|
Glagoljica je ranohrvatsko i staroslavensko pismo oblikovano do sredine 9. st. (a vjerojatno i ranije), koje se u hrvatskim krajevima osobito na Kvarneru zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve ju više potiskuje latinica osobito u Dalmaciji. Auktorima ovog pisma jugoslavisti smatraju bizantske redovnike iz Soluna, braću Sv. Ćirila i Metoda. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi grčkog pisma i jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna je sastavio neko prilagodeno pismo i prevodio crkvene knjige.
Novogorodski svećenik Upyr Lihi 1047. godine je zapisao u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem sintagmu, kako su knjige prepisane iz kurilovice. Kako su su same te knjige napisane na ćirilici, to bi se naziv kurilovica navodno odnosio na glagoljicu. U dubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju se presbyteri chiurilice. Također i Poljičani svoju bosančicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje imena tijekom povijesti. Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati što znači "govoriti". Na obredima je tekstove čitao svećenik glagoljaš, a sam termin glagoljski poznat je još iz 16. stoljeća, premda je ime za glagoljicu prošireno tek do 19. stoljeća. U doba Jugoslavije, zbog zajedničkog bratstva-jedinstva je rana glagoljica ideološki morala biti istodobna i slična sa ćirilicom.
Postoje tri glavne grupe hipoteza o postanku same glagoljice :
- egzogena (uzor je neki vanjski sustav)
- endogena (ne postoje vanjski uzori, traži se osnovni element unutar sustava)
- egzogeno-endogena (dijelom je uzor je vanjski sustav, a od tog dijela razvijaju se ostali grafemi)
Egzogena teorija traži ključ glagoljice u nekom stranom grafemskom sustavu, najčešće u grčkom alfabetu. Mnogi su se istraživači zalagali za to, da je temelj glagoljici bilo grčko kurzivno pismo iz 9. stoljeća. Za tu su se teoriju posebno zalagali Isaac Taylor i Vatroslav Jagić, stoga se ona često naziva Taylor-Jagićevom teorijom. Drugi su pak istraživači poput Nikolaja Trubeckoja tvrdili, da se ona dijelom ugledala u grčki alfabet, a dijelom u neki drugi sustav, poput koptskog, hazarskog, sirijskog, gruzijskog, armenskog ili starožidovskog pisma.
Leopold Geitler glagoljicu je dovodio u vezu s protoalbanskim pismom, Klement Grubišić u vezu s vizigotskim pismom biskupa Wulfile, kojim je pisan Codex argenteus. Černyh, Konstantinov i Čerepnjin dovodili su i glagoljicu i ćirilicu u vezu s nedešifriranim znakovima u Pričrnomorju te s ciparskim slogovnim pismom.
Josip Hamm u mladosti se zalagao za gotsku tezu, pa je glagoljicu dovodio u vezu s gotskim pismom i starogermanskim runama, što je po kasnijoj jugo-direktivi (zbog kariere) morao napustiti.
Godine 1939. D. Gerhardt ustvrdio je, da glagoljica počinje križem. To je razradio i Georg Černohvostov tvrdeći, da se Konstantin Ćiril nije želio ugledati u strane sustave, boreći se protiv trojezične hereze te da je razvio sustav od nekoliko kršćanskih elemenata. Postoji nekoliko elemenata u glagoljici, koji spajanjem i alterniranjem stvaraju grafeme. To su križ (simbol spasenja i Isusa), krug (simbol božanskog jedinstva i savršenstva) i trokut (simbol Svetog Trojstva). On je glagoljičke grafeme podijelio u nekoliko skupina: prva sadrži križ, druga elemente križa, treća križ i krug, a četvrta krug i trokut.
Bugarski istraživač P. Ilčev ključni je element našao u crtici, koja rotira pod kutom od 90°, a rjeđe pod kutom od 45° te katkad završava kružićem, ključnim elementom oble glagoljice. Najzanimljivija je teorija Ilčevljeva zemljaka Jončeva, koji je svakom grafemu opisao kružnicu. Ta je kružnica podijeljena na mrežu od osam dijelova četirima promjerima. Kombiniranjem tih dijelova nastaje neki grafem: Daljnja je istraživanja nastavio i Slavomir Sambunjak svojim djelom Gramatozofija Konstantina Filozofa.
Thorvi Eckhardt, a poslije i Josip Hamm znali su, da je jedan čovjek autor glagoljice, stoga su prihvatili činjenicu, da je Konstantin uzor našao u stranom pismu, a da su se iz nekoliko uzora unutar samog sustava razvili ostali grafemi.
Hrvati su često posezali za tzv. jeronimskom teorijom, koja je davno opovrgnuta. Prema njoj glagoljicu je stvorio sveti Jeronim. Naime, često se naše glagoljaše prozivalo, zbog toga da nisu pravi sinovi Crkve, stoga su postavljanjem svetačkog autoriteta htjeli te sumnje ukloniti. To je pobio Franjo Rački 1861. djelom Pismo slovjensko. Papa Inocent IV. 1248. piše pismo senjskom biskupu Filipu u kojem navodi, da one zemlje tvrde za glagoljicu, da ju je sastavio sveti Jeronim. No, činjenica je da je sveti Jeronim živio u 4. stoljeću te da u tih 800 godina nije nijednom spomenuto, da je on autor takvog pisma.
Glagoljica se nalazi u dva glavna oblika: obla ili bugarska glagoljica i uglata ili hrvatska glagoljica. U Jugoslaviji se tvrdilo kako je oblikovanje teklo od oble preko poluoble do uglate, no pitanje prvenstva vrste glagoljice još nije sigurno odredjeno. Na našim je prostorima prvotna glagoljica postala uglatom, stoga se često naziva i hrvatskom glagoljicom. Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik tj. Bašćanska ploča, pokazuje umjerenu poluoblost.
