|
Duboko zapreteno i skriveno hrvatsko i katoličko kulturno naslijeđe Budve i Pastrovica.
Barska nadbiskupija sa sjedištem u Baru najjužnija je točka povijesnog etničkog prostora Hrvata na Jadranu.
Grad Bar nalazi se u južnom dijelu Crne Gore na obali Jadranskog mora. Najveći je primorski grad u Crnoj Gori, treći po veličini u toj državi, ujedno i najveća luka u crnogorskoj državi.Jedina je općina u Crnoj Gori koju zapljuskuju dvije velike vode, na jugu Jadransko more, a na sjeveru Skadarsko jezero. Među planinama koje ga okružuju, najviša je Rumija ( 1593 metra ). Gradsko područje Bara ima više od 30 000 stanovnika, a područje općine 45 000 žitelja. Na posljednjem popisu Hrvata je bilo samo oko 300. No, popis po vjeroispovijedi pokazao je da u općini ima oko 3300 katolika. Značajan dio toga broja čine ljudi hrvatskog etničkog podrijetla. Asimilacija, strah, stoljetni progoni ili pseudokonformizam, učinili su da se najveći broja katolika ne očituje Hrvatima, iako podrijetlom to jesu. Katolici, samim tim i Hrvati, u barskoj općini žive u sljedećim naseljima, odnosno katoličkim župama: Sutomore, Brca, Sušanj ( Kotorska biskupija ), Zupci, Bar, kao i gotovo potpuno iseljenim župama Šestani i Livari (Barska nadbiskupija). Prvih se pet župa nalazi uz more, a posljednje dvije druge strane planine Rumije uz obalu Skadarskog jezera. Specifičnost barskog područja jest da su to najjužnije autohtone župe u kojima se mise služe na hrvatskom jeziku. Susjedna općina Ulcinj jest i govorno i misno područje albanskog jezika, premda je prije samo nekoliko desetljeća i ondje postojala hrvatska misa.
Toponimi Bara i okolice, kao i patronimi, zorno svjedoče o kršćanskom, katoličkom, dakako i hrvatskom karakteru njegovih negdašnjih, ali i sadašnjih žitelja. Naselja kao što su Sutomore (sv. Marija), Sutorman (sv.Roman), Sustaš (sv.Anastazije Staš), Suban(sv.Urban), Lovrijenac (sv.Lovro), Bartula (sv.Barol), Menke (sv.Dominik), Brbot (sv.Barbat), Maruškovo, Borisi (po prezimenima barskih plemićkih obitelji), Spič (latinski hospitium), Ratac, Zaljevo, Mirovica, Gretva, Marovići, Hrvaćevo, Nehaj, Mikulići, Ilino, Cesardol... te prezimena kao što su Hrvatin, Lukšić, Brkan, Kovač, Zanković, Zgradić, Medović, Madžar, Filipović ( u Spiču ), Matković, Paladin, Vitić, Peranović, Talić, Glavanović, Kalica, Carević ( u Sušnju ), Antinučević, Marinović, Vretenčić, Dumezić, Vicković, Ivović, Ćetković (u Zupcima), Dabović, Stanković, Đurović, Vučetić, Markoč, Marković, Barlović, Pavlović, Janković, Tagić, Lukić, Čelić ( u Šestanima ), Alferović, Debelja, Marović, Nogić, Martinović, Tripović, Ivanović, Kirović, Trceta ( u Baru ili neposrednoj okolici), uvjerljivo potkrepljuju prethodnu tvrdnju.
Smješten između Jadranskog mora i planinskog vijenca koji ga dijeli od kontinenta, obrubljen pitomim i plodnim poljem, grad Bar svojim je iznimnim klimatskim i uljudbenim uvjetima oduvijek bio mjestom privlačnog življenja. Bar čine i njegovi žitelji različitih nacija i vjera, gdje su tijekom povijesti neizbrisiv trag ostavili i Hrvati, te više od desetak narodnih nošnji, poglavito ženskih, među kojima najveći broj čine katoličke, svojim sačuvanim detaljima na odjevnim predmetima posvjedočuju o utemeljenosti zapadne uljudbe na tom prostoru. Također, jezično bogatstvo sa starim dijalektima u selima nadomak gradu, očuvanim staroslavenskim poluglasom, te riječima kao kruv, njetko, gredem ili dragovoljno, rječito pokazuju, unatoč svemu, neuništivost hrvatskoga narodnog jezika u Baru. Barski prekrasni krajobraz uljepšava jedna od najvećih maslinada na cijelom Jadranu sa više od 100 000 stabala, među kojima se izdvaja maslina na lokalitetu Mirovica, stara više od dvije tisuće godina, jedna od četiri najstarije masline na svijetu.
