Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske od 1934 do danas!

Vlada Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji i HOP izdavali su službene marke do 1972. godine (po nekima do 1976. godine).

Privatna izdanja bila su djelo pojedinih domoljuba ili sličnih organizacija i udruga.

Pošto Nezavisna Država Hrvatska  nikada nije kapitulirala pred jugoslavenskim okupatorom je Nezavisna Država Hrvatska imala pravo da izdaje kao članica UPU-a poštanske marke. Pravno je Nezavisna Država Hrvatska bila okupirana, a sljednica jugoslavenske okupacije je Republika Hrvatska.

Svjetski poštanski savez (UPU) osnovan je 1874. godine u Parizu i jedna je od najstarijih svjetskih organizacija. Danas je više od 200 zemalja članica UPU-a.

Zato su ta izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji redovita i trebala bi biti u Michel katalogu.

Kapitulacijom pred silama Osovine 1941. godine prestala je postojati Kraljevina Jugoslavija, ali u katalogu Michela, primjerice, možete pronaći fantasy izdanja nekakve "jugoslavenske vlade u egzilu" iz Londona. Ista je stvar i sa zločinačkom SAO Krajinom, koja se također nalazi u Michelovim katalozima i koju nije priznala nijedna država svijeta, pa ni sama Srbija.

Cilj privatnih izdanja hrvatskih maraka bila je i promidžba Hrvatske, prikupljanje sredstava za razne domoljubne potrebe i akcije.

Filatelistička izdanja nisu prestala sa Republikom Hrvatskom, koju neki u hrvatskoj emigraciji vide kao sljednicu jugoslavenske okupacije. Naprotiv, nikad nije izašlo više maraka Nezavisne Države Hrvatske nego nakon 1990 godine.

Pri hrvatskoj vladi u Buenos Airesu i Madridu djelovala je Hrvatska izvještajna služba s filatelističkim odjelom koja je dizajnirala i izdavala marke.

Primarni cilj izdavanja maraka bilo je prikupljanje sredstava za razne namjene.

Te marke nastoje otrgnuti od zaborava pojedine događaje iz dalje i bliže hrvatske prošlosti, ujedno ukazujući na težnje hrvatskog naroda za vlastitom samostalnošću i istovremeno vodeći tihi rat protiv komunizma.

Simboli i slike na poštanskim markama u emigraciji pobuđuju domoljubne i antikomunističke osjećaje.

Izdavačko poduzeće "Domovina" iz Madrida upisuje u svoje kataloge sva izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u iseljeništvu do 1975. godine.

Prvo izdanje iz 1964. uredio je dr. Branko Marić, a drugo 1976. Višnja Pavelić, kći Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Marke su prodavane trgovcima markama u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Zapadnoj Europi koji su ih dalje distribuirali diljem svijeta.

Tako su neke marke dospjele i u tada jugo-srpsku okupiranu Hrvatsku.

Glavni distribucijski centri bili su u Buenos Airesu, Madridu i Damasku u Siriji, gdje su se nalazili i uredi hrvatske vlade u iseljeništvu.

Marke su se tiskale, prodavale, kupovale i skupljale. Nitko na svijetu ne izdaje marke bez dobrog financijskog poslovanja, bez obzira na to u koje će se svrhe dobiti koristiti.

Privatna izdanja su na primjer izdanja HSS-a, Hrvatskog filatelističkog društva iz Sydneya, londonskog lista "Nova Hrvatska", hrvatskih franjevaca iz Pennsylvanije i "Hrvatske socijalne skrbi" iz New Yorka, serije UPU-a, ptice, cvijeće, Mostar od 500 Kuna i još neke koje su izdale privatne ruke.

Pročitajte više o bogatoj filatelističkoj povijesti Nezavisne Države Hrvatske :

- Izdanja prve emigracije iz 1934. godine

Regularna izdanja :

- 1941
- 1942
- 1943
- 1944
- 1945
- Probe
- Posebna filatelistička izdanja

Lokalna izdanja :

- Alpenvorland Adria
- Banat
- Banja Luka
- Belišće
- Berane
- Boka Kotorska
- Brač
- Hvar
- Korčula
- Lastovo
- Međimurje
- OZAK
- Prinz Eugen Gau
- Rijeka / Kupa
- Sandžak
- Šibenik
- Split
- Sušak
- Ugljan
- Velika župa Dubrava
- Velika župa Rasa
- Zadar

Biljegi općina i gradova :

- Banja Luka
- Bjelovar
- Derventa
- Dubrovnik
- Granešinska Dubrava
- Hrvatska Mitrovica
- Hrvatski Karlovci
- Karlovac
- Koprivnica
- Kustošija
- Nova Gradiška
- Osijek
- Petrinja
- Petrovaradin
- Plehan
- Rajlovac
- Ruma
- Samobor
- Sarajevo
- Sinj
- Sisak
- Slavonski Brod
- Slavonska Požega
- Stara Pazova
- Stenjevec
- Sveta Klara
- Sveta Nedelja
- Šestine
- Tuzla
- Vinkovci
- Virovitica
- Vrapče
- Vrbovec
- Vukovar
- Zagreb
- Zemun
- Ostali biljegi

Sva druga izdanja :

- Biljegi
- Doplatne marke
- Dunav osiguranje
- Evropsko osiguranje
- Hitlerjugend
- Hrvatska Državna Željeznica
- Hrvatski Crveni Križ
- Inselpost
- Katolička crkva
- Marke za pristup SS diviziji
“Princ Eugen”
- Mirovinska zaklada namještenika
S.P.Ž.
- Mirovinski fond
- Monopol
- Muslimanska zajednica
- Nacionalna Obrana
- Njemačka Narodna Skupina
- Novinarska Mirovinska Naklada
- Obranbeni prirezi
- Porezne marke
- Porto marke
- Pristojba za putni fond
- Savez hrvatskih planinarskih društava
- Službene marke
- Sport
- Studentski fond
- Sudski biljegi
- Trake za kontrolu poreza na promet
- Trošarinski biljegi
- Vinjete
- Vojne marke
- Zagrebački električki tramvaj

- Neizdane marke
- Nepoznate marke


Izdanja nakon II. Svijetskog rata :

- "Alternativni hrvatski grb” i Velike Župe Nezavisne Države Hrvatske
- Australsko filatelističko društvo
- Bend Rammstein
- Borče! Misli na svoju majku!
- Čuvaj se Jugoslavena!
- Erich von Däniken
- Fantazijska izdanja i falsifikati
- Fazlagića kula
- Hrvatska jela
- Hrvatske Obrambene Snage (HOS)
- Hrvatski Franjevci
- Hrvatski navijaći
- Hrvatski Sandžak
- Hrvatski zračni asovi
- Izdanje vlade Nezavisne Države Hrvatske u emigraciji
- Kralj Tomislav II. i kraljica Irena (1941 - 1943) Nezavisne Države Hrvatske
- Muslimani u vojsci Nezavisne Države Hrvatske
- Nezavisna Država Hrvatska : Krajobrazi
- Njemačka vojna udruga "Handschar" (Handžar)
- “Omoti” 1993
- “Omoti” 1994
- “Omoti” 2020
- “Omoti” 2024
- Papa Ivan Pavao II.
- Povijest Hrvata
- Povijesna karta
- "Republika Hrvatska" iz 1971. godine
- Sandžak, 2024
- “Slava Ukrajini” / "Putler"
- Sva druga izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske
- Tifusar i šumski bandit Josip Broz Tito
- Ustaša
- Velika Smradija
- Zvonimir Boban

Interesantno :

- Cenzura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
- Dionice
- Hrvatska Državna Banka
- Izdanja jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske
- Izložba : Borba ujedine Evrope na istoku
- Lutrija
- Pečati Nezavisne Države Hrvatske
- Poštanski troškovi
- Pošta u radnim logorima
- Razglednice

Dizajneri poštanski maraka :

- Antonini, Otto
- Horvat, Radoslav
- Kirin, Vladimir
- Kočiš, Volođa
- Kocmut, Božidar
- Režek, Ivo
- Seizinger, Karl
- Vulpe, Milan

Velikaya Horvatiya (Velika Hrvatska) na području današnje Ukraine, Češke, Poljske i Slovačke :

Gore : Na poljskoj zemljopisnoj karti : Chrobacja Wielka - Bia ła = Velika Hrvatska / Bijela Hrvatska, Chrobacja Czerwona = Crvena Hrvatska,
Chrobacja Zakarpacka - Czarna = Karpatska-Hrvatska / Crna Hrvatska.  [ Povećajte sliku ]

Crvena Hrvatska (južna Hrvatska) u starijim povijesnim izvorima iz srednjeg vijeka je naziv za primorsko područje uz jugoistočni Jadran, od rijeke Cetine do Valone (Vlore) i kasnije do Drima, ali je još prije toga u kasnoj antici već postojala i klasična Crvena Hrvatska od 4. - 7. stoljeća u Ukrajini odnosno Sarmatiji.

Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374. - 662. god.) : Donedavna se vjerovalo, prema Porfirogenetu i kasnijim izvorima, da je najstarija hrvatska država u Europi bila Bijela Hrvatska (6. - 10. stoljeće) u južnoj Poljskoj i Čehoslovačkoj, ali su njezini početci i prostorni opseg bili vrlo nejasni.

Novije poredbene analize (Mayorov 2006), te još raniji dokumenti i arheonalazi, dosad su nedvojbeno pokazali da je u današnjoj Ukrajini već prije toga, bar od 4. st. postojala druga predslavenska Crvena Hrvatska (Velikaya Horvatiya), koja se je tek naknadno od 7. st. slavizirala, zajedno sa zapadnom Bijelom Hrvatskom. Upravo je ova rana Crvena Hrvatska u Ukrajini zbog niza bitnih razloga, ključna predslavensko-ranohrvatska država :

   a) To je najstarija poznata hrvatska država na europskom tlu.

   b) U njoj su još vladali predslavenski, iranizirani potomci prednjoazijskih Hurita.

   c) Slaveni u nju prodiru tek od 6. st. pa je to prva poznata poluslavenska država.

   d) U njoj je očita tek naknadna slavizacija Hrvata, koji su stariji od Slavena i njihovih jezika.

   e) Crvena Hrvatska je u Ukrajini pravno-politički temelj ukrajinske državnosti.

   f) Ova Crvena Hrvatska iz Ukrajine je rano ishodište većine južnih ikavskih Hrvata uz Jadran, kao i Crnogoraca.

Ovi ranohrvatski nalazi iz Crvene Hrvatske su onaj zadnji ključni dokaz s kojim dosadašnje lingvističke kombinacije o navodnom kasnoslavenskom ishodištu Hrvata, pri današnjoj povijesnoj i arheološkoj dokumentaciji nepovratno otpadaju kao neobjektivni i zastarjeli, a antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i neizbježno.

Najstarija sigurna najava hrvatskog imena u Europi je grčki natpis gradonačelnika Horouathos iz 2.- 3. st. u antičkoj luci Tanais kod Rostova na Azovskom moru (LATYŠEV 1890). Hrvatsku nazočnost tu potvrdjuje i noviji nalaz iz 2. st. uz Azovsko more hrvatskoga grba - heraldičke šahovnice.

Slijedeći ključni podatak daje antički svećenik OROSIUS god. 418. u povijesnoj monografiji Compendium Historiae Mundi, koji u današnjoj Ukrajini istočno od Karpata i južno od Urala navodi istočni sarmatski narod Horiti. U istom smislu zatim i ZACHARIAS RHETOR god. 559. u djelu Historia Ecclesiae na Dnjepru uz Crno more takodjer spominje sarmatski konjanički narod Hrwts.

Nadalje slijede i podaci u normanskim putopisima vikinških istraživača (BOSWORTH 1855), npr. SIGURD, OCHTERE i WULFSTAN, koji su u 8.- 9. st. plovili rijekama od Baltika do Crnoga mora, pa u Ukrajini uz Dnjepar spominju kraljevstvo Krowataland, što je nesumnjivo ime prve hrvatske države. Uz njih slijedi i engleski kralj ALFRED I., koji u geografskom opisu Europe (888.- 893.) opet spominje istočno od Karpata i južno od Urala (Riffin) sarmatski narod Horiti. Konačno u 10. st. istočne Crvene Hrvate već izričito spominju rani poljski izvori o dinastiji Piastowiča, kao i Nestorova Povest vremennyh let iz 1113. Iz tih poljskih i ruskih izvora, Crveni Hrvati su zapisani kao Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd., tj. kao ruski Hrvati ili Crveni Rusi. Nakon konačnog pripojenja u rusku državu, to područje bivše Crvene Hrvatske se nadalje naziva Crvena Rusija, a pripadno pučanstvo Rutheni ili Rusini u sadašnjoj Galiciji (zapadna Ukrajina).

Takodjer je vjerojatnije da se baš na ovu istočnu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini, a ne na zapadnu Bijelu Hrvatsku u Poljskoj, odnosi i dio arapskih navoda iz 10. st. o sjevernim Karpatskim Hrvatima pod imenom Khurdâb ili Gjervâb, i to napose AL-GJARMI (Marquart 1903), AL-BEKRI (Kunik i Rosen 1878), IBN-DASTA (Chwolson 1869) i AL-ALAM (Minorsky 1837).

Arheološki nalazi iz Penkovske kulture (ŠĆUKIN 1990) na području Crvene Hrvatske u Ukrajini od 5.- 7. st. sadrže izmiješane ostatke uobičajene ranoslavenske keramike kao i drugdje, ali su ovdje nazočni još i iransko-sarmatski elementi a napose kovinske životinjske figurine poput lavića i sličnih dekoracija, kakvih inače nema medju drugim ranim Slavenima. Ovo upućuje na prednjoazijsko iransko podrijetlo tadašnjega vladajućeg sloja u Ukrajini, a u istom smislu govori i susjedni raniji nalaz heraldičke šahovnice.

U tom su pogledu još značajnija pokazala iz ovdašnje povijesne onomastike. Tako se donedavna značenje etnonima Sarmat (grčki Sauromatai, lat. Sarmatae, perz. Sarmadi) tumačilo na raznorazne više-manje prihvatljive načine. Medjutim, novija proučavanja i nalazi najjasnije upućuju na povijesno-etimologijske veze s vladarskim titulama iz ranijih alarodskih, urartskih i huritskih država. Antičke alarodske dinastije Atropati i Orontidi u Zakavkazju od 5. - 1. st. pr.Kr. nosile su titulu sarmada (= kralj), pa ranoantički urartski carevi od 9.- 6. st. naslov šarmât, te huritsko-mitanski kraljevi od 16. - 14. st. titulu šarmâta, a prapovijesni ranohuritski vladari od 22. - 18. st. naslov šarru-mata, što bi bio najstariji protolog (prauzor) za kasnije Sarmate. Takodjer i francuski povjesničar FLODOARD (894.- 966.) u svojim Annales izričito navodi da Velikom (Bijelom) Hervatskom vladaju sarmatski kraljevi.

Po Oroziju i Alfredu, vladajuća etnoskupina u ukrajinskoj Crvenoj Hrvatskoj bili su sarmatski Horiti, a ovo je ime identično s biblijskim Horitima (Stari Zavjet), koji su potvrdjeni kao antički ranohelenski sinonim za prapovijesne alarodske Hurite (23. - 10. st.), a ovi su sami sebe na vlastitu jeziku zvali Hurrwuhi tj. vrlo slično kasnijim Hrvatima. Zatim vikinški putopisci u 8. i 9. st. na području Velike Hrvtske spominju značajna plemenska imena u iransko-huritoidnom obliku, napose u Bijeloj Hrvatskoj Likkaviki, a istočnije oko Crvene Hrvatske Kardariki, Drogowiki, Radamiki, Kriwiki itd. Nadalje, kraljevski glavni grad Crvene Hrvatske po arapskim se putopiscima zvao šehr Khurdâb, što se nadovezuje na etnonim Kurdi - a upravo su oni takodjer iranizirani potomci prapovijsnih Hurita. Takodjer i vladarska imena horitske dinastije u Crvenoj Hrvatskoj često sadrže osnovicu "Mir", a to isto u zapadnoiranskim i kurdskim govorima znači vladar (kralj). Konačno je pri kraju Bijele Hrvatske poznat i biskup Vojtjech - Adalbert iz dinastije Slavnikovića, kojemu je ime Vojtjech slavizirani sinonim, a izvorni prahrvatski tj. huritski oblik je upravo Adalbert u značenju "Veliki Berto": huritski Adal = velik ili jak, Bert = vlastito ime.

Prema tomu, vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici - pučani i poljodjelci od 6. st. bili su poluslavensko-antskog podrijetla. Takodjer su i ovi Anti bili bar dijelom skitsko-iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekim izvorima spominju se kao 'Antoi (grčki), Antae (latin.), Aintab (ranogermanski), Wantit (arapski) itd. Dakle medju svim ranim slavenskim zemljama, udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko-iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prama ostalim Slavenima, pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritsko-iranoslavenskom državom u Europi.

Uloga iranskih Prahrvata u antičkoj sarmatskoj državi (Bosporsko kraljevstvo) na Azovskom moru, dosad je slabije poznata, ali oni sigurno nisu bili jedini narod u toj Sarmaciji gdje su takodjer još brojni arijski Sindhi, Maeoti itd. Ova je država u 3. st. pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon god. 200. s područja Visle provalili do Crnoga mora i ondje postali vladajući sloj u Gotskom kraljevstvu.

Gotsku su državu pod kraljem Hermanarikom, nakon god. 374. uništle s istoka provale nomadskih Huna. Tada sarmatski Horiti (Hrwts) u ukrajini uspostavljaju prvu ranohrvatsku državu u Europi - Crvenu Hrvatsku pod sarmatsko-horitskom dinastijom iz koje su najbolje poznati slijedeći vladari: Prvi hrvatski vladar u Europi i ujedno utemeljitelj dosadašnje ukrajinske državnosti je kralj Ukromir (od 374.), po komu je možda ime Ukrajine. Zatim slijedi kralj Radogoy (406. - 454.), koji je još bio hunski vazal. Hunsku je vlast uništila pod Attilom provala germanskih Langobada duž Karpata do Ukrajine. Zatim od 454. kralj Miregoy uspostavlja posve neovisnu državu Hrvatsku u Ukrajini. Od 535.-558. slijedi ga horitski car Piregast, pod kojim sa sjeverozapada započinje priseljavanje prvih Slavena u Ukrajinu, te bizantsko-slavenski ratovi u kojima sudjeluje i Crvena Hrvatska. Pritom Crvena Hrvatska postaje prvi i najvažniji piemont ranoga slavenskog okupljanja, pa oko nje širom istočne Europe nastaje veliki Antsko-hrvatski savez slavensko-iranskih etnoskupina. Od 558.- 582. Crvenom Hrvatskom i cijelim Antskim savezom vlada najmoćniji ranohrvatski vladar istočne Europe, sarmatsko-horitski car Ardagast, s tada najprostranijom državom u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od današnje Moskve pa sve do antske tvrdjave Adina na Dunavu (kod Silistre u Rumunjskoj), gdje on pogiba u boju s bizantskim vojskovodjom Priskosom. Naslijedio ga je Dauritije (582-593) i zadnji horitski kralj Mezamir (593.- 602.), koji takodjer pogiba pri provali nomadskih Avara iz Azije.

Tada se Antski savez raspada, a pod udarom Avara počinje od 602. - 610. preselidba sarmatskih Horita iz Crvene Hrvatske. Ostaje samo dio Crvenih Hrvata u zapadnoj Ukrajini (Galicija-Bukovina), dok se ostali iz srednje i južne Ukrajine, Podolije i Besarabije (Moldova) sele na Balkan. Preostali dio Crvene Hrvatske uz istočne Karpate, u savezu sa zapadnijom Bijelom Hrvatskom ulazi u sastav srednjovjeke karpatske Hrvatske. Njezina je savezna prijestolnica bila u poljskom Krakowu, dok je glavni grad ostatka Crvene Hrvatske postao sadašnji Pržemysl, a središte zapadne Bijele Hrvatske u češkim Libicama. Ova je Bijela Hrvatska dostigla vrhunac moći i prostranstva pod germanskim carom Samom (623. - 658.), kada je postala jedna od najvećih europskih država u 7. st. i obuhvaćala je veći dio Karpata i zapadnu Panoniju, od Save do Sudeta i Galicije. Nakon njegove smrti pod udarom Avara se ta država raspala na Karantaniju, Moravsku, te Bijelu Hrvatsku koje je dalja povijest od 658. do 869. opet slabije poznata.

Od 869.- 894. Bijelom Hrvatskom vlada moravski knez Svatopluk, a zatim u 10. st. domaća hrvatska dinastija Slavnikovići pod kojima Bijela Hrvatska postupno propada pred osvajačkim udarima slavenskih susjeda. Tako od godine 955. istočnu Crvenu Hrvatsku osvaja poljska dinastija Piastowiči, a zapadnu je Bijelu Hrvatsku od 987. zaposjeo poljski vladar Mieszko. Konačno god. 992. ruski knez Vladimir zauzima Crvenu Hrvatsku i kao tzv. Crvenu Rusiju pripaja ju ruskom imperiju. Istodobno 955. češki kralj Boleslav I. razara Libice, osvaja Bijelu Hrvatsku i zbacuje zadnju sjevernohrvatsku dinastiju Slavnikovića, čime završava povijest sjeverne karpatske Hrvatske. Tako nakon 10. st. preostaje još samo južna hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića uz Jadran.

Položaj zapadne Bijele Hrvatske barem je donekle poznat iz povijesnih izvora, iako je njezin stvarni opseg još uvijek nesiguran. Najvjerojatnije je uglavnom obuhvaćala istočnu Češku, Moravsku, južnu Poljsku oko Krakowa i najveći dio Slovačke oko Tatra i zapadnih Karpata.

Naprotiv je za istočnu Crvenu Hrvatsku i samo njezino postojanje donedavna bilo neizvjesno, dok su joj stvarni položaj i opseg uglavnom bili nepoznati. Prvo prostorno pokazalo Crvene Hrvatske su bili arheološki nalazi prostranstva mješovite, poluslavensko-sarmatske Penkovske kulture od 6. - 7. st. Ova je obuhvaćala najveći dio današnje Ukrajine od Dnjepra do rijeke Prut i ušća Dunava tj. srednju Ukrajinu, Podoliju i Besarabiju (Moldova), a kraljevska prijestolnica tih sarmatskih Horita bio je grad Khurdâb u Podoliji.

Drugo dobro prostorno pokazalo za završnu fazu karpatske Hrvatske do 10. st. uključujući Bijelu i Crvenu Hrvatsku, današnji su tragovi u geografskim toponimima oko Karpata, tj. neslavenski nazivi irano-alarodskog ili hetoanatolskog tipa, a napose ovdašnji toponimi direktno izvedeni iz hrvatskog etnonima. Iz toponimije proizlazi da se u završnoj fazi prije propasti, ta karpatska Hrvatska prostirala na zapad do Bratislave i Brna, na sjeveru do Krakowa i Pržemysla, na istoku u Galiciji do Černovica, a na jugu odprilike do sadašnjih sjevernih granica Madjarske i Rumunjske.

Organizacija vlasti može se indirektno izvoditi iz arheloškog materijala, te iz oskudnih naznaka u spomenutim zapisima. U ranijoj fazi do 6. st., to je bio konfederalni savez Anta i dijela istočnih Slavena i Skita u istočnoj Europi, čiju je središnju državnu organizaciju tvorilo kraljevstvo Crvena Hrvatska u Ukrajini. Njezina je društvena struktura bila dvoslojna, tj. slična antičkom modelu iransko-huritskih država : gornji sloj vladajućeg plemstva bili su sarmatski Horiti iz Crvene Hrvatske kojih je glavno zanimanje bilo stočarstvo, konjaništvo i ratovanje, a ostalo radno pučanstvo, poljodjelci i vojni pješaci bili su Anti i drugi Slaveni. U toj ranoj Crvenoj Hrvatskoj i Antskom savezu vladala je spomenuta horitska dinastija s najvažnijim sarmatskim vladarima Ukromir, Radogoy, Miregoy, Piregast, Ardagast i Mezamir, koji su uglavnom poznati iz bizantskih izvora.

U kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, organizacija vlasti i struktura društva su uglavnom ostali slični tj. saveznoga i dvoslojnog tipa s vladajućim plemstvom iranskih Hrvata i ostalim slavenskim radno-poljodjelskim pučanstvom uglavnom vendskoga podrijetla (grčki Ouenédai, lat. Venethae, germanski Winden itd.). Po tim najbrojnijim vendskim Slavenima je savezna Bijela Hrvatska u srednjovjekim germanskim izvorima još poznata i kao Wendenland te u romanskoj verziji kao Vindonia.

Vladajući sarmatski Horiti u Crvenoj Hrvatskoj bili su po iskonu nomadski stočari kojih se gospodarstvo najviše temeljilom na govedima, konjima i kolima, a njihova je antička umjetnost uglavnom slična drugim iranskim konjaničkim narodima iz istočne Europe i prednje Azije.

Naprotiv slavensdki Wendi i Anti bavili su se pretežito poljodjelstvom u seoskim naseljima, a njihova je kultura bila znatno primitivnja od antičke civilizacije vladajućega sarmatskog plemstva. Ovi su rani Slaveni još početkom srednjega vijeka bili tek na razini željeznoga doba, kao npr. Iliri za cijelo tisućljeće ranije, ili Prairanci za puna dva tisućljeća prije, ili Protohuriti čak za tri tisućljeća prije Slavena. Njihova se ranoslavenska sela još u 6.- 8. st. sastoje samo od četverouglastih jednodjelnih koliba bez pregrada, sa suhozidnim kamenim ognjištem u jednom kutu. U njihovoj ostavi se uglavnom nalazi primitivna keramika od jednolikih i nespecifičnih vrčeva i zdjela s oskudnim i jednostavnim urezanim dekoracijama, pa metalne fibule (kopče) itd. (ŠĆUKIN 1990).

