra Marin Brajanović, za kojega se u pismima traži mjesto biskupa u Baru ili Lješu u Albaniji. Stanje u vjerskoj zajednici prije dolaska fra Brajanovića opisuje se kao jako loše. Kaže se da „dohođahu rašjanski popovi, tere nam djecu krstjahu“. Bilo je dosta „našijeh, koji se poturčiše i posrbliše“. No nakon što je Dubrovčanin fra Brajanović stigao iz Bosne, dogodila su se velika čudesa, i svi „koji se bjehu učinili Rašjani, svi se opeta obratiše na vjeru pravu svete matere carkve.“ Fra Brajanović ne samo „da nas obrati na pravi put, ma jošte popove naše“, „koji se bjehu oženili“, a pored toga „i toliko Rašjana“. Za fra Brajanovića tvrdi se da „ne samo da se umije vladati s nami“, već „i s Turci i Rašjani i š njih popovi, kako vas Dubrovnik svjedoči da je dobar čovjek“. Papa je Brajanovića imenovao lješkim biskupom još iste godine. U pismu se lokalni Slaveni muslimanske vjere zovu „Turcima“ prema njihovoj „turskoj vjeri“ (zbog koje se u nekim drugim radovima „Turcima“ zovu npr. i Arapi), a „Rašjanima“ se zovu oni Slaveni koji su „posrbljeni“, što znači da su prihvatili onu vjeru („srpsku“) koju su širili „srpski“ ili „rašjanski“ popovi.
U Dubrovačkoj Republici jedino je Židovima osim katolika bilo dopušteno ispovijedati svoju vjeru i stalno boraviti unutar gradskih zidina. Srbima kao shizmaticima bilo je dopušteno u Dubrovniku boraviti samo privremeno. Stoga se u Gradu bez posebnih dozvola nisu smjeli zadržavati noću. Senat Dubrovačke Republike obnovio je stare zabrane i donio čak još 1745. odluku kojom se zabranjuje boravak pravoslavnih svećenika u Gradu dulje od osam dana. Za vrijeme boravka u Gradu, pa i prilikom šetnje u predgrađu, pravoslavni svećenici i kaluđeri morali su biti u pratnji barabanata, pripadnika dubrovačke plaćeničke vojske koje je dubrovačka vlada regrutirala uglavnom u drugim hrvatskim krajevima. Svojem povjereniku u Beču 9. svibnja 1618. u svezi s barabantima javila je ovako (u prijevodu V. Košćaka): „Obavijestite nas također, da li se mogu dobaviti barabanti i u kom broju, ali da budu Hrvati, našeg jezika i katolici [Crouati de nostra lingua e cattolici], kada se mogu imati, i uz koju plaću za stražu i ostale službe u gradu.“ Za nadzor gradskih zidina i srpskih shizmatika u Dubrovniku tijekom više stoljeća bili su zaduženi – zahvaljujući zalaganjima dubrovačke vlade – naoružani „Crouati, de nostra lingua e cattolici“.
Što je lingua serviana?
Za razliku od hrvatskoga etnonima i lingvonima, srpski je etnonim i lingvonim bio isključen iz etnogenetskih procesa u katoličkom Dubrovniku. To na prvi pogled nije prepoznatljivo zbog izraza lingua serviana koji u argumentaciji Jovana Popova predstavlja jedini prividno ozbiljan argument. Popov tvrdi da se u Dubrovniku „jezik slovenskog življa u zvaničnim aktima na više mesta… naziva lingua serviana“. Međutim, nije riječ o „zvaničnim aktima, već o komentarima dubrovačkih pisara, uglavnom Talijana, koji se odnose na dokumente pisane ćirilicom. Za te dokumente dubrovački pisari od kraja 15. stoljeća sporadično bilježe da su napisani „in lingua serviana“. Oni u istu svrhu u 16.