Prva poznata knjiga tiskana tim pismom jest Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483., koji je tiskan u Kosinju u Lici pa se obično naziva i Kosinjski misal. Uglata glagoljica je specifični hrvatski oblik klasične glagoljice. Nalazi se u Hrvatskoj počev od 12. st., a najčešća je u primorskim krajevima : Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i Kvarnerski otoci (najviše Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, pa čak do Međimurja i Slavonije.
Sve do godine 1992. se kod nas većinom mislilo kako bi glagoljica bila nazočna samo u jugozapadnim primorskim krajevima Hrvatske, a onda se došlo do glagoljskih natpisa u slavonskim crkvama uz rijeku Orljavu, o kojima se ranije zamalo ništa nije znalo. To su više većih glagoljskih nadpisa na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, pa kraći i nejasni u još nekima, čime se došlo do spoznaje kako je i sredenjovjeka Slavonija bila područje gdje je bila nazočna glagoljica: npr. Glagoljaška baština u Slavonskom Kobašu, Slavonskobrodska televizija, 25. veljače 2007. Konačno su odnedavna ruski i magjarski paleografi potvrdili, kako se glagoljicom pisalo i na krajnjem sjeveru Hrvatske u Medjimurju barem u 16. i 17. stoljeću, gdje su tada isto tiskane i glagoljske knjige.
Najzapadnija glagoljica : najzapadnije se nalaze brojni glagoljični tekstovi na poluotoku Istri, odakle se dalje još obilno nastavljaju u Kvarneru, pa manje u Pokušju, Lici i Dalmaciji.
Najjužnija sigurna hrvatska glagoljica se rjedje nalazi u Boki Kotorskoj, npr. uz crkvu Sv. Tripuna u Kotoru.
Najistočnija hrvatska glagoljica iz 12.- 15. stoljeća je odnedavno nadjena iz 1990tih godina na više mjesta u Slavoniji, a glavna i najveća nalazišta su Lovičić i Slavonski Drenovac.
Najsjevernija hrvatska glagoljica su tiskani tekstovi od 16. i 17. st. u Medjimurju iz Nedelišča i Čakovca.
Ćiril je htio premostiti jaz između zapadne i istočne crkve. Ujesen 867. u Mlecima pred svećenstvom je zagovarao pravo na ispovijedanje vjere na slavenskom jeziku i pismu. Tu je postigao znatan uspjeh: već je sljedeće godine papa Hadrijan II. odobrio glagoljaško bogoslužje - tj. uporabu slavenskih jezika i glagoljice. U vrijeme kad je cijela sjeverna i zapadna Europa u bogoslužju rabila samo latinski, bio je to doista velik uspjeh. Nakon Ćirilove smrti, za glagoljicu i Ćirilova brata Metoda zauzeo se i papa Ivan VIII. te pohvalio svećenike glagoljaše, koji poučavaju vjeru na materinskom jeziku.
Na srednjemu i istočnom Balkanu je ćirilica do 12. stoljeća posve istisnula glagoljicu, najviše zbog utjecaja grčke pravoslavne crkve. Na zapadu se glagoljica održala pod zaštitom Rima sve do početka 20. stoljeća. Pritom se pojavila spomenuta hrvatska inačica, uglata glagoljica. Glagoljično pismo se naziva azbuka zbog početnih dvaju grafema imenom az i buki.
Problem prvenstva ćirilice i glagoljice još nije razriješen. Ne postoji značajna vremenska razlika u datiranju ranih spomenika, i ćirilićni i glagoljični počinju približno slično vrijeme krajem 9. stoljeća. Navodno se (po Wikipediji) 'svi' jugoslavisti slažu, kako je glagoljicu stvorio Konstantin Ćiril, ali to opet nije izravni dokaz o starosti glagoljice : primjerice, Emil Georgiev priznaje Konstantinu autorstvo, ali opet tvrdi kako je ćirilica starija. Danas se veći dio stručnjaka ipak slaže kako je glagoljica starija.
Osim glagoljice, već se u 10. stoljeću među Ćirilovim učenicima u Bugarskoj pojavilo drugo pismo - ćirilica. Iako nosi ime po Ćirilu, ćirilica navodno nije njegovo djelo. Ćirilica je stvorena na temelju grčkog alfabeta u smislu povezivanja slavenskih pravoslavnih crkava s grčkom, što se kosi s Ćirilovim zamislima o neutralnosti. Emil Georgiev govori kako ćirilica nije rezultat pojedinačnog nadahnuća, nego povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a onaj tko je prvi zabilježio te grafeme, samo je zabilježo ono što se dugo vremena događalo. Ako je takav i postojao, ime mu ne znamo.
Izim datiranja, pokušalo se objasniti i koje se pismo ugledalo u koje. No opet, nemoguće je reći je li se ćirilica ugledala u glagoljicu i potom pojednostavnila i stilizirala elemente kao grčku uncijalu ili se pak glagoljica ugledala u ćirilicu i stilizirala pa ukrasila elemente. Josip Hamm tvrdi kako bi glagoljica podsjećala na grčku uncijalu da se ugledala u ćirilicu, a Emil Georgiev govori kako ćirilica preuzete grafeme ne mijenja (usp. grafeme iz grčkog alfabeta) te da to isto ne bi činila i s glagoljičnim grafemima.