Najraniji poznati stari Slaveni od 4.- 6. st., po arheonalazima i povijesnim podacima su nedvojbeno još bili vrlo hetrogeni etnoplemenski konglomerat, koji se je oblikovao i slavizirao tek u srednjem vijeku uklapanjem zapadnih europskih Wenda, istočnoarijskih Anta, sjevernih Balta, ranijih nomadskih Skita itd. U vjerskom pogledu IBN-JAKUB (G. Jakob 1937) spominje da su slavenski stanovnici u Veliko (Bijeloj) Hrvatskoj većinom bili nekršteni pogani, a manjim dijelom kršćani jakobitske sekte (tj. slično današnjim starokršćanskim ostatcima u Kurda) - što se vjerojatno odnosilo na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva tj. ranih Hrvata.

Sarmatski jezik do 3. st. donekle je poznat iz antičkih izvora, dok je kasniji govor sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj uglavnom nepoznat, ali se iz kasnijeg leksika i toponimije na karpatskom području srednjovjeke Bijele i Crvene Hrvatske, može zaključiti da je od 4,- 6. st. svakako još uvijek pripadao irano-sarmatskoj skupini, uz obilje još starijih alarodsko-huritoidnih arhaizama. Početna slavizacija javnoga govornog jezika u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj morala je nastupiti razmjerno kasnije tj. u većoj mjeri tek od 7. st. Slavenski je značaj jezika kod tih Hrvata prevladao tek negdje do 10. st., zbog čega lingvisti zabunom smatraju to razdoblje početcima hrvatsko-slavenske povijesti. Medjutim ova slavizacija sigurno nije mogla biti jednosmjeran proces napuštanja iranosarmatskog leksika i podpunog preuzimanja slavenstva. Naprotiv kod većine Slavena obuhvaćenih Antskim savezom i Velikom Hrvatskom, a napose kod samih Hrvata to je moglo biti samo uzajamno-dvosmjerno prožimanje iranstva i pučkog slavenstva (wendskih, antskih i ostalih elemenata) u različitim regionalnim omjerima, tj. slično romanskom utjecaju i miješanju latinskog jezika u različitim provincijama Rimskog Carstva.

Hipotetske ekstrapolacije nekih, napose sovjetskih filologa (npr. TRUBAČEV 1980, 1982, SEDOV 1979), koji retrogradno izvode navodno postojanje nekoga ranijeg "praslavenskog" jezika čak od II. i I. tisućljeća pr.Kr., su bez oslonca ni potvrde u ostalim kronološkim disciplinama. To je suprotno povijesnim podacima, a napose su izričito protivni svim arheološkim pokazalima (ŠĆUKIN 1990), koji nedvojbeno dokazuju da u srednjoj ni istočnoj Europi prije 4.- 5. st. nije mogla postojati neka posebna ni zajednička etnokultura - a napose ne nikakva "antička praslavenska" zajednica.

Zato za Slavene ne važi divergentno-radialni razvojni slijed jezika kao npr. za stare Germane, nego naprotiv mozaičan romanski model hibridnog razvitka jezika kao u Sredozemlju s latinskim preslojavanjem Rimskoga Carstva uz regionalne razlike ranijih romaniziranih naroda. Po modelu Slavena bi se i kod Romana moglo filološkim putom umjesto poznatoga latinskog retrogradno izvesti neki antički "staroromanski", pa čak i nepostojeći još raniji "praromanski", koji jednako kao i "praslavenski" spada u područje znanstvene fantastike. Dakle je za slavenske narode primjereniji romanski nego germanski model jezičnog podrijetla i razvitka, a taj novi i drukčiji filološki pristup postanku slavenskih jezika danas je ne samo moguć, nego već i nužno potrebit.

Kulturno-politički superiorna iranosarmatska državna organizacija antičkih Prahrvata, najprije u istočnom Antskom savezu, pa u karpatskoj Velikoj Hrvatskoj i onda u južnoj “balkanskoj” Hrvatskoj, zapravo su bile onaj početni poticaj s kojim je tek hetrogeni konglomerat predslavenskih plemena (Wendi, Anti, Balti, Skiti, Panonci itd.) konačno ujedinjen u zajedničku prostornu, kulturnu i duhovnu cjelinu srednjovjekog slavenstva. Jedino su u slučaju Bugarske donekle sličnu ulogu imali tatarski Prabugari, a u ranoj Rusiji dijelom i vikinški Varjagi.

Nakon provale Avara i smrti zadnjega kralja Mezamira, u ukrajinskoj pradomovini ostaje samo dio sarmatskih Horita koji se pomiču nešto zapadnije uz sjeveroistočne Karpate u Galiciju i Bukovinu (danas zapadna Ukrajina), gdje od 7. st. ulaze u sastav karpatske Hrvatske kao Crveni Hrvati. Od ovih srednjovjekih Crvenih Hrvata u Galiciji uglavnom potječu današnji ukrajinski Rusini, a od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci, te jedan dio južnih Poljaka.

Ostala većina sarmatskih Horita iz Ukrajine, oko god. 610. sele se na jugozapad sve do Jadrana i od 626. naseljuju Hercegovinu, Crnu Goru, dalmatinsko kopno i jadranske otoke kao neretljanski marjani. Od tih ukrajinskih Hrvata uglavnom potječu današnji južni ikavski Hrvati sa snažnim pečatom prednjoazijske iranohuritske kulture i razmjerno najmanjim slavenskim udjelom, jer su sarmatski Horiti bili u kontaktu s ranim Slavenima kraće od jednog stoljeća (od 535.- 610.). Ove južne ikavske Hrvate još i danas s Ukrajincima povezuje zajednički ikavski izgovor srednjovjekovnog znaka "jat", za razliku od većine ostalih Slavena gdje se taj znak češće pretvara u glas e.

Da u ranomu srednjem vijeku antički iranosarmatski Prahrvati nisu organizirali najprije ukrajinsku Hrvatsku i Antski savez, pa zatim karpatsku Bijelu Hrvatsku i južnu jadransku Hrvatsku, današnje etnopolitičke slike svih ovih područja bile bi nesumnjivo drukčije i jednostavnije, a posebna Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna vjerojatno ne bi ni postojale. Naime, današnji su Slovaci najbliži etnokulturni baštinici srednjovjekih Bijelih Hrvata pa je i država Slovačka teritorialni i pravnopolitički nasljednik karpatske Bijele Hrvatske. Slično su i današnji Rusini najbliži etnokulturni baštinici istočnokarpatskih Crvenih Hrvata, a država Ukrajina je prostorno i pravno-politički pa možda i imenom (prvi kralj Ukromir ?) nasljednik kasnoantičke Crvene Hrvatske i sarmatskih Horita.

Uglavnom su sličnu početnu ulogu odigrali i najzapadniji Hrvati u Karantaniji glede utemeljenja državnosti Slovenije, pa jadranska Bijela Hrvatska u pogledu današnje Hrvatske i Bosne, kao i južna Crvena Hrvatska tj. srednjovjeka Duklja u temeljima Crne Gore. Dakle čak šest tj. polovica svih današnjih slavenskih država, imaju etnokulturno i pravnopolitičko ishodište u srednjovjekim državnim tvorbama koje su začeli iranosarmatski stari Hrvati, a i većina ostalih slavenskih država su u srednjem vijeku bile bar pod djelomičnim utjecajem Prahrvata. Uglavnom neovisno od ranohrvatskih utjecaja su medju Slavenima nastale možda samo Bugarska (tatarski Prabugari) i možda dijelom Rusija (vikinški Varjagi).

Za veći dio Slavena u ranomu srednjem vijeku su iranosarmatski Prahrvati bili glavni prenosioci visoke antičke civilizacije iz Starog istoka, čiji su djelomični nasljednici preko Crvene i Bijele Hrvatske postale kasnije slavenske države Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Bosna i Crna Gora. Drugi su Slaveni za ovo prema Hrvatima odali zahvalnost na tipičan slavenski način: To je započelo češkim pokoljem Bijelih Hrvata u Libicama dne 28. 9. 995., da bi se slično nastavilo i od Rusa u istočnoj Crvenoj Hrvatskoj, a sada se od 1991.- 1995. isto dovršava u južnoj Hrvatskoj i Bosni, istrebljivanjem i pokoljima Hrvata od balkanskih Srba. Dakle su ustvari Bugari ostali dosad gotovo jedini slavenski narod koji nije otimao hrvatske etničke prostore niti istrebljivao Hrvate. Tako se u jesen 1994. navršilo već puno tisućljeće slavenskoga istrebljivanja i asimilacije Hrvata. U nekoć prostranim hrvatskim državama oko Karpata tj. od Sudeta pa do Kijeva dosad su svi sjeverni Hrvati već istrijebljeni ili asimilirani. Takodjer je i južnije na Balkanu, danas već okljaštrena Hrvatska potisnuta na "reliquiae reliquiarum" srednjovjekovne Hrvatske države uz Jadran. Teritorijalni i etnopopulacijski gubitci koje su u proteklom tisućljeću donijela Hrvatima tzv. "slavenska braća", mnogostruko su veći od svih ostalih, razmjerno zanemarivih šteta što su Hrvatima nanijeli donedavna ozloglašeni, germanski i romanski "neprijateljski" susjedi. Stoga u budućih Hrvata ne bi bilo iznenadjenje, pojava duha antislavizma i trenda kulturne deslavizacije.

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice !.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije 'Velikaya Horvatiya'.

1. Objektivnost i neutralnost

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas. Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, - Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija 'Velikaya Horvatiya' djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

2. Predslavenski Iranohrvati

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca. Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

3. Velika i Bijela Hrvatska

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

4. Smještaj Velike Hrvatske

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

5. Doba Velike Hrvatske

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj gotski poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi rane Hrvate kao Harvaða fjöllum). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

6. Ranohrvatska černjakovska kultura

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

7. Kasnija slavizacija Iranohrvata

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.

Na Historijskom fakultetu u Petrogradu pod vodstvom prof. Mayorova na neistraženim ranim Hrvatima već intenzivno radi šira ekipa suradnika koji su sad najbolji istraživači ranohrvatske povijesti prije stoljeća VII, danas daleko jači od svih naših domaćih povjesničara. Npr. mladi Žih M. Ivanovič je u svojoj tezi (2005) potvrdio da kasnoantički pontski Prahrvati iz Velike Hrvatske po iskonu vjerojatno nisu Iranci nego Indoarijci, čime se uklapaju u druge bliske pontske etnogrupe kao Sindi, Maeoti itd.- što su naši dogmatski jugohistoričari dosad žestoko odbijali kao navodni rasizam.

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno (Akimova 1988). Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

'Antiustaške' jugoreakcije

Uskoro nakon pojava te nove ruske monografije su naši udbaši, jugoslavisti i velikosrbi naprosto pobjesnili i otvoreno ju proglasili za neprijateljsku "ustašku knjigu", pa njezinog izdavača (Istoričeski fakuljtet Sankt-Peterburg) odnedavna smatraju za 'Glavni ustaški stan' i auktora Mayorova zamalo kao novog 'poglavnika'. Kako su ih time ruska "braća" idejno napustila i spram veće samosvjesne Rusije su naši unitarni megalomani nemoćni išta promijeniti, to su se iz osvete udbaši odonda žestoko fizički oborili na dosežne im naše iraniste (vidi: Jugo-progon iranista). Prvo su kod nas u navali bijesa po jugo-direktivi (Matica Hrvatska, Sveučilište-Pedagogija, itd.) skinuli i pobacali odljeve Tanajskih ploča iz 2./3. stoljeća s prvim navodom Hrvata u Europi.

Zatim su prof.dr. Ivana Biondića, koji je do predlani predavao "Etnogenezu Hrvata" na zagrebačkom Sveučilištu hitno izbacili iz fakulteta, ukinuli mu katedru, pa mu zaplijenili i uništili njegovu radnu biblioteku s iranističkom literaturom o Prahrvatima. Istodobno je 2008. desantom čete naoružanih udbaša + agenata kao osveta i prijetnja kidnapiran sin A.Ž. Lovrića, razorena mu kuća i bačen u psihologor Kampor, gdje je od prisilnog trovanja psihodrogama ostao paralizirani invalid (Parkinson). Konačno su nedavno kidnapirali i oca mu dr. A.Ž. Lovrića i ubacili ga u ludnicu Vrapče. Vjerojatno bi u jugoslavističkom bijesu tamo strpali i samog 'poglavnika' Mayorova, ali im je nedostižan u dalekoj i velikoj Rusiji ...

Kao krajnji vrhunac svih tih donedavnih jugo-podvala, a da bi se bezuvjetno poništili dalekosežni rezultati Majorova, nedavno je u proljeće 2012, kod nas izdavač "Meridijani" (Samobor) čak objavio lažirani tj. krivotvoreni "prijevod" pod prividnim imenom prof.dr. Majorova:

    Umjesto pravoga i vjerodostojnog stručnog prijevoda s ruskog u hrvatski, tu je razmjerno podnošljivo prenesen samo srednji dio knjige tj. unutarnja poglavlja, - ali su nasuprot originalu posve izvrnuti glavni zaključci kroz drugi novi uvodni tekst (u stilu starih i poznatih jugo-dogmi).

    Povrh toga su još protivno Majorovu, dodane i lažno krivotvorene legende slika (karte) na početnoj naslovnici i u tekstu, gdje je ta lažna Velika Hrvatska premještena čak oko 1.000 km zapadnije u srednju Europu - umjesto istočnije u južnoj Rusiji gdje ju izvorno smješta Majorov.

    Pritom je još cijela ranohrvatska povijest u tomu lažiranom "prijevodu" dodatno pomaknuta čak za pola tisućljeća (u skladu s jugo-historijskim dogmama): kao da Hrvati ne postoje prije 9. stoljeća, iako u izvornoj monografiji sam Majorov zapravo najviše razpravlja i obrazlaže upravo ranohrvatsku povijest iz kasne antike tj. od Tanaisa izmedju II. do VI. stoljeća. Stoga je ta idejna veleizdaja nakladnika zapravo geopolitički odlično smišljena i vrhunski odradjena podvala u udbaškoj verziji lažne "VeleHrvatske".

Literatura :

    Alimov, D.E. 2008: "Pereselenie" i "krešćenie", k probleme formirovanija horvatskoj etničnosti v Dalmacii. Studia Slavica et Balcanica Petropolitana 2/4: 94-116.

    Акимова, О.А. 1988: Развитие средневековых представлений о происхождении хорватов. Этнические процессы в Центральной и Юго-восточной Европе, Мoskva.

    Иванович Ж.М., Майоров A.B. 2005: Происхождение и расселение хорватов в раннем средневековье. Исторический факультет, Государственный Университет, Санкт-Петербург.

    Иван Петровций 2004: Белые и «чёрные» хорваты.

    Korčinskij, O. 2004: Kultna središta ljetopisnih Hrvata u okolici gradine Stiljsko u Ukrajini. Croatica Christiana Periodica 54, Zagreb.

    Kroch, K. 1999: Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.

    Latyšev, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli.

    Mayorov, A.V. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg. ISBN: 5-288-03948-8

    Orosius Presbyter, 418: Compendium historiae Mundi. In J. Bosworth: 1855: Compendious history of the World, vol. 1/1, London.

    Sedov, V.V. 1979: Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.

    Christopher Tolkien 1955-56: The Battle of the Goths and the Huns. in Saga-Book (University College, London, for the Viking Society for Northern Research 14 / 3: 63-141.

    Trubačev, O.N. 1982: Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.

    G. Turville-Petre (ed.) 1956: Hervarar Saga ok Heidreks. University College London, for the Viking Society for Northern Research.

    Zacharias Rhetor 559: Historia Ecclesiae. In: Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademiya Nauk, Leningrad.

    Žih, M.I. 2008: Recensiones; A.V. Mayorov, Velikaya Horvatiya. Studia Slavica et Balkanica Petropolitana 2/4: 173-178, St-Petersburg.

Bijeli Hrvati :

Bijeli Hrvati (ukr. Білі хорвати, polj. Biali Chorwaci), je srednjovjeka etnogrupa, djelomični pretci ukrajinske nacije i pretci Hrvata na Jadranskom moru. Bijeli Hrvati su vjerojatno jednim dijelom takodjer preci Slovaka, Čeha i Poljaka, ili su makar imali veliku ulogu u konsolidaciji slovačkog, češkog, poljskog i ukrajinskog naroda tijekom 10. i 11. stoljeća.

Tragovi Bijelih Hrvata nalaze se po središnjoj i istočnoj Europi odnosno cijeloj Ukrajini, Slovačkoj, Češkoj, južnoj Poljskoj i jednim dijelom u sjevernoj Rumunjskoj. Pretpostavlja se da je mnogobrojan bjelohrvatski narod raspršen medju nevednim nacijama zbog provale Magjara u 9. stoljeću i potom Mongola u 13. stoljeću. Bijeli Hrvati su takodjer imali ogromnu ulogu u formiranju srednjovjekovne Magjarske države. Osim u srednjovjekom poljskom gradu Krakovu, posebno značajna središta Bijelih Hrvata bila su gradovi Peremišl i Galič koji su se nalazili u sklopu Kijevske Rusi pod kontrolom Kijeva. Kijevski vladari imali su s Bijelim Hrvatima stalnu vezu, a pretpostavlja se da su oni prvo istočnoslavensko pleme koje je prihvatilo Kršćanstvo koje su potom širili u Kijevu preko kijevske kneginje Olge koja je službeno prva 955. godine prešla na Kršćanstvo. Prema nekim stručnjacima kod Bijelih Hrvata se susreće niz kulturoloških odlika karakterističnih za antičko podneblje južne Ukrajine na kojima su stoljećima živjeli Sarmati, Skiti i Goti. Slične karakteristike se susreću kod Tiveraca i Uliča.

Poljski i češki znanstvenici uglavnom ignoriraju postojanje Bijelih Hrvata, koji se smatraju precima današnjih Hrvata. Prema povjesničaru Nevenu Budaku razlog tomu je: što u njihovim nacionalnim povijestima ne bi bilo popularno tumačenje da je u stvaranju srednjovjekovne državnosti Čeha i Poljaka sudjelovao netko drugi, pa možda i ti pradavni Hrvati, koji su živjeli na tom području. Naprotiv u Ukrajini, koja pretendira na poziciju "majke svih slavenskih naroda", termin Bijeli Hrvati rado se prihvaća, pa je i jedan od braće osnivača Kijevske Rusi, najstarije slavenske državne tvorevine, nosio ime koje se kroz lingvističke promjene, može dešifrirati kao Hrvat, tj. zvao se Horiv. Intrigira i podatak, koji iznosi Evgen Paščenko, da su Poljički statut i zakonik Kijevska pravda, najvažniji srednjovjeki dokumenti Hrvata i Ukrajinaca, frapantno slični.

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice !.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2.– 7. stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših domišljanja na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva.

Na Historijskom fakultetu u Petrogradu pod vodstvom prof. Mayorova na neistraženim ranim Hrvatima već intenzivno radi šira ekipa suradnika koji su sad najbolji istraživači ranohrvatske povijesti prije stoljeća VII, danas daleko jači od svih naših domaćih povjesničara. Npr. mladi Žih M. Ivanovič je u svojoj tezi (2005) potvrdio da kasnoantički pontski Prahrvati iz Velike Hrvatske po iskonu vjerojatno nisu Iranci nego Indoarijci, čime se uklapaju u druge bliske pontske etnogrupe kao Sindi, Maeoti itd.- što su naši dogmatski jugohistoričari dosad žestoko odbijali kao navodni rasizam.

Odnos Velike i Bijele Hrvatske

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov i suradnici iz obilne dokumentacije zaključuju da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

Iskon i značaj Velike Hrvatske

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrwts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

'Bijela Hrvatska je rana srednjovjeka država oko 6.- 9. stoljeća uzduž gorja Karpata, kao zapadni preostatak kasnoantičke Velike Hrvatske koju su uništile provale Avara.

Rana povijest

U doba najvećeg obsega Bijela Hrvatska sredinom 7. st. je na područjima današnje istočne Bavarske preko dijela Češke, Slovačke, južne Poljske i Galicije do zapadne Ukrajine. Kasnije od 8.- 10. st. se taj pojam sužuje i većinom odnosi na južnu Poljsku i Moravsku. Sjedište ranoslavenske države Bijele Hrvatske bilo je u gradu Hrvatu, tj. vjerojatno današnjem Krakovu u Poljskoj, a po stranim zapisima su njome isprva vladali sarmatski vladari jakobitske vjere. Na srednjovjekim europskim zemljovidima nalazimo ju većinom pod latinskim imenom Chrobatia (po Konstantinu Porfirogenetu), a još je poznata iz vikinških (kao Krowataland), arapskih (Držwab) i inih onodobnih izvora. To je u ranoj srednjovjekoj Europi bila treća najveća država, uz istodobno Franačko carstvo i rani Bizant.

Slabljenje i kraj

Nakon odselidbe većeg dijela Hrvata na Jadran iz Bijele Hrvatske od 7.- 8. st., karpatski Hrvati postaju manjinom medju inim Slavenima i ta njihova rana država je od 9./10. stoljeća uništena uzastopnim napadima kasnijih vladara Češke, Poljske i Rusije, koji su isprva bili ranoslavenski vazali Bijele Hrvatske. Njezin kraj je bio češkim pokoljem kralja Boleslava I. nad karpatskim Hrvatima u gradu Libice, dne 28. 9. 995. nakon čega je od 10. stoljeća do danas geopolitički preostala samo južna jadranska Hrvatska. Ipak se karpatski Bijeli Hrvati sjećaju svoga osobitog ranog iskona sve do 19. st. kada su pod istim etničkim imenom zapisani pri preselidbi u Ameriku, a legende o njima, osobito u Ukrajini se predajom održavaju i dalje kroz 20. stoljeće.

Literatura :

    Акимова, О.А. 1988: Развитие средневековых представлений о происхождении хорватов. Этнические процессы в Центральной и Юго-восточной Европе, Мoskva.

    Gaczyński, J. 1968: Zarys dziejów plemiennych Małopolski. Rocznik przemyski 12: 51 – 117.

    Korčinskij, O. 2004: Kultna središta ljetopisnih Hrvata u okolici gradine Stiljsko u Ukrajini. Croatica Christiana Periodica 54, Zagreb.

    Henryk Łowmiański: Hrvatska pradomovina, Maveda, Rijeka, 2004., ISBN 953-7029-01-X (prijevod s poljskoga Barbara Kryżan-Stanojević, prijevod djela Chorwacja Nadwiślańska)

    Tadeusz Wojciechowski: Bijela Hrvatska, Maveda, Rijeka, 2005., ISBN 953-7029-02-6 (prijevod: Neda Pintarić, prijevod djela Chrobacya)

    Evgenij Nykolaevyč Paščenko: Podrijetlo Hrvata i Ukrajina, Maveda, Rijeka, 2006., ISBN 953-7029-03-4

    Jerzy Bechicki, František Dvorník, G. Iljinskyj, Orest Korčinskij, Tadeusz Lehr-Spławiński, Tadeusz Lewicki, Oleksandr Malyckij, Leopold Peřich, Neda Pintarić, Oleksij Strižak, Emanuel Šimek, Miloslav Vach, Józef Widajewicz, et al.: Bijeli Hrvati 1, Maveda, Rijeka, 2006., ISBN 953-7029-04-2 (prijevod: Neda Pintarić)

    Ідзьо В. С.  Ранньослов'янське суспільство і ранньослов'янська державність. Зародження і становлення християнства на території України. — Львів: СПОЛОМ, 2004. — 288 с.

    Леута О.І. Старослов'янська мова: Підручник. — К.: Вища шк., 2001. — 255с.

    Гуцульські говірки: лінгвістичні та етнолінгвістичні дослідження/ Відповідальний редактор д.ф.н. проф. Я. Закревська. Редакційна колегія: П.Гриценко, Л.Коць-Григорчук, І.Сабадош, Л.Палюга, Н.Хобзей. — Львів: Інститут українознавства ім. І.Крип'якевича НАН України, 2000. — 368с.

    Лідія КОЦЬ-ГРИГОРЧУК: Лінгвістично-географічне дослідження українського діалектного простору. — Нью Йорк — Львів: Наукове товариство ім. Шевченка в Америці, 2002. — 268с.

    Тарас РІЗУН: Хорватська столиця поблизу Львова, 2005

    Назар Олійник, "Білі Хорвати-2008"

Ukrajinska Crvena Hrvatska :

Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374.- 662. god.): Donedavna se vjerovalo, prema Porfirogenetu i kasnijim izvorima, da je najstarija hrvatska država u Europi bila Bijela Hrvatska (6.- 10. stoljeće) u južnoj Poljskoj i Čehoslovačkoj, ali su njezini početci i prostorni opseg bili vrlo nejasni.

Novije poredbene analize (Mayorov 2006), te još raniji dokumenti i arheonalazi, dosad su nedvojbeno pokazali da je u današnjoj Ukrajini već prije toga, bar od 4. st. postojala druga predslavenska Crvena Hrvatska (Velikaya Horvatiya), koja se je tek naknadno od 7. st. slavizirala, zajedno sa zapadnom Bijelom Hrvatskom. Upravo je ova rana Crvena Hrvatska u Ukrajini zbog niza bitnih razloga, ključna predslavensko-ranohrvatska država:

    a) To je najstarija poznata hrvatska država na europskom tlu.

    b) U njoj su još vladali predslavenski, iranizirani potomci prednjoazijskih Hurita.

    c) Slaveni u nju prodiru tek od 6. st. pa je to prva poznata poluslavenska država.

    d) U njoj je očita tek naknadna slavizacija Hrvata, koji su stariji od Slavena i njihovih jezika.

    e) Crvena Hrvatska je u Ukrajini pravno-politički temelj ukrajinske državnosti.

    f) Ova Crvena Hrvatska iz Ukrajine je rano ishodište većine južnih ikavskih Hrvata uz Jadran, kao i Crnogoraca.