stoljeću rabe i izraz „lingua rasciana“ (rašanski, od Raška, Rascia), čime također označavaju ćirilicu. Isključeno je da bi se time označavao „rašanski“ nacionalno-jezični identitet Dubrovnika jer je za Dubrovčane u 16. stoljeću postati Rašanin ili Srbin značilo postati pripadnikom „srpske crkve“. I sam Milan Rešetar, koji je dubrovačku baštinu u nekoliko navrata određivao kao „srpsku“ pokušavajući tako svojoj srbokatoličkoj orijentaciji podariti povijesni legitimitet, u svojim je radovima jasno dao do znanja da se izrazi tipa „lingua serviana“ odnose na ćirilicu i da nisu odraz jezično-etničke samoidentifikacije u starom Dubrovniku. Unatoč jednoj možebitnoj potvrdi iz 1638. u kojoj se u Dubrovačkoj kancelariji izraz lingua serviana barem na prvi pogled ne odnosi na ćirilicom pisani tekst, učestalost toga izraza opada recipročno nestajanju ćirilice na prostoru Dubrovačke Republike i ne ostavlja nikakva traga ni utjecaja u etnogenezi Dubrovnika. To je tako jer se Dubrovčani i nositelji slavenske dubrovačke kulture nisu identificirali sa srpstvom i jer nisu komunicirali s njegovim predstavnicima.
Ćirilično pismo ne označava srpski jezik
Za razumijevanje uporabe izraza „lingua serviana“ kao oznake za ćirilicu i ćirilicom pisanih tekstova, treba uzeti u obzir da je u prvoj polovici 16. stoljeća u Europi bilo uobičajeno pojedine „egzotične“ jezike mehanički titulirati prema imenima njihovih pisama. Bitan poticaj širenju toga dao je francuski polihistor Guillaume Postel knjigom Linguarum duodecim characteribus differentium alphabetum iz 1538. U njoj je usvojio legendu hrvatskih glagoljaša o Sv. Jeronimu kao tvorcu glagoljice pa glagoljicu zove „jeronimskim pismom“ („Alphabetum Hieronymianum“). Jezik koji se piše tim pismom Postel zove „jeronimskim jezikom“ („De lingua Hieronymiana“). Ćirilicu zove „srpskim pismom“, a iz imena pisma izvodi ime jezika koji se piše tim pismom. Ćirilicom pisani jezik mu je stoga „srpski jezik“ („Lingua Tzerviana“), isto onako kao što mu je glagoljicom pisan jezik „jeronimski jezik“. Postel fantazira da je „srpski jezik“ nastao iz „jeronimskoga jezika“ tijekom crkvene shizme u kojoj su se pripadnici „grčke crkve“ počeli orijentirati prema grčkomu pismu svojih susjeda Grka. Kao „srpsko pismo“ Postel donosi bosančicu za koju su i Milan Rešetar i povjesničar i filolog Petar Kolendić, također srbokatolik, u više navrata naglasili da se njome nisu služili pravoslavci, već samo katolici i muslimani. Postel je svoje informacije o glagoljičnim i ćiriličnim slovima očigledno dobio od hrvatskih svećenika koji su se služili glagoljicom i ćirilicom. Budući da je glagoljica slovila kao ekskluzivno „hrvatsko pismo“, vrlo je vjerojatno da su Postelovi informatori svoju ćirilicu zvali njima neproblematičnim nazivom „srpsko pismo“, prema imenu susjeda Srba u kojih je ćirilica bila jedino pismo, ne sluteći da će ih jednoga dana netko zbog toga izdvajati iz cjeline kojoj pripadaju i posrbljivati. U Dubrovniku se za ćirilicu proširio naziv „srpsko pismo“ i zato što se ondje naziv „ćirilica“ u 14/15. stoljeću rabio kao oznaka za glagoljicu. Dodatni čimbenici bit će opisani u proširenoj inačici ovoga članka, koji je nastao na temelju predavanja Značenje izraza lingua serviana... održana 2012. na skupu Hrvatska ćirilična baština u Zagrebu.
