Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Četnici koji su priznavali Nezavisnu Državu Hrvatsku :

Tijekom proljeća 1942. glavnina četničkih odreda u dijelu Nezavisne Države Hrvatske pod njemačkom okupacijom sklopila je sporazume o primirju, suradnji sa vojnim i civilnim vlastima Nezavisne Države Hrvatske. Ugovori o primirju i suradnji sadržali su klauzule o priznavanju suvereniteta Nezavisne Države Hrvatske od strane četnika, o zajedničkoj borbi protiv partizana, slanje vojne opreme, plaćanju oficira i boraca, zbrinjavanju ranjenika i brizi za porodice poginulih.

U sprovođenju sporazuma dolazilo je do povremene zategnutosti i do incidenata, ali je rasuća opasnost od NOVJ uslovila da se bez obzira na to ugovori neprekidno obnavljaju. Nakon sredine 1943. nastupila je situacija prisustva brojčano jakih njemačkih snaga na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske. U toj situaciji je uspostavljena neposrednja suradnja između četnika i jedinica Nezavisne Države Hrvatske.

   „U svim predjelima naseljenim Srbima u Hrvatskoj, četnici imaju sporazume sa hrvatskim vlastima, čime su im osigurana široka prava. Obadvije strane se trenutno pridržavaju ugovora. Razoružanje četnika dolazi u obzir samo ako bi Hrvatska raskinula ove ugovore, za šta trenutno nema izgleda.“

   – Dopis štaba zapovjednik njemačkih jedinica u Hrvatskoj (18. 11. 1942).

Nakon postizanja suradnje, Poglavnik Dr. Ante Pavelić je naredio da treba »obiteljima onih četnika, koji su pali u borbi protiv partizana odobriti redovite potpore, onakove kakve se daju palim Domobranima i Ustašama.«

   "Četnici Ozrena su postali poznati po svojim borbama s Ustašama. Ali onda se je korupcija uvukla, dijelom kroz lijenost, a dijelom kroz utjecaj lokalnih popova (pravoslavni svećenici), dijelom zbog prevladavajućeg raspoloženja kompromisa u Srbiji; i prvo su prestali boriti, a zatim, nakon što ih je napustio Toša otišavši kod Koste, oni su se okrenuli na partizane. ...oni su se plašili Toše, i ograničili su svoje aktivnosti na špijuniranje za Nijemce i ubijanje naših ranjenika.

   — Basil Davidson

U studenu 1941, Mihailović i njegovi saradnici došli su do zaključka da treba zauzeti taktički pasivan stav prema osovinskim snagama, s obzirom da nije nastupio pravi trenutak za odlučnu borbu. U tom međuvremenu, kao glavni protivnik nametnuli su se partizani, s obzirom na to da su zastupali taktiku bezuslovne borbe, te je postojala opasnost da u odlučujućim trenucima opstanu kao nezaobilazan vojni i politički faktor. S obzirom da su Nijemci zadržžali odbojan stav prema taktiziranju, prema njima je zauzet stav izljbegavanja i neotvaranja vatre, čak i u situaciji njemačkog napada. Italijanske snage, budući izložžene velikom pritisku partizana, vrlo rado su prihvatile suradnju, dijelom i na svoju inicijativu. Već tijekom studenog uspostavljena je veza sa nekim četničkim liderima u Dalmaciji, zapadnoj Bosni i Hercegovini, a tokom siječnja i veljače 1942. sklopljeni su italijansko-četnički savezi i u Crnoj Gori.

„Istina je da su četnici na Ozrenu i Trebavi napravili sporazum sa Hrvatima na pitanju zajedničke borbe protiv komunista. Razlog, što su se svojim teškim položajem bojali uništenja posle slabe situacije u Istočnoj Bosni. Borci su protiv sporazuma i Botić ide tamo. [...] U srezu Rogatičkom, preko 100 četnika sa Hrvatima održavaju red.“

(Depeša Lazara Tešanovića Draži Mihailoviću od 11. VII. 1942. god.)