Hrvatski Pompeji :
Povijesne su prilike razlog da je malo toga očuvano i da o Baru, prije svega u Starom gradu, možemo govoriti kao o "hrvatskim Pompejima", raskošnoj prošlosti i sadašnjosti u ruševinama. No, riječ je o tako znakovitim ruševinama u kojima se mogu pronaći fragmenti pletera, natruhe glagoljice, prekrasni nadbiskupski i plemićki obiteljski grbovi, ostaci romaničke, gotičke i renesansne ornamentike, iznimni primjerci venecijanske keramike i stakla, da su i eruditi, ali i skeptici poput Krleže, bili zadivljeni monumentalnošću i osobitošću staroga grada Bara.
Bar je jedan od naših najznačajnijih i najstarijih primorskih gradova. Spominje se još u ranom srednjem vijeku. Do pred kraj 16. stoljeća Bar je bio tipičan renesansni južnodalmatinski grad pod mletačkim vrhovništvom, koji se ni po čemu nije razlikovao od svojih zapadnih susjeda. Bio je to grad bogatoga kultunog, obrtničkog, te nadasve duhovnog života. Tijekom povijesti promijenio je brojne uprave. Bio je pod Bizantom, dukljansko zetskim vladarima, srpskim despotima, mletačkim duždevima, otomanskim i austrijskim carevima, crnogorskim i jugoslavenskim vladarima. Pretpostavlja se da je u kraćem povijesnom razdoblju imao status gotovo u potpunosti slobodnog grada komune. Na vrhuncu uspona Bar je imao gotovo pet tisuća žitelja, od toga više od 70 plemićkih obitelji, više od 30 crkava, samostana i kapela, na desetine plemićkih palača, raskošnu sakralnu i profanu heraldiku, vlastiti novac, gradski statut, te ustroj tipičan za primorske gradove toga razdoblja. Naime, gradska vijeća patricijsko i pučko, često su bila antagonizirana, što je 1512. dovelo do poznate i krvave "pobune pučana", uz onu hvarsku, dvije najpoznatije pučke pobune na istočnoj obali Jadrana.
Jedna od institucija koja je nemjerljivo značajna za sveukupnu povijest Bara, ali i cijele regije, nedvojbeno je Barska nadbiskupija, nekoć ugledna i moćna metropolija i primasija pod čijom je jurisdikcijom bilo prostrano područje koje danas zahvaća više država. Utemeljen kao biskupija još u ranom srednjem vijeku, o čemu svjedoče ostaci ranokršćanske crkve iz 6. stoljeća, priznajući jedno vrijeme vlast Splitske i Dubrovačke metropolije, biva uzdignut u status nadbiskupije 1089. godine. Kako u pisanim vrelima potvrđuju križarski ratnici koji su prolazili tim krajevima, Bar je uz Zadar i već spomenute Split i Dubrovnik, postao jedna od četiriju dalmatinskih metropolija.
Neprijeporno posvjedočenje katoličke vjere :
Bilo kao plemići, pučani ili seljaci, Barani i žitelji okolnih regija Spič, Zupci, Šestani su od davnina ljubomorno čuvali svoj identitet, navlastito vjerski, ostajući vjerni Katoličkoj crkvi i Kristovu namjesniku na Zemlji i u vremenima najvećih iskušenja. U gradu se od brojnih sakralnih objekata svojim značajem isticala barska prvostolnica, katedrala svetog Jurja nastala na mjestu još starije crkve sv. Teodora, najvjerojatnije sagrađena u 11. stoljeću, poznata i po takozvanim Barskim epitafima, latinskim natpisima visoke umjetničke, no nadasve duhovne vrijednosti. Osim katedrale, neizostavno se mora spomenuti glasovita benediktinska opatija svete Marije, u narodu poznata kao Gospa Ratačka, smještena na poluotočiću zvanom Ratac u Spiču, nekoliko kilometara zapadno od Bara. Benediktinci su taj samostan učinili poznatim svojim iznimnim i neumornim djelovanjem, slijedeći svoj redovnički credo "Ora et labora" ("Moli i radi"), pa je Ratac stoljećima bio stjecište brojnih hodočasnika, ne samo iz Bara, nego i iz Kotora, Dubrovnika i cijele regije. Spomenimo ovom prigodom i znameniti franjevački samostan sv. Nikole, poslije sv. Marka u Starom gradu u Baru, koji je potkraj 13. stoljeća utemeljila kraljica Helena Anžuvinska. Osim benediktinaca, franjevaca i dijecezanskih