Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Neugodno za srpske mitomane : 10 srpski generala u vojnim formacijama Nezavisne Države Hrvatske.

Srbi neznaju ili neće čuti za činjenicu da je jedan broj od njih bio veoma odan Ustašama i vlastima Nezavisne Države Hrvatske.

Oni nisu bili hrvatski pravoslavci nego su se uvijek izjašnjavali kao Srbi.

Takvi sa tog “švedskog stola“ biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Srbi su pravi maheri za skrivanja nekih poviejesnih činjenica, te za krivotvorenje povijesti po svojoj mjeri i najbezobraznija izmišljanja, laži i falsificiranja. Ne kaže se bez veze : "Lažes kao Srbin !".

Posebno treba naglasiti da su Srbi najpodložniji gutanju svih “istina” koje im serviraju njihovi stalni psihotrovači. Od fantastičnih i zaista nestvarnih mitova, stripova a la „Mirko i Slavko“, preko izmišljenih kraljeva i knezova, laži o Kosovskom boju, pjesama o „junaku“ Marku Kraljeviću, „heroju“ Milošu Kobili, kojeg prekrstiše u Miloša Obilića, pa tekstova i proglasa Ilije Garašanina, pa eto i sve do Dobrice Čosića, Milorada Ekmečića, generala Terzića, Vuka Draškovića, svakako uz podosta aditiva Ivana Andrića, alias Ive Andrića, i, svakako, Njegoša, Srbima je kronično baždaren i mitovima i lažima održavan jedan mentalni kod čije su žrtve svi oko njih, a na kraju će, najvjerovatnije, i oni sami biti žrtve tog vlastitog mentalnog koda.

Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u Ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne Države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne Države Hrvatske bio je Dr. Savo Besarović, inače bliski prijatelj Poglavnika Dr. Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi Dr. Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon kapitulacije Nezavisne Države Hrvatske, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. srpnja 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod !“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.

Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u travnju 1945 godine napustio Hrvatsku u pravcu Austrije. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem - Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića - Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Tko su bili ostali Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ?

1. Milan Desović rođen je 24. travnja 1895. u Pljevlju u Crnoj Gori, bio je djelatni časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, a nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske javlja se u Hrvatsko domobranstvo. Zapovjednik je 3. bojne 396. pukovnije na istočnome bojištu, zatim Petrinjskoga zdruga, te izaslanik pri poslanstvima Nezavisne Države Hrvatske u Berlinu i Bratislavi. Svibnja 1945. zarobili su ga Amerikanci i predali jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na 15 (neki autori tvrde na 20) godina zatvora. Zbog lošeg zdravlja pušten je g. 1960. i iste je godine umro u Zagrebu.

2. Đuro Dragičević odio se u Kalesiji kraj Žepča u BiH 7. studenoga 1890., završio je Tehničku vojnu akademiju u Mödlingu u Austriji, nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije, u NDH bio je zapovjednik topništva Zapovjedništva kopnene vojske Ministarstva oružanih snaga (MINORS-a). Od srpnja 1944. pročelnik je Ureda za vojne dobave u Berlinu, gdje je po ulasku ruskih snaga u travnju 1945. Dvije je godine bio po logorima u Njemačkoj, a potom sedam godina u Sovjetskome Savezu. Pušten je g 1954. i otada je živio u Austriji gdje je i umro, a nadnevak smrti nepoznat je.

3. Fedor Dragoljov rođen je 21. kolovoza 1881. u vojničkoj obitelji u Pančevu, u Beču je završio Tehničku vojnu akademiju, a zatim i Ratnu školu. Bio je u službi Glavnoga stožera austrougarske vojske do umirovljenja po stvaranju SHS. U travnju 1941. s obitelji se seli u Zagreb, a kolovoza iste godine postavljen je za pročelnika Operativnog odjela u Glavnome stožeru domobranstva. U jesen 1943. imenovan je načelnikom Glavnog stožernog ureda Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i bio zadužen za vojni preustroj i osuvremenjivanje. Nakon povlačenja u Austriju pokušao je izvršiti samoubojstvo pa je liječen u bolnici u Wolfsbergu. Emigrira potom u Italiju pa u Argentinu gdje i umire 8. prosinca 1961. u Buenos Airesu.

4. Đuro Grujić, neki ga autori pišu kao «Grujić», rođen je u Srijemskoj Mitrovici 6. prosinca 1887. završio je kadetsku školu u Kamenici, priznata mu je i Terezijanska akademija (Bečko Novo Mjesto) iako ju nije završio zbog početka Prvoga svjetskog rata. Časnički je djelatnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. U Hrvatsko je domobranstvo primljen 1942. u kojemu je bio imenovan za pročelnika Ustrojbenog odjela. Do sloma Nezavisne Države Hrvatske pročelnik je stožera kod vrhovnog zapovjednika oružanih snaga – Glavnog stana poglavnika. Skupa s generalom Dragojlovim radio je na osuvremenjivanju i preustroju hrvatskih oružanih snaga. Povlači se iz Zagreba 6. svibnja 1945. iako je bio zagovornik nastavka borbi, zarobljen je u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima i pogubljen 24. rujna 1945. u Beogradu.

5. Jovan Iskrić rođen je 3. ožujka 1884. u Banatskome Karlovcu, naselju u južnome Banatu u Vojvodini, nekadašnjeg njemačkog naziva – Karlsdorf i mađarskog – Károlyfalva. Bio je kao i mnogi drugi časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine Jugoslavije te u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj voditelj I. odsjeka, izvjestitelj i pročelnik u Osobnom odjelu Ministarstva oružanih snaga. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 14. lipnja 1961.

6. Mihajlo Lukić rodio se u Virju 24. rujna 1886., završio je Višu školu za kadete u Karlovcu i Vojnu akademiju u Beču. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci u Kraljevini Jugoslavije predavao je na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske prijavio se u Hrvatsko domobranstvo, u kojemu postaje najprije zapovjednik osječkoga divizijskog područja pa nadzornik za pješaštvo u Zapovjedništvu kopnene vojske, zapovjednik Ličkoga zdruga sa sjedištem u Gospiću, časnik za vezu Hrvatskoga domobranstva kod zapovjedništva talijanske II. armate te zapovjednik III. domobranskog zbora u Sarajevu odakle je umirovljen. Nakon rata osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a preminuo je 18. srpnja 1961. u Zagrebu.

7. Lavoslav Milić rođen je u Karlovcu 19. lipnja 1890. Završio je Terezijansku akademiju u Bečkom Novom Mjestu i bio aktivni časnik u austrougarskoj vojsci. U vojsci Kraljevine Jugoslavije dobio je generalski čin. Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske zatražio je prijam u hrvatsku vojsku i odmah je imenovan članom Glavnog stožera Ministarstva domobranstva. Obnašao je dužnost pročelnika Gospodarskoga i upravnoga odjela, te nakon reorganizacije domobranstva glavara Upravnog ureda u Ministarstva oružanih snaga sve do kraja rata. Englezi ga sa skupinom hrvatskih ministara i generala zarobljavaju i izručuju jugoslavenskim vlastima. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je 6. lipnja 1945. na 20 godina robije. Kaznu je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici odakle je zbog bolesti, prema jednoj inačici, nakon pet godina pušten, a prema drugoj 1964. Umro je u Zagrebu 18. kolovoza 1964.

8. Dušan Palčić rođen je 29. siječnja 1881. u Zagrebu, bio je djelatni časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine SHS. Aktivirao se nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i bio dodijeljen na službu u Glavni stožer domobranstva. Obnašao je i dužnost državnog tajnika te državnim vođom rada. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 27. veljače 1963.

9. Zvonimir Stimaković, završio je Kadetsku školu u Srijemskoj Kamenici, glavnostožerni tečaj u austrougarskoj vojsci i Višu školu Vojne akademije u Beogradu. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i u časničkome kadru Kraljevine Jugoslavije, prijavio se u djelatnu službu u hrvatskoj vojsci Nezavisne Države Hrvatske. Imenovan je zapovjednikom 4. novačke pukovnije, pročelnikom Glavnostožernog odjela 2. zbornog područja, zapovjednikom Podhvatnog zapovjedništva Sisak, nadzornikom konjaništva i zapovjednikom 2. hrvatske legije u austrijskome Stockerauu. Od siječnja 1944. bio je zapovjednik 4. lovačkog zdruga sa sjedištem u Bosanskome Novom. Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatskeu rujnu 1945. osuđen je na 20 godina zatvora, koje je izdržao u Staroj Gradiški. Nije se smatrao krivim ni po jednoj točki optužnice, uporno je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se za učinjeno. Umro je 1974. godine u Zagrebu u 83. godini 18. listopada 1974.

10. Milan Uzelac rođen je 21. kolovoza 1867. u seljačkoj obitelji podrijetlom iz Vrhovina u Lici. O mjestu njegova rođenja autori su prilično neprecizni, te se po jednima ('Tko je tko u NDH') rodio u Komornu, koje je na jugozapadu Slovačke, a po drugima u mađarskome Komoranu (mađarski: Komárom) u tadašnjoj Austrougarskoj, što je vjerojatnije. Završio je Vojnotehničku akademiju u Beču, službovao je u Puli i Zadru, g. 1912. imenovan je zapovjednika austrougarskog zrakoplovstva. Nakon prvog svjetskog rata u jugoslavenskoj je vojsci zapovjednik Zrakoplovnog odjela Ministarstva vojske i mornarice, odakle je 1923. umirovljen. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske Poglavnik ga je promaknuo u čin generala zrakoplovstva u miru. U komunističkome je zatvoru bio oko dvije godine, pa je, navodno, pušten sa dugogodišnje robije na izravnu intervenciju iz samoga državnog vrha. Umro je 7. siječnja 1954. u Zagrebu.

Od onih takozvanih „sitnijih riba“ mislim da svakako treba spomenuti Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne Države Hrvatske Ustaša sa još dubljeg dna kace. On je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovijek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)

Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine.

Ne bi bilo korektno ne spomenuti ustašicu Milku Obradović.

Bio je i poznat i Mile Vasić, Srbin, koji je bio u radnickim logoru Jasenovac zaposljen.

Osim Vasića u Jasenovcu su bila zaposljena grupa srpskih Cigana (Roma) koje su Ustaše pohvatale po Lici i dopremile u Jasenovac. Živjeli su relativno slobodni, ponajviše u selu Uštice koje se nalazilo na prostoru između Save i Une. Radi divljanja te grupe srpskij Cigana protiv pravoslavnog stanovništa (Srba i Hrvata) su ih Ustaše strijelali 1945te godine.

Pripadnici DORA postrojbi sudjelovali su u poljoprivrednim radovima i kopanjima kanala za navodnajvanje, radili su na polaganju telefonskog kabela između Trećeg Reicha i Nezavisne Države Hrvatske, gradili su oružničku školu u Bjelovaru, radili su u Šećerani Osijek i sl. Početkom 1944., njemačka vojska je započela pripreme za obranu obale od mogućeg anglo-američkog iskrcavanja. Ministarstvo oružanih snaga krajem ožujka dogovorilo se s Nijemcima da će za utvrđivanje dalmatinske obale staviti na raspolaganje potrebno ljudstvo, odnosno 96 pričuvnih časnika, 240 pričuvnih dočasnika i 4800 pričuvnika.

Krajem 1942. u okolici Bjelovara jedna DORA postrojba sastavljena od 400 Srba s Korduna, Banovine i Bosanske krajine prilikom sječe šume zarobljena je od strane partizanske jedinice pod zapovjedništvom Ivana Šibla. No, nakon višesatnog nagovaranja, tek 30 mladića odlučilo je prijeći Partizanima. Partizani su tom prigodom strijeljali zapovjednika postrojbe, inače Srbina iz Srbije, junaka Solunskog bojišta iz Prvog svjetskog rata. Na temelju ovog događaja 1971. snimljen je film “U gori raste zelen bor”.

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (“Handžar”) : Komunistički monstrumi. Kupi ovdje :

Domobranski general Mihajlo Lukič :

Do lipnja 1941. zapovijedao je Osječkom divizijom. Od srpnja do listopada 1941. iz Bihaća je zapovijedao Ličkim zdrugom, a iz tog razdoblja poslije će ga se prisjećati Titov general Jovo Popović. U zapisima u Prvoj ličkoj proleterskoj brigadi on je Lukića kao zapovjednika vojske Nezavisne Države Hrvatske, doduše, „počastio" titulom Pavelićeva generala, ali je njegove akcije nazivao „pokušajem pacifikacije Like", očito razlikuju ga od ustaških časnika na tom području kojima je poimence nabrajao zločine nad civilima. Istodobno je bio i časnik za vezu sa 2. talijanskom armadom. Velikim ratnim operacijama zapovijedao je tek od kraja 1941. do travnja 1943. kao zapovjednik 3. domobranskog zbora u Sarajevu. U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Hercegovini te je vrlo često surađivao s Crnom legijom Jure Francetića.

Drugi svjetski rat bjesnio je punom žestinom, pobjednik se nije naslućivao, a onda je u dobi od 57 godina general Lukić naglo umirovijen jer se protivio slanju hrvatskih vojnika u njemačke legije te na bojišta po SSSR-u.

Kad je riječ o osobnom životu, spominje se da se Lukić s proglašenjem Hrvatske pravoslavne crkve u lipnju 1942. počeo izjašnjavati kao član te konfesije. Kraj rata dočekao je u Zagrebu kao umirovljenik. Uz njegovo se ime nikada nije vezivao nijedan ziočin, no komunističke su ga vlasti zbog suradnje s neprijateljem osudile na 10 godina zatvora. Pomilovan je nakon odsluženih pet godina te je u Zagrebu živio do smrti 1961. godine.

Filatelističko izdanje : Čuvaj se Jugoslavena!. Kupi ovdje :