Ovi ranohrvatski nalazi iz Crvene Hrvatske su onaj zadnji ključni dokaz s kojim dosadašnje lingvističke kombinacije o navodnom kasnoslavenskom ishodištu Hrvata, pri današnjoj povijesnoj i arheološkoj dokumentaciji nepovratno otpadaju kao neobjektivni i zastarjeli, a antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i neizbježno.

Povijesna dokumentacija

Najstarija sigurna najava hrvatskog imena u Europi je grčki natpis gradonačelnika Horouathos iz 2.- 3. st. u antičkoj luci Tanais kod Rostova na Azovskom moru (LATYŠEV 1890). Hrvatsku nazočnost tu potvrdjuje i noviji nalaz iz 2. st. uz Azovsko more hrvatskoga grba - heraldičke šahovnice.

Slijedeći ključni podatak daje antički svećenik OROSIUS god. 418. u povijesnoj monografiji Compendium Historiae Mundi, koji u današnjoj Ukrajini istočno od Karpata i južno od Urala navodi istočni sarmatski narod Horiti. U istom smislu zatim i ZACHARIAS RHETOR god. 559. u djelu Historia Ecclesiae na Dnjepru uz Crno more takodjer spominje sarmatski konjanički narod Hrwts.

Nadalje slijede i podaci u normanskim putopisima vikinških istraživača (BOSWORTH 1855), npr. SIGURD, OCHTERE i WULFSTAN, koji su u 8.- 9. st. plovili rijekama od Baltika do Crnoga mora, pa u Ukrajini uz Dnjepar spominju kraljevstvo Krowataland, što je nesumnjivo ime prve hrvatske države. Uz njih slijedi i engleski kralj ALFRED I., koji u geografskom opisu Europe (888.- 893.) opet spominje istočno od Karpata i južno od Urala (Riffin) sarmatski narod Horiti. Konačno u 10. st. istočne Crvene Hrvate već izričito spominju rani poljski izvori o dinastiji Piastowiča, kao i Nestorova Povest vremennyh let iz 1113. Iz tih poljskih i ruskih izvora, Crveni Hrvati su zapisani kao Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd., tj. kao ruski Hrvati ili Crveni Rusi. Nakon konačnog pripojenja u rusku državu, to područje bivše Crvene Hrvatske se nadalje naziva Crvena Rusija, a pripadno pučanstvo Rutheni ili Rusini u sadašnjoj Galiciji (zapadna Ukrajina).

Takodjer je vjerojatnije da se baš na ovu istočnu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini, a ne na zapadnu Bijelu Hrvatsku u Poljskoj, odnosi i dio arapskih navoda iz 10. st. o sjevernim Karpatskim Hrvatima pod imenom Khurdâb ili Gjervâb, i to napose AL-GJARMI (Marquart 1903), AL-BEKRI (Kunik i Rosen 1878), IBN-DASTA (Chwolson 1869) i AL-ALAM (Minorsky 1837).

Iskon ukrajinskih Hrvata

Arheološki nalazi iz Penkovske kulture (ŠĆUKIN 1990) na području Crvene Hrvatske u Ukrajini od 5.- 7. st. sadrže izmiješane ostatke uobičajene ranoslavenske keramike kao i drugdje, ali su ovdje nazočni još i iransko-sarmatski elementi a napose kovinske životinjske figurine poput lavića i sličnih dekoracija, kakvih inače nema medju drugim ranim Slavenima. Ovo upućuje na prednjoazijsko iransko podrijetlo tadašnjega vladajućeg sloja u Ukrajini, a u istom smislu govori i susjedni raniji nalaz heraldičke šahovnice.

U tom su pogledu još značajnija pokazala iz ovdašnje povijesne onomastike. Tako se donedavna značenje etnonima Sarmat (grčki Sauromatai, lat. Sarmatae, perz. Sarmadi) tumačilo na raznorazne više-manje prihvatljive načine. Medjutim, novija proučavanja i nalazi najjasnije upućuju na povijesno-etimologijske veze s vladarskim titulama iz ranijih alarodskih, urartskih i huritskih država. Antičke alarodske dinastije Atropati i Orontidi u Zakavkazju od 5.- 1. st. pr.Kr. nosile su titulu sarmada (= kralj), pa ranoantički urartski carevi od 9.- 6. st. naslov šarmât, te huritsko-mitanski kraljevi od 16.- 14. st. titulu šarmâta, a prapovijesni ranohuritski vladari od 22.- 18. st. naslov šarru-mata, što bi bio najstariji protolog (prauzor) za kasnije Sarmate. Takodjer i francuski povjesničar FLODOARD (894.- 966.) u svojim Annales izričito navodi da Velikom (Bijelom) Hervatskom vladaju sarmatski kraljevi.

Po Oroziju i Alfredu, vladajuća etnoskupina u ukrajinskoj Crvenoj Hrvatskoj bili su sarmatski Horiti, a ovo je ime identično s biblijskim Horitima (Stari Zavjet), koji su potvrdjeni kao antički ranohelenski sinonim za prapovijesne alarodske Hurite (23.- 10. st.), a ovi su sami sebe na vlastitu jeziku zvali Hurrwuhi tj. vrlo slično kasnijim Hrvatima. Zatim vikinški putopisci u 8. i 9. st. na području Velike Hrvtske spominju značajna plemenska imena u iransko-huritoidnom obliku, napose u Bijeloj Hrvatskoj Likkaviki, a istočnije oko Crvene Hrvatske Kardariki, Drogowiki, Radamiki, Kriwiki itd. Nadalje, kraljevski glavni grad Crvene Hrvatske po arapskim se putopiscima zvao šehr Khurdâb, što se nadovezuje na etnonim Kurdi - a upravo su oni takodjer iranizirani potomci prapovijsnih Hurita. Takodjer i vladarska imena horitske dinastije u Crvenoj Hrvatskoj često sadrže osnovicu "Mir", a to isto u zapadnoiranskim i kurdskim govorima znači vladar (kralj). Konačno je pri kraju Bijele Hrvatske poznat i biskup Vojtjech - Adalbert iz dinastije Slavnikovića, kojemu je ime Vojtjech slavizirani sinonim, a izvorni prahrvatski tj. huritski oblik je upravo Adalbert u značenju "Veliki Berto": huritski Adal = velik ili jak, Bert = vlastito ime.

Prema tomu, vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici - pučani i poljodjelci od 6. st. bili su poluslavensko-antskog podrijetla. Takodjer su i ovi Anti bili bar dijelom skitsko-iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekim izvorima spominju se kao 'Antoi (grčki), Antae (latin.), Aintab (ranogermanski), Wantit (arapski) itd. Dakle medju svim ranim slavenskim zemljama, udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko-iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prama ostalim Slavenima, pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritsko-iranoslavenskom državom u Europi.

Kronološki razvitak

Uloga iranskih Prahrvata u antičkoj sarmatskoj državi (Bosporsko kraljevstvo) na Azovskom moru, dosad je slabije poznata, ali oni sigurno nisu bili jedini narod u toj Sarmaciji gdje su takodjer još brojni arijski Sindhi, Maeoti itd. Ova je država u 3. st. pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon god. 200. s područja Visle provalili do Crnoga mora i ondje postali vladajući sloj u Gotskom kraljevstvu.

Gotsku su državu pod kraljem Hermanarikom, nakon god. 374. uništle s istoka provale nomadskih Huna. Tada sarmatski Horiti (Hrwts) u ukrajini uspostavljaju prvu ranohrvatsku državu u Europi - Crvenu Hrvatsku pod sarmatsko-horitskom dinastijom iz koje su najbolje poznati slijedeći vladari: Prvi hrvatski vladar u Europi i ujedno utemeljitelj dosadašnje ukrajinske državnosti je kralj Ukromir (od 374.), po komu je možda ime Ukrajine. Zatim slijedi kralj Radogoy (406.- 454.), koji je još bio hunski vazal. Hunsku je vlast uništila pod Attilom provala germanskih Langobada duž Karpata do Ukrajine. Zatim od 454. kralj Miregoy uspostavlja posve neovisnu državu Hrvatsku u Ukrajini. Od 535.-558. slijedi ga horitski car Piregast, pod kojim sa sjeverozapada započinje priseljavanje prvih Slavena u Ukrajinu, te bizantsko-slavenski ratovi u kojima sudjeluje i Crvena Hrvatska. Pritom Crvena Hrvatska postaje prvi i najvažniji piemont ranoga slavenskog okupljanja, pa oko nje širom istočne Europe nastaje veliki Antsko-hrvatski savez slavensko-iranskih etnoskupina. Od 558.- 582. Crvenom Hrvatskom i cijelim Antskim savezom vlada najmoćniji ranohrvatski vladar istočne Europe, sarmatsko-horitski car Ardagast, s tada najprostranijom državom u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od današnje Moskve pa sve do antske tvrdjave Adina na Dunavu (kod Silistre u Rumunjskoj), gdje on pogiba u boju s bizantskim vojskovodjom Priskosom. Naslijedio ga je Dauritije (582-593) i zadnji horitski kralj Mezamir (593.- 602.), koji takodjer pogiba pri provali nomadskih Avara iz Azije.

Tada se Antski savez raspada, a pod udarom Avara počinje od 602.- 610. preselidba sarmatskih Horita iz Crvene Hrvatske. Ostaje samo dio Crvenih Hrvata u zapadnoj Ukrajini (Galicija-Bukovina), dok se ostali iz srednje i južne Ukrajine, Podolije i Besarabije (Moldova) sele na Balkan. Preostali dio Crvene Hrvatske uz istočne Karpate, u savezu sa zapadnijom Bijelom Hrvatskom ulazi u sastav srednjovjeke karpatske Hrvatske. Njezina je savezna prijestolnica bila u poljskom Krakowu, dok je glavni grad ostatka Crvene Hrvatske postao sadašnji Pržemysl, a središte zapadne Bijele Hrvatske u češkim Libicama. Ova je Bijela Hrvatska dostigla vrhunac moći i prostranstva pod germanskim carom Samom (623.- 658.), kada je postala jedna od najvećih europskih država u 7. st. i obuhvaćala je veći dio Karpata i zapadnu Panoniju, od Save do Sudeta i Galicije. Nakon njegove smrti pod udarom Avara se ta država raspala na Karantaniju, Moravsku, te Bijelu Hrvatsku koje je dalja povijest od 658. do 869. opet slabije poznata.

Od 869.- 894. Bijelom Hrvatskom vlada moravski knez Svatopluk, a zatim u 10. st. domaća hrvatska dinastija Slavnikovići pod kojima Bijela Hrvatska postupno propada pred osvajačkim udarima slavenskih susjeda. Tako od godine 955. istočnu Crvenu Hrvatsku osvaja poljska dinastija Piastowiči, a zapadnu je Bijelu Hrvatsku od 987. zaposjeo poljski vladar Mieszko. Konačno god. 992. ruski knez Vladimir zauzima Crvenu Hrvatsku i kao tzv. Crvenu Rusiju pripaja ju ruskom imperiju. Istodobno 955. češki kralj Boleslav I. razara Libice, osvaja Bijelu Hrvatsku i zbacuje zadnju sjevernohrvatsku dinastiju Slavnikovića, čime završava povijest sjeverne karpatske Hrvatske. Tako nakon 10. st. preostaje još samo južna hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića uz Jadran.

Položaj i opseg države u Ukrajini

Položaj zapadne Bijele Hrvatske barem je donekle poznat iz povijesnih izvora, iako je njezin stvarni opseg još uvijek nesiguran. Najvjerojatnije je uglavnom obuhvaćala istočnu Češku, Moravsku, južnu Poljsku oko Krakowa i najveći dio Slovačke oko Tatra i zapadnih Karpata.

Naprotiv je za istočnu Crvenu Hrvatsku i samo njezino postojanje donedavna bilo neizvjesno, dok su joj stvarni položaj i opseg uglavnom bili nepoznati. Prvo prostorno pokazalo Crvene Hrvatske su bili arheološki nalazi prostranstva mješovite, poluslavensko-sarmatske Penkovske kulture od 6.- 7. st. Ova je obuhvaćala najveći dio današnje Ukrajine od Dnjepra do rijeke Prut i ušća Dunava tj. srednju Ukrajinu, Podoliju i Besarabiju (Moldova), a kraljevska prijestolnica tih sarmatskih Horita bio je grad Khurdâb u Podoliji.

Drugo dobro prostorno pokazalo za završnu fazu karpatske Hrvatske do 10. st. uključujući Bijelu i Crvenu Hrvatsku, današnji su tragovi u geografskim toponimima oko Karpata, tj. neslavenski nazivi irano-alarodskog ili hetoanatolskog tipa, a napose ovdašnji toponimi direktno izvedeni iz hrvatskog etnonima. Iz toponimije proizlazi da se u završnoj fazi prije propasti, ta karpatska Hrvatska prostirala na zapad do Bratislave i Brna, na sjeveru do Krakowa i Pržemysla, na istoku u Galiciji do Černovica, a na jugu odprilike do sadašnjih sjevernih granica Madjarske i Rumunjske.

Ustrojba državne vlasti

Organizacija vlasti može se indirektno izvoditi iz arheloškog materijala, te iz oskudnih naznaka u spomenutim zapisima. U ranijoj fazi do 6. st., to je bio konfederalni savez Anta i dijela istočnih Slavena i Skita u istočnoj Europi, čiju je središnju državnu organizaciju tvorilo kraljevstvo Crvena Hrvatska u Ukrajini. Njezina je društvena struktura bila dvoslojna, tj. slična antičkom modelu iransko-huritskih država: gornji sloj vladajućeg plemstva bili su sarmatski Horiti iz Crvene Hrvatske kojih je glavno zanimanje bilo stočarstvo, konjaništvo i ratovanje, a ostalo radno pučanstvo, poljodjelci i vojni pješaci bili su Anti i drugi Slaveni. U toj ranoj Crvenoj Hrvatskoj i Antskom savezu vladala je spomenuta horitska dinastija s najvažnijim sarmatskim vladarima Ukromir, Radogoy, Miregoy, Piregast, Ardagast i Mezamir, koji su uglavnom poznati iz bizantskih izvora.

U kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, organizacija vlasti i struktura društva su uglavnom ostali slični tj. saveznoga i dvoslojnog tipa s vladajućim plemstvom iranskih Hrvata i ostalim slavenskim radno-poljodjelskim pučanstvom uglavnom vendskoga podrijetla (grčki Ouenédai, lat. Venethae, germanski Winden itd.). Po tim najbrojnijim vendskim Slavenima je savezna Bijela Hrvatska u srednjovjekim germanskim izvorima još poznata i kao Wendenland te u romanskoj verziji kao Vindonia.

Etnokultura i jezik

Vladajući sarmatski Horiti u Crvenoj Hrvatskoj bili su po iskonu nomadski stočari kojih se gospodarstvo najviše temeljilom na govedima, konjima i kolima, a njihova je antička umjetnost uglavnom slična drugim iranskim konjaničkim narodima iz istočne Europe i prednje Azije.

Naprotiv slavensdki Wendi i Anti bavili su se pretežito poljodjelstvom u seoskim naseljima, a njihova je kultura bila znatno primitivnja od antičke civilizacije vladajućega sarmatskog plemstva. Ovi su rani Slaveni još početkom srednjega vijeka bili tek na razini željeznoga doba, kao npr. Iliri za cijelo tisućljeće ranije, ili Prairanci za puna dva tisućljeća prije, ili Protohuriti čak za tri tisućljeća prije Slavena. Njihova se ranoslavenska sela još u 6.- 8. st. sastoje samo od četverouglastih jednodjelnih koliba bez pregrada, sa suhozidnim kamenim ognjištem u jednom kutu. U njihovoj ostavi se uglavnom nalazi primitivna keramika od jednolikih i nespecifičnih vrčeva i zdjela s oskudnim i jednostavnim urezanim dekoracijama, pa metalne fibule (kopče) itd. (ŠĆUKIN 1990).

Najraniji poznati stari Slaveni od 4.- 6. st., po arheonalazima i povijesnim podacima su nedvojbeno još bili vrlo hetrogeni etnoplemenski konglomerat, koji se je oblikovao i slavizirao tek u srednjem vijeku uklapanjem zapadnih europskih Wenda, istočnoarijskih Anta, sjevernih Balta, ranijih nomadskih Skita itd. U vjerskom pogledu IBN-JAKUB (G. Jakob 1937) spominje da su slavenski stanovnici u Veliko (Bijeloj) Hrvatskoj većinom bili nekršteni pogani, a manjim dijelom kršćani jakobitske sekte (tj. slično današnjim starokršćanskim ostatcima u Kurda) - što se vjerojatno odnosilo na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva tj. ranih Hrvata.

Sarmatski jezik do 3. st. donekle je poznat iz antičkih izvora, dok je kasniji govor sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj uglavnom nepoznat, ali se iz kasnijeg leksika i toponimije na karpatskom području srednjovjeke Bijele i Crvene Hrvatske, može zaključiti da je od 4,- 6. st. svakako još uvijek pripadao irano-sarmatskoj skupini, uz obilje još starijih alarodsko-huritoidnih arhaizama. Početna slavizacija javnoga govornog jezika u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj morala je nastupiti razmjerno kasnije tj. u većoj mjeri tek od 7. st. Slavenski je značaj jezika kod tih Hrvata prevladao tek negdje do 10. st., zbog čega lingvisti zabunom smatraju to razdoblje početcima hrvatsko-slavenske povijesti. Medjutim ova slavizacija sigurno nije mogla biti jednosmjeran proces napuštanja iranosarmatskog leksika i podpunog preuzimanja slavenstva. Naprotiv kod većine Slavena obuhvaćenih Antskim savezom i Velikom Hrvatskom, a napose kod samih Hrvata to je moglo biti samo uzajamno-dvosmjerno prožimanje iranstva i pučkog slavenstva (wendskih, antskih i ostalih elemenata) u različitim regionalnim omjerima, tj. slično romanskom utjecaju i miješanju latinskog jezika u različitim provincijama Rimskog Carstva.

Hipotetske ekstrapolacije nekih, napose sovjetskih filologa (npr. TRUBAČEV 1980, 1982, SEDOV 1979), koji retrogradno izvode navodno postojanje nekoga ranijeg "praslavenskog" jezika čak od II. i I. tisućljeća pr.Kr., su bez oslonca ni potvrde u ostalim kronološkim disciplinama. To je suprotno povijesnim podacima, a napose su izričito protivni svim arheološkim pokazalima (ŠĆUKIN 1990), koji nedvojbeno dokazuju da u srednjoj ni istočnoj Europi prije 4.- 5. st. nije mogla postojati neka posebna ni zajednička etnokultura - a napose ne nikakva "antička praslavenska" zajednica.

Zato za Slavene ne važi divergentno-radialni razvojni slijed jezika kao npr. za stare Germane, nego naprotiv mozaičan romanski model hibridnog razvitka jezika kao u Sredozemlju s latinskim preslojavanjem Rimskoga Carstva uz regionalne razlike ranijih romaniziranih naroda. Po modelu Slavena bi se i kod Romana moglo filološkim putom umjesto poznatoga latinskog retrogradno izvesti neki antički "staroromanski", pa čak i nepostojeći još raniji "praromanski", koji jednako kao i "praslavenski" spada u područje znanstvene fantastike. Dakle je za slavenske narode primjereniji romanski nego germanski model jezičnog podrijetla i razvitka, a taj novi i drukčiji filološki pristup postanku slavenskih jezika danas je ne samo moguć, nego već i nužno potrebit.

Kulturno-politički superiorna iranosarmatska državna organizacija antičkih Prahrvata, najprije u istočnom Antskom savezu, pa u karpatskoj Velikoj Hrvatskoj i onda u južnoj balkanskoj Hrvatskoj, zapravo su bile onaj početni poticaj s kojim je tek hetrogeni konglomerat predslavenskih plemena (Wendi, Anti, Balti, Skiti, Panonci itd.) konačno ujedinjen u zajedničku prostornu, kulturnu i duhovnu cjelinu srednjovjekog slavenstva. Jedino su u slučaju Bugarske donekle sličnu ulogu imali tatarski Prabugari, a u ranoj Rusiji dijelom i vikinški Varjagi.

Selidbe sarmatskih Horita

Nakon provale Avara i smrti zadnjega kralja Mezamira, u ukrajinskoj pradomovini ostaje samo dio sarmatskih Horita koji se pomiču nešto zapadnije uz sjeveroistočne Karpate u Galiciju i Bukovinu (danas zapadna Ukrajina), gdje od 7. st. ulaze u sastav karpatske Hrvatske kao Crveni Hrvati. Od ovih srednjovjekih Crvenih Hrvata u Galiciji uglavnom potječu današnji ukrajinski Rusini, a od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci, te jedan dio južnih Poljaka.

Ostala većina sarmatskih Horita iz Ukrajine, oko god. 610. sele se na jugozapad sve do Jadrana i od 626. naseljuju Hercegovinu, Crnu Goru, dalmatinsko kopno i jadranske otoke kao neretljanski marjani. Od tih ukrajinskih Hrvata uglavnom potječu današnji južni ikavski Hrvati sa snažnim pečatom prednjoazijske iranohuritske kulture i razmjerno najmanjim slavenskim udjelom, jer su sarmatski Horiti bili u kontaktu s ranim Slavenima kraće od jednog stoljeća (od 535.- 610.). Ove južne ikavske Hrvate još i danas s Ukrajincima povezuje zajednički ikavski izgovor srednjovjekovnog znaka "jat", za razliku od većine ostalih Slavena gdje se taj znak češće pretvara u glas e.

Važnost ukrajinske Hrvatske

Da u ranomu srednjem vijeku antički iranosarmatski Prahrvati nisu organizirali najprije ukrajinsku Hrvatsku i Antski savez, pa zatim karpatsku Bijelu Hrvatsku i južnu jadransku Hrvatsku, današnje etnopolitičke slike svih ovih područja bile bi nesumnjivo drukčije i jednostavnije, a posebna Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna vjerojatno ne bi ni postojale. Naime, današnji su Slovaci najbliži etnokulturni baštinici srednjovjekih Bijelih Hrvata pa je i država Slovačka teritorialni i pravnopolitički nasljednik karpatske Bijele Hrvatske. Slično su i današnji Rusini najbliži etnokulturni baštinici istočnokarpatskih Crvenih Hrvata, a država Ukrajina je prostorno i pravno-politički pa možda i imenom (prvi kralj Ukromir ?) nasljednik kasnoantičke Crvene Hrvatske i sarmatskih Horita.

Uglavnom su sličnu početnu ulogu odigrali i najzapadniji Hrvati u Karantaniji glede utemeljenja državnosti Slovenije, pa jadranska Bijela Hrvatska u pogledu današnje Hrvatske i Bosne, kao i južna Crvena Hrvatska tj. srednjovjeka Duklja u temeljima Crne Gore. Dakle čak šest tj. polovica svih današnjih slavenskih država, imaju etnokulturno i pravnopolitičko ishodište u srednjovjekim državnim tvorbama koje su začeli iranosarmatski stari Hrvati, a i većina ostalih slavenskih država su u srednjem vijeku bile bar pod djelomičnim utjecajem Prahrvata. Uglavnom neovisno od ranohrvatskih utjecaja su medju Slavenima nastale možda samo Bugarska (tatarski Prabugari) i možda dijelom Rusija (vikinški Varjagi).

Za veći dio Slavena u ranomu srednjem vijeku su iranosarmatski Prahrvati bili glavni prenosioci visoke antičke civilizacije iz Starog istoka, čiji su djelomični nasljednici preko Crvene i Bijele Hrvatske postale kasnije slavenske države Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Bosna i Crna Gora. Drugi su Slaveni za ovo prema Hrvatima odali zahvalnost na tipičan slavenski način: To je započelo češkim pokoljem Bijelih Hrvata u Libicama dne 28. 9. 995., da bi se slično nastavilo i od Rusa u istočnoj Crvenoj Hrvatskoj, a sada se od 1991.- 1995. isto dovršava u južnoj Hrvatskoj i Bosni, istrebljivanjem i pokoljima Hrvata od balkanskih Srba. Dakle su ustvari Bugari ostali dosad gotovo jedini slavenski narod koji nije otimao hrvatske etničke prostore niti istrebljivao Hrvate. Tako se u jesen 1994. navršilo već puno tisućljeće slavenskoga istrebljivanja i asimilacije Hrvata. U nekoć prostranim hrvatskim državama oko Karpata tj. od Sudeta pa do Kijeva dosad su svi sjeverni Hrvati već istrijebljeni ili asimilirani. Takodjer je i južnije na Balkanu, danas već okljaštrena Hrvatska potisnuta na "reliquiae reliquiarum" srednjovjekovne Hrvatske države uz Jadran. Teritorijalni i etnopopulacijski gubitci koje su u proteklom tisućljeću donijela Hrvatima tzv. "slavenska braća", mnogostruko su veći od svih ostalih, razmjerno zanemarivih šteta što su Hrvatima nanijeli donedavna ozloglašeni, germanski i romanski "neprijateljski" susjedi. Stoga u budućih Hrvata ne bi bilo iznenadjenje, pojava duha antislavizma i trenda kulturne deslavizacije.



Podrijetlo i nastanak imena Hrvat :

Ime Hrvat u svomu temelju ima indoeuropsku sastavnicu ar, koja je i u korijenu rijeci Arye (Arijac). U indoarijskomu sanskrtu arya znaci gospodin, plemeniti od Boga poslan (u širem znacenju: imucan, bogat, obilan). Prvobitni oblik imena Harvat(i) bilo je ranoarijsko ime Sarasvat(i). To se ime u vedskim zapisima rabi od godine 3750. pr. Kr. Za stanovnike Ariane Veyah (Arijske domovine) i kao naziv tadašnje glavne indijske rijeke, koja je protjecala kroz podrucje gdje su živjeli Harahvati. Najkasnije do 2000. pr. Kr. ime Sarasvati preoblikovano je u ime Harahvaiti, koje je praoblik današnjega imena Hrvat (u cakavskomu Harvat, u kajkavskomu Horvat).

