|
U 2. polovici 12. st. Mletci postadoše velika evropska sila, ali ih ipak okruživahu velike opasnosti, koje su mogli nadvladati, samo ako ustale svoju vlast nad Jadranskim morem. Četvrtom križarskom vojnom postignu oni najviši stupanj svoje moći, a 1205 prisile i Dubrovnik da prizna njihovu vlast. Po pričanju dubrovačkih ljetopisaca posljednji knez Damjan Juda (v.) nastojaše da kao samovladar zavlada gradom. Zbog toga tobože sami Dubrovčani pozvaše Mletčiće. Prvi se ugovor između Dubrovnika i Mletaka nije sačuvao. Ugovori iz 1232, 1236 i 1252 uzko se među sobom podudaraju, pa se vjerojatno ni prvi nije znatno od njih razlikovao. Osnova, na koju je Dubrovnik postavio svoj život u 12. st., dobro mu je došla i u novim prilikama. Sve je više razvijao sustav svoje trgovine, tražio nova tržišta i u svakoj povoljnijoj prilici sklapao nove trgovačke ugovore. Doskora je bio na glasu kao važan i bogat trgovački grad. U odnosima s vanjskim svietom zaštita moćne republike sv. Marka značila je vrlo mnogo. Dubrovačka trgovina zahvatila je pored Italije Egipat i Crno more pa cielu zapadnu polovicu Balkanskog poluotoka. Trgovina u Bosni i Srbiji bijaše gotovo izključivo u rukama Dubrovčana, a kasnije su slobodno razpolagali i tamošnjim srebrnim rudnicima. U unutrašnjosti bilo je glavno trgovačko mjesto u to doba Brskovo kod Kolašina na gornjoj Tari, kamo su dolazili i Kotorani. Stefan Nemanjić sklopi 1215 trgovački ugovor, kojim Dubrovčani dobiše slobodu trgovanja po njegovoj zemlji, a kao kralj stvori 1222-28 nove preduvjete razvoju dubrovačke trgovine u svojoj državi. Dubrovačka trgovina cvala je u Humu, na ušću Neretve te na obalama Albanije i Epira, a i bugarski car Asen II. podieli Dubrovčanima slobodu trgovine (1230). Od osobitog je značenja za Dubrovnik godina 1234: osim bjegunca, srbskoga kralja Radoslava, epirski sevastokrator Manuel Angel podieli Dubrovniku posebne povlastice, bosanski ban Matej Ninoslav potvrdi mu povlastice od 1189, a sa srbskim kraljem Vladislavom ugovori D. savez i prijateljstvo (1234-35). Epirski despot Mihajlo II. prizna Dubrovčanima povlastice, koje su već odprije uživali u njegovoj zemlji, a 1240 i 1249 Ninoslav se obveže na vječni mir i prijateljstvo, podieli Dubrovniku velike povlastice, napose oslobođenje trgovaca od desetine i drugih daća te slobodu trgovanja, a u potrebi obeća i obranu od srbskoga kralja. U 13. st. Dubrovnik je sklopio mnoge ugovore, da osigura svoje lađe i trgovinu na moru i u velikim lukama, tako s gradovima Barijem (1201), Molfettom (1208). Bisegliom (1211), Splitom (1221-22), Fermom (1229 i 1231); 1234 bi sklopljen ugovor o prijateljstvu između Dubrovnika, Šibenika i Splita, 1233 mir s omiškim knezom Kolmanom, 1235 dopustiše Dubrovčani trgovinu i slobodan prolaz po svom području Ravenjanima, 1238-40 utvrdiše prijateljstvo s obćinom Dorsanom, a 1243 s novim srbskim kraljem Urošem I. Ovo prijateljstvo ne potraje dugo; uskoro izbije i spor s primorskim gradovima Zete zbog crkvene vlasti nad Kotorom, Barom, Ulcinjem i drugim mjestima, na koje su Dubrovčani nastojali proširiti vlast svoga nadbiskupa. Pored toga Dubrovnik je i na drugim stranama razvijao sustav svojih trgovačkih odnosa: 1249 dobi znatne povlastice u obćini sv. Elpidija u Romagni, sklopi trgovački ugovor s gradom Fanom i obveza humskog kneza Andriju na čuvanje prijateljstva, 1250 utvrdi prijateljstvo s Trogirom, a 1251 s gradom Recanatijem.