svećenika, u Baru i okolici djelovali su i dominikanci, konventualci , cisterciti, koludrice, klarise, a u novije vrijeme i isusovci, salezijanci, križarice, služavke Malog isusa, franjevke. Mnogi Barani koji su odabrali svećeničko zvanje stoljećima su se školovali u slavenskim (ilirskim), poslije hrvatskim kolegijima u Fermu i Loretu, kao i u Rimu pri Hrvatskom zavodu sv. Jeronima, čija je punopravna članica bila i ostala Barska nadbiskupija. I među barskim nadbiskupima bilo je mnogo ljudi naše krvi i jezika. Neovisno o kraju iz kojeg su dolazili Šimun Vosić - Istra, Ambroz Antun Kapić, Marin Bici - Kvarner, Grgur Grisogono, Andrija Ugrin, Ivan Dubrovčanin, Frano Leonardis, Josip Maria Bonaldi, Šimun Milinović - Dalmacija, Toma Medvidović - Hercegovina, Andrija i Vicko Zmajević - Boka, kao i barski plemići Marin Žaretić i Ivan Balcan, te Marko Đorga i Marko de Lukis iz neposredne okolice Bara, svi odreda su upamćeni kao dobri i krotki pastiri, ali kada treba i neustrašivi propovjednici i navjestitelji Riječi Božje.Primat, ipak, pripada onima koje mjesna predaja poznaje kao "barske mučenike" koji su u teškom vremenu ropstva radije odabrali smrt nego se odrekli križa i vjere i Gospodina Isusa Krista. Među njima je najpoznatiji barski nadbiskup Ivan Bruno, sudionik Tridentskog sabora, prijatelj svetoga Karla Boromejskoga, koji je prilikom turskog zauzeća Bara 1571. zarobljen i odveden na otomanske galije, te je mučenički skončao u poznatoj bitci na Lepantu iste godine. Predaja spominje i mnoge druge mučenike koji su ubijeni 1571, 1588. i 1649, najčešće u turskim osvetničkim pohodima prilikom neuspješnih pokušaja oslobađanja Bara od Mlečana. Osim nadbiskupa, Barani su Katoličkoj crkvi podarili brojne svećenike, redovnike i redovnice. Primjerice, nijedna hrvatska iseljenička skupina u Mlecima, uzevši u obzir brojnost te skupine, nije dala toliki broj duhovnih zvanja poput Barana, a brojnim barskim svećenicima poput mučenika fra Sebastijana u 16. stoljeću, odvažnoga misionara i kroničara Svete Stolice Jurja Vuškovića u 17. stoljeću, do šestanskog iseljenika u Zadru i šibenskoga biskupa glagoljaša Ivana Petanija u 19. stoljeću. mogao bi se posvetiti zaseban uradak. To je posljedica duboke utemeljenosti katoličke vjere na tom prostoru, koja je zahvaljujući neprekidnom trajanju Barske nadbiskupije, unatoč povijesnim burama, ipak opstala.
Pop Dukljanin i Barski rodoslov :
Osim Barske nadbiskupije, drugi temeljeni stup na kojem počiva povijest Bara, samim tim i Hrvata u Baru i okolici jest Sclavourum Regnum ( Kraljevstvo Slavena), poznatiji kao Ljetopis popa Dukljanina, a u nekim kasnijim prijevodima i prijepisima i kao Hrvatska kronika ili Regno degli Slavi, Barski rodoslov, Annales, Regnum Dalmatiae et Croatiae Historia itd. To djelo nastalo upravo u Baru u 12. stoljeću jedan je od stožera hrvatske i ne samo hrvatske, povijesne, kulturne i religijske memorije. Iako od mnogih osporavan, Sclavorum Regnum je nezaobilazno vrelo za gotovo sve povjesničare i književnike s tih prostora. Spomenimo samo da su prijepise, prijevode ili tekstove o njemu objavljivala i takva imena kao što su Marko Marulić, Ludovik Crljević Tuberon, Dinko Zavorović, Jerolim Kaletić, Mavro Orbini, Ivan Lucić, Andrija Kačić Miošić. Predug bi bio popis onih koji su se u 19. i 20. stoljeću koristili citatima ili fragmentima toga djela ili ga komentirali i koristili kao vrelo, što pokazuje njegovo veliko značenje. Mišljenja o autoru Ljetopisa su podijeljena. Dok znatan broj povjesničara drži da je pisac najvjerojatnije bio Baranin ili iz neposredne okolice ( gotovo svi se slažu da je riječ o benediktincu), crkveni povjesničar Eduard Peričić iznio je smjelu pretpostavku da je to zapravo barski nadbiskup Grgur Grisogono rodom Zadranin.
