Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

369. Pojačana pješačka pukovnija :

Nakon teških borbi i velikih ljudskih gubitaka u Harkovskoj bitki, u svibnju 1942. Njemačko zapovjedništvo odlikuje pukovnika Ivana Markulja, Eduarda Bakarca i još šest časnika pukovnije njemačkim Željeznim križem prvog reda.

U mnogim teškim borbama tokom 1942. Mesićevi topnici su po pismenim pohvalama i svjedočenju Nijemaca i hrvatskih legionara spasili pojedine bojne od totalnog uništenja i teških gubitaka.

Važno je napomenuti da su Paulus i njegova Šesta armijska grupa bili najbolje što je Njemačka i Hitler uopće imala u drugom svjetskom ratu. Paulus i njegovi vojnici su bili najdiscipliniranije, najbolje opremljene i najiskusnije njemačke jedinice u cijelom Wehrmachtu koje su postigle vojne uspjehe do tada neviđene i neusporedive u Europi i svijetu. Poziv 369. pukovniji da im se pridruži u napadu na Staljingrad bio je izraz velike počasti za dotadašnje uspjehe i požrtvovnost na ruskom frontu.

Pukovnija u sastavu grupe Weber sudjeluje 27. rujna 1942. u napadu na tvornicu "Crveni Oktobar" (Krasnij Oktober) na obali rijeke Volge (kasnije proslavljenu u filmu "Neprijatelj pred vratima"). Od 23. listopada 1942. do 29. prosinca 1942. godine, pukovnija je u sastavu 79. divizije. Borbeni položaji 369. pukovnije u samom Staljingradu su bili većinom oko željezničke pruge blizu Volge i proslavljene tvornice "Crveni Oktobar". U početnim vrlo teškim i smrtonosnim borbama njemačkog Blitzkriega tokom osvajanja dijelova "Crvenog Oktobra" se krajem rujna 1942. istakao opkoparski narednik Dragutin Podobnik koji je na svoju ruku ne čekajući spriječene jurišne topove osvojio s desetak (18?) legionara cijelu tvorničku zgradu 'u obliku slova T' u Crvenom Oktobru bez gubitaka. Osvojenu zgradu Podobnik ostavlja njemačkoj posadi 54. pukovnije koja je cijela pobijena slijedećih dana od crvenoarmijaca koji se ubacuju kroz podzemne kanale i ponovno osvajaju zgradu. Nekoliko dana kasnije uz veće gubitke istu zgradu opet zauzimaju njemački vojnici. Podobnik je postao najodlikovaniji dočasnik pukovnije i izašao je iz Staljingrada prije pada 2. veljače 1943. Dragutin Podobnik je kao vojnik Poglavnikovog tjelesnog zdruga poginuo u proljeće 1945. i posmrtno je promaknut u čin poručnika Nezavisne Države Hrvatske.

Tijekom prva dva tjedna vrlo teških borbi u samom gradu do 13. listopada 1942. godine poginuli su između ostalih i poručnik Aleksandar Franić i bojnik Paar te 120 legionara a 352 su teško ranjena i oko 50 je nestao. Teške borbe krajem rujna i tokom listopada su iscrpile i prepolovile većinu postrojbi pukovnije. Pukovnija izbija na Volgu uz strašne gubitke i među rijetkim njemačkim postrojbama izvršava planirane ciljeve i zbog hrabrosti i uspjeha je iznimno pohvaljena od njemačkog zapovjedništva. Čak su neke njemačke postrojbe podređene "grupi Pavičić" u pojedinim fazama borbi. Položaje i teren borbenog djelovanja pukovnije tokom većeg dijela borbi u gradu je lako uočiti na svim Luftwaffe snimkama iznad vrha takozvanog "teniskog reketa" željezničke pruge i dubokih erodiranih kanala (tzv. mulda) i razrušenih spremnika za naftu prema rubu "Crvenog Oktobra". Pukovnija je do 21. listopada 1942. svedena na samo 983 legionara. Osim manjih popuna iz domovine od nekoliko stotina legionara nema novih svježih legionara do samog kraja.

