|
Ustroj i organizacija radnog logora Jasenovac
Radni logor Jasenovac trajao je 1300 dana, tj. od kolovoza 1941. do 22. travnja 1945. Organizaciju logora vodila je Ustaška obrana kao dio Ustaške nadzorne službe (UNS). Pravni temelj za interniranje u Jasenovac i druge logore, od 25. studenoga 1941. dala je Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore. Prema toj odredbi, nepoćudne osobe su one koje su pogibeljne za javni red i sigurnost, ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo hrvatskog naroda ili tekovine oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta (str. 27). U praksi se zakonska odredba odnosila protiv osoba koje su djelovale protiv NDH, npr. u pisanju parola, dijeljenju letaka, skupljanju pomoći za pobunjenike, komunista organiziranih protiv vlasti, slanja sanitetskog materijala, oružja, sabotaža, špijunaže, ali i osoba optuženih za krađe, pljačke, prekršaje u obavljanju javnih službi [i] sl. U logor su zbog kaznenih djela upućivani i sam[i] pripadnici ustaškog pokreta. Prije odluke o upućivanju u logor protiv sumnjive osobe provođen je upravni kazneni postupak. Kazne za zatočenike kretale su se od tri mjeseca do najviše tri godine. Nakana vlasti bila je da se takve oblike protudržavnog i kriminalnoga rada počinitelje kazni prisilnim boravkom i radom u logoru, kako bi se rehabilitirani mogli vratiti u normalan život.
Logor je bio sastavljen od šest baraka, s maksimalno 200 zatvorenika u svakoj. Ostali su spavali u radnim pogonima. U svakoj baraci postojao je zapovjednik barake, pisar, nadredar i redari te opskrbnik koji je vodio brigu o nabavi hrane za baraku. U prosjeku je u logoru, za vrijeme njegova postojanja, bilo oko dvije tisuće zatvorenika.
Potkraj 1941. u logoru je bilo 1.189 zatvorenika da bi poslije rata, ali i danas, manipulatori govorili da je te godine u logoru ubijeno preko 10.000 zatvorenika! U logoru je najviše bilo Hrvata, a nešto manje Srba, Muslimana i Židova. Internirani Židovi bili su izuzeti od velikih deportacija kojima je bila obuhvaćena židovska zajednica, poglavito od Nijemaca, jer je NDH inzistirala na zaštiti Židova u tzv. miješanim brakovima, na zaštiti liječnika i obrazovanih Židova koji su mogli pomoći razvitku države. Od deportacija su bih izuzeti i tzv. počasni arijevci, a Židovi na tlu NDH pod talijanskim utjecajem nisu bili deportirani u Njemačku.
Uvjeti života i prava zatočenika
Uvjeti života u logoru bili su relativno dobri za ratne uvjete. Nije to bilo odmaralište ili sanatorij ali nikako ne logor smrti u kojemu su se događala masovna ubojstva. Zatočenici su imali na raspolaganje ambulantu, zubnu ordinaciju, bolničku skrb u logorskoj i bolnici u Jasenovcu, mogućnost dobivanja paketa s hranom, odjećom i obućom, slobodne nedjelje, športsku i kulturnu djelatnost, mogućnost sudjelovanja u vjerskim obredima.
Vukić daje podatke po kojima je vidljivo da je Židovska bogoštovna općina iz Zagreba u četiri godine poslala oko 50.000 individualnih paketa za zatočenike, ili oko 600 tjedno (str. 90). Uz pakete od obitelji, prijatelja, znanaca, pakete je slao i Hrvatski crveni križ, Caritas kao i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.
Godine 1942. u logoru je organizirana kazališna i glazbena sekcija, a orkestar je vodio dirigent Natko Devčić, komunistički simpatizer, kompozitor i do rata profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Glazbenici su za blagdane izvodili državnu himnu, ali i skladbe Händela, Beethovena, Tijardovićevu operetu Daleko mi je biser Jadrana, kazališne predstave – dijelove operete Grofice Marice i Shakespearov San ljetne noći. U starogradiškom logoru izvođena je Gospođa ministarka, srpskog komediografa Nušića. Na sačuvanom plakatu izvedbe stoji: Satira na beogradsku vladu i režim iz prošlih vremena, u četiri čina. U športskom pak dijelu održavana su logorska natjecanja u nogometu i odbojci.