Razlike su se tražile i u brojevnom sustavu. U glagoljici prvih devet slova označavaju jedinice, pa idućih devet desetice, zatim stotice, a potom slovo č tisuću. Nikolaj Trubeckoj predpostavlja kako je u protoglagoljici daljih devet grafema stajalo na mjestu tisućica. Ćirilica se pak držala grčkog alfabeta, stoga su brojevne vrijednosti razmiješane, slavenska slova ili nemaju brojevne vrijednosti (b, ž, št, š, y, ĕ, ь, ъ) ili su ih preuzele zbog sličnosti s nekim grafemima grčkog alfabeta (č, ę), a također je imala i episemone tj. grafeme koji su u alfabetu služili samo za bilježenje brojeva. Ipak ti argumenti govore samo o pitanju auktorstva, ali ne i o pitanju prvenstva.
Danas se kao argumenti veće starosti glagoljice navode idući razlozi, premda sama struka (jugoslavistika) nije usuglašena oko pitanja prvenstva ili ih ideološki nastoje relativizirati, pa je to pitanje nerješivo bez izlaska izvan jugoslavenske ideologije :
- Spomenici pisani glagoljicom arhaičniji su od ćiriličnih.
- Nalaze se pogrješke pri prepisivanju iz glagoljskih matica, što bi govorilo da su glagoljični tekstovi stariji: usp. u Savinoj knjizi zoikomъ umjesto zykomъ, pogrješka je shvatljiva zbog sličnosti glagoljskog grafema jery s ćiriličnom kombinacijom oi.
- Očuvani su palimpsesti tj. pergamene s kojih je skinut jedan dio, a potom napisan drugi. Skinuti je dio pročitan modernim analizama i tehnološkim napretkom, a najčešće je on glagoljički. No opet treba paziti jer su tekstovi nastali u blisko vrijeme.
- Traktat Crnorisca Hrabra O pismenima govori kako je Konstantin Ćiril stvorio novo pismo, a da su se slavenske riječi pokušavale bilježiti grčkim slovima "bez ustrojenja".
|
|
Da su naši jugo-primitivci znali čime će im uzvratiti sposobna i kulturna Branka, ne bi ju ispuštali iz svojih crvenih šapa. Prognana Branka nije klonula duhom nego je odplovila u daleku Argentinu, brzo je naučila španjolski i na Sveučilištu Buenos-Aires dovršila silom prekinute studije iz etnografije i antropologije, pa potom postaje sveučilišnim profesorom i ravnateljem nacionalnog muzeja Asuncion. Kasnije ju ipak pozivaju da se vrati u domovinu, što je bezuvjetno odbila i tek pred smrt je dobila i službeno priznanje za svoje zasluge od nove slovenske vlade 1992. Branka nam je uzorni primjer, koliko je moralni intelekt dugoročno najmoćnije oružje, spram kojega je sva gruba sila ideoloških primitivaca većinom prolazna i nemoćna.
Zapisi ranih Hrvata prije Columba dosad iz Sjeverne Amerike još nisu poznati, ali je već pred tridesetak godina nadjena na istoku Brazila u primorskoj pokrajini Bahia srednjovjeka kamena ploča "Inscriçőes Rupestres" s uklesanim alfabetskim nadpisom, koji je dosta podsjećao na hrvatsku glagoljicu. Zatim je još par sličnih kraćih nadpisa nadjeno i u Argentini. Medjutim su baš tada Hrvati od 1972, nakon sloma "Hrvatskog proljeća" po jugopartijskoj odluci S. Šuvara opet morali biti podrijetlom neplovni kopneni Slaveni, koje bi tek od 10. st. Venecija naučila o moru i plovidbi. Takodjer po donedavnoj jugoslavenskoj povijesti zbog "srpskohrvatskog bratstva-jedinstva", Hrvati takodjer nisu mogli postati pismeni prije Srba i zato se je dopuštalo samo njihovo istodobno opismenjavanje nakon Ćirila i Metoda. Postanak glagoljice i opismenjavanje su dopušteni tek s pokrštavanjem od 9. st., a prije toga su Hrvati jedva postojali i bezuvjetno su morali biti nepismeni kao Srbi i ini Slaveni.
Zato je onda odkriće takvih ploča iz Bahije i Argentine izgledalo nevjerojatno, pa su po analogiji ovi nadpisi pripisani mogućim runama slično kao na sjeveroistoku u Kanadi, što je važilo donedavna. Ipak od devedesetih godina se je poznavanje brojnih srednjovjekih petroglifa (nadpisa na stijeni) u Južnoj Americi mnogostruko poboljšalo, jer je u brdskim prašumama Paragvaja dosad nadjen čak 61 sličan nadpis poput Bahije i još par njih u Argentini, pa je to danas najveći niz srednjovjekih nadpisa u obje Amerike (Wilkins 1974, Mac Glone 1993, D. Cyr 1998). Ruski su paleografi po uvidu zaključili kako je to srednjovjeko slavensko pismo, ali su naši sinekurni poltroni po partijskoj direktivi i to odbili,- a u manjku inih protudokaza je tamošnji glavni istraživač kod nas javno oklevetan za 'nemoralnu homoseksualnost' (tipski "naučni argumenat" naše Udbe).