Nakon 23. studenog 1942. godine zajedno s Paulusovom 6. njemačkom armijom, 369. pukovnija je sasvim okružena u Staljingradskom kotlu. U tim najtežim danima za preostale legionare dolazi do problema nestanka i sakrivanja većeg broja legionara u "pozadini" po napuštenim bunkerima i na neopravdanoj poštedi oko kuhinje radi izbjegavanja smrtonosnih borbi dok njihovi suborci ginu na prvim crtama. Pukovnik Viktor Pavičić zbog nedostatka hrane izdaje detaljnu naredbu o klanju konja i proizvodnji salame i raspodjeli hrane samo onima koji su na prvoj crti i koji se ne skrivaju od dužnosti.

Strahote i težinu borbi za obje strane daje statistika iz ruskih izvora da je "rok trajanja" života ruskog borca od prelaska Volge u Staljingrad do pogibije bio oko 24 sata. U ratnom dnevniku pukovnije ističu se tih mjeseci imena kao : pukovnik Desović, bojnik Mladić i Pletikosa, satnici Majerberger, Madraš i Tahir Alagić, nadporučnik Sloboda, poručnici Božidar Katušić, Jelić, Telišman Milivoj, Mihajlo Zubčevski, Fijember, Krsnik, Rudolf Baričević, Mihajlo Korobkin, Drago Mautner, Ivan Pap, Tomas, Ivan Čorić, Zvonimir Bućan Djekić i mnogi drugi.

Spominju se po hrabrosti narednik Kučera, zastavnik Anton Štimac, doktor Modrijan, doktor Vranješ, veterinar Hrestak Marijan, Dragutin Sudec, narednik Kolarić, Zoričić, ranjen i evakuiran je poručnik August Cerovečki i mnogi drugi. Satnik Madraš odbija let u domovinu i ostaje sa svojom jedinicom. Ginu poručnik Franić Aleksandar, bojnik Paar Slavko i mnogi legionari i dočasnici.

Iz ratnog dnevnika se stječe dojam da do kraja dvanaestog mjeseca borbenim dijelom pukovnije i održanjem prve crte bojišnice i morala legionara zapovijeda bojnik Tomislav Brajković koji je nakon sukoba s ostalim časnicima na vlastiti zahtjev premješten u njemačku jedinicu zajedno s bojnikom Tahirom Alagićem. Alagić je kasnije ranjen i evakuiran zrakoplovom a strijeljan je u Jugoslaviji tokom 1948. godine. Zapovjednik pukovnik Pavičić se po svemu sudeći sve više bavi administrativnim poslovima. Na primjer 3. prosinca 1942. godine nalazi vremena osnovati "Zakladu Legionara" za štednju novaca, ostavštine i slično. S pukovnijom je oko šest tjedana u Staljingradu i Pavelićev osobni izaslanik pukovnik Adolf Sabljak koji lakim zrakoplovom napušta pukovniju 23. studenog 1942. godine. Pukovnija ima sa sobom i vojnu muziku sastavljenu od varaždinskog vojnog orkestra od kojih je većina evakuirana zrakoplovima prije pada Staljingrada no dio ostaje u zarobljeništvu.

Dana 17. prosinca 1942. promatrači javljaju o potpunom zamrzavanju rijeke Volge što znači nesmetani prijelaz preko rijeke ruskim snagama i početak kraja. Tokom žestokih i iscrpljujućih obrambenih borbi oko "Crvenog Oktobra" na sam Božić i Badnjak 1942. pa sve do 29. prosinca 1942. pukovnija se s teškim gubicima povlači na željezničku prugu i na kraju kod zrakoplovne škole. Na Božić gine "jedan od najhrabrijih vojnika", vodnik Ante Martinović i istog dana vodnik Filičić Franjo. Odnosi legionara i njihovih njemačkih suboraca vojnika i zapovjednika su po svemu sudeći na visini do zadnjeg dana uz mnogobrojne primjere požrtvovnosti da bi spasili jedni druge.