Upravo iz tog djela saznajemo neke podatke iz najranije povijesti Hrvata kao što je Duvanjski sabor, kojemu neki povjesničari niječu vjerodostojnost, gdje se Bar spominje kao jedna od biskupija Crvene Hrvatske ( Croatia Rubea). Najpoznatiji je dio djela Sclavorum Regnum životopis svetog Vladimira, dukljanskog kneza i mučenika, čije je štovanje rašireno od hrvatskih paulina do grčkih monaha. Njegov kreposni i sveti život, te velika, no prerano okončana ljubav s makedonskom princezom Kosarom, poslužili su kao nadahnuće brojnim umjetnicima, od kojih su ih mnogi prepoznali kao preteče mnogo poznatijih imena Romea i Julije. Zanimljiv je i za barsko područje karakterističan drevni lokalni kult iznošenja križa sv. Vladimira na vrh Rumije o blagdanu Presvetog Trojstva u kojem su nekoć sudjelovali pripadnici svih vjera. Odnedavno je svetkovina narušena jer na njoj posljednjih 15 godina sudjeluju pripadnici samo jedne vjere. Isto se može reći i za dvooltarne crkve s katoličkim i pravoslavnim oltarom, karakteristične osobito za područje Spiča, gdje su posljednjih godina neke nasilno pretvorene u jednooltarne.
Iako iznimno značajna ta knjiga nije jedini pisani trag o gradu Baru. Još dublje u povijest seže iz 10. i 11. stoljeća čakavska priča o Mirakulima Svetog Mikule Barskog. Čuva se u Bodleiani u Oxfordu, a ona osim religioznog i povijesnog, ima i lingvističko značenje, jer je kako se pretpostavlja, napisana na čakavici, danas u lokalnim barskim govorima živoj samo u segmentima. O štovanju sv. Nikole rječito govori više crkava posvećenih tom svecu, čije su moći u obližnjem Bariju, ako i drevni drveni kip koji se čuva u istoimenoj crkvi u selu Zupci kraj Bara. Naziv Sclavorum Regnum na najbolji način demantira sve one koji Baru i njegovu žiteljstvu žele zanijekati slavenski, samim tim i hrvatski karakter. Ako se već u 12. stoljeću, a događaji i osobe opisani u Ljetopisu su još i iz ranijeg razdoblja, spominju Crvena i Bijela Hrvatska, postavlja se pitanje zašto bi netko u gradu u kojem nema Hrvata pisao u njihovoj prošlosti kao što je to učinio u svome Ljetopisu pop Dukljanin iliti Grgur Grisogono.
Znameniti Barani prinosioci hrvatskoj i sredozemnoj kulturi :
Treći temeljni stup na kojem počiva barska povijest, samim tim i povijest Hrvata u Baru, jesu sami Barani ili ljudi iz njegova izravnog okružja, bez obzira na to jesu li živjeli u njemu ili su spletom nesretnih povijesnih okolnosti morali napustiti svoj rodni kraj i nastaviti život u egzilu od Venecije do Dubrovnika. Već smo u prethodnim poglavljima opisali neke barske nadbiskupe rodom Barane, kao i brojne svećenike. No, Barani su, iako stoljećima predodređeni za duhovna zvanja, bili nadaleko poznati i po drugim zvanjima. Primjerice, barski notari, pisari, epistolografi, bili su nadaleko poznati Šimun Domazijan u Drivastu, Kamilo Besailo u Dubrovniku, te Ivan Krstitelj u Veneciji svojim prekrasnim pisarsko kaligrafskim djelima pronose nadaleko slavu Bara. Isto to čine, samo slikarskom kičicom, Dominik Nikolin i Marin Orso, barski iseljenici u Veneciji. Nikša Radaković, barski iseljenik u Zadru, upravo u gradu poznatom po iznimnoj zlatarskoj tradiciji, postaje jedan od najznamenitijih majstora tog zanata. Miho Brajkov, također Baranin, u Dubrovniku, gradu čudesne arhitekture, u 14. stoljeću gradi svoje remek djelo znameniti klaustar samostana Male braće. Neki Barani, poglavito plemići, bili su uzorni diplomati, zastupnici i časnici, kao već spomenuti nadbiskup Marin Žaretić, Nikola Bolšić, Bartol Bačić, te Markantonije i Bernard Borisi, koji je i utemeljitelj mjesta Funtana u Istri. Bilo je i vitezova, primjerice Marko de Samuelis u doba poznato kao "pokret kršćana" za oslobođenje od otomanske vlasti, kao i odvjetak plemićke obitelji Maruško, koji je u 15. stoljeću vodio barske postrojbe u pomoć Dubrovčanima protiv humskih Kosača. Zatim, Antun Prokulijan Baranin, plemić, intelektualac, dugogodišnji splitski i šibenski kancelar, tipičan je predstavnik barske renesanse. Napisao je znamenito djelo "Pohvala gradu Splitu i Dioklecijanovoj palači", u kojem na nekoliko mjesta sa naklonošću govori i o svom rodnom Baru. Pisao je na više jezika. Suvremenik je i poznanik jednog od najvećih hrvatskih duhovnika Šibenčanina Antuna Vrančića, kojeg preporuča za kardinala u pismu upućenom papi Piju V. Još je jedan predstavnik barske renesanse na prijelazu u barok i Viktor Besalio, također barski plemić, padovanski student i zatim dubrovački kancelar. Pisao je poeziju na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Gundulićev je suvremenik, stoga mu je i posvetio epigram u kojem kaže:"Ono što je David ispjevao na hebrejskom, te pjesme na citri, hrvatskoj ti ponovno pružaš domovini, o učeni Gunduliću." O njegovu ugledu u Dubrovniku zorno govori njemu u čast posvećena pjesma dubrovačkog pjesnika Mažibradića.