G. 1252-54 Dubrovnik je ratovao s kraljem Urošem I., i srbska je vojska opustošila okolicu grada; to je prvi poznati rat, koji je Dubrovnik vodio na svoju ruku na kopnu. Tom prilikom uredio je svoje trgovačke odnose s gradom Barijem (1252) i sklopio savez s bugarskim carem Mihajlom Asenom (1253) protiv Uroša. Kad se rat primicao kraju, Dubrovnik i humski župan Radoslav obvezaše se 1254 na međusobno čuvanje mira. Rat se završio mirom 1254, koji je uzpostavio granice, kakve bijahu za Stefana Prvovjenčanoga, a podjedno je Uroš Dubrovčanima potvrdio povlastice, koje su već odprije imali u njegovoj zemlji. Zbog trgovačkih pitanja imao je tada Dubrovnik sporova s gradom Fermom; i nakon sklopljenog ugovora o međusobnom izravnanju nastavilo se sa sređivanjem njihovih odnosa, pa je Dubrovnik dobio povlasticu da ne plaća carine ni u Fermu ni u njegovoj luci sv. Jurja. G. 1257 Dubrovčani su izposlovali od Senja, da njihove lađe, koje su tovarile drvo, ne plaćaju drvarinu. Između Dubrovnika i Kotora, koji je bio pod srbskom vrhovnom vlašću, nije prestajala opreka zbog trgovačkih pitanja. Kad su 1257 utvrdili međusobno prijateljstvo, dubrovački trgovci nisu trebali plaćati nikakvih carina u Kotoru, a ni kotorski u Dubrovniku. Ugovor bi proširen 1279 tako, što se Kotor obvezao, da će nastojati spriečiti ratne namjere srbskog kralja protiv Dubrovnika i obaviestiti ga o njima u pravi čas. Ugovor sadržava odredbe o zajedničkoj i uzajamnoj plovitbi i trgovini, oslobađanju od plaćanja carina dubrovačkih lađa i trgovaca u Kotoru, načinu plaćanja odnosno oslobađanju od plaćanja carina na robu Kotorana u Dubrovniku. Korist, koju je Dubrovnik već tada imao od svoje razvijene trgovine i pomorstva, uvjerila ga je o značenju trgovine i trgovačkih veza za dobrobit države i građana. Sklapajući trgovačke ugovore kao i ugovore o prijateljstvu s pojedinim gradovima u bližem susjedstvu i dalekim stranama njegova se tehnika međunarodnih utanačenja sve više dotjerivala, kako to osobito pokazuje ugovor s Anconom od 1292. Podržavanje i jačanje veza sa stranim svietom ne bi samo sobom mnogo značilo, da se u Dubrovniku nije podpuno uživjelo uvjerenje o poštivanju sklopljenih utanačenja sa svoje strane, kako bi se to isto moglo tražiti od pojedinih strana ugovornica. Nutarnji je život bio podređen vanjskom, pa je i sređenost prilika u samoj republici bila predpostavka dobrim odnosima s vanjskim svietom.
Područje se Dubrovnika u to doba znatno proširilo; 1272 od svoje se volje pridružio otok Lastovo. Zbog granica i trgovine imao je često neprilika. Srbski kralj Stefan Dragutin izdaje Dubrovniku 1281 izpravu, u kojoj se prvi put spominje godišnji »srbski danak« od 2.000 perpera, koj i je Dubrovnik imao izplaćivati na dan sv. Dimitrija, pa je on u tom obliku i ušao u običaj. Dragutinov brat kralj Uroš II. Milutin podržavao je s Dubrovnikom izprva prijateljske odnose, ali mu je u drugoj polovici svog vladanja dva puta postao neprijateljem. G. 1301 bijahu dubrovački trgovci u Srbiji pohvatani, a vinogradi opljačkani od srbske vojske. Za Uroševa sukoba s Bizantom Dubrovčani se poslužiše zapletenim prilikama, koje tada nastadoše, te udariše na otok Mljet, kojim pod srbskom vlašću upravljaše opat tamošnjeg benediktinskog samostana, a svojim lađama uznemirivahu obalu od Stona do Bojane. Mletci, koji su u Dubrovniku u prvom redu gledali potrebito uporište na Jadranu pa ga u opasnosti od srbskih težnja i branili, posredovali su 1302 svojim brodovljem i poslanstvom kod sklapanja mira. Tim povodom biše posebno uređeni pravni odnosi dubrovačkih trgovaca u Srbiji. Sukobi se obnoviše 1317-18, a mir bi uzpostavljen opet posredovanjem Mletaka. Svi ti sukobi nisu kočili razvoj dubrovačke trgovine, na koju je utjecao razvoj rudarstva u Srbiji; ona je doprla sve do Ugarske. Kad je za srbskoga kralja Uroša III. Dečanskoga bosanski ban Stjepan počeo s osvajanjem Huma, rat dopre gotovo do samog D-a, koji uznemirivahu stonska vlastela Branivojevići. Bošnjaci izposlovaše 1331, da im Dubrovnik kao gospodarima Huma, redovito izplaćuje humski »mogoriš«. Stefan Dušan već se od svoje mladosti pokazao prijateljem Dubrovnika, a pošto su Dubrovčani posredovali mir između Srba i Bošnjaka, kralj