»Ustaške vlasti su počele da revidiraju politiku prema srpskom stanovništvu u Bosni i Hercegovini. [...] Pavelićeva vlada donijela je niz mjera. Uvela je u Hrvatski državni sabor predstavnike Srba [...], osnovala Hrvatsku pravoslavnu crkvu i pozvala u domobranstvo pojedina godišta srpskih mladića, itd. [...] Ustaško rukovodstvo prihvatilo je politiku sporazumijevanja sa četnicima.«

— Svijedočenje Sava Pređe

»U jučerašnjem izviještaju (17. juna 1941.) obavijestio sam, da je na ovom području postignuta suglasnost, sporazum i suradnja između hrvatskih državnih vlasti i predstavnika četnika s područja zapadne Bosne, Dalmacije i Južne Like. Ta suradnja utanačena je osobito sa četničkim vodama : Manom Rokvićem (Drvar, Bos. Petrovac), Branom Bogunovićem (Bos. Grahovo), Stevom Rađenovićem (Srb) i popom Momčilom Đujićem (Strmica). Za konačno utanačanje pojedinosti suradnje danas me je posjetio Mane Rokvić s punomoćima svih gore spomenutih, da završi pregovore četničke organizacije s hrvatskom državnom vlašću.«“

(Izvještaj župana Davida Sinčića ministru policije Andriji Artukoviću od 18. 6. 1942.)

Ugovori četnika sa vlastima Nezavisne Države Hvatske  sklopani su sljedećim redom :

- Momčilo Đujić, Brane Bogunović i Pajo Popović su prosinca 1941. godine prvi otišli na pregovore kod župana Davida Sinčića u Kninu.

- Uroš Drenović, zapovjednik četničkog odreda »Kočić« sklopio je sporazum sa Nezavisnom Državom Hrvatskom u Mrkonjić Gradu 27. travnja 1942.

- Lazar Tešanović, zapovjednik četničkog bataljona »Mrkonjić«, sklopio je sporazum sa Nezavisnom Državom Hrvatskom 23. svibnja 1942.

- Cvijetin Todić i Savo Božić, zapovjednici Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima Nezavisne Države Hrvatske 28. svibnja 1942. u selu Lipac.

- Predstavnici Majevičkog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima Nezavisne Države Hrvatske 30. svibnja 1942.

- Rade Radić, zapovednik četničkog odreda "Borja" sklopili su sporazum sa vlastima Nezavisne Države Hrvatske 9. lipnja 1942.

- Slavko Bjelajac i Jovan Dabović, četnički zapovjednici iz kotarske oblasti Otočac, postigli su sporazum 17. prosinca 1942. godine.

Četnici se obavezuju na :

- priznanje Nezavisne Države Hrvatske i njenog Poglavnika;

- prekid svih neprijateljstava sa civilnim i vojnim vlastima Nezavisne Države Hrvatske;

- pružanje borbene podrške oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske u borbi protiv partizana;

- pomoć organima Nezavisne Države Hrvatske pri uspostavi reda i izgradnji državnog aparata;

- dopuštenje i pružanje pomoći civilnim i vojnim organima Nezavisne Države Hrvatske pri vršenju istrage zločina protiv života i imovine građana bez obzira na vjersku pripadnost na četničkoj teritoriji;

- neki sporazumi su uključivali i "interniranje nepoćudnih koji bi sporazum ometali".

Hrvatske vlasti se obavezuju da će :

- prepustiti četnicima samoupravu na njihovoj teritoriji, uz kontrolu organa Nezavisne Države Hrvatske

- dozvoliti četnicima nošenje oružja radi borbe protiv partizana;

- opremljavasti četnike municijom;

- zbrinjavati četnike ranjene u borbi protiv partizana u bolnicama Nezavisne Države Hrvatske;

- pomagati udovice i siročad četnika poginulih u borbi protiv partizana;

- dozvoliti neometan promet robe i osoba, kao i ostalim građanima.“

Budući da su njemačke vojne vlasti imale taktičko zapovjedništvo u tim područjima, legalizirani četnici su potpisivanjem ugovora sa vlastima Nezavisne Države Hrvatske stupile pod njihovo taktičko zapovjedništvo.