Barani su bili i zapažen dio hrvatske dijaspore u negdašnjim Mlecima. Hrvatska bratovština svetog Jurja i Tripuna u Veneciji ( Scuola degli Schiavoni) je ustanova od iznimnog značenja za sve hrvatske iseljenike u Mlecima, osobito za one s istočne obale Jadrana. Pouzdano se zna da su barski iseljenici bili među utemeljiteljima, a u prvim stoljećima postojanja te bratovštine i među najbrojnijim članovima. Čak se i ime bratovštine možda duguje Baranima, jer je među većim i značajnijim gradovima jedino Bar za patrona imao sv. Jurja. Druga je značajna hrvatska ustanova na talijanskom tlu ilirski, poslije Hrvatski zavod sv. Jeronima, koji je stoljećima okupljao svećenike iz našeg naroda i s našeg prostora. Povijesnom ironijom, upravo će Barska nadbiskupija biti u središtu pozornosti takozvane "svetojeronimske afere" 1901. godine. Naime, jedino će Sveta stolica i papa Lav XIII tada braniti interese hrvatskog naroda u njegovoj želji da Zavod, umjesto već zastarjelog ilirskog, dobije hrvatsko ime. Sve ostale europske države manje ili više će se protiviti promjeni imena Zavoda, u čemu će uz Italiju, Englesku, Francusku, Rusiju, Srbiju i nešto manje Austro - Ugarsku, Crna Gora izričito tražiti vraćanje starog naziva ili dodavanje uz hrvatski i srpskog prefiksa. Tumačenja nekih povjesničara da su za neuspjeli pokušaj promjene imena Zavoda zapravo odgovorni tadašnji barski nadbiskup Šimun Milinović i tada potpuno marginalizirani katolici i Hrvati Barske nadbiskupije, vrlo su tendenciozna i površna, jer se iz prethodno izrečenog lako da zaključiti da su povijesne okolnosti hrvatskom narodu tada bile iznimno nesklone. Dapače, upravo plijeni hrabrost i dosljednost hrvatskih biskupa, koji se zbog dnevno političkih interesa velikih sila nisu željeli odreći jedine biskupije i vjernog joj puka, koja se u tom trenutku nije nalazila pod vrhovništvom Beča. nažalost, Hrvatski zavod sv. Jeronima je danas ostao jedina drevna ustanova u kojoj su, makar i formalno, zastupljeni Hrvati i katolici Barske nadbiskupije. Ovdje je zanimljivo spomenuti da se u Crnoj Gori, za razliku od Hrvatske, gdje su stoljećima bili sinonimi za hrvatstvo, izrazi ilirski, ilirstvo ili Ilirik, gotovo u cijelosti poistovjećuju isključivo s Albancima i njihovom poviješću.
Prekid povijesnog tijeka :
Dolazak Turaka početkom kolovoza 1571. naglo će, surovo i bespovratno promijeniti tijek barske povijesti. Tada počinju u kontinuitetu od više od tri stoljeća veliki progoni, nerijetko i mučenja i ubojstva, otimanje vlasništva i dobara, rušenje i pljačkanje crkava, u nekim slučajevima poput katedrale sv. Jurja i franjevačkog samostana i oskrvnuće pretvaranjem u džamije. Nastupa razdoblje intenzivne islamizacije, što će katolike, samim tim i Hrvate u Baru, opredijeliti za iseljenje i progonstvo. Na tom putu bez povratka najčešće su postaje, odnosno isleljeničke kolonije Hrvata iz Bara bile u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Istri, te osobito Veneciji. Upravo u otomanskom razdoblju prekida se prirodna veza Bara sa zapadnim susjedima. Renesansni grad postaje turska kasaba, patricije i pučane zamjenjuju age, begovi, raja i maloazijski nomadi, a umjesto zvuka katedralnih zvona, čuju se orijentalne molitve s minareta. Povijest Hrvata u Baru u tom je razdoblju dramatično istovjetna s poviješću Hrvata u Bosni I Hercegovini.