Nakon teških borbi 1. siječnja 1943. godine ostaci pukovnije su svedeni na borbeni položaj od samo 200 metara i topnički položaj kod zrakoplovne škole. Isti dan na Novu godinu 1943. Poglavnik dr. Ante Pavelić pukovnika Viktor Pavičića odlikuje vojničkim Redom željeznog trolista II stupnja dok ostaci pukovnije prelaze pod zapovjedništvo 54. pukovnije 100. lovačke divizije generala Sannea. Jaki ruski napad 10. siječnja 1943. razbija preostalih 70-ak legionara na borbenoj crti dijelom navodno i zbog nedostatka municije. Poručnici Vadlja i Korobkin su teško ranjeni 11. siječnja 1943. ali Vadlja ne dobija mjesto na zrakoplovu s Korobkinom. Poručnik Fijember se vraća s dopusta u domovini i po Baričevićevom izvještaju se ističe po hrabrosti u očajničkim borbama tih zadnjih dana. Mnogi legionari kao i suborci Njemci biraju junačku smrt boreći se do zadnjeg daha samo da ne bi pali živi u ruke Rusima.

Po sačuvanoj izjavi potpukovnika Mesića UDB-i datiranim 1948. predalo se ukupno oko 700 opkoljenih legionara i časnika 369. pukovnije.

Sasvim je vjerojatno da su za njih sudbonosne noći 22. na 23. siječanj 1943. grupa ranjenih i bolesnih hrvatskih legionara bili posljednji njemački vojnici 6. armije koji su zrakoplovom napustili opkoljeni Staljingrad. Činjenica je da su hrvatski topnički i zapovjedni položaji 369. pukovnije bili na trećem rezervnom jedva upotrebljivom i slabo osvjetljenom i slabo očišćenom Staljingradskom uzletištu.

Samo hrabrost i požrtvovnost na granici ludosti pilota Luftwaffea koji su bili spremni riskirati noćna slijetanja par stotina metara iznad i daleko od ruskih snaga u napadu ih je spasila. Velik broj posada Luftwaffea je svoju hrabrost zadnjih dana platila životom.

U posljednjoj grupi ranjenih legionara koja je u vrlo dramatičnim okolnostima zrakoplovom u noći sa 22. na 23. siječnja 1943. napustila opkoljeni Staljingrad, bili su i dva pisca sačuvanog dnevnika pukovnije, teško bolesni pričuvni pješački poručnik Rudolf Baričević i narednik Ervin Jurić koji je na zrakoplov ponio ratni dnevnik pukovnije i još mnogo sačuvanih dokumenata.

Po pisanju Michaela Deimla, člana posade jednog od posljednjih Luftwaffe HE111 (bombarder u funkciji transportnog aviona) letova u Staljingrad, na glavno uzletište Pitomnik se više nije moglo sletati od 15. siječnja 1943. godine, a pomoćno uzletište Gumrak ima zadnje polijetanje u noći 21. siječnja 1943. godine.

Činjenica da je nakon pada Pitomnika i Gumraka zadnje uzletište Staljingradskaja kod zrakoplovne škole bilo u blizini ili čak pod kontrolom 369. pukovnije je vjerojatno doprinijela tome da je veći broj (dvadesetak?) teško ranjenih hrvatskih legionara i njihov ratni dnevnik odletio u možda posljednjem njemačkom polijetanju iz Staljingrada. Po svemu sudeći, nakon noći 22. na 23. siječnja 1943. više nije bilo njemačkih slijetanja i polijetanja u opkoljeni Staljingrad. Mehaničar Deiml opisuje svoje zadnje dramatično slijetanje i polijetanje na Staljingradskaju u noći 22. na 23. siječnja 1943. s 8 teških ranjenika na -30°C u nemogućim uvjetima kratke piste pod vatrom, 50 cm dubokog snijega, ruskih napada u blizini i samoubilačke navale očajnih njemačkih vojnika i teških ranjenika na njihov zrakoplov s upaljenim motorima.

U prvim mjesecima u ruskom zarobljeništvu umrlo je i nestalo još nekoliko stotina legionara. Od ukupno oko 106.000 zarobljenih njemačkih vojnika Paulusove 6. armije, poslije rata u Njemačku se vratilo samo nešto više od 5.000 preživjelih vojnika i časnika. Većina preživjelih njemačkih staljingradskih zarobljenika odbija razgovore o zarobljeništvu i izbjegava svjedočiti o užasima koje su proživjeli u ruskim zarobljeničkim logorima. Sama činjenica da je preživjelo tek nešto oko 5% zarobljenih staljingradskih veterana nakon drugog svjetskog rata govori dovoljno o strahotama kroz koje su zarobljenici prošli.

Zapovjednik Mesić i oko sedam stotina hrvatskih zarobljenika se zajedno sa njemačkim, rumunjskim i talijanskim zarobljenicima okupljaju u Beketovki na Volgi i kasnije marširaju u teškim zimskim uvjetima u okolicu Moskve pa u Krasnogorsk gdje Rusi okupljaju sve zarobljene Hrvate. Mnogi umiru od posljedica zime, nedostatka ogrijeva i hrane, rana, skorbuta, tifusa i dizenterije. Po Mesićevoj izjavi od oko 700 zarobljenih kod Staljingrada tu je samo oko 400 preživjelih legionara što bi značilo 40% gubitaka u tom relativno kratkom periodu očito "normalnom" za staljingradske veterane svih narodnosti sada u ruskim logorima.

Gore : Osobna knjižica pripadnika 369. pojačane pukovnije.

Zapovjednik Marko Mesić :

Pripadnik 369. pukovnije na Istočnom bojištu 1941. - 1943. :

Nakon njemačkog napada na SSSR dodijeljen je na samom početku 369. pojačanoj pješačkoj pukovniji, jedinici vojske Nezavisne Države Hrvatske koja se u sastavu 100. lake divizije njemačkog Wehrmachta borila protiv Sovjetske Crvene armije na istočnom bojištu.

Mesić prolazi nedostatnu ubrzanu obuku u Dollersheimu gdje je imao čin topničkog potpukovnika i zapovjednika nezavisnog topničkog odjela pukovnije. Cijela 369-a pukovnija pa i potpukovnik Mesić su ustvari formalno njemačka jedinica Wehrmachta s njemačkim vojnim oznakama i ustrojem jer Nezavisna Država Hrvatska nije nikada bila priznata od SSSR-u.

Odlikovan je za hrabrost nakon Harkovske bitke njemačkim željeznim križem prvog reda i višestruko pismeno pohvaljen i odlikovan od Hrvatske i Njemačke komande i osobno od generala Sanne-a zapovjednika 100.te lake divizije za topničko umijeće tokom napredovanja po Rusiji i kasnije Staljingradske bitke. General Sanne je pismeno pohvalio Mesićevu artiljerijsku jedinicu 21. i 22.2.1942. te je osobno 23.2.1942. uručio potpukovniku Mesiću željezni križ za hrabrost u borbi. Zapovjednik 369. pukovnije pukovnik Markulj je zbog iscrpljenosti/bolesti 7.7.1942. vraćen natrag u Hrvatsku a Mesić ga privremeno zamjenuje do dolaska Markuljevog nasljednika pukovnika Viktora Pavičića.

Staljingradska bitka 1942./43. :

Potpukovnik Mesić i topnički odjel pukovnije se smještaju kod Staljingradske zrakoplovne škole i obližnjeg groblja gdje provode većinu vremena od rujna 1942. do predaje Rusima krajem siječnja 1943. Izgleda da su u prvoj fazi napada na Staljingrad u rujnu i studenom 1942 podrumi škole i ispražnjeni grobovi poslužili kao priručni bunkeri. Mesić odlazi na kratki odmor u Hrvatsku tokom studenog 1942. no vraća se u tada još ne opkoljeni Staljingrad 25.10.1942. Mesić i njegova topnička podrška je prema sačuvanim pismenim dokumentima i pohvalama njemačkih zapovjednika bila često preciznija, bolja i pouzdanija od njemačkih topnika zahvaljujući odličnoj koordinaciji topničkih motritelja i topova. Njemačka komanda Mesića (nakon već primljenog željeznog križa za hrabrost drugog reda) odlikuje i željeznim križem prvog reda.

U bitci za Staljingrad 369. pukovnija je pretrpjela teške gubitke i krajem siječnja 1943. nakon smjene i nerazjašnjenog nestanka pukovnika Pavičića, Mesić je postao njen posljednji zapovjednik. Nakon kapitulacije opkoljene njemačke 6. armije u Staljigradu, Mesić i nekoliko stotina (po njegovoj izjavi danoj 1948. oko 700) preostalih legionara 369. pukovnije su pali u rusko zarobljeništvo generala Vasiljeva. Od 106000 zarobljenih njemačkih vojnika poslije rata se vratilo u Njemačku samo nešto oko 5000 ili manje od 5%.

Citat iz izvještaja pisanog 30. lipnja 1943. poručnika Rudolfa Baričevića :

Poručnik Baričević je od samog početka časnik 369. pukovnije i napustio je Staljingrad 'u noći 22/23.1.1943. kao posljednji Hrvat'. U svojem službenom inače dosta kritičnom i otvorenom izvještaju pisanom 30. lipnja 1943. Baričević piše o Mesiću sljedeće:

"Naš topnički odjel bio je uviek uz pješake, odnosno u našoj blizini. Iztakao se već u prvim borbama kod Valkija a zatim u zimskoj vojni 1941/42. U Staljingradu nalazio se kod groblja nedaleko od zrakoplovne škole. .......... Konačno moram iztaknuti doista vitežki lik podpukovnika Marka Mesića koji je bio uzoran častnik velike stručne spreme, osobite hrabrosti i izkrenog domoljublja. On je uživao ljubav svih boraca naše pukovnije, s njima i za njih je živio i valjda i umro. Sudbina je imala pravo kad je odredila da je podpukovnik Mesić, i samo on, dostojan da povede našu slavnu pukovniju u njezinu posljednju borbu."

Kako je u domovini Hrvatskoj potpukovnik Marko Mesić smatran mrtvim (kao i svi preostali legionari) posmrtno je od Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske odlikovan "Vojničkim redom željeznog trolista II stupnja s pravom na naslov viteza" (Hrvatski Narod br. 766/27 lipanj 1943 str 3) a već ranije od Nijemaca bio odlikovan "Željeznim križem prve klase". Nezavisna Država Hrvatska Mesića posmrtno promiče u čin pukovnika Nezavisne Države Hrvatske.

Zarobljeništvo u Rusiji 1943./1944. :

Mesić i hrvatski zarobljenici se zajedno sa njemačkim i rumunjskim i talijanskim zarobljenicima okupljaju u Beketovki na Volgi i kasnije marširaju u teškim zimskim uvjetima u okolicu Moskve pa u Krasnogorsk gdje Rusi okupljaju sve zarobljene Hrvate. Mnogi umiru od posljedica zime, rana, skorbuta, tifusa i dizenterije. Po Mesićevoj izjavi danoj RSUP-u tokom 1948 od oko 700 zarobljenih kod Staljingrada tu je samo oko 400 preživjelih legionara što bi značilo 40 % gubitaka u tom kratkom razdoblju.

Pod zapovjedništvom Marka Mesića je od Hrvata i "Jugoslavena" koji su zarobljeni u Njemačkoj vojsci ili su se našli u Rusiji tokom rata iz drugih razloga stvorena "1. jugoslavenska brigada" u SSSR-u koja je kasnije pripojena 4. jugoslavenskoj armiji i krajem 1944. prebačena na jugoslavenski (Srbija) front.

Nije teško povjerovati da se dobar/veći broj bivših legionara dobrovoljno prijavio u tu jedinicu u uniformama Kraljevske Jugoslavenske vojske da bi izbjegao gotovo sigurnu smrt u ruskim zarobljeničkim logorima. Većinu boraca i kompletni zapovjedni stožer jugoslavenske brigade su činili bivši legionari 369-te pukovnije i "Lakog Prijevoznog Zdruga" zarobljenog u Rusiji.

Zapovjednik 1. jugoslavenske brigade JA 1944. :

Po Titovom osobnom nalogu legionari su bačeni u najteže borbe 'da vide bivši fašisti kako se mi ovdje borimo protiv fašista već 4 godine'. Ostali pripadnici brigade i partizansko više zapovjedništvo i svi časnici s negodovanjem i otvorenom mržnjom gledaju na gotovo 100-tnu zapovjednu 'kliku' bivših ustaških fašističkih veterana Staljingrada kao što su potpukovnik Egon Žitnik bivši zapovjednik lakog prevoznog zdruga, major Marijan Tuličić (Mesićev topnički časnik u Staljingradu), staljingradski veterani poručnici Ivan Vadlja, poručnik Vlahov, poručnik Tahtašimov, Draženović, major Marijan Prišlin (Mesićev zamjenik u Staljingradu) i ostali.

Kada je u vojsci NDH otkriveno od prebjega iz partizanskih redova bivših pripadnika 369. pukovnije da je proslavljeni pukovnik Nezavisne Države Hrvatske i visoko odlikovani heroj i vitez Staljingrada postao časnik u Jugoslavenskoj partizanskoj vojsci, Mesićevo ime je brisano s popisa časnika Hrvatskih oružanih snaga, a sva NDH odlikovanja su mu oduzeta. Tito je Mesića osobno primio 1944. i po izjavi svjedoka partizana dotada neviđeno ljut oštro kritizirao zbog sudjelovanja u fašističkoj vojsci.

Tito Mesića nije naredio kazniti, uhititi ili strijeljati što se dogodilo većini Mesićevih suboraca uključujući i Mesićevog kolegu i bivšeg zapovjednika pukovnika kasnije generala Nezavisne Države Hrvatske Ivan Markulja strijeljanog u Beogradu 1945.

Pukovnika Mesića i većinu legionarskih časnika partizani smjenjuju u Beogradu krajem 1944. i stavljaju ga 'na raspolaganje'. Nakon kraja rata 1945. otpušten je iz JA i živio je kao vojni umirovljenik u Zagrebu. UDBA i JA mu opraštaju fašističku prošlost sve do 1948. kad ga nakon rezolucije Informbiroa UDBA počinje progoniti i ispitivati. Navodno je 1948. uhićen (kao i većina časnika s bilo kakvom ruskom prošlosti) zbog sumnje da je informbiroovac ili ruski agent a 'oprošteno' mu je njemačko vojno iskustvo. U neobjašnjenim okolnostima navodno je 1950. godine na Zagrebačkom glavnom kolodvoru pao pod vlak (gurnut ili tijekom bijega?) na tračnice i vlak mu je odsjekao obje noge, vjerojatno tijekom sprovođenja na saslušanje u Beograd.

Dobio je od kumunistički okupatora Nezavisne Države Hrvatske što je zaslužio za izdaju Nezavisne Države Hrvatske!

Gore : Živio je poslije kod brata u Zagrebu kao teški invalid i umro je mnogo godina kasnije, 9. veljače 1982. godine.

Pokopan je u grobnici na Mirogoju.