Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Hrvatska kolonija Roanoke i hrvatski Croatan Indijanci :

Međutim za ovu priču godina je zapravo irelevantna jer da nije uslijedio nastavak priče, bila bi to još jedna sasvim obična sudbina kakvih je zapisano na stotine u dalmatinskim arhivima i srcima tužnih obitelji koje su zagledane u more čekale sinove da ima se vrate. Naime, takva putovanja u 16. stoljeću bila su uobičajena jer su Dubrovčani bili na glasu kao odvažni pomorci, istraživači i diplomati, a Hrvati u Dalmaciji čak i u stranoj literaturi nazivani su jednima od najboljih pomorskih naroda u Europi. Na kraju, više je autora koji tvrde kako je nekoliko Dalmatinaca bilo na Kolumbovim brodovima u trenutku povijesnog otkrića Amerike 12. listopada 1492. godine.

U svakom slučaju nastavak ove zanimljive priče, kojom se već stoljećima bave američki ali i hrvatski istraživači, zabilježili su britanski pustolovi, koji su četrdesetak godina poslije – oko 1590. upravo u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanok, pokušali osnovati prvu anglosaksonsku koloniju na tlu Amerike.

Pronašli hrvatske tragove?

Tome je prethodila prva engleska ekspedicija na sjevernoamerički kontinent, koju su vodili Philip Amadas i Arthur Barlow 1584. Začudili su se kad su među tamošnjim Indijancima vidjeli "djecu s vrlo lijepom crvenkastosmeđom kosom i očima boje kestena", jer su svi ostali Indijanci bili izrazito crni. Po tome su zaključili da su prije njih Engleza, ovdje morali biti neki drugi bijelci. Također ih je iznenadilo koliko su ti Indijanci bili prijateljski raspoloženi. Nazivali su se Hatteras, prema otoku na kojem su živjeli, a Englezi su ih zvali Croatoan ili Croatan, prema imenu njihova naselja na otoku južno od Roanokea. Istraživači su u svojim zapisima spominjali svjedočenja Indijanaca o njihovu podrijetlu. Posebno su isticali Mantea i Wanchesea, koje su poslije odveli u Englesku, gdje su naučili jezik te vratili u Ameriku kako bi pomagali Englezima kao njihovi namjesnici. Po njima nazvana su dva mjesta na otoku Roanok. Njihovo je svjedočenje danas neprocjenjivo važno za razumijevanje legende o Craoatian Indijancima. Naime, ispričali su kako su neki bijelci prije tridesetak godina doživjeli brodolom u blizini te da su se neki od njih spasili. Poslije su pokušali otploviti uz pomoć dvaju čamaca, koje su napravili zajedno s Indijancima, ali u tome nisu uspjeli pa su ostali živjeti s njihovim roditeljima. U svakom slučaju, ti mladi Indijanci nisu znali puno o podrijetlu brodolomaca, niti zašto je njihovo naselje nazvano Croatan, ali je Englezima bilo jasno kako su na ovom prostoru i prije njih boravili Europljani te su bili slobodniji u komunikaciji s tim plemenom. Poslije je na otok Roanoke došlo nekoliko engleskih doseljeničkih skupina, među kojima i ona čuvenog sir Waltera Raleigha, koju je vodio John White, koji je trebao postati guverner prve engleske kolonije na novom kontinentu. Bilo je to 1587.

Tajna izgubljene kolonije :

Godinu dana poslije, po izbijanju rata sa Španjolskom, White se vratio u Europu, ostavivši doseljenike na otoku Roanoke. S njima je dogovorio kako će mu ostaviti obavijest ako se u međuvremenu presele. Ako s Roanokea odu u Croatan, bliže Indijancima ostavit će natpis Craotoan urezan u koru drveta. Ako to bude u nuždi, ostavit će urezan i križ. U međuvremenu White nije mogao pronaći brodove kojima bi se iz Europe vratio natrag. Kad se nakon dvije godine u ljeto 1590. White konačno vratio na otok Roanoke, ostao je zaprepašten jer nije našao nikoga. Naselje je bilo opustošeno i ograđeno, poput utvrde. Na velikom stablu pronašao je urezan natpis Croatoan, bez križa. Nadajući se kako su mu sunarodnjaci na sigurnom među indijanskim prijateljima na obližnjem otoku, pokušao je otploviti do njega ali ga je u tome spriječilo nevrijeme pa je bio prisiljen već u listopadu vratiti se u Englesku, a da nije do kraja riješio zagonetku o "izgubljenoj koloniji".