Razlike nastaju nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. kada zapadni dio barske općine Spič kao i Bosna i Hercegovina nakon oslobođenja od Turaka prelaze pod austrijsku vlast, dok grad Bar i ostatak općine pripadaju kneževini Crnoj Gori. Istodobno, župe Spič i Sušanj nakon 800 godina pod Barskom nadbiskupijom prelaze u nadležnost Kotorske biskupije, dok župe Bar, Zupci, Šestani i Livari ostaju u okviru matične nadbiskupije. Granica posve neprirodna, jer prolazi između istog naroda i nekoć jedinstvenoga gradskog distrikta. Mnogi, međutim, argumentima koji imaju veze sa svim osim sa znanošću, i tada i nažalost i danas, tvrde kako je to "prirodna granica", "granica civilizacija" i slične neutemeljenosti. Najbolji demanti takvih tvrdnji gotovo je identična narodna nošnja susjednih sela Sušnja i Zubaca, kao i zajednički običaji, govor, vjera i etnička svijest. Po istoj logici, hrvatskim se proglašavaju krajevi Austrougarske gdje nema nijednog Hrvata. Državno se poistovjećuje s etničkim, što je posve pogrešno. Jednako tako, albanskim se proglašavaju svi krajevi koji su bili pod otomanskom vlašću, premda u mnogima od njih uopće nema Albanaca. Mletačka i turska Albanija, koje su zemljopisni, a ne etnički pojmovi, poistovjećuju se s albanskom državom, nastalom tek u 20. stoljeću. Velikosrpski projekt, za razliku od prethodnih, nije "opterećen" poistovjećivanjem etničkoga s granicama tuđih carstava, želeći sve izmišljene i umjetne "srpske" prostore objediniti u jedinstvenu unitarnu državu. Osim islamizacije, Hrvati su u Baru kroz povijest bili izloženi i posrbljavanju u vrijeme Nemanjića, ali i tijekom 19. i 20. stoljeća, talijanizaciji u vrijeme Mletaka, te albanizaciji u turskom razdoblju, ali i u novije vrijeme. Također, projekt takozvanog "integralnog" trokonfensionalnog crnogorstva umnogome niječe i relativizira kulturni, etnički i vjerski identitet Hrvata u Crnoj Gori.
Izazovi novog doba :
U vrijeme kneževine, poslije kraljevine Crne Gore, bio je zagarantiran samo vjerski identitet, a nacionalna odrednica na popisima nije postojala. Hrvati iz Bara i okolice su s velikom dobrohotnošću i oduševljenjem dočekali Crnogorce kao svoje osloboditelje. No, vlast opijena idejama panslavizma i integralnog srpstva poseže za asimilacijom, što je osobito bilo vidljivo tijekom svetojeronimske afere, koju smo detaljno opisali. Nakon stvaranja Kraljevine SHS velikosrpski pritisak i asimilacija se intenziviraju, čemu mnogo pridonose ugledni pojedinci među katolicima i Hrvatima, deklarirajući se kao "Srbi katolici". Živopisni primjer te etničke "skupine" su crnogorski ministar pravde u vrijeme svetojeronimske afere Lujo Vojnović, Dubrovčanin, koji je nastupao s izrazito protuhrvatskim stajališttima, kao i barski nadbiskup dr. Nikola Dobrečić, rodom Baranin, koji je u razdoblju kada se na svim katoličkim crkvama od Kotora do Zagreba prigodom tisuću godina od krunidbe kralja Tomislava ( 925 - 1925.) postavljaju 1925. u Baru prigodne ploče na crkvu svetog Nikole uz nadbiskupsku palaču i uz ćirilični natpis, čime je nadbiskup Dobrečić stavio do znanja da njeguje bliske veze s dinastijom Karađorđević. Nadalje se i srednjovjekovna titula barskih nadbiskupa u doba narečenoga barskog nadbiskupa Dobrečića, podvižnika srpske dinastije, "Primas Srbije" namjerno krivotvori i mijenja u "Primas srpski", a u novije vrijeme prisutne su i terminološke manipulacije da je Barska nadbiskupija izravna nasljednica drevne Dukljanske nadbiskupije, naziv koji rabe neki suvremeni povjesničari "Dukljansko barska nadbiskupija" ovdje je potpuno pogrešan, jer ako se u javnom imenu neke dijeceze i spominje ime utrnule nadbiskupije, što ovdje nije slučaj, ono nikad ne može biti ispred aktualnog imena.