Njemačke snage, snage Nezavisne Države Hrvatske i legalizirani četnici, učestovali su u borbama protiv NOVJ pod njemačkim taktičkim zapovjedništvom kod Mrkonjić Grada kolovoza, rujna i listopada 1942, kao i na Manjači rujna 1942. Na drugim mjestima, kao što je Majevica i okolina Zenice, četnici su za Nijemce vršili obezbjeđivanje komunikacija.

U italijanskoj okupacionoj zoni, sadejstvo italijanske vojske, snaga Nezavisne Države Hrvatske i četnika obezbjeđivano je posredstvom nadređene italijanske taktičke komande (na primer, u operacijama Alfa i Beta). Četničke grupe u Lici u listopadu 1942. i u ožujku 1943. potpisale su sporazme sa Nezavisnom Državom Hrvatskom, i učestvovale u zajedničkim borbama tjekom operacija Weiss I i Weiss II i tokom ofenzive NOVJ u Lici proljeća 1943.

Sklapanje pakta sa vlastima Nezavisne Države Hrvatske uzrokovalo je drastičan pad morala kod četničkih boraca :

„Ne ulazim u suštinu neuspjeha borbi Borjanskog odreda i komande bosanskih četničkih odreda protiv partizana, ali moram da napomenem da su glavne greške ne samo u strategijskim planovima za napad, odbranu i povlačenje, nego i osmomesečna učmalost pod paktom koja nije dala ništa dobro nego samo učmalost, neposlušnost, nenaoružanje i samovolju pojedinaca kao komandira, komandanata, pregovarača itd. — Jasan je dokaz što je 800 partizana razbilo odred od 1800 vojnika.“

(IZVEŠTAJ ČLANA ŠTABA MOTAJIČKOG ODREDA OD 9. FEBRUARA 1943. NAČELNIKU ŠTABA KOMANDE BOSANSKIH ČETNIČKIH ODREDA O EFEKTU PAKTA IZMEĐU ČETNIČKIH ODREDA I USTAŠKO-DOMOBRANSKIH JEDINICA)

Mihailović je ove taktičke dogovore smatrao korisnim, ali je bio veoma nezadovoljan formom pismenih ugovora, jer je to bilo politički i propagandno veoma nezgodno.

Sporazumi koji su sklopljeni i uspostavljena saradnja između četnika i Nezavisne Države Hrvatske nisu bili rezultat međusobne bliskosti, nego trenutnih taktičkih potreba. Obe strane zadržale su međusobnu odbojnost. Pri provođenju sporazuma dolazilo je do teškoća, odugovlačenja, incidenata i sitnijih prepada. Ipak, s obzirom na stalnu opasnost napada od NOVJ po obe strane, ugovori su redovno obnavljani.

Najteži incident dogodio se 6. travnja 1943, kad je jedna grupa pripadnika Ozrenskog četničkog odreda na svom kontrolnom punktu zaustavila patrolu iz sastava 369. legionarske divizije, i ubila 6 vojnika. Kao mjeru osvete, jedan puk 369. divizije sredinom travnja je vodio višesatne borbe sa Ozrenskim odredom. Odred je izbjegao opkoljavanje i uništenje, a početkom svibnja 1943, posredstvom odvjetnika Branka Stakića i Đokana Šarčevića su, "uz određene uslove, u Zavidovićima, utanačili sa Nijemcima primirje"  i sklopili novi sporazum.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Komunistički monstrumi. Kupi ovdje :

Medju večim bitkama protiv partizana u kojima su Ustaše i četnici zajedničko nastupili, su sljedeče :

- Bitka na Kozari - oko 2.000 četnika iz odreda Rade Radića, Vukašina Marčetića i Uroša Drenovića sudljelovalo s 17.000 vojnika NDH, plus 11.000 njemački vojnika

- Treća neprijateljska ofenziva

- Operacija Weiss - Četvrta neprijateljska ofanziva

- Šesta neprijateljska ofenziva

- Desant na Drvar

- Kninska operacija

Filatelističko izdanje : Čuvaj se Jugoslavena!. Kupi ovdje :

ČETNIK UROŠ DRENOVIĆ PRIZNAJE NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU I SURAĐIVA SA USTAŠAMA :

Uroš Drenović (Sitnica (na Manjači), 1911. — Čađavica, 1944.), bio je četnički vojvoda iz Drugoga svjetskog rata. Borio se na strani osovinskih sila protiv jugoslavenskih partizana, posebno u napadu na Kozaru. Surađivao je s NDH koju je priznao kao svoju državu.