Međutim, većina je vjerovala kako su zbog napada drugih Indijanaca i nedostatka hrane, iselili i ostali živjeti u miješanom plemenu Croatan Indijanaca, koje su poslije istraživači smatrali vrlo naprednima. Godine 1714. namjesnik Sjeverne Karoline John Lawson pohodio je Craotian Indijance na Hatterasu i oni su mu ispričali kako su neki od njihovih predaka bili bijelci te da su znali "govoriti u knjigu". Godine 1885. država ih je priznala pod imenom Croatani i od tada im je nekoliko puta mijenjano ime. U okrugu Robeson živi ih oko 40 tisuća, a većina njih su farmeri ili tvornički radnici.

Povijest je ponekad neumitna u čuvanju svojih tajni. Stoljetne svjetske migracije naroda prouzrokovale su i još uvijek uzrokuju “otuđenost“ ljudi, žena i djece od svog rodnog ognjišta i od korijena svoga naroda. Ljudska radoznalost, međutim, nema granica – dovoljna su tri slova ili jedna riječ, čak i na tuđem jeziku, koja upućuje na naše sunarodnjake i mi smo spremni uzviknuti da je u dalekom svijetu netko bio ili još uvijek jest našeg podrijetla. Povijest je u čestim slučajevima, na našu sreću, istinita.

O izgubljenoj prvoj engleskoj koloniji Roanoke u američkoj saveznoj državi North Carolina piše se već preko 420 godina. O ovoj “izgubljenoj koloniji” još uvijek se pišu eseji, izvode se arheološka iskopavanja, upire se prstom u razne zavjere – jednom riječju, počeci engleske kolonizacije u Americi vezani su za legendarnu riječ CROATOAN (ili CROATAN u nekim izvorima) koja je, krajem 16. stoljeća, bila urezana u jedno drvo na otoku Roanoke u vodama Atlantskog oceana u Pamlico zaljevu North Caroline. O ovoj “nestaloj koloniji” napisano je mnoštvo knjiga u Engleskoj i u Americi, na tu temu pišu se doktorske disertacije. No, sve informacije o ovoj “nestaloj koloniji” “vrte” se oko širenja kršćanstva u Novom Svijetu, o prvom engleskom djetetu (djevojčici) rođenoj u Americi, o američkim Indijancima i o navedenoj riječi CROATOAN.

I - Prva vojna ekspedicija i biserje za kraljicu :

Na početku 16. stoljeća Amerika je još uvijek bila Novi Svijet. Španjolska, u potrazi za zlatom, srebrom, biberom i drugim začinima, sa svojom iskusnom pomorskom flotom krstarila je vodama Novoga Svijeta i kolonizirala južne i jugozapadne dijelove Amerike. Istovremeno, Engleska, sa svojim lakim jedrenjacima, s istim ciljem, krstarila je vodama uz atlantske obale Novoga Svijeta. U to vrijeme pročulo se da engleska kraljica Elizabeth nije mogla smisliti Španjolsku i njezine „izlete” u Novi Svijet u potrazi za draguljima i da je bila smrtno zaljubljena u biserje. Iz dana u dan i ova opsesija za biserjem postala je mit. Iz mita postala je i potreba za ekspedicijama u potrazi za biserjem za kraljicu.

Na inicijativu avanturiste, pjesnika i izumitelja Waltera Raleigha, miljenika engleske kraljice Elizabete, a pod zapovjedništvom Raleighovih kapetana Philipa Amadasa i Arthura Barlowa, 27. travnja 1584. godine krenula je prva ekspedicija na jednom brodu s 32 člana posade u Novu Zemlju. Predvodio ih je iskusni portugalski vodič Simon Fernandez. 4. srpnja 1584. posada se iskrcala na istočnim obalama pješčanih otoka Novoga Svijeta na kojima je rasla gorostasna cedrovina (cedar) i izuzetno jestivo grožđe.

Iz ovog prvog kontakta kolonista s američkim tlom zapisan je susret s državom indijanskog plemena Secotan. Iz toga plemena kolonisti su poveli sa sobom natrag u Englesku pismenog Indijanca po imenu Manteo, koji je živio u jednom selu na otoku Croatoan na izbočenom otočju Cape Hatteras prema Atlantiku, koji je razumio engleski i koji je bio prevodilac između Indijanaca i Engleza. Nakon povratka ekspedicijske flote u Englesku, Walter Raleigh je napunio kraljičine uši novostima o Indijancima koji se kite samo zlatom i o vrtu ljepšem od raja. U prisustvu kraljice dao je pronađenoj koloniji ime Virginia - u počast kraljici koja je, tako se pripovijedalo, još uvijek bila djevica. Kraljica Elizabeth, čuvši sve ove superlativne novosti, odlikovala je Raleigha viteškim odličjem i naredila i drugu ekspediciju.