U logoru su djelovale brojne proizvodne radionice u kojima su radili logoraši, primjerice: električarska, automehaničarska, stolarska, keramičarska, stolarska, puškarnica, lančara, kožara, pilana, radionica građevinskog materijala i druge. U starogradiškom logoru radile su krojačnica, postolarska radnja, limarija, bačvarija, stolarija, tiskara. Proizvodi logoraša iz logorskih radionica izlagani su od rujna 1942. na Zagrebačkom velesajmu, o čemu Vukić daje slikovni zapis.
Manje je poznato da je jasenovački logor 1944. posjetila delegacija Međunarodnog crvenog križa na čelu s Juliusom Schmidlinom, jer je NDH godine 1942. prihvatila Ženevske konvencije. Delegacija je u cijelosti bila zadovoljna redom, čistoćom, liječničkom skrbi nad logorašima usprkos bolestima koje su vladale u logoru i okolici: malarija, TBC, reumatska oboljenja, tifus… Za prehranu su rekli: Hrana je možda oskudna, tako da su zatočenici upućeni na pošiljke namirnica izvana (str. 208).
Važno je spomenuti i dio izvješća papinoga izaslanika Giuseppea Masuccija: Konclogor u Jasenovcu ne doimlje se tako strašno. Zatočenici stanuju u prostranim barakama u kojima se loži. Bolesnici su smješteni u posebnu bolnicu gdje se za njih skrbe liječnici-zatočenici Židovi (str. 66).
U slučaju smrti zatočenika na pregled umrloga morali su se pozvati: kotarski predstojnik, predstavnik općine, izaslanik suda i općinski liječnik. Zapisnik o smrti rađen je u četiri kopije. Najčešći uzroci smrti bili su: dizenterija, tifus, TBC, angina pectoris…
U logoru je dio zatočenika izgubio život, osim zdravstvenih razloga, zbog odmazdi za bijeg, planiranje pobuna, temeljem presuda izvanlogorskih ustanova, zbog savezničkih bombardiranja. Ne postoje nikakvi materijalni dokazi o masovnim ubojstvima, napose ne Roma, djece, Židova – bilo koga, kako je to jugoslavenska, velikosrpska, orjunaška, antihrvatska istoriografija, bez bilo kakvih dokaza, isticala punih sedam desetljeća. Možda je najveće masovno ubojstvo u logoru bilo strijeljanje deset ustaša u jesen 1941. zbog pljačke zatočenika! Istina je da je sondiranjem terena na području jasenovačkih logora otkriveno 497 posmrtnih ostataka. No nije utvrđeno potječu li svi oni iz doba ustaškoga logora ili poslijeratnog partizanskog?! Brojni hrvatski istraživači logora Jasenovac dokazali su na pojedinačnim primjerima da podatci od 83.000 ubijenih predstavljaju monstruoznu laž, kao što su bili i oni od milijun ili 700.000.
Otpuštanja logoraša i razmjene
Osim isteka kazne, iz logora se izlazilo i razmjenom zatočenika i amnestijama. Dokumenti iz Hrvatskog državnog arhiva dokazuju da su već u 1942. zatvorenici jasenovačkog i starogradiškog logora, nakon izdržane kazne ili zbog oprosta, bili pušteni kućama. Do kraja postojanja logora, po isteku kazne, zatvorenici su s 400 Kuna od strane logorske uprave, napuštali logor.
U rujnu 1942. dolazi do prvih razmjena. Razmijenjeno je dvadesetak zatočenika, a među njima bili su Andrija Hebrang, Mladen Iveković, Olga Kohn, Ana Gerovac i drugi. Od rujna 1942. do travnja 1945. iz svih ustaških logora razmijenjeno je oko 2 000 zatvorenika.