U Drugi svjetski rat ušao je kao pričuvni časnik sa zvanjem poručnika. Po kapitulaciji bio je jedan od vođa ustanka u Bosni, ali se odvojio od partizana i osnovao četničke postrojbe. Ubrzo, 1942. godine prilazi Ustašama i NDH te s njima sklapa sporazum o lojalnosti i suradnji a i surađuje s Nijemcama. Njegove postrojbe sudjeluju u borbama sa Partizanama na Kozari. Gine 1944. godine prigodom savezničkog napada na njemačke položaje.

Po ocjeni koju je dao u svom izvješću četnički major Slavoljub Vranješević 3. veljače 1943. godine, Drenović je bio ambicioziran čovjek te se rado dogoravao i Hrvatima i Nijemcima, a uz to je slao i pokloničko izaslanstvo patrijarhu Hrvatske pravoslavne crkve Germogenu u Zagreb. Kao borac bio je hrabar.

Drenović je bio zapovjednik bataljona u sastavu partizanskog odreda. Međutim kada je saznao da se formiraju četnički odredi, on traži na odredskoj konferenciji 10. prosinca 1941. godine da se njegov bataljon preimenuje u četnički uz obećanje da će ostati u svezi s partizanskim dijelom odreda. Njegov zahtjev je prihvaćen, ali ubrzo dolazi do potpunog razlaza Drenovića s partizanima. Partizani optužuju Drenovića za suradnju s Talijanima i ubojstvo partizana, zamjenika političkog komesara Joze Nemeca u veljači 1942. godine na oslobođenom ozemlju.

Drenović je surađivao s Nedićem, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Talijanima, ali nejasno je je li bio pod zapovjedništvom Mihailovića i JVUO, ili je bio samostalni gospodar rata na području koje je nadzirao.

Uroš Drenović je jedan od nekoliko četničkih zapovjednika koji su surađivali s NDH. Drenović je sa stožerom svog odreda 27. travnja 1942. godine u Banjaluci u hotelu "Bosna" boravio na konferenciji s Ustašama.

Uroš Drenović je 27. travnja 1942. pred vlastima NDH u Varcar Vakufu dao iduću pismenu izjavu :

»Potpisati izjavljujem, da sam uvijek priznavao Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali da sam otišao u šumu, spasiti goli život naroda u ovom kraju, kao i sebe, koje su neodgovorni elementi počeli nemilice ubijati i pljačkati. Ujedno izjavljujem, da ću zajedno sa svojim naoružanim ljudima, kada očistimo zajedno s hrvatskom vojskom, prema naređenjima vojnog zapovjedništva svo ovo ozemlje od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu.«

(Arhiv VII, Ca, K 234, reg. br. 1 / 2).)

Veliki župan Velike župe Bribir i Sidraga, Ustaški stožernik David Sinčić je 17. lipnja 1942. godine poslao iz Knina nadređenima brzojav :

"Postignuta suradnja s četničkim vođama Bogunović, Đujić, Rokvić, Rađenović. Četnici po dogovoru sa mnom i dobijenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se s četnicima Drenovića i domobranima gdje odrediti plan daljnjih zajedničkih akcija.

Radi djelovanja protiv partizana radi postignuća dodira s hrvatskom vojskom četnici izvršili napad na Peulje, Crni Lug, Grkovci, Podgoru, Tičevo malo i veliko uspjehom. Četnici za suradnju sa nama i borbu protiv partizana nemaju oružja, strijeljiva i hrane. Potrebno ih opskrbiti preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču. Radi potrebne oružane akcije naših domobrana iz Knina s četnicima prema Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno Zapovjedničtvo sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanja u ljudstvu, oružju, osobito strojnice, bacače mina i vojna vozila.