im 1333 odstupi Stonski Rat, primorje od Prevlake do gradske međe i Posrednicu na ušću Neretve za svotu od 8000 perpera i obvezu godišnjeg danka o Uzkrsu od 500 perpera. Taj dohodak darova 1348 car Stefan srbskom manastiru sv. Arhanđela u Jeruzalemu, a kad je taj opustio, njegov sin Uroš IV. prenese 1355 iznos na atoske samostane Hilandar i Sv. Pavao. Tako je ostalo do pada Dubrovačke republike. Banu Stjepanu se Dubrovnik obvezao na godišnje plaćanje od 500 perpera, koji je iznos morao izplaćivati na dan sv. Vlaha. Bošnjaci ne dopustiše, da primorje od Stona do Dubrovnika i Posrednica pripadnu Dubrovniku. Tada Dubrovčani opet izgradiše Ston i podigoše utvrde od mora do mora, koje stoje još i danas, a zemlje na Pelješcu podieliše između vlastele i građana.
Proširenje države cara Stefana prema jugu mnogo je koristilo razvoju dubrovačke trgovine. Ona je cvala po svim velikim trgovima Srbije, osobito u Rudniku, Trepči i Novom Brdu, te u pojedinim krajevima Albanije i Makedonije. Taj su razvoj remetile svakojake težkoće zbog sukoba između Srba i Bošnjaka, jer se Dubrovnik upravo nalazio na njihovoj granici uz more. G. 1350 car, carica Jelena i mladi kralj Uroš posjetiše Dubrovnik; iz pripoviedanja dubrovačkih ljetopisaca razabire se, da je carev posjet Dubrovnik dugo sačuvao u živoj uspomeni. Nemiri, koji u Srbiji izbiše nakon careve smrti, baciše svoju sjenu i na Dubrovnik, ali on ipak uspije da od cara Uroša IV. dobije 1357 neke zemlje iznad Žrnovnice, Šumeta i Rieke. Nova se granica republike nije više mienjala, a sva nastojanja, da dobije i okolno gorje do vrhova, ostadoše bez uspjeha.
Rat između Mletaka i Ugarske 1356-58 završio se mirom u Zadru (1358), kojim su Mletci odstupili kralju Ludoviku I. čitavu Dalmaciju, a na uztrajno zahtievanje kraljevo i Dubrovnik, premda taj, prema mletačkom shvaćanju, nije pripadao Dalmaciji. Mletački knez ostavi Dubrovnik, a Veliko vieće izabere poslanike, koji će s kraljem ugovoriti uvjete o zaštiti. Izpravom od 27. V. 1358 Ludovik je primio Dubrovnik pod svoju vlast i obvezao se, da će poštivati njegova prava i slobodu.
Uvjeti, pod kojima je to učinjeno, bijahu: Obćina grada Dubrovnika i njezini građani zaklet će se, da će biti vjerni i pokorni kralju, njegovim potomcima i nasljednicima. Ona će mu svake godine plaćati 500 dukata. Dvie tisuće zlatnih perpera, što ih je plaćala bosanskom banu, i sve ostalo, što je dotad običavala plaćati, ubuduće plaćat će kralju i njegovim nasljednicima, da bi je mogli braniti. Tri puta na godinu pjevat će se u stolnoj crkvi pjesme zahvalnice u čast kralju, na kopnu i na brodovima Dubrovnika vijat će se njegova zastava, a dođe li kralj ili koji njegov potomak u Dubrovnik, izkazat će mu se osobite počasti. Dubrovnik će u slučaju rata opremiti na 30 kraljevih galija jednu svoju. Pozove li kralj u boj brodovlje dalmatinskih gradova o njihovu trošku, Dubrovnik će od 10 galija dati jednu. Kralj se obvezuje, da će braniti Dubrovnik i njegove građane od svakoga, osobito srbskoga kralja i bosanskoga bana, a daruje mu i nenaseljenu zemlju uz more između Kurila i Stona. Odredbe statuta, zakoni, stari običaji i uobće čitava uprava ostaju nepromienjeni. Dubrovnik će zadržati otoke, koje je imao za mletačke vlasti, i sam će birati kneza (rector), koga će kralj potvrditi. Knez će kao i dotada primati stalnu plaću, uživati sva prava i počasti i vršiti svoju službu, a pomoćnike i savjetnike dat će mu Veliko vieće; (njegova se služba još 1358 ograničava na mjesec dana). Sudovi zadržavaju punu nadležnost. Kraljevi prijatelji bit će prijatelji Dubrovnika, a kraljevi neprijatelji njegovi neprijatelji. Dubrovnik će kralju priskočiti u pomoć jednom galijom u slučaju, ako se koji kraj Dalmacije od njega odmetne. U slučaju sukoba kralja i njegovih nasljednika sa srbskim kraljem ili Mletcima Dubrovnik može i sa Srbijom i s Mletcima slobodno trgovati, a njegovi građani mogu slobodno putovati njihovim zemljama. Obveze Ludovika prema Dubrovniku bijahu stvarnije od obveza Dubrovnika prema kralju. Sve ono, što Dubrovnik bijaše izvojštio za svog obstanka, osobito u mletačko doba, i sve ono, na što ga upućivaše njegov statut, zadržalo je svoje značenje i ostalo putokazom za budućnost.