Amnestije su proglašavali poglavnik i Vlada NDH prigodom državnih blagdana, obljetnica, i drugih prigodnih datuma. Prva je bila već u travnju 1942. na prvu obljetnicu NDH, za Božić 1943. amnestirano je 185; 24. travnja 1944. – 172, 24. prosinca 1944. – 373 te 10. travnja 1945. – 456 zatvorenika. U posljednjih 15 ratnih mjeseci, preko instituta pomilovanja kućama je pušteno 1.640 zatvorenika
Laži oko stradanja 20.000 kozaračke djece
Uz mitologiju laži o 700.000 žrtava iz brloga velikosrba Dobrice Ćosića i 83.000 hrvatske inačice, redovito se u obje bratske varijante, pojavljuje laž o stradanju 20.000 srpske djece koju su partizani, nakon poraza na Kozari, napustili a ustaše ih tobože sve pobili u jasenovačkom logoru. Vukić dokazuje monstruozne laži o tobožnjem stradanju te djece.
Istina je posve drugačija. Nigdje se ne mogu naći potvrde o stradanju te djece u jasenovačkom kompleksu, ali zato postoje brojni dokazi o zbrinjavanju djece nakon kozaračkog zbjega, počevši od samih vlasti NDH, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i osobne uloge nadbiskupa Stepinca, Hrvatskog Crvenog križa do brojnih volontera, običnih građana i obitelji diljem države.
Stožerne osobe zbrinjavanja djece bile su Kamilo Bresler i Diana Budisavljević. Tako je u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Đakovačkoj biskupiji smješteno 5.124 djece, samo u Zagrebu 600, Jastrebarskom 3.200 i u drugim mjestima. Zbog bolesti i pothranjenosti dio kozaračke djece nije preživio rat, a zbog problema koje su joj [Diani Budisavljević] činile nove partizanske vlasti u razotkrivanju laži o sudbini kozaračke djece, sa suprugom Julijem – liječnikom u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu tijekom cijeloga rata, supružnici su izbjegli u Austriju.
Dnevnik Diane Budisavljević u posjedu je autora knjige, jednoga od izvora pobijanja laži i manipulacija sa sudbinom kozaračke djece. Slične laži odnose se na stradanja 20.000 Roma (sve zaokružene brojke) premda je u ondašnjoj Banovini živjelo manje od 14.000 Roma. Sve bez materijalnih dokaza. Naš narod kaže: U laži su kratke noge!
Sramotni postupci prema Igoru Vukiću
Nakon što je Vukićeva knjiga ugledala svjetlo dana, započeo je orkestrirani napad na autora. Prije svega napad se svodi na sam naslov knjige i ono što stoji iza njega, jer Jasenovac ne može biti – bez obzira na znanstveno utemeljene dokaze, radni logor. On mora biti i ostati ono što su mu namijenili, od 1945. do danas, jugoslavensko-orjunaški i velikosrpski krugovi, nekada vezani uz Dobricu Ćosića i Aleksandra Rankovića, a danas uz kojekakve Vučiće, Dačiće, Vuline, Dodike, redom sljedbenike ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Dakle. Logor smrti i sramota Hrvatske i genocidnog hrvatskog naroda! U Hrvatskoj su ti krugovi vezani uz Milorada Pupovca, revnoga posjetitelja navedenog panteona velikosrpske imperijalne ideologije, ali i omiljenog partnera hrvatskih vlasti, bez kojega ni ne može opstati. Uz njihov bok valja staviti vodstvo Srpske pravoslavne crkve.
Antihrvatska izložba o jasenovačkom logoru u New Yorku, nagovještaji o snimanju Kusturičina filma o jasenovačkih 700.000 žrtava (?!) i podizanje hrama i spomenika tobožnjim jasenovačkim žrtvama, nisu opametile ovdašnje vlasti, koje su se zdušno upregnule protiv Vukićeve istine i razotkrivanja velikosrpske zločinačke ideologije laži o jasenovačkom logoru. Umjesto da podupru svako znanstveno istraživanje istine o logoru Jasenovac, pa tako i Vukićevo djelo, iz najviših krugova vlasti i njihovih institucija, jednoznačno se govori kako Vukić tobože revidira povijest. Da, točno – revidira jugoslavenske i velikosrpske laži i manipulacije u zadnjih 70 godina.