Zemlja Haravati u zapadnoj Indiji prva je poznata hrvatska državna tvorba u povijesti. Najstarije središte ove države bijaše grad Dwarak na obali Indijskoga oceana, utemeljen oko 3000. godine pr. Kr. Harahvatija (staroperz. Harauvatija) nalazila se na podrucju današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Glavni grad Harahvaiti bio je izgraden oko pet kilometara od današnjega afganistanskoga grada Kandahara (danas se na tom mjestu nalazi selo Harvacija, u kojemu ima pleternih uresa sličnih onima u Istri i na otoku Krku). U doba perzijskoga kralja kraljeva Darajavauša (Darija) I. Velikoga (522.-486. pr. Kr.) „DOBRI KRAL DARJAVUŠ“ kako ga i dan danas zovu starci u selima sjeverozapadne Hrvatske, Harahvaitija ulazi u perzijski savez suverenih država. U Darijevu proglasu uklesanu u stijeni brda Bagastana (450 km jugozapadno od Teherana) Harahvatija je zabilježena na tri jezika : staroperzijskomu, elamskomu i akadsko-babilonskomu, a zapisano je i ime njezina tadašnjega kralja: Harauvat Vivana (530.-490. pr. Kr.); za njega se u proglasu kaže, da je „ban u Perziji, kralj u Harauvatiji“. Aleksandar Veliki Macedonski Harahvaitiju je zaposjeo godine 329. pr. Kr. U sklopu kraljevine Parthije Harahvaitija je opstojala kao samostalna država od god. 110-1. pr. Kr., a tada je osvaja kralj države Kušan Kaniška. Hrvatsko ime s podrucja Harahvaitije sacuvano je u imenu grada Kysyl-Arwat (= Crveni Hrvat) u Turkmeniji (Turkmenistanu).

U najstarijim azijskim pučkim predajama, legendama i mitovima Hrvatska se naziva Arvatistan, Hirvatistan i Horbatistan. Pravni sustav Harahvaitije (Harauvatije) i Harahvaita (Harauvata) utkan je u temelje Perzijskoga Carstva, koje je taj pravni sustav ostavilo u baštinu cijelomu covjecanstvu. Kraljevstvo Huravat – Predvodeni svojim vojnickim plemstvom, koje u onodobnim izvorima nazivaju marjanune i Mariani, Harahvaiti su u Mezopotamiji oko godine 1700. pr. Kr. Utemeljili državu Huravat Ehilaku (Hrvatsko kraljevstvo); tu su državu Egipcani nazivali Naharina, Asirci i Babilonci Hanigalbat, a Hetiti i Medijci zemlja Mitani. Od huravatskih kraljeva najpoznatiji je Tušrata (oko god. 1400. pr. Kr.). Država Huravat opstojala je u sjevernoj Siriji i zapadnoj Mezopotamiji od XVI. Do XIV. St. Prije Krista. Nakon toga je ušla u sklop Hetitskoga Carstva kao savezna država. Dio Huravata je odselio u Armeniju i tamo osnovao novu državu, koja se u staroperzijskim izvorima takoder naziva Kraljevstvo Huravat (u drugim izvorima Urvartu, Uruatru, Urartu, Biaini i Vansko Carstvo, a u Bibliji Ararat). Armensko Kraljevstvo Huravat u VIII. St. Pr. Kr. Postaje vodeca sila u dijelu Azije (prostirala se tada na području sjeverne Sirije, južnoga Zakavkazja i od jezera Urmija do Crnoga mora). U početku VI. St. Pr. Kr. Ovo kraljevstvo ulazi u sklop iranske Harahvaitije.

Bosporsko kraljevstvo – Nalazilo se s obje strane Kerčkoga tjesnaca, koji se nalazi izmedu Crnoga i Azovskoga mora. Poznata su dva vladara toga kraljevstva: Tiberije Julije Sauromat (175.-211. po Kr.) i njegov sin Reskuporid (220. po Kr.). Ovo je kraljevstvo osnovano nakon ulaska Parta u Harahvaitiju (godine 1. prije Kr.), kada su brojni Hrvati napustili Iransku visoravan i osnovali ovu državu. U Bosporskom su kraljevstvu, osim brojnih ranoarijskoiranskih i iranosarmatskih Hrvata, živjeli i indoarijski Sindi, Maeoti, Roksolani, Alani i drugi indoarijci. Ime Sauromat ili Sarmat grčko-rimski je preoblik imena Hrvat.

Na području Bosporskoga kraljevstva, na ušću rijeke Tanais (današnji Don) u Azovsko more, pronadene su dvije mramorne spomen-ploče iz II./III. St. Po Kr. S imenima Horosst-os (Horsat, Horvat) i Horoath-os (Horoat, Hrvat). Na večoj ploči, koja se nalazila na jednoj državnoj zgradi u onodobnomu Tanaisu, uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata uklesan je i službeni naziv zagrade na kojoj se ploca nalazila – Synodos Horouathon, što u prijevodu na današnji hrvatski jezik znaći Hrvatski sabor. Na području Bosporskoga kraljevstva takoder je naden i pehar s hrvatskim kockastim grbom (iz II. St., naden je uz ušce rijeke Kuban u Azovsko more). To dokazuje, da su Hrvati vec tada imali svoj državni sabor i grb. Tekst na spomenutoj ploci pocinje zazivom: „Bože Svevišnji, udijeli blagoslov!“. To dokazuje, da su tanaiško-bosporski Hrvati bili jednobošci – vjerojatno zaratustrijanci a možda čak i kršćani. Tekst je napisan na starogrčkomu (helenskomu) jeziku, koji je tada bio svjetski jezik. On je bosporskim Hrvatima bio diplomatski jezik, kao što ce im latinski biti nakon doselidbe u podunavsko-jadransku domovinu. Crvena Hrvatska – Postojala je od I. St. Na području današnje Ukrajine, pa je Ukrajinci drže ranim pravno-političkim temeljem svoje državnosti. Orosius Presbyter ukrajinske Crvene Hrvate naziva Horiti, a Zacharias Rhetor Hrwts. Vikinški putopisci nazivaju je kraljevstvo Krowataland. Ruski i poljski ljetopisci Crvene Hrvate nazivaju Russiae Carvati, Rothe Krobatthen, Horvaty. Od godine 374. kralj Crvene Hrvatske je Ukromir (sastavnica mir u njegovu imenu u zapadnoiranskim i kurdskim govorima doslovce znaći vladar odnosno kralj – usporedi imena hrvatskih narodnih vladara: Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Zvonimir). Nakon smrti kralja Mezamira (593.-602.) ukrajinska se Crvena Hrvatska konačno ujedinjuje sa zakarpatskom Bijelom Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Od Crvenih Hrvata potjeću današnji ikavski Hrvati. Bijela Hrvatska – Prostirala se na području današnje Ceške, Moravske, Poljske i Slovačke. Političko središte ove države bio je najprije grad Samobor, a od godine 190. grad Hrvat (današnji Krakov – ime Krakov izvedeno je iz imena Hrvat) na gornjemu toku rijeke Visle. Od godine 869.-894. Bijelom Hrvatskom zavladao je svehrvatski kralj kraljeva Sventopolk-Budimir, koji je tada pod svojom krunom ujedinio većinu hrvatskih zemalja od Karpata do Dunava. U X. St. Bijelom Hrvatskom vlada domaća hrvatska dinastija Slavnikovica. Na kraju X. St. Zaposjedaju je Cesi i Poljaci. Velika Hrvatska – Nastala je ujedinbom istočne (ukrajinske) Crvene Hrvatske i zapadne (karpatske) Bijele Hrvatske. Njezin prijestolni grad bio je Hrvat (današnji Krakov). Vrhunac moći dosegnula je pod carem Samom (623.-658.). Tada je obuhvaćala veći dio Karpata, Galiciju i Panoniju. Raspala se pod udarom Avara na tri hrvatske države: Karantaniju, Moravsku i jadransku Bijelu Hrvatsku (obuhvaćala je i današnju Bosnu i Hercegovinu). U Velikoj Hrvatskoj vladajući sloj bijahu arijsko – indijski Hrvati, a radni sloj poljodjelci Vendi ili Veneti. Židovski trgovac Ibrahim Ibn-Jaqub u svojim zapisima kaže, da su pripadnici vladajučega sloja u Velikoj Hrvatskoj bili krščani Arijanci.

Hrvati iz Velike Hrvatske (o čemu piše ruski profesor A. Mayorov) u današnju su domovinu došli u dva zadnja velika selidbena vala : od 378.-395. i od 626.-640. (poslije hrvatsko-avarskog rata, u kojem su Avari pobjeđeni). Osim Bijele Hrvatske, u novoj su domovini utemeljili su i Crvenu Hrvatsku (Od Poljica do – Makedonije današnja Albanija, Raška i Crna Gora). Ljetopisac iz XVI. St. Ivan Tomašic u svomu Kratkomu ljetopisu Hrvatskoga Kraljevstva iznosi, da su kralja Zvonimira ubili „nevirni Slovinci“, a branili ga „virna braća Hrvati i Dalmatinci“. Ovaj Tomašicev navod dokazuje, da je još u XVI. st. bila živa svijest o neslavenskomu podrijetlu Hrvata.

Rijeka Erax :

Rijeka Erax (grčki: 'Εραξ, ukrain. Harvatka): To je antički helenistički toponim za manji pritok rijeke Dnjepra u Ukrajini, gdje je njezin današnji sinonim najvjerojatnije rječica Harvatka. Nakon ranijih Tanajskih nadpisa, gotsko-hrvatski boj na Eraxu je prvi poznati toponim u antičkoj Europi, gdje se predslavenski Iranohrvati već u IV. stoljeću pojavljuju kao moćna vojnopolitička sila na geostrateškoj pozornici. Naši sinekurni historičari i jugoslavisti taj dogodjaj uglavnom prešućuju kao nemoguć, jer je bio prije Slavena.

Povijesni kontekst

Ova antička rijeka Erax je ključni toponim iz prapovijesti ranih Hrvata u kasnoantičkoj Europi. Prvi sigurni toponim ranih predslavenskih Iranohrvata u antičkoj Europi je luka Tanais kod Rostova na ušću rijeke Dona u Azovsko more, gdje se na 2 kamene ploče iz 2. i 3. stoljeća po Kristu, pisane na grčkom nalazi naš prvi europski etnonim Horouathos i Horoathoi (usp. pobliže: Tanajske ploče). Drugi antički toponim važan za rane predslavenske Iranohrvate, oko stoljeće kasniji nakon Tanaisa je rijeka Erax kao pritok Dnjepra u današnjoj Ukrajini, gdje je to najvjerojatnije sada rječica Harvatka nazvana po legendarnom dolasku Hrvata.

Ključni boj na Eraxu

Oko te antičke rječice Erax se u IV. stoljeću, u doba istočnoirimskog cara Gracijana (i zapadnorimskog Valentiniana II.), dogodila ključna konjanička bitka koja je imala dalekosežne geopolitičke posljedice u kasnoantičkoj povijesti Gota i ranih Germana. Noviji ruski povijesnici drže i da je potom ključna i za prvu organiziranu pojavu ranih Slavena na europskoj geopolitičkoj sceni kasne antike, jer je rezultat tog boja bio razvitak prve poznate poluslavenske države, tzv. Velikaya Horvatiya (A.V. Mayorov 2006) u istočnoj Europi na ozemlju današnje Ukrajine i Rusije. Nakon prvih oskudnih etnonima predslavenskih Iranohrvata iz Tanaisa, u kasnoantičkoj bitki na Eraxu se rani Iranohrvati ponovno pojavljuju u europskoj povijesti, ali tada već kao organizirana vojnopolitička sila koja je kasnije kroz par stoljeća usmjeravala političku povijest istočne Europe i postala prvi poznati rani Piemont oko kojega se od kasne antike kulturno-politički okupljaju rani Slaveni.

U 3. i 4. stoljeću, na području Ukrajine je postojala ranogermanska država Gota, koju su od god. 375. s istoka ugrozile nomadske provale Huna, koji su potom nastavili provale na zapad u srednju Europu. Isprva kao hunski saveznici u nastojanju da se oslobode gotske prevlasti, predslavenski Iranohrvati iz Azova i Krima organiziraju moćnu konjaničku vojsku, koja je u velikoj i presudnoj bitki na rijeci Erax god. 376. konačno razbila i uništila glavninu gotske vojne sile, a dotadašnja država poraženih Gota se tada raspada. Kao posljedica te naše bitke se zapadni Goti (Vizigoti) povlače preko srednje Europe na zapad do Španjolske i kasnije njihovi ostatci u sjevernu Afriku, dok istočni Goti (Ostrogoti) bježe na Balkan i kasnije provaljuju u Italiju gdje ruše zapadno Rimsko carstvo.

Zato je ustvari taj boj na Eraxu postao ranim upaljačem koji je potom pokrenuo velike selidbe europskih naroda krajem antike i u ranomu srednjem vijeku. Ova značajna bitka i gotski poraz na Eraxu se spominju i u starogermanskoj predaji Hervarsaga, gdje se isti kasnoantički Iranohrvati nazivaju Harvađa fjöllum. Istu vojsku Iranohrvata na sjeveru Crnog mora uskoro potom spominje i kasnoantički kroničar Orosius Presbyter 418. god. po Kr. (Compendium Historiae Mundi), gdje se Hrvati navode kao arijski konjanici Horites.

Geopolitičke posljedice bitke

Nakon toga ključnog boja na Eraxu, geopolitička panorama istočne Europe se bitno promijenila i tu oko današnje Ukrajine kroz par stoljeća u istočnoj Europi nastaje veliko vazalno carstvo, koje se u bizantskim izvorima iz ranoga srednjeg vijeka većinom naziva He Megale Skythia, a u novijoj ruskoj literaturi se to zove "Velikaya Horvatiya" (Alexander Mayorov 2006), kao prvi samostalni poluslavenski Piemont oko kojeg su se potom kulturno-politički okupljali rani Slaveni. U tomu poluslavenskom carstvu su feudalnu vojnopolitičku elitu tvorili Alani i Iranohrvati, a u seoskoj većini kmetova su postupno prevladali Slaveni. Ovu ranohrvatsku državu u istočnoj Europi potom spominju i vikinški putnici Ochtere i Wulfstan pod germanskim imenom Krowataland (Bosworth 1855), kao i sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. god. (Historia Ecclesiae) pod semitskim nevokalnim imenom Hrwts.

Prvi još nesigurni (polumitski) vladar te nove države bio bi Ukromir (po kojem je možda i nazvana kasnija Ukrajina ?), pa zatim Radogoj i Miregoj, te najpoznatiji i najmoćniji carevi Piregast i Ardagast pod kojima se ta najprostranija država istočne Europe u ranom srednjevjekovlju pružala približno od današnje Moskve pa do luke Silistria na Dunavu u Trakiji, te od panonske rijeke Tise sve do Azovskog mora, čiji je glavni grad postao novoizgradjeni Kijev. Od sredine 6. stoljeća ta država opet propada pod udarima novih azijskih nomada, a zadnjega njezinog vladara Mezamira su uništili i ubili Avari god. 602. Nakon toga izvan avarske vlasti od 6. st. preostaje samo njezin sjeverozapadni dio kao karpatska Bijela Hrvatska koja je već uglavnom slavizirana, dok se drugi dio iranohrvatske feudalne elite iz Ukrajine seli na jugozapad do Jadrana.

Zaključak

Taj rani gotsko-hrvatski boj na rijeci Erax je bio ključan prekretnički dogodjaj, kako u antičkoj povijesti Gota i inih Germana, tako i na početku povijesti ranih Slavena. Danas u istočnoj Europi njihovi povjesničari sve češće navode da je zapravo god. 376. s bitkom na Eraxu prvi siguran početak pisane političke povijesti Slavena, Rusije i Ukrajine, pa je nakon toga stvorena 'Velikaya Horvatiya' kao jedna od prvih feudalnih država u kasnoantičkoj Europi. Nakon antičke robovlasničke vlasti na istočnoeuropskom prostoru sjeverno od Crnog mora (Bizant, Goti, itd.), ranoslavenska plemena su tu dolazak Iranohrvata s liberalnijim feudalnim poretkom i dijelom sličnim (satemskim) jezikom uz početak razvoja staroslavenskog društva i zajedničke kulture, vjerojatno doživjela kao oslobodjenje. Zbog svega toga je prekretnički boj na Eraxu sve donedavna ostavio duboke tragove, ne samo u germanskim legendama (Hervarsaga), nego takodjer i u donedavna manje poznatim, staroslavenskim legendama o ranom dolasku karizmatskih Hrvata osobito u Ukrajini, Galiciji i Slovačkoj.

Literatura :

    Alfred, I. 888-893: A study in Medieval Geography, ed. by K. Malone (1830) in Spectaculum 5: 139 - 167.

    Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen 1878: Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St.- Peterburg.

    Bosworth, J. 1855: A description of Europe and the voyages of Ochtere and Wulfstan. London.

    Kroch, K. 1999: Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.

    Latyšev, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli.

    Mayorov, A.V. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.

    Nestor, 1113: Povest vremennyh let, vol. III. In O. Harrassovith 1969: Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden.

    Orosius Presbyter, 418: Compendium historiae Mundi. In J. Bosworth: 1855: Compendious history of the World, vol. 1/1, London.

    Sedov, V.V. 1979: Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.

    Christopher Tolkien 1955-56: The Battle of the Goths and the Huns. in Saga-Book (University College, London, for the Viking Society for Northern Research 14 / 3: 63-141.

    Trubačev, O.N. 1982: Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.

    G. Turville-Petre (ed.) 1956: Hervarar Saga ok Heidreks. University College London, for the Viking Society for Northern Research.

    Zacharias Rhetor 559: Historia Ecclesiae. In: Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademiya Nauk, Leningrad.

Prikarpatija (Karpatska Hrvatska) :

Problem raseljavanja istočnih Hrvata, razina njihova socijalno-ekonomskog i društveno-političkog razvoja, etnička pripadnost te genetička veza s vrlo starim arheološkim kulturama, to je skup pitanja koja su već duže vrijeme u središtu pozornosti povjesničara, slavista, arheologa i lingvista.

L. Niederle je držao da je u Prikarpatju nekada živjelo hrvatsko pleme s poludržavnim ustrojem kojemu je centar bio Krakov. Prema tezi O. Šahmatova, Hrvati su živjeli na teritoriju Galicije u 9. st., a glavni im je grad bio Džarvab. M. Barsov, analizirajući obiman toponomastički materijal, pokušavao je dokazati kako je Hrvatima pripadao veliki teritorij koji je obuhvaćao Prikarpatje, područje od vrhova Tatranskih Karpata do pritoka Tise i Pripjeta na jugu, do Dnjistra na istoku i Visle na sjeveru.

V. Sedov misli da je slavensko pleme Hrvati bilo jugoistočni susjed slavenskog plemena Duliba i da je naseljavalo sjeverne i južne oblasti sjevernog Prikarpatja. Taj je teritorij danas pripada Ukrajini, Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. On također djeli mišljenje glasovitog arheologa B. Timoščuka da su gradišta na području Bukovine pripadale Hrvatima koje su zbog nepoznatih razloga ih napustili. A M. Smiško u istraženim kompleksima kulture karpatskih kurgana s područja Karpata nalazi crte neposrednih predaka Hrvata poznatih u antičkim pisanim izvorima kao pleme Karpi.

Srednjovjekovna gradišta Prikarpatja :

Srednjovjekovna gradišta ukrajinskog Prikarpatja i Karpata više od jednog stoljeća privlače pozornost širokog kruga znanstvenika, ali i amatera-arheologa. Tijekom tog razdoblja otkriveno je i istraženo više od 200 gradišta. Među njima, poznata po pisanjim spomenicima kao središta gospodarskog, političkog i kulturnog života su mjesta: Galič, Terebovlja, Peremišilj (danas Przemysł, Poljska), Zvenigorod, Vasiljiv i dr. Njihova nazočnost na stranicama ljetopisnih izvora počesto je povezana s političkim čimbenicima, što je privlačilo pozornost istraživača više nego ona gradišta o kojima ne postoji niti jedan podatak. Polazeći od te činjenice, pogrešno se ocjenjivalo i kulturno značenje arheoloških spomenika koji nisu označeni na stranicama povijesnih izvora, a to se onda negativno odrazilo na rekonstrukciju povijesnog i kulturnog razvoja cijelog kraja. Proces evolucije srednjevjekovnih slavenskih gradišta je složen i višeslojan, jer su neprestano bile pod utjecajem mnogih čimbenika prirodnog, gospodarskog, političkog i kulturnog karaktera. Zbog tih čimbenika u pronalaženju odgovora na pitanja o pojavi, razvoju i trajanju tih kompleksa, važnu ulogu ima arheologija.

Problematika gradišta iz doba Galicko-Volinjske Kraljevine prisutna je u radovima ukrajinskih znanstvenika J. Pasternaka, O. Ratiča, V. Auliha, M. Kučere. Bez obzira na veliki prinos toj temi, do danas postoje cijela područja u kojima mnoga pitanja još nisu osvijetljena. Razlog tomu nalazimo, prije svega, u neravnomjernosti znanstvenih istraživanja. Jedno od takvih je područje Gornjeg Podnjistrovlja, koje zauzima površinu veću od 15.000 kvadratnih km., obuhvačajući središnji, južni i jugozapadni dio Lavovske (ukr. Lvivske) i sjeverni dio Ivano-Frankivske oblasti (županije). U mađurječju Vereščice i Zubre (Lavovski plato) i južno od njega, gdje se nalazi Pretkarpatje s gustom mrežom rijeka, koncentrirano je nekoliko desetaka utvrđenih naselja. Jugozapadni dio ovog područja pripada Karpatima. Zemljopisni prostor obuhvaćao je jugozapadno Pritkarpatje i Karpate, jugozapadni dio Malog podolja i jug Roztočja. Po mišljenju većine istraživača (Timoščuk, Rusanova, Sedov, Kupčinski) ovaj se prostor nalazio unutar granica koji su naseljavali LJETOPISNI (ISTOČNI) HRVATI. Spomenuti je teritori bio u sastavu Galicko-Volinjske Kraljevine. Zanimljivo da se u jednom od pisanih izvora Karajima galicko-volinjski kralj Danilo I Romanovič spominje kao "kralj Hrvatske".

Određivanje 9. st. kao donje kronološke granice uvjetovano je znatnim promjenama u socijalno-ekonomskom i društveno-političkom životu istočnih Slavena. Pojava utvrđenih naselja na području Gornjeg Dnjistra vežan je detalj u genezi feudalnih odnosa, što potvrđuje stvaranje i razvoj državotvornih institucija. Gornja kronološka granica - kraj prve polovine 14. st. - određena je ulaskom teritorija Galicko-Volinjske Kraljevine u sastav Poljske države. Treba naglasiti da je taj teritorij smješten u središnjem dijelu slavenskoga svijeta, te na jugozapadnim granicama suvremene Ukrajine. Poznato je da je to područje, a osobito pretkarpatski dio u 9. i u prvoj polovici 14. st. bio gusto naseljen mjesnim autohtonim pučanstvom - LJETOPISNIM (ISTOČNIM) HRVATIMA.

Dakle, gusta mreža rijeka, postojanje povoljnih uvjeta za zemljoradnju, dobri uvjeti za uzgoj domaćih životinja, šume bogate životinjama i ugodna kontinentalna klima stvarali su mogućnosti za naseljavanje ljudi na ovim prostorima još u davna vremena. To se osobito pojačalo u razdoblju Srednjega vijeka i na odgovarajući način se odrazilo na obrambeno graditeljstvo. Ovdje je poznat znatan broj gradišta 9. – 14. stoljeća. Pronađeno je 35 utvrđenih naselja s kulturnim slojevima od 9. do početka 11. st., koji po klasifikaciji mogu pripadati gradištima Bijelih Hrvata.

Prema rezultatima arheoloških istraživanja koja traju u Bukovini, a također i u Gornjem Podnjistrovlju gdje su istraživanja obavljana tijekom poslijednjeg desetljeća, pronađeno je mnogo realnog materijala za rekonstrukciju složenih procesa formiranja države Bijelih (Karpatskih) Hrvata na tim prostorima čiji su sastavni dio veliki centri administrativne vlasti: Stiljsko, Židačiv, Stare Selo, Korčivka, Stupnica, Krilos, Galič, Gorodišče, Pidgorodišče i drugi. Svojom veličinom, ekonomskim, demografskim i obrambenim potencijalom oni se bitno razliku od sinhronih kompleksa u Rusiji, Poljskoj i Češkoj. Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu kijivskoga kneza Volodimira Svjatoslavoviča g. 992. na Hrvate s arheološkim artefaktima koje danas imamo možemo ustvrditi da njegov rat nije imao uspjeha.

Grad Stiljsko :

Godine 1981. ukrajinski arheolog Orest Korčinski je otkrio i još uvijek istražuje jedno od najzanimljivih gradišta iz 8. - 10. st. u selu Stiljsko, koje se nalazi u području (općini) Mikolajiv, Lavovske oblasti županije).

Najstariji spomen o mjestu Stiljsko susrećemo na stranicima grčkih dokumenata iz prve polovine 14. st. sačuvanih u arhivima Vatikana. Mjesto Stiljsko se spominje pored poznatih povjesnih centara Galicko-Volinjskog Kraljevstva Volodimira i Galiča kao jedna od rezidencija metropolita Galicije.

Godine 1984. započinje višegodišnji stalni program arheoloških istraživanja Gornjodnjistranske arheološke ekspedicije na gradištima Prikarpatja kojom je rukovodio Orest Korčinski. Rezultat rada ove ekspedicije bilo je otkriće 17 gradišta; ustanovljena je i utvrđena kronologija 27 gradišta; utvrđeni su planovi 42 gradišta.