Zahvaljujući pristupu kojemu je Postel bio vrlo utjecajni predstavnik, izrazom „lingua serviana“ automatizmom se nazivao ne samo ćirilicom pisan jezik, već i ćirilica kao pismo. To nije bilo ograničeno samo na Dubrovnik. Primjerice, u ćiriličnom izdanju djela Katehismus – Jedna malahna knjiga... hrvatskih protestanata, koja je tiskana 1561, u naslovu piše da je „harvacki istumačena“, a u podnaslovu na njemačkom piše da je tiskana „in der Syruischen Sprach“, tj. na „sirvskom jeziku“, čime se označuje ćirilica. U glagoljskom izdanju te knjige koje je tiskano iste godine u njemačkom podnaslovu piše da je tiskano „in der Crob(o)atischen Sprach“, tj. na »kroboatskom jeziku«, čime se označuje glagoljica. Hrvatski protestantski pisci Stjepan Konzul i Antun Dalmatin željeli su u to nazivlje uvesti reda pa u ćiriličnom Novom testamentu iz 1563. za objavljeni tekst kažu da je preveden u razumljiv „hrvatski jazik“ koji je „štampan“ „ciruličskimi slovi“. Unatoč tomu autor prve slovenske gramatike iz 1584. Adam Bohorič razlučuje hrvatski jezik koji se piše glagoljicom od onoga koji se piše ćirilicom. Jezik koji se piše „hrvatskim pismom“ (glagoljicom) Bohorič zove „hrvatskim jezikom“, a onaj koji se piše ćirilicom, zove „ćirilskim jezikom“. Taj nesklad uočio je utemeljitelj slavistike Josip Dobrovsky i popratio objašnjenjem da je naziv „ćirilski jezik“ u Bohoriča neprikladan jer da je ćirilica samo pismo, a jezik koji Bohorič tu donosi da je hrvatski, a ne ćirilski. Kao što je neprimjeren naziv ćirilski jezik, neprimjeren je i naziv lingua serviana jer je također izveden iz imena pisma.
No to nije bilo lako prepoznati jer taj naziv za ćirilicom pisan hrvatski jezik može značiti i srpski jezik. Da on u Dubrovniku ne znači srpski jezik, već u glavnini slučajeva ćirilicom pisan slavenski ili hrvatski jezik, pokazuje činjenica da stariji dubrovački književnici na svojem materinskom slavenskom idiomu nijednom nisu svoj jezik nazvali „srpskim“. Dok se u kancelariji Dubrovačke Republike zbog distinkcije prema latinicom pisanim tekstovima od kraja 15. stoljeća ili od početka 16. stoljeća za spise na ćirilici počinje sporadično bilježiti da su napisani „in lingua serviana“ ili „rasciana“, dubrovački književnici svoj grad i jezik duboko promišljeno svrstavaju u hrvatsku cjelinu. To ne čine samo komunikacijski i nominalno, već i time što svoj jezik stiliziraju tako da bude što bliži jeziku čakavskih književnojezičnih stvaralaca s kojima komuniciraju i u koje se ugledaju. O tom svjedoči među ostalim poslanica dubrovačkoga pjesnika Mavra Vetranovića iz 30-ih godina 16. stoljeća njegovu prijatelju Petru Hektoroviću s Hvara, koju je prvi objavio Milan Rešetar 1901. Čakavac Hektorović svoj jezik u svojim objavljenim radovima ne zove „hrvatskim“, a u njegovu Ribanju i ribarskom prigovaranju (1568) bugarštice se pjevaju na „sarbski način“. Vetranović pak u svojoj poslanici Hektoroviću ne spominje „sarbski način“ ni „srpski jezik“, već svoj i Hektorovićev jezik istoznačno imenuje sinonimnim nazivima „jezik hrvatski“, „naš jezik“, „slovinski jezik“. Tu je riječ o pravim lingvonimima koji nisu vezani uz neko pismo, već uz pitanje identiteta i nadregionalne pripadnosti. Rafo Bogišić uvjerljivo je pokazao da je u dubrovačkih renesansnih pisaca narodnosni identitet bio hrvatski. Zahvaljujući izgradnji zajedničkoga identiteta s hrvatskim sjeverom, Vladislav Menčetić proglašava Petra Zrinskoga 1663. „trubljom slovinskom“ i najglasovitijim pjesnikom ne samo u „dubrovačkih krajeva“ odnosno „dubrovačkijeh država“, već takvim pjesnikom „kojim se diči sadašnji narod svega puka slovinskoga“. „Narod puka slovinskoga“ nadregionalna je etnička cjelina kojoj pripadaju Dubrovčani. Menčetić u nju ne ubraja Srbe, već „narod puka hrvatskoga“, s kojim ujedno izjednačuje „narod puka slovinskoga“: „Tva svies znana tebe izvisi / Varh svieh častih svieta ovoga, / O tvom svietu diha i visi / Narod puka harvatskoga.“ Menčetić u hrvatstvu sagledava snagu koja je od ropstva spasila čak i Italiju: „Od robstva bi davno u valih / Potonula Italija / O harvackieh da se žalih / More otmansko ne razbija.“ Povezujući i izjednačujući „narod puka hrvatskoga“ i „narod puka slovinskoga“, Menčetić na svoj način nastavlja tradiciju kojom se Dubrovčani uvrštavaju u kulturno-jezični krug koji je za sebe rabio sinonimne nazive slovinski – hrvatski – ilirski – dalmatinski. Takvo je uvrštavanje omogućilo leksikografu Jakovu Mikalji da u rječniku Blago jezika slovinskoga (1649) s jedne strane za „Hervat“ kaže da znači osim „Croata“ još i „Illyricus“, a „Hervatska zemglja“ da je ne samo „Croatia“, već i „Illyricum“, a da s druge strane za ime „Serbljin“ i „serbska zemglja“ kaže da znače samo „Servianus“ i „Seruia/Rasia“. U skladu s tim ni Joakim Stulli svoj (književni) jezik ne zove „srpskim“, već „ilirskim“ i „slovinskim“, a oboje poistovjećuje s „hrvatskim“ (Lexicon Latino-Italico-Illyricum, 1801, str. 674).