Za njihovo odkriće je najzaslužnija, nedavno preminula slovenska profesorica dr. Branka Sušnik, koju su nakon 2. svj. rata jugoslavenski komunisti zbog vjere prognali iz domovine, pa je otišla u južnu Ameriku i u Buenos-Airesu je postala najugledniji južnoamerički etnolog i antropolog, te direktor nacionalnog muzeja. Potom je doktorica Sušnik po južnoameričkim planinama i prašumama savjesno proučavala nepoznate i zanemarene kulture Indianaca. Napokon je devedesetih godina na sjeveru Paragvaja duž gorja Sierra de Amambay otkrila cijeli niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih po stijenama na visini 800 - 1000m, a najviše ih je oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Potom je više sličnih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku LaPlata kod naselja Ybyturuzu. Baš zbog tih srednjovjekih zapisa je gorje Amambay nedavno proglašeno Paragvajskim naconalnim parkom. Manji su nadpisi već spremljeni u Nacionalnom muzeju Asuncion, dok su veći i nepokretni preslikani i njihovi odljevi danas krase parkove u paragvajskoj prijestolnici, kao temelj nacionalnog prestiža iz predkolumbove civilizacije Paragvaja. Prvotno se pomislilo da bi i ovo možda bile vikinške rune, ali su skandinavski stručnjaci za Vikinge nakon uvida to odbacili. Napokon se pokazalo da je to arhaični tip uglate glagoljice s manjeviše vidljivim našim slovima A, B, K, M, Š, T, V, poluglasom ( | ), itd. Približnim arheološkim poredbama su ti nadpisi datirani od IX.- XIV. stoljeća, a najveći je sigurno radiodatiran oko godine 970. (kod nas tada vlada Stjepan Držislav).
Dok su naši ćiriloslavci na Balkanu blaženo drijemali u svojim sinekurama jugoslavenskog sna, Branka je po bespućima južnoameričkih planina i tropskih prašuma savjestno i uporno proučavala donedavna većinom nepoznate kulture Indianaca. Napokon je prošlih devedesetih godina na sjeveru Paragvaja, duž gorja Amambay otkrila cijeli niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih na brdskim stijenama visine 800 - 1000m, a najviše ih je nadjeno oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Potom je više sličnih kamenih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku La Plata kod naselja Ybyturuzu. U Americi tako uklesanu "povist na stini" zovu petroglifi i u Paragvaju je dosad nadjen čak 61 takav kameni zapis, što je najviše u obje Amerike. Manji su već spremljeni u Nacionalnom muzeju Asuncion, dok su veći i nepokretni preslikani i njihovi odljevi danas krase parkove u paragvajskoj prijestolnici ispred muzeja, parlamenta i predsjedničke palače, kao temelj nacionalnog prestiža iz najstarije predkolumbove civilizacije Paragvaja i prvi zapisi iz cijele Amerike.
Ovi su paragvajski nadpisi sigurno predkolumbovski i srednjovjekog iskona, tj. datirani su od IX.- XIV. stoljeća odkad prestaju. Sadržaj im većinom još nije pobliže protumačen, jer su to uglavnom kraći tekstovi dijelom oštećeni tisućljetnom erozijom, pa glavna odkrića čitanjem tek slijede i mogu biti dalekosežna, ne samo za američko srednjovjekovlje - nego i za ranohrvatsku povijest. Ovi nam zapisi jasno potvrdjuju da je u srednjovjekom Paragvaju trajno postojala naša pismena civilizacija bar tijekom šest stoljeća i nestala je prije Columba kada prestaju ovi zapisi. Njezini su pisci jamačno doplovili iz Europe još početkom srednjega vijeka tj. prije sv. Ćirila i to su prvi pismeno potvrdjeni europski odkrivači Južne Amerike, izim prvotnih Indianaca i možda još nesigurnih antičkih Feničana.
Najpoznatiji trag ranijih Hrvata u Americi je donedavna bilo polubijelo indiansko pleme Croatan poznatih već od Columbova doba u današnjoj Carolini oko rta Hatteras, ali su danas uglavnom anglizirani bez hrvatskih riječi (osim imena). U prošlom stoljeću je nadjeno južnije još i drugo slično polubijelo pleme bljedolikih Indianaca Guayaki (Aché), koji su rasni mješanci slično kao sjevernoamerički Croatani. Guayaki žive na istoku Paragvaja baš oko nalazišta naših glagoljskih petroglifa, a sad su pred izumiranjem i ima ih 900-1600. Njihov indianski jezik je sličan okolnima većinskim Guarani, ali uz ine razlike imaju i naše riječi (bez prijevoda): ime, ruka, kuja, kuna, itd. Južnomerički povjestnici sada drže da su pisci paragvajskih petroglifa bar dijelom izgradili u visokim Andama najraniji američki grad, kojega Indijanci izvorno zovu Tiwanak (Tivanacu), ali su ga potom Španjolci razorili i romanizirali u poznati "Tiahuanaco". Po indijanskim legendama koje su već dokazane brojnim arheonalazima, od 9.- 12. stoljeća je na središnjim Andama zavladao narod Huariti, koji kontroliraju Ekvador, Peru i Boliviju pa tu izgradjuju visoku civilizaciju i prostrano Huaritsko carstvo s prijestolnicom Tiwanacu uz planinsko jezero Titicaca.
Na ranim srednjovjekim kipovima iz te prijestolnice, huaritski su vladari kao znak svoje vlasti nosili na prsima kariranu šahovnicu. Kada su potom vlast Huarita srušili indijanski Inke, ovi isto preuzimaju sličan znak bijelo-smedje šahovnice na prsima kao simbol kraljevske vlasti sve do provale Španjolaca u XVI. stoljeću. Uz državnu šahovnicu su Inke od ranijih Huarita naslijedili i neke društvene nazive slične čakavsko-starohrvatskima, koje su još zadržali potomci Inka sve do danas: npr. kula (= ocean-kulaf), tarata (more - krčki taraca), mul (zidina), tarma (izvor), tapuja (zemljišna parcela), pa ranohrvatski naziv wasi za naselja (= naše vesi i vas) i zato do danas u Peruu postoje prastara mjesta Huari-Wasi, Inkawasi, itd. Time se dosad očito potvrdjuje da gdjegod se u ranoj povijesti pronadje crvenobijela šahovnica, to onda vjerojatno upućuje na nazočnost Iranohrvata, čak i u prekomorskoj Americi. Kada su rani Inke zauzeli Peru, vladari Huarita su dijelom odplovili Pacifikom na Uskrsni otok, gdje bijeli starosjedioci još i sada pripadaju našemu dinarskom antropotipu. Glasoviti je iztraživač Thor Heyerdahl dokazao da baš njih prikazuju glasovita divovska poprsja na tom otoku, a negroidi sa zapada iz Polinezije su se tu doselili tek kasnije.