Četnici su poveli akciju protiv partizana iz Medka prema Strmici. Potrebno je povezati ovu akciju s akcijom naše vojske iz Gospića. Četnici očekuju za svoje akcije uputstva našeg vojničkog Zapovjedničtva. Poruke slati preko Knina ili krilašima u Bosansko Grahovo kao što je već učinilo Zapovjedničtvo trećeg vojnog zbora četnicima Branka Bogunovića. Gornje dostavite Zapovjedničtvu trećeg vojnog zbora Sarajevo i Ministarstvu vanjskih poslova za Vrančića."

Iz ovog se vidi da je postojala suradnja postrojbi pod zapovjedništvom vojvode Uroša Drenovića s organima i vojskom NDH, te pomoć NDH u oružju, strijeljivu i čak i ljudstvu lojalnim četničkim postrojbama.

Postrojbe lojalnih četnika nisu samo sudjelovale u borbenim operacijama u službi Nezavisne Države Hrvatske već su pružali logističku i pozadinsku podršku i njemačkim vojnim postrojbama. Tako su četnici vojvode Drenovića bili zaduženi za čuvanje i popravak puteva kojima su se kretale postrojbe Wermachta, ali su bili ovlašteni od seljaka za račun Nezavisne Države Hrvatske i Trećeg Reicha vršiti otkup hrane, stoke i drvne građe a svi ti poslovi su išli preko zapovjedništva četničkih snaga u Bosni, između ostalih i preko vojvode Drenovića i drugih koji su od toga imali i osobnu korist.

Uroš Drenović je svoju suradnju i lojalnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj unovčavao i praktičnom prodajom zarobljenih pripadnika ustaničkog pokreta Nezavisne Države Hrvatske. Tako je sačuvan navod satnika Anta Zičarića zapovjednika Ustaške bojne iz pisma upućenog glavnom stožeru ustaške vojnice u Zagrebu od 28. svibnja 1942. godine u kojem on kaže :

"Za uhvaćene vođe partizana traže od nas otkupninu, a i novac za pripomoć, pa iz toga vidim, da bi se novcem mnogo toga dalo postići... Mišljenja sam da moraju postojati posebne novčane navjere (krediti) za obavještenja, jer sam ustanovio da većinu četničkih vođa možemo za novac ili bilo kakvu uslugu kupiti... "

Uroš Drenović je s četničkim vrhom aktivno sudjelovao u pripremama za hrvatsko-njemački napad na partizane na Kozari. Bio je prisutan na sjednici na kojoj se govorilo o predstojećem napadu na Kozaru. To svjedoči zapisnik sa sjednice četničkog vrha 7. lipnja 1942. godine i njegov referat u kojemu on između ostalog kaže :

„Promidžbe nema uopće u nas. Partizani govore da je njihova cijela Bosna. Narodu se može izložiti i lijepo kazati sve što je na stvari. Pozadina mora razumijevati naš rad, a rad u pozadini mora biti organiziran. Dalje referira o stanju partizana koji su se sada grupirali u Kozari i Grmeču. Na njih će napasti, prema obavještenjima koja on ima biti izvršena ofanziva 14. ov. mj. Hrvati će biti osobito oprezni oko Vidov dana, a iz Londona putem radija poručuju da borba za sad stane. Mislim da je narod jedino na taj način spašen, što smo zaključili ovaj sporazum.”

Pod zapovjedništvom Uroša Drenovića i Marčetića aktivno su sudjelovale u napadu na Kozaru zajedno s hrvatskim, njemačkim i mađarskim postrojbama, sveukupno oko 2 000 četnika pod zapovjedništvom Osovine. Prigodom drugog partizanskog napada na Jajce, 1942. godine, među poginulima u njemačko-domobranskom utvrđenju bila je i Drenovićeva supruga.