Ludovikov rat protiv Srba 1359 utjecao je i na položaj Dubrovnika. Njegov susjed, knez Vojislav Vojinović, koji se prozvao »knezom« Zahumlja, zatraži tada od Dubrovnika, da mu odstupi Ston. Kad to Dubrovnik odbi, Srbi opustošiše njegovu okolicu, ali mir bi najzad izkupljen novcem (1359). Kad Ludovik ponovno napadne Srbiju, Vojislav obnovi u savezu s Kotoranima rat (1361). Dubrovački trgovci u Srbiji biše pohvatani, a i Dubrovčani zatvoriše trgovce iz Kotora i Prizrena, koji se nalažahu u njihovu gradu, i zaplieniše poklade srbskih velikaša. Poslije mnogih uzaludnih posredovanja obnovljen bi 1362 mir i uzpostavljena stara prava, osobito sloboda trgovine. Uroševa izprava od 22. VIII. označuje taj rat samo sporom između Dubrovčana, Vojislava i carskog grada Kotora, a samog Uroša kao posrednika mira. U tom ratu pomagahu Dubrovnik braća Balšići, koji kao novi gospodari Zete postadoše i neposredni njegovi susjedi, a 1361 i građani. Kad se, uz slabog Uroša pojavio kao »kralj« Vukašin, gospodar zemalja oko Prizrena i Skoplja, on 1370 potvrdi Dubrovčanima trgovačke povlastice, koje im bijaše podielio car Stefan, a njegov sin Marko (Kraljević Marko) došao je i sam u Dubrovnik, jamačno da uredi neki manji spor. Kako su on i njegova majka imali u Dubrovniku poklade, koji su za rata 1361-62 vjerojatno bili zaplienjeni, Marko je uspio da taj poklad podigne (1361). O Markovu boravku u Dubrovniku pjeva nar. pjesma »Ženitba Đurđa Smederevca«, da je došao po Đurđevu vjerenicu, kćerku dubrovačkoga kralja Mihajla. U doba sve većeg razpadanja srbske države, zbog čega je dubrovačka trgovina na njezinu području naglo opadala, Dubrovnik je i poslije smrti kneza Vojislava bio izložen čestim napadajima njegova nemirna i silovita nećaka župana Nikole Altomanovića. Nikola, štaviše, zatraži u Dubrovčana i danak sv. Dimitrija, ali ga oni odbiju s time, da taj danak po starim, zakletvom podkriepljenim ugovorima pripada samo carevima Srbije, a nipošto njihovim velikašima. Tim povodom Nikola opustoši 1370-71 područje Dubrovnika mnogo gore, nego što to bijaše učinio za pređašnjih sporova. Dubrovčani uzalud zamoliše zaštitu u Ludovika, koji je poslije 1370 podpuno napustio svoje podhvate na jugu. Dubrovnik je u toj prilici imao više koristi od saveza s bosanskim banom Tvrdkom i Đurom Balšićem. Sve te zamašne promjene nisu prekinule dotadašnje veze Dubrovnika; tržišta i putovi bijahu mu i nadalje otvoreni. Sve, što je poduzimao za zaštitu i promicanje svoje trgovine u takozvanim balkanskim zemljama, poduzimao je na svoju ruku i nije se oslanjao na zaštitu, koju bi mu u tim krajevima mogao ili trebao pružiti ugarski kralj.
|