Izim južne Amerike, srednjovjeki su tragovi ranih Hrvata rašireni i medju sjevernoameričkim Indijancima. Već u nordijskim Sagama pa u zbirki Antiquitates Americanae, navodi se da su pomorski Vikingi pri plovidbi do Kanade u XI. st. izim tamnoputih Indijanaca (Skraellinge), južnije tj. na iztoku današnjih SAD već našli i svjetloputi narod Hvirtamanna. Ovi su bili na čelu saveza Indianaca na jugoistoku USA, u zemlji Hvirtalanda i tu kasniji engleski doseljenici nalaze pleme Croatan, što su vjerojatno potomci Hvirtamanna, dok danas u SAD ima oko 800.000 potomaka Croatana. Ova je kultura Hvirtamanna obuhvaćala današnje američke države Maryland, Virginia i Carolina. Pred dvadesetak godina je i arheološki potvrdjena, pa su tamo američki arheolozi našli od X.-XIV. st. piramidalne obredne gomile visoke do 30m, tragove hramova, više naselja i ine arheonalaze. Više srednjovjekih indianskih crteža danas u američkim muzejima prikazuju nam čelnike Hvirtamanna koji na glavi nose metalne kacige s kariranom šahovnicom ili ogrtače s crveno-bijelom šahovnicom (kao hrvatski grb).
Istodobne srednjovjeke legende meksičkih Maya, takodjer spominju da ih je jednom napalo brodovlje "bijelih bogova" koje su odbili. Ti ratni zarobljenici su potom kao zidari u njihovu svetom gradu Chicen-Itza na poluotoku Yucatan dekorirali njihove hramove, gdje se još vide našima slični valoviti tropleti, inače nepoznati diljem Amerike, jer kod Indianaca obično prevladavaju nizovi uglastih dekoracija. Takodjer je medju američkim Indijancima raširen mit o njihovu pravednom bijelom mesiji Wissakae koji je u jedno pradavno svitanje s prvim zrakama izlazećeg sunca na obzorju doplovio s brodovljem preko Iztočnog oceana i donio im kulturu, zakone, vjeru i kodeks časti (Buchan 1935). Te zajedničke indianske legende srednjovjekog podrijetla opisuju nam bijele bogove i njihovog predvodnika Wissakae (= Lofty Hero tj. Visoki junak) : To je glavni indianski prorok kojega je poslao njihov vrhovni bog Veliki Manitou, da ih nauči tehniku častnog i moralnog ratovanja, simbolično paljenje svetih vatra na brdima, simboliku boja za strane svijeta i ine vještine iztočnog podrijetla. Pri obredu u čast proroka Wissakae, indianski vračevi u Meksiku sve do danas stavljaju znakovite pregače ukrašene šahovnicom. Još i sada neki Indianci na selima zorom pobožno čekaju s iztoka povratak mesije Wissakae, koji po proročanstvu Manitua treba opet doći da ih oslobodi i vrati prirodnom životu.
Noviji povezani arheonalaz (dr. Alex Green i Daniel Meadow, 8. srpnja 1999): Uz Paragvaj, u graničnoj prašumi susjednog Brazila duž prostrane granitne stijene 72m X 12m uklesan je velebni panoramski reljef flote srednjovjekih brodova sredozemnog tipa, što je jamačno prikaz plovidbe prvih Europljana koje je legendarni indianski mesija Wissakae doveo do Amerike.
Kada su od X.- XII. st. arapski Mauri osvojili Španjolsku, u Kordovskom kalifatu dinastije Omajada u njihovoj službi kao plaćenici ili zarobljenici rade brojni srednjovjeki Hrvati iz Dalmacije. Osobito u maurskoj mornarici i vojnoj gardi su najpoznatiji naši vojskovodje bili Hadžib Badr (902 - 921), Wadha El-Ameri (1009 - 1013) i Zohair Al-Ameri (1018 - 1041),- po kojima je možda prvotno i prozvana Amerika?. Maurski su brodovi iz Španjolske, bar dijelom s našim posadama tada plovili diljem Atlantika, a Hrvati koji su već odprije imali bar neke maglovite predočbe o čakavskoj prekomorskoj zemlji Semeraye (= Zapadno kopno), jamačno su im pomogli kao pomorski vodiči preko Atlantika. Po arapskim zapisima i nalazu novca, ovi su brodovi iz Španjolske tada nedvojbeno oplovili pučinske Azore i vjerojatno stigli do Amerike negdje oko rta Hatteras, istodobno dok su Vikingi odkrivali sjeverniju Kanadu. Da su bar neke povratne vijesti već u srednjem vijeku povremeno stizale iz Amerike do Jadrana, upućuje i naša čakavska predaja o tomu, ter osobito i bogato arhaično nazivlje na Krku za dijelove Amerike, koje je posvema različito i jezično starije od medjunarodnog nazivlja.