U izvješću upućenom zapovjedništvu bosanskih četničkih odreda 27. travnja 1943. godine, četnički zapovjednik Drenović, pored ostalog, javlja :

„Sad sam se vratio iz akcije na Paprovac i Bihać gdje sam zajedno sudjelovao s Nijemcima. Ono ljudstvo što je išlo tamo u akciju bilo je stavljeno na hranu s njemačkom vojskom i hrana je bila dobra. Partizani su vršili napade i davali žestok otpor.”

Uroš Drenović i bivši dožupan Jajca dr. Šunić su se sastali u Banjoj Luci 2. svibnja 1943. godine, gdje su razgovarali kao stari poznanici. Jedina nesuglasica među njima je bilo pitanje misteriozno nestalih 300 000 jugoslavenskih dinara :

„Dva gospodina su se pozdravili kao stari poznanici. Nakon raspitivanja o zajedničkim poznanicima i prisjećanja na teška vremena kad su partizani upali u Jajce, Š[unić] je započeo razgovor [...]“; Drenović je preuzeo na sebe razmjeniti 300 000 jugoslavenskih dinara prikupljenih od stanovništva iz svog kraja za kune i novac je donio u Jajce. Tijekom partizanskog napada nestale su sve priznanice i novac; Šunić je obećao da će kune biti isplaćene po dogovoru.”

(Izvješće sa sastanka Uroša Drenovića i bivšeg dožupana Jajca dr. Šunića u Banjoj Luci dana 2. svibnja 1943.)

Šunić je dalje nastojao odobrovoljiti Drenovića, stavljajući mu do znanja kako mu može nabaviti nove čizme i, eventualno, jedan automobil.

Njemačko izvješće od 19. studenoga 1943. godine za Drenovića kaže da je "nepomirljiv protivnik komunista", i da "više od godine dana surađuje otvoreno s njemačkim Wehrmachtom". Sam Drenović se na sastanku četničkih zapovjednika žali kako su zbog ugovora s Nezavisnom Državom Hrvatskoj koji je potpisao, partizani njemu i njegovim borcima nadjenuli nadimak "srpske Ustaše"

Vremenom su vijesti o Drenovićevoj suradnji s okupatorom prodrle u javnost savezničkih zemalja, te britanska vlada traži od generala Mihailovića izjasniti se po tom pitanju. Na pitanje jugoslavenskog premijera Božidara Purića o kolaboraciji njegovih zapovjednika četnički general Mihailović 10. studenoga 1943. odgovara :

„Što se tiče svećenika Đujića i potpukovnika Baćovića, majora Novaka i učitelja Drenovića, to su ljudi koji uvijek vode narod protiv Nijemaca... Sve optužbe protiv njih dolaze od komunističke strane, jer komunisti u njima vide najveću smetnju za ostvarenje svojih prljavih ciljeva, zbog toga rabe sve kako bi lažnim izvješćima obmanuli Saveznike.”

Na poslijeratnom suđenju, optuženi Mihajlović se branio da Uroš Drenović nikada nije bio u kontaktu s njegovim zapovjedništvom, da u prvo vrijeme nije ni čuo za njega, da nije znao za Drenovićevu suradnju s Nijemcima i Hrvatima te da je za to saznao tek prigodom čitanja optužnice i na samom suđenju.

U daljnjem tijeku procesa, Mihailović je korigirao svoju izjavu, ali je i dalje negirao da je on imao nadzor nad Drenovićem, jer ga nije niti postavio niti ga je mogao smjenjivati, iz čega se stječe dojam, da je Drenović bio van nadzora JVUO. Tužitelj je Mihailoviću dao na uvid Mihailovićeve brzojave u kojima je on vlastitom rukom pisao da je Drenović surađivao s Hrvatima, Nijemcima i Talijanima, što je Mihailović potvrdio kao istinito, ali uz opasku da je za to saznao tek kasnije uslijed nemogućnosti nadzora i komunikacije.

Uroš Drenović je poginuo na Čađavici, 1944. godine prigodom savezničkog napada RAF-a na četničko-njemačke položaje, kako se navodi, stradao je od engleske avio-bombe. Poginuo je zajedno s njemačkim časnikom.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Čuvaj se četnički i partizanski bandita. Kupi ovdje :

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Van iz Nezavisne Države Hrvatske. Kupi ovdje :