II – Druga ekspedicija i legenda o srebrnoj šalici :

U drugoj ekspediciji, pod sedmogodišnjim ugovorom između Sir Raleigha i kraljice o stvaranju nove kolonije u Novom Svijetu, Sir Raleigh je poslao Amadasa i Barlowa, te Ralpha Lane, kao drugog u komandi, na novu ekspediciju. 9. travnja 1585. godine, 7 brodova s 500 ljudi i žena isplovilo je iz Engleske pod nadzorom Sir Richarda Grenvillea. Krajem srpnja posada je stigla do Cape Hatteras, izbočenog pješčanog otočja naspram Atlantiku. Ovaj put, u posadi je bio i kraljičin dvorski slikar i crtač John White.

Indijanci su pohrlili u dobrodošlici na brodovlje.

Indijanci su iščekivali koloniste iskićene zlatnim nakitom – na čuđenje i jednih i drugih, nakita nije bilo ni na jednoj ni na drugoj strani! Prema usmenoj i pismenoj legendi, Indijanci su na jednom brodu zapazili jednu srebrnu šalicu i odnijeli je sa sobom, a da to nitko od kolonista nije primijetio. Tek kasnije, kada su kolonisti na tom brodu primijetili nestanak srebrne šalice, Ananias i jedanaest članova posade krenulo je u potragu za srebrnom šalicom. U potrazi za srebrnom šalicom, kolonizatori su spalili indijanske “kuće“ i njihove usjeve na pješčanom otočju Cape Hatteras – među ovim otocima nalazio se i otok Croatoan i istoimeno indijansko pleme iz kojega je podrijetlom bio i prevoditelj Manteo.

Vrativši se na brodovlje bez srebrne šalice, kolonisti odlučiše zaposjesti otok Roanoke i obalu novoimenovane kolonije Virginia. Što smislili, to i uradili. Iz tih prvih susreta s američkim Indijancima, John White je narisao bogatu riznicu biljnog i životinjskog carstva i vrlo detaljne crteže Indijanaca i Indijanki s kojima se bio sprijateljio.

Oko mjesec i po dana kasnije, Sir Richard Grenville, glavni zapovjednik druge ekspedicije, vratio se s Johnom White u Englesku po hranu i druge namirnice. Potpunu komandu engleske flote u Novom Svijetu preuzeo je Ralph Lane. Podijelivši ljude u dvije grupe, uputiše se u istraživanja. Njegova grupa, 40 ljudi  s dva psa krenuše uzvodno rijekom Roanoke u potrazi za zlatom i bakrom u indijanskim rudnicima koje su svojevremeno spominjali kolonizatori iz prve ekspedicije. Vratiše se praznih ruku. Druga grupa krenu na jug u zaljev Chesapeake. Nakon provedene zime u tom kraju, vratiše se s vijestima da je Virginia vrlo plodna zemlja i da je tamo narod (čitaj Indijanci) miroljubiv. Usput sretoše Wingina, „kralja” (poglavicu) indijanskog plemena Secotan sa otoka Roanoke koji im je ispripovijedao da postoji mjesto u kojem ima i bakra i biserja. No, do tada nitko nije znao lokaciju toga mjesta.

Oko 110 milja dalje u unutrašnjosti, Menatonon, “kralj” (poglavica) jednog drugog indijanskog plemena Choanokes, potvrdio je Ralphu Lane postojanje toga mjesta, ali se do njega moglo doći “putujući tri dana kanoima i četiri dana kopnom”. Čak je poklonio Ralphu i nekoliko ogrlica od crnog biserja. Prema legendi, poglavica Menatonon bio je bogalj, ali prepreden i istovremeno neprijateljski raspoložen prema plemenu Secotan. Ispričao je kolonistima kako Indijanci iz plemena Secotan planiraju s drugim Indijancima pobiti kolonizatore.

Vrativši se za Uskrs praznih ruku sa istraživanja za zlatom, bakrom i biserjem, kolonisti su doznali da se Sir Richard Grenville još uvijek nije bio vratio iz Engleske. U međuvremenu poglavica Wingina odveo je svoje pleme s otoka Roanoke u unutrašnjost na kopno. Nastala je glad. Lane je krivio Wingina i njegovo pleme Secotan za svu nesreću. Jedne noći, Ralph Lane i članovi njegove posade ubili su poglavicu Wingina i zapalili indijanske šatore. U velikom nevremenu koje je nastalo na Atlantiku, u zaljev je uplovila flota Sir Francisa Drakea, čuvenog engleskog moreplovca. Ovaj “morski vuk” vraćao se iz bojeva s Španjolcima na Floridi i zaustavio se na otoku Roanoke da vidi kako napreduje nova kolonija. Petnaest članova pomorske posade iz druge ekspedicije ostalo je na pješčanim otocima Cape Hattera - svi preostali napustili su Novi Svijet i uputili se natrag u Englesku.