Kod starih pomoraca u Vejskom pradialektu (Gan-Veyăn) na Krku je očuvan naš najstariji naziv Amerike kao Semerâje (staro bodulski: semęra = zapad). Još donedavna su tu postojali bogati i arhaični 'veyski' nazivi za pojedine dijelove Amerike (y = ü, deblje = naglasak): Kulŕp-Siőn (Pacifik), Kulŕp-Semęrna (Atlantik), Siôn-Zahőj (američke zemlje - zapadni svijet), Zgor-Semęrah (Sjeverna Amerika), Zdol-Semęrah (Južna Amerika), Meysemęra (srednja Amerika - Mexico), Merike (USA - SAD), Barš˙ne (Kanada), Barš˙tje (kanadski otoci), Velatohőr (Grenland), Artatohőr (Labrador), Artabârša (Aljaska), Arta-Semęra (poluotok Yucatan), Artazahőj (Florida), Skopje-Semęrne (Antili-Karibi), Vela-Semęra (Kuba), Mića-Semęra (Portorico), Semčrne-Šadr˙ni (Bahamski otoci), Semer˙tje (otoci Bermudi), Semęrne-mori (Karipsko more), Zahôjne-mori (Meksički zaljev), Buka-Semęrah (Magellanov tjesnac), Kukűr-Semęrah (delta Amazone), Kukűr-Zahőj (delta Missisippi), Hlami-Zahôjne (američki Kordiljeri), Hlami-Semęrne (Ande) , Varsemęrah (Brazilsko gorje), Varzahőj (Rocky Mt.- Colorado), Ursemęrah (Tiahuanaco - LaPaz), Urzahőj (Mexico City), Merikâni (bijeli Amerikanci), Semerâne (Indianci), Semer˙ce (Indianke), Baršâne (Eskimi), Barš˙ce (Eskimke), itd.
Prastare krčke legende (Veyske Povede) spominju zagonetne "kulŕpne orkatűri" (oceanske kitolovce) i "Ćavjčne kerôli" (Crvene kraljeve), što su mogući odrazi ranije plovidbe Atlantikom i upoznavanja Amerike, a s tim se očito slažu američki nalazi srednjovjeke glagoljice i opisani američki simboli i legende. Svi spomenuti pokazatelji iz paragvajskih i maurskih tekstova, pa vikinške Sage, indianske i veyske legende, grbovi i bogato ranočakavsko nazivlje Amerike istosmjerno nas zajednički upućuju kako su već u srednjem vijeku ranohrvatski pomorci navigali Atlantikom do Amerike i tamo prenesli našu glagoljicu. Dotle su se prvi poznati Slaveni u srednjem vijeku tek pojavili u zakarpatskim močvarama, pa Iranohrvati i glagoljica jamačno nisu odatle, nego su na Jadran i u Ameriku doplovili morem s istoka. Iako je već dugo poznata ranija praglagoljica na Krimu već od III. stoljeća, dio naših slavista još uvijek uporno ponavljaju da je nemoguća glagoljica prije sv. Ćirila. Nakon tog niza paragvajskih zapisa prije sv. Ćirila i Kolumba, to je već besmislena ideološka tvrdoglavost jugonostalgika izvan granica znanosti. Danas već svjetski Internet sadrži niz informacija o ranim Prahrvatima i navode ih kongresi u Aziji i Americi, pa je očito tu našu "Povist na stini" odnedavna nemoguće ukinuti novinskom halabukom i recikliranjem zastarjelih i nestručnih dogmi, kao u bivša vremena jugoslavističkog monopola. Sada slijedi naša pripadna legenda iz Kvarnera o srednjovjekoj plovidbi 'Zapadnim oceanom' do zemlje Semerâje.
"Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima" (štokavski književni prijevod iz donjega čakavskog izvornika) :
"Ovo je prastara legenda o prvoj bodulskoj plovidbi kroz zapadna mora i ocean u srednjem vijeku. Kada su pomorski Matani došli na jadranske otoke, nakon nekog vremena su se borili s Talijanima i arapskim gusarima, pa su zato obnovili i povećali svoju flotu na Jadranu. Njihov čelnik admiral Hrvoje tada je odabrao sedam većih brodova tj. jedrenjaka : Glavni brod, Marjan, Razarač, Brodina, Brodić, Blizanac i Predvodnik. U te brodove su onda spremili sve zalihe za dugotrajnu plovidbu i opremu za drvodjelstvo i popravak brodovlja. Jednoga lijepog dana u proljeće su ovi pomorci zapjevali svoju himnu Marjani-Marjani! - pa se svaka posada ukrcala na svoj brod, odvezali su konope i razapeli jedra.
Potom je ta flota odjedrila na jug uzduž Dalmacije i Albanije (Vlaško primorje), pa su pored Apulije (Talijanski rt) izašli iz Jadrana (Sinjemori) i uplovili su u Sredozemlje (Velemori). Tamo su jedrili na sjeverozapad kroz Mesinski tjesnac i Tirensko more, gdje se na sjeveru vide sniježni vrhunci Talijanskog gorja (Abruzzi). Potom su prošli pored otoka Korzike i Baleara (Kirnya tar Orkule) sve do Iberskog poluotoka (Španjolska). Tamo su kroz Zapadni tjesnac (Gibraltar) izašli iz Sredozemlja i ušli na Zapadni ocean (Atlantik), gdje su ugledali nekoliko ogromnih kitova koji su izbacivali vodoskoke i bili su podjednako veliki kao njihovi brodovi.
Tada su oklijevali, hoće li se vratiti ili poći dalje pa su se tamo neko vrijeme odmarali. Neki dalmatinski Vlasi iz posade, koji nisu bili navikli na otvorenu pučinu i oluje, tada su se iskrcali i ostali u arapskim naseljima gdje su se i oženili tamnim Arapkinjama. Ostali pomorci iz Kvarnera koji su bili iskusni u čestim olujama bure, nisu se toliko plašili pučine ni orkana pa su uglavnom sigurno zaplovili kroz prostrani ocean. Potom su jedrili uz Moreško primorje i Moreške otoke (Maroko i Kanari ?), gdje su drugi brodovi s arapskim ribarima lovili ribu.