Nakon Drugog svjetskog rata dolaskom komunista mnogi su katolici i Hrvati osuđeni i zatvoreni u najgore zatvore. Takav je bio i slučaj s Božom Antuničevićem iz Bara, rodom iz obližnjeg sela Zupci, koji je potpuno nevin osuđen na višegodišnju robiju. Uz etničku, prisutna je i konfensionalna bastardizacija, jer se Katolička crkva i općenito sve religije proglašavaju "ostacima mračne prošlosti" i "retrogradnim snagama". Hrvati se sve više počinju očitovati kao Jugoslaveni, Crnogorci katolici, Bokelji, Primorci itd. Prisutan je i osjećaj takozvanog kriptohrvatstva, odnosno straha da se hrvatski nacionalni osjećaj javno deklarira. Zanimljivo je da su asimilirani pripadnici hrvatskog naroda često najgorljiviji u nijekanju postojanja hrvatskog naroda na tim prostorima. Neki hrvatski intelektualci u Baru zbog iznošenja istine i položaju svojega naroda bivaju osuđeni u vrijeme Hrvatskog proljeća. Profesor Ivo Vicković iz Zubaca kod Bara je dopisujući se dr. Vladom Gotovcem i drugim prvacima Hrvatskog proljeća, osuđen za verbalni delikt i višegodišnju zatvorsku kaznu. Žalosno je da taj čovjek, danas u dubokoj starosti, živi bez mirovine u staroj, zapuštenoj obiteljskoj kući.
Mali je broj autora koji su u novijem razdoblju pokazali interes za barske Hrvate. Ipak, spomenut ćemo neke: Ivan Frano Jukić, Ivan Marković, Krunoslav Draganović, Ratko Perić, Eduard Peričić, Ankica i Josip Pečarić, te u najnovije vrijeme Lovorka Čoralić. Konačno, riječ dvije i o kraju 20. stoljeća, kada je na Hrvatsku izvršena agresija sa svim zločinima, nesrećama i patnjama koje rat donosi, a pojedini njezini gradovi i krajevi doživjeli su pravu golgotu. Tijekom Domovinskog rata,iz kojeg je nakon gotovo tisućljeća ponovno stvorena potpuno neovisna hrvatska država, Hrvati izvan Hrvatske, kao i oni na okupiranim teritorijama, nalaze se u iznimno teškoj situaciji. Izloženi su svakodnevnim pritiscima, prijetnjama, te mnogi od njih napuštaju svoje domove. U Baru i okolici tih godina nisu rijetke prijetnje telefonom, kamenovanje katoličkih i hrvatskih kuća crkava, pucnjava, postavljanje eksploziva ispred crkava i domova. Jedino je pribježište u tom trenutku bila Crkva, gdje su ljudi mogli donekle slobodno iskazati svoju vjersku i nacionalnu pripadnost. Primjerice, u župi Bar 1996. počeo je izlaziti entuzijazmom župnika i nekoliko mladih vjernika, list katoličke mladeži Sveti Nikola, u trenutku pojavljivanja jedini list na hrvatskom jeziku u Barskoj nadbiskupiji. Posljednjih dvadeset godina u župama Bar i Zupci, kao što smo rekli, najjužnijim na kojima se misi na hrvatskom jeziku, duhovno su se skrbili redovnici Hrvatske provincije Družbe Isusove. Također, u župi Bar bile u sestre Svetoga Križa, služavke Malog Isusa i franjevke, od kojih su većina bile Hrvatice. Zanimljivo je napomenuti da su časne sestre križarice imale veliku zajednicu u Baru, njih oko 35, po brojnosti treću u Hrvatskoj provinciji Sestara Svetog Križa, odmah iza Đakova, središta Provincije i Zagreba. Desetljećima danonoćno radeći u barskoj bolnici, pomažući ljudima bez obzira na vjeru i naciju, bile su cijenjene i omiljene od svih. Nažalost, 2006. je i posljednji hrvatski župnik napustio župu Bar i Barsku nadbiskupiju. Isto se dogodilo o sa redovnicama. Na taj način kida se i posljednja spona između Bara i ostalih biskupija hrvatskog govornog područja. Crkva u Hrvata ne može u potpunosti izbjeći odgovornost za takvo stanje, premda razloge treba tražiti i u golemom broju duhovnih zvanja među kosovskim Albancima, nezainteresiranosti i ravnodušnosti dijela hrvatskog svećenstva i redovništva za taj dio Božjeg puka, kao i u nepostojanju duhovnih zvanja u onom dijelu Barske nadbiskupije gdje se misi na hrvatskom jeziku. Naime, posljednji svećenici s područja barske općine zaređeni su prije više od pola stoljeća i nijedan od njih nije više među živima. Ipak, unatoč svim povijesnim burama i potresima, progonima i asimilaciji, ljudi na ovim prostorima nikad nisu prekinuli vezu sa Crkvom kao zemaljskim domom Gospodina Isusa Krista, očuvavši zavjet i vjeru svojih predaka.