III - Treća ekspedicija i kolonija Johna White na otoku Roanoke :

U međuvremenu, u Londonu, kraljica Elizabeta se radovala slikama i crtežima Johna White koje je on dotjerivao da budu što dopadljivije kraljici, a koje je kraljici pokazivao Sir Walter Raleigh. Kraljica se čudila izgledu i znanju prevoditelja Mantea. Manteo se čudio kraljičinom bogatstvu. Whitehall, kraljičina rezidencija zapadno od Londonske kapije, bila je u to vrijeme najveća palača u Europi. Pod krovom ove palače živjelo je 1,500 dvorjana i udvarača koji su godišnje pojeli čak „33,024 kokoši, 13,260 janjadi, 8,200 ovaca, 1,240 grla goveda, 2,500 tona napitka „ale” (piva) i 60,000 funti putra“. Mesari kraljičine palače „prodali su u jednom danu više mesa nego što su građani Portugala pojeli u jednoj godini”.

Upravo u to vrijeme, u vrijeme najvećeg kraljičinog dvorskog prosperiteta, širile su se vijesti o mogućem napadu Španjolske na Englesku, no kraljica je s ushićenjem planirala nove ekspedicije i predlagala ih svom miljeniku Sir Raleighu. U ovoj ekspediciji, na dugi put u Novu Zemlju, putovalo bi i civilno pučanstvo: u svrhu širenja kršćanstva i u svrhu širenja engleskog kraljevstva. Sir Walter je obećao 500 acre zemlje svakom tko želi naseliti Novu Zemlju. Kako obećano, tako i urađeno – nitko nije ni pomislio kako će obraditi i održati 500 acre (1 acre = 4046,86 m2) u nepoznatoj zemlji!

John White je ponovo preuzeo odgovornost dvorskog slikara i crtača. I dok je Sir Raleigh planirao vojnu stranu ekspedicije, John White je zamišljao novu, civilnu englesku koloniju u kojoj bi živjela i njegova obitelj. John White je želio osnovati novu civilnu koloniju u zaljevu Chesapeake, a ne na otoku Roanoke. Sir Raleigh je isposlovao kod kraljice i odobrenje i novac i brodove. Uskoro, John White je bio na putu natrag u Novi Svijet, kao unaprijed odobreni guverner nove kolonije Virginia u svom gradu koji će se zvati City of Raleigh.

26. travnja 1587. godine, na 3 broda s 87 ljudi, 17 žena i 11-tero djece, John White, njegova šest mjeseci trudna kćerka Eleanor i njezin suprug Ananias, zidar, te Simon Fernandez, kapetan broda, mahali su sa broda Lion do viđenja Londonu i Engleskoj.

Treću ekspediciju, već od samog početka, pratile su nesreće. Jedna za drugom, ove nesreće sve više su upirale prstom u Simona Fernandeza: Fernandez je odbio tražiti jedan manji brod iz ekspedicije koji se bio izgubio uz portugalsku obalu (skoro polovica kolonista se izgubila); kolonisti su oboljeli od trovanja na Virgin Islands na Karibima; svježa voda je protjecala kroz Virgin Islands, ali kolonistima nije bilo dopušteno da je piju; u španjolskim krugovima ova ekspedicija je bila najavljena kao ekspedicija na putu na otok Roanoke, a ne u zaljev Chesapeake (Chesapeake Bay), što je dalo povoda da španjolska mornarica krene u potjeru za ovom ekspedicijom. John White se, konačno, zaista zaustavio s ekspedicijom na otoku Roanoke, a ne u zaljevu Chesapeake. U ovoj ekspediciji vratio se kući prevoditelj Manteo – Manteo je bio jedina živa veza između Johna White i domorodaca Indijanaca.

25. kolovoza iste godine iznenada je do otoka Roanoke doplovio brod s izgubljenim kolonistima. John White je sve koloniste, uz pomoć Mantea, poveo Manteovom narodu na otoku Croatoan. Iscrpljeni i gladni, svi su pali na teret Manteovom narodu na otoku Croatoan. John White je doznao da su Indijanci pogubili ljude iz prethodne ekspedicije, koji su ostali na obalama North Caroline. Istovremeno se pronio glas da će pleme Secotan napasti koloniste. Croatoanci (Croatanci) su prihvatili ponijeti poruku mira u druga naselja plemena Secotan, ali nisu mogli garantirati mir. Počela su obostrana ubijanja.

18. kolovoza, kćerka John White, Eleanor, rodila je djevojčicu Virginiu Dare. Virginia Dare je tako bila prvo englesko dijete rođeno u prvoj engleskoj koloniji u Americi.

Izgladnjeloj koloniji je trebala pomoć. Našavši se u bezizlaznoj situaciji, guverner John White odlučuje otputovati natrag u Englesku po hranu i ostale životne namirnice. Prilikom ukrcavanja na brod koji se bio izgubio na portugalskim obalama i koji je doplovio do otoka Roanoke, posavjetovao je članovima engleske kolonije da, u slučaju nesreće, urežu u drvo kuda odlaze i da, u slučaju da budu napadnuti, dodaju malteški križ.