Onda su pod stalnim istočnim vjetrom jedrili dalje na zapad preko prostranog Zapadnog oceana, a glavni pokazatelji za smjer plovidbe bili su im danju sunce, a noću zvijezda Tohornica (Sjevernjača) koja im je stalno bila s desne strane. Kroz cijeli mjesec na toj pučini nisu vidjeli nijednog broda niti galebove. Nakon mjesec dana ove neprekidne plovidbe su potrošili sve zalihe tj. pojeli su dvopek, pršute i sir, te popili sve vino iz bačvi i mješina. Potom su bili većinom gladni, jer su samo lovili ribe i pili kišnicu. Tada su već zamalo izgubili nadu da će stići do nekog kopna, ali su se ipak nadali da još nije sve izgubljeno.
Najprije su na pučini zapazili u preletu nekoliko galebova, što može biti znak da je blizu neka obala. Napokon su u iduće svitanje s prvim zrakama sunca na zapadu opazili sitne Zapadne otočiće Semerytje (? Bermudi ili Mali Antili). Pilot prvog broda Predvodnik (Šwera) koji je osiguravao smjer plovidbe, odmah je zaurlao kao ludjak: Kopno-o-o, otoci na zapadu !! Svi beznadni mornari koji su većinom još spavali, tad su naglo ustali i potrčali na pramac ili jarbole da vide taj kraj njihovog lutanja kroz ogromni ocean. Nakon tih sitnih kamenih otočića su ubrzo stigli do velikog Zapadnog otočja (Karibi ?) gdje su susreli crvene ribare Semerane (Indijanci) koji su tu lovili ribu. Jedreći izmedju tih otoka, ovi jedrenjaci su napokon stigli do velikoga Zapadnog kopna Semeray (? Amerika).
Nakon te duge plovidbe i mjesec dana gladovanja, na kopnu su se po prvi puta dobro najeli i napili svježe vode, pa su se tu neko vrijeme odmarali. Potom su otišli dalje pa su jedrili na jug uz zapadno kopno sve do jednog tjesnaca. Tu su s visokom plimom uplovili u neku poveću rijeku (? Orinoco ili LaPlata ?), gdje su plovili na zapad posred velikih močvara Kukur-Zahoy (? Amazonija) sve do neke zabiti medju šumama, gdje su prostrane plićine s jakim protustrujama. Odatle nije više moguća plovidba naprijed i tu su ostali kroz više godina. Oko njih bijahu prostrane prašume i močvare s golemim zmijama, krokodilima i drugim zvijerima, a na drveću su bili čopori majmuna i papiga. Na zapadu su se vidjeli visoki sniježni vrhunci Zapadnog gorja – Semerne Hlami (? Kordiljere).
Ovdje su u manjim zaselcima oko rijeke boravili divlji crvenokošci, od kojih su nabavili ponešto za hranu i takodjer su ih shvatili, da se zapadnije izmedju onih planina još nalaze veća naselja i bogati gradovi s kraljevima. Ovi divljaci nisu obradjivali zemlju, nego su većinom jeli divlje plodove iz šume i lovili su ribu u rijeci i okolnim močvarama. Tad je bilo nepovoljno godišnje doba s neprekidnim kišurinama i sva je okolina bila močvarna i blatnjava. tj. ni za hodanje niti za plovidbu. Kada su završile te kišurine i stiglo je ljepše doba, ovi pomorci su se pokrenuli pa su opet zaplovili i lovili ribu duž rijeke, gdje su pronašli i neki sušniji brežuljak uz obalu. Oko njega su posjekli šumu za dobivanje gradilišta i drvne gradje za barke, pa su tu napravili lučicu i drvene kuće za dulje stanovanje.
Desetak mladjih i hrabrijih mornara su potom pješačili dalje na zapad pa su kroz pustopoljine i bodljasto grmlje stigli na podnožje tog zapadnog gorja. Potom su tamo prošli kroz neke klance i duboke gudure pa su se penjali izmedju strmih vrhova gdje lete ogromni lešinari (? kondori). Napokon su stigli do gorskih jezera, gdje su lijepa polja i parcele ogradjene suhozidima, slično kao kod nas uz Jadran. Ondje su crvenokošci uzgajali kukuruz, krumpir, grah, rajčice i takodjer bodljaste kaktuse i agave. Tamo kao stoku drže neke čupave životinje kao velike koze, ali su bez rogova.
Ondje su našli još veća naselja gradskih crvenokožaca u kamenim kućama, a takodjer i bogati grad s velikim palačama, gdje su zlatna prijestolja Crvenih kraljeva. Ovi crvenokošci ranije nisu nikad vidjeli bijele ljude, ali su ove mornare ipak lijepo prihvatili, pa su tamo dobro jeli i pili. Tada su im naši pomorci lijepo zapjevali i zadovoljni Semerani su uživali i zaplesali svoje plesove. Potom su se ovi mornari tamo još oženili crvenim djevojkama Semeryce (Indijanke) pa su s djecom ondje još dugo boravili i dobro živjeli.
Drugi stariji pomorci koji su većinom ostali uz onu rijeku i brodove, kružili su po močvarama oko svog brežuljka u manjim čamcima, pa su prolaze za ribolov u gustom spletu granja i povijuša probijali sjekirama i kosirima. Ipak klima ondje nije bila zdrava, jer su kroz pola godine lijevale neprekidne kišurine i sve okolo je bilo mokro i blatno. Takodjer su ih tu stalno napadali razni insekti i gamad, pa su ih tu mučile svakakve bolesti i zaraze, te su počeli umirati. Prva je žrtva toga bio stariji admiral Hrvoje i potom je umrlo još nekoliko mornara. Nakon tih zlokobnih znakova, ostalima je tu već dozlogrdilo pa su poželjeli pobjeći i vratiti se na naš lijepi Jadran. Napokon su popravili i obnovili 4 stara jedrenjaka i u njih su spremili obilne zalihe, a kao uspomenu su ponijeli sjeme graha, kukuruza i kaktusa.