Posljednjih nekoliko godina Hrvati u Baru su se, osim kroz Crkvu, gdje kako smo naveli, njihov utjecaj sve više slabi, organizirali i kroz Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, najveću udrugu Hrvata u Crnoj Gori. Osnivaju se i neke manje zavičajne udruge, članstvo kojih ne čine samo građani hrvatske nacionalne pripadnosti. To su udruge "Šestani", "Zupci Production", "Šušanj za Mediteran" i druge. Barska podružnica HGDCG je tijekom proteklih pet godina pridonijela očuvanju nacionalne i vjerske samosvijesti, povijesno kulturne baštine, jezika, pisane riječi, folklora, običaja itd. U ožujku 2004. u Baru je održana III skupština HGDCG, po mnogima jedna od najbolje organiziranih. Bila je to rijetka prigoda da Bar i tamošnje Hrvate posjete visoki dužnosnici Vlade Republike Hrvatske, kao i da se javno prikažu hrvatska državna i nacionalna znamenja i znakovlje kao što su državni stijeg, grb i himna. HGDCG podružnica Bar je ovih godina bila organizator i suorganizator brojnih kulturno umjetničkih zbivanja kao što su tradicionalni Božićni koncert, izložbe slika i fotografija, alternativni igrani film, izdavanje knjiga, književne večeri, etnografska smotra, hodočašća, humanitarne djelatnosti, objavljivanje tekstova iz povijesti, ali i suvremenog života Hrvata u Baru u Hrvatskom glasniku, glasilu udruge. Za sve to barska podružnica je na nedavnoj V skupštini HGDCG u Kotoru dobila priznanje od Središnjice kao najbolje organiziran ogranak Udruge. Odnedavno u Baru djeluje i ogranak jedine hrvatske političke stranke u Crnoj Gori Hrvatske građanske inicijative.
Hrvatska radio televizija je u proteklih nekoliko godina snimila više zapaženih doumentarnih emisija o povijesti i sadašnjem trenutku Hrvata u Baru ( Barska nadbiskupija Reliquiae reliqiuarim, Život profesora Vickovića, Tragom Arbanasa ), kao i cijeli niz priloga za "Korijene", "Mir i dobro" i druge programe HRT-a. Ti su programi realizirani uz pomoć barskih članova HGD, kao i novinara HRT-a iz Dubrovnika Boža Vodopije i producenta HRT-a iz Zagreba Josipa Barlovića, rodom Baranina.
Poziv Republici Hrvatskoj - vapaj zaboravljenih sunarodnjaka :
Jedan je od temeljnih problema pripadnika hrvatskog naroda u Baru i okolici i nepriznavanje od državnih vlasti Republike Hrvatske u ostvarivanju prava na hrvatsko državljanstvo i težak, mukotrpan put za rješenje tog egzistencijalnog pitanja. Zbog povijesnih specifičnosti, odnosno vlasti koje nisu blagonaklono, čak ni elementarno korektno, gledale na izjašnjavanje svojih podanika kao Hrvata ( za razliku od na primjer Austrougarske, gdje je to bilo dopušteno), te izloženosti konstantnoj asimilaciji, ovdašnji Hrvati su teško mogli pismenim dokumentom dokazati svoju etničku pripadnost. Da je to tako, potvrđuju primjeri izvan Bara, gdje su se, unatoč različitim uvjetima, Barani neprijeporno očitovali Hrvatima. Tako su već spomenuti svećenici iz Bara u Rimu bili pitomci Hrvatskog zavoda sv. Jeronima,barski iseljenici u Mlecima utemljitelji i istaknuti članovi Hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna, a Barani , osobito Zupčani u Carigradu bili potpisivani kao Hrvat baše. No, nadamo se da će taj iznimno veliki problem o čijem rješenju ovisi dalja opstojnost hrvatskoga nacionalnog bića u Baru biti uskoro riješen na zadovoljstvo ovih ljudi, ali i Matice. Hoće li Hrvati u Baru, metaforički rečeno biti "Palestinci" ili "Kurdi", odnosno hoće li nakon svih patnji i iskušenja doživjeti "priznanje" ili će i dalje biti, kao u parafraziranoj izreci mudrog Stjepana Radića, čijih pristaša je bilo i u ovim krajevima, "guske u magli"?! Odgovor na to pitanje nije jednostavan , ni jednoznačan, ali u golemoj mjeri ovisi o državnoj skrbi Matice i njezinoj spremnosti, te sveopćoj razboritosti da to bolno pitanje jednom zauvijek bude sveobuhvatno riješeno.
|