To da su se te vlasti stavile na stranu protagonista koji sedamdeset godina obmanjuju i ponižavaju hrvatski narod i njene građane, danas je više nego očito. No, to je pitanje za neke druge sigurnosne hrvatske institucije ako takve postoje i samostalno djeluju.
Te vlasti ne znaju da je veliki književnik Miroslav Krleža, upravo na temi manipulacija i laži oko jasenovačkog logora, trajno prekinuo svaku suradnju s nositeljem velikosrpskog nacionalizma Dobricom Ćosićem! Ne znaju ni to da se radikalni titoist i najvjerniji Titov pouzdanik u Hrvatskoj Ivan Stevo Krajačić, suprotstavio tim velikosrpskim manipulacijama. Naime, Krajačić se nije odazvao na otkrivanje spomenika Bogdana Bogdanovića (Cvijet) u Jasenovcu 1966., a na večeri koja je tim povodom upriličena, žestoko se sukobio sa srpskom boračkom delegacijom. Opet na istu temu.
Istinu o manipulacijama jasenovačkim logorom znao je i u privatnim krugovima iznosio Marijan Cvetković. Sam Tito nikada nije posjetio Jasenovac za trajanja njegove 35 godišnje vladavine! Njegov general, kojega ne možemo pozitivno vrjednovati prema Hrvatima i Hrvatskoj, Kosta Nađ, izjavio je da u Jasenovcu nisu ubijene desetci tisuća logoraša, nego sedam tisuća! Čak ni on nije vjerovao u te lažne brojke.
Predsjednica države suočena s brojnim lažima na temu jasenovačkog logora i njegovih tobožnjih žrtava, i sama je predložila da se utemelji neko međunarodno istražno povjerenstvo, koje bi dalo odgovarajući pravorijek. I ona je napadnuta u duetu, kako od istih krugova u Hrvatskoj tako i Srbiji. Svojevrsne srpsko-hrvatske koalicije, protiv hrvatskoga naroda i države.
Iznimno sramotan i za demokraciju poguban postupak učinila je ovdašnja javna televizija sa svojim Vijećem i njen ravnatelj, stanoviti Bačić, smijenivši novinarku Katarinu Vidović Krišto što je u studio pozvala autora knjige Igora Vukića, kako bi pojasnio gledateljstvu što je to radio deset godina, kako bi svojom knjigom, temeljem vjerodostojnih dokaza, dao istinu o događajima u radnom logoru Jasenovac tijekom njegovih 1.300 da[n]a postojanja.
Očito je da ovdašnjim vlastima u partnerstvu s Miloradom Pupovcem i snagama koje stoje iza njega, kako u Hrvatskoj tako i puno šire, ne odgovara istina već sedam desetljeća manipulacija i laži. Rukopis tih brojnih snaga sve je razvidniji i ostavlja iza sebe kobne posljedice kojih naš narod nije još u potpunosti svjestan. Jer, ne zaboravimo vlast će radi svoje tzv. stabilnosti, i stabilnosti svojih dužnosnika, učiniti sve, ne obazirući se na istinu i sudbinu autora knjiga, novinara, pa i samoga naroda.
I Vukićeva knjiga, ne samo da je razobličila laži i manipulacije takvih antihrvatskih krugova, ona je ujedno razobličila ideologiju koja u Hrvatskoj nije iznevjerila Titovu velikosrpsku Jugoslaviju. Rek[l]i bi[smo] – car je gol, a uglavnom se zna tko i odakle vuče konce. I tako sedamdeset godina. Vukićeva knjiga doprinijela je i toj istini.
Ali ne zaboravimo da brojni protagonisti mistifikacija i laži o jasenovačkom logoru, povjesničari-društveno politički dužnosnici, političari, partijski vođe, agitatori, predstavnici udruga i sličnih tvorbi, novinari i urednici zaslužuju ozbiljnu studiju. Svi su oni poznati po svojim (ne)djelima, vrlo su bliski i međusobno dobro surađuju, a vezuje ih ljubav za propalu Srboslaviju, a zemljopisno su uglavnom raspoređeni u Srbiji i Hrvatskoj.
Predlažem da se Vukićeva knjiga prevede na engleski jezik i dostavi svim važnim ustanovama u svijetu koje se bave ovom temom.
|