Kad je završilo to prokleto kišno doba, jednoga vedrog dana su se svi pomorci u lučici pod brežuljkom ukrcali na brodove i odplovili nizvodno sa strujom duž rijeke sve do mora. Kada su stigli na Zapadni ocean (Semeran), neprekidni istočni vjetrovi su im zapriječili izravnu plovidbu na istok do Sredozemlja. Zato su najprije odjedrili na sjever duž Zapadnog kopna, pa su izmedju Zapadnih otoka i atola Semerne Šadryni (? Bahami) stigli do poluotoka Artasemera (? Florida). Tamo se vide tri veća otoka (? Kuba, Haiti i Portoriko ?), gdje su se neko vrijeme odmorili. Nakon toga su istočni vjetrovi konačno prestali i promijenila se svježija klima, pa su sa zapadnim vjetrom odatle odjedrili na istok preko Zapadnog oceana. Tada su prolazili pored sniježnih otoka i poluotoka gdje u magli žive Sjevernjaci (Nordijci), pa tuljani i bijeli medvjedi. Plovli su uz otok Baršynah (? New Foundland), Irsku (Mićatudor), poluotoke Cornwall i Bretanja sve do Iberskog zaljeva (Biskaj) gdje se na istoku vide sniježni vrhunci Iberskog gorja (Pireneji).
Tamo su susreli britanske i francuske brodove s kitolovcima koji su lovili kitove i ulješure (balene tar orkulyni) i oni su ih uputili na južni plovni smjer spram Sredozemlja. Potom su oplovili veliki Iberski poluotok (Španjolska) i kroz tjesnac Gibraltar ušli su na Sredozemlje. S dobrim strujama i zapadnim vjetrom su tu jedrili duž Maurskog primorja (Magreb) gdje se na jugu vide sniježni vrhunci Maurskog gorja (Atlas). To gorje prestaje kod Maurskog rta (Tunis) gdje su spram juga Maurske pustinje (Sahara). Potom su uz Apuliju uplovili na Jadran, pa su duž Albanije i Dalmacije napokon dojedrili do Kvarnera.
Ova plovidba je većinom bila zapisana glagoljicom u njihovom plovidbenom dnevniku, ali su ga nakon smrti admirala Hrvoja mornari potom izgubili na povratku. Kad su se vratili kući, domaći Boduli su bili zapanjeni i nisu ih prepoznali, jer su ovi pomorci već bili stariji i zarasli u guste bradurine. Zato su ti Boduli mislili da su ovi stari jedrenjaci gusarski brodovi i da će ih napasti neki gusari. Njihovi sinovi i kćeri su u medjuvremenu izrasli u ljude i majke s unucima, a ostali rodjaci su te pomorce većinom zaboravili, jer su nakon toliko godina bez vijesti već mislili da su stradali i potonuli, ili su bar ostali u stranim naseljima. Tada su se ovi pomorci najeli, obrijali i uredili, pa su otišli na veliku misu da zahvale Svevišnjemu što ih je dotad čuvao do sretnog povratka. Potom su još napravili veliku proslavu gdje su jeli, pili, pjevali i plesali."
Literatura :
- M. Japundžić, A.Džurova i K. Stančev : Opis na slavjanskite rokopisi vo Vatikanskata biblioteka, Balgarskata akademija na naukite, Sofija 1985.
- Marko Japundžić : Tragom hrvatskoga glagolizma, 148 str., Zagreb 1995.
- Marko Japundžić : Hrvatska glagoljica, izd. Hrvatska uzdanica, Zagreb 1998.
- Marko Japundžić : Kritički pogled na Žice Ćirilovo i Hrabrovu raspravu "O pismeneh" (str. 35-50).
- Fučić, Branko : Glagoljski natpisi. U : Djela Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti, knjiga 57.; Zagreb, 1982.
- Fullerton, Sharon Golke : Paleographic Methods Used in Dating Cyrillic and Glagolitic Slavic Manuscripts. U: Slavic Papers No. 1.; Ohio, 1975.
- Damjanović, Stjepan : Slovo iskona; Zagreb, 2004.
- Damjanović, Stjepan : Staroslavenski jezik; Zagreb, 2005.
- Gosev, Ivan : Rilszki glagolicseszki lisztove; Sofija, 1956.
- Jachnow, Helmut : Eine neue Hypothese zur Provenienz der glagolitischen Schrift - Überlegungen zum 1100. Todesjahr des Methodios von Saloniki. In: R. Rathmayr (Hrsg.): Slavistische Linguistik 1985; München, 1986., 69-93.
- Jagić, Vatroslav : Glagolitica. Würdigung neuentdeckter Fragmente, Beč, 1890.
- Kiparsky, Valentin : Tschernochvostoffs Theorie über den Ursprung des glagolitischen Alphabets In: M. Hellmann u.a. (Hrsg.) : Cyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den Slaven; Köln, 1964., 393-400.
- Miklas, Heinz (ur.) Glagolitica : zum Ursprung der slavischen Schriftkultur; Beč, 2000.
- Steller, Lea-Katharina : A glagolita írás U: B.Virághalmy, Lea: Paleográfiai kalandozások; Szentendre, 1995. ISBN 9634509223
- Vais, Joseph : Abecedarivm Palaeoslovenicvm in usum glagolitarum; Veglae, [Krk], 1917. XXXVI
- Vajs, Josef : Rukovet hlaholske paleografie. Uvedení do knizního písma hlaholskeho; Prag, 1932. 178 p, LIV. tab.
|