IV - Povratak Johna White u Englesku i rat između Engleske i Španjolske :

Ujutro, 27. kolovoza 1587. godine, John White je otputovao natrag u Englesku. Dan ranije, Simon Fernandez je također bio isplovio svojim brodom na put natrag u Englesku.

Nakon velikih poteškoća, 16. listopada, John White je stigao do obala Irske. Tek 1. studenog uplovio je jednim drugim brodom u luku Plymouth.. Pri ulasku u London doznao je da se Simon Fernandez još prije mjesec dana vratio u London I da je izvijestio kraljicu da su kolonisti sretno stigli u svoju novu koloniju, “u svoj raj” u zaljevu Chesapeake. I John White je dobio priliku da ispripovijeda svoju istinu o mukama kolonista. Šokirani Sir Walter Raleigh je slušao dok je John White pripovijedao istinitu priču – odmah je naredio novu ekspediciju i pomoć kolonistima. Na nesreću, opet su počele kružiti glasine o mogućem napadu Španjolske na Englesku. Nova ekspedicija je kasnila.

Ipak, iduće zime, Sir Raleigh je opremio brodove i u civilne i u vojne svrhe. Došlo je opet do zastoja, brodovlje je, po naređenju Walsinghama, kraljičinog sekretara obrane i prvog čovjeka kraljičine špijunske mreže, određeno za obranu od napada Španjolske (ovi brodovi, navodno, nisu nikada bili upotrijebljeni za obranu od Španjolaca, jer je kraljica imala dovoljno drugih vojnih brodova). Konačno, 22. travnja 1588. godine 30 tona težak brod “Brave” i John White s 15 kolonista i kapetan broda isplovili su na otvoreno more. Zla sreća! Napali su ih francuski gusari i uništili svu robu koju su prevozili kolonistima. John White je bio ranjen, kapetan je bio ubijen, onesposobljeni brod “Brave” vratio se u London.

19. srpnja 1588, ujutro, španjolska nepobjediva mornarica zauzela je položaje na otvorenom moru: 130 ratnih brodova, 20,000 vojnika, 8,350 mornara i 2,630 topova. Svijet nije nikada prije vidio tako veliku pomorsku silu. Shvativši da se engleski brodovi ne mogu suprotstaviti španjolskim, Sir Raleigh nagovara kraljicu da usavrši englesku flotu. Kraljica odobrava njegov prijedlog, engleska mornarica je transformirana u bržu vojnu mornaricu. Engleska mornarica je izvojevala trijumfalnu pobjedu!: uništeno je 55 španjolskih galija, Španjolska je izgubila više od pola svoje vojske. Kraljičin trijumf bio je potpun.

V – Povratak Johna White na otok Roanoke i “izgubljena kolonija” :

Iduće dvije godine John White nije uspio iznajmiti brodove za pomoć skoro zaboravljenim kolonistima u novoj koloniji. Konačno, 20. ožujka 1590. godine John White se popeo na palubu broda “Hopewell”. Ovom španjolskom brodu za istraživanje podvodnog blaga i kapetanu Cocke nije se žurilo na Karipske otoke. Španjolske vlasti doznale su preko španjolskih gusara da se John White vraća u novu koloniju i da “Hopewell” tjera gusare u bijeg. Kod Jamaice su uslijedile borbe između “Hopewella” i galija španjolskih gusara koje je potpomagala španjolska mornarica. Španjolski gusari su pretrpjeli velike gubitke.

Tek 1. kolovoza “Hopewell” je uplovio u vode Hatterasa. Jedini znak života bio je požar u jednoj obližnjoj šumi. Međutim, ispostavilo se da je munja prouzrokovala požar. Nigdje traga ljudskim bićima. Nakon velikih poteškoća u plovidbi kroz plitke vode i kroz bure na moru u kojima je izginula većina mornara, John White i njegova posada s novim kolonistima stigli su do otoka Roanoke. Nitko ih nije dočekao. “Izgubljenoj koloniji”, u kojoj je bila i Virginia Dare, unuka Johna White i prvo englesko dijete rođeno u prvoj engleskoj koloniji u Americi, nije bilo ni traga ni glasa.

Na pješčanoj obali otoka Roanoke John White je naišao na jednu slomljenu dasku otrgnutu sa vrata razrušene kuće, u koju je bilo urezano velikim slovima CRO. Nedugo iza toga, u jednoj šumi, naišao je na razrušeno naselje i na drvo u koje je bila urezana riječ CROATOAN (CROATAN). Nigdje urezanog križa. Znači kolonisti nisu bili napadnuti. Konačno, kolonisti iz izgubljene kolonije su živi! John White se radovao. Croatoan je bio otok na kojem se Manteo rodio. Ljudi iz Manteovog  naroda bili su mu prijatelji. Zašto ga nisu čekali? Kuda su otišli? Jesu li još živi? Sjetio se da su pred njegov odlazak u Englesku kolonisti govorili da će možda krenuti 50 milja u unutrašnjost na kopno, a ne uz obalu do otoka Croatoan…

Ushićen i istovremeno pun bojazni, John White se vratio na “Hopewell”. Mora pronaći “izgubljenu koloniju”. Naišlo je veliko nevrijeme. More se uzburkalo i odnijelo “Hopewell” istočno od otoka Roanoke i od indijanske Secotan zemlje. Konačno, 24. listopada „Hopewell” je uplovio u zaljev Plymouth u Engleskoj. Je li time završena saga o “izgubljenoj koloniji”?