Jovan Popov prešućuje da sve do reforme srpskoga književnoga jezika u 19. stoljeću u režiji Jerneja Kopitara Srbi nisu dubrovačku književnost smatrali potencijalno svojom. Štoviše, oni su se oštro suprotstavljali pokušajima austrijskih vlasti da im putem škola nametne njezin jezik. Austrijske vlasti pokušale su s tim ciljem krajem 18. stoljeća Srbe na svojem teritoriju potaknuti da u školama kao obvezatan priručnik rabe rječnik Dubrovčanina Joakima Stullija. Kako bi im rječnik toga znamenitoga dubrovačkoga leksikografa učinile prihvatljivijim, otvorena je čak i mogućnost da se pripremi posebno izdanje Stullija na ćirilici. Međutim, Srbi su Stullija složno odbili. Zašto im je bio neprihvatljiv, opisao je 1792. episkop Petar Petrović ovim riječima (cit. prema Đ. Magaraševiću, LMS 1898): „Slavenosrbi su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve više razvijao, pa sad najedanput im se nameće mnogo različitiji jezik hrvatski. ... Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao npr. gornjonemački prema švapskom... Ako se hoće ovo delo da štampa o državnom trošku, tada referent Petrović po svojoj dužnosti mora izreći, da je ovakvo delo onda zgodno samo za Hrvate i Dalmatince...“ Tek nakon što su Srbi u 19. stoljeću prema uzoru na hrvatski književnojezični model reformirali svoj književni jezik, počeli su, odsječeni od vlastite tradicije, svojatati stariji hrvatski književni jezik i njegovu baštinu.
Štokavština ili čakavština u starome Dubrovniku?
Vidjeli smo da se Miro Vuksanović poziva na jezične razloge kada pokušava obrazložiti srpsko svojatanje dubrovačke književnosti i da ističe da ta književnost nije čakavska ni kajkavska, već štokavska, i to „istočnohercegovačka“. Ipak, jezik starijih dubrovačkih pjesnika sadržavao je toliko čakavizama da su se eminentni domaći i strani slavisti desetljećima razilazili oko pitanja je li supstrat dubrovačkoga štokavskoga dijalekta bio štokavski ili čakavski. Rešetar je tijekom čitavoga svojega radnoga vijeka smatrao potrebnim dokazivati da se čakavizmi i mnogi ikavizmi, koji su se u starom Dubrovniku pisali, nisu govorili. U njegovoj predodžbi Dubrovnik je bio izvorno štokavski grad u koji je jekavska štokavština unesena iz hercegovačkoga zaleđa, a neštokavske elemente u jeziku dubrovačke književnosti tumačio je uglavnom kao „mrtve“ književnojezične nanose. Bez obzira na pitanje u kojim je pojedinostima Rešetar bio u pravu ili ne, on je svojom argumentacijom na lingvističkoj razini dokazao da je Dubrovnik kulturološki gledano pripadao južnohrvatskoj cjelini i da se ona nije dijelila prema čakavsko-štokavskoj dijalektalnoj osnovici.
Rešetar je imao pravo smatrajući da Dubrovnik dijalektalno gledano izvorno nije bio čakavski i da je bio štokavski, no riječ je bila o zapadnoj (a ne istočnoj) štokavštini iz koje su se razvili suvremeni hrvatski štokavski dijalekti. U tzv. predmigracijskom razdoblju zapadna štokavština protezala se bez prekida od dubrovačkoga područja preko istočne Bosne do Slavonije. Potaknuti argumentacijom nizozemskoga slavista Christiaana van den Berka iz 1957. da je supstrat dubrovačke štokavštine bio čakavski, hrvatski jezikoslovci I. Brabec i D. Brozović pokazali su 1960. da nije riječ o čakavštini, već o zapadnom tipu štokavštine. Ona je na gore opisan način poslužila kao temelj bogato razgranatoj hrvatskoj književnosti štokavske jezične stilizacije diljem Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Slavonije. Posebnost dubrovačkih govora u odnosu na Vuksanovićev „istočnohercegovački govor“ uočio je i jedan od najpoznatijih srpskih jezikoslovaca 20. stoljeća Pavle Ivić pa je već 1956. ustvrdio da se „Govori Dubrovačkog primorja izdvajaju… vrlo izrazitim crtama od svoga hercegovačkoga zaleđa.“
Jovan Popov prešućuje da sve do reforme srpskoga književnoga jezika u 19. stoljeću u režiji Jerneja Kopitara Srbi nisu dubrovačku književnost smatrali potencijalno svojom. Štoviše, oni su se oštro suprotstavljali austrijskim pokušajima da im putem škola nametne njezin jezik
Drukčiji pristup nekih srpskih povjesničara
Ovdje iznesene činjenice nisu ostale nezapažene i neprepoznate u srpskoj znanosti. U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti. U nju se uključio 28. prosinca 1967. ugledni povjesničar srpske književnosti Miodrag Popović. Da bi se vidjelo pripada li dubrovačka književnost hrvatskoj ili srpskoj književnosti, Popović kaže da je treba usporediti s hrvatskom i srpskom književnosti 16. i 17. stoljeća, i to po jeziku, pjesničkim i stilskim svojstvima te po njezinu općem duhovnom i idejnom smjeru. Popović je korak po korak prošao te točke (citiram prema V. Košćaku, časopis Dubrovnik, 1992):
„Jezik prvih dubrovačkih pjesnika, kao što je poznato, ima mnogo čakavskih osobina koje su, po svemu sudeći, dolazile iz susjedne (čakavske) književnosti. S druge strane, mnoga djela (proza i kasnije pjesnička djela) pisana su uglavnom štokavskim ijekavskim jezikom. U to vrijeme, međutim, Srbi imaju drugi književni jezik: srpskoslovenski na kome su i u XVI i XVII vijeku napisali mnoga književna djela.“... „U toku XVIII vijeka u jezičkom pogledu srpska književnost će se još više udaljiti od dubrovačke.“... „U pjesničkom i stilskom pogledu dubrovačka književnost čini cjelinu s hrvatskom književnosti u Dalmaciji i primorju. U hrvatskoj literaturi dominira renesansa i barok, a stara srpska književnost i ova XVI i XVII vijeka slijedi bizantinsku tradiciju i ima vlastite pjesničke i stilske odlike.“
„U općim stilskim i jezičkim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića iz pseudopetrarkističkog zbornika Dinka Ranjine (1507) i Krušedolčeve ‘Službe Maksimu’ ispjevane petnaestak godina kasnije. Sasvim je drukčiji – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu ‘Osmanu’ (1628–1638) od Pajsijevog pristupa u ‘Žitiju Stevana Prvovenčanog’ 1629. Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslovenske retorike?“
Zaključak M. Popovića glasi: „Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“ Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“ U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).“
Možemo zaključiti: dubrovačka književnost ni po jednom kriteriju nije sastavni dio srpske književnosti. Tijekom rasprave na lingvističko-književnoj večeri u Dubrovniku veliki hrvatski glumac i gospar Miše Martinović stoga je dobro rekao da uvrštavanje dubrovačkih pisaca u ediciju Deset vekova srpske književnosti nije ništa drugo nego nastavak velikosrpske agresije na Hrvatsku prema kojoj hrvatska država ne smije ostati ravnodušna.
|