Najveć arheološki radovi provedeni su na gradištu 8. - 10. st. u selu Stiljsko, gdje je otkriven prostor od 12.000 kvdratnih metara. Otkriven je karakter građenja utvrđenih malih trgova, iskopano više od 30 gospodarsko-stambenih zgrada, dvije stražarske zgrade nad ulaznim vratima u mjestima čija su imena Zlatna Vrata i Bijela Cesta. Na kraju su istražena ostati kamene ceste. Veliku važnost za proučavanje socijalnog sastava mjesta imalo je otkriće u najbližoj okolici više od 50 sinkronih naselja. Godine 1988. provedeno je iskopavanje na području gradišta-svetišta u selu Iljiv (pored Stiljskog). Ondje je otkriven žrtveni oltar s ostacima jama od stupova na mjestu gdje se nalazio kip poganskog božanstva (idol), ostaci ritualne vatre (drveni ugljen) na vrhu zemljanog nasipa i u njegovu podnožju. Proučeni materijali upućuju na religiju i svjetonazor mjesnoga stanovništva (pučanstva) 9. - 11. st.

Gradište Stiljsko zauzima znatno područje na zaravni lijeve visoke obale rijeke Kolodnice. Ustanovljeno je da je u početnom razdoblju postojanja (druga polovica 8. st.) utvrđeni trg gradišta administrativno-gospodarskog središta imao samo jednu obrambenu crtu i obuhvaćao površinu cirka 15 ha. Uokolo su se nalazila brojna sela, u kojima su pronađeni ostaci obrtničke djelatnosti. U drugoj pol. 8. st. okolo nekadašnjeg općinskoga središta grade se nove utvrde, koje okružuju otkrivena naselja, što prerastaju u predgrađe s novim sustavom obrane. U to doba događa se i rekonstrukcija središnjih gradskih utvrda. Njihov temelj čini nasip-platforma, na čijoj površini je postavljen obrambeni zid s konstrukcijom od greda.

U granicama utvrđenog područja gradišta istraženo je više od 30 stambenih i gospodarskih zgrada ukopanoga kao i nadzemnoga tipa, tri gospodarska imanja, utvrđena su dva, a otkriven jedan, kamenom popločen ulaz, proučeni su ostaci zgrada na njihovom mjestu. U okolici gradišta u polumjeru od 7 km otkriveno je više 50 seoskih naselja, te grobovi, feudalne grobnice i predkršćanski kultni centri.

Ustanovljeno je da svi ti nalazi vremenski spadaju u razdoblje od kraja 8. do početka 10. st. i predstavljaju zajednički socijalno-ekonomski kompleks grada. Prema procjeni ukrajinskog arheologa Oresta Korčinskog na području Stiljska s okolinom je već u 9. st. moglo živjeti do 40.000 stanovnika. Važna specifičnost svakoga ranosrednjevjekovnog grada je njegova složena socijalno-topografska struktura. Centralno mjesto u njemu zauzima forteca / tvđava vladara. U Stiljsku ona se nalazi na dominantnoj visini i obuhvaća 15 ha površine. Po perimetru forteca je utvrđena snažnim zemljanim valom koji se u pojedinim dionicama uzidže do visine 3,5 – 5, 0 m, te širokim i dubokim rovom. Kao rezultat istraživanja bilo je utvrđeno postojanje dvaju kronoloških perioda u izgradnji vala. Gornji se datira 10. st, a donji spada u 8. st. Na vrhu vala su otkriveni temelji od sagorjelih otpiljenih komada drva koji su se sačuvali poslije požara. Prema forteci vladara vodilo je nekoliko puteva na što ukazuju ruševine valova, rovova i topografski nazivi: "Zlatna Vrata", "Željezna Vrata", "Bijela Cesta", "Veža" (Kula), "Zdenac kneza", "Himina dolina", "Komorišče", "Podkomorišče" i drugi.

Pored s fortecom nalazi se utvrđeno predgrađe: obuhvaća prije gusto naseljeni veliki teritorij. Na istraženom prostoru koji iznosi više od 5000 kv. metara otkriveno je oko 30 stambeno-gospodarskih kompleksa - građevine koji sazidane na temeljima od gline s drvenim stupovima. Sačuvani su ostaci sazidanih od kamena pećiju. U temeljima je pronađen velik broj ulomaka okruglih glinjanih posuda koji se mogu datirati od druga polovica 8. do 10. st. Pronađeni su predmeti od željeza te brusevi.

U istočnom dijelu mjesta nađeni ostaci uništenog kompleksa za taljenje željeza koji se sastojao od specijalnih prostorija za pripremanje drvenog ugljena te rezervoari za blatnu rudu, aglomerativne peći (za obogaćivanje rude). U sredini je peć za taljenje željeza, 5 okruglih posuda izrađenih na grnčarskom kolu is 10. st., te drugi predmeti gospodarskog značenja. Vjerojatno je za potrebe grada Stiljsko postojao veliki metalurški centar, otkriven pored sela Rudniki.

Kako tvrde povjesničari, sv. prorok Ilija, koji je bio zaštitnik kovačkoga zanata u kršćanstvu, nasljedio je poganskog boga Peruna. Zbog toga je moguće da između poganskog svetišta u seli Iljiv i po njemu nazvane rijeke Ilovec postoji veza koja ima davnu povijest.

Kako kazuju pisani i arheološki spomenici, stari su Slaveni podizali svoja svetišta u dubravama, blizu izvora potoka i rijeka. Slično njima je kultno središte koje se sačuvalo u okolici sela Dibrova, 2,5 km sjeverno od Stiljska.

Uzduž lijeve kamenite obale rijeke Kolodnice već izdaleka je dobro vidljiva veličanstvena kamena gromada koju mjesno stanovništvo naziva Diravec zbog naslučivanja da u njoj postoji otvor (dira - rupa, otvor). Nazivaju ovu gromadu također "Stolovij Kaminj" (Kameni stol) zbog toga što joj je gornja ploha ravna kao stol. Niti jedna priča ili legenda povezana s njom u selu nije sačuvana. Koncem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. st. ovdje su vršena arheološka istraživanja koja su potvrdila da je velik dio kamenja bio izmijenjen, odnosno obrađen. Prije svega bile su istesane njihove gornje površine te vertikalne strane.

Na kosini brda oko podnožja kamenja, dobro se uočavaju konture triju simetrično razmještenih udubljenja, jama koje su ostaci mjesta u kojima su se prinosile žrtve. Poviše ovih udubljenja nalazi se ovalni kamen 2,8 - 2,2 m. Njegova dobro uglačana i pravilno raspuknuta površina okrenuta je prema zapadu i dakako usmjerena je prema nebu. Gore na stijeni Kamenog stola izvedena su tri udubljenja vertikalne stožaste forme. U gornjem dijelu, iskopana udubina blago je zaoštrena. Središnje udubljenje među njima visinom dominira nad drugim dvama i podsjeća na konturu veličanstvenog trozuba, visokog blizu 4,0 metara. Orest Korčinski tumači ovo kao simbole svemira: "Ovalni kamen koji se nalazi u podnožja Kamenog stola imao bi simbolizirati obris zemaljske kugle. Simbol ugreben u obliku velikoga trozuba na jednoj od površina toga kamena predstavlja vodu, vatru i zrak, dakle tri elementa od kojih sastoji svijet."

Još jedno se svetište nalazi na Čornoj Gori (Crnoj gori) koji se nalazi na udaljenosti 6 - 7 km zapadno od Stiljskog na sjevernoj strani od današnjeg mjesta Mikolajiv. (Neki od znanstvenika pokušali su usporediti ovu Čornu Goru s Čornom Gorom u Karpatima gdje su tražili ljetopisni slavenski hram.) Na južnim brdima koja se protežu približno linijom istok - zapad, sačuvali su se ostaci kultnih prostorija koje po njihovoj veličini možemo ubrojiti među hramove. Ove su prostorije bile su uklesane u kameni monolit, s tom razlikom što je broj prostorija i ulaza u njih bio različit: od 1 do 7.

Tanajske ploče :

U drugoj polovici 19. stoljeća, uz mnoge, otkrivene su i dvije kamene (mramorne) ploče, što počinju zazivom «Nek je sa srećom!», s grčkim natpisima starohrvatskih imena iz antičke luke Tanais na Azovskom moru (2./3. st. po Kr.). Tada je Tanais imao dvostruko pučanstvo: domaće iransko-sarmatsko i strano grčko, te dvije uprave, iransku i grčku. Na čelu je grčke bio hellenarchos, tj. načelnik Helena, grčkih kolonista-trgovaca, a na čelu iranske bila su 220. godine četiri dužnosnika (archontos), među kojima se spominje Horóathos i Hofarnos, sinovi Sandarzijevi. Moguće je da je isti taj arhont (Horóathos) i onaj Horúathos, otac bogoštovnog zbora (sinoda), koji se spominje dva-tri desetljeća prije na starijoj Tanajskoj ploči (gdje se zatiče i ime nepoznata muškarca za kojeg se kaže da je sin Horóatha), pisanoj za vladanja bosporskoga velikog kralja Sauromata (175.-211.). S obzirom na to, kako posvjedočuje strana i, još ranije, domaća povjesnica, hrvatsko ime bilježi povijesnu protegu gotovo 1800 godina samo na europskom prostoru. Dakle, devetsto godina prije slavne Bašćanske ploče (11. st.) i nekoliko stoljeća prije pojave Slavena (6. st.), kao tobožnjih «očeva Hrvata», na povijesnoj pozornici. Inače, cjelovite je ispise tih ploča, što su smještene u arhivskoj postavi Ermitaža u Petrogradu, objavio poznati ruski epigrafik, filolog i povjesnik Vasilij Vasil'evič Latyšev (1855.-1921.) u Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini Volumen II, Petropoli, 1890, 430-455.

Međutim, još pred više od dva stoljeća, na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu (1797.), tragom Plinijeve teze («Na rijeci Tanaisu stanuju Sarmati, potomci, kaže se, Medijaca, i sami razgranjeni na mnoge rodove», Hist. nat. 6, 7), Josip Mikoczy (1734. -1800.), jedan od pionira hrvatske «kritičke povjesnice», obranio je doktorsku tezu o podrijetlu antičkih Hrvata od Medijaca iz zapadnoga Irana, koji su potom slavizirani u Europi. Nakon uspostave prve Jugoslavije (1918.), ova je «nepodobna» disertacija iz Arhiva JAZU uklonjena i bez traga «nestala». Ipak, još početkom 20. stoljeća, usuprot plitkih historijskih temelja slavistike, tanajska su svjedočanstva položila čvršće temelje tzv. iranske teorije. Naime, glede činjenice, da je ime Horoat-Horvat bilo iransko i cijela etnička sredina, iz koje je proizašlo, također iranska, među historicima i filolozima postupno sve više prevladavalo je mišljenje, da je negdje u blizini u porječju Dona i na obalama Crnoga moralo stanovati iransko pleme Protohrvata. Zahvaćeno hunskim vihorom, ono se kasnije rasulo, a pojedini njegovi dijelovi zapali među Slavene, s njima se pomiješali, primili od njih jezik a dali im svoje ime i svoju plemensko-državnu organizaciju. Međutim, za razliku od mišljenja da ti naši predci potječu iz tzv. vanjskoga, sustavnom raščlambom materijalne i duhovne kulture, isusovac Stjepan Krizin Sakač (1890.-1973.) postavlja dalekosežnu tezu da Protohrvati potječu iz unutarnjega Irana, tj. iz stare ahemenidske Perzije. I dok je tako Mikoczy začetnik, uspostavom zlatnog lanca («Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvaiti-Harahvatiš», koji se rasprostire «od Jadrana do Indijskog oceana»), Sakač je otac moderne hrvatske iranistike. U svezi s tim, više od pola stoljeća kasnije, suvremena je paleolingvistika potvrdila Sakačev «zlatni lanac» hrvatskog imena, bilježeći da su indoarijski Sarasvati-Haraquati iz doba prije nekoliko tisućljeća rani preci etnogrupe Horouathos oko Azova (crnomorski Hrvati) i današnjih Hrvata na Jadranu.

Zanimljivo je, uz ino, napisavši «Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do Konstantina Porfirogeneta», nakon jugo-srpske okupcije Nezavisne Države Hrvatske, Sakač se našao na popisu onih osoba koji su proglašeni zločincima i prijavljeni javnom tužitelju radi povrede nacionalne časti. U svezi s tim i Vojni je sud II. armije u Zagrebu (1945.) osudio Kerubina Šegvića na smrt (vješanje) zbog «raspirivanja nacionalne mržnje naroda Jugoslavije», odnosno što teorijom «o neslavenskom podrijetlu Hrvata ruši slavensko jedinstvo». Sâm predtekst optužnice, svojom poznatom «Pjesmom o pesti», gotovo da je ispisao onodobni predsjednik «partizanske» Vlade - pjesnik Vladimir Nazor. Glede isključiva etnojezičnog (slavensko-srednjovjekovnog) pristupa našoj etnogenezi, koji je u funkciji skraćivanja hrvatske povjesnice («Hrvati od stoljeća sedmog»), istraživanja su ne(pred)slavenske etnogeneze Hrvata prešućivana, omalovažavana, pače, i diskriminira kao zločin. Takav jednostrani pristup (filius ante patrem) u svijetu je već odavna zastario i prevladan, jer danas se znanstveni iskon proučenih etnogrupa temelji na složenoj mnogostručnoj raščlambi: najprije na poredbenoj antropogenetici, zatim egzaktnim arheonalazima i pisanim dokumentima, dok su lingvistika i slične struke tek pomoćni pokazatelji.

Nažalost, sa svim svojim tragičnim posljedicama, unatoč svojim plitikim temeljima, slavistika je dosad imala, i još uvijek ima, središnje mjesto u proučavanju etnogeneze Hrvata. Naime, kako tvrdi Radoslav Katičić, «slavenstvo Hrvata u prvom je redu stvar jezika», budući da je to «najočitije i najopipljivije». Riječ je o jedinstvenom kriteriju što ga je, uz Vuka Karadžića i Franju Račkoga,[ kao promicatelj «fanatične vjere u herderijanski pojam nacije», kod nas posebice zagovarao «apostol jugoslavenstva» - Josip Juraj Strossmayer. Slijedom te više od stoljeće i pol tradicije, posve je razumljivo, da je podrijetlo Hrvata u našoj historiografiji i danas «više od svega filološko pitanje te ga treba prepustiti jezikoslovnim istraživanjima». Zbog toga je i Prvi kongres hrvatskih povjesničara (Zagreb, prosinca 1999.), koji je najprije «morao» pričekati održavanje hrvatskih slavističkih kongresâ (Prvi u Puli, rujna 1995., i Drugi u Osijeku, listopada 1999.), nedvojbeno obilježio akademik Katičić. Naime, kao «lingvist koji je održao lekciju povjesničarima» (što je uspio postići «veći publicitet nego bilo koji drugi sudionik skupa hrvatskih povjesničara»), naspram samosvojne političke nacije, Katičić je Hrvatima još jednom priskrbio (južno)slavensku/zapadnobalkansku identifikaciju. U svezi s tim, poručuje Brozović (1999.): «Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta». S obzirom na to i imamo odrednicu «Hrvati» (= «slavenski narod iz južnoslavenske skupine») u najnovijoj Brozovićevoj Hrvatskoj encikoplediji (2002.), što je istovjetnica Krležinoj Encikoplediji Jugoslavije, gdje su «Hrvati, južnoslavenski narod u SFRJ». Ukratko, po crti - dosad, gotovo neupitne - Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, JAZU nas je izveo a HAZU ostavio na «brdovitom Balkanu».

Dakako, u kontekstu «geopolitičke» slavistike, Tanajske ploče sustavno su zatajivane, skandalizirane i iskrivljavane. Iako zaprimljena u biblioteci JAZU iste godine (1890.), tako spomenuta knjiga Inscriptiones V. V. Latyševa nikoga nije zanimala: posve je «nevino» i «mrtvo» ležala, doslovce nerazrezana, sve do naših dana. Uzimajući da je osobno ime Horuathos tek «Grk na ušću Dona», kao poznati promotor južnoslavenske (balkanske) civilizacije, vehementni je Miroslav Krleža (1973.) «Sakačev zlatni lanac» svojedobno sveo na povijesno ludilo, tj. «put u Stenjevac». Međutim, krležijanskim tragom, u osvitu tek uspostavljene hrvatske nacionalne države, starohrvatska su imena (Horoathos, Horvathos) skandalozno obilježena kao «najstarije insinuacije imena Hrvat». Kao dužnosnik Katoličke crkve u Hrvata (u čiju se okrilju, inače, utemeljila hrvatska iranistika), posebice je zanimljivo, Franjo je Šanjek, bez ikakve protuargumentacije, najžešći osporavatelj tzv. iranske teorije. Pače, Sakačevo djelo i uopće hrvatsku iranistiku, taj novopečeni akademik prispodobljuje razini srbobranskoga mitomana (Simo Lazić Lukin). Kad je o iskrivljavanju je riječ, naročite «zasluge» ima svojedobni medievalist Ivo Goldstein, od kojega je «kao profesionalnog bizantologa bilo za očekivati da će o tanajskim natpisima progovoriti na meritoran način».

Ipak, nakon demokratskih promjena 90-ih prošloga stoljeća, tanajska svjedočanstva pomalo relativiziraju sveslavensku dogmu, tako da se, uz većinski slavenski supstrat, sve više utvrđuje i manjinski iranski sloj u podrijetlu Hrvata. Prema tome, smatra se da je podrijetlo imena Hrvat «najvjerojatnije iransko» i, pače, da je «vjerojatno neki narod toga imena postojao u zaleđu Tanaisa, gdje je u antičko doba bilo stepskih nomada iranskog jezika». Ponovnim iščitavanjem tih ploča, još jednom se zaglavljuje: da su spomenuta imena (Horoathos i Horouathos), najvjerojatnije, «ime naroda koji je tijekom druge polovice 2. i prve polovice 3. st. po Kr. živio na sjevernocrnomorskim prostorima». U čemu je tobožnji zaokret? Naspram isključiva slavizma, ideološkim je redizajnom iznjedren tzv. model četničko-slavenske etnogeneze Hrvata, gdje se neka vojnička manjina, obično okonjene nomadske čete (četnici) - bilo avarsko-slavenske (Neven Budak, 1995.), pontsko-kavkaske (Radoslav Katičić, 1999.) ili proto-bugarske čete (Lujo Margetić, 2001.) - sljubljuje s većinom ratarskih (doselidbenih) Slavena. U široj je odredbi prihvaćen Katičićev «meki slavizam», kojega posebice podupire Ivo Goldstein (2003.). Naime, on tvrdi da su se iz slavenske većine i primjesa iranskog etničko-kulturnog kruga («vjerojatno negdje na području Kavkaza») profilirali Protohrvati. Ukratko: «Hrvati (ili Protohrvati) asimilirali su se u etničku sliku svojih susjeda – Slavena». Dakako, kako je rečeno, ovim «inovacijama», Hrvati se i dalje uzimaju dijelom ili privjeskom južnoslavenske/zapadnobalkanske identitetne cjeline. Međutim, uza sve ideološke akrobacije, četničko-slavensku je etnogenezu nepovratno «pokopala» biogenetika i paleolingvistika.

Naime, niz dalekosežnih biogenetskih nalaza koji se o nama ubrzano objavljuju na prijelomu tisućljeća, sad već jasno dokazuju neslavenski iskon većine južnoslavenskih naroda. Prve biokemijske nalaze o neslavenskom genotipu kod većine od 71% Hrvata objavljene su u prestižnomu međunarodnom časopisu Science (2000.). Tako se pokazalo: 45% dinarskih Hrvata nose indoiranske gene s biljegom (Eu7) iz smjera jugozapadne Azije, dok 29% pretežno sjevernih panonskih Hrvata pripadaju slavenskom biljegu (Eu19) i doselili su se iz središnje Europe. Ostatak su Hrvata 10% iz zapadno-keltske skupine (Eu18) i drugi manjinski genotipovi. Godinu dana kasnije, nakon detaljnije razradbe slavenskoga genoma, vrhunski genetičari po prvi puta jasno i nedvojbeno navode da za razliku od ostalih Slavena, zbog niskoga postotnog udjela slavenskog genoma (samo 23 % ili manje od ¼), Hrvati većinom nisu slavenskog podrijetla. Tako se, još jednom, pokazalo kako je u stvarnoj srodnosti većine europskih naroda puno važnije prirodno zemljopisno podrijetlo nego sličnosti jezika, koji je često tek novija i naknadna kulturna nadgradnja. U svezi s tim, jezični geni ne postoje, budući da svi jezici imaju jednaku vrijednost, a jezično «srodstvo» (germansko, slavensko, romansko, semitsko) predstavlja samo komunikacijsku slučajnost i ništa više. U svemu je tome prividno šokantna činjenica da južni Slaveni zapravo ne postoje, nego su tek heterogeni konglomerat neslavenskih naroda. U svakom slučaju, genetika je «pokopala» južnoslavenski rasizam, koji je duboko u temeljima Strossmayer-Račkijeve ideologizirane «Jugoslovjenske akademije».

Pored genetike, u razbijanju sveslavenske dogme i, s tim u svezi, južnoslavenskog rasizma, posebno mjesto ima paleolingvistika. Nakon što su arheolozi Meadow i Kenoyer u ranoj predharapskoj civilizaciji iz Pakistana nakon 1999. našli niz ranoindskih hieroglifa od 34.- 31. stoljeća, u njima je indijski prahistoričar i paleograf Srinavatsan Kalyanaraman, uz ino, pronašao i ranohrvatske praplemenske etnonime Haraqwati i Haraxvati. Iz ostalih tadašnjih hijeroglifa Kalyanaraman je prvi uspio dijelom odrediti i opisati naš prediranski ranohrvatski pradialekt haraqwati iz ranoarijske grupe. Naime, kao prvi zajednički ranoarijski prajezik istočnih Indoeuropljana, ranoarijski pradialekt Haraqwati postojao je na indoiranskom području od VII.- V. tisućljeća, tj. pred 9.- 7.000 god. Od 65.- 30. st. taj se prajezik već raspao na 3 ranoarijska pradialekta: sjeverozapadni prairanski, jugoistočni ranoindski ili Saraswati i središnji ili haraqwatski pradialekt u Afganistanu. Taj je po leksiku i fonetici tvorio prijelaz između prairanskog i ranoindskog, pa to predstavlja prvu predslavensku praosnovicu kasnijega ranohrvatskog jezika koji se potom razvio u istočnoiranskoj Harauvatiji mnogo prije od praslavenskoga iz Europe. Štoviše, iz ranoindskih hijeroglifa i poredbenih rigvedskih tekstova je Kalyanaraman nedavno uspio izvesti prve osnove fonetike i glavnog leksika naših najranijih Haraqwata, na temelju zapisa njihovih toponima i trgovačkih naznaka na pečatima o ranom prometu robe iz Harauvatije. Prema tome, dugotrajni proces uzastopna razvitka prahrvatskoga, kao indoeuropskog jezika, počinje od prapovijesne indovedske kulture u Pakistanu i potom u antičkom Iranu, gdje je prvobitno pripadao indoiranskoj skupini, još u antičkom Tanaisu, da bi se od srednjega vijeka postupno slavizirao do danas.

Sve u svemu, odavno prije Slavena, na sjeveroistoku Crnoga mora od 1.-5. st. živio je poseban indoeuropski narod pod uzastopnim imenom Horithi-Horoathi-Hrwts. O tomu, posebice, svjedoči i dokumentirana monografija: Alexander Mayorov, Velikaya Horvatiya (Petrogradski Univerzitet, 2006.), koja povijesno i arheološki prva pobliže razrađuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V. stoljeća, tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjekovni Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga suprotno konstrukcijama Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, slijedi da ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena. Onkraj naše dogmatske slavistike i povjesnice, objektivni istraživači drže da su to crnomorski (tanajski) Hrvati «iskonski predslavenski predci danas slaviziranih Hrvata». U svezi s tim, raščlambom arheološkoga, povijesnog i lingvističkog materijala objašnjen je i hiatus između tanajskih etnonima i karpatsko-kijevskih Hrvata.

Ponovno je «otkriće» Tanajskih ploča palo u međunarodnoj godini Susret civilizacija – 2001., što je više nego simbolično. Naime, naspram «sukoba civilizacija», što je volens-nolens poticala ćirilometodska ideja o širenju do Crnoga i obratno do Jadranskog mora (Drang nach Osten/Drang nach Westen), antičko-crnomorski Tanais upravo je paradigma «susreta civilizacija», čime se samosvojni «Iranohrvati» razmjerno lako integriraju u zapadno-kršćansku Europu. U svakom je slučaju, više nego poučna priča o našoj aktualnoj, opet tragom Ćirila i Metoda (dakle, via Balcan), reintegraciji u Europu. Upravo u tom kontekstu, na poticaj Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata - ZDPPH (2000.), uz izravnu potporu Ministarstva vanjskih poslova RH, točnije našega Veleposlanstva u Ruskoj Federaciji (nj. eksel. Hidajet Bišćević), najprije su foto- i videozapisi a zatim i odljevi Tanajskih ploča konačno stigli u domovinu. Kako središnje nacionalne (muzejske) ustanove nisu pokazale zanimanje za ta svjedočanstva, uz posvemašnje medijsko prešućivanje, ona su privremeno udomljena u knjižnici samostana Hercegovačke franjevačke provincije Dubrava u Zagrebu. Ipak, za te je odljeve u međuvremenu pokazala zanimanje Matica hrvatska, kako bi bili izloženi u atriju njezine Palače. Odljevi su spomenutih ploča izloženi i u atriju Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Isto tako, pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH, uz nazočnost onodobna dopredsjednika (Luka Bebić) Hrvatskog sabora - svečano su otkrivene Tanajske ploče u Dvorcu «Gredice», kod Zaboka. Osim u školske i sveučilišne udžbenike, kao prvorazredni (prvi) povijesni dokument, one su zasvjedočene i u knjizi: Hrvoje Matković, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, 2006.

Uz ponovno otkriće Tanajskih ploča, kao i temeljem znanstvenih ino- i tuzemnih epohalnih istraživačkih rezultata (napose genetike i paleolingvistike), na prijelazu ova tisućljeća u surječju stoljetne «nedovršene povijesti» Balkana, naspram ideološkoga etničko-jezičnog slavizma (herderovski model «Blut und Sprache nacije»), uspostavljena je znanstvena paradigma identifikacije Hrvata - politički kroatizam (roousovski model «ugovorne civilne nacije»). Tragom poznate stekliške razdjelnice «Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?», te je kriterije još nazirao A. G. Matoš (1911.). Naime: «Životinja ima osjećaj vrste. Divljak ima osjećanje plemensko (ilirsko, slavjansko, jugoslavjansko). Tek kulturan čovjek ima osjećanje narodno, državno. Hrvatstvo je misao narodna državna. Žrtvovati tu misao u korist neke misli političke, znači ići natrag – među troglodite». S obzirom na to, kao jedan od indoeuropskih naroda, postavši suvremena politička nacija (Hrvati), prestaju beskonačna idejno-politička sučeljavanja: «je su li Hrvati podrijetlom provjereni podobni Slaveni iz zakarpatskih močvara, ili pak čistokrvni arijevski Iranci iz ahemenidske Perzije?». Ukratko, suprotno trogloditskoj paradigmi («Divljaci naprijed, ostali stoj!»), upravo je «moderna nacionalna država stvorila uvjete da pitanje identiteta postane obaveza svim građanima unutar njezinoga teritorijalnog suvereniteta».

Nova paradigma nacionalne identifikacije, protivno privjesku kolonijalne južno-slavenske (zapadno-balkanske), omogućava da se hrvatski narod (nacija) čvrsto utvrđuje kao zasebna i samosvojna politička cjelina (srednje)europske i svjetske povjesnice. Budući da su narod (po jeziku, kulturi, povijesti, teritoriju, državnom pravu), još je «Otcu domovine» bilo jasno da Hrvati «moraju imati svoju zajednicu, a ne uvijek biti dio ili prirepak nečeg drugog, većeg ili manjeg od sebe samih». Dakle, suprotno pogubnoj (J)HAZU balkansko-rasnoj ontologiji, taj bi kopernikanski zaokret zato trebao biti neizostavni dio jedne čvrste nacionalno-političke strategije, što je primarno u nadležnosti Hrvatskog sabora i njegovih tijela. Zbog svega toga, uz znamenitu Baščansku, kao naša «europska osobnica», Tanajske ploče bi nužno trebale krasiti prostore Hrvatskoga nacionalnog sabora, Vlade Republike Hrvatske, njezinih ministarstava i drugih nacionalnih ustanova. Međutim, očito iz političkih razloga, tome postoje otpori, budući da Tanajske ploče nepovratno obeskrepljuju južnoslavensku (zapadnobalkansku) identifikaciju Hrvata. Najzad, ostaje nam, tek, zazvati legendarnoga Winstona Churchila koji nije zalud podsjećao: «Budemo li što dalje gledali u svoju prošlost, bolje ćemo vidjeti ono što nam slijedi u budućnosti».

Tekst je s grčkog jezika preveo dr. sc. Ante Škegro.

1. PLOČA :

Bogu najvišem. Nek je sa srećom!

U vrijeme vladavine kralja Tiberija Julija Sauromata,

prijatelja cara i prijatelja Rimljana, pobožnog. Bogoštovni zbor

na čelu sa svećenikom Julijem, sinom Ralhadovim, i ocem bogoštovnog zbora

Horuat[a, sina --]o[--], i okupljačem bogoštovnog zbora Ardarakom,

sinom [S]inegdemovim, i plemenitim Diaionom, sinom Kerdonakovim, (?) i

vrlo plemenitim [--]ionom, sinom Forgabakovim, i predvod-

nikom mladeži Demetrijem, sinom Apolonijevim, i gimnazijarhom Ba-

zilidom, sinom Teonikovim, i Atom, sinom Heraklidovim, prijateljem

bogoštovnog zbora. I ostali članovi: Ardarak, sin Zia

[--]onov, Demetrije, sin [--]onov, Liman, sin Fidin,

[Mi]dah?, sin [--]anov, Asklepijad, sin Valerijev,

[-g?]odan, sin Demetrijev, Menestrat, sin Likiskov,

[sin ---]ikahov, Diofant, sin Deiev, Poplij

[sin ----]din, Heraklid, sin Epigonov, Iardo[--],

sin [D]emetrijev, Afrodizije, sin Hrise-

rotov, [Fal]da[ra]n, sin Apolonijev, Filip

[sin ----]n[ov, Kalus, sin Atenijev, Kofarno

[sin ---------] [T]rifon, sin Andromenov,

o [-------], sin Horoathov, Teotim, sin Psiha-

rionov, [---]dibal, sin Far[nakov], Euios, sin Ro-

donov, [Hera]klid, sin At[iov, ----- sin Aris]-

tod[emov, S]imah, sin Sa[-----],

kos[--------]

filo[---------]

orano[-- Zorthi?]n, sin Be[likov?],

Radam[ist?], sin [--], sin Fadinamov [--],

Mir [on?], sin [---], sin Mastu[sov ---]

po[----]os, sin Ardarakov, [--]

Fid[a, sin ---]nov, Hari[ton, sin ---], [A]-

rathi[--, sin------]

U [godini i mjesecu] Lo[u] [--]

2. PLOČA :

Nek je sa srećom!

U vrijeme kralja Reskuporida, sina

velikog kralja Sauromata, i

Zenon, sin Fanejev, izaslanik kra-

lja Reskuporida, i [u vrijeme] Ho-

farna, sina Sandarizova, Babos, sin Baio-

raspov, Niblobor, sin Dosimoksar-

thov, Horoathos, sin Sandarziov, arhon-

ti Tanaićana, Hofrazmo, sin Forga-

bakov, Bazilid, sin Teonikov, he-

lenarh. Priredivši skupštinu

o vlastitu trošku opet obnovili [trg]

gradu i trgovcima preko nadzornika Zenona, sina Fan-

ejeva, Farnoksart, sin Taurejev,

Faldaran, sin Apolonijev, i

arhitekta Diofanta, sina Ne-

opolova i Aurelija, sina Antoni-

nova, Nauak, sin Meuakov.

Godine 517.

Hutsuli :

Hutsulski jezik je dosta osebujan i smatra se posebnim slavenskim jezikom ili bar zapadnim dialektom ukrajinskog s nekim rumunjskim utjecajima. Osim sličnosti ukrajinskom, značajni su i nastavci slični slovačkima (npr. zhіnkov = zhіnkoy), pa osobiti izgovor - veno (vino) i dr. Po sadašnjem obrazovnom sustavu, hutsulski dialekt u unitarnoj Ukrajini je ugrožen izumiranjem i uporaba mu opada, jer je tu obvezno školovanje samo na književnom ukrajinskom standardu, dok je naprotiv u sjevernoj Rumunjskoj priznat posebnim jezikom, pa tu uživa manjinsku podršku i zaštitu. Hutsulski jezik ima značajni ikavski jat, slično kao i ukrajinski standard, ter kao naša čakavica i štokavska ikavica. Niz romanskih riječi su vlaško-rumunjskog podrijetla npr. porta (ulaz), mur (zid), larma (buka), lanterna (lampa), lata (posuda), kyptar (prsluk), itd. Imaju i niz germanizama zbog ranije austrougarske vlasti, dok turcizmi uglavnom izostaju jer su Hutsuli bili izvan turskog dosega. Hutsulska gramatika je nedvojbeno slavenska ali nije balkanizirana kao naša. U odnosu na ukrajinski standard je hutsulski još bliži i sličniji izvornomu starohrvatskom, ali ne standardnom novoštokavskom vukopisu nego najviše čakavskom i tek dijelom donekle štokavskoj ikavici. Zato standardni štokavski jekavci dosta teško razumiju hutsulski zbog ikavizma, arhaizama i dosta romanizama, nešto bolje je razumljiv kajkavcima i ikavcima, a najbolje otočnim čakavcima zbog hutsulskog ikavizma uz obilje arhaizama i romanizama.

Primjerne su hutsulske riječi koje su iste ili vrlo slične hrvatskima bez prijevoda npr.: kuda ideš; baviti, bez, boliti, brati, cicati, dati, doba, isti, iz, izvori, kazati, križ, kuhnja, kukuruz, leš, letiti, lopta, macica, mačka, malena, moj, muha, na, naš, oko, otac, papir, pero, pisati, pomoči, potok, prodati, rebro, ruka, sestra, silovati, sir, slava, stan, studeno, tanjur, teče, u, učiti, uho, varoš, vaš, vatra, veselje, voda, za, zabava, zapad, zakapčati, zub i dr. Pored ovih su još mnoge ine hutsulske sličnije našim dialektima npr. kao kajkavske: balta (sjekira), drev (drvo), dveri (vrata), fala (hvala), fara (župa), furt (stalno), iskati (tražiti), legko (lako), marha (stoka), mašlik (mašna), meje (među), pak (zatim), rihtuvati (srediti), risovati (crtati), ritja (guzica), serna (srna), sonce (sunce), spati (spavati), špajz (smočnica), štat (država), zerno (sjeme), zlizati (oguliti), zvernuti (prevaliti), ...itd.

Ipak je razmjerno najviše hutsulskih riječi kod nas slično samo čakavskima, uz gornje još npr. besida (govor), bumbak (pamuk), dvigati (dići), fazulja (grah), hlib (kruh), kamenica (uljenica), lanterna (lampa), lata (posuda), malčati (šutiti), muka (brašno), mur (zid), porta (ulaz), postole (cipele), povisti (pričati), ričica (potok), sopilka (frula-sopile), sulica (koplje), susid/-a (susjed-a), svičica (žižak), teplo (toplo), trudno (teško), una/une (ona-ono), uspih (uspijeh), vira (vjera), viter (vjetar), želizo (gvožđe) i niz inih. Ostalih preko 1/3 hutsulskih riječi su sličnije ruskima i staroslavenskim.

Hutsuli su po svojoj etnokulturi razmjerno najsličniji Hrvatima. Tradicijska kultura Hutsula često sadrži šarene nošnje s vitičastim uresima i cvjetovima poput naših, a bave se obradom drveta, metala (posebno mjedi), tkanjem sagova, lončarstvom, znakovitim šarenim jajima zvanim pysanka. Zajedno s inim tradicijama, kao što su pjesme i plesovi, ova etnokultura je izrazita u okolnim zemljama koje nastavaju Hutsuli. Ukrajinska kultura Hutsula je razmjerno slična susjednim etnokulturama zapadne Ukrajine. Te grupe također imaju neke sličnosti s ostalim slavenskim gorštacima, kao što su npr. Gorali u Poljskoj i Slovačkoj. Slični su također s nekim vlaškim kulturama kao Moravski Vlahi u Češkoj i neke etnokulture u Rumunjskoj. Većina Hutsula vjerski pripadaju ukrajinskim grkokatolicima (unijati).

Oni rabe jedinstvene duhačka glazbala, npr. sopilka slična našim hrvatskim sopilama, koje služe za stvaranje osobitih pučkih melodija i ritmova. Također se često koriste gajde (Duda) i cimbala - tsymbaly. Hutsulsko društvo se tradicionalno temelji na šumarstvu i sječi drva, pa uzgoju goveda i ovaca, Hutsuli su očuvali osobitu pasminu patuljastog brdskog konja, Huculski poni koji je najsličniji našemu dinarskom 'bušaku'. Svakog ljeta hutsulsko selo Šešory u zapadnoj Ukrajini je domaćin trodnevnog međunarodnog festivala narodne glazbe i umjetnosti. Dva muzeja hutsulske kulture u Ukrajini nalaze se u mjestu Kolomija: muzej Pysanky (šarene pisanice) i Muzej narodne umjetnosti Hutsula i Pokuttya.

Hutsuli su bili inspiracija za mnoge pisce, npr. Ivan Franko, Lesya Ukrajinka, Mykhailo Kotsiubynsky, Vasyl Stefanik, Marko Cheremshyna, Mihail Sadoveanu, Stanislav Vincenz, pa slikara kao Teodor Axentowicz poznat po svojim portretima i scenama iz života Hutsula. Film Sergeja Parajanova (1964) "Sjene zaboravljenih predaka" (Тіні забутих предків) se temelji na knjizi koju je zapisao Mykhailo Kotsiubynsky i prikazuje scene iz tradicionalnog života Hutsula. Tradicijski zvukovi i pokreti Hutsula su učinkovito korišteni od ukrajinskog pobjednika na Euroviziji 2004: Song Contest, Ruslana Lyzhychko.

U Hrvatskoj se većinom pogrešno smatra kako su sopile jedinstveno naše glazbalo ograničeno samo na sjeverni Jadran, ili da su navodno slične poželjnom zapadnoeuropskom "šalmaju" (srednjovjeka oboa): Tek donekle slična, stara glazbala zaostala iz srednjeg vijeka u zapadnoj Europi su npr. "schalmei" (ili schawm) u Švicarskim Alpama, pa "piffero" (pipita) u talijanskim Abruzzima i ine slične u Španjolskoj, dok su još veće sličnosti s nekim istočnoeuropskim Slavenima u našoj folkloristici donedavna bile idejno zanemarene jer su manje 'plemenite' i nepopularne. Medjutim - vrlo slične duhačke frule po nazivu i uporabi, tzv. sopilke podjednako se rabe od davnina pa sve do danas još i u ukrajinskom Zakarpatju najviše kod etnogrupe Hutsuli (Guculi), gdje ih takodjer drže jedinstvenom osobitosti zakarpatskog folklora u zapadnoj Ukrajini. Inače se smatra da su ovi, jezično ikavski Hutsuli najvjerojatnije potomci srednjovjekih Bijelih Hrvata, pa iz ove sličnosti slijedi da su te sopile na Jadranu doseljeni Hrvati najvjerojatnije donesli sa sobom još iz naše srednjovjeke pradomovine, Bijele Hrvatske na Karpatima.

Literatura :

- Alfred, I. 888-893 : A study in Medieval Geography, ed. by K. Malone (1830) in Spectaculum 5: 139 - 167.

- Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen 1878: Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St.- Peterburg.

- Bosworth, J. 1855 : A description of Europe and the voyages of Ochtere and Wulfstan. London.

- Kroch, K. 1999 : Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik : Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.

- Latyšev, V. 1890 : Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli.

- Mayorov, A.V. 2006 : Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.

- Nestor, 1113 : Povest vremennyh let, vol. III. In O. Harrassovith 1969: Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden.

- Orosius Presbyter, 418 : Compendium historiae Mundi. In J. Bosworth: 1855: Compendious history of the World, vol. 1/1, London.

- Sedov, V.V. 1979 : Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.

- Christopher Tolkien 1955-56 : The Battle of the Goths and the Huns. in Saga-Book (University College, London, for the Viking Society for Northern Research 14 / 3: 63-141.

- Trubačev, O.N. 1982 : Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.

- G. Turville-Petre (ed.) 1956 : Hervarar Saga ok Heidreks. University College London, for the Viking Society for Northern Research.

- Zacharias Rhetor 559 : Historia Ecclesiae. In : Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademiya Nauk, Leningrad.

Velikaya Horvatiya :

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju.

Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka.

Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice!.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije 'Velikaya Horvatiya'.

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas.

Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, - Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija 'Velikaya Horvatiya' djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca.

Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno. Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

Uskoro nakon pojava te nove ruske monografije su naši udbaši, jugoslavisti i velikosrbi naprosto pobjesnili  i otvoreno ju proglasili za neprijateljsku "ustašku knjigu", pa njezinog izdavača (Istoričeski fakuljtet Sankt-Peterburg) odnedavna smatraju za 'Glavni ustaški stan' i auktora Mayorova zamalo kao novog 'poglavnika'. Kako su ih time ruska "braća" idejno napustila i spram veće samosvjesne Rusije su naši unitarni megalomani nemoćni išta promijeniti, to su se iz osvete udbaši odonda žestoko fizički oborili na dosežne im naše iraniste (vidi: Jugo-progon iranista). Prvo su kod nas u navali bijesa po jugo-direktivi (Matica Hrvatska, Sveučilište-Pedagogija, itd.) skinuli i pobacali odljeve Tanajskih ploča iz 2./3. stoljeća s prvim navodom Hrvata u Europi.

Zatim su prof.dr. Ivana Biondića, koji je do predlani predavao "Etnogenezu Hrvata" na zagrebačkom Sveučilištu hitno izbacili iz fakulteta, ukinuli mu katedru, pa mu zaplijenili i uništili njegovu radnu biblioteku s iranističkom literaturom o Prahrvatima. Istodobno je 2008. desantom čete naoružanih udbaša + agenata kao osveta i prijetnja kidnapiran sin A.Ž. Lovrića, razorena mu kuća i bačen u psihologor Kampor, gdje je od prisilnog trovanja psihodrogama ostao paralizirani invalid (Parkinson). Konačno su nedavno kidnapirali i oca mu dr. A.Ž. Lovrića i ubacili ga u ludnicu Vrapče. Vjerojatno bi u jugoslavističkom bijesu tamo strpali i samog 'poglavnika' Mayorova, ali im je nedostižan u dalekoj i velikoj Rusiji ...

Kao krajnji vrhunac svih tih donedavnih jugo-podvala, a da bi se bezuvjetno poništili dalekosežni rezultati Majorova, nedavno je u proljeće 2012, kod nas izdavač "Meridijani" (Samobor) čak objavio lažirani tj. krivotvoreni "prijevod" pod prividnim imenom prof.dr. Majorova :

- Umjesto pravoga i vjerodostojnog stručnog prijevoda s ruskog u hrvatski, tu je razmjerno podnošljivo prenesen samo srednji dio knjige tj. unutarnja poglavlja, - ali su nasuprot originalu posve izvrnuti glavni zaključci kroz drugi novi uvodni tekst (u stilu starih i poznatih jugo-dogmi).

- Povrh toga su još protivno Majorovu, dodane i lažno krivotvorene legende slika (karte) na početnoj naslovnici i u tekstu, gdje je ta lažna Velika Hrvatska premještena čak oko 1.000 km zapadnije u srednju Europu - umjesto istočnije u južnoj Rusiji gdje ju izvorno smješta Majorov.

- Pritom je još cijela ranohrvatska povijest u tomu lažiranom "prijevodu" dodatno pomaknuta čak za pola tisućljeća (u skladu s jugo-historijskim dogmama): kao da Hrvati ne postoje prije 9. stoljeća, iako u izvornoj monografiji sam Majorov zapravo najviše razpravlja i obrazlaže upravo ranohrvatsku povijest iz kasne antike tj. od Tanaisa izmedju II. do VI. stoljeća. Stoga je ta idejna veleizdaja nakladnika zapravo geopolitički odlično smišljena i vrhunski odradjena podvala u udbaškoj verziji lažne "VeleHrvatske".

Teritorij Bijele Hrvatske :

Dok su češki i poljski znanstvenici težili umanjiti postojanje Hrvata na svom teritoriju, ukrajinski i ruski znanstvenici Hrvatima su pripisivali velika i utjecajna područja na istoku. Poljski znanstvenici izbjegavali su smjestiti Hrvate u Kraków i smatrali su da to ne graniči s Rutenijom jer kada bi Vladimir Veliki napao Hrvate 992. to bi Boleslav I. Hrabri shvatio kao poziv na rat. Međutim, pitanje jesu li červinski gradovi bili naseljeni Lenđanima ili Bijelim Hrvatima, te jesu li bili neovisni i od Poljske i od Kijevske Rusije, dio je šireg etnografskog spora između poljskih i ukrajinsko-ruskih povjesničara.

U početku se smatralo da je Bijela Hrvatska bila smještena uz Gornju Labu u sjeveroistočnoj Češkoj i/ili oko doline Gornje Visle u Maloj Poljskoj. Ovo se temelji samo na DAI opisu da su živjeli jugoistočno od Bavarske, sjeverno od Mađarske i južno od Bijelih Srba. Međutim, zbog drugih podataka, u 19. stoljeću postao je uobičajeni zaključak da žive sjeverno i istočno od Karpata, točnije Prikarpatje i istočnu Galiciju.

U 19. i ranom 20. stoljeću Pavel Jozef Šafárik i Lubor Niederle kombinirali su zapadni i istočni koncept o lokalizaciji Hrvatske, konkretno, da se proteže od istočne Galicije do sjeveroistočne Češke. Niederle, smještajući Bijelu Hrvatsku u Prikarpatje, je tvrdio da su oni uglavnom bili smješteni na rijeci Visli, između čeških i ukrajinskih Hrvata, te su činili jedan veliki savez hrvatskih plemena koji se raspao kada su Vislanski Hrvati migrirali u zapadni Balkan u 7. stoljeću. Josef Markwart i Ljudmil Hauptmann također su postavili svoje glavno središte na rijeci Visli. Poljski povjesničari uglavnom su bili protiv lokalizacije hrvatske domovine na rijeci Visli (konačno u Šleskoj), tvrdeći da se temelji na labavim dokazima, te su kao takvi ignorirali Hrvate i Bijelu Hrvatsku u svojoj sintezi poljske povijesti. Bilo je to u skladu s češkim i njemačkim povjesničarima koji su to povezivali s kneževinom dinastije Slavník na gornjoj Labi u sjeveroistočnoj Češkoj, te smatrali da su ti Hrvati došli od ukrajinskih Hrvata na rijeci Dnjestar, što su tvrdili ukrajinski i ruski povjesničari. A. A. Šahmatov, S. M. Seredonjin i drugi smjestili su Hrvatsku u istočnu Galiciju.

U drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća Dušan Třeštík i Gerard Labuda poistovjećuju Bijelu Hrvatsku s višeplemenskim područjem Boleslava I., vojvode Češke, dok ih Třeštík i Jaroslav Bakala preciznije lociraju u današnju Šlesku i Sjev. Bohemiju (Podkrkonoší regija). Richard Ekblom ih je također smjestio u Gornju Šlesku i područje Krakova u Poljskoj. Tadeusz Lehr-Spławiński uglavnom se slagao s Niederleovom lokacijom oko rijeke Visle. Franjo Dvornik smjestio je Bijelu Hrvatsku u Galiciju, njen zapadni dio bio je u Zapadnoj Galiciji s Krakovom u Poljskoj do sjeveroistočne češke oblasti dinastije Slavnik dok je istočni dio bio u Istočnoj Galiciji (Gornji Dnjestar). Łowmiański, osim Prikarpatja i Zakarpatja, smješta glavninu Hrvata u dolinu Gornje Visle u Maloj Poljskoj, te da izvještaji u DAI poistovjećuju Bijelu Hrvatsku s Vojvodstvom Češke Boleslava I. koje je u to vrijeme uključivalo područje Vislana i Lenđana, jer su ih napali Pečenezi, te da je prema izvorima neizvjesno jesu li Bijeli Hrvati živjeli oko rijeke Labe i smjestili ih umjesto u Sudete. Teški "istoričar" bez povijesti Ivo Goldstein locirao je Bijelu Hrvatsku oko Krakova. Prema Noelu Malcolmu Bijela Hrvatska nalazila se na području današnje južne Poljske. Krzysztof Fokt smjestio ih je u Gornju Šlesku u 9.-10. stoljeće. Petr Charvát ih je locirao u sjevernoj i istočnoj Češkoj, napominjući da naseljavanje hrvatske dijaspore slijedi niz Karpata od jugoistočne Poljske do planina Krkonoše u Češkoj. T. Živković smješta Bijelu Hrvatsku iu Češku i Južnu Poljsku. A. Mayorov razlikuje pojmove "Velike Hrvatske" i "Bijele Hrvatske". Slaže se da su Bijela Hrvatska i  Hrvati identificirani kao "Bijeli" bili drugi koncept za koji se činilo da ima neku povijesnu prisutnost u regijama Gornje Labe i Gornje Visle, ali da je Velika Hrvatska, domovina Hrvata, bila primarni koncept smješten u istočnom Prikarpatju i sliv rijeke Tise u Zakarpatju. Mayorov sugerira da je autor DAI-a pokušao pomiriti proturječja među različitim sukobljenim izvorima. Sedov je smatrao da su Hrvati nastali među Antima penkovske kulture. Nakon toga su migrirali na zapad i naselili se u nekoliko skupina na raznim mjestima. Godine 1982. tvrdio je da su jedna od tih skupina bili jugozapadni susjedi Duleba, koji su živjeli u sjevernom i južnom području istočnog Prikarpatja. Ukrajinski i ruski povjesničari i arheolozi općenito tvrde da je Velika Hrvatska, također u smislu domovine odakle je emigrirala na Balkan, uključivala gotovo sve zemlje kasnije povijesne regije Galicije.

Znanstvenici su ih težili smjestiti na veliki teritorij, N. P. Barsov smjestio je Hrvate na široko područje Karpata, na obronke Tatra do rijeke Tise i Pruta na jugu, do Dnjestra na istoku i Visle do sjever. Mnogi istaknuti znanstvenici, uključujući P. Šafárika, L. Niederlea, V. Grubyja, T. Lehr-Spławińskog, B. Rybakova i V. Korolyuka smatrali su da su zemlje od Zapadnog Buga i Gornjeg Pruta i Sireta na istoku do Nise i Gornjeg Labe na zapadu izvorno su naseljavali Hrvati. Prema Francisu Dvorniku, Bijela Hrvatska se prostirala od Južnog Buga i rijeka Wieprz i San uz granicu Poljske i Ukrajine, do obronaka Karpata, uključujući sjeverni dio Slovačke, zatim od rijeka Netolice i Dudlebe u gornjoj Vltavi, preko Cidlina do Krkonoša na sjeveru i sjeverozapadu. O. A Kupchynʹskyĭ smatrao je da su istočni Hrvati imali teritorij od Prikarpatja (na ušću rijeka Laborec i Ondava na vrhu Karpata), doline Beskida, zapadne obale rijeke Wisłoke, duž doline Sandomierz do srednjeg Sana, blizu Dunajec i lijeva obala Visle. Rekao je da su vjerojatno zauzeli i gornji tok rijeke Tise na granici Ukrajine i Slovačke. Drugim riječima, veći dio teritorija današnje zapadne Ukrajine, jugoistočne Poljske i sjeveroistočne Češke. Sedov je oštro kritizirao takve pretpostavke, rekavši da su "te hipotetske konstrukcije sada od čistog historiografskog interesa, budući da ne nalaze nikakvu potvrdu u arheološkoj građi".

Prema novijim arheološkim istraživanjima materijalne kulture i zaključcima o etnoplemenskoj pripadnosti i teritorijalnim granicama karpatskog područja od 6. do 10. stoljeća, ukrajinski arheolozi jednoglasno smatraju da je plemenski teritorij Hrvata ("Velika Hrvatska") obuhvaćao Prikarpatje i Zakarpatje, s istočnom granicom s bazenom Gornjeg Dnjestra, jugoistočnom uzvisinom Khotyn koja počinje blizu Chernivtsi na rijeci Prut i završava u Khotynu na rijeci Dnjestar, sjevernom granicom s porječjem Zapadnog Buga i Dnjestra, a zapadnom granicom u Zapadni Karpatski grebeni kod Wisłoke, desne pritoke Gornje Visle u jugoistočnoj Poljskoj. U istočnoj Bukovini regija graniči s Tivercima, u istočnoj Podoliji s Ulichima, na sjeveru duž rijeke Gornji Bug s Dulebes-Buzhans-Volhynians, na sjeverozapadu s Lendiancima i na zapadu s Vistulancima. Analiza stambenih tipova, a posebno štednjaka za pećnice u zapadnoj Ukrajini koji su "bili od kamena (područje Srednjeg i Gornjeg Dnjestra), ili gline (tipovi od blata i buta, Volinja)", razlikuje glavne plemenske saveze Hrvata i Volinjana, ali i Tiverćani i Drevljani.

Postoje i znanstvenici, uglavnom Poljaci, koji opovrgavaju da su Hrvati živjeli u blizini Karpata blizu poljsko-ukrajinske granice i radije ih smještaju dalje na istok u smjeru Vjatiča, dok Lendije smještaju u Gornji San i Gornji Dnjestar ili cijelu zapadnu Ukrajinu, ali nije dobro utemeljen, budući da poljska historiografija povremeno u novim varijacijama koristi isti spor o lokalizaciji Lenđana kako bi utvrdila legitimnost poljskih zahtjeva za ukrajinskim graničnim područjem u sredinom 1940-ih, iako takve političke tvrdnje više ne postoje. Nada Klaić smatrala je da su se Hrvati doselili iz Karantanije, a ne s istočno- i zapadnoslavenskog područja, no takvu ideju odbacuju starija i novija generacija povjesničara.

Bijela Hrvatska i Crvena Hrvatska na povijesnim kartama :

Gore : Bijeli Hrvati (Belochrobates) u Maloj Poljskoj i zapadnoj Ukrajini, Antoine Philippe Houze (1844.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobaci) oko Krakova, Karl Spruner von Merz (1855.)

Gore : Bijela Hrvatska (Belo Crhobates) u zapadnoj Ukrajini, Louis Dussieux (1856.)

Gore : Bijela Hrvatska (Grande-Khrobatie-Blanche) i Crvena Hrvatska (Khrobatie-Rouge) u Maloj Poljskoj, Slovačkoj i zapadnoj Ukrajini, Leonard Chodźko (1861.)

Gore : Bijela Hrvatska (Bielo Chrobaten) u Maloj Poljskoj i Slovačkoj, Dietrich Reimer (1877.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia) između Krakova i Sandomira, Johann Gustav Droysen (1886.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia/Chrobatien) između Krakova i Sandomira, Johann Gustav Droysen (1886.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia/Chrobatien) između Krakova i Sandomira, Johann Gustav Droysen (1886.)

Gore : Bijeli Hrvati u zapadnoj Ukrajini, Henri Jean Baptiste Anatole Leroy-Beaulieu i Francis Sidney Weller (1893.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatien) južno od Šleske i Mazovije, otprilike u jugoistočnoj Poljskoj, Meyers Konversations-Lexikon (1908.)

Gore : Bijeli Hrvati (W. Chrobatians) i Crveni Hrvati (R. Chrobatians) u Maloj Poljskoj i Karpatskoj Ruteniji, Edward Henry Lewinski Corwin (1917.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia) 919.–1125., u dolini Gornje Visle i Krakovu, William Robert Shepherd (1934.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia) istočno od Češke, otprilike u Maloj Poljskoj, uredio J. B. Bury (1903.)

Izvori :

- Budak, Neven (2018). Hrvatska povijest od 550. do 1100 [Croatian history from 550 until 1100]. Leykam international. pp. 86–118. ISBN 978-953-340-061-7.

- Francis Dvornik; Romilly Jenkins; Bernard Lewis; Gyula Moravcsik; Dimitri Obolensky; Steven Runciman (1962). Jenkins, Romilly (ed.). De Administrando Imperio: Volume II Commentary. London: The Athlone Press, University of London. ISBN 9780884020219.

- Gluhak, Alemko (1990), Porijeklo imena Hrvat [Origin of the name Croat] (in Croatian), Zagreb, Čakovec: Alemko Gluhak

- Hupalo, Vira (2014). Звенигородська земля у XI–XIII століттях (соціоісторична реконструкція). Lviv: Krypiakevych Institute of Ukrainian Studies of the National Academy of Sciences of Ukraine. ISBN 978-966-02-7484-6.

- Korchinsky, Orest (2006). "Bijeli Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju" [Eastern Croats and the problem of forming the state in Prykarpattia]. In Nosić, Milan (ed.). Bijeli Hrvati I [White Croats I] (in Croatian). Maveda. ISBN 953-7029-04-2.

- Kuchynko, Mykhailo (2015). "Croats in Manuscripts: Problem of Ethno-tribal Belonging and Political Dependence (Historical Aspects)" (PDF). РОЗДІЛ ІІІ. Історіографія. Джерелознавство. Архівознавство. Памʼяткознавство. Етнологія (in Ukrainian). 7: 139–144.

- Łowmiański, Henryk (2004) [1964]. Nosić, Milan (ed.). Hrvatska pradomovina (Chorwacja Nadwiślańska in Początki Polski) [Croatian ancient homeland] (in Croatian). Translated by Kryżan-Stanojević, Barbara. Maveda. OCLC 831099194.

- Magocsi, Paul Robert (1983), Galicia: A Historical Survey and Bibliographic Guide, University of Toronto Press, ISBN 9780802024824

- Majorov, Aleksandr Vjačeslavovič (2012), Velika Hrvatska: etnogeneza i rana povijest Slavena prikarpatskoga područja [Great Croatia: ethnogenesis and early history of Slavs in the Carpathian area] (in Croatian), Zagreb, Samobor: Brethren of the Croatian Dragon, Meridijani, ISBN 978-953-6928-26-2

- Malcom, Noel (1995). Povijest Bosne : kratki pregled. Erasmus Gilda : Novi Liber. ISBN 953-6045-03-6.

- Овчинніков, Олександр (2000). "Східні хорвати на карті Європи" [Eastern Croats on the map of Europe]. Археологічні студії [Archaeological studies] (in Ukrainian). Vol. 1. Kiev, Chernivtsi: Видавництво "Прут"; Chernivtsi University. pp. 152–162. ISBN 966-560-003-6.

- Pohoralskyy, Y. V. (2018). Погоральський Я. В. Слов'янське житло другої половини І тисячоліття н. е. на Прикарпатті і Західній Волині [The Slavic house of the second half of the first millennium CE in Subcarpathian and Western Volynian regions] (PhD) (in Ukrainian). Lviv: Ivan Krypiakevych Institute of Ukrainian Studies of the National Academy of Sciences of Ukraine; Institute of Ethnology of the National Academy of Sciences of Ukraine. Docket 904:643](=16)(477.82/.83)"04/09".

- Sedov, Valentin Vasilyevich (2013) [1995]. Славяне в раннем Средневековье [Sloveni u ranom srednjem veku (Slavs in Early Middle Ages)]. Novi Sad: Akademska knjiga. ISBN 978-86-6263-026-1.

- Tomenchuk, Bhogdan P. (2017). "Doba kneževa (od 9. st. do sredine 14. st.): Davni Ǧalyč". In Paščenko, Jevgenij; Fuderer, Tetyana (eds.). Prikarpatska Galicija (PDF) (in Croatian). Department of Ukrainian Language and Literature at the Faculty of Philosophy, University of Zagreb. pp. 32–37. ISBN 978-953-55390-4-9.

- Tomenchuk, Bhogdan P. (2018). "Archeology of the preannalistic Halych as a cultural and religious center of the «Great White unbaptized Croatia» (to the question of the founding of Halych in the second half of the 10th century)". In Voloshchuk, Myroslav Mykhajlovych (ed.). Галич: збірник наукових праць (PDF) (in Ukrainian). Vol. 3. Ivano-Frankivsk: Лілея-НВ. pp. 10–42. ISBN 978-966-668-456-4.

- Timoshchuk, Boris Anisimovich (1995). "Матеріали і дослідження з археології Прикарпаття і Волині". Materials and Studies on Archaeology of Sub-Carpathian and Volhynian Area (in Ukrainian). 6: 214–218.

- Timoshchuk, Boris Anisimovich (1995). Восточные славяне: от общины к городам (in Russian). Московского Унив. ISBN 9785211032682.

- Timoshchuk, Boris Anisimovich (2015) [1999]. Восточные славяне в VII-X вв. - полюдье, язычество и начало государства [Eastern Slavs in the VII-X centuries - people, paganism and the beginning of the state] (in Ukrainian). Lviv: Видавництво Університету "Львівський Ставропігіон". ISBN 978-966-8067-43-10

- Voitovych, Leontii (2010). "Прикарпаття в другій половині I тисячоліття н. н.:найдавніші князівства". Вісник Львівського університету (in Ukrainian) (45): 13–54.

- Voitovych, Leontii (2015). "The Lendians: new variations on ancient motives" (PDF). Proc. Inst. Archaeol. Lviv. Univ (in Ukrainian). 10: 126–137.

- Wojciechowski, Tadeusz (2005) [1873], Nosić, Milan; Pintarić, Neda (eds.), Bijela Hrvatska [White Croatia] (in Croatian), Maveda, ISBN 953-7029-02-6

- Živković, Tibor (2012). De conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source. Belgrade: The Institute of History.

Propala srpska mitomanska tvrdnja da Srbi potjeću od Sorba (ili obrnuto) :

1. Kako to da onda Sorbi imaju drukčiju vjeru od današnji Srba?

Srbi vole drugima tumačiti da su pokatoličeni ili poturčeni. Ako su Srbi nastali od Sorba onda se moramo pitati zašto su oni popravoslavljeni i zašto su do 12. stoljeća bili dio Bugarske Pravoslavne Crkve? Tek u 12 stoljeću su pobjegli od Bugarske Pravoslavne Crkve osnovali su sveto-savsku sektu unutar pravoslavlja.

2. Totalna razlika u genetici Sorba i današnjih Srba može dokazati da su Srbi nisu nastali od Sorba.

To je samo moguće ako se genetika Sorba poklapa sa genetikom Srba. Ona se na žalost Srba ne poklapa sa genetikom Sorba.

Interesantnije je da današnji Srbi imaju u krvi najveći postotak turske krvi : altajsko-anatolski (turski) haplotip Hg2 sa ukupno 49% u krvi Srba. Oni se danas slobodno mogu nazvati po genetici pravoslavnim Turcima!

Sorbi imaju sa Srbima toliko kao Slovenci sa Slovacima : ništa!

Prema studijama iz 2013. i 2015., najčešća Y-DNA haplogrupa među Sorbima koji govore gornjolužičkosorbski u Lužicama (n=123) je R1a, uglavnom njena podklada R-M458 (57%), koju nosi 65% Lužičkosorbski muškarci. Po učestalosti ga slijede I1 (9,8%), R1b (9,8%), E1b1b (4,9%), I2 (4,1%), J (3,3%) i G (2,4%). Ostale haplogrupe su manje od 1%. Studija iz 2003. izvijestila je o sličnoj učestalosti od 63,4% haplogrupe R1a među lužičkosorbskim muškarcima (n=112).Druge studije koje su pokrivale aspekte lužičkosorbske Y-DNK uključuju Immel iz 2006., Rodig iz 2007.,  i Krawczak i 2008. godine.

Rad iz 2011. o autosomnoj DNK Sorba objavio je da govornici gornjolužičkosorbskog (n=289) pokazuju najveću autosomnu genetsku sličnost s Poljacima, a slijede ih Česi i Slovaci, što je u skladu s lingvističkom bliskošću lužičkosrpskog drugim zapadnoslavenskim jezicima. U drugom radu o genomu iz iste godine o Gornjim Lužičkim Sorbima (n=977), koji je ukazao na njihovu genetsku izolaciju "koja se ne može objasniti prevelikim uzorkovanjem rođaka" i bližom blizinom Poljacima i Česima nego Nijemcima. Istraživači međutim dovode u pitanje ovu blizinu, budući da je njemačko referentno stanovništvo bilo gotovo isključivo zapadnonjemačko, a poljsko i češko referentno stanovništvo imalo je mnogo onih koji su bili dio njemačke manjine. U radu iz 2016. Lužički Srbi opet se autosomno grupiraju s Poljacima (iz Poznańa).

Sorbi nemaju genetski ništa sa takozvanim Srbima, koji su samo narod radi pripadanja sveto-savskj sekti unutrar pravoslavlja ali ne na osnovu genetike!

GENETIKA SRBA :

- haplotip Hg2 : "altajsko-anadolski (turski) haplotip" : 49%

- haplotip Eu19 : "slavenski haplotip" : 19%

- haplotip Eu7 : "hrvatski haplotip" : 5%

- haplotip Hg9 : "avarsko-mongolski haplotip" : 6%

- haplotip Hg21 : "afro-hamitski-haplotip" : 13%

- ostali haplotipi : 8 %

Kod Srba je dominantan tzv. altajsko-anatolski [ turski ] gen (oko 49%) te su  genetski bliski Turcima, Grcima, Rumunjima, Bugarima i imaju samo 5% hrvatskog gena, dočim imaju 16% afričkog gena (Hrvati samo 1%) i jedini u Europi sačuvane elemente afričke kulture (Strauli).

Najdublji srpski povijesni tragovi (stariji od 1.000 god) mogu se naći jedino u Somaliji na rogu Afrike gdje i danas žive dva ljudožderska plemena : SERBON I GEĐŽA.

SRPSKI genetičari koji su potvrdili 49% turski haplotipa u takozvanoj “srpskoj” krvi :

Dr. Sanja Glišić i dr. Dragan Alavantić iz Instituta Vinča biokemijski su potvrdili kod Srba 49% altajsko-anatolski marker HG-2.

Institut za nuklearne nauke „Vinča“
p.fah 522
11001 Beograd, Srbija
Tel. : +381 11 3408 101 ; +381 11 3408 102

Laboratorija za radiobiologiju i molekularnu genetiku
Tel. : +381 11 3408 686
Faks: +381 11 6447485

INSTITUTI KOJI SU POTVRDILI 49% TURSKE GENETIKE (Hg2) U KRVI TAKOZVANI SRBA :

- Laboratory for Radiobiology and Molecular Genetics, Institute of Nuclear Sciences “Vinca,” Belgrade;

- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester;

- CRC Chromosome Molecular Biology Group, Department of Biochemistry, and 3Institute of Molecular Medicine, University of Oxford, Oxford;

- Institute of General and Molecular Pathology, University of Tartu and Estonian Biocentre, Tartu, Estonia;

- IPATIMUP and Faculdade de Ciências, Universidade do Porto, Porto, Portugal;

- Department of Zoology, University of Cambridge, Cambridge;

- Centro de Investigacion y Criminalistica, Laboratorio de ADN, Policia Judicial, Guardia Civil, and Laboratorio de Biología Forense, Departamento de Toxicología y Legislación Sanitaria, Universidad Complutense, Madrid;

- Dipartimento di Biologia, Universita di Ferrara, Ferrara, Italy;

- Umeå University, Department of Medical Genetics, Umeå, Sweden;

- Unitat de Biologia Evolutiva, Facultat de Ciecies de la Salut I de la Vida, Universitat Pompeu Fabra, Barcelona;

- Department of Genetics, Trinity College, Dublin;

- University of Oslo, Centre for Biotechnology, Oslo;

- Instituto Nacional de Saúde Dr. Ricardo Jorge, Lisbon;

- Forensic Laboratory for DNA Research, MGC-Department of Human and Clinical Genetics, Leiden University Medical Center, Leiden, The Netherlands;

- Laboratory for Forensic Genetics and Molecular Archaeology, Center for Human Genetics, K.U. Leuven, Leuven, Belgium;

- Research Centre for Medical Genetics, Russian Academy of Medical Sciences, UFA Science Centre, Department of Biochemistry and Cytochemistry, Moscow;

- Department of Physiology, University of Kiel, Kiel;

- Department of Medical Genetics, Institute of Endocrinology, Medical University of Lódz, Lódz, Poland;

- Department of Human Biology, Edith Cowan University, Joondalup Campus, and Western Australian Institute for Medical Research, Royal Perth Hospital, Perth;

- Genetic Research Laboratory, Institute of Legal Medicine, Medical Faculty (Charité), Humboldt-University Berlin, Berlin;

- Institute of Molecular Biology and Genetics, National Academy of Science of Ukraine, Kiev;

- Department of Medical Biology and Genetics, Medical Academy of Latvia, Riga;

- Center of Human Genetics, University of Vilnius, Vilnius, Lithuania;

- Department of Biology, University of Rome “Tor Vergata,” Rome;

- The Cyprus Institute of Neurology and Genetics, Nicosia;

- Unité d'Immunogénétique Humaine, Institut Pasteur, Paris;

- Department of Medical Genetics, Kinderpoliklinik, Munich;

- La Trobe University, School of Genetics and Human Variation, Bundoora, Australia

- Department of Human Genetics, Memorial Sloan-Kettering Cancer Center, New York;

- Laboratory of Biological Anthropology, Institute of Forensic Medicine, University of Copenhagen, Copenhagen;

- Division of Medical Genetics, Department of Obstetrics and Gynaecology, Ljubljana, Slovenia;

- Dipartimento di Medicina Legale e Sanita Pubblica, Pavia, Italy;

- I.C. Biologice, Iasi, Romania; and Bogazici University, Department of Molecular Biology and Genetics, Istanbul;

- Dr. Mark A. Jobling, Department of Genetics, University of Leicester, University Road, Leicester LE1 7RH, United Kingdom;

- McDonald Institute for Archaeological Research, University of Cambridge, Cambridge;

- Department of Genetics, University of Leicester, Leicester, United Kingdom;

- Max Planck Institute for Evolutionary Anthropology, Department of Evolutionary Genetics, Leipzig;

- Departamento de Biologia Geral, Instituto Ciências Biológicas/Universidade Federal de Minas Gerais, Minas Gerais, Brazil.

Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine te njvečoj genetskoj bazi www,genbase.com iz Kanade. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.
 

3. Sorbi nebi Srbe razumjeli, tako da se moramo pitati kakav onda jezik Srbi govore kad ne govore istim kao njihovi navodni preci?

Turcizme je i Vuk Karadžić zadržao u jeziku kao njegovu živu i u mnogo čemu nezamjenljivu komponentu.

"Oni jeziku daju ekspresivnost, stilski ga boje, čine ga bogatijim" kaže orijentalista Darko Tanasković. "Dokaz su pozitivne dimenzije kulturnog naslijeđa iz osmanskog doba."

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević, koja istražuje fenomen uticaja turskog na srpski jezik, smatra da je turski jezik utjecao na srpski jezik više nego ijedan drugi jezik :

“Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske (Duklji i Sandžaku) te turskog jezika.”

Srbi (i samo Srbi) tvrde za Sorbe koje oni voli nazivati "luzički Srbi", da su oni nastali od Sorba.

Sorbi nebi Srbe razumjeli, tako da se moramo pitati kakav i čiji je to onda jezik Srbi koji govore kad ne govore istim kao njihovi navodni sorbski preci. To je još interesantnije znati pošto Srbi vole tumačiti drugim narodima da govore srpskim jezikom. Da je to nemoguće potvrdžuje sama činjenica da ne govore istim jezikom kao njihovi navodni sorbski preci. Od koga su onda Srbi ukrali jezik koji danas govore? Možda od onih po kojima je navodna prva srpska država dobila ime : (H)R(V)AŠKA"?
 

Več te tri točke bi morale biti dosta da se odreknu te mitomanije i da se takozvani Srbi ne prave sa time majmunom, jer Srbi i Sorbi (koje oni vole zvati "lužickim "Srbima") imaju toliko zajedno kao Slovenci sa Slovacima : ništa!

Ali srpski klaunovi povijesti kao Deretić opet nastavljaju izmišljavati dokaze a ovaj put radi nekakvim navodno “srpskim grbom” na Georgentoru u Dresdenu.

Zamislite, na nekim srpskim web-stranicama niti neznaju gdje se taj navodno “srpski” grb nalazi, pa izmišljaju čak da se nalazi na rusko-pravoslavnoj crkvi u Dresdenu.

Na nekim drugim veliko-srpskim mitomanskim internet-stranicama im je taj tobože “srpski” grb sada i dokaz da su čak i Nijemci nastali od takozvani Srba!!!

Zamislite čuda : radi JEDNOG grba u Njemačkoj za koji oni lažu da je to “srpski”.

Za takozvane Srbe vrijedi "Tko laže taj i krade" a njbolje biće Srba opisiva ona stara izreka : "Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od drugi jezik, povijest i teritorije ukrade!".

Ne kradu samo jezik, povijest i teritorije nego očito i od drugih i "njihov" grb i dvoglavnog orla. Mora se reći da je zbilja u povijesti jedan srpski vladar bio oženio bizantsku princezu, ali s time nisu njegovi nasljednici imali pravo nositi taj grb ženske linije, tj. obitelji Palaiologos.

[ Pročitajte više o navodno "srpskim" vladarima Srbije ].

Znali su Srbi da nemaju dužu povijest nego nešto više od 1000 godina, pa su ukrali grb i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos sve u skladu s nihovoj izmišljenoj "istoriji". Zato i nemaju "povijest" nego samo "istoriju".

Zamislite : na nekim srpskim stranicama niti ne znaju lokacijo o kojoj lažu, nego tvrde da se taj navodno “srpski” grb nlazi na rusko-pravoslavnoj katedrali u Dresdenu.

Problem je u tim srpskim tvrdnjama da se laž danas moze vrlo lako dokazati. Tako i sa  navodnim "srpskim" grbom na navodnoj katedrali.

Kontaktirali smo radi toga rusko-pravoslavnu crkvu u Dresdenu i od njih saznali da se taj navodno "srpski" grb ne nalazi na katedrali nego na Georgentoru.

Srbi očito ni sami ne znaju gdje se navodno “njhov” grb nalazi.

Evo šta na članak srpskog Telegrafa sa tvrdnjom o “srpskim” grbu u Dresdenu kaže gospodina Roman Bannack od rusko-pravoslavne crkve iz Dresdena :

Prijevod :

Štovani gospodine.

Mogu vam reći da na rusko-pravoslavnoj crkvi nema tetragram grba. Slike sa srpskog članka, kao i vaša slika iz prijašnjog maila, pokazivaju Georgentor u Dresdenu. To nema ništa sa rusko-pravoslavnoj crkvi i ništa sa “katedralom” (tako u srpskim članku, misle možda na Dreifaltigkeits katedralu (Hofkirche) u blizini Georgentora). To nije niti ulaz u crkvu niti u katdedralu.

Da je to kao što članak tvrdi “srpski grb” je neodrživo.

Cijela priča oko grba Palaiologa se može zanemariti. Članak je jednostalno pogrešan.

S poštovanjem

Roman Bannack

4. Srpska tvrdnja da Sorbi i Srbi imaju istu zastavu :

Velikosrpski mitomani vide čak i u zastvama Srba i Sorba dokaz da su Srbi od Sorba, ili kako isto tvrde Sorbi od Srba nastali.

Pogledajmo malo tu tvrdnju :

Zastava Sorba je nastala na "Panslavskom Kongresu" 23.3.1848 u Berlinu u redosljedood gore na dolje : plava, crvena, bijela.

Ali, današnju srpsku zastavu je „dizajnirao“ sultan Mahmud II 1835. godine!

1. veljače 1835. godine u Srbiji je donešen Sretenjski Ustav kojim je bila propisana zastava Srbije. Radoš Ljušić ovako piše u knjizi ”Kneževina Srbija (1830- 1839)” (Beograd, 1986): „Sretenjskim Ustavom Srbija je postala ‘u pravleniju svom nezavisimo knjažestvo’, pa je kao takva dobila zastavu i grb. ‘Boja narodna srbska jeste otvoreno crvena, bijela i čelikasto-ugasita’.”

Međutim sultan nije odobrio ovu zastavu nego je izdao ferman kojim je propisao kako će da izgleda srpska zastava. Piše Radoš Ljušić u istoj knjizi: „Ferman datiran u prosinacu 1835. godine upućen je knezu i podunavskim vezirima, pašama, ajanima, vojvodama, kadijama i nadzornicima skela. On kaže da srpski narod ima pravo razvijati trobojnu zastavu na trgovačkim lađama koje mogu ploviti rijekama i morem „u Carigrad dohodećim i tuda prolazećim“. Uz ferman, oni su dobili po jedan primerak zastave. Sada je zastava dobila nov raspored boja, za razliku od one koju je propisao Sretenjski ustav. Boje su bile vodoravno poređane: crvena, plava i bijela.“ (293. str)“

Miroslav Ćosović, 14. listopada 2011 : „Nije narodna nego – sultanova trobojka!“,

Veljače 1835. godine u Srbiji je donešen Sretenjski Ustav kojim je bila propisana zastava Srbije.

Radoš Ljušić (dobro poznati srpski povijestničar) ovako piše u knjizi ”Kneževina Srbija (1830-1839)” (Beograd, 1986) : ”Sretenjskim Ustavom Srbija je postala ‘u pravleniju svom nezavisimo knjažestvo’, pa je kao takva dobila zastavu i grb. ‘Boja narodna srbska jeste otvoreno crvena, bela i čelikasto-ugasita’.”

Međutim sultan nije odobrio ovu zastavu nego je izdao ferman kojim je propisao kako će da izgleda srpska zastava. Piše Radoš Ljušić u istoj knjizi : “Ferman datiran decembra 1835. godine upućen je knezu i podunavskim vezirima, pašama, ajanima, vojvodama, kadijama i nadzornicima skela. On kaže da srpski narod ima pravo razvijati trobojnu zastavu na trgovačkim lađama koje mogu ploviti rekama i morem u Carigrad dohodećim i tuda prolazećim”. Uz ferman, oni su dobili po jedan primerak zastave. Sada je zastava dobila nov raspored boja, za razliku od one koju je propisao Sretenjski ustav. Boje su bile vodoravno poređane: crvena, plava i bela.” (293. str)”.

(„Nije narodna nego – sultanova trobojka!“, 14. oktobar 2011, Miroslav Ćosović)

Jedna od ondašnjih varijanti  srpske trobojke u upotrebi sadržavala je na crvenome polju tri bijela polumjeseca sa zvijezdom – simbolom Islama, a na plavome polju grb sa krstom i četiri grčka slova „β” (beta).

Četiri puta „β” se „iščitava” kao „4 x slovo S” („C” ćirilično), ili : „Samo sloga Srbina spašava”.

Zastava Srpske pravoslavne crkve usvojena 1931. je „trobojka : crveno-plavo-belo, sa zlatnim krstom (križom) i ognjilima”.

4 x slova „C” ili „ognjila” nemaju povijesnog utemeljenja; sve to je novokomponirani plagijat.

Istinski akronim 4 x „β” oko križa je tradicionalni bizantski simbol. Znači : „Car Careva caruje nad carevima” (βασιλεὺς βασιλέων, βασιλεύων βασιλευόντων).

4 x „β” su tijkom 13. stoljeća ukradeni od čuvene bizantske carske dinastije Paleologa (Μιχαήλ Η´ Παλαιολόγος). Turski sultani, po osvajanju Carigrada, smatrani su legitimnim nasljednicima krune Bizantske carevine, uključujući i Paleologe.

Njegoš je žalio :

„…Vizantija sada nije drugo

no prćija mlade Teodore;

zvijezda je crne sudbe nad njom.

Paleolog poziva Murata…”

Niti jedan dokument ne svjedoči o prisustvu „srpskoga” simbola „4 x C” na primjer u Crnoj Gori prije 1918. godine; naravno, toga nema niti na crvenome tepeluku nacionalne kape Crnogoraca.

Sljedeći srpski nonsens je i tvrdnja : ta trobojka je bila zastava Kneževine (Kraljevine) Crne Gore, po Ustavu iz 1905. godine. Ali Ustav ne pominje nikakvu službenu ili neslužbenu zastavu. U čl. 39 Ustava piše sljedeće : „Narodne su boje : crvena, plavetna i bijela”.

U čl. 40 Ustava iz 1905. je zapisao da je Crnogorska crkva – autokefalna.

Što zapravo simbolizira srpska zastava? Da li ona simbolizira zahvalnost Osmanskom dvoru?

Da li je to zahvalnost Turcima jer,  na primjer, u gradu Kotoru prije Turaka nije živio niti jedan pravoslavac, tek se poslije turske najezde pravoslavlje proširilo na Kotor?  A ni u Bosni nije bilo pravoslavlja, kako tvrdi srpski akademik SANU Mihailo Dinić, on je pisao : "Ne treba gubiti iz vida pri tretiranju ovog pitanja da u pravoj Bosni – Hum i delovi Raške se izuzimaju – nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno rešeno.“ (Jaroslav Šidak, Franjevačka Dubia iz g. 1372/3 kao izvor za povijest Bosne, Istorijski časopis, knjiga V, 1954-5, strana 229)

Vidjeli smo nepromjenive povijesne činjenice, Srbi nisu svojom voljom izabrali njihovu državnu zastavu, nego im je sultan darivao, njen izgled je određen voljom sultana Mahmuda II, a ne Srba.

SPC time što na svojim hramovima ističu trobojicu (koja je, kao i sve srpsko, importirana u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Boku Kotorsku i u Crnu Goru), zapravo odaje počast Osmanskom carstvu.

To odgovara i srpskoj genetici [ PROČITAJ VIŠE ]

5. Neugodno za Srbe : Sorbi imaju u poljskom dijelu hrvatsku “šahovnicu” u njihvim grbovima općina i gradova :

Da se vratimo još jednom za takozvane Srbe neugodnu činjenicu o Sorbima : pogledajte kakve grbove Sorbi imaju u opčinama gdje oni žive u Poljskoj (na granici sa Njemačkoj) : hrvatski grb i ništa navodno "srpsko".

Posebno je teresantno sto se hrvatski grb povezuje sa istim orlom kojeg su poljki kraljevi koristili!

6. Najveći sorbski junak je Hrvat Janko Šajatović alias Johann Schadowitz (1624-1704), koji se smatra kao povijesna predloška sorbske legendarne figure Krabat.

Hrvatska tjelohraniteljska kompanija "Hrvati na konju" (Kroaten zu Ross) bila je 1660. godine osnovana od saksonskog kneza Johann Georg II. i postajala je nedugo nakon smrti kneža do 1680. godine.

Zapovjednik je bio od 1661. do 1680. godine hrvatski grof Janko Peranski († 1689).

Najpoznatiji gardist je bio Janko Šajatović alias Johann Schadowitz (1624-1704), koji se smatra kao povijesna predloška sorbske legendarne figure Krabat.

Kao izraz apsolutističke vlasti prema primjeru francuskog kralja Sunca, su imali i srednji i manji knezovi često stražara iz inozemstva.

U turskim ratovima i u Tridesetogodišnjem ratu su hrvatski jahači stekli vojnu slavu i ugled kao zastrašujući borci.

To je dovelo do uspostave hrvatskih tjelesnih čuvara na različitim europskim kraljevskim dvorima.

Saksonski knez Johann Georg II. je bio jedan od njihovih obožavatelja, jer su saksonski pukovnijci osjetili tijekom tridesetogodišnjeg rata šelnu hrvatskog konjaništva.

Johann Georg II. je trebao suglasnost vladara Hrvata, cara Leopolda I.. Sa pismom od 18. veljače 1659. iz Dresdena, je knez obavijestio hrvatskog bana Petra Zrinskog da je car pristao poslati Hrvate u Saksoniju. Julius von Burckersroda je 23. ožujka 1659. pisao knezu da je poslao pismo Banu i da je taj spreman poslati Hrvate u Dresden.

Baron Barbo je bio planirani kao zapovjednik Hrvata. On je stigao s prijedlozima za ugovore u Beč koje su od strane izbora prihvatili 19. travnja 1659. godine. Dva mjeseca kasnije, Zrinski se također složio s ugovornim aranžmanima.

Projekt je odgođen u kolovozu iste godine činjenicom da Baron Barbo (koji nije bio hrvatski) nije priznat kao zapovjednik i umjesto njega je odbacio zapovjedništvo predložen grof Drašković. Osim toga, Ban Petar Zrinski i njegov brat Nikola Zrinski su bili u tom trenutku na odmazdi protiv Turaka.

U rujnu su za Hrvate stigle putovnice izdane od carske kancelarije.

Prema carsim dekretu izdanim 6. rujna 1659. godine u Bratislavi dopušteno je hrvatskom grofu Janku Peranskom da s 20 hrvatskih jahača ima slobodan i nesmetan prijelaz do Saksonije i da uđe u izbornu saksonsku službu.

Obitelj Peranski, poput hrvatskog bana, došla je iz ogranka plemićke obitelji Šubić.

Konačno je Georg Silly preuzeo zapovijed hrvatski tjelohranitelja krajem listopada 1659. Oglasi za hrvatske tjelesne čuvare su završeni su početkom veljače 1660.

Okupljeni vojnici nisu mogli odmah radi snijega i poplave stići u Dresden.

Dana 15. ožujka 1660. godine su u gradu Pirna bili postrojeni kao „Leib-Compagnie Croaten zu Ross“ (Hrvatski tjelohranitelji na konju).

Hrvatski tjelohranitelj su mjesečno primili plaću od 852 Reichstalera iz kneževog privatnog kovčega.

Nakon pregleda i zakletve, hrvatski su se tjelohranitelj prvi put preselili u grad Meissen da bi konačno bili smješteni u tvrđavi Neu-Dresden.

12. kolovoza 1661. je nasljednik Silliya postao Janko Peranski.

Peranski je bio dokazano do 1678. godine (vjerojatno ali i do raspada 1680.) zapovjednik Hrvatskih tjelohranitelja.

Janko Peranski je primio dopust da za predstojeći rat sa Turcima 1663/1664 odputuje u Hrvatsku.

Peransko pismo od 26. lipnja 1663. godine iz Karlovca upućuje na to da su ih pratili i drugi hrvatski tjelohranitelji. Saksonski knez je bio u nekoliko pisama obaviješten o borbama s Turcima.

Osim toga je primio  nekoliko pljačkaških oružja kao dar, između ostaloga 1664. godine od grofa Nikole Zrinskog tri otomanske puške s dvobojima koji se trenutno nalaze zajedno s darovima čuvara u Dresdenu.

Kada je 1664. godine krenuo Johann Georg II. u skupštinu u Regensburg su ga pratili njegovi hrvatski tjelohranitelji sto je izazvalo veliku pozornost. Do 1666. godine su pod Peranskog zapovjedništvom bili 132 hrvatski tjelohranitelja od godine 1676 pa nadalje 75.

Peranski je 1675. godine pomaknut u čin potpukovnika.

Tijekom sastanka kneza sa njegovim braćama su se hrvatski tjelohranitelji postrojili 1. veljače 1678 u Dresdenu i održali paradu.

Nakon smrti Johanna Georga II. je njegov nasljednik Johann Georg III. preselio tjelohranitelje u grad Zwickau a nešto kasnije ih je radi troškova razriješio od obaveza.

Časnici i gardisti su pušteni u natrag u Hrvatsku.

Janko Peranskije već kupio dvorac Brlog u Hrvatskoj 1679. godine i vratio se u Hrvatsku nakon njegove službe 1681. godine.

Janko Šajatović ili Johann Schadowitz služio je u saksonskoj "Guard du Corps" i postao je 1690. godine zbog ratnih iskustava, dokazane darežljivosti u mnogim bitkama i duge službe njihov zapovjednik.

Umro je 1704. godine u Saksoniji i postao povijesnim modelom sorbske legendarne figure mađioničara Krabata.

Krabat (verzija njemačkog za Hrvat : Croat / Kroate) je legendarna figura Sorba. Krabat saga je varijabilno sastavljena zbirka legendarnih i bajkovitih epizoda raznih podrijetla i širenja, pripisana regionalno osobi po imenu Krabat i povezanu različitim opisom okvira.

U njemu se opisuje Krabat kao uobičajeni smrtnik i stanovnik regije koji dolazi u posjed čarobnih moći, koje koristi uglavnom u dobre svrhe.

Scenarij događaja uglavnom je područje između Hoyerswerda i Königswarthe.

Najstariji pisani dokazi o postojanju Krabatove sage nalaze se u zapisniku Akademskog društva koju su 1838. godine osnovali studenti Sveučilišta u gradu Breslau.

Iz tih dokumenata se može dokazati da je 12. siječnja 1839. Awgust Bulank pričao priču o "Särchner Krabat". 1840. godine je Jan Awgust Warko napisao te usmene priče na papiru.

Samo oko deset godina kasnije, 1848-1852, u rukopisu Franz Schneidera "Khronika Kulowa" ili "Kronika Wittichenaua i susjedstva", u pisanom je obliku spominje "Krabata".

Schneider je također bio član Akademskog društva od 1838. do 1839. godine i pripadao kao A. Bulank i J. A. Warko tzv. "vendskoj sekciji" (Wendischen Section).

Od 1847. radio je kao kapelan, a kasnije kao župnik u Wittichenauu. Pozivajući se na zapise u crkvenim knjigama Wittichenauer, na njemačkoj verziji kronike piše :

„1704 d. 29. svibnja umro je u Särchenu pukovnik Johann Schadowitz (Janko Šajatović), 80 godina star, iz Agrama (Zagreba) u Hrvatskoj. Pokopan je u župnoj crkvi Wittichenau ispod prezbiterije na zvoniku. Godine 1795., kada je svećenik Georg Brückner pokopan na istom mjestu, tamo je pronađen gospodarski mač pukovnika. Taj hrvatski Schadowitz je isti koji je poznat u našem području kao Krabat : ime "Croat" (Hrvat) se je u narodnom jeziku promijenio u "Krabat". Hrvat je bio bogat - gospodar Särchena - i bio je u pozivu mađioničara. On je jednom - po narodnoj legendi - u župi Wittichenau bacio šaku zobi u lonac i iz njega je izišao puk vojnika koji su se pred crkvom postrojili. Sa knezom Saksonije i poljskim kraljem je taj Hrvat bio dobar prijatelj. Kod kralja je bio puno puta na ručku, a jednom je put iz Särchena prema Dresdenu letio zrakom. Tijekom ovog letenja, udraio je sa svojim vozilom u toranj crkve u Kamenzu i savijo toranj. Kneza Saksonije je jedanput sa magijom spasio u Turskoj."

Godine 1903. je Heinrich Andreas Schömmel napisao esej "Der Lausitzer Zauberer Krabat (Johann von Schadewitz)" u časopisu "Gebirgsfreund" u sjecanje hrvatskog pukovnika i dodao neke biografske detalje, a vodio je i primjer nekih Krabatovih epizoda iz različitih izvora.

Godine 1954. Měrćin Nowak-Njechorński objavio je prvu suvremenu verziju materijala Krabat, prvo u sorbskim jeziku pod imenom "Mišter Krabat", a godinu dana kasnije objavljen je njemački prijevod Jurij Brězan (njemački naslov : "Meister Krabat der gute sorbische Zauberer" = majstor Krabat dobar sorbski mađioničar. Měrćin Nowak-Njechorński je preveo materijal u socijalistički duh.

Krabat je protagonist tri romana velikog sorbskog pisca Jurij Brězan : "Crni mlin" (1968), "Krabat ili Transformacija svijeta" (1976) i "Krabat ili očuvanje svijeta" (1993).

Za veću javnost izvan istočne Njemačke legendarni lik je uglavnom bio poznat kroz knjigu mladih "Krabat" od pisca Otfried Preußler iz godine 1971.

Dječja opera Krabat iz 1982 godine Cesara Bresgena (po knjizi Otfried Preußlera) premijerno prikazana 1983. godine.

1983 je prikazana premijera u kazalištu düsseldorfske Marionette.

Godine 1997. premijerno je prikazana dvodjelan opera "Die Legende vom Krabat" u operi Neukölln u Berlinu : Winfried Radeke (glazba i smjer), Peter Lund (knjiga i redatelj), Hans-Peter Kirchberg (glazbeni smjer).

Godine 1994., dramu "Krabat" premijerno je prikazala Nina Achminow na Prinzregententheater Münchenu (postavljanje : Alexander Schulina, scenografija : Cornelia Brunn, glazba : Estampie). Krabat : Konstantin Moreth, Učitelj : Joseph Hannesschläger, Kantorka : Juliane Kosarev.

2003. prikazao je domaći klub Groß Särchen e. V. igru "Nitscho" oko legendarne figure Krabat u Hoyerswerdi.

U svibnju 2007. opera "Krabat" Fredrika Zellera imala je svoju svjetsku premijeru na Nationaltheater Mannheimu u okviru programa "Junge Oper".

"Erlebnishof Krabatmühle" u Schwarzkollmu organizira svake godine "Krabat festival".

Njemačko-argentinski koreograf Demis Volpi stvorio je balet Krabat na temelju romana Otfrieda Preußlera za "Stuttgart Ballet". Svjetska premijera bila je 22. ožujka 2013.

1975. godine je redatelj Celino Bleiweiß snimio film "Crni mlin" po priči Jurija Brězansa sa istim imenom za istočnonjemačku televiziju.

Godine 1977. izašao je češko-njemački animirani crtić "Krabat" redatelja Karela Zemana, temeljen na knjizi Preußlera, koji je također pogodan za malu djecu (FSK 6+).

Dana 9. listopada 2008. godine "Krabat", razrađena adaptacija romana Preußlera u stvarnom životu, puštena je u njemačkim kinima (u Austriji 28. studenog). Marco Kreuzpaintner vodio je ovaj projekt. Koštao više od osam milijuna Eura.

Vodeće uloge : David Kross (kao Krabat), Daniel Brühl (kao Tonda), Robert Stadlober (kao Lyschko) i Paula Kalenberg (kao Kantorka).

Godine 2011. je filmski redatelj Jörg Herrmann predstavio film "Sedmi gavran", 70-minutni film s silueta je najduži siluetni film na svijetu.

Godine 1999. objavljen je balet "Die Krabat-Sage - balet na temelju lužičkih tekstova" za veliki orkestar Martina Haubera.

Godine 2001, bend "Stillste Stund" preuzeo je legendu o Krabatu u njihovoj pjesmi "Mühle mahlt", iz albuma "Ursprung Paradoxon".

Godine 2006. glazbena formacija "ASP" započela je provedbom legende u obliku petnaestogodišnjeg ciklusa pjesama Krabat, koja je objavljena 29. kolovoza 2008. kao konceptualni album.

U kolovozu 2008. godine održana je 15-minutna kratka radio emisija "Krabat i crna pumpa" (Daniel Ebert i Sebastian Tschöpel), koji je bio jedan od nominiranih natjecatelja "Premiere-in-Netz-2008" u kontekstu ARD radija.  Ovo je reinterpretacija trenutne rudarske situacije u Lužici.

Stara Krabatova legenda ispričana je u audio knjizi "Krabat - Čarobnjak". (Listopad 2008, predsjednik : Heinz Drewniok, izdanje "Sächsische Zeitung"). Audio verzija temelji se na verziji saga Kraljevine Saksonije.

Svake godine održava se Krabatfest u regiji oko Hoyerswerda i Wittichenau.

Također u Wittichenauu postoji osnovna škola Krabat.

Njemački rock bend Krabat (osnovan 1992.) nosi svoje ime po narodnoj legendi.

Godine 2001. Krabat je dobio prvu računalnu igru (PC CD-ROM) objavljenu u gornjosorbskim i donjosorbskim jeziku. Razvio ga je projektna skupina RAPAKI (sorbski za "gavrani") u ime Zaklade za sorbski narod.

29. listopada 2015. izdana je podloga "Krabat und das Geheimnis des Wendenkönigs" ("Krabat i tajna venskog kralja") za Windows PC. Ona također predstavlja drugu računalnu igru ikad razvijenu na sorbskom. Igra sadrži gornjosorbsku i donjosorbsku te njemačku tekstualnu verziju.

Izvori :

- Marie-Luise Ehrhardt : Die Krabat-Sage. Quellenkundliche Untersuchung zu Überlieferung und Wirkung eines literarischen Stoffes aus der Lausitz, (= Kultur- und geistesgeschichtliche Ostmitteleuropa-Studien; Band 1), N. G. Elwert Verlag, Marburg 1982, ISBN 3-7708-0715-4

- Susanne Hose : Erzählen über Krabat. Märchen, Mythos und Magie. Lusatia-Verlag, Bautzen 2013, ISBN 978-3-936758-81-8

- Kristin Luban (Hrsg.) : Krabat : Analysen und Interpretationen, Brandenburgische Technische Universität Cottbus, IKMZ-Universitätsbibliothek, Cottbus 2008. ISBN 978-3-940471-08-6 (PDF; 4,1 MB)

- Paul Nedo : Krabat. Zur Entstehung einer sorbischen Volkserzählung. In : Deutsches Jahrbuch für Volkskunde. Zweiter Band Jahrgang 1956, herausgegeben vom Institut für deutsche Volkskunde an der Deutschen Akademie der Wissenschaften zu Berlin durch Wilhelm Fraenger, Akademie-Verlag, Berlin)

- Krabat – Aspekte einer sorbischen Sage, Zentrum für Lehrerbildung der Universität Potsdam, Herausgeber Martin Neumann; Das Dokument enthält die Inhalte verschiedener Krabat-Sagen und historische Bezüge. (PDF; 10,9 MB; CC BY-NC-SA 2.0)

7. Srbi ukrali 4C i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos :

Srbi nisu imali pravo koristiti orla i dvoglavnog orla bizantinske obitelji Palaiologos izvan doba kad su bili bračni par.

Četri bizantisnka "B" su kračenica za "ΒΑΣΙΛΕΥΣ ΒΑΣΙΛΕΩΝ ΒΑΣΙΛΕΥΩΝ ΒΑΣΙΛΕΥΣΙΝ" (Vassileus Vassileon Vassilevon Vasileusin = Kralj kraljeva vlada nad kraljevima). Taj bizantski križ sa četri "B" se zove "tetragram križ" ili "beta križ".

Srbi su pretvorili četri bizantinske "B" obitelji Palaiologos u srpska četri "C" i od toga napravili izreku "Samo sloga Srbina spašava".

To znaći da je srpski grb čisti plagijat i da su Srbi ukrali grb i dvoglavnog orla.

Evo dva primjera kako se je grb bizantske obitelji Palaiologos koristio nakon ženidbe od muževa :

Cinično rečeno se moramo pitati zašto srpski mitomani onda ne pripisivaju povijest obitelj Gonzaga i grofa of Menferrata sebi kad i oni nose navodno "srpski" grb kao što tumaće za "srpski" grb na “Georgentoru” u Dresdenu? Sigurno su svijesni toga da bi se onda laž i krađa oko grba bizantske obitlji Palaiologos saznalo.

Sa Srbe vrijedi : "Tko laže taj i krade".

Evo dva primjera tetragram grba bizantske obitelji Palaiologos na kovanicama :

Nakon što su Srbi izgubili rat protiv bizantskog crstva su im oni ipak dali neku vrstu autonomije, tako da se je ta srpska država prvi put 1190. godine spomenula. Najstariji srpski grb se tek može dokazati u samostanu Dečani iz godine 1397 u vrijeme vladavine Stefana Lazarevića.

Kao vrhunac srpski laži oko "njihovog" grba se može vidjeti srpski pokušaj da se i tetragram križevi iz antičkog doba u grčkoj dokaziva kao "srpski" grb. Tada niti nije bilo Srba na njihovim današnjem području a tada niti još nisu ukrali grb bizantske obitelji Palaiologos.

Na ovim antičkom posuđu se vide bizantinski tetragram križevi koje Srbi prodavaju kao "srpski" grb :

Gore : Motiv sa tetragram križom na odjeći Aiasa.

Gore : Motiv sa tetragram križom na odjeći nepoznate boginje (lijevo). Na motivu se vidi suđenje Parizu.

Gore : Motiv sa tetragram križom na odjeći Helene Meleanos.

Na kraju svin “hrvatskim” ljubiteljima Rusa :

Ako do sada radi manjka inteligencije, radi previše jugonostalgije ili nesveto-savskog četničkog krivoslavlja u glavi ili iz mržnje prema svemu hrvatskog niste shvatili da je Velikaya Horvatiye postojala na području današnje Poljske, Slovačke i Ukrajine evo još jedna za vas bolna informacija :

U ustavu Ukrajine stoji da se ukrajinska državnost temelji baš na toj Velikoj Hrvatskoj. Najstariji sin zadnjeg vladara Velike Hrvatske - Ukromir - je utemeljio ukrajinsku naciju.

Najmladi sin je otišao u današnja područja Hrvatske. Njegovi potomci su se po njemu - Vladimiru - zvali Vladimirović. Kroz povijest je od jednog od tih Vladimirovića postala obitelj Rukavina
[ PROČITAJ VIŠE ].

Obitelj Rukavina, koja je imala dosta plemički ogranaka, znaći potjeće direktno od loze vladara Velike Horvatiye na području današnje Poljske, Slovačke i Ukrajine!

Nisu samo Englezi htjeli stvoriti Veliku Srbiju nego i Rusi. Vidite i sami kartu na kojoj su htjeli područje Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije uništiti i priključiti Velikoj Srbiji.

A sad velike i lažne "Hrvatine"?

Znaći volite Ruse i s time volite i stvaranje Velike Smradije iz hrvatski povijesni područja?

Sramite se što ste dali vašu guzicu bezplatno Putleru a neznate šta Ukrajinu i Ukrajince posebno veže sa Hrvatskom i Hrvatima. Mi smo isti narod koji se se razvijo različito, To je dokazano povijesno i genetski. Mi ne trebamo lagati kao Srbi o Sorbima koji ništa nemaju sa takozvanim Srbima jer su Srbi samo (ne)sveto-savska sekta unutar pravoslavlja. Radi te vjerske skupine/sekte su oni narod, a ne radi genetike jer su po genetici sa 49% anadolsko-altaidski haplotipa ništa drugo nego Turci .... Turci koji priipadaju (ne)sveto-savskoj sekti unutar pravoslavlja.