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Croaton Indijanci. Kupi ovdje :

VI - Epilog :

Prema povijesnim izvorima, u listopadu 1590. godine počelo se „šuškati“ da je kraljičin miljenik Sir Walter Raleigh bio tajno oženjen Elizabetom Throckmorton, jednom od kraljičinih honorarnih sluškinja. To je i potvrđeno u srpnju 1592. godine. Kraljica ih je oboje bacila u zatvor, da bi ih, nakon petogodišnjeg tamnovanja, pustila na slobodu. 1597. godine, šezdesetčetirgodišnja kraljica je primila Raleigha u svoju zaštitu i odobrila mu nova putovanja u potrazi za izgubljenom kolonijom. Sir Raleigh je slao brodovlje u novu koloniju pet puta – na žalost, bezuspješno.

1603. godine umrla je kraljica Elizabeth. Naslijedio ju je novi engleski monarh, škotski kralj James. Neprijatelji Sir Waltera Raleigha proturili su novom kralju vijest da se Raleighu ne može vjerovati. 17. studenog 1603. Raleigh je osuđen prijekim sudom na smrt. Nakon velikih protesta naroda, kralj James je pomilovao Raleigha i osudio ga na doživotnu tamnicu. Tako su i pokušaji Johna White da pronađe svoju izgubljenu obitelj i prvu englesku „izgubljenu koloniju“ u Americi okončani.

1701. godine, dakle punih 114 godina nakon nestanka „izgubljene kolonije”, mjernik John Lawson posjetio je Hatorask Island (danas Hatteras Island) u predjelima naseljenim indijanskim plemenom Secotan. Na njegovo čuđenje, grupa ovih Secotan Indijanaca sivih očiju zametnula je s njim razgovor na engleskom jeziku. Objasnili su mu da su živjeli na otoku Roanoke i da su nekoliko njihovih predaka bili bijelci. Ni u jednom drugom indijanskom plemenu toga vremena nije bilo Indijanaca sivih očiju. Da li to znači da su pojedinci iz “izgubljene kolonije” zaista otišli na Manteov otok Croatoan, kako je mislio John White i da su se u bračnim vezama izmiješali s Indijancima? Ako je Lawson vjerovao u to, imamo i mi Hrvati pravo vjerovati isto.

Ovom autoru nije cilj tvrditi da je netko ili nešto u toj izgubljenoj koloniji bio ili bilo vezano za naš hrvatski narod. Ovom autoru su pjesništvo i povijest prva ljubav još iz studentskih dana na Pedagoškoj akademiji u Osijeku i Chicago sveučilištu u Chicagu. Cilj pisanja ovoga eseja je uputiti na neke povijesne činjenice i na neke povijesne mogućnosti u usmenoj i pismenoj predaji o “izgubljenoj koloniji”.

O značaju riječi Croatoan (Croatan) za naš hrvatski narod pisano je svojevremeno u hrvatskom iseljeničkom časopisu Matica u Zagrebu. Ako se ovaj autor ne vara, i u Zajedničaru je ranijih godina pisano nakratko o tome. Sreća naša pa je u svijetu pisano na tu temu već 420 godina.

Pojedini kolonisti, kao na pr. Ralph Lane, bi sigurno mogli biti krivi za osvetu miroljubivih Secotan Indijanaca nad kolonistima. Možda su Indijanci zarobili koloniste i krili ih kao robove. Dvorska spletkarenja na dvoru kraljice Elizabethe u Engleskoj sigurno nisu pomogla kolonistima. Simon Fernandez, kao portugalski moreplovac mogao je imati pregršt razloga da radi protiv Engleza i kolonista. Španjolsko-engleski rat je sigurno naštetio naporima da se pronađu izgubljeni kolonisti. Čak i nevrijeme na otvorenom moru nije išlo u prilog ekspedicijama i pronalasku izgubljenih kolonista.

Ipak, ovaj autor sam sebi postavlja pitanja…

Ako se dvadeset godina iza nestanka kolonista širila vijest da je duboko u unutrašnjosti na kopnu postojala nova engleska kolonija Jamestown i da su tu koloniju sačinjavali nekadašnji zarobljeni Englezi, zašto to ne bismo mogli i povjerovati.

Napisani su i eseji o pronađenom zlatnom prstenu na području navedenih Secotan otočja, kakve su nosili engleski dvorski dužnosnici i istaknuti engleski moreplovci u vrijeme John White ekspedicije. Dakle, priča o prvoj engleskoj “izgubljenoj koloniji” nije izmišljena.

Ovoga autora posebno zanimaju povijesne činjenice o postojbini Indijanca prevoditelja, Mantea. Otok Croatoan je današnji otok Hatteras Island. Mi Hrvati pouzdano znamo da su se Hrvati iseljavali sa dalmatinskih otoka i iz dalmatinskih i primorskih gradova još u vremena Kolumbovih otkrića. U čijim su službama oni mogli biti u pomorskim putovanjima – u službi Talijana, Španjolaca, Portugalaca, Francuza, Engleza? Ako je to moguće, zašto onda ne bi bilo moguće da su prvi Hrvati došli u Novi Svijet sa Španjolcima i Portugalcima koji su se prvi zaustavljali na istočnim i južnim obalama Amerike? Zašto ne bi bilo moguće da su se to Hrvati izmiješali s Indijancima i prihvatili njihov način života?

Indijanac Manteo je u tragičnoj povijesnoj priči izuzetan poznavatelj engleskog jezika, a moguće i drugih jezika. On je očigledno pismen Indijanac o čijoj boji očiju, na žalost, nitko ne govori. Od koga je taj simpatični “Indijanac“ Manteo, po Hrvatima možda imenovan Mate, a na indijanskom jeziku izgovoreno Manteo, primio sve to znanje, kada se ne bilježi od ranije grupni kolonizatorski život bijelaca u tom kraju ove zemlje? Ime otoka na kojem se on rodio je Croatoan (Croatan), njegov narod Croatoans (Croatans) je gostoljubiv i miroljubiv narod koji prijateljuje s američkim Indijancima i narod koji je, moguće, mješavina Hrvata i Indijanaca (autor). Na njegovom otoku i u okolišu raste šuma cedrovina (cedar), na njegovom otoku uspijeva vinova loza od čijeg se grožđa pravi izvrsno vino. Zvuči i miriši podosta na naš dalmatinski, primorski i jadranski otočki trs i na naša dalmatinska, primorska i jadranska otočka vina. Najbolja vina u Americi, i na istočnoj i na zapadnoj obali proizvode ljudi hrvatskog podrijetla, u tome nema dvojbe, to je već odavno dokazano. Usput, zlatna groznica i selidbe kolonizatora iz istočnih krajeva Amerike u zapadne krajeve Amerike uslijedile su tek krajem 18. stoljeća i u 19. stoljeću.

Čak i ime prve engleske bebe u prvoj engleskoj koloniji u Americi, Virginia Dare, nosi u sebi enigmu. Je li prezime Dare izvedeno od imena Dara ili od engleskog glagola to dare (usuditi se, usuđivati se)? U životnoj praksi u današnjoj Americi i u svijetu na engleskom se prenose obiteljska obilježja hrvatskih iseljenika, kao na pr. John Covich Zore (Zorin); Lucia Mosor Mare i sl. Tko može garantirati da i prezime Dare nije hrvatskog porijekla i asimilirano u prezime na engleskom jeziku?

Kratica CRO mogla bi se uzeti za dezinformaciju jer korijen mnogih riječi na raznim jezicima, posebice na latinskom i engleskom, započinje sa CRO i kao takva često se krivo tumači. Riječ Croatoan (Croatan) međutim je finalno latinski oformljena i, prema Johnu White, ispisana neukom rukom riječ na engleskom jeziku – njemačkom goticom! U prošlom stoljeću bilo je pokušaja da se potvrdi mjesto sahranjivanja članova izgubljene kolonije uz pomoć kamenja na kojem je bilo uklesano ime tih kolonista. Dokazano je da su svi tekstovi bili ispisani američkom latinicom, umjesto njemačkom goticom, kako je John White svojevremeno opisao u svojim pismima urezanu riječ CROATOAN (CROATAN), umjesto CROATIAN.

Bilo kako bilo, za naš hrvatski narod je od velikog značaja da se ovaj povijesni detalj iz najzagonetnije američke prošlosti (povijesti) ne zaboravi i da se knjiga o riječi CROATOAN (CROATAN/CROATIAN) zaklopi tek onda kada se na naučnoj osnovi dokaže istina o tragediji prve engleske kolonije u Americi i o porijeklu riječi CROATOAN (CROATAN) na američkom otoku Croatoan, danas Hatteras.

Eterovich, Adam S. : Croatia and Croatians at the Lost Colony, 1585-1590 / San Carlos (California) : Ragusan Press, 2003.

Adam S. Eterovich, između ostalog, već desetljećima iz svoje kalifornijske perspektive kao rijetko tko istražuje hrvatske korijene u Americi i šire, te nas redovito daruje svojim knjigama. Pred nama je njegova najnovija knjiga na engleskom jeziku (Hrvatska i Hrvati u izgubljenoj koloniji" o hrvatskim korijenima među američkim Indijancima, posebice onima koji i danas nose ime Croatan-Indijanci.

Na oko stotinu i šezdeset stranica Eterovich nas obasipa zanimljivim podacima o prvim hrvatskim moreplovcima koji su doprli do Sjeverne Amerike. Već više stoljeća najrazličitiji stručnjaci pokušavaju dokučiti korijene nekih neobičnosti među nekim plemenima sjevernoameričkih Indijanaca. Priča počinje pojmom “izgubljena kolonija” i na ogromnom stablu urezanim imenom „Croatoan“ (koje nalazimo čak i u “Encyclopaedia Brittanica" u području današnje Sjeverne Karoline, a koje su pronašli i zabilježili engleski kolonizatori Sjeverne Amerike u 16. stoljeću.

Za buduće istraživače svakako su izazovne brojne značajke posebice kod Croatan i Algonquin Indijanaca, koje ih povezuju s Hrvatskom, Dalmacijom i Dubrovnikom. Primjeri spadaju u prave kuriozitete, ali svakako zaslužuju da im se netko ne samo pionirski, nego temeljito i znanstveno posveti. Tako su jedino ti Indijanci u Americi uzgajali vinovu lozu, jedino su oni mješanci s bijelcima "mediteranskog tipa", što i oni sami po predaji i danas ponavljaju. Jedino je kod njih tradicionalno osobno ime Ma(n)te. Do danas je sačuvano dvadesetak toponima s obveznom početnom riječi Croatoan ili Croatan (šume, jezera, mjesta, otoci, parkovi, zaravni i sl.). Osim toga, Eterovich upozorava na desetine drugih riječi koje uopće ne sliče indijanskim, već hrvatskim, primjerice: vrijeme je sat, izvor ili rijeka je potomak, zaravan koja je ravna i bez trave naziva se i izgovara pokošen, riba ili mjesto gdje se ribari je riba-kon, a što se tiče same riječi Croatan, stručnjaci upozoravaju da je nalaze u Algonquin Indijanaca, ali je zanimljivo da inače u njihovom jeziku ni u jednoj drugoj riječi nemaju glasove CR ili KR.

Eterovich također navodi cijeli niz primjera prisutnosti hrvatskih mornara na dubrovačkim i stranim brodovima, a koji su dolazili u kontakt s dotičnim dijelom svijeta. Tako su bez dvojbe prije, za vrijeme i nakon otkrića Amerike, sve od 1300. do 1700. godine mnogi hrvatski mornari sudjelovali na putovanjima prema sjevernoameričkom kontinentu, a što je vidljivo, navodi Eterovich, iz brojnih madžarskih, venecijanskih, turskih, dubrovačkih i drugih arhiva i dokumenata. Vrlo su zanimljivi i još za istraživanje otvoreni brojni podaci koje navodi Eterovich, kao onaj da se današnja „The New England Coast“ prije zvala „New Dalmatia“, da su glasoviti engleski voditelj ekspedicije Sir Walter Raleigh i naš Dubrovčanin Nikola Gozi-Guchetich zajednički vijećali u Londonu 1585. godine o predstojećem putu prema Americi itd.

Knjizi se možda može prigovoriti da je mogla biti bolje sistematizirana i opremljena znanstvenim aparatom, ali bez obzira na to, zaslužuje da je se prouči i svakako prevede na hrvatski jezik. Sigurno bi potakla daljnja istraživanja, jer hrvatski mornari su masovno ostavili tragove koji i danas traju među dijelom američkih Indijanaca, i vrijeme je da se znanstveno istraži kada, kako i u kojoj mjeri. Na tom polju antropolozi, povjesničari, ali i genetičari i drugi stručnjaci imaju zanimljiv posao pred sobom. Posebice kad znamo da se u ovakve svrhe danas mogu uspješno provoditi DNA i slične analize.

Literatura :

- K.I. Blu : Lumbee. Handbook of North American Indians vol. 14: 278-295, Smithsonian Institution, Washington 2004

- B. Fell : Saga America. U.S. Academy of Sciences and Arts & Harward University, Harward 1980

- A.S. Eterovich : Croatia and Croatians, and the Lost Colony. Ragusan Press, San Carlos, 2003

- T. Hariot, J. White, J. Lawson : A vocabulary of Roanoke. Evolution Publishing, Merchantville 1999

- Th. Ross : American Indians in North Carolina. Karo Hollow Press, South Pines 1999

- G.M. Sider : Lumbee Indian histories. Cambridge University Press, Cambridge 1993

- S.B. Weeks : The lost colony of Roanoke, its fate and survival. Knickbocker Press, New